Professional Documents
Culture Documents
ita u obliku galle u znaenju stado (SHD: II/1238), i time pobija miljenje
em'ija koji navedenu leksemu ita u obliku gelle u znaenju prigovor, ime razmatranom
polustihu pripisuje nelogino i nesuvislo znaenje.
Gramatika
Morfoloki podnivo
Morfolokoj analizi teksta Hafizovog Divana Sudi najvie panje posveuje u prvom
poglavlju svog komentara; u nastavku se znatno rjee osvre na pitanja iz morfologije. U
okviru ovog nivoa analize autor se uglavnom bavi vrstama i funkcijama razliitih prijedloga,
prefiksa i sufiksa. Naprimjer, u glagolskim oblicima behet u znaenju pustio je (SHD: I/60-
61) i beporsd u znaenju pitao je (SHD: I/167) autor pravilno uoava da inicijalni prefiks
be ima funkciju intenziviranja glagolske radnje. Sudi takoer ispravno primjeuje da finalni
dugi vokal a u obliku Hfez ima funkciju sufiksa za tvorbu vokativa (SHD I/117). Isto
tako, Sudi autor navodi da u sloenici rnkr (onaj koji ini slatke/lijepe stvari) sufiks kr
slui za tvorbu sloenog participa aktivnog (SHD: I/253).
65
Ime jednog od evlija (Boijih miljenika).
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
96
Kad je rije o analizi sufiks, autor pravilno uoava razliku izmeu razliitih vrsta
sufiksalnog dugog vokala i. Jedna je vrsta dugi vokal i kao skraeni oblik drugog lica
jednine pomonog glagola biti, naprimjer u frazi to e labat u znaenju kako si ti vjeta
(SHD: I/251). Potom, u atributivnoj konstrukciji bd-e bahr (proljetni vjetar), Sudi
pravilno uoava kako je dugi vokal i u finalnoj poziciji pridjeva bahr (proljetni) sufiksalni
dugi vokal i za tvorbu pridjeva (SHD: I/176). Meutim, finalni dugi vokal i u sloenici
nbz (portvovanost) prepoznaje kao sufiksalni dugi vokal i za tvorbu apstraktnih
imenica od pridjeva (SHD: I/342); isti je sluaj i sa dugim vokalom i u apstraktnoj imenici
hast u znaenju postojanje (SHD: I/49).
Tokom analize sufiks Sudi pravilno napominje da se oblik mnoine imenica koje
oznaavaju ljudska bia najee gradi pomou sufiksa n. Takav je sluaj s imenicom
dstn u znaenju prijatelji (SHD: I/96), hawdrn u znaenju poklonici (SHD: I/299),
odnosno pridjevom mastn u znaenju opijeni (SHD: I/98). Autor takoer ukazuje da
imenica am (oko), osim oblika mnoine izgraenog pomou sufiksa h, koji glasi amh,
moe oblik mnoine graditi i pomou sufiksa n, tako da izgraeni oblik glasi amn
(SHD: I/594). Takvu mogunost Sudi smatra validnom zbog, kako navodi, poreenja oiju
kao organa tijela s njihovim vlasnikom, tj. ovjekom. S obzirom da u Sudijevo vrijeme
perzijska gramatika jo uvijek nije bila standardizirana, nejasno je da li je znao za pravilo po
kojem imenice koje oznaavaju parne dijelove ljudskog tijela u perzijskom jeziku mogu
graditi oblik mnoine pomou oba navedena sufiksa.
Tokom morfoloke analize teksta Hafizovog Divana, Sudi pravi i odreene greke.
Tako povremeno glagolski prefiks ham razlae na prefiks m koji, po autorovom miljenju,
ima funkciju oznake sadanjeg glagolskog vremena (hl), te estice ha koja ima funkciju
intenziviranja glagolske radnje (SHD: I/219). Za ovakvo miljenje nema uporita u kasnije
nastalim gramatikama perzijskog jezika, poto je u svim njima prefiks ham tretiran kao
arhaini oblik glagolskog prefiksa m.
Autor takoer grijei kada oblik made smatra jednom vrstom glagolskog vremena
ne navodi kojom a ne participom preterita, to navedeni oblik sigurno jeste. (SHD: I/93) U
ovom sluaju Sudi oito previa injenicu da particip preterita moe imati semantiku
vrijednost glagolskog oblika u odgovarajuem vremenu, licu i broju. Netano je i autorovo
objanjenje o sufiksu wr kao sufiksu relacije (SHD: I/281); naime, wr znai slian, i u
tom znaenju dodaje se na imenice i s njima tvori sloene pridjeve, kao to je sluaj s
pridjevom omidwr u literalnom znaenju onaj koji je slian (tj. blizak) nadi, tj. onaj koji se
nada.
Sudi oito nije u pravu kada sufiks ld smatra imenicom (SHD: I/99) i skraenicom
od oblika lde, tj. participa preterita glagola ldan u znaenju prljati. Pri tome autor ne
navodi znaenje oblika za koji tvrdi da je imenica. Ustvari, razmatrani oblik nije imenica
ve sufiks koji se dodaje na imenice i ukazuje na veliku koliinu, zasienost neim, pri
emu nastaju sloeni pridjevi kao to su gelld (blatnjav) xnld (krvav) i sl.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
97
Pogreni su i autorovi sudovi o pojedinim primjerima sufiksalnog dugog vokala i.
Takav je sluaj s finalnim dugim vokalom u glagolskom obliku beresd (stizao je); Sudi ga
smatra oznakom gnomskog perfekta (SHD: I/136), a zapravo je rije o sufiksalnom dugom
vokalu i za oznaku trajanja glagolske radnje u prolosti, koji je u klasinom perzijskom
jeziku dodavan na oblike treeg lica jednine i mnoine preterita.
Posebno su su prijeporni sluajevi kada Sudi navedeni sufiksalni dugi vokal i smatra
oznakom jedininosti (wahdat) ili neodreenosti (tankr), a rije je o sufiksalnom dugom
vokalu i koji slui iskljuivo za oznaku jedininosti (SHD: I/16, I/56, I/101). Isto tako,
sufiksalni dugi vokal i za djeliminu odreenost (y-e tarefe), kojim se markira antecedent
odnosne reenice, Sudi poistovjeuje sa dugim vokalom i za oznaku jedininosti (SHD:
III/1554), odnosno s dugim vokalom i za oznaku jedninosti ili neodreenosti (SHD: I/147).
Finalni dugi vokal i u apstraktnoj imenice rz (opskrba) autor smatra izvornim dugim
vokalom i iz osnove rijei; meutim, rije je o dugom vokalu i za tvorbu apstraktne imenice.
Na kraju treba spomenuti kako Sudi u komentaru Hafizovog Divana sufiks za tvorbu
pridjeva n smatra sastavljenim od sufiksa i konsonanta n za intenziviranje pridjevskog
znaenja (SHD: II/881); meutim, rije je o izvorno perzijskom sufiksu relacije, tj. sufiksu
za tvorbu pridjeva od imenice, koji se ne moe razloiti na manje morfoloke jedinice.
Poveremeno, mada znatno rjee nego u drugim komentarima, Sudi na nivou
morfoloke analize stupa u polemiku s ranijim komentarima Hafizovog Divana i u tim
polemikama iznosi ispravne stavove. Kad, naprimjer, raspravlja o leksemi h, autor s
pravom navodi da se ona moe tretirati i kao pridjev i kao apstraktna imenica, tj. da je njen
dugi vokal i u finalnoj pozciji ima vrijednost sufiksalnog dugog vokala i za tvorbu pridjeva,
ali i sufiksalnog dugog vokala i za tvorbu apstraktnih imenica (SHD: II/902), te da se
konstrukcija afsar-e h moe smatrati atributivnom sintagmom u znaenju kraljevska
kruna, ali i genitivnom sintagmom u znaenju kruna kraljevstva (pri emu obje konstrukcije
praktino imaju istovjetno znaenje). Na taj nain Sudi pobija miljenje Sururija, koji dugi
vokal i u navedenom obliku smatra iskljuivo sufiksalnim dugim vokalom i za tvorbu
apstraktnih imenica, odnosno dugim vokalom i za oznaku jedininosti. Isto tako, dugi vokal
i u obliku atr Sudi smatra sufiksalnim dugim vokalom i za oznaku jedninosti ili
neodreenosti (SHD: III/2024), tako da navedeni oblik znai jedan/neki miris (smatramo da
nota jedininosti vie odgovara znaenju i smislu polustiha u kojem je razmatrana leksema
situirana). Na taj nain autor s pravom dovodi u pitanje miljenje Sururija, koji finalni dugi
vokal i u navedenoj leksemi smatra sufiksalnim dugim vokalom i za tvorbu pridjeva od
imenice.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
98
Sintaksiki podnivo
U komentaru Hafizovog Divana Sudi se bavi i razliitim pitanjima iz domena
sintakse, od sintaksike funkcije pojedinih leksema do sintaksikih odnosa izmeu
polustihova jednog distiha, kao i odnosa izmeu razliitih distiha. U najveem broju
sluajeva autorove opservacije su utemeljene i tane.
Sudi precizno odreuje sintaksiku poziciju pronominalnih sufiksa, koji u poetskom
tekstu esto mogu dovesti do nerazumijevanja ukoliko se ta pozicija tano ne odredi. U
polustihu Sarke maou ke n am eiratat beszad (Ne joguni se jer e te zbog toga
ljubomora spriti kao svijeu), autor pravilno uoava da pronominalni sufiks za drugo lice
jednine at u obliku eiratat ima funkciju direktnog objekta u akuzativu (SHD: I/49), te da s
imenicom eirat (ljubomora) ne ini, kako na prvi pogled izgleda, genitivnu konstrukciju u
znaenju tvoja ljubomora.
Tokom sintaksike analize teksta Hafizovog Divana Sudi uoava i razliite vrste
veznika wa. Jedna od njih ima znaenje poistovjeivanja (moqrenat); to je sluaj kada se
veznik wa nae izmeu dva bliska pojma. Takav je sluaj (SHD: I/49) u polustihu Znhr
dstn n-e man o
66
n-e om (Pazite, prijatelji: moja je dua isto to i vaa), pri emu
autor znaenje veznika wa iz navedenog polustiha smatra istovjetnim znaenju veznika wa u
arapskoj frazi Raul-un wa sanatu-hu (ovjek i njegov posao, tj. ovjek je ono ime se
bavi).
Sudi takoer pravilno uoava i uzroni veznik ke u polustihu (SHD: I/48) Kn
67
kmiy-ye hast Qrn konad ged r (Jer ta alkemija bitka od prosjaka naini Karuna).
Isto tako, autor pravilno primjeuje (SHD: II/795) da u distihu Hfez agar sade-ye to kard
makon eib Kfar-e eq ei sanam gonh nadrad (Ako Hafiz pred tobom uini seddu, ne
smatraj to mahanom Krivovjernik ljubavi, ljepotice, nema grijeha) drugi polustih ima
funkciju zavisne uzrone reenice u odnosu na prvi polustih, iskazan u formi pogodbene
reenice.
Kada razmatra sintaksike jedinice unutar jedne reenice, Sudijevi stavovi najee
su tani. Naprimjer, u analizi genitivne konstrukcije waqt-e sahar (vrijeme zore), autor
pravilno navodi da ona ima funkciju priloke odredbe za vrijeme u znaenju u vrijeme zore,
tj. u zoru. (SHD: II/892)
66
Razmatrani veznik wa ovdje je zabiljeenik u obliku o, tj. onako kako se, radi potovanja prozodijskog metra, izgovara u
navedenom polustihu.
67
Tj. ke n; rije je o saetom obliku navedene konstrukcije, esto upotrebljavane radi potovanja prozodijskog metra.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
99
Na sintaksikom nivou analize teksta Hafizovog Divana Sudi se bavi i redom rijei.
Povremeno uoava da je red rijei u reenici, odnosno u okviru odreenih sintaksikih
cjelina, poremeen zbog potrebe potovanja pjesnikog metra. Takav je sluaj s polustihom
Kandar
68
n rah gate besyrand qorbn-e om (Jer na tom putu mnogi postae tvoje rtve),
u kojem je particip preterita gate (postae), prema uobiajenom redu rijei u perzijskom
jeziku, trebao stajati na kraju polustiha. (SHD: I/95) Isto tako, autor pravilno primjeuje da
u polustihu Be n motq-e r-ye tost Hfez (Hafiz duom ezne za tvojim licem), vlastita
imenica/poetski pseudonim Hfez (Hafiz) ima funkciju subjekta (mobtada') imenske
reenice, iji je imenski predikat (xabar) naveden u prethodnom dijelu polustiha. (SHD:
II/678)
Zanimljiva su i Sudijeva promiljanja o genitivnoj vezi porijekla (ezfe-ye
bonowwat). Kad govori o Sadu ibn Ab Waqqsu, Poslanikovom ashabu i zapovjedniku
arapsko-islamskog pohoda na Perziju, autor navodi kako konstrukcija Sad-e Waqqs znai
Sad sin Waqqsa, te da je rije o konstrukciji uobiajenoj meu Perzijancima, u kojoj
izafetska kesra zamjenjuje rije sin/kerka. (SHD: III/1676) Konstrukcije takve vrste Sudi
primjeuje i sluajevima kada one praktino zapremaju itav jedan polustih; jedna od njih
(SHD: IV/2529) glasi: Ahmad-e eix Oweis-e Hasan-e lxn (Ahmed sin ejha Uvejsa sina
Hasana Ilhanija). Meutim, i u jednom i u drugom navedenom sluaju autor navedenu
genitivnu konstrukciju ne nominira, to svjedoi o tome da u Sudijevo vrijeme gramatika
norma jo uvijek nije bila definirana; da jeste, vrstan znalac perzijskog jezika kakav je Sudi
oigledno bio, o njoj bi sigurno imao relevantna i validna saznanja.
Slian je sluaj i s genitivnom konstrukcijom tleb-e eq (traga za ljubavlju) koju
autor pravilno opisuje (SHD: IV/2687), ali je ne nominira kao objekatsku genitivnu
konstrukciju, to navedena konstrukcija nedvojbeno jeste. Isto tako, genitivnu konstrukciju
rz-e Hfez (Hafizova tajna), Hafiz nominira kao genitivnu vezu pripadnosti (SHD: II/673),
iako je sasvim jasno da je rije o kategorijalnoj/kvalifikativnoj genitivnoj vezi: tajna
konkretna stvar koju je mogue posjedovati, ali je zato moe u svojoj svijesti moe uvati
svaki drugi lik iz svijeta Hafizove poezije, odnosno svako stvarno ili imaginarno ljudsko
bie. Stoga je razmatranom genitivnom konstrukcijom precizirano ko je uvar tajne, a ne ko
je njen posjednik.
Tokom sintaksike analize teksta Hafizovog Divana Sudi pravi i odreene greke.
Naprimjer, u raspravi o polustihu Darw nampors yo tarsam ke nabad (Dervia ne pita
i strah me da ne bude), autor navodi da bi imenica darw (dervi) trebala biti markirana
sufiksom r za oznaku direktnog objekta u akuzativu, ali je u ovom sluaju spomenuti
sufiks izostao radi potovanja poetskog metra i njime uspostavljenog ritma (SHD: I/144).
Premda se takvo miljenje donekle moe uvaiti, treba primijetiti da u tekstu Hafizovog
68
Tj. ke andar; rije je o saetom obliku navedene konstrukcije, esto upotrebljavane radi potovanja prozodijskog metra.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
100
Divana ima srazmjerno veliki broj nemarkiranih direktnih objekata u akuzativu; razlog tome
moe biti potovanje prozodijske strukture, ali i injenica da u klasinom perzijskom jeziku
procenat direktnih objekata u akuzativu markiranih sufiksom r ne prelazi pedeset posto,
pogotovo kada je rije o poetskim tekstovima. Sudi takoer grijei i kada u polustihu
Sekandar r nambaxand b (Skenderu
69
nee darovati vode) sufiks r smatra markerom
objekta u akuzativu (SHD: III/1476). Naime, iz znaenja polustiha jasno je da je sufiks
navedeni sufiks upotrijebljen u dativnom znaenju, te da s vlastitom imenicom Sekandar
(Skender) tvori indirektni objekt.
Sudi povremeno grijei i u nominiranju odreenih zamjenica. Tako u distihu Dr ast
sar-e b dar n bdiye hodr t l-e xiybn nafrbad
70
be sarbat (Izvor vode u pustinji
je daleko, uvaj se Da te pustinjski din ne prevari opsjenom) autor veznik t u inicijalnoj
poziciji drugog polustiha smatra uzronim veznikom (SHD: I/145); meutim iz znaenja
distiha jasno je da razmatrani veznik ima objekatsko ili posljedino znaenje.
Stilistika
Stilistikoj analizi teksta Hafizovog Divana Sudi posveuje vie panje i prostora u
odnosu na svoje komentare drugih djela perzijskih klasika. Takav je postupak razumljiv s
obzirom na injenicu da je Hafizov poetski jezik znatno bogatiji stilskim figurama i
ukrasima od Sa'dijevog proznog i poetskog jezika u Bustanu i ulistanu. Osim toga,
Hafizov jezik je i znatno hermetiniji, tei za razumijevanje; stoga je pravilno dekodiranje
njegovih brojnih stilskih rekvizita jedan od nunih preduvjeta za pravilno razumijevanje
teksta Divana. Ovdje emo ukazati na neke od stilskih figura i ukrasa kojima se Sudi u
svom komentaru bavi.
Najea stilska figura koju Sudi uoava u Hafizovom Divanu jeste alegorija.
Alegorijska znaenja autor uoava ve na nivou pojedinanih leksema. Takav je sluaj s
imenicom b (voda), za koju Sudi navodi kako ima alegorijsko znaenje njenosti i istote
lica drage (SHD: II/932). Alegorijsko znaenje Sudi pravilno razotkriva i u pokaznoj
zamjenici n (taj/a/o); on objanjava da navedena pokazna zamjenica ima znaenje koje se
moe izraziti jedino deskriptivno: n znai ono neto, tj. posebnu, neponovljivu odliku koja
pjesnikovu voljenu izdvaja u odnosu na sve druge ene. (SHD: II/759)
Autor prepoznaje alegorijsko znaenje i u sloenicama, prije svega u sloenim
pridjevima. Jedan od njih je sloeni pridjev dastktah u literalnom znaenju kratkoruk; Sudi
u njemu pravilno uoava alegorijsko znaenje siromah. (SHD: III/1832) Isto tako, u
69
Tj. Aleksandru Velikom.
70
Tj. nafarbad; dugi vokal i iza konsonata r u izgovoru reduciran radi potovanja pjesnikog metra.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
101
sloenom pridjevu sabokenn u literalnom znaenju onaj kome/ono emu su otputene
uzde, autor uoava alegorijsko znaenje brz, spretan, okretan. (SHD: III/1999)
Alegorijska znaenja Sudi detektira i u formama genitivnih konstrukcija; jedna od
njih je bazm-e dour, u doslovnom znaenju sjedeljka kruenja; autor pravilno prosuuje
kako je rije o alegoriji za sijela na kojima se pije vino (SHD: I/61), pri emu je kljuna
rije za razumijevanje alegorijskog znaenja arapski infinitiv/glagolska imenica dour u
znaenju kruenje. Naime, u Hafizovo doba, kao i u ranijim razdobljima, bilo je uvrijeeno
da na sijelima uz vino jedna povea aa/pehar/kup krui meu uesnicima sijela. Otuda i
alegorijsko znaenje genitivne konstrukcije bazm-e dour.
U tekstu Hafizovog Divana Sudi uoava i alegorijska znaenja pojedinih glagola.
Jedan od njih je glagol gy zadan u doslovnom znaenju udariti loptu; u njegovom
imperativnom obliku gy bezan (udari jednom loptu) autor, s obzirom na smisao distiha,
pravilno uoava alegorijsko znaenje uini jedno dobro djelo (SHD: II/1150). Isto tako,
glagolu be am kardan, u doslovnom znaenju uiniti okom/oima, Sudi pravilno pripisuje
alegorijsko znaenje ukazati (SHD: IV/2621).
Premda je najee precizan u odreivanju alegorija, povremeno Sudi u tom smislu
ini i odreene propuste. Ti propusti sastoje se u tome da autor pravilno utvrdi alegorijsko
znaenje, ali se izrijekom ne oituje o tome o kojoj je stilskoj figuri u konkretnom sluaju
rije. Takav je sluaj s genitivnom konstrukcijom mor-e sahar u literalnom znaenju ptica
zore; Sudi objanjava da se pod tom konstrukcijom podrazumijeva slavuj, ali ne navodi da
je rije o alegoriji. (SHD: III/1484) Slino tome, prilikom objanjavanja genitivne
konstrukcije wd-ye xmn, u doslovnom znaenju dolina zautjelih, Sudi pravilno
ukazuje da se pod tom konstrukcijom misli na grobove umrlih, odnosno groblje u cjelini, ali
svoje tano objanjenje ne poentira zakljukom da razamatrana konstrukcija ima alegorijsko
znaenje. (SHD: III/1562)
Sljedea stilska figura koju Sudi ee uoava jeste simulacija. Takav je sluaj s
pridjevom koji je mogue itati u obliku xonok (sretan, blagoslovljen) i xonak (svje,
hladan). Navedeni pridjev stoji uz imenicu nasm (povjetarac), tako da su oba itanja sa
stanovita znaenja polustiha u kojem je naveden validna i prihvatljiva. (SHD: IV/2246)
Takav je sluaj i s imenicom ensn, kojoj se u jednom polustihu (SHD: II/1149) moe
pripisati znaenje ovjek, ali i znaenje zjenica oka, a da oba znaenja budu smisaono
utemeljena i prihvatljiva.
Meutim, i kad je rije o simulaciji, primjetno je da Sudi povremeno proputa da je
imenuje. Takav je sluaj s imenicom arapskog porijekla ein, koja u jednom polustihu
validno funkcionira u znaenju oko, ali i u znaenju ljudska bit (SHD: I/221); meutim,
navodei objanjenje o ta dva znaenja, Sudi ne ukazuje da je rije o simulaciji. Isto tako,
kad je rije o genitivnoj konstrukciji mh-e amn o amn, u doslovnom znaenju mjesec
sigurnosti, autor uoava dva mogua znaenja: mjesec primirja, ali i mjesec ramazana u
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
102
kojem je zabranjeno krvoprolie (SHD: II/649); no, on proputa napomenuti da je
navedenom genitivnom konstrukcijom izgraena stilska figura simulacije.
Jo jedna od stilskih figura koje Sudi uoava u tekstu Hafizovog Divana jeste
poreenje. Autor ga prepoznaje u potpunim komparativnim konstrukcijama, kakva je
(SHD:I/598) lab-e n taa (njene usne poput vatre), u kojoj su navedeni i sadraj
poreenja (lab usne) i sredstvo poreenja (ta vatra) i poredbena partikula (n
poput), pri emu je zajedniko svojstvo poreenja toplina/vrelina, ili crvenilo/rumenilo
usana voljene i vatre. Poreenje autor uoava i u poredbenoj genitivnoj vezi, kakva je
naprimjer (SHD: I/621) konstrukcija qmat-e sarw u znaenju stas poput empresa; u ovoj
konstrukciji zastupljeni su sadraj poreenja (qmat stas), sredstvo poreenja (sarw
empres), dok je zajedniko svojstvo poreenja uspravnost/vitkost empresa i stasa voljene,
meutim, poredbena partikula u ovoj je konstrukciji reducirana i njenu funkciju vri
izafetska kesra.
U tekstu Hafizovog Divana Sudi prepoznaje i metaforiku genitivnu vezu. Takve su,
naprimjer, konstrukcije rh-e talab, u znaenju put traganja (SHD: III/2069), beit-e hozn, u
znaenju kua alosti (SHD: IV/2128), te konstrukcija dast-e am, u znaenju ruka tuge
(SHD: IV/2131). Meutim, autor povremeno proputa da nominira metaforike genitivne
veze zastupljene u tekstu i ograniava se na objanjenje njihovog znaenja. U takve
sluajeve spadaju konstrukcije tarq-e sedq, u znaenju staza iskrenosti (SHD: IV/2127), te
ta-e zarq, u znaenju vatra prijetvornosti (SHD: IV/2211).
U okviru stilskog nivoa analize Hafizovog Divana Sudi uoava i metaforu. Jedna od
njih je, po autorovom miljenju, krajnje neuobiajena (arb), budui da pjesnik sokak (ky)
voljene poredi s morem, a svoju nutrinu (zamr) s moreplovcem. (SHD: I/247) Isto tako,
autor uoava i metonimiju, naprimjer u sluaju kada je imenica m (pehar) upotrijebljena u
znaenju srce (SHD: II/743). Meutim, prilikom objanjenja stilogenosti imenice arapskog
porijekla raz (lice), Sudi navodi (SHD: II/750) kako je meu Arapima prvo koritena u
znaenju vlati brade, te da je kasnije poprimila znaenje dio lica na kojem raste brada.
Autor pravilno primjeuje kako je rije je o pomjeranju semantikog polja navedene
imenice prema principu/logikoj vezi (lqe) spominjanja mjesta a podrazumijevanja
onoga to se na/u tom mjestu nalazi (zekr-e mahall erde-ye hll). Taj princip/logika veza
jedan je od naina gradnje metonimije u perzijskoj stilistici (Kazzz 1988: 145) i uope
stilistici knjievnosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga; meutim, autor proputa da
izrijekom navede kako je u razmatranom sluaju rije o metonimiji.
Analizirajui tekst Hafizovog Divana na stilskom planu Sudi uoava i ironiju
(tarz). Ta stilska figura posebno je zastupljena u Hafizovim socijalno angairanim
pjesmama, u kojima kritizira lani moral i prijetvornost pripadnika onih drutvenih krugova
od kojih bi se to najmanje oekivalo. Tako polustih Biyr bde ke rangn konm me-ye
zarq (Donesi vino da obojimo odoru prijetvornosti) autor smatra ironijom na raun sufija
(SHD: I/422), koji su odijevanjem karakteristine, prepoznatlljive i nekonvencionalne
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
103
odjee skretali panju okoline na sebe, to je u potpunosti opreno temeljnim postulatima
tesavvufskog nauka, odnosno principom povjerljivog, skoro pa tajnog odnosa duhovnog
putnika s Bogom. Isto tako, u distihu Zhed ar rend-ye Hfez fahm nakonad e od Dw
bogrzad az n am ke Qorn xnand (Ako zahid ne razumije Hafizovu raspojasanost, nije
nikakvo udo ejtan bjei od ljudi koji ue Kuran), Sudi poreenje isposnika sa ejtanom
u drugom polustihu smatra ironijom na raun onih koji se u javnosti predstavljaju kao
duhovnjaci koji se odriu ovozemaljskih uivanja, dok ustvari nije tako. (SHD: II/1125)
Hiperbola je takoer jedna od stilskih figura koje Sudi uoava u tekstu Hafizovog
Divana. Autor tu figuru nominira kao oloww, premda je u stilistici knjievnosti
orijentalno-islamskog kulturnog kruga uobiajen naziv erq. Naprimjer, u distihu Seir-e
sepehr o dour-e qamar r e extiyr Dar gardeand bar hasb-e extiyr-e dst (Kakav
izbor nebo u kretanju i Mjesec u kruenju imaju U pokretu su i krue po volji) autor
uoava da su vrijednost i znaaj voljene ene za pjesnika iskazane hiperbolom u drugom
polustihu. (SHD: I/392-393)
U tekstu Hafizovog Divana Sudi uoava i antitezu (tazdd). Jedan od predstavnih
distiha u tom smislu jeste (SHD: I/200) sljedei: am del-e damszn benast o barxst
Wafn-e nazarbzn barxst o benast (Svijea src privrenih ugasi se
71
kad ona
ustade A vrisak zaljubljenih prolomi se
72
kada ona sjede). Kako je vidljivo, antiteza je
izgraena u oba polustiha, u oba sluaja upotrebom antomnih glagola neastan (sjesti) i
podii se/ustati (barxstan).
Kada je rije o stilskoj analizi, Sudi rijetko stupa u polemiku s prethodnim
komentatorima Hafizovog Divana. Jedan od tih sluajeva odnosi se na distih Dar dar-e
madrese t and nen Hfez Xz t az dar-e meixne god talabm (Dokad e sjediti
na vratima medrese, Hafize Ustaj da na vratima mejhane potraimo ugodu). U njemu, tj.
u postupuku kojim se stanje opisano u prvom polustihu potire, ponitava rjeenjem
predloenim u drugom polustihu, Sudi pravilno prepoznaje retoriku figuru radd-e matla,
pod kojom se podrazumijeva ponavljanje jednog od prvog distiha polustiha prvog distiha u
posljednjem distihu gazela (Nametak 2007: 207). Time pobija miljenje em'ija, koji smatra
(SHD: III/2025) da je u navedenom sluaju rije u retorikoj figuri simploha (radd al-az
il al-sadr). (Muji 2011: 197-202) Jedan od propusta koje Sudi pravi u okviru stilske
analize Hafizovog Divana jeste to to ne nominira odreene stilske figure, iako je iz
njegovih komentara drugih remek-djela klasine perzijske knjievnosti jasno da zna o kojoj
stilskoj figuri rije i na koji nain se gradi. Takav je naprimjer sluaj s paronomazijom. U
jednom od poznatijih Hafizovih gazela leksema parde upotrijebljena je u oba stiha jednog
polustiha; Sudi pravilno uoava da u prvom sluaju navedena leksema znai
zavjesa/koprena, a u drugom sluaju melodija, meutim ne zakljuuje da je upotrebom
71
Doslovno: sjede.
72
Doslovno: podie se.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
104
istovjetne lekseme u dva znaenja izgraena paronomazija. (SHD: I/180).Takav je sluaj i s
leksemom behet, koja se u jednom polustihu pojavljuje u znaenju Dennet/Raj, a potom u
glagolskom znaenju ispustio je (SHD I/504). Isto tako, leksema dd u jednom je polustihu
upotrijebljena u imenskom znaenju pravo, a zatim u glagolskom znaenju dao je (SHD
II/712). Ni u jednom od navedenih sluajeva Sudi nije ustvrdio da je Hafiz upotrebom
razmatranih leksema izgradio paronomaziju.
73
Kulturna historija
U okviru komentara Hafizovog Divana Sudi navodi i odreen broj objanjenja i
referenci u vezi s historijom i kulturnom tradicijom, kako drevnog Irana, tako i orijentalno-
islamskog kulturnog kruga. Ipak, broj komentara koji sadre takvu vrstu objanjenja i
referenci manji je u odnosu na komentare na ostalim nivoima analize.
Kao i u komentarima Sa'dijevih djela, u komentaru Hafizovog Divana Sudi pokazuje
upuenost u iransku epsku tradiciju. U tom je smislu predstavno njegovo veoma cjelovito,
ali ne i zamorno, preopirno objanjenje o Sijavou, traginom junaku legendarno-mitoloke
historije Irana, koji je uslijed nepovjerenja svoga oca, iranskog kralja Kejkavusa, utoite
potraio kod neprijatelja, turanskog vladara Afrasijaba, gdje je postao rtvom urota i spletki
i na kraju je pogubljen. (SHD: II/681-682) Slino tome, Sudi objanjava i doivljaje Biena,
Rustemovog sestria, koji se zaljubljuje u Afrasijabovu kerku i zbog toga biva zatoen u
jednom bunaru; meutim, u pomo mu pritie Rustem sa svojim prijateljima i oslobaa ga.
(SHD: III/1927)
Na kulturno-historijskom nivou analize Sudi referira i na odreene topose i dogaaje
iz monoteistike hijeropovijesti. U tom smislu mogu se istaknuti objanjenja u Bayt al-
Mamru (SHD: I/614), kui izgraenoj u Meki prije Nuhovog potopa, koja je kasnije
podignuta na etvrto nebo. Sudi ne navodi svrhu izgradnje te kue koja je, prema podacima
iz islamskih izvora, bila sagraena za prvog ovjeka Adema, kako bi mu bile olakane
ovozemaljske muke i ublaena tuga nakon izgona iz Denneta. (Karahalilovi 2012: 216)
On takoer navodi i objanjenja iz poslanike tradicije, poput onog o poslaniku Musau,
kome je vjerovjesik uajb jednu svoju ker dao za enu. Autor pojanjava okolnosti u
kojima je Musa na planini Tur prvi put uo Boiji glas, i to tako to mu se uinilo da na toj
planini vidi upaljenu vatru, za kojom je tragao kako bi eni koja je trpjela poroajne bolove
omoguio da se zagrije. Prenosei ovu predaju, Sudi referira i na Kuran. (SHD: I/166-167)
Objanjavajui znaenje distiha u kojem se spominje Musaovo sueljavanje s arobnjacima,
73
O tome takoer vidjeti: SHD I/403, II/949, II/1131.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
105
Sudi navodi kako je Samirija ovjek koji je, po Musaovom odlasku na planinu Tur radi
molitve, izlio tele od zlata i uinio da ono progovori, te je na taj nain izazvao razdor meu
Israilianima. Autor podsjea da je ta predaja u tefsirskim izvorima detaljno razraena.
(SHD: II/871)
U pojedinim objanjenjima Sudi veoma uspjeno povezuje dogaanja iz iranske
predislamske i islamske historije, ukazujui na taj nain na kulturni i historijski kontiunuitet
u razvoju iranskog drutva. Takav je sluaj kada objanjava metod raunanja vremena; autor
ukazuje na to da ja svaki iranski predislamski veliki vladar dan svoga stupanja na prijesto
odreivao prvim danom novog kalendarskog raunanja vremena. Taj je obiaj vladao od
Demida, vladara iz legendarno-mitolokog dijela iranske historije, pa sve do Jezdegirda b.
ahrijara b. Kisre, posljednjeg iranskog predislamskog kralja. Kalendar uspostavljen od
njegovog stupanja na prijesto vaio je sve do seldukog vladara Melikaha; na dan
Melikahovog krunisanja, uenjaci okupljeni u njegovu ast, meu njima i glasoviti
matematiar i pjesnik Omer Hajjam, odluili su da se taj dan odredi za poetak novog
kalendarskog raunanja vremena. (SHD IV/2484-2845)
74
U komentarima kulturno-historijske naravi Sudi referira i na razliita pitanja,
dogaaje i linosti iz islamske tradicije. Tako, naprimjer, ukazuje na odredbu po kojoj je u
mjesecu muharremu zabranjeno krvoprolie (SHD: I/649). Autor negira u narodu raireno
praznovjerje o postojanju pustinjskih demona (SHD: I/145), pozivajui se na jedan hadis u
kojem je Poslanik eksplicitno porekao postojanje takvih bia. Izmeu ostalih, Sudi navodi i
predaju u Suhejbu, robu jednog arapskog vieboca koji je kradom primio islam i posjeivao
skupove na kojima se Poslanik obraao ljudima. Kad je Suhejbov gospodar za to saznao,
poeo je da loe postupa prema njemu; Suhejb se zbog toga poalio Poslaniku, koji ga je
otkupio i povjerio mu brigu o svojim konjima. Vremenom je Suhejb postao jedan od bliskih
Poslanikovih prijatelja, to potvruje i hadis koji Sudi citira. (SHD: II/1097)
Sudi pokazuje i znanje o politikim i vojnim prilikama u irazu Hafizovog doba. O
tome svjedoi i pripovijest o mirovnom sporazumu izmeu aha udaa i drugog lokalnog
vladara po imenu Lar. Premda je ah udaov otac s kraljem Larom bio u neprijateljskim
odnosima, kada je saznao za Timur-Lenkove pripreme za napad na Arape i Bizant, ah
uda sklopio je mirovni sporazum s kraljem Larom i na taj nain ojaao svoju poziciju
pred eventualni sukob sa Timur-Lenkom. (SHD: II/649)
Kroz komentare kulturno-historijskog karaktera Sudi iskazuje i upuenost u pitanja u
vezi sa svakodnevnim ivotom iraza u Hafizovo vrijeme. Kad raspravlja o atributivnoj
konstrukciji Tork-e rz (iraska Turkinja), Sudi navodi kako se jedan broj vojnika
mongolskog vladar Hulagua naselio na podruju iraza; djeca roena iz njihovih brakova s
domicilnim enama nazivana su iraski Turci (SHD: I/24). Zanimljiv je i opis oblasti
74
Neto detaljnije objanjenje o tome Sudi daje u komentaru Sa'dijeva ulistana, o emu je ve bilo rijei u analizi tog
komentara. Vidjeti: SG: 78-79.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
106
Ruknabad, doline koju je u naseljeni prostor pretvorio ovjek po imenu Sejjid Ruknuddin.
(SHD: I/25)
U komentarima na ovom nivou analize Sudi se povremeno bavi pitanjima iz
astronomije i astrologije, navodei vjerovanja preanjih generacija i naroda u toj oblasti
(SHD:I/393), obiaje u vezi s astrologijom povodom roenja djeteta (SHD: I/606), kao i
opis Sunevog sistema i pojedinih sazvijea (SHD: II/1258).
Sudi navodi i neka zapaanja o svakodnevnim obiajima ljudi na podrujima u
kojima je ivio ili njima proputovao. Naprimjer, spominje obiaj uplitanja zlatnih ili
srebrnih niti u uvojke djeje kose, pri emu primjeuje da bogatai u tome nerijetko toliko
pretjeruju da se nakon takvog ukraavanja prirodna kosa djeteta skoro ni ne primjeuje.
(SHD: I/106) Za obiaje ukraavanja kose vezano je i podsjeanje na jedno od Sudijevih
putovanja; autor se prisjea da je tokom tog putovanja vidio djevojke Turkinje koje su svoje
kose straga uplitale u pundu u obliku tita. Sudi takoer navodi da nije vidio mladie koji
su inili neto takvo; stoga pretpostavlja da se u distihu u kojem je sadrana konstrukcija
zerehm (kosa-tit) misli na djevojke. (SHD: II/933) Upeatljiv je i njegov opis odore
nargesnqab, koju je etrdeset godina prije pisanja komentara Hafizovog Divana vidio na
jednom gruzijskom begoviu; u vrijeme pisanja komentara, o toj je vrsti odore traio i dobio
objanjenje od jednog od svojih uitelja, ije ime ne spominje. (SHD I/239)
U komentarima kulturno-historijske sadrine Sudi se osvre i na poetsku tradiciju
orijentalno-islamskog kulturnog kruga, odnosno ivotopise pojedinih pjesnika. Naprimjer,
spominje aljivi dogaaj kada je iranski uenjak i prozaist Hamiduddin Belhi (Hamdoddn
Balx), poslao pjesniku uvenom pjesniku Enveriju (Anwar) up svjee iscijeenog soka od
groa (re), i uz njega pismo; za odnoenje upa i pisma zaduio je ovjeka po imenu
Husejn, koji psihiki nije bio u potpunosti zdrav. Dopadljiv je Sudijev opis susreta pjesnika
i donosioca poklona, te aljivog razgovora koji su vodili. (SHD: I/618) U jednom veoma
zanimljivom komentaru, Sudi ukazuje na odnos izmeu Hafiza i pjesnika njegovih
savremenika: Kemala Hodandija (Kaml Xoand), Selmana Savedija (Salmn Swe),
Ibn Imada (Ebn Emd), Hadu Kermanija (X Kermn), Ismeta Buharija (Esmat
Boxr) i Hatibija Niaburija (Xatb Nbr). U nastavku komentara Sudi ukazuje na
obiaj pjesnika Hafizovog doba da, ukoliko su imali odreenu tjelesnu mahanu, sami napiu
rugalicu (haw) o njoj kako drugi zlonamjerni pjesnici ne bi imali priliku i zadovoljstvo da
to uine. To svoje miljenje potkrepljuje stihovima Kemala Hodandija, u kojim pjesnik
ukazuje na to da je elav. (SHD: II/1066-1067)
U ovom dijelu komentara Sudi navodi podatke iz muzike kulture. Jedan od njih
jeste i opis orgulja (oranon), instrumenta oito manje poznatog u Sudijevom okruenju, za
koji autor navodi da je toliko glomazan da zahtijeva veliki prostor i nije ga mogue
pomjerati, te se na njemu muzicira iskljuivo tamo gdje je prvobitno postavljen. (SHD:
III/1694) Isto tako, Sudi ukazuje na razliite perzijske glagole u znaenju svirati, koji se
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
107
koriste za razliite vrste ianih instrumenata, u zavisnosti od toga da li je rije od metalnim
icama ili zategnutim prirodnim vlatima. (SHD: I/183)
Autor povremeno daje i objanjenja o pojedinim ivotinjskim, prije svega ptiijim
vrstama. Posebno zanimljivim ine se objanjenja o orlu-tekvacu (SHD: I/569), te sokolu
kojeg je vidio tokom putovanja po amu. (SHD: II/675)
Semantika
Uvjerljivo najvei broj komentara teksta Hafizovog Divana Sudi je izloio u okviru
semantikog nivoa analize. Taj je postupak razumljiv iz nekoliko razloga. Prije svega,
temeljna svrha komentara jednog klasinog djela jeste objanjavanje semantike vrijednosti
leksema, sloenica i sintagmi, te objanjavanje znaenja polustihova i distiha. S druge
strane, Hafizov poetski jezik znatno je sloeniji i hermetiniji u odnosu na druga knjievna
remek-djela klasine knjievnosti na koja je Sudi napisao komentar; upravo zato je potreba
za njegovim iscrpnijim komentarom znatno vea.
Prilikom objanjavanja znaenja pojedinih leksema, Sudi esto pribjegava navoenju
njihovih ekvivalenata u arapskom jeziku. Takav je sluaj i kad raspravlja o znaenjima
leksema perzijskog porijekla, poput prijedloga be (ka, prema), koji u razmatranom distihu
ima instrumentalno-socijativno znaenje s(a); kao njegov ekvivalent, autor navodi arapski
prijedlog maa. (SHD: II/652)Isto je i s upitnom zamjenicom ke (koji), koja se upotrebljava
kada je rije ljudima i drugim ivim biima, za koju Sudi kao prijevodni ekvivalent navodi
arapsku upitnu zamjenicu man. (SHD: I/141) Prijevodne ekvivalente iz arapskog jezika Sudi
navodi i prilikom objanjavanja znaenja imenica. Naprimjer, kada je rije o imenici
arapskog porijekla azm (namjera; odlunost), Sudi kao njen prijevodni ekvivalent navodi
imenicu niyyat (SHD: I/93); znaenje imenice enb (dvorite) autor objanjava
navoenjem arapske genitivne konstrukcije fan al-dr (SHD: I/143).
Semantiku vrijednost pojedinih leksema Sudi objanjava navoenjem njihovih
ekvivalenata u perzijskom jeziku. Kao primjer moe se navesti imenica b, koja u
razmatranom distihu ima znaenje nada, za koju autor navodi sinonim omd. (SHD: II/652)
Zanimljivo je da semantiku vrijednost pojedinih leksema iz Hafizovog Divana autor
objanjava navoenjem njihovih ekvivalenata u arapskom i turskom jeziku. Takav je sluaj
s imenicom gomn (misao); objanjavajui njeno znaenje, Sudi navodi njen arapski
ekvivalent ann, kao i turski ekvivalent sezemek (SHD: I/137).
Na ovom nivou analize, Sudi uoava i pojedine istanane semantike nijanse
pojedinih leksema. Takav je sluaj s imenicom h (bunar), za ije primarno znaenje autor
navodi arapski ekvivalent bir, ali i ukazuje na to da je u razmatranom distihu njeno stvarno
znaenje jama. (SHD: II/742) Slian je sluaj i s imenicom arapskog porijekla nazar
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
108
(pogled; miljenje), koja u razmatranom distihu ima znaenje naklonost. (SHD: I/613) Isto
tako, Sudi pravilno uoava da imenica arapskog porijekla fiyat (zdravlje) u razmatranom
distihu ima znaenje moralno zdravlje, tj. neporonost. (SHD: I/98)
Zanimljivo je i detaljno objanjenje semantike vrijednosti imenice arapskog
porijekla mennat (zahvalnost; dobroinstvo), koja ima i negativnu semantiku notu
podsjeanja (nabijanja na nos) na uinjeno dobroinstvo. (SHD: I/285) Sudi isto tako
ukazuje i na irenje semantikog polja (arz-e man) pojedinih leksema arapskog porijekla
nakon njihovog ulaska u perzijski jezik. Jedan od tih sluajeva jeste imenica nms, za koju
autor navodi da ima znaenje pouzdanik, onaj kome se moe povjeriti tajna skrivena od
drugih; meutim, u perzijskom jeziku ona je poprimila znaenja: ast, ugled; istota,
nevinost; ena, supruga. Posljednje navedeno znaenje odgovara smislu polustiha u kojem
je navedena imenica upotrijebljena u Hafizovom Divanu. (SHD: I/1166-1167) Sudi takoer
pravilno uoava da zamjenica xod u znaenju sam/a/o (SHD: I/241) i estica xer u
znaenju t (SHD: I/248) u razmatranim sluajevima imaju funkciju intenziviranja
emocionalnog stanja, te da nemaju konkretnu semantiku vrijednost.
Sudi se bavi i semantikom glagola, pri emu najee iznosi pravilne stavove. Takav
je sluaj s glagolom resnd, u primarnom znaenju dostavio je/poslao je, za koji autor
pravilno uoava da u razmatranom distihu ima znaenje podigao je. (SHD: II/902) Isto tako,
Sudi ukazuje na to da glagol mbarand u primarnom znaenju (od)nose, u razmatranom
distihu ima znaenje unitavaju. (SHD: II/1167) Upunost u semantiku glagola u
perzijskom jeziku autor potvruje objanjenjem o glagolu godxtan (topiti /se/), za koji
pravilno navodi kako ima i znaenje prijelaznog (motaadd) i znaenje neprijelaznog
(lzem) glagola, ali da u razmatranom sluaju ima znaenje neprelaznog glagola. (SHD:
II/1002)
U okviru semantike analize teksta Hafizovog Divana, Sudi pokazuje i znanje
arapskog jezika. Naime, u pojedinim Hafizovim gazelima navedene su lekseme, sintagme i
fraze na arapskom jeziku, a u tekst pojedinih pjesama ak su interpolirani i ajeti iz Kurana.
Autor pravilno objanjava znaenja pojedinih nepravilnih arapskih glagola (SHD: III/1710),
kao i itavih distiha spjevanih na arapskom jeziku (SHD: III/1727-1728; III/1736-1737:
III/1737).
Sudi pravilno objanjava i semantiku vrijednost nekih fraznih glagola, kakav je
naprimjer ahr takbr zadan, u doslovnom znaenju izgovoriti etiri tekbira; oslanjajui se
na islamsku tradiciju autor navodi kako denaza-namaz (vjerski obred uoi ukopa umrlog)
sadri etiri tekbira, tj. da se tokom tog obreda etiri puta izgovaraju rijei Allahu ekber
(Allah je najvei); prema toj analogiji, frazni glagol izgovoriti etiri tekbira zapravo znai u
potpunosti se okaniti/proi/odustati (od) nekoga/neega. (SHD: I/190)
Na planu analize semantike leksema Sudiju su se potkrale i odreene greke.
Naprimjer, za imenicu rend, jednu od karakteristinih leksema Hafizovog poetskog jezika
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
109
(Xorramh 1999: 403-413), navodi znaenje vinopija (SHD: I/116); meutim, takvim je
objanjenjem stvarno semantiko polje navedene imenice u znatnoj mjeri sueno. Rend,
naime, nije samo onaj ko pije vino, ve ovjek koji ne prihvata bilo kakvu vrstu drutvene
konvencije, norme ili stege; uzimajui to u obzir, stvarno (u naem jeziku pridjevsko)
znaenje razmatrane lekseme jeste raspojasan, razuzdan, premda ona u Hafizovoj poeziji
ima itav spektar krajnje istananih, meusobno bliskih ali ne i identinih semantikih
vrijednosti. Sudi grijei i kada je rije o glagolu raft omr u znaenju proe ivot; autor mu
pripisuje znaenje umro sam (SHD: I/183), premda smisao distiha u kojem je taj glagol
naveden za takvo miljenje ne prua nikakvo logiko uporite. Pogrenim smatramo i
autorov stav da prijedlog be u iskazu be do madam ima uzrono znaenje (SHD:I/107),
te da cjelovit navedeni iskaz znai dooh zbog dove; prema naem miljenju, prijedlog be u
ovom sluaju ima namjerno znaenje, tako da pravilno znaenje spornog iskaza glasi dooh
radi dove.
Objanjenjima znaenja polustihova i distiha Sudi posveuje najveu panju i
prostor u okviru komentara Hafizovog Divana. Naprimjer, za polustih Dahrze mehr-e
gardn afsne ast o afsn autor izlae tano znaenje Kratko vrijeme naklonosti sudbine
varka je i opsjena (SHD: I/43). Takav je sluaj i s polustihom B Sab goft o endan sahar
nst ke nst, za koji Sudi izlae znaenje Nema nijedne zore a da u njoj ne razgovaram s
vjetrom Saba.
75
(SHD: I/465)
S obzirom na to da je najvei prostor Sudijevog komentara Hafizovog Divana
posveen semantikom nivou, razumljivo je da na tom, najopirnijem i najznaajnijem
nivou analize Sudi najeee stupa u polemiku s prethodnim komentarima Divana. Ta
polemika vodi se na razliitim nivoima, od semantike leksema, sloenica i fraza, do
rasprava o znaenjima polustihova i distiha, i Sudi u svim uoenim polemikama izlae
pravilan stav.
Na planu leksema, autor, naprimjer, uoava da prijedlog be u prijedlonoj frazi be
eq ima uzrono, a ne lokativno znaenje kao to tvrdi Sururi (SHD: I/139), tako da
znaenje naveden fraze glasi zbog ljubavi. Prijedlog be predmet je Sudijeve polemike i u
prijedlonoj frazi be sarat. Sudi pravilno uoava da navedeni prijedlog u ovom sluaju ima
uzrono znaenje, tako da itava prijedlona fraza znai zbog tebe. (SHD: I/108) Na taj
nain pobija stav em'ija i Sururija, koji sporni prijedlog smatraju prijedlogom be za
zaklinjanje (be-ye qasam), te frazi be sarat pripisuju neodgovarajue znaenje tako mi
tebe/kunem se tobom. Autor je u pravu i kada sa Sururijem polemizira oko znaenja
sloenice sarparde; Sudi smatra da ta sloenica znai zavjesa, koprena, dok Sururi navodi
znaenje zabran, harem (SHD: I/369), koje smisao distiha u kojem je sporna sloenica
navedena isuvie komplicira. Autor takoer polemizira sa em'ijem i Sururijem oko
znaenja fraznog glagola ze sar-e orm-e kas gozatan; Sudi navodi kako je njegovo
75
Vjetar koji zaljubljenom donosi vijesti od voljene/o voljenoj.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
110
znaenje prei preko neijeg grijeha, dok em'i i Sururi imenici sar u okviru navedenog
fraznog glagola pripisuju znaenje namjera, pa navedenom glagolu pripisuju znaenje prei
preko neije namjere da poini grijeh.(SHD: I/386) Meutim, to znaenje nije prihvatljivo
jer u drugom polustihu prethodnog distiha Hafiz eksplicitno navodi (SHD: I/385) kardam
enyat (poinih zloin); imajui to u vidu, postaje jasno da pjesnik ne oekuje od drage
pree preko njegove primisli o poinjenju grijeha/zloina, ve preko neega to je ve
uinio.
Prilikom rasprave o znaenju pojedinih polustihova, Sudi takoer stupa u polemiku s
prethodnim komentatorima Hafizovog Divana. Takav je sluaj prilikom objanjenja
znaenja polustiha Slek az nr-e hedyat talabad rh be Dst; autor smatra da taj polustih
znai Putnik od Svjetlosti Upute trai puta do Voljene; s druge strane, em'i i Sururi
znaenje tog polustiha odreuju na sljedei nain: Putnik trai puta od Svjetlosti Upute
prema Voljenoj. (SHD: II/1275) Posve je jasno da miljenje Sudijevih oponenata nije tano,
poto putnik od Svjetlosti Upute trai pomo, njeno djelovanje, kako bi stigao do Voljene,
dok tumaenje emija i Sururija sugerira da putnik nastoji prei rastojanje od Svjetlosti
Upute do Voljene, to je krajnje nelogino i nesuvislo znaenje.
Neto rjee u odnosu na polemiku o znaenju polustihova, Sudi s ranijim
komentatorima Hafizovog Divana stupa u polemiku o znaenju cjelovitih distiha. Jedan od
takvih sluajeva je distih Naq-e xiyl-e r-ye to t waqt-e sobhdam Bar krgh-e dde-ye
bxb mzadam; autor smatra (SHD: III/1823) da znaenje ovog distiha, izgraeno pomou
nekoliko sloenih alegorija, glasi: Slika tvog lica sve do jutra Nije se sklanjala s mojih
neusnulih oiju. Time pobija stav emija, koji ovom stihu pripisuje udno znaenje:
Zamiljajui posmatranje ljepote drage Spavao sam sve do jutra (!).
Sudijeva recepcija Hafizovog Divana
Najkontroverznije i najotvorenije pitanje u vezi s Hafizovim Divanom jeste njegova
recepcija i anrovsko situiranje.Naime, do XIV stoljea, razvoj gazela kao pjesnike vrste u
klasinoj perzijskoj knjievnosti odvijao se u dva paralelna toka, tj. dva zasebna anra:
jedan je lirski ljubavni gazel (azal-e eqne), a drugi sufijski/gnostiki gazel (azal-e
sfiyne/refne). Rodonaelnici ljubavnog gazela, ve od IX stoljea pa nadalje, bili su
Rudeki (Rdak), ehid Belhi (ahd Balx) i Ebu ekur Belhi (Ab akr Balx). S druge
strane, zaetnici sufijskog/gnostikog gazela bili su Sanaji Gaznevi u XI i Feriduddin Attar
u XII stoljeu. Gazel kao pjesnika vrsta dosee vrhunac u klasinoj perzijskoj knjievnosti
u XIII stoljeu: lirski ljubavni gazel u poeziji Sa'dija irazija, a sufijski gazel u poeziji
Delaluddina Rumija.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
111
U XIV stoljeu deava se jedan uistinu fascinantan poetiki prevrat: dva spomenuta
paralelna toka, do tada u potpunosti odvojena jedan od drugog, u poeziji Hafiza irazija
stapaju se u jedan.To praktino znai da se Hafizova poezija moe interpretirati dvojako i
kao lirska ljubavna poezija i kao sufijska poezija.Ta osobenost je, bez ikakve sumnje,
najznaajnija odlika Hafizove poezije, ali, u isto vrijeme, i najvei kamen spoticanja u vezi s
njom; od vremena nastanka Hafizove poezije pa sve do savremenog doba u knjievnim i
akademskim krugovima traje neprestana rasprava o njenom karakteru, tj. o mogunostima
njene recepcije i anrovskog situiranja.
Jedni poeziji Hafiza irazija poriu bilo kakvu ezoterijsku dimenziju i tretiraju je
iskljuivo kao profanu, ovozemaljsku ljubavnu liriku (Daka 1997:401); neki, opet, idu u
drugu krajnost i Hafizovu poeziju smatraju u cijelosti sufijskom, te su temeljem takvog
pristupa nastali obimni, nerijetko i vietomni komentari u kojima se svakom Hafizovom
gazelu, svakom distihu, gotovo svakoj rijei, pokuava pripisati dublje, ezoterijsko
znaenje.
76
Ukoliko bi se dokazi o anrovskom odreenju i kljuu za itanje i razumijevanje
Hafizove poezije traili u njegovom ivotu i suprotno: ukoliko bi se o njegovoj linosti
pokualo suditi na osnovu njegove poezije treba uzeti u obzir da da je Hafiz takve
mogunosti oigledno bio svjestan, pa je, koliko je god mogao, prikrio tragove iz svoje
biografije, tako da o njegovom ivotu danas ima veoma malo pouzdanih podataka. No, ak i
kad bi bilo vie podataka o Hafizovom ivotu, treba uzeti u obzir u savremenoj teoriji
knjievnosti uvrijeen stav da se linost i ivot autora moraju posmatrati odvojeno od
njegovog djela, tj. da se iz djela ne mogu izvoditi nikakvi zakljuci o samome autoru,
odnosno iz autorovog ivota o njegovom djelu (Velek, Voren 1965: 96). Prema tome, istina
o karakteru Hafizove poezije vjerovatno je negdje na sredini izmeu dva navedena
iskljuiva i nepomirljiva stava (tj. da je potpuno profana, odnosno iskljuivo sufijska).
Da bi se poezija mogla smatrati sufijskom, ona mora zadovoljiti dva osnovna
kriterija: 1. u njoj mora biti zastupljena upotreba karakteristine sufijske terminologije; 2. u
takvoj poeziji mora biti osjetna karakteristina duhovna atmosfera uspostavljena sufijskim
terminima terminima i razliitim knjievno-estetskim sredstvima. (Prnmdryn 2003:
240) Meutim, u Hafizovom Divanu postoji srazmjerno veliki broj pjesama koje ne
zadovoljavaju ta dva kriterija.Naprimjer, kada pjesnik govori o dolasku proljea i buenju
prirode; ili o nekim toponimima u irazu, recimo o podruju Ruknabad i etalitu Musalla,
gdje se susree s djevojkama (Mohed 2000:5), ili kad hvali lokalne vladare u irazu
(Mohed 2000:744), odnosno pjeva oiznenadnoj smrti svog sina (Mohed 2000:177)
teko se u takvim gazelima moe pronai ijedan argument u prilog tvrdnji da je rijeo
pjesmama koje govore o iskustvima izvan okvira ovozemaljskog ivota.
76
Kao primjere takve vrste komentara vidjeti: Sadatparwar 1380; Xatm Lhr 1387.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
112
S druge strane, postoje gazeli koji se ne mogu tumaiti nikako drugaije nego kao
sufijski. Jedan od njih poinje distihom D waqt-e sahar az osse netam ddand
Wandar n zolmat-e ab b-e haytam ddand (Mohed 2000:235), u znaenju Sino,
pred zoru, iz tuge me izbavie I u toj hladnoj noi Vodu ivota mi dadoe. Iz znaenja
distiha, pogotovo njegovog drugog polustiha, posve je jasno da pjesnik na umu ima
specifino duhovno iskustvo iz sfere Onostranog, koje se teko moe poistovjetiti s bilo
kojim iskustvom iz svakodnevnog profanog ivota. U navedenom i brojnim drugim
stihovima jasno se ogleda prijemivost jednog dijela Hafizovog Divana za unutarnje, tj.
dubinsko, hermeneutiko tumaenje. (Raz 2003: 103-120)
Meutim, znatan je broj gazela u Hafizovom Divanu koji se mogu tumaiti dvojako.
Jedan od njih je i prvi gazel te poetske zbirke. Rije je o, zasigurno, najznaajnijem,
predstavnom gazelu koji vai za svojevrsnu Hafizovu poetsku deklaraciju, uvod u Divan.
Njegovim itanjem svijest recipijenta priprema se za teme, motive i ideje koji slijede u
ostalim pjesmama; njegova je svrha da utjee na recipijenta kako se ne bi ograniio
iskljuivo na iitavanje primarnih, povrinskih znaenja Hafizove poezije, nego da
recepciju svake pjesme u kojoj to tekst dozvoljava vri u svjetlu prvog gazela njegovog
Divana. (Prnmdryn 2003: 342-343)
Iz svih navedenih karakteristika Hafizove poezije, jasno je da njenoj recepciji i
anrovskom situiranju treba prilaziti krajnje oprezno. Stoga je i zadatak komentatora takve
poezije znatno zahtjevniji i tei nego kad je rije o poeziji oko koje ne vladaju nedomice
prisutne u vezi s Hafizovom poezijom, niti je u njenoj mjeri anrovski razuena.
Pojedini autori smatraju da se iz Sudijevog komentara Hafizovog Divana moe
zakljuiti da on nije bio upuen u razliite discipline islamskih nauka, bez ijeg poznavanja
Hafizovu poeziju nije mogue pravilno komentirati. (Xatm Lhr 2008: se) S ozbirom na
Sudijev ivotni put i proces obrazovanja, oigledno je da za takvu tvrdnju ne postoje valjani
argumenti. Neutemeljenost takvog stava primjetna je i u autorovoj raspravi na kulturno-
historijskom nivou analize Divana, poto Sudi u njoj uvjerljivo pokazuje znanje iz navedene
oblasti, pritom referirajui na Kuran, korpus hadisa, spominjui tefsirske izvore itd.
Kada je rije o tesavvufskom pristupu, odnosno itanju Hafizovog Divana u kljuu
sufijske poezije, iz teksta komentara jasno je da Sudi taj pristup i takav nain itanja
izbjegava. Takva komentatorska pozicija uoljiva je ve u komentaru prvog distiha prvog
gazela Hafizovog Divana; Sudi se ne osvre na u njemu razraene simbole, metafore i
motive, poput krmara (sq), ae (kas) i ljubavi koja se sprva uini lahkom (eq sn
nemd awwal). Svi ti simboli, metafore i motivi snano su zastupljeni i definirani u
sufijskoj poetskoj tradiciji znatno prije Hafiza, a njegov savremenik Mahmud ebisteri
(Mahmd abestar) pie stihovani rjenik sufijskih termina i pojmova u kojim ih
objanjava u poetskoj formi (abestar 1390); stoga je uistinu teko prihvatiti da svestrano
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
113
obrazovan uenjak poput Sudija o toj tradiciji nije imao nikakvih saznanja.
77
No i pored
toga, autorov zanemarivaki odnos prema spomenutoj tradiciji primjetan je i kad je rije o
jo nekim karakteristinim sufijskim terminima, kakav je naprimjer slek (duhovni putnik),
koji autor objanjava iskljuivo na primarnoj leksikoj ravni. (SHD: II/1275)
Sudi takoer olahko prelazi i preko odreenih koncepta koji imaju status opih
mjesta unutar islamske sufijske tradicije. Jedan od tih koncepta vezan je za Dan Elest (Rz-
e Alast), kojeg autor objanjava zadravajui se iskljuivo na erijatskoj ravni tumaenja
172. ajeta sure al-Arf; meutim, Sudi proputa ukazati na to da opisani dogaaj iz
metapovijesti u sufijskom nauku ima znaenje prvog osvjedoenja ne samo robovanja, ve i
ljubavi stvorenih dua prema svom Gospodaru. (Nametak 2007: 87)
U tekstu komentara Hafizovog Divana Sudi takoer zanemaruje jo neke
karakteristine sufijske termine i pojmove, kao to su sema, halka i hal (SHD: I/228-229),
odnosno hakikat i kalenderije (SHD:I/425). Svi ti termini i pojmovi u pjesmama u kojima su
navedeni nedvojbeno uestvuju u gradnji specifine, sufijskoj poeziji imanentne duhovne
atmosfere; meutim, autor se ograniava iskljuivo na objanjenje njihovog primarnog
leksikog znaenja.
Uz sve navedeno, povremeno se u Sudijevom komentaru Hafizovog Divana nailazi
na digresije koje potpuno odudaraju od njegovog uobiajenog, vrlo jasnog otklona od bilo
kakve mogunosti ezoterijskog tumaenja Hafizove poezije. Naprimjer, u distihu opisanom
u okviru rasprave o stilskom nivou analize, u kojem je Hafiz izgradio hiperbolu (SHD:
I/393-394), Sudi navodi kako je imenici dst u znaenju prijatelj(ica)/draga/voljena u tom
sluaju mogue pripisati i znaenje Bog. Na drugom mjestu autor donosi krajnje znakovit
navod o tome da je Hafiz imao ejha po imenu Mahmud Attar (Mahmd Attr); prema
Sudiju, spomenuti nije bio ejh u uobiajenom institucionalnomtarikatskom smislu, nije
vodio niti jednu tekiju, a za ivot je zaraivao, kako mu i nadimak Attar sugerira, radei kao
travar i apotekar. (SHD: II/793) Bez obzira na (ne)vjerodostojnost ovog navoda, drimo da
je logino postaviti sljedee pitanje: ukoliko Sudi smatra da je Hafiz imao duhovnog vodia,
kako je onda mogue da njegovoj poeziji iji znaajan dio kako smo vidjeli iz samo
nekoliko primjera nudi uvjerljive unutartekstualne argumenate za njeno itanje u kljuu
sufijske poezije, takvu vrstu itanja osporava, ili joj u svom komentaru barem ne pridaje
panju koju nedvojbeno zasluuje?
Budui da u izvorima nismo pronali niti jedan Sudijev eksplictan vrijednosni sud o
Hafizovoj poeziji,
78
koji bi mogao rasvijetliti autorov odnos prema pitanju njene recepcije i
77
Mogunost dvojakog tumaenja prvog gazela Hafizovog Divana potvrena je i u radovima savremenih istraivaa.
Dosad najznaajniji korak preduzet u tom pravcu jeste briljantan komentar i hermeneutiko tumaenje tog gazela, koje je
izloio Prnmdryn (2003: 339-455).
78
abanovi (1973:91) ustvruje kako je Sudi smjelo dokazivao da Hafizove rijei nemaju uvijek mistiki smisao nego ih
esto treba shvatiti doslovno i realno; meutim, ne navodi izvor za taj svoj navod.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
114
anrovskog situiranja, ostaje nam da kao odgovor na to pitanje iznesemo dvije pretpostavke
zasnovane na samom tekstu Sudijevog komentara Hafizovog Divana. Vjerujemo da postoje
dva potencijalna odgovora na to pitanje. Uzimajui u obzir Sudijevo neslaganje s
prethodnim komentatorima, kao i snano izraenu tendenciju iskljuivo sufijskog tumaenja
Hafizovog Divana do pojave Sudijevog komentara (Kaya 2008:191), mogue je da je Sudi,
izlaui jedan iskljuivo filoloki (feqholloaw) komentar (Rpk 1975:422), pokuao
uiniti avangardan iskorak i napraviti potpuni zaokret u odnosu na dotadanju
komentatorsku tradiciju, dokazujui (u skladu sa svojom naglaenom tvrdokornou i
nepopustljivou kada je rije o prihvatanju, ili barem toleriranju drugaijeg miljenja) na
taj nain da se tradicija tumaenja Hafizovog Divana prije pojave njegovog komentara
razvijala u potpuno pogrenom smjeru. Meutim, u tom je sluaju autor morao biti svjestan
da takav pristup, s obzirom na sufijsku didaktiko-teorijsku tradiciju, kao i sufijsko poetsko
naslijee prije Hafizovog vremena, na ijim je zasadama, barem djelimino, nastao i
Hafizov Divan (sa svim njegovim odlikama o kojima je ranije bilo rijei), znai potpuno
neprihvatljiv redukcionizam i zanemarivanje jedne od temeljnih odlika Hafizove poezije
semantike i idejne polivalentnosti koja tu poeziju ini otvorenom za razliite recepcije i
tumaenja.
Druga je mogunost za njenu definitivnu potvrdu trebalo bi temeljito istraiti
primarne izvore, prije svega u Turskoj, i pronai nepobitne dokaze, tj. Sudijev izrijekom
naveden stav o njegovoj recepciji Hafizove poezije da je Sudi, kao izvanredan poznavalac
perzijskog jezika i knjievnosti, a time i remek-djel perzijskih knjievnih klasika, bio
svjestan jedne karakteristike Hafizove poezije koja je u potpunosti izdvaja od ostalih
klasinih poetskih djela na perzijskom jeziku. Naime, kako navodi Purnmdryn (2003:
pan-e), ukoliko recipijent pristupa Hafizovoj poeziji otvoreno, bez ikakvog
predubjeenja i ranije izgraene subjektivne predodbe o njoj, Hafizova poezija tumai
recipijentovu svijest, tako da svaki recepijent, u skladu s vlastitom osobnou,
intelektualnim mogunostima, nivoom obrazovanja i stadijem duhovnog zrijenja, moe
komunicirati s Hafizovom poezijom i iz nje iscrpiti znaenje primjereno navedenim
okolnostima.
U tom smislu, Hafizova poezija, nastala u XIVstoljeu, blisko korespondira s
uvenim teorijskim konceptom velikog francuskog teoretiara knjievnosti iz XX stoljea
Rolanda Barthesa, koji u svom kontroverznom eseju iz 1968. govorio Smrti Autora.
79
Prema Barthesu, Autor gubi svoju autoritarnu ulogu proizvoaa teksta koji ujedno i
kontrolira tekst i njegovo znaenje. Sljedstveno tome, italac prestaje biti pasivni objekt i
postaje aktivni subjekt, tj. kljuni faktor u procesu konstituiranja znaenja, pri emu on sam
kreira in itanja. Time italac vie nije tek puki konzument teksta lien mogunosti bilo
kakve interpretativne inicijative, ve izrasta u njegovog tumaa. Stoga, po Barthesu, stvarni
79
Vie vidjeti: Barthes 1986.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
115
i konani vlasnik teksta ustvari nije Autor, ve italac. Na kraju svog eseja Barthes iznosi
tvrdnju da roenje itaoca podrazumijeva smrt Autora, jer samo bez prisustva i kontrole
autora italac ima punu slobodu u razumijevanju teksta i njegovih znaenja, odnosno u
onome to je Barthes nazvao interpretativnom igrom s tekstom. (prema: Lei 2005: 48)
Tragom navedenog Prnmdrynovog miljenja, Hafizov poetski opus upotpunosti
je kompatibilan s Barthesovom uvenom teorijskom postavkom: italac je taj koji, u skladu
sa svojim predispozicijama i afinitetima, proizvodi znaenja Hafizove poezije. Stoga je
mogue da je Ahmed SudiBonjak, kao vrstan filolog, bio svjestan te iznimno bitne odlike
Hafizove poetike, te da je odluio da se u svom komentaru ogranii iskljuivo na filoloku
analizu primarnog semantikog nivoa teksta Hafizovog Divana, ali ne kako bi oponirao
ranijim komentatorima koji su Divan doivljavali kao eminetno sufijsku poetsku zbirku, ve
da bi svakom itatelju ponaosob ostavio slobodu i prostor da, polazei od njegovog
filolokog komentara, samostalno stupa u dijalog s Hafizovom poezijom.
Zavrna razmatranja
Na kraju osvrta na Sudijev komentar Hafizovog Divana smatramo bitnim skrenuti
panju na jo nekoliko njegovih odlika koje se ne mogu podvesti pod prethodno razmatrane
nivoe analize.
Opisani metodoloki postupak teksta Hafizovog Divana, primijenjen i u
komentarima Bustana i ulistana, Sudi obogauje s jo nekoliko finesa. Radi argumentacije
vlastitih stavova, prije svega kad je rije o semantikom nivou analize, autor povremeno
navodi stihove iz poetskog opusa drugih autora. Takav je sluaj (SHD: I/14) s tri distiha
pjesnika Hilalija (Hell), ili s jednim kupletom i fragmentom u formi mesnevije od
nepoznatog autora (SHD: IV/2431). Uz spomenute i druge pjesme na perzijskom, Sudi u
argumentativne svrhe navodi i pjesme na turskom jeziku. (SHD: I/561, III/1531)
U Sudijevom komentaru Hafizovog Divana uoljiva su ponavljanja odreenih
objanjenja, pogotovo kada je rije o morfolokom nivou analize. Stoga autor osjea
potrebu da objasni (SHD: I/560) razloge zbog kojih ta objanjenja ponavlja; on naglaava
da svrha ponavljanja jeste to da objanjeni morfoloki oblici i pravila ostanu zabiljeeni u
memoriji itaoca, ime je potvrena i didaktika pretenzija komentara; s druge strane, kad je
rije o leksemama u finalnoj pozciji polustiha, ta ponavljanja imaju za cilj da italac
pravilno savlada njihov izgovor, kako u navedenom tako i u drugim sluajevima, tj.
pjesmama u kojima je izgraena istovjetna rima. Iz slinih razloga Sudi objanjava i neke
sasvim jednostavne stvari, poput oblika drugog lica mnoine line zamjenice u perzijskom
jeziku (SHD: I/94).
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
116
Veoma zanimljivom smatramo Sudijevu raspravu o autentinosti jednog gazela.
Autor u tom smislu iskazuje ozbiljne rezerve, i to iz dva razloga: teko je prihvatiti kako bi
majstor pera kakav je Hafiz, u gazelu od svega pet distiha, u tri distiha ponovio istovjetnu
rimu; s druge strane tvorba oblika mnoine imenice ged (siromah), kojom se oznaava
ljudsko bie, pomou sufiksa h iznimno je rijetka, neuobiajena i neprirodna. Temeljem
navedenih argumenata, Sudi zakljuuje da razmatrani gazel, ako i jeste iz Hafizovog pera,
potjee iz poetnog razdoblja njegovog oprobavanja u pjesnitvu, te je stoga na osjetno
niem kvalitativnom nivou. Meutim, Sudi, isto tako, iznosi mogunost da je sporni gazel
napisao pjesnik po imenu Hafiz ane (Hfez ne), roen u Tabrizu, koji je pisao pod
poetskim pseudonimom Hafiz Taraki (Hfez Taraq). Pri tome autor navodi kako je na
proputovanju kroz zemlje ama vidio neke njegove gazele u kojima se osjeti istovjetan
manjak vjetine u gradnji rime kao i u gazelu o ijoj je autentinosti raspravlja. No, Sudi se
na kraju ipak odluio da ga uvrsti u svoj komentar Hafizovog Divana, rukovoen
injenicom da ga je zatekao u nekoliko rukopisnih primjeraka te poetske zbirke. (SHD:
I/111-112)
Za pojedine gazele Hafizovog Divana Sudi objanjava i razloge zbog kojih su
spjevani. Takav je sluaj s gazelom koji je Hafiz spjevao u ast povratka aha udaa iz rata
protiv Turkmena, u kojem je porazio neprijatelje. Dolazak vladara pjesnik pri tome
poistovjeuje s dolaskom mira u iraz. (SHD: III/1878)
Komentirajui pojedine gazele Sudi se osvre i na prigovore koje su, prema
autorovoj tvrdnji, Hafizovi savremenici upuivali pjesniku zbog znaenja i smisla pojedinih
distiha/gazela (SHD: I/430, I/489, I/499). Te podatke, povremeno prave pikanterije, Sudi
oito prenosi iz neke od Hafizovih biografija, odnosno nekog biografsko-bibliografskog
izvora u kojem su objedinjeni podaci o nekoliko ili veem broju pjesnika, ali niti jednom ne
referira na izvor svojih navoda, ime su njihova autentinost i relevantnost u znatnoj mjeri
umanjene.
U komentar Hafizove poezije Sudi povremeno ukljuuje i digresije u vezi sa svojim
ivotom, prije svega proces obrazovanja. Naprimjer, kada objanjava distih Pr-e m goft
xat bar qalam-e son naraft farn bar nazar-e pk-e xatpa bd (Na pir ree:
Peru stvaranja nije se potkrala greka Aferim njegovom istom miljenju to greke
prikriva), autor navodi imena itavog niza uenjaka, znalaca perzijskog jezika i knjievnosti
iji je bio uenik, od ama do Bagdada, kojima se obraao i od njih traio tumaenje
znaenja navedenog distiha. (SHD: II/680) Na taj nain Sudi se dosljedno pridrava manira
imanentnog uenjacima orijentalno-islamskog kulturnog kruga: uenjak, ma koliko bio
kompetentan i uspjean u oblasti kojom se bavi, nikada na proputa iskazati duno
potovanje onima od kojih je uio, koji su mu prenosili svoje znanje, pa makar se radilo i o
posve partikularnoj stvari kakvo je znaenje tek jednog distiha iz obimne poetske zbirke.
Znaajan dio komentara Hafizovog Divana, izvan definiranih kljunih nivoa analize,
odnosi se na autorovu raspravu o razliitim rukopisnim primjercima te zbirke poezije,
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
117
odnosno razliitim varijantama pojedinih dijelova teksta. U takvim sluajevima autor
najee koncizno ukazuje na razlike u varijantama (SHD: II/1060); meutim, povremeno
razlikama u varijantama teksta u pojedinim rukopisnim primjercima posveuje veu panju,
te detaljno objanjava razlike u znaenjima pojedinih varijanti (SHD: II/743, II/1161). Sudi
se rijetko izjanjava o ispravnosti razliitih varijanti, odnosno o tome koju od varijanti on
smatra prihvatljivijom (SHD: I/238), te stoga o tom pitanju i rjee stupa u polemiku s
prethodnim komentatorima Divana (SHD: II/759).
U izuzetno znaajnom i vrijednom djelu kakav je Sudijev komentar Hafizovog
Divana mogu se uoiti i odreeni sistemski, metodoloki nedostaci. Jedan od njih je da
autor na poetku svakog gazela nije zapisao paradigmu njegovog poetskog metra, odnosno
nominirao taj metar. Takav je sluaj, naprimjer, sa sto trideset i treim gazelom (SHD:
II/739); iz broja slogova njegovog prvog polustiha osam slogova jasno je da nije rije o
istovjetnom poetskom metru kao u prethodnom gazelu, koji u prvom polustihu ima petnaest
slogova a ni njegov poetski metar nije definiran i nominiran (SHD: II/734); u prozodijskom
smislu, razmatrani gazel nije identian ni s prvim prethodnim gazelom iji je poetski metar
definiran i nominiran, a koji u prvom polustihu takoer ima petnaest slogova (SHD: II/723).
Drugi temeljni prigovor, kao i kad je rije o komentarima ulistana i Bustana,
odnosi se na ton kojim Sudi polemizira s ranijim komentatorima Hafizovog Divana. Taj je
ton i u komentaru Divana veoma otar (SHD: I/257, I/268, II/1247), a povremeno postaje
krajnje neprimjeren i neprihvatljiv kao nain na koji jedan uenjak raspravlja s drugima
(SHD: III/2024). Meutim, generalno gledajui, primjetno je da je ton kojim Sudi
polemizira s prethodnim komentatorima Divana, te objanjava njihove propuste i greke,
ipak donekle blai u odnosu na komentare Sa'dijevih djela. Da je komentar Hafizovog
Divana posljednje djelo iz Sudijeve komentatorske trilogije, ta promjena, neto blai i
tolerantniji pristup drugaijem miljenju, mogla bi se smatrati rezultatom autorovog
ljudskog i intelektualnog sazrijevanja, koja ga je od pozicije gorljive nepopustljivosti i
iskljuivosti dovela do prvih, iako jo uvijek blagih, naznaka spremnosti da se i miljenja
drugih, ma koliko bila oprena s njegovim stavovima i koliko god ih smatrao neutemeljenim
i netanim, u najmanju ruku smatraju legitimnim. Meutim, komentar Hafizovog Divana
nije posljednji Sudijev komentar perzijskih klasika; tavie, u svom posljednjem napisanom
komentaru ulistana autor je znatno otriji prema ranijim komentatorima nego to je to
sluaj u komentaru Divana. Stoga jedino logino objanjenje Sudijeve vee snishodljivosti
prema suprotstavljenim miljenjima ranijih komentatora Hafizovog Divana nalazimo u
pretpostavci da je autor, svjestan teine i zahtjevnosti teksta Divana, tj. vee mogunosti da
mu se prilikom komentiranja tog teksta potkradu greke, donekle ublaio i relativizirao
svoje stavove, a time i odnos prema ranijim komentatorima Hafizove poezije.
Uz navedena dva prigovora, kontroverze u vezi s njegovom recepcijom i anrovskim
situiranjem Hafizovog Divana, kao i greke na koje je ranije ukazano tokom rasprave o
razliitim nivoima analize, savremeni istraivai Sudiju zamjeraju i sljedee zamornu
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
118
opirnost prilikom davanja pojedinih objanjenja; konciznost tamo gdje znaaj razmatranog
pitanja zahtijeva opirnija objanjenja, te loe odabrane stihove navedene u argumentativne
svrhe. (Bqer 1998: 11-13)
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
119
DODATAK
ODLOMAK IZ SUDIJEVOG KOMENTARA HAFIZOVOG DIVANA
Peiwand: znai povezanost.
Be my: be je prijedlog instrumentalno-socijativnog znaenja, a dugi vokal i je
estica za oznaku jedininosti.
H dr: hu znai pamet a dar je drugo lice jednine zapovjednog naina od
[infinitiva] daridan. Ovaj izraz se upotrebljava tamo gdje se u poslu ne upotrebljava pamet;
znai: dozovi se pameti.
am-e rzgr: genitivna veza prisvojnosti, u stvarnom ili prenesenom znaenju.
Konano znaenje distiha: Trajanje ivota ovisi od jednoj vlati kose; to jest, u
ivotu nema trajnosti i stabilnosti, brzo prolazi. Dozovi se pameti i tuguj (brini se) za sebe;
emu tuga za vremenom. to e rei: Daleko je od pameti da se tuguje za danima i
vremenom: tog mjeseca bit e pomraenje Sunca; tog mjeseca bit e pomraenje Mjeseca; te
i te godine bit e sua; te i te godine rodit e obilno. (SHD: I/416)
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
120
ZAKLJUAK
Predmet ovog istraivanja jeste komentatorski opus Ahmeda Sudija Bonjaka koji se
odnosi na tri remek-djela klasine perzijske knjievnosti, tj. Sa'dijev Bustan i ulistan, te
Hafizov Divan.
Istraivanje je pokazalo da je Sudi u svojim komentarima slijedi vrlo jasan
metodoloki postupak. U svim njegovim komentarima jasno je definirano pet kljunih nivoa
analize: 1. pisanje i izgovor leksema; 2. klasina gramatika (s morfolokim i sintaksikim
podnivoima); 3. stilistika; 4. kulturna historija; te 5. semantika, koja predstavlja temeljnu
svrhu napisanih komentara.
Sudijevi komentari perzijskih klasika sadre i jo neke sekundarne elemente, od
kojih je najznaajniji rasprava, ili barem krai osvrt, na rukopisne primjerke komentiranih
djela koje su Sudi i prethodni komentatori na podruju Osmanskog carstva imali na
raspolaganju. Iz Sudijevih navoda proizlazi da se njegov pristup odlikuje znatno viim
nivoom istraivake akribije budui da, u vie navrata, zamjera svojim prethodnicima na
ogranienom, pa ak i povrnom uvidu u rukopisne izvore.
Kroz sva tri njegova razmatrana komentara Sudi je iskazao zamaan nivo
metodoloke konzistentnosti, dosljedno se pridravajui navedenih nivoa analize. Autor je
konzistentan i kad je rije o komentatorskom postupku u okviru svakog od tih nivoa, pa ak
i u sluajevima kada se njegovi stavovi, uslijed razvoja nauke o jeziku, vie ne doimaju
aktuelnim kao to su, mogue je, bili u njegovo vrijeme. Takav je sluaj, naprimjer, s
njegovim uvoenjem drugog oblika infinitiva u cilju pravilnog izvoenja glagolskih oblika
u perzijskom jeziku, to je omoguavalo lake uenje tog jezika. Iako je, na osnovu
savremenih saznanja, nedvojbeno da jedan glagol moe imati samo jedan oblik infinitiva,
to znai da oblik koji Sudi izvodi postoji iskljuivo na teoretskom planu, njegova
istraivaka odvanost i osjeaj za jezike finese zasluuju pohvalu.
Kroz tekst svih komentara Sudi je iskazao zavidan nivo jezike i knjievne
kompetentnosti, tim prije to nema dokaza o tome da je perzijski jezik i knjievnost
izuavao na perzijskom govornom podruju. Zahvaljujui toj kompetentnosti, autor je u
svojim komentarima jednostavnim i lahko razumljivim proznim jezikom uspio objasniti
znaenja brojnih reenica i distiha, pogotovo distihe iz Hafizovog Divana.
Sudijeva jezika i knjievna kompetentnost uoljiva je i u polemikama koje je vodio
s prethodnim komentarima perzijskih klasika, pri emu su njegovi stavovi veinom ispravni,
iako u tim polemikama nerijetko koristi neprimjeren i nenauni diskurs.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
121
Meutim, Sudi se u svojim komentarima klasinih djela perzijske knjievnosti ne
ograniava samo na razmatranje znaenja tekstova tih djela; budui da su njegovi komentari
prije svega filoloki, on ih oito smatra i udbenicima perzijskog jezika za nenativne
govornike. Upravo zbog toga ponekad insistira na objanjenjima o naizgled jednostavnim
pitanjima za znalce perzijskog jezika, te u vie navrata ponavlja odreena objanjenja, oito
s namjerom da ta objanjenja italac to potpunije i tanije usvoji. Stoga kritike takvog
pristupa, koje u svojim radovima iznose pojedini savremeni iranski istraivai, smatramo
neosnovanim, budui da prilikom njihovog iznoenja nije uzet u obzir ukupan kulturalni
kontekst u kojem su Sudijevi komentari nastali, a koji je znatno dugaiji u odnosu na
kulturalni kontekst u kojem su nastajali komentari perzijskih klasika u Iranu. Drugim
rijeima, osnovni previd tih istraivaa bio je to to su tekstovima o perzijskom jeziku,
namijenjenim njegovim nenativnim govornicima, pristupali iz pozicije nativnih govornika
tog jezika i ne uzimajui u obzir nivo naunih saznanja u Sudijevom vremenu.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
122
IZVORI I LITERATURA
IZVORI
SB Sd, Mohammad (1378/1999), arh-e Sd bar Bstn-e Sad, Tarome wa
tahiye wa tahiyye-ye matn-e enteqd az: doktor Akbar Behrz, Ketbfor-ye Haqqat,
Tehrn
SG arh-e Sd bar Golestn-e Sad (1349/1970), motaremn: Heidar Xotnat,
Zeinolbedn wo, Al Akbar Kzem, Ketbfor-ye Tehrn, Tabrz Tehrn
SHD Sd, Mohammad Bosnaw (1378/1999), arh-e Sd bar Dwn-e Hfez,
Tarome-ye doktor Esmat Sattrzde, p-e panom, Entert-e Sarr, Tehrn
LITERATURA
Algar, Hamid (2001), Perzijska knjievnost u Bosni i Hercegovini, Beharistan,
Broj 3/4, Ljeto/jesen 2001, Kulturni centar pri Ambasadi Islamske Republike Iran
Sarajevo, Sarajevo, str. 165-182
Algar, Hamid (2003), Bosnia and Herzegovina, Encyclopadia Iranica, Online
Edition, lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/bosnia-
and-herzegovina
Aslan, Hacer (2004), Sudi'nin erh-i Divan-i Hafz'nn II. Cildinde klasik Trk
edebiyat ile ilgili kavramlar, Yksek Lisans Tezi, Krkkale niversitesi
Attr Nbr, Fardoddn (1390/2011), Manteq al-teir, Tashh wa touzh: doktor
Mahmd bed; doktor Taq Prnmdryn, p-e awwal, Szmn-e motlee wa tadwn-e
kotob-e olm-e ensn-ye dneghh (Samt), Tehrn
Bqer, Bahdor (1380/2001), Seir dar arhh-ye er-e Hfez, Ketb-e mh-e
adabiyyt wa falsafe, omre-ye 44, str. 30-37
Bqer, Bahdor (1377/1998), Word bar arh-e Sd, er, omre-ye 24, str. 8-
13.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
123
Barthes, Roland (1986), Smrt autora, u: Beker, Miroslav, Suvremene knjievne
teorije, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, str. 176-180
Baagi, Safvet-beg (2007), Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti, BZK
Preporod, Sarajevo
Bozorg Beigdel, Sad (1385/2006), Hiyn, Xade, Bar qalam-e son xat raft
y naraft?, Paheh-ye adab, omre-ye 11, str. 27-54
Browne, Edward G (1997), A Literary History of Persia, Vol I, The Tartar
Dominion (1265 1502).,Originally published 1902, Iranbooks, Maryland
Burrill, Kathleen (1999), SD, Ahmad, u: The Encyclopaedia of Islam. CD-
ROM Edition, Brill NV , Leiden
ehaji, Demal (1980), Ahmed Sudi Bonjak, POF 28-29/1978-79, str. 103-122
Dabb, Hamd (1367/1998), n hame naq dar yene-ye ouhm: tabr bar
tabrt-e Hfez, rnnme, omre-ye 24, str. 574-596.
Dnparast, Wal (1392/2013), Noxbegn-e rn wa faliyyath -ye elm wa
farhang-yenn dar osmn (qarn-enohom wa dahom-eher), ostrh-yetrx, sl-
eahrom, omre-ye 1, str. 79-100
Dwn-e Hfez (1379/2000), Be ehtemm-e Ahmad Mohed, p-e awwal,
Moassese-ye entert wa p-e Dnegh-e Tehrn, Tehrn
Drki, Munir (2012), Zato je Delaluddin Rumi napisao Mesneviju na perzijskom
jeziku?, Pismo, X/1, Bosansko filoloko drutvo, Sarajevo, str. 99-114
Drki, Munir (2013), Rukopisi Mesnevije u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Anali
GHB, Knjga XXXIV, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, str. 127-138
Daka, Beir (1990), Sudijevi komentari na perzijskom jeziku, POF 39/1989, str.
173-181
Daka, Beir (1991), ta je pomoglo prihvatanju perzijske knjievnosti u Bosni i
Hercegovini?, POF 41/1991, str. 395-399
Daka, Beir (1997), Historija perzijske knjievnosti, Naunoistraivaki institut
Ibn Sina, Sarajevo
Ertek, Yasemin (1994), Sudi Bosnavi'nin erh-i Divan- Hafz, Yksek Lisans Tezi,
Ege niversitesi
Faji, Zejnil (2003), Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-
begove biblioteke u Sarajevu. Svezak jedanaesti, Al-Furqn Islamic Heritage Foundation,
London; El-Kalem, Sarajevo
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
124
For, Mohammad (1378), Sad wa sr-e , u: Kolliyyt-e Sad, Nar-e Afkr,
Tehrn, str. 1-8
Foth, Mohammad (1382/2003), Hfez wa Gte, Ketb-e mh-e adabiyyt wa
falsafe, omre-ye 75 wa 76
Goodvin, G. (1999), Konya, u: The Encyclopaedia of Islam. CD-ROM Edition,
Brill NV , Leiden
Gor, Mostaf; Tammdr, Zohre (1391/2012), Tatbq-e pr-e mon-e Dwn-e
Hfez b kohanolg-ye pr-e xeradmand-e Yng, Adabiyyt-e erfn wa ostreenxt,
omre-ye 28
Gozelyz, Al (1385/2006), arhh-ye Masnaw dar ntol, Soxan-e eq,
omre-ye 31, str. 19-28
Gtz, Manfred (1979), Trkische Handschriften, Franz Steiner Verlag GMBH,
Wiesbaden
Haddd, Mohammad Hosein (1385/2006), ygh-e arq wa Dwn-e Hfez dar
ande-ye Gte, Pahe-e adabiyyt-e moser, omre-ye 30, str. 5-16.
Hafiz i Gete: zbornik radova(2003), Priredila Anelka Mitrovi, Kulturni centar
Islamske Republike Irana u Beogradu, Beograd
Handi, Mehmed (1999), Teme iz knjievne historije, Ogledalo, Sarajevo
Haraw, Nab Myel (1369/1990), Naqd wa tashh-e motn (marhel-e nosxeens
wa weh-ye tashh-e nosxeh-ye xatt-ye frs), Bonyd-e paheh-ye eslm-ye stn-e
qods-e razaw, Mahad
Hasanl, Kws (1387/2008), Rastxz-e soxan dar Bstn, Olm-e etem wa
ensn-ye Dnegh-e rz, omre-ye 34, str. 55-74
Haveri, enita (2014), Jezik i stil djela Bulbulistan Fevzija Mostarca, Filozofski
fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Hoca, Nazif M. (1980), Sudi: hayat, eserleri ve ili risalesi'nin metni, stanbul
niversitesi Edebiyat Fakltesi, Istanbul
Homynmehr, Wahd (1387/2008), Negh tze be azal az Hfez, Ketb-e
mh-e adabiyyt, omre-ye 132, str. 98-104
Johanson, Lars (1993), Rm and the Birth of Turkish Poetry, Journal of
turkology, Vol. 1 No. 1, str. 2337
Jung, Karl (1996), ovek i njegovi simboli, Narodna knjiga-Alfa, Beograd, str. 232-
235
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
125
Kadri, Adnan (2008), Objekat Ljubavi u tesavufskoj knjievnosti: Muradnama
Dervi-pae Bajezidagia, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo
Karahalilovi, Namir (2012), Kritiko izdanje djela Svjetiljka srcima (Ser al-
qolb) autora Qattna aznawja, Naunoistraivaki institut Ibn Sina, Sarajevo
Karahalilovi, Namir (2014), Kritiko izdanje djela Perivoj slavuja (Bolbolestn)
autora Fevzija Mostarca, Filozofski fakultet u sarajevu, Sarajevo
Katouzian, Homa (2006), Sadi, Oneworld Publications, Oxford
Kaya, Ibrahim (2008), erh-i Divan- Hafz (Sudi): Kelimeler remizler
kavramlar, Doktora tezi, Inonu niversitesi, Istanbul
Kaya, Ibrahim (2012), Sudi'nin erh-i Glistan'ndaki eletirilerine toplu bir bak,
Turkish Studies International Periodical for the Languages, Literature and History of
Turkish or Turkic, Vol. 7/3, Ankara, str. 1719-1739
Kazzz, Mr alloddn (1368/1989), Bayn, p-e awwal, Ketb-e Md (Wbaste
be Nar-e markaz), Tehrn
Komeil, Moxtr (1390/2011), Maqleh-ye pezek dar sr-e Sad, Paheh-
ye zabn wa adabiyyt-e frs (Dnegh-e Esfahn), omre-ye peypey-e 12, str. 71-92
Kut, Gnay (2008), Turska knjievnost u Anadoliji, u: Ktkolu Mhabbat S. i
dr, Historija Osmanske drave i civilizacije II, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo;
IRCICA, Istanbul
Lei, Zdenko (2005), Teorija knjievnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo
Lewis, Fraklin (2012), Golestn-e Sad, Encyclopadia Iranica, Online Edition,
lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/golestan-e-sadi
Losensky, Paul (2012), Jm: Life and Works, Encyclopadia Iranica, Online
Edition, lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/jami-i
Ljubovi, Amir; Grozdani, Sulejman (1995), Prozna knjievnost Bosne i
Hercegovine na orijentalnim jezicima, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo
Mahmd Baxtyr, Al Qol (1388/2009), Hfezens: br-e amnat dar
qalamrow-e Hfez, Hfez, omre-ye 59, str. 46-53
Masm, Bahrm (1383/2004), Lisn al-aam, Dnenme-yeadab-efrs. eld-
eeom: adab-efrs dar ntol wa Blkn, Wezrat-efarhang wa erd-eeslm, Tehrn,
str. 722-723
Meneghini, Daniela (2010), Saljukid Literature, EncyclopaediaIranica, Online
Edition, lanakdostupanna internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/saljuqs-v
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
126
Mo'ayyad, Hamat (1378/1999), Gote dar yne-ye Sad, rnens, omare-ye
42, str. 260-264
Modarres, Fteme (1384/2005), Zabn wa adab-e prs dar siy-ye Sar, Nme-
ye farhangestn, omre-ye 7/1, Farhangestn-e zabn wa adab-e frs, Tehrn, str. 70-83
Mohammad, Hem (1387/2008), Tasr-e ern-e sadeh-ye sewom wa
ahrom-e her bar Hfez, Adabiyyt-e erfn wa ostreenxt, omre-ye 11, str. 137-
150
Mohammad, Rhele (1383/2004), Daq'iqal-aq'iq, Dnenme-ye adab-e frs.
eld-e eom: adab-e frs dar ntol wa Blkn, Wezrat-e farhang wa erd-e eslm,
Tehrn, str. 386
Monzaw, Ahmad (1352/1973), Tatabbo dar Golestn-e Sad, Wahd, omre-ye
114, str. 341-346
Mostarac, Fevzija (2011), Bulbulistan, prijevod s perzijskog: Demal ehaji,
stilizacija: Demaludin Lati, Kulturni centar Ambasade IR Iran u Sarajevu, Sarajevo
Mouln amsoddn Mohammad Xe Hfez rz (1375/1996), Dwn-e
azaliyyt, Be ke-e doktor Xall Xatb Rahbar, p-e hdahom, Entert-e Saf
Alh, Tehrn
Muji, Munir (2007), Arapska stilistika u djelu Hasana Kafije Pruaka, Filozofski
fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Muji, Munir (2011), Tropi i figure u arapskoj stilistici, Orijentalni institut u
Sarajevu, Sarajevo
Nametak, Fehim (2007), Pojmovnik divanske i tesavvufske knjievnosti, Orijentalni
institut u Sarajevu, Sarajevo
Nametak, Fehim (2013), Historija turske knjievnosti, Orijentalni institut u Sarajevu,
Sarajevo
Nametak, Fehim; Trako, Salih (2003), Katalog arapskih, perzijskih, turskih i
bosanskih rukopisa iz zbirke Bonjakog instituta, Bonjaki institut, Zrich Sarajevo
Nazr, Ahmad (1370/1991), Nazar bar Dwn-e Hfez p-e doktor Qsem an
wa Qazwn wa p-e doktor Xnlar, Tahqqt-e eslm, Sl-e eom, omre-ye 1 wa 2,
str. 330-351.
Nkdrasl, Mohammad Hosein (1388/2009), Tashol wa tasmoh dar Dwn-e
Hfez, erpah, omre-ye 2, str. 179-206
Okatan, Ibrahim (2013), Sudi'nin Bostan erhi'nde geen edebi sanatlar, gramer
terimleri ve temel kavramlar, Ekev Akademi Dergisi, Yl (Say) 56, str. 217-273
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
127
zkan, Prof. dr. Mustafa (2000), Ottoman Turkish in Pre-Ottoman Anatolia, The
Great Ottoman-Turkish Civilization 4 (Culture and Arts), Yeni Trkiye, Ankara
Parniyn, Ms; Hosein byrk, rmn (1391/2012), Sefreh-ye eqtesd-ye
Sd dar Bstn wa Golestn, Pahenme-ye adabiyyt-e talm, Sl-e ahrom,
omre-ye 16, str. 169-188
Peacock, Andrew (2010), Saljuks of Rum. Encyclopaedia Iranica, Online Edition,
lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/saljuqs-iii
Prnmdryn, Taq (1382/2003), Gomode-ye lab-e dary, p-e noxost, Entert-
e Soxan, Tehrn
Qsem, Hkem; Ramazn, Malhe (1391/2012), ahngery dar ande wa sr-e
Sad, Motlet-e mell, Sl-e szdahom, omre-ye 51, str. 27-50.
Qsem, arf Hosein (1376/1997), arhh-ye frs-ye Dwn-e Hfez dar Hend,
amandz-e ertebtt-e farhang, omre-ye 9, str. 30-33.
Qorbnpr rn, Hosein (1389/2010), Manzme-ye erfn Sad dar Bstn,
Motlet-e erfn, omre-ye 11, str. 161-200.
Raz, Ahmad (1382/2003), Tawlpazr-ye erfn-ye Dwn-e Hfez, Zabn wa
adab, omre-ye 17, str. 103-120.
Riyh, Mohammad Amn (1369/1990), Zabn wa adab-e frs dar qalamrow-e
osmn, p-e awwal, erkat-e entert-ye Pang, Tehrn
Sadatparwar, Al (1380/2001), aml-e ftb wa ftb-e har nazar: arh bar
Dwn-e Hfez, Bargerefte az alest-e axlq-ye Allme Tabtaby, p-e awwal,
erkat-e entert-e Ehy-e ketb, Tehrn
Sadrniy, Bqer (1390/2011), Barres-ye awmel wa abd-e moherat-e
rniyn be siy-ye Sar dar qarn-e haftom, Trxnme-ye rn-e bad az eslm, Sl-e
awwal, omre-ye 2, str. 43-69
Sikiri, Dr. air (1950), Sdi kao komentator Sdijina Gulistana, POF I/1950,
Sarajevo, str. 51-67
Sohrweide, H. (1999), LR, Mosleh al-Din, u: The Encyclopaedia of Islam, CD-
ROM Edition, Brill NV , Leiden
abanovi, Hazim (1973), Knjievnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima,
Svjetlost, Sarajevo
abestar, eix Mahmd (1390/2011), Golan-e rz, Be ke-e ahrbn Behat,
p-e hatom, Sed-ye moser, Tehrn
af Kadkan, Mohammadrez (1383/2004), Tziyneh-ye solk. Naqd wa tahll-
e and qasde az hakm Sany, Entert-e gh, Tehrn
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
128
eidy, ahrm (1383/2004), Bar al-ar'ib, Dnenme-ye adab-e frs. eld-e
eom: adab-e frs dar ntol wa Blkn, Wezrat-e farhang wa erd-e eslm, Tehrn,
str. 173-174
entrk, Ahmet Atilla (1999), Osmanl iiri antolojisi, YapKredi Yaynlar, Istanbul
irazi, Hafiz (2009), Divan, S perzijskog preveo: Beir Daka, Naunoistraivaki
institut Ibn Sina, Sarajevo
irazi, Sadi (1989), ulistan, s perzijskog preveo Salih Trako, El-Kalem, Sarajevo
irazi, Sadi (2005), ulistan, prijevod i komentari: Ah,ed ananada, Buybook,
Sarajevo
or afar, (1339/1961), arh-e hl-e Sd wa tatabbo-e darbre-ye sr-e
adab-ye rn wa bahs dar mo'alleft-e , mze wa parware, omre-ye 28-29, str. 72-91
Trako, Salih (1975), Prvi prijevod ejh-Sadijeva ulistana na srpskohrvatski,POF
XXII-XXIII/1972-73, Sarajevo, str. 369-381.
Velek, Rene; Voren, Ostin (1965), Teorija knjievnosti, Nolit, Beograd
Zarrnkb, Abdolhosein (1380/2001), Az ke-ye rendn, p-e ahrdahom,
Entert-e Soxan, Tehrn
Xatm Lhr, Abolhasan Abdorrahmn (1387/2008), arh-e erfn-ye azalh-ye
Hfez, Tashh wa talqt: Bahoddn Xorramh, Kro Mansr, Hosein Mot Amn,
p-e eom, Nar-e qatre, Tehrn
Xorramh, Bahoddn (1378/1999), Hfeznme, p-e dahom, erkat-e entert-
e elm wa farhang, Tehrn
Xosrou, Nser (1382/2004), Safarnme, B moqaddame dar arh-eahwl-e er be
ehtemm-e Mohsen Xdem, Entert-e Qoqns, Tehrn
Yaman, Ahmet (2004), Sudi-i Bosnevi: erh-i Divan-i Hafiz, Yksek Lisans Tezi,
Krkkale niversitesi, Istanbul
Yz, Tahsn (1366/1987), sr-e Sad dar siy-ye Sar, u: Zekr-e aml-e
Sad (Mame-ye maqlt), Wezrat-e farhang wa erd-e eslm, Tehrn, str. 319-328
Ylmaz, Ozan (2008), 16. Yzyil arihlerinden Sudi-i Bosnevi ve erh-i Gulistan
(Inceleme tenkitli metin), Yksek Lisans Tezi, Marmara niversitesi, Istanbul
Ysef, olamhosein (1350/1971), ahn-e matlb-e Sad dar Bstn, ostrh-
ye adab, omre-ye 26, str. 254-309
Zann, Bart; Fzel, Mahbd (1381/2002), Naqd wa barres-ye arh-e Sd bar
Bstn-e Sad, Maalle-ye Dnekade-ye adabiyyt wa olm-e ensn-ye Dnegh-e
Tehrn, str. 21-40
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
129
Biografije
Namir Karahalilovi roen je 05. 03. 1967. u Banjoj Luci. U rodnom gradu zavrio
je osnovnu i srednju kolu. Godine 1987. upisao je studij orijentalne filologije (studijska
grupa: arapski jezik i knjievnost perzijski jezik jezik i knjievnost) na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu, i okonao ga 1991. Od 1996. angairan je u radnom odnosu na
Odsjeku za orijentalnu filologiju. Godine 1999. zavrio je postdiplomski studij perzijskog
jezika i knjievnosti na Univerzitetu Teheran, a 2002. na istom je Univerzitetu odbranio
doktorsku disertaciju u oblasti filolokih nauka. Godine 2003. izabran je u zvanje docenta, a
2008. u zvanje vanrednog profesora za oblast perzijska knjievnost na matinom Odsjeku.
Bavi se perzijskom paleografijom i bonjakom knjievnom batinom na perzijskom jeziku.
Objavio je dvije autorske knjige, nekoliko desetina naunih i strunih radova, te tri knjige
prijevoda. Uestvovao na vie domaih i meunarodnih naunih skupova.
Munir Drki (Trnovo, 01. 10. 1980.) je docent za naunu oblast perzijski jezik na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, voditelj Instituta za lingvistika istraivanja na istom
Fakultetu i lan redakcije asopisa za jezik i knjievnost Pismo. Zavrio je Gazi Husrev-
begovu medresu u Sarajevu 1999. godine, 2003. diplomirao arapski jezik i knjievnost i
perzijski jezik i knjievnost na tadanjem Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u
Sarajevu, 2008. zavrio postdiplomski studij iz lingvistikih disciplina, a 2013. godine
odbranio doktorsku disertaciju pod naslovom Diskurs viejezinosti u Mesneviji
Delaluddina Rumija. Dosad je objavio jednu knjigu u koatorstvu s Alenom Kalajdijom
(Omer Humo, Sehletul-vusul. Grafija i leksika Sehletul-vusula, Muzej Hercegovine, Mostar
2010), tri knjige prijevoda s perzijskog jezika, te oko trideset naunih i strunih radova.
Primarna podruja naunog i strunog interesa Munira Drkia jesu perzijski jezik i
knjievnost i iranska kultura izvan Irana.