antropologijsko miljenje.

To je tematiziranje ovjeka
koje nema disciplinarni karakter, nego se nastoji konstituirati
kao refleksija raznolikih relevantnih pristupa, s time to nastoji
obuhvatiti cjelinu/^
sintagma conditio humana - U tradiciji ta
je sintagma preteno obuhvaala tematiku odnosa due i tijela,
a danas se pod njom moe misliti jedino na uvjete mogunosti
ljudskoga ili na potencijalnu ljudskost
fenomeni kao to su/jezik, tradicija, povijest,
drutvo i kultura sainjavaju karakter same ljudske zbiljnosti ba zato jer su ovjekom i po ovjeku postavljeni./
Plessner - ovjek je ivotinja koja naputa
svoju animalnost/
njegova svijest
nije gospodar u svojoj kui, izloena je presudnom utjecaju - biologijskog nasljea i socijalne zbilje i tradicije u obliku
Nad-ja.
antropologija nastaje paralelno s
onime to se naziva krizom modernog ovjeka i to svakako i
kao - neuspio - pokuaj da se ustanovi neko nedvojbeno uporite
modernog svijeta,
Plessner je radikalizirao ovjekovu poziciju u
ekscentrinost i de facto pretvorio ovjeka u bie transcendencije za koje je religija tek skrovite i utoite u kojem se moe
udomiti, ali pri tome naputa kulturu kao svoje pravo obitavalite.
S tree strane Gehlen objektivistiki shvaa transcendenciju
u imanenciji kao neto bitno ljudsko i s pravom istie
vanost ustanovljenja monoteistikih religija za razvoj
ovjeanstva.
Jezik je omoguen
miljenjem, ali ujedno ga omoguava, sudjeluje u opredmeivanju,
konstituira ovjekovu socijalnost i omoguuje komunikaciju/. u svojoj openitosti i univerzalnosti on je veliki
problem za znanosti i filozofiju/^ njegova geneza ostala je tajnom,
tako da je Francuska akademija jo u prolom stoljeu raspravu o porijeklu jezika proglasila bespredmetnom./
Landmann e rei da je ovjek tvorac kulture, ali i njen stvor
ovjek svoj embrionalni razvoj, dakle svoj razvoj
kao pripadnika vrste dovrava ekstrauteralno, u svijetu, u
kulturi, u zajednici, u drutvu, tijekom prve godine ivota, pa je
otuda konstitucionalno bie kulture i zajednice.
tovie, on se
tek u zajednici ne samo socijalizira nego i individualizira.
humanizam valja shvatiti u njegovoj dvoznanosti:
naime, ovjekove tvorbe nisu samo institucije, znanosti,
umjetnosti, filozofija, religija itd., nego i modema
tehnika, ratovi, antagonizmi itd.
31.str MITOLOGIJA OVJEKA
ovjekov ivot i njegovu povijest prati uvijek i stanovito samorazumijevanje.
Mit- strukturalno vrlo sadrajan element za razumijevanje ovjeka
i geneze njegove racionalnosti
BIBLIJSKI OVJEK
Karakteristino je ovdje, za razliku od grkih bogova koji
su zajedno s ovjekom dio kozmosa, da je Bog u Bibliji s onu
stranu svijeta i ovjeka, pa to odreuje njihov odnos/

Srce je sredite strasti i osjeaja, miljenja, spoznaje

i volje i nadasve sredite ovjekova ophoenja spram Boga,
koje proima itav njegov ivot. To je ujedno mjesto grijeha,
ali i veselja kao osnovnog raspoloenja pravednika.
antropologija apostola Pavla, - ideja oovjeenja Boga u Kristu ili obogotvorenje ovjeka.
Krist je utjelovljenje ovjeka kakav bi on po kranstvu trebao
biti. Zamisao spasa istie ujedno ideju novog ovjeka.
ovjek moe odabrati
da bude ovjek od boga ili ovjek od svijeta. U tom je sluaju
na djelu razlika izmeu duha i mesa.
34.str. ovjek Kurana
U kuranskoj verziji tog mita bog oprata Adamu njegovu preuzetnost
da jede s drveta spoznaje. Zato ovdje nema institucije
nasljednog grijeha, ve je svaki pojedinac odgovoran. Zato
nema ni figure spasitelja, a svi pojedinci su jednaki pred bogom.
Slino kao i u idovsko-kranskoj tradiciji, ovjek je
sredite Svemira, on ga u ime boga istrauje, njime gospodari,
ali u tome mora biti paljiv i razuman.
FILOZOFSKO RAZUMIJEVANJE OVJEKA
Anaksimandar
uoava tako potrebu za dugom brigom oko ljudskog
novoroeneta kao karakteristinu za ovjeka u odnosu na druga
bia. Anaksagora pak ve uoava nedostatak snage i brzine
u ovjeka, ali vidi da se taj nedostatak nadoknauje iskustvom,
sposobnou pamenja, mudrou i specifinom spretnou
ljudskih ruku.
vano je zabiljeiti misao
Diogena iz Apolonije d a je ovjek nadmoan prirodi. Pri tome
je ve on kao vaan u tom pogledu isticao uspravni hod ovjeka,
koji inu omoguava pregled nad okolinom i pogled uvis, u
nebo, odakle bi morala proizlaziti svijest o bogu.
PLATON
Osebujnost Platonove filozofije predstavlja hijerarhija bia iji
vrhunac predstavlja idealni bitak.
Kao to tek ideja svaku
stvar ini onime to ona jest, tako dua ini ovjeka ovjekom.
Ljudski bitak samo je prolazno meustanje izmeu dvaju egzistencijalnih
stanja due. To je otuenje due, pa stoga dua
nastoji tijelo to prije napustiti. Milost da gleda ideje eli ona
postii ve na Zemlji, ovako okruena tijelom i to joj s mukom
i tek djelomino uspijeva. Zato su dua i tijelo u neprijateljskom
odnosu u ovjeku.
ARISTOTEL
Vana odlika ovjeka jest
uspravni hod, koji ve sam sobom ukazuje na ovjekovu
boansku prirodu i bit.
Aristotel kao prvi u miljenje o
ovjeku pored pojma pojedinca i roda, kao fundamentalan uveo
i pojam zajednice.

Da bi uope mogao ivjeti, misli Aristotel, ovjek je upuen

na drugoga - iz ekonomskih, spolnih i udorednih razloga.
Zato jer nije samodovoljan, on tvori zajednicu i u njoj ivi, a
ona je utemeljena i na etikim idejama.
Za razliku od sofista, u
Aristotela se ne radi o tome da se najprije odgojem i obrazovanjem,
uspostavi cjelovit ovjek, a onda zajednica, nego zajednica
prethodi pojedincima kao cjelina dijelovima.
Ideja mudraca, osobe i humanosti (stoici)
radikalno su zagovarali ideje ovjeanstva,
humanosti i kozmopolitizma.
Bit ovjeka je prema stoicima u
njegovu umu, to istie osobito Hrizip. Nagoni, porivi svjedoe
tek o bolesnom i promaenom logosu.
jedno obraenje unutranjosti, vlastitome ja, koje je vie
nego dio prirode. Ono stoji naspram prirode i ima vlastite zakone.
No mudrac nije datost, nego jastvo koje konstituira sebe
svjesnim zahvaanjem u svoju vlastitost; mudrac preuzima
sebe i ini sebe svojim vlasnitvom, svoj je suveren jer vlada i
upravlja sobom. Tako izdvojen, on vodi ivot prema naelima
koja je sam iznaao i tako postaje osoba.
Nasuprot zadatom ponaanju ivotinja, ovjek sve
oponaa i ui i tako usvaja umnost. ovjek stvara mnogo vie
nego to mu je potrebno za puki opstanak, samoodranje; on
stvara raznoliko, na bezbroj naina, i nije ropski vezan za ono
to je naslijedio.
Slobodna volja te ovjek kao granica i horizont
(A. Augustin i T. Akvinski)
Toma - Dua ima sposobnost dohvaanja
opega i zato je okrenuta beskonanome. Um je ono to
odreuje vrstu ovjek. No uza sve to ovjek ostaje samome
sebi sakriven, njegova mu bit izmie, jer ne vidi sve odjednom
- kao aneli ili bog - nego mora sakupljati nebitne odredbe ili
voditi diskurs. To je racionalno spoznavanje za razliku od intelektualnog
zrenja ili uvida.
ovjek jest ba na njihovoj granici i ima samostalni nain
bitka, te se ne moe pojmiti ni polazei od uma, niti po modelu
tvarnoga, materijalnoga. Zato ga valja pojmiti iz njega samoga.
Njemu pak preostaje mogunost slobodne odluke da bude
jedno ili drugo, pa stoga ima i mogunost da bude zlo.
ovjek i njegove tvorbe (britanski mislioci)
pristupanjem dravnom ugovoru
pojedinci odustaju od slobode odluivanja. Svoju izvanjskost
oni podvrgavaju dravi, a unutranjost kranskoj religiji,
odnosno crkvi i Kristu.
Ferguson shvaa ovjeka kao povijesno
promjenjiva, po prirodi socijalna stvora omoguena kulturom
vlastitih sposobnosti.
Ferguson
dolazi do uvida da je kultura, umijee i umjetnost neto bitno
za ovjeka i do uvjerenja da upotreba rijei prirodan i neprirodan

 nije obzirom na ovjeka primjerena ni legitimna.

ovjek beskonano nadmauje ovjeka (Pascal)

ovjek je za Pascala pun opreka. Valja ga razumjeti izmeu
razuma i strasti, bijede i uzvienosti i obzirom na poredak
srca. (Srce ima svoje znanje koje um ne poznaje.) ovjek
se nalazi na sredini izmeu svega i nita. Jedno nita u pogledu
na beskonano, jedno sve obzirom na nita, sredina izmeu
nieg i sveg... on je jednako nesposoban da shvati nita iz kojeg
je bio iznesen, kao i beskonano koje e ga progutati (72).
- On ne zna odakle dolazi, ni kamo ide, ali uza sve to treba biti
ovjek. Pascal sasvim moderno upozorava d a je ovjek usmjeren
na prolost i budunost, dislociran u razne vremenske dimenzije
i u posebnom odnosu spram vremena, a u osnovi ga
karakterizira ambiguite tj. ima dvoznanu bit.
Njega razdire borba izmeu uma i strasti i stoga nije ni aneo ni ivotinja.
Ima dvostruku prirodu, a tu drugu prirodu stvara navika,
tako da u njegovu duhu ima neto automatsko. Navikama stvorena
druga priroda ovjeka je patvorina, a njegova izvorna, nepatvorena
priroda prisutna je jo samo u refleksiji, u umu i
miljenju. To to je napustio svoju prvu prirodu pokazatelj je
ovjekova svrgnua i pada.

Priroda i otuenje (Rousseau)

Drutvo nas ini umjetnim ljudima koji
ive pod maskom neistinitosti, a iza tog privida gubimo svoj
pravi bitak. Graanskom ovjeku, misli Rousseau, nameu se
umjetne potrebe, zato je on odlomak, fragment (unite fractionaire),
koji svoju vrijednost dobiva tek naspram drutvenog tijela.
Divljak ivi uvijek pri sebi, a drutveni ovjek uvijek je
izvan sebe, on zna ivjeti samo u predstavama drugih.
61.str Transcendentalni subjekt i njegov empirijski pandan (Kant)
ovjekova antagonistika priroda temelj
je povijesnog napretka i ozbiljenja prirodnih dispozicija u
ovjeku, i ujedno skrivenih nakana same prirode da se ozbilji
umni poredak, i to kao svjetsko-graanski poredak kojim vlada
zakon. Time bi tek bila postignuta pretpostavka za ozbiljenje
moralnog ovjeka, te Kantove utopije. Jer ono to je u povijesti
postignuto i ega Kant misli da je svjedok, jest civiliziranje i
kultiviranje ovjeka.

S ovjekom se scena potpuno mijenja (Herder)

Herder je jasnije od drugih mislilaca uvidio konstitutivni
znaaj jezika za ovjeka i njegovu zbilju. Jezik ne samo da razlikuje
ovjeka od ivotinje, nego je prije svega konstitutivna i
izvorna znaajka njegova. Tu misao izrie Herder poznatom
paradoksalnom formulacijom: da bi govorio, mora biti ovjek,
a da bi bio ovjek, mora govoriti. Osim toga, jezik i um su za
Herdera neto to se uzajamno omoguuje. Oblikovanje jezika
za ovjeka je tako prirodno, kao to mu je prirodno to da je
ovjek. Razlika spram ivotinjskog bitka stoga za Herdera nije
u stupnju nego u vrsti. Otuda i umnost ide ovjeka od
poetka, a nije tek neto steeno.
Herder nadalje vidi vanost i znaenje dugog djetinjstva za
ovjekov bitak. Ono je uvjetovano ba time to ovjek mora
preuzeti tradiciju u svoj ivot, to ima znaiti da ga ona konstituira.
Zato je daljnja vana odlika ovjeka da nije roen za sebe

nego je upuen na druge. ivimo od znanja i pronalazaka cijeloga

svijeta, kae Herder. ovjek je zapravo ukljuen u
drugo stvaranje koje traje cijeli ljudski ivot. Ako je to prosvjetiteljstvo,
onda lanac kulture i prosvjeivanja dosee do
kraja Zemlje. Na ljudski rod se dakle stvara
radom, samo naim radom i to tako da je nasljeivati valjalo
gluposti kao i oskudna blaga mudrosti. To je princip povijesti
ovjeanstva. I u Herdera je ova sprega povijesti i antropologije
vrlo bitna, jer bez povijesti i principa povijesti ovjeanstva
ovjeka ne bi bilo. Specifinost ovjeka, jo jednom naglaava
Herder, sastoji se u tome da nema instinkata i da se vjebom
kroz cijeli ivot oblikuje u ljudskost. Na tome poiva perfektibilnost
i koruptibilnost ljudskoga roda. jezik i tradicija
su za Herdera dva bitna elementa koji objedinjuju i spajaju tu
ljudsku zbiljnost.
On kudi receptivnost, jer misli da su
ipak spontanost i produktivnost osnova ljudskog bitka. ovjek
preuzima kulturu, ali je i stvara. On je stvoren kulturom, ali i
njen tvorac, kako e to kasnije rei Landmann. On je uobljiljiv,
ali i oblikuje. Na taj nain on je pomonik Boga, jer
Bog uz pomo stvaralake snage ovjeka realizira svoje ciljeve
u povijesti. Sa stvaralatvom pak bitno je povezana sloboda. Samo onaj
tko je slobodan moe biti stvaralac. Sloboda je ovjekova osovina,
ali ona sadri i opasnost.
Humanost je beskrajna svrha,
koja se ne moe dosei nego se njoj moe teiti. Pri tome je za
Herdera vana raznolikost individualnosti i zato govori o raznolikim
glasovima naroda, koji tek mogu sainiti ovjeanstvo,
ljudskost, a ne moe ga realizirati nijedan pojedinac, niti
pojedini narod. ovjeanstvo je tako bogat nacrt mogunosti i
snaga da se, budui da sve u prirodi poiva na najodreenijoj
individualnosti, i njegove velike i mnoge mogunosti mogu pojaviti
samo razdijeljene meu milijune (Ideje XV, 3). U povijesti
su zato vani narodi i pojedinci. Zato e Herder inzistirati
na etikom zakonu pojedinca a ne na opoj moralnosti kao
Kant.

Antropologija osjetilnog i beskonanog ovjeka (Feuerbach)

U specifinoj verziji Feuerbach je iz tradicije preuzeo i problem
otuenja, i to tako d a je Hegelovu shemu o otuenju svijesti
u prirodu obmuo. Ne otuuje se duh u prirodi, nego
priroda u obliku misleeg ovjeka. Ve je Feuerbach zastupao
uvjerenje da ovjek mora ponovo prisvojiti, reintegrirati svoju
univerzalnost, ali se iz njegove teorije nije mogla sagledati sva
kompleksnost tog zahtjeva. Feuerbach, nadalje, izrie ideju
koju je, ini se, prvi uobliio
MARX