Michel Faber ISPOD KOE

Hvala Jeffu i Fuggou

i posebno mojoj eni Evi,
koja me uvijek vraa na zemlju
Isserlev bi se uvijek provezla pored autostopera kad bi ga prvi put
vidjela, kako bi si dala vremena da ga procijeni. Traila je velike
miie, prave komade. Sitni, mravi primjerci je nisu zanimali.
Meutim, moe biti iznenaujue teko uoiti razliku na prvi
pogled. Oekivali biste da se usamljeni autostoper primijeti na
kilometar, poput udaljenog spomenika ili suare na farmi; oekivali
biste da ga moete mirno procijeniti dok vozite, unaprijed ga u
mislima svui i promotriti sa svih strana. Ali Isserlev je znala da to
ne ide tako.
Vonja sredinjim dijelom kotske bila je sama po sebi zanimljiva;
uvijek se dogaalo vie nego to se vidi na razglednicama. ak se ni
u sedefastom miru zimske zore, dok se magle povlae poljima s
obje strane ceste, nije moglo oekivati da cesta A9 dugo ostane
prazna. Svako bi jutro svjei krzneni leevi sada neprepoznatljivih
umskih stvorenja leali razbacani po asfaltu, a svaki je od njih
predstavljao zamrznuti trenutak u kojem je neko bie zamijenilo
cestu za svoje prirodno stanite.
Isserlev je takoer izlazila u doba takve pretpovijesne tiine da se
inilo da bi njezino vozilo moglo biti prvo koje je ikada prolazilo
tom cestom. Kao da se otisnula u tek stvoreni svijet u kojem se
planine jo mogu pomicati, a poumljene doline pretvoriti u mora.
Pa ipak, jednom kad bi svojim malim automobilom krenula
naputenom cestom iz koje se jo blago isparava, esto je bilo samo
pitanje minuta kada e se iza nje pojaviti promet prema jugu. Drugi
joj vozai nisu rado preputali odreivanje brzine; mora voziti bre
ili dopustiti daje automobilskim trubama istjeraju s jedinog
kolnikog traka.
Takoer, budui da se radi o glavnoj cesti, morala je paziti na
sporedne putove s kojima se spajala. Rijetka su raskrija bila
pravilno oznaena, kao da je za to bio odgovoran prirodni odabir;

ostala je skrivalo drvee. Nije bilo pametno ne obazirati se na

raskrija, iako je Isserlev imala pravo prvenstva; na svakom od njih
mogao se pojaviti nestrpljivi brujei traktor koji, kad bi joj se naao
na putu, ne bi ni najmanje stradao zbog svoje pogreke, dok bi ona
zavrila rasuta po asfaltu.
Ipak, ono stoje najvie odvlailo pozornost nije bilo prisustvo
opasnosti ve privlanost ljepote. Svjetlucavi kini omota, jato
galebova koje prati sijaicu na tamnom polju, kia dvije ili tri
planine dalje, ak i usamljena otriarka u letu: bilo to od ovoga
moe navesti Isserlev da gotovo zaboravi zbog ega je na cesti. Dok
sunce posve ne izae, ona bi vozila i promatrala udaljene kue na
farmama kako se bojaju u zlatno, kad se neto mnogo blie i u sjeni
iznenada iz grane drveta ili hrpe kamenja i zemlje pretvorilo u
ivog dvonoca s ispruenom rukom.
Onda bi se sjetila, ali ponekad tek kad bi ve prola, jedva
izbjegavi vrh ruke autostopera, kao da bi prsti, poput granica, bili
otkinuti da su narasli samo jo koji centimetar due.
Stajanje na konicu nije dolazilo u obzir. Umjesto toga bi ostavila
nogu mirno na gasu, ne bi se izdvajala od ostalih automobila i ne bi
inila nita drugo nego u glavi zadrala sliku dok bi, kao i ostali,
projurila pored njega.
Ponekad bi, ispitujui tu sliku u glavi dok vozi, shvatila daje
autostoper bila ena. Isserlev nisu zanimale ene, barem ne na taj
nain. Njih neka poveze netko drugi.
Ako bi autostoper bio mukarac, obino bi se vratila kako bi ga jo
jednom pogledala, ako ne bi bilo oito daje neki slabi. Pod uvjetom
daje na nju ostavio dovoljno dobar dojam, okrenula bi se u
suprotnom smjeru im bi okretanje postalo sigurno - daleko izvan
njegovog pogleda, naravno; nije htjela da stoper shvati kako je
zanima. Onda bi ga, vozei drugom stranom ceste najsporije to bi
promet doputao, po drugi put ocijenila.
Vrlo rijetko se dogaalo da ga vie ne nae; sigurno se neki drugi
voza, manje oprezan ili manje izbirljiv, zaustavio i primio ga dok
se ona vraala. Pogledala bi prema mjestu na kojem je mislila daje
stajao i vidjela samo prazan ljunani rub. Pogledala bi dalje od
ruba ceste, prema poljima i grmlju u sluaju da tamo negdje skriven

mokri. (esto su to inili.) Bilo joj je neshvatljivo daje nestao tako

brzo; tijelo mu je bilo tako dobro - tako prekrasno - tako savreno zastoje odbacila svoju priliku? Zato ga nije povezla im gaje
ugledala?
Ponekad bi tako teko prihvatila gubitak da bi samo nastavila
voziti, kilometrima i kilometrima, nadajui se da ga je onaj tko joj
gaje oteo ponovno pustio. Krave su je nevino pogledavale dok je
jurila pored njih u izmaglici potroenog benzina.
Veinom bi, meutim, autostoper stajao upravo na istom mjestu na
kojem gaje prvi put prola, samo bi mu ruka bila manje ispruena, a
odjea (ako bi poinjala kia) na sebi imala neto vie mrlja.
Dolazei iz suprotnog smjera, Isserlev bi esto uspjela baciti pogled
na njegovu stranjicu ili bedra ili ak vidjeti koliko su mu miiava
ramena. Bilo je neeg i u stavu to odaje arogantno samopouzdanje
mukarca u najboljoj formi.
Vozei pored autostopera, gledala bi ravno u njega kako bi
potvrdila prvi dojam i provjerila ne preuveliava li ga u svojoj
mati.
Ako bi zaista zadovoljio, zaustavila bi automobil i primila ga
unutra.
Isserlev je to inila godinama. Rijetko bi proao dan, a da sa svojom
starom crvenom Tovotom Corollom ne izae na A9 i pone kruiti.
ak i nakon niza uspjenih susreta, kad bi joj samopotovanje
naraslo, bojala se kako se kasnije moe pokazati daje proli
autostoper bio posljednji stvarno zadovoljavajui primjerak, moda
nijedan u budunosti ne bude bolji.
U stvarnosti, za Isserlev je u samom izazovu bilo nekog uzbuenja
koje je u njoj stvaralo ovisnost. Odmah do nje, u i# njenom je
automobilu mogao sjediti neki prekrasni grubijan kojeg sigurno
vodi kui, a ve je razmiljala o sljedeem. ak i dok mu se divila,
slijedei linije njegovog snanog ramena ili promatrajui nabrekla
prsa ispod majice, naslaujui se milju kako e biti divan bez
odjee, jednim bi okom pratila rub ceste u sluaju da se vani pojavi
jo bolja prilika.
Dananji dan nije dobro poeo.
Vozei preko prunog prijelaza u blizini obamrlog sela Fearn prije

nego je uope stigla do auto-ceste, postala je svjesna brujanja negdje

iznad kotaa na suvozaevoj strani. Posluala je, drei dah,
razmiljajui to joj to eli rei na svom udnom jeziku. Je li brujanje
molba za pomo? Trenutno gunanje? Prijateljsko upozorenje? I
dalje je sluala pokuavajui shvatiti kako automobil moe neto
saopiti.
Ova crvena Corolla nije bila najbolji automobil koji je ikad imala;
posebno joj je nedostajao sivi Nissan karavan na kojem je nauila
voziti. Odgovarao je glatko i mirno, nije
radio gotovo nikakvu buku i u stranjem je dijelu imao mnogo
prostora - ak dovoljno da se unutra smjesti krevet. Ali morala ga se
rijeiti nakon samo godinu dana.
Od tada je imala nekoliko vozila, ali su bila manja, a prilagoeni bi
dijelovi, presaeni iz Nissana, stvarali potekoe. Ovom je crvenom
Corollom bilo teko upravljati i znala je biti svojeglava. Bez sumnje
je htjela biti dobar automobil, ali je imala svojih problema.
Samo nekoliko stotina metara prije krianja s auto-ces-tom upavi je
mladi hodao uz usku cestu palcem traei prijevoz. Brzo gaje
prola, a on je lijeno odmahnuo rukom pokazujui srednji prst.
Njeno mu je lice bilo poznato, a i njoj njegovo. Oboje su bili
mjetani, ali se, osim u ovakvim trenucima, nikada nisu sretali.
Isserlevna je politika bila drati se dalje od mjetana.
Skreui na A9 kod Kildarvja, pogledala je na sat koji se nalazio na
kontrolnoj ploi. Dani su brzo postajali dui; bilo je tek 8:24, a sunce
je ve bilo na nebu plavom poput modrica i crvenom poput mesa
iza nakupina istih bijelih kumulu-sa koji nagovjetavaju hladnu
svjeinu. Nee biti snijega, ali e mraz svjetlucati jo satima, a no e
pasti prije nego to se zrak uspije zagrijati.
to se tie Isserlev, vedar, svje dan poput ovog bio je dobar za
sigurnu vonju, ali ne tako dobar i za procjenu autostopera.
Posebno odvani primjerci mogli bi nositi kratke rukave da pokau
svoju izdrljivost, ali e veina biti zamotana u kapute i slojeve
vune da joj oteaju stvari. ak se i oni izgladnjeli mogu initi
miiavima ako na sebi imaju dovoljno odjee.
U retrovizoru se nisu nazirala druga vozila pa si je dopustila da se
vue brzinom od 60-ak kilometara na sat, dijelom zato da vidi to se

dogaa s brujanjem. inilo se da se popravilo. Naravno, bila je to

pusta elja. Alije popravljala raspoloenje prilikom jutarnjeg kretanja na put nakon noi pune tupe
boli, runih snova i spavanja na mahove.
Udahnula je duboko i teko kroz uske, jedva otvorene nosnice. Zrak
je bio svje i hladan, pomalo opojan, poput istog kisika iz maske ili
etera. Njena se svijest na raskrijima kretala izmeu hiperaktivne
budnosti i povratka snu. Ako uskoro ne dobije neki poticaj, znala je
koja e strana prevagnuti.
Isserlev se provezla pored nekih mjesta na kojima bi obino stajali
autostoperi, ali nije bilo nikoga. Samo cesta i iroki svijet, prazni.
Nekoliko usamljenih kapi kie rasulo se po vjetrobran-skom staklu,
a brisai su po njenom vidokrugu razmazali dvije prijave duge.
Prskala je vodu po staklu, naoko beskrajan mlaz, sve dok nije
ponovno dobila jasan pogled. Nakon tog postupka osjeala se
nekako umornijom, kao da se morala odrei svojih vlastitih ivotnih
sokova.
Pokuala se zamisliti dalje u vremenu; zamislila je daje ve negdje
parkirana, a neki mladi zgodni stoper sjedi pored nje; zamislila je
kako teko die pored njegovog tijela dok mu popravlja kosu i
hvata ga oko struka kako bi ga namjestila u odgovarajui poloaj.
To matanje ipak nije bilo dovoljno da joj oi dri otvorenima.
Upravo kad je Isserlev poela razmiljati o pronalaenju mjesta na
kojem bi se mogla zaustaviti i malo odspavati, ugledala je obris
figure upravo ispod obzora. Istog se trenutka uspravila, irom
otvorila oi i namjestila naoale. Pogledala je u retrovizor kako joj
izgledaju lice i kosa. Paljivo je napuila usne crvene od
najcrvenijeg rua.
Prvi put vozei pored autostopera, primijetila je daje u pitanju
mukarac, prilino visok, irokih ramena, sportski odjeven. Ruka
mu je bila pomalo nemarno izbaena, kao da ve jako dugo eka. A
moda nije htio izgledati kao netko kome oajniki treba prijevoz.
Na povratku je primijetila daje vrlo mlad, posve kratko oian.
Odjea mu je bila smee boje blata. Jakna mu je bila dojmljivo
napunjena, ali je tek trebalo vidjeti da li miiima ili salom.
Posljednji put vozei pored njega, Isserlev je shvatila da je neobino

visok. Zurio je u nju. Budui da je promet bio slab, vjerojatno je

shvatio da ju je ve vidio prije nekoliko minuta. Pa ipak, nije se
nita vie trudio daje zaustavi, samo je lijeno drao ispruenu ruku.
Moljenje nije bio njegov nain.
Usporila je i zaustavila se tono ispred njega.
"Upadaj", rekla je.
"Moe", raspoloeno je odgovorio dok je sjedao na suvozaevo
mjesto.
Ve i iz te jedne rijei izreene bez osmijeha, iako su u to bili
ukljueni miii lica zadueni za osmijeh, Isserlev je saznala neto o
njemu. Bio je osoba koja je bjeala od zahvale, kao daje zahvalnost
nekakva zamka. U njegovom svijetu nije postojalo nita to Isserlev
moe uiniti za njega, a to bi ga uinilo njenim dunikom; sve je to
prirodno. Stala je i pokupila ga s ceste; u redu. Zato ne? Besplatno
mu je inila neto za to bi mu taksi uzeo pravo bogatstvo, a on je
na to rekao "Moe", kao da pije s prijateljem u baru i on ga pita
treba li mu dodati pepeljaru.
"Nema problema", odgovorila je Isserlev kao da se ipak zahvalio.
"Kamo ide?"
"Na jug", odgovorio je gledajui prema jugu.
Prola je jedna dugaka sekunda, a onda je on povukao pojas preko
torza, kao da time nerado priznaje daje to jedini nain da ih
pokrene.
"Samo, na jug?" upitala je odvajajui automobil s rubni-ka, pazei,
kao i uvijek, da povue ruicu pokazivaa, a ne onu za duga svjetla,
brisae ili icpathuu.
"Pa... ovisi", odgovorio je. "Kamo ti ide?"
Promislila je, a onda ga pogledala da odredi kakvi bi mogli biti
njegovi planovi.
"Jo nisam odluila", rekla je, "za poetak Inverness."
"Inverness mi odgovara."
"Ali htio bi otii dalje?"
"Ii u koliko god daleko budem mogao."
Odjednom se u retrovizoru pojavio automobil pa je morala
procijeniti njegove namjere; kad se uspjela ponovno vratiti
autostoperu, njegovo je lice bilo bezizraajno. Je li njegova

primjedba bila znak vragolaste umiljenosti? Seksualna aluzija? Ilisamo nezanimljiva injenica?
"Dugo si ekao?" upitala je-pokuavajui ga navesti na razgovor.
"Molim?"
Pogledao ju je, prekinut u postupku otkopavanja jakne. Je li izazov
povlaenja patentnog zatvaraa i istovremenog sluanja
jednostavnog pitanja vie nego to njegov intelekt moe podnijeti?
Iznad desne obrve imao je crnu krasticu, gotovo zalijeenu - moda
pad za vrijeme pijanstva? Bjeloonice su mu bile iste, kosa oprana
u ne tako davnoj prolosti, nije smrdio -je li jednostavno bio glup?
"Tamo odakle sam te povezla", objanjavala je, "jesi li dugo stajao?"
"Ne znam", odgovorio je. "Nemam sat."
Pogledala je njegov blii zglob; bio je velik, s finim zlatnim
dlaicama, a dvije plaviaste vene sputale su se na ake.
"Pa, je li se inilo dugo?"
inilo se da trenutak razmilja o tome.
"Aha."
Nasmijeio se. Zubi mu nisu bili jako dobri.
U vanjskom svijetu suneve su se zrake naglo pojaale, kao daje
neka odgovorna sila upravo primijetila da sjaje polovinom
preporuene snage. Vjetrobransko staklo zasjalo je poput lampe i
isijalo ultraljubiaste zrake na Isserlev i auto-stopera, ista vruina s
dakom zraka. Grijanje je takoer bilo pojaano, tako da se
autostoper uskoro poeo vrpoljiti na svome mjestu, a zatim i sasvim
skinuo jaknu. Isserlev gaje gledala krajikom oka, promatrala je rad
njegovih bicepsa i tricepsa, okret njegovih ramena.
"Smijem li ovo staviti na stranje sjedalo?" upitao je motajui jaknu
svojim velikim rukama.
"Naravno", rekla je, opazivi nabiranje miia koji su se ukazali im
se okrenuo da baci svoju jaknu preko njene. Trbuh mu je bio malo
deblji - pivo, ne miii - ali nita pretjerano. Nabreklina u hlaama
bila je obeavajua, ali su vjerojatno vei dio inili testisi.
Kad se udobno smjestio u svome sjedalu, osmjehnuo joj se
osmijehom zainjenim loom kotskom kuhinjom koju jede cijeli
ivot.
Uzvratila mu je osmijeh, razmiljajui koliko su zubi zapravo vani.

Osjetila je da se sve vie blii odluci. Ustvari, da bude iskrena, ve je

vie nego napola odluila i disanje joj je postajalo sve tee.
Pokuala je sprijeiti adrenalin koji joj je tekao iz lijezda aljui
samoj sebi umirujue poruke, gutajui ih. U redu je, dobar je; u
redu, da, eli ga; ali mora prvo saznati neto vie o njemu. Mora
izbjei to ponienje da se vee uz njega, pone vjerovati da e ii s
njom kui, a onda sazna da ga eka ena ili djevojka.
Kad bi barem malo razgovarao. Zato uvijek oni poeljni sjede i
ute, a odbaeni nesretnici brbljaju bez prestanka? Tako je jedno
jadno stvorenje skinulo ogromnu parku i otkrilo mrave ruke i kokoja prsa; za nekoliko minuta joj je priao
svoju ivotnu priu. Snani tipovi radije bulje u prazan prostor ili
razglabaju o svijetu openito, a osobna pitanja izbjegavaju vjetim
refleksom atlete.
Minute su prolazile, a njenom je autostoperu odgovarala utnja.
Barem si je dao truda da bulji u njeno tijelo - posebno grudi.
Zapravo, koliko je mogla shvatiti pogledavajui u stranu i sreui
njegove potajne poglede, htio je da gleda naprijed kako bi mogao
nesmetano napasati oi. Pa dobro, pustit e ga da dobro pogleda i
vidjeti to e se dogoditi. Uglavnom, pribliavali su se skretanju za
Evanton pa se morala usredotoiti na vonju. Malo se nagnula
prema naprijed, pretjerujui sa usredotoenou na cestu, i
dopustila daje detaljno procjenjuje.
Istog je trenutka osjetila njegov pogled kako je obasjava y poput
nekih drugaijih, ne manje snanih, ultraljubiastih zraka.
Isserlev se pitala, itekako se pitala, kako mu je izgledala, u njegovoj
stranoj nevinosti. Je li primijetio kako se potrudila za njega?
Izravnala je lea i izbacila grudi.
Stoper je to itekako primijetio.
Grudi su joj izvrsne, ali Boe, inae ba nije neto. Siuna - kao
dijete koje viri iza upravljaa. Koliko bi mogla biti visoka? Moda 1
m 55 cm, kad se uspravi. Neobino kako je veina ena sa stvarno
dobrim grudima zapravo vrlo niska. Ova je djevojka oito bila
svjesna da ima sone grudi jer su bile tako lijepo smjetene ispod
dubokog izreza majice. Zato je u ovom automobilu vrue kao u
penici; da bi ona mogla nositi siunu crnu majicu i zraiti grudi

da ih svi vide - da ih on vidi.

1 Meutim, ostatak njenog tijela je bio udnog oblika. Du-/ gake
mrave ruke s krupnim kvrgavim laktovima - nije ni
udo stoje nosila duge rukave. Kvrgavi zglobovi, takoer, i veliki
dlanovi. Pa ipak, s takvim grudima...
Zapravo su bile vrlo udne, te ruke. Vee nego to bi ovjek
oekivao kad pogleda ostatak njenog tijela, ali tanke kao... kokoje
noge. I kao daje s njima radila neki grub posao, moda u tvornici.
Nije joj mogao dobro vidjeti noge, nosila je one uasne hlae kakve
su se nosile 70-ih, s nogavi-cama koje se ire u zvono, koje su sad
opet bile u modi -sjajno zelene, za Boga miloga - i neto stoje liilo
na Doc Martens, ali one nisu mogle sakriti koliko malu nogu ima.
Pa ipak, te grudi... Bile su kao... Bile su kao... Nije znao s ime ih
usporediti. Izgledale su jebeno sjajno, gnijezdei se tamo jedna
pored druge, a sunce ih je obasjavalo kroz staklo.
Pustimo grudi, bolje; kakvo je lice? Pa, sada ga ba nije mogao
vidjeti; morala mu se okrenuti da ga vidi; zbog frizure. Imala je
gustu i bujnu kosu, mije smeu, koja je ravno padala tako da joj
nije mogao vidjeti niti obraze kad gleda ravno naprijed. Bilo je lako
zamisliti da se ispod te kose skriva lijepo lice, lice pop pjevaice ili
glumice, ali znao je da nije tako. Zapravo, kad se okrenula prema
njemu, njeno ga je lice pomalo zaprepastilo. Bilo je sitno i srcoliko,
poput patuljka u djejoj slikovnici, sa savrenim malim nosom i
fantastinim velikim bujnim usnama kakve imaju supermo-deli. Ali
imala je i bucmaste obraze i nosila najdeblje naoale koje je u ivotu
vidio; toliko su joj uveavale oi da su izgledale dvostruko vee od
normalnih.
Stvarno je bila udna. Napola ljepotica iz Baywatcha, napola
siuna starica.
Svakako je vozila poput starice. 80 kilometara na sat bio je krajnji
domet. A onaj njen stari grubi kaput na stranjem sjeditu - emu li
on slui? Sigurno joj nisu sve na broju. Sigurno je prava udakinja.
A i udno govori - stranim naglaskom, to je sigurno.
Bi lije htio povaliti?
Naravno, ako bude imao priliku. Sto postoje mnogo bolja u krevetu
od Janine, to je sigurno.

Janine. Isuse, nevjerojatno kako je bilo dovoljno samo pomisliti na

nju i ve gaje hvatala zlovolja. Do tada je bio sjajno raspoloen.
Dobra stara Janine. Ako ti se ini da si predobro raspoloen, samo
pomisli na Janine. Isuse... zar je ne moe jednostavno zaboraviti?
Samo gledati grudi ove djevojke kako se sjaje na suncu poput...
Sjetio se na to lie; lie na mjesec. Zapravo, dva mjeseca.
"Pa, zato ide u Inverness?" iznenada je upitao.
"Zbog posla", odgovorila je.
"ime se bavi?"
Isserlev je trenutak razmiljala. Dugo nije reeno nita ta-i# ko da
je zaboravila to e biti ovaj put.
"Odvjetnica sam."
"Stvarno?"
"Najstvarnije."
"Kao na televiziji?"
"Ne gledam televiziju." To je vie ili manje bila istina. Gledala ju je
gotovo bez prestanka kad je tek stigla u kotsku, ali je ovih dana
gledala samo vijesti i s vremena na vrijeme komadie bilo ega to
bi se nalo na televiziji dok bi vjebala.
"Kazneni sluajevi?" pitao je.
Kratko gaje pogledala u oi. Ugledala je iskru koju je moda
vrijedilo raspaliti.
"Ponekad", slegnula je ramenima. Ili barem pokuala. Slijeganje
ramenima pri vonji bio je neobino teak potez, posebno s
grudima poput njenih.
"N^to sono?" navaljivao je.
Pogledala je u retrovizor i usporila da propusti Volkswa-gen s
kamp-prikolicom.
"Stoje za tebe sono?" pitala je kad je postupak uspjeno zavrio.
"Ne znam..." uzdahnuo je, zvuei istovremeno i rastu -eno i
veselo. "Mu ubije enu jer gaje varala s drugim tipom."
"Mislim da sam imala koji takav sluaj", Isserlev je odgovorila
nezainteresirano.
"I jesi li ga strpala u zatvor?"
"Strpala u zatvor?"
"Da, na doivotnu."

"Zar ti nije palo na pamet da bih ga mogla braniti?" nasmijala se.

"0, pa zna, ene zajedno protiv mukaraca."
Njegov je ton postao izrazito udan; ozbiljan, ak ogoren, a ipak
zavodljiv. Morat e dobro razmisliti kako mu odgovoriti.
"0, nemam ja nita protiv mukaraca", konano je rekla, zamiljeno
se prestrojavajui. "Posebno mukaraca koji su od svojih ena
izvukli deblji kraj."
Nadala se da e mu to pomoi da se otvori.
Alije on umjesto toga utio malo dublje zavaljen u svom sjedalu.
Promatrala gaje sa strane, ali nije doputao da im se pogledi sretnu,
kao da nije potovala neku granicu. Zadovoljila se itanjem natpisa
na njegovoj majici. Pisalo je AC/ DC i velikim slovima
BALLBREAKER. Nije imala blagog pojma to bi to moglo znaiti i
iznenada je osjetila kako ga ne razumije.
Iz iskustva je znala da ne moe nita drugo nego dublje proakati.
"Jesi li oenjen?" upitala je.
11
"Bib/sam", odgovorio je jednostavno. Znoj je svjetlucao ispod ruba
kose; palcem je proao ispod sigurnosnog pojasa kao da ga pojas
gui.
"Onda sigurno ba ne voli odvjetnike", pretpostavila je.
"Dobro je prolo", rekao je. "ist razlaz."
"Nema djece, dakle?"
"Ona ih je dobila. Imala je sree." Rekao je to kao daje njegova ena
daleka i neprijateljska zemlja kojoj nema nikakve koristi nametati
pravila kulturnijeg drutva.
"Nisam htjela zabadati nos", rekla je Isserlev.
"Ureduje."
Nastavili su vonju. Neto to se inilo kao sve vea intimnost
izmeu njih, pretvorilo se u obostranu nelagodu.
Ispred njih se sunce diglo iznad krova automobila i po
vjetrobranskom staklu rasulo jarku neprobojnu bjelinu koja je
prijetila da postane bolna za oi. uma se s vozaeve strane
prorijedila, a zamijenio ju je nasip obrastao penjaicama i
zvoniima. Natpisi na nekoliko jezika koje Isserlev nije poznayala
podsjeali su strance da ne voze pogrenom stranom. !

Temperatura u automobilu pribliavala se temperaturi guenja, cak

i za Isserlev koja je bez posebnog uzbuivanja mogla trpjeti
krajnosti. Naoale su joj se poele magliti, ali ih sada nije mogla
skinuti; jo uvijek joj ne smije vidjeti oi bez njih. Tanki fini mlaz
znoja spustio joj se niz vrat do prsne kosti oklijevajui na rubu
izmeu grudi. inilo se da to njezin stoper ne primjeuje. Rukama
je nepovezano udarao po unutranjoj strani bedara u ritmu neke
melodije koju ona nije mogla uti; im je shvatio da ga promatra,
naglo je prestao i mlitavo spustio ruke u krilo.
to mu se, zaboga, dogodilo? Stoje izazvalo ovu nesretnu
preobrazbu? Ba kad se poela privikavati na ideju kakva je on
odlina prilika, inilo se da nestaje pred njenim oima; to nije bio
isti mukarac koji je uao u njezin automobil prije
dvadeset minuta. Je li bio jedan od onih nesposobnjakovia ija
seksualna samouvjerenost ovisi o tome da ih se ne podsjea na ene
koje stvarno postoje? Ilije sama kriva?
"Moe otvoriti prozor ako ti je prevrue", predloila je.
Kimnuo je glavom ne odgovorivi.
Isserlev je paljivo pritisnula gas u nadi da e ga to udobrovoljiti.
Ali samo je uzdahnuo i zavalio se dublje u sjeditu kao da je
smatrao da ga beznaajno ubrzavanje samo podsjea na to koliko
sporo ne stiu nikamo.
Moda nije trebala rei daje odvjetnica. Moda bi se vie otvorio
daje rekla daje prodavaica ili odgajateljica. Stvar je u tome daje
pretpostavila daje grub i otvrdnuo tip; pomislila je da ima
kriminalnu prolost o kojoj bi mogao poeti priati, kako bije
zadirkivao, kako bije ispitao. Moda je jedina zaista sigurna stvar
koju je mogla izabrati bila domaica.
"Tvoja ena", nastavila je pokuavajui ostvariti prijateljski, muki
ton, ton kakav biste oekivali od prijatelja s kojim zajedno pijete, "je
li ona dobila kuu?"
"Da... zapravo... ne..." duboko je udahnuo. "Morao sam je prodati i
dati joj pola. Odselila se u Bradford. Ja sam ostao ovdje."
"Gdje je to ovdje?" upitala je kimajui glavom prema cesti, nadajui
se da e ga podsjetiti koliko daleko gaje ve od-vezla.
"Milnafua", nervozno se nasmijao kao da mu je neugodno zbog

imena.
Isserlev je Milnafua zvualo posve normalno; ak normalnije nego
London ili Dundee koji je s tekoom izgovarala. Opazila je,
meutim, da njemu zvui poput nekog udaljenog ekstrema.
"Tamo sigurno nema posla, zar ne?" pitala je nadajui se daje
pogodila ton injeninog, mukog izraavanja razumijevanja.
"Meni govori", promrmljao je. Zatim, iznenaujue glasnijim i
viim tonom: "Pa ipak se treba truditi, ha?"
Gledajui ga u nevjerici potvrdila je na to cilja: patetini
optimizam, ali nije mu bio ni blizu. ak se smijeio dok mu je lice
blistalo od znoja, kao daje odjednom shvatio kako bi moglo biti
opasno priznati joj da ne radi, kao da bi njegovo priznanje daje cijeli
ivot bio na socijalnoj pomoi moglo imati ozbiljne posljedice. Je li
za sve ona kriva kad mu je rekla daje odvjetnica? Je li ga uplaila da
bi mogao imati problema? Bi li se mogla uz smijeh ispriati za ovu
varku i poeti sve iz poetka? Rei mu da prodaje raunalne
programe ili odjeu za punije ene?
Veliki zeleni znak pored ceste upozoravao je da do Ding-vvalla i
Invernessa nije preostalo ba mnogo. S lijeve je strane nestalo
zemlje, a pojavila se blistava obala zaljeva Cro-i# marty. Plima je
bila niska, otkrivala je kamenje i pijesak. Jedan je galeb samovao na
kamenu, kao da se nasukao.
Isserlev se ugrizla za usnu, polako se privikavajui na svoju
pogreku. Odvjetnica, prodavaica, domaica, ne bi bilo nikakve
razlike. Bio je pogrean za nju, to je sve. Pokupila je pogrenog tipa.
Opet.
Da, sad je postalo oito to smjera ova velika, osjetljiva grdosija. Ide
u Bradford posjetiti enu, ili barem djecu.
Zbog toga je, promatranog s njenog gledita, postao velikim
rizikom. Stvari se mogu itekako zamrsiti kada postoje djeca. Koliko
god da gaje eljela - tek je sada poela shvaati koliko ju je drala
pomisao da e ga imati - nije htjela komplikacije. Morat e ga se
odrei. Morat e ga pustiti.
Oboje su ostatak putovanja utjeli kao da su bili svjesni injenice da
su razoarali jedno drugo.
Promet oko njih postao je gui; bili su zarobljeni u urednom nizu

vozila koja su prelazila most Kossock s nekoliko traka i koji joj se

uinio poput ueta u cirkusu. Isserlev je pogledala svog autostopera i osjetila bol gubitka kad je vidjela daje
okrenut od nje i zagledan u industrijska postrojenja daleko dolje na
obali Invernessa. Jednako je paljivo promatrao runi umjetno
stvoreni grad kao to se ne tako davno iskreno divio njenim
grudima. Sitni kamioni koji nestaju u ustima tvornice; tako neto
mu je u ovom trenutku imalo smisla.
Isserlev se drala lijeve strane i vozila bre nego cijelog tog dana.
Nije to bilo samo zbog brzine koju je nametao promet oko nje; htjela
je zavriti ovo stoje prije mogue. Umor se vratio tei nego ranije;
eznula je za sjenovitim mjestom uz cestu gdje bi mogla nasloniti
glavu na sjedalo i malo odspavati.
Na dragoj strani gdje se most spajao s kopnom vozila je petljom s
nervoznom i iskrenom pozornou kako bi izbjegla da je zarobi
kolona prema gradu i prisili na skretanje za Inverness. Dok je to
inila, nije se ak niti trudila prikriti nezadovoljan izraz lica; na
kraju krajeva, ve gaje izgubila.
Meutim, kako bi ispunila utnju nekoliko njihovih posljednjih
zajednikih trenutaka, predloila mu je malu utjehu za rastanak.
"Odvest u te jo malo, dalje od skretanja za Aberdeen. Onda e
barem biti siguran da svi automobili koji budu prolazili pored tebe
idu na jug."
"Da, ba dobro", rekao je bez oduevljenja.
"Tko zna", htjela gaje oraspoloiti, "moda do naveer stigne do
Bradforda."
"Bradford?" namrtio se, a zatim se prkosno okrenuo prema njoj.
"Tko kae da idem u Bradford?"
"Vidjeti djecu?" podsjetila gaje.
Trenutak je trajala udna utnja, a zatim:
"Nikad ne viam djecu", rekao je bezizraajno, "ak niti ne znam
tono gdje ive. Negdje u Bradfordu, to je sve to
znam. Janine - moja biva ena - ne eli imati ikakve veze sa mnom.
to se nje tie, vie ne postojim." Gledao je ravno ispred sebe, kao
da pokuava priblino izraunati tisue mjesta koja se nalaze juno
i usporediti taj broj s vlastitom vrijednou.

"Uostalom, odavno smo proli Bradford", rekao je. "Koliko ja znam,

mogla se odseliti na jebeni Mars."
"Dakle..." raspitivala se Isserlev, prebacujui brzine tako nespretno
daje izazvala uasno kripanje, "kamo se onda nada stii danas?"
Njen je stoper slegnuo ramenima. "Glasgow e biti u redu", rekao joj
je. "Tamo ima nekoliko dobrih pubova."
Primjeujui da pored njega gleda znakove za nadolazea
parkiralita, shvatio je da se sprema izbaciti ga van. Iznenada je
sakupio rasute komadie konverzacijske energije koju je
podgrijavala gorina.
"Svakako je bolje od sjedenja u hotelu Commercial u Al-nessu sa
aicom staraca i sluanja nekog idiota koji pjeva jebenu
'Copacabanu'."
"Ali gdje e spavati?"
"Poznajem nekoliko tipova u Glasgowu", rekao joj je, ponovno se
gubei, kao da su te posljednje kapi goriva izgorjele u atmosferu.
"Samo trebam naletjeti na njih, to je sve. Bit e tamo negdje. Mali je
ovo svijet, ha?"
Isserlev se zagledala u planine ispred njih koje su bile pokrivene
snijegom. Njojse svijet inio prilino velikim.
"Hm", rekla je u nemogunosti da s njim podijeli viziju kako e ga
Glasgow doekati. Osjetivi to, napravio je malu tunu gestu,
otvorio je svoje debele dlanove da pokae da su prazni.
"Iako, ljudi te uvijek mogu iznevjeriti, ha?" rekao je. "Zato uvijek
mora imati plan B."
Tako je jako progutao slinu da mu je Adamova jabuica poskoila
poput prave jabuke zastale u grlu.
Isserlev je kimnula glavom s odobravanjem, trudei se ne pokazati
svoje osjeaje. Sada je bila prekrivena znojem, a hladni su joj trnci
prolazili leima poput elektrine struje. Srce joj je tuklo tako snano
da su joj se grudi tresle; natjerala se da udahne samo jednom
duboko umjesto mnogo puta po malo. Sigurno drei desnom
rukom upravlja, provjerila je retrovizor, drugu traku, brzinu,
stopera.
Sve je bilo savreno, sve je upuivalo na ovaj trenutak.
Primjeujui njeno uzbuenje, nesigurno joj se nasmijeio,

nespretnim trzajem miui ruke iz krila, kao da se budi, zbunjen jer

ne zna to bi se tek moglo oekivati od njega. Nasmijeila mu se
ohrabrujue, gotovo neprimjetno kimajui glavom kao da eli rei
'Da'.
U tom je trenutku srednji prst njene lijeve ruke povukao malu
ruicu na upravljau.
Mogla su to biti duga svjetla, pokazivai ili brisai. Meutim, nije
bilo niti jedno od toga. Bilaje to ruica za icpat-huu, otponac za igle
koje su se nalazile u suvozaevom sjedalu i koje su neujno iskoile
iz svojih leita u presvlakama.
Stoper se trznuo kad su ga ubole kroz hlae, po jedna sa svake
strane stranjice. Njegove su oi u tom trenutku sluajno gledale u
retrovizor, ali nitko osim Isserlev nije bio svjedokom izraza u njima;
najblie je vozilo bio ogroman kamion s natpisom FARMFOODS, a
on je bio jo daleko; vozaeva glava izgledala je poput kukca iza
obojanog stakla. U svakom sluaju, stoperov pogled iznenaenja
trajao je sekundu; koliina icpathue bilaje dovoljna za mnogo
krupnije mukarce od njega. Izgubio je svijest, a glava mu se
spustila u mekano udubljenje naslona za glavu.
Isserlevje drhtavom rukom povukla jo jednu ruicu. Lagano
klikanje pokazivaa odreivalo je ritam njenom disanju dok je
skretala s ceste i zaustavljala se na parkiralitu. Brzina se spustila na
nulu; automobil se prestao kretati; motor je sam prestao raditi, a
modaje i iskljuila paljenje. Gotovo je.
Kao uvijek u tom trenutku, vidjela se iz visine; imala je pogled iz
zraka na svoju malu crvenu Tovotu parkiranu u svom asfaltnom
utoitu. Kamion s natpisom FARM-FOODS protutnjao je pored
njih.
Isserley se zatim, kao uvijek, spustila sa svojeg vidikovca, bio je to
vrtoglavi pad nazad u vlastito tijelo. Glava joj je udarila u naslon,
dosta jae nego stoperova, teko je udahnula. Hvatajui zrak, drala
se upravljaa, kao da bi joj on mogao pomoi da ne propadne jo
dublje, u unutranjost Zemlje.
Vraanje na normalu uvijek je zahtijevalo vremena. Brojala je
udisaje polako ih sputajui na est u minuti. Zatim je odvojila ruke
od upravljaa i poloila ih na trbuh. To je uvijek prualo neobino

zadovoljstvo.
Kad se konano adrenalin povukao i kad se smirila, posvetila se
poslu koji ju je ekao. Vozila su brujala prolazei ^pored njih u oba
smjera, ali ona ih je samo ula, nije ih mogla vidjeti. Stakla svih
automobila dobila su boju tamnog jantara od njenog pritiska na
dugme na kontrolnoj ploi. Nikada nije bila svjesna pritiskanja tog
dugmeta; sigurno je to uinila za vrijeme naleta adrenalina. Jedino
se sjeala da bi do ovog trenutka stakla ve bila zatamnjena.
Neto je teko prolo pored njenog automobila od ega je tlo
podrhtavalo i stoje bacilo tamnu sjenu na automobil. ekala je da se
udalji.
Onda je otvorila pretinac i izvadila vlasulju. Bila je to muka
vlasulja, ali plava i kovrava. Okrenula se stoperu koji
je jo uvijek bio ukoen u istom poloaju i paljivo mu stavila
vlasulju. Popravila je nekoliko nestanih uvojaka iznad uha i otrim
noktima zagrebla ike kako bi je bolje namjestila na elu. Nagnula
se nazad da procijeni cjelokupan uinak, a zatim sve jo malo
dotjerala. Ve je izgledao poput veine ostalih koje je pokupila;
kasnije, bez odjee, izgledat e manje ili vie identino.
Zatim je izvadila nekoliko razliitih naoala i odabrala one koje mu
najbolje odgovaraju. Stavila ih je na stoperov nos i namjestila iza
uiju.
Konano je uzela kaput sa stranjeg sjedita i istovremeno gurnula
autostoperovu jaknu na pod. Kaput se zapravo sastojao samo od
prednjeg dijela; lea su bila izrezana. Prekrila je stoperov gornji dio
trupa prednjim dijelom kaputa koji je bio obrubljen krznom,
gurajui mu rubove rukava iza ruku i prevlaei prerezanu
kapuljau preko njegovih rame-na.
Bio je spreman.
Pritisnula je dugme, a jantar na staklima je nestao. Vanjski je svijet
jo uvijek bio svje i svijetao. Promet je oslabio. Imala je oko dva
sata vremena prije nego nestane djelovanje icpathue, ali je ionako
bila udaljena samo 50 minuta vonje od kue. Osim toga, bilo je tek
9:35. Ipak je sve ilo kako treba.
Okrenula je klju za paljenje. Kad se motor pokrenuo, opet se
zaulo isto brujanje koje ju je ranije poelo zabrinjavati.

Morat e vidjeti o emu se radi im se vrati na farmu.

Sutradan se Isserlev satima vozila po kii i susnjeici prije nego je
ita pronala. Kao daje loe vrijeme zadralo sve poeljne mukarce
unutra.
Iako je tako napeto zurila kroz vjetrobransko staklo daju je kretanje
brisaa poinjalo hipnotizirati, nije mogla na cesti prepoznati nita
drugo do sablasnih stranjih svjetala drugih kiom zasutih
automobila koji se probijaju kroz izmaglicu.
Jedini pjeaci, ne ak niti autostoperi, koje je vidjela tijekom cijelog
jutra bili su dvojica zdepastih klinaca s gotovo obrijanim glavama i
plastinim naprtnjaama koji su se igrali u lokvama u blizini
podvonjaka za Invergordon. kolarci koji kasne ili izbjegavaju
kolu. Kad su je vidjeli da dolazi, okrenuli su se i doviknuli joj neto
s tako jakim naglaskom da ih nije mogla razumjeti. Njihove kiom
okupane glave liile su na oguljene krumpire, svaki s malo smeeg
umaka na Vrhu; ruke su im bile umotane u svijetlu zelenu foliju;
kao preice krumpiria. Isserlev je u retrovizoru promatrala ka-k\p
se gegaju dok im se tijela smanjuju u arene mrlje sve dok ne
nestanu u sivoj juhi od kie.
Vozei etvrti put pored Alnessa, nije mogla vjerovati da nema
nikoga. To je obino bilo vrlo dobro mjesto jer su mnogi vozai
izbjegavali povesti svakoga za koga bi posumnjali da bi mogao biti
iz Alnessa. Jedan zahvalan autostoper joj je to nedavno objasnio:
Alness je poznat, rekao je, kao "Mali
Glasgow" i zbog njega je cijelo podruje bilo na "loem glasu". Lako
se moglo doi do nezakonitih farmaceutskih tvari stoje vodilo
razbijenim prozorima i djevojkama koje raaju vrlo mlade. Isserlev
osobno nikada nije bila u Alne-ssu iako je od ceste bio udaljen
manje od dva kilometra. Jednostavno je prolazila pored njega
vozei cestom A9.
Danas je pored njega prolazila nekoliko puta, nadajui se da bi se
neka od tih nitarija u konim jaknama mogla konano pojaviti i
izbaciti palac u potrazi za prijevozom na neko bolje mjesto. Ali nije.
Razmiljala je o tome da ode dalje, prijee most i okua sreu dalje
od Invernessa. Tamo e sigurno zatei mnogo organiziranije stopere
od ovih blie kui s termos bocama i malim kartonskim natpisima

na kojima bi stajalo ABERDEEN ili GLASGOW.

Inae nije imala nita protiv odlaska daleko da nae ono to trai;
nije bilo neobino da se odveze ak do Pitlochrvja prije nego to se
vrati. Meutim, danas ju je dalja vonja od kue inila
praznovjernom. Po kinom vremenu previe toga moe poi po zlu.
Nije htjela negdje zavriti odsjeena dok joj motor slabano
prosvjeduje protiv poplave. Uostalom, tko kae da mora svaki dan
dovesti nekoga kui? Jednom tjedno bi trebalo biti dovoljno da
zadovolji potrebe svake razumne osobe.
Kad je oko podneva odustala, uputila se nazad na sjever, igrajui se
milju da bi, ako dovoljno odluno objavi svijetu daje izgubila
svaku nadu, moda ipak mogla neto dobiti.
Zapravo, nedaleko znaka koji poziva vozae da posjete slikovita
sela uz obalu pored B9175, ugledala je jadnog dvo-noca kako
stopira po kii ispred nesmiljene kolone vozila. Nalazio se s druge
strane ceste, osvijetljen svjetlima automobila koji prolaze. Nije
nimalo sumnjala hoe li ga zatei na istom mjestu kad se bude
vraala.
"Bok!" povikala je nakon to mu je otvorila vrata.
"Hvala Bogu", uzvratio je, jednom se rukom nagnuvi na rub vrata i
promolivi svoje mokro lice unutra, "poeo sam misliti da nema
pravde na ovom svijetu."
"Kako to?" pitala je Isserlev. Ruke su mu bile prljave, ali krupne i
lijepo oblikovane. Deterdentom e se lijepo oprati.
"Ja uvijek povezem stopere", ustvrdio je kao da pobija zlobnu
optubu. "Uvijek. Nikad ne proem pored stopera ako imam mjesta
u kombiju."
"Ni ja", uvjeravala gaje Isserlev, pitajui se koliko dugo jo
namjerava stajati tamo putajui kiu u automobil. "Upadaj."
Zaljuljao se ulazei unutra, a njegova velika dobro namoena
stranjica povukla gaje tono na sredinu sjedala poput pojasa za
spaavanje. Para se poela stvarati i prije nego je zatvorio vrata;
njegova obina svakodnevna odjea bila je posve promoena i ciala
je poput divokoze dok se namjetao u sjedalu.
Bio je stariji nego stoje mislila, ali u formi. Jesu li bore vane? Ne bi
trebale biti; na kraju krajeva, ne seu dublje od koe.

"I tako jedan jedini put kad meni treba prijevoz", nastavio je brbljati,
"to bude? Prehodam cijeli prokleti kilometar glavnom cestom po
kii i misli li daje itko stao da me poveze?"
"Pa..." Isserlev se nasmijeila. "Ja sam stala, zar ne?"
"Ah, pa tvoj automobil je ve 2050. po redu, jebiga", rekao je
gledajui je sa strane kao da nije shvatila poantu.
"Jesi li brojao?" izazivala ga je kroz alu.
"Ah", uzdahnuo je, "priblino, jesam." Protresao je glavom,
rasipajui kapi kie s gustih obrva i kose. "Moe li me ostaviti
negdje u blizini Tomicheve farme?"
Isserlev je raunala u glavi. Imala je samo deset minuta da ga
upozna, i to ako bude sporo vozila.
"Naravno", odgovorila je, divei se elinoj vrstoi njegovog vrata i
irini ramena, odluivi da ga nee odbaciti samo na osnovu
njegovih godina.
Zadovoljno je sjedio, ali se nakon nekoliko sekundi na njegovom
licu pojavilo silno iznenaenje. Zato ne kreu?
"Pojas", podsjetila gaje.
Svezao se kao daje od njega traila da se tri puta pokloni nekom
njenom bogu.
"Smrtonosne zamke", mrmljao je prijezirno, nervozno se vrpoljei u
vlastitom isparavanju.
"Ni ja ih ne volim", uvjeravala gaje, "samo si ne mogu dopustiti da
me zaustavi policija, to je sve."
"Ah, policija", rugao se, kao daje priznala da se boji mieva ili
kravljeg ludila. Ali u njegovom je glasu postojao ne- y ki oinski
pokroviteljski ton. Protresao je ramenima da pokae kako se
navikava na svoje zatoenitvo.
Isserlev se nasmijeila i krenula, podiui ruke visoko na upravlja
kako bi mu pokazala grudi.
Bilo bi joj bolje da pripazi. Inae bi joj mogle upasti u zdjelu s
pahuljicama.
Pazi, ovoj je djevojci stvarno trebalo neto, s tako debelim
naoalama i bez imalo brade. Nicki, njegova ki, takoer nije bila
neka ljepotica i, da bude iskren, nije imala ak ni ovoliko koliko ova
djevojka ima. Pa ipak, ako zaista bude studirala pravo umjesto da

protrati njegovu alimentaciju tamo u Edinburghu, moda mu ipak

bude od neke koristi. Na primjer, moda pronae nekoliko rupa u
zakonima EZ-a.
Kako lije ova djevojka zaraivala za ivot? Ruke joj nisu bile ba
dobre. Ne, uope nisu izgledale normalno. Moda ih je unitila
radei neki teki fiziki posao dok je jo bila
premlada da to izdri, a preglupa da se pobuni. erupanje pilia.
ienje ribe.
ivjelaje pored mora. To je sigurno. Osjetio se miris mora. Danas je
to bio svjei miris. Moda je radila za nekog od lokalnih ribara.
Mackenzie je primao ene ako su dovoljno snane i ne stvaraju
probleme.
Je li ova djevojka stvarala probleme?
Ogrubjela je, to je sigurno. Vjerojatno je prola pakao odrastajui s
tako udnim izgledom u nekom od malih primorskih sela.
Balintore. Hilton. Rockfield. Ne, ne Rockfield. On je poznavao sve
do jednog u Rockfieldu.
Koliko je imala godina? Moda 19. Njene su ruke bile ruke
etrdesetogodinjakinje. Vozila je kao da vozi punu prikolicu sijena
preko uskog mosta. Sjedila je kao daje progutala kolac. Daje samo
malo nia, ne bi mogla bezjastuka na y sjedalu. Moda bi joj mogao
to predloiti - moda bi se razbjesnila ako bi to spomenuo. Osim
toga, vjerojatno nije niti doputeno. Pravilnik o autocestama,
odredba broj 3 000 060. Bojala bi im se rei to da si njome obrisu.
Radije e patiti.
I jest patila. Kako je micala ruke i noge. Grijanje je bilo na najjaem.
Sigurno je nekada doivjela neku nesreu. Moda prometnu? A
ipak se nije bojala voziti. Hrabra mala.
Moe li joj moda pomoi?
Moe li mu biti od kakve koristi?
"ivi pored mora, jesam li u pravu?" upitao je. "Kako zna?"
Isserlev je bila iznenaena; nije zapoinjala razgovor jer je mislila
kako mu treba jo vremena da ocijeni njeno tijelo.
"Miris", odgovorio je izravno. "Osjetim miris mora na tvojoj odjei.
Zaljev Dornoch? Zaljev Firth?" \
Ova je izravna tonost bila
uznemirujua. Nikada je ne bi

\ oekivala. Imao je na licu glupavi poluosmijeh, polugrimasu. Na rukavima njegove iznoene jakne od poliestera bilo je
motornog ulja. Izblijedjeli oiljci nagrivali su njegovo potamnjelo
lice poput loe izbrisanih grafita.
Od njegove dvije pretpostavke izabrala je onu koja je bila pogrena.
"Dornoch", rekla je.
"Nisam te viao", odgovorio je.
"Stigla sam tek prije nekoliko dana", rekla je.
Njen je automobil sada uao u kolonu vozila koja su ranije prola
autostopera. U daljinu se pruao sve slabiji dug trak stranjih
svjetala. To je bilo dobro. Ubacila je u prvu brzinu i nastavila sporo
voziti.
"Radi li?" upitao je.
Isserlevn je mozak sada besprijekorno radio, neometan
nesmiljenom brzinom prometa. Zakljuila je daje on vjerojatno
ovjek koji poznaje ponekoga tko se bavi svakim za-mislivim
zanimanjem, ili barem zanimanjima koja ne prezire.
"Ne", odgovorila je, "nezaposlena sam."
"Za primanja s burze mora imati stalnu adresu", upozorio ju je
brzo kao munja.
"Ne vjerujem u pomo." Konano je stavila razgovor pod nadzor.
Pretpostavljala je da e mu se odgovor svidjeti.
"Trai li posao?"
"Da", odgovorila je jo vie usporavajui kako bi propustila sjajnog
bijelog Mini Morrisa. "Ali nemam kole. I nisam tako snana."
"Jesi li pokuala sakupljati zvrkove?"
"Zvrkove?"
"Zvrkove. To je jedan od poslova kojima se bavim. Ljudi poput tebe
ih sakupljaju. Ja ih dalje prodajem."
Isserlev se nekoliko trenutaka premiljala utvrujui ima li
dovoljno podataka da nastavi.
"to su zvrkovi?" rekla je na kraju.
Nasmijeio se kroz svoje isparavanje.
"U osnovi, morski puevi. Sigurno si ih viala, s obzirom na to gdje
ivi. Ali sluajno imam jednog ovdje." Podigao je svoju debelu
stranjicu i pretraio desni dep.

"Evo ga", rekao je podiui sivu koljku da se bolje vidi. "Uvijek

nosim jednog u depu da ga pokaem ljudima."
"Pametno", pohvalila gaje Isserlev.
"Da im pokaem pravu veliinu. Vidi, ima ih posve siunih,
veliine graka i oko njih se ne treba muiti. Ali ovi su veliki sasvim
dobri."
"A ja bih ih mogla sakupljati i dobiti novac za njih?"
"Nita lake", uvjeravao ju je. "Dornoch je dobar za zvrkove. Ima ih
na milijune, samo treba znati pravo vrijeme."
"Kad je pravo vrijeme?" pitala je Isserlev. Nadala se da e do sada
ve skinuti jaknu, ali inilo se da mu ne smeta to se kuha i
isparava.
"Pa, ono to treba uiniti", rekao joj je, "jest kupiti knjiicu o plimi i
oseki. Kota samo 75 penija kod Luke kapetanije. Vidi kad je
oseka, ode na obalu i jednostavno ih pokupi. im ih sakupi
dovoljno, nazove me i ja doem i od-vezem ih."
"Koliko se dobije za njih?"
"U Francuskoj i panjolskoj prilino. Ja ih prodajem re-storanskim
dobavljaima - nikada im nije dovoljno, posebno zimi. Vidi, veina
ljudi ih sakuplja ljeti."
"Zimi je zvrkovima prehladno?"
"Ljudima je prehladno. Ali ii e to tebi. Moj savjet je da nosi
gumene rukavice. One tanke kakve ene nose za pranje posua."
Isserlev gaje gotovo pritisnula da joj kae koliko ona, a ne on, moe
zaraditi od sakupljanja zvrkova; imao je dar gotovo je nagovoriti da
razmisli o mogunostima koje su u njenom sluaju potpuno besmislene. Morala se podsjetiti na to da
zapravo eli bolje upoznati njega, a ne sebe.
"Pa, ta prodaja zvrkova - moe li se od toga ivjeti? Mislim, ti i tvoja
obitelj?"
"Bavim seja mnogim stvarima", odgovorio je, eljajui svoju gustu
kosu metalnim eljem. "Prodajem rabljene automobilske gume.
Kreozot. Boju. Moja ena izrauje mree za jastoge. Ne za jastogenema vie jebenih jastoga. Ve za amerike turiste koji ih kupuju
ako su lijepo obojane. Moj se sin i sam pomalo bavi sakupljanjem
zvrkova. I popravlja automobile. On bi bez problema popravio to

brujanje tvog motora."

"Moda si to ne bih mogla priutiti", odgovorila je Isserlev u kojoj je
njegovo otro primjeivanje ponovno stvaralo neugodu.
"Jeftin je moj sin. Jeftin i brz. Kad su automobili u pitanju, skupe su
ruke. Mnogo automobila prolazi kroz njegovu garau. Unutra i van.
Pravi je majstor."
Isserlev nije bila zainteresirana. Ako eli pravog majstora, ima
nekoga kod kue. On bi uinio sve za nju i pri tome drao ape k
sebi - tako i treba.
"Stoje s tvojim kombijem?" rekla je.
"0, popravit e on i to. im doe do kombija."
"Gdje je?"
"Oko kilometar od mjesta s kojeg si me povezla", odgovorio je i
dalje dobro raspoloen. "Bio sam na pola puta kui s teretom
zvrkova. Jebeni motor je jednostavno crkao. Ali sredit e to moj sin.
Bolji je od onih u Auto klubu. Kad nije pijan."
"Ima li njegovu posjetnicu?" upitala je Isserlev ljubazno.
"ekaj malo", promrmljao je.
Ponovno je podigao svoju mesnatu stranjicu koju ipak nije ekala
sudbina da bude ubodena icpathuom. Izvadio je
iz depa nekoliko zguvanih prljavih kartonskih pravokutnika koje
je promijeao poput karata. Izabrao je dva i stavio ih na kontrolnu
plou.
"Jedna je moja, a druga mog sina", rekao je. "Ako bude htjela
sakupljati zvrkove, javi se. Dolazim po svaku koliinu iznad 20
kilograma. Ako ne uspije sakupiti toliko za jedan dan, mogu stajati
nekoliko dana."
"Zar se nee pokvariti?"
"Umru za otprilike tjedan dana. Zapravo ih je dobro ostaviti neko
vrijeme da se viak vode ocijedi. Ali dobro zatvori vreu da ne
izau i zavuku ti se pod krevet."
"Imat u to na umu", obeala je Isserlev. Kia je konano poela
slabiti, tako daje mogla usporiti rad brisaa. Svjetlo se poelo
probijati kroz sivilo. "Evo Tomicheve farme", objavila je.
"Jo dvjestotinjak metara i to je to", rekao je tip sa zvrkovima
otkopavajui pojas. "Mnogo ti hvala. Prava si Sama-ritanka."

Zaustavila je automobil gdje joj je rekao, a on je izaao van i

prijateljski joj snano stisnuo ruku prije nego lije uope shvatila to
se dogaa. Ako je opazio krutost i mravost uda, nije dopustio da se
to primijeti. Dok je polako odlazio, jo jednom joj je mahnuo, ne
osvrui se.
Isserlev gaje promatrala kako nestaje dok joj je ruka neugodno
trnula. Kad je otiao, namrteno je pogledala u retrovizor traei
priliku za ponovno ukljuivanje u promet. Ve je napola zaboravila
sve u vezi s prethodnim susretom, osim svoje odluke da se istuira i
odjene istu odjeu nakon jutarnje etnje obalom.
Ukljuivi pokaziva, ponovno se vratila na cestu, s pogledom
usmjerenim naprijed.
Njen drugi autostoper ekao ju je dosta blizu kue, tako blizu daje
morala razmisliti nije li ga ve prije vidjela. Bio je mlad, gotovo
prenizak, s upavim obrvama i kosom obojanom u plavu nijansu
koja je graniila s bijelom. Usprkos hladnoi i neprekidnom
sipljenju kie nosio je samo Celti-covu majicu kratkih rukava i
maskirne hlae. Njegove vitke ali snane nadlaktice nagrivale su
nejasne tetovae; duboke samo koliko i koa, ponovno se podsjetila.
Pogledavi ga sa strane i zakljuivi da je ipak potpuni stranac,
zaustavila se i primila ga unutra.
im je uao i sjeo, Isserlev je osjetila da donosi nevolju. Kao daje
njegova prisutnost uznemirila zakone fizike; kao da su elektroni u
zraku iznenada poeli bre titrati, dok se nisu poput poludjelih
kukaca poeli zabijati u prozore.
"Ide prema Redcastlu?" zapljusnuo ju je kiseli zadah alkohola.
Isserlev je odmahnula glavom. "Invergordon", rekla je, V "ako ti
to ba ne pomae..."
"Ma, dobro je", slegnuo je ramenima, rukama bubnjajui po
koljenima, kao u ritmu nekog ugraenog Walkmana.
"U redu", rekla je Isserlev, odmiui se od ruba.
Zalila je to nema vie prometa; to je uvijek bio lo znak. Takoer je
shvatila daje nagonski tako uhvatila upravlja da su joj laktovi
visjeli prema dolje, omoguivi njenom suvozau dobar pogled na
njene grudi. I to je bio lo znak.
Njegov je pogled bio nesmiljen.

ene se ne odijevaju tako, mislio je, ako ne ele jebainu.

Jedino, ne smije oekivati da joj plati kao ona kuja u Ga-lashielsu.
Plati im pie i odmah misle da te mogu oderati za 20 funti. Zar je
izgledao kao neki idiot?
Ta cesta u Invergordonu s naputenom kolom. To je bilo dobro
mjesto. Mirno. Tamo bi mu mogla popuiti. Tamo nee morati
gledati njeno runo lice.
Njene cice e mu se ljuljati medu nogama. Malo e ih stisnuti ako
bude bila dobra. Sigurno e dati sve od sebe, bio je siguran. Ve je
teko disala, kao kuja u tjeranju, isto kao ona kuka u Galashielsu.
Ova e biti zadovoljna s onim to uspije dobiti. Tako je to uvijek s
runim enama, zar ne?
To ne znai daje on bio tip koji je mogao dobiti samo rune ene.
Ali evo ih ovdje, jedno pored drugog. Nije li to kao... prirodna sila,
zar ne? Jebeni zakon dungle.
"Pa, kako to da si danas na cesti?" Isserlev je veselo rekla.
"Sjedenje kod kue mije ve ilo na ivce."
"Trenutno ne radi?"
"Nitko ovdje ne radi. Nema jebenog posla."
"Ali vlada ipak oekuje da se nekako zaposlite, zar ne?" i# Ova
primjedba puna razumijevanja nije ga se posebno dojmila.
"Idem na jebenu prekvalifikaciju", bjesnio je. "Kau da naem neke
starce i gnjavim ih o jebenom centralnom, a oni e rei vladi da ne
primam socijalno. Daju mi jebeno mito da utim. Kui?"
"Sranje", sloila se Isserlev nadajui se da je odabrala pravi izraz.
Atmosfera u automobilu postajala je nepodnoljiva. Svaki slobodni
kubini milimetar praznog prostora izmeu njih ispunjavao je
njegov odurni zadah. Morala je brzo odluiti; prsti su sami kretali
prema ruici za icpathuu. Ali po svaku cijenu mora ostati pribrana.
Prepustiti se nagonu znai izazivati katastrofu.
Prije nekoliko godina, na samom poetku, ubola je stope-ra koji ju
je, jedva dvije minute nakon ulaska u njen automobil, pitao voli li
debelog maliu kako joj ispunjava sve rupe. Njen engleski tada jo
nije bio tako dobar pa joj je trebalo
nekoliko trenutaka da shvati kako ne pria o djeci ili sportu. Do
tada je ve izvadio penis. Uspaniila se i ubola ga. Bila je to vrlo loa

odluka.
Policija gaje traila tjednima. Njegovu su sliku pokazivali na
televiziji i objavljivali je, ne samo u obinim novinama, nego i u
asopisu koji se dijelio nezbrinutima. Opisali su ga kao ranjivog.
Njegova ena i roditelji molili su da im se jave svi koji su ga moda
vidjeli. Za nekoliko dana, upravo suprotno od mirnog ivota
kakvom se nadala, istraga se usredotoila na sivi Nissan karavan
kojeg najvjerojatnije vozi ena. Isserlev se morala neko vrijeme, koje
joj se inilo kao vjenost, pritajiti na farmi. Njen vjerni automobil
predan je Enselu koji gaje rastavio i iskoristio dijelove da osposobi
sljedei najbolji automobil na farmi, uasno malo udovite po
imenu Laa.
"Svatko moe pogrijeiti", uvjeravao ju je Ensel s rukama y
prljavim od ulja i oima krvavim od varenja dok je radio da joj
omogui povratak na cestu.
Ali Isserlevna je sramota bila tolika da ak ni sada nije mogla
pomisliti na taj neuspjeh, a da se nekontrolirano ne strese. Nikad joj
se to vie nee ponoviti. Nikad.
Doli su do dijela A9 na kojem su radili proirivanje; s obje strane
ceste uokolo su hodali uniformirani radnici i obavljali neke
zemljane radove. Na neki je nain to kretanje djelovalo utjeno.
"Nisi odavde, zar ne?" rekla je Isserlev podiui glas kao da eli
nadglasati buku strojeva.
"Blie sam kui nego ti, mogu se kladiti", odgovorio je.
Nije se osvrtala na tu primjedbu, odluna da se dri niti razgovora
koja bi mogla dovesti do njegove obitelji. U jednom ju je trenutku
iznenadio naglim sputanjem prozora.
"He-e-ej, Doug-iiii!" povikao je u kiu, maui rukom kroz prozor.
li
Isserlev je pogledala u retrovizor i vidjela ogromnog mukarca u
fluorescentnoj odjei kako stoji pored rovokopaca i mae.
"Moj prijatelj", objasnio je stoper zatvarajui prozor.
Isserlev je duboko udahnula, pokuavajui smiriti lupanje srca.
Oito ga vie nije smjela uzeti; propustila je svoju priliku. U
trenutku je postalo nevano je li oenjen i ima li djecu; kad bolje
razmisli, bilo bi bolje da ne sazna, za sluaj da nije oenjen.

Kad bi ga barem prestala eljeti i pustila ga!

"Jesu li prave?" rekao je.
"Molim?" bilo je to jedino stoje mogla izustiti bez hvatanja zraka.
"To to ti stri naprijed", objanjavao je, "cice."
"Evo... ja ne idem dalje", rekla je zaustavivi automobil
y na sredini ceste i ukljuivi pokazivae. Bojom su milosti
stigli do rune radionice Donnv's Garage u Kildarvju, koja
je ovaj put pruala neobinu utjehu. DOBRO DOLI, pisalo
je na ploi.
"Ali rekla si da ide do Invergordona", bunio se autosto-per, ali je
Isserlev ve skretala u drugu traku i usmjeravala automobil prema
parkiralitu izmeu radionice i benzinske crpke.
"uje se nekakvo brujanje motora", rekla je. "Zar ga ne uje?" Glas
joj je bio promukao i vidno uznemiren, ali sada to vie nije bilo
vano. "Bit e najbolje da mi to pogledaju. Moda je opasno."
Automobil se zaustavio. Neko je bie brzo prolo iza zakrenih
prozora radionice; uli su se neki glasovi, zujanje ogromnih
hladnjaka, zveket boca.
Isserlev se okrenula svome stoperu i njeno pokazala nazad prema
A9.
"Moe tamo okuati sreu", savjetovala mu je, "to je dobro mjesto.
Svi voze dosta sporo. Ja u odvesti automobil na pregled. Ako jo
bude tu kad budem gotova, moda te opet povezem."
"Ne mora se truditi", odbrusio joj je, ali je izaao iz automobila. I
onda je otiao. Otiao je.
Isserlev je otvorila svoja vrata i izala. Uspravno stajanje
uzrokovalo je snanu bol u kraljenici. Uspravila se oslanjajui se
na krov automobila pa se protegnula gledajui stope-ra kako
prelazi cestu i vue se prema suprotnom rubu. Ledeni je zrak hladio
znoj na njenoj koi i upuhivao joj kisik ravno u nosnice.
Sada se vie ne moe dogoditi nita loe.
Skinula je jedno od crijeva s draa, svojom uskom apom
nespretno rukujui velikim pitoljem. Nije joj nedostajalo snage,
problem je bio u preuskoj api. Morala je s obje w ruke staviti pitolj
u otvor. Paljivo promatrajui elektronski mjera, natoila je u
spremnik benzina za tono pet funti. Pet nula nula. Vratila je pitolj,

ula u zgradu i platila jednom od novanica od pet funti koje je

uvala upravo u tu svrhu.
Sve je to trajalo manje od tri minute. Kad se vratila, s nelagodom je
pogledala na drugu stranu ulice, traei zeleno-bijeli lik stopera s
upavim obrvama. Nije ga bilo. Nevjerojatno, netko drugi gaje
povezao.
Samo nekoliko sati kasnije ve je bilo kasno poslijepodne i sunce je
zalazilo; to jest, bilo je pola pet. Razoarana zbog iskustva s
upavim s kojim je bila tako blizu kue, Isserlev je vozila oko 80
kilometara na jug, gotovo do Tomatina, prije nego se praznih ruku
vratila kui.
Iako nije bilo neuobiajeno da pronae nekoga kada ve padne
mrak, to je ovisilo samo o njenoj izdrljivosti za vonju i apetitu za
lovinu. Samo jedan poniavajui susret znao
bije toliko pogoditi da bi se smjesta vratila na farmu i razbijala
glavu o tome gdje je pogrijeila i stoje mogla uiniti da se zatiti.
Dokje vozila, Isserlev je razmiljala je liju ovaj tip s upavim
obrvama toliko pogodio.
Bilo je teko odluiti jer su joj njeni vlastiti osjeaji ostajali skriveni.
Uvijek je bila takva, ak i dokje jo bila kod kue - ak i kao dijete.
Mukarci su uvijek govorili daje ne razumiju, ali ni ona sama se nije
mogla razumjeti i morala je traiti znakove kao i svi ostali. U
prolosti je najsigurniji znak da se neki osjeaj ukorijenio u njoj bio
neoekivan i nepoeljan napad bijesa, esto s tekim posljedicama.
Otkako / je njeno adolescentsko razdoblje bilo iza nje, nije vie
imala takve napadaje. Danas je njen bijes bio pod strogim
nadzorom - to je bilo jedino mogue, s obzirom na to to je sve i#
bilo na kocki. Ali to je znailo daje njoj samoj bilo tee pogoditi u
kakvom bi se stanju mogla nalaziti. Uspijevala bi x proviriti meu
svoje osjeaje, ali samo krajikom oka, kao kad prati odraz svjetala
drugih automobila u retrovizoru. Jedino bi, ako ih ne trai izravno,
imala kakvu-takvu priliku ugledati ih.
U posljednje je vrijeme pretpostavljala da njeni osjeaji
neprobavljeni prelaze u isto tjelesne simptome. Bolovi u leima i
umor oiju ponekad bi se pogoravali bez ikakvog jasnog razloga; u
takvim ju je prilikama vjerojatno muilo neto drugo.

Jo je jedan pokazatelj leao u tome da su je najobiniji dogaaji

mogli oneraspoloiti, na primjer, kad je u tmurno poslijepodne
pretekne kolski autobus. Ako bi bila u dobrom stanju, pogled na
stranji prozor pretrpan razvikanim i raz-mahanim adolescentima
ne bije ni najmanje zasmetao. Danas ju je, meutim, pogled na njih
kako skau iznad nje, poput ogromnog ekrana kojeg e morati
pratiti kilometrima,
potpuno obeshrabrio. Njihovo vikanje, kreveljenje, otisci prljavih
ruku na zamagljenom staklu izgledali su joj kao znakovi zlobe
prema njoj osobno.
Konano je autobus skrenuo s A9, ostavivi Isserlev u nizu s
tajanstvenim malim crvenim putnikim vozilima poput njenog.
Kolona se inila beskrajnom. Udaljeni dijelovi neba brzo su se
zamraivali.
Shvatila je daje uznemirena. Takoer su joj se ukoila lea, repna
kost ju je boljela, a oi uljale od toliko sati kilje-nja kroz debele
lee i kiu. Kad bi otila kui, mogla bi skinuti naoale, odmoriti oi
i leati sklupana u krevetu, moda i odspavati. 0, kako bi to bilo
divno! Sitni tjelesni uici mogu ublaiti neugodnu bol neuspjeha.
Kod Daviota je, meutim, ugledala visokog vitkog mukarca s
naprtnjaom kako dri komad kartona na kojem pie THURSO.
Dobro je izgledao. Nakon uobiajena tri pregleda prola gaje i
zaustavila se desetak metara dalje od njega. Promatrala gaje u
retrovizoru kako prilazi trei i pri tome namjeta naprtnjau na
svojim irokim ramenima.
Sigurno je vrlo snaan, pomislila je Isserlev nagnuvi se da otvori
suvozaeva vrata, kad uspijeva trati s tako tekim teretom.
Kad se pribliio njenom automobilu, zastao je ispred vrata koja
mu je Isserlev otvorila, dugim blijedim prstima vrsto drei jarko
obojanu naprtnjau. Smijeio se kao da se ispriava; njegova je
naprtnjaa bila vea od Isserlev i bilo je jasno da nee stati niti
njemu u krilo, niti na stranje sjedite.
Isserlev je izala iz automobila i otvorila prtljanik koji je, osim
kante benzina i malog aparata za gaenje, uvijek bio prazan.
Zajedno su utovarili njegov teret.
"Puno ti hvala", rekao je dubokim, ozbiljnim glasom za koji je i

Isserlev bilo jasno da nije engleski.

Vratila se na mjesto vozaa, a on na mjesto suvozaa. Onda su se
zajedno odvezli ba kad je sunce zamaknulo iza obzora.
"Drago mije", rekao je, samouvjereno okreui na poleinu svoj
natpis za THURSO koji mu je leao u krilu, na njegovim
naranastim sportskim hlaama. Natpis se nalazio u istom
plastinom okviru zajedno s nekolicinom drugih natpisa, bez
sumnje, za druga odredita. "Po mraku nije tako lako doi do
prijevoza."
"Ljudi vole vidjeti koga uzimaju", sloila se Isserlev.
"To je razumljivo", rekao je.
Isserlev se nagnula na sjedalo, ispruila ruke i omoguila mu da
vidi to bi mogao dobiti.
Imao je sree s ovom vonjom. To je znailo da bi do naveer
mogao stii do Thursoa, a sutra do Orknevja. Naravno daje Thurso
leao vie od 150 kilometara na sjever, ali automobil koji vozi
brzinom od 80 kilometara na sat - ili ak 60, kao u ovom sluaju moe, teoretski, tu udaljenost prijei za manje od tri sata.
Jo je nije pitao kamo ide. Moda e ga odbaciti samo mali komad
puta, a onda rei da skree. Meutim, to to je izgledala kao da
shvaa njegovu primjedbu o tekoama sto-piranja nou, upuivalo
je da ga nee po mrklom mraku izbaciti samo deset kilometara
dalje. Uskoro e progovoriti, nema sumnje. On je govorio zadnji.
Moda bi bilo nepristojno da on opet pria.
Njen naglasak, po njegovom miljenju, nije bio kotski.
Moda je bila Velanka; u Walesu se govori slino. Moda je s
Kontinenta, ali ne iz neke od zemalja koju on poznajeBilo je neobino da ga poveze ena. ene su gotovo u
pravilu prolazile pored njega, one starije odmahujui glavom kao da se sprema napraviti nekakvu opasnu glupost poput
skakanja salta preko vozila, a mlae bi izgledale nemirno i
nervozno kao da im je ve uao u automobil s namjerom da ih
napastvuje. Ova je ena bila drugaija. Ponaala se prijateljski i
imala je vrlo velike grudi koje mu je pokazivala. Nadao se da od
njega ne oekuje nikakav seks.
Osim u Thursou.

Nije joj mogao vidjeti lice dok je gledala naprijed. To je bila teta.
Lice joj je bilo uistinu dojmljivo. Nosila je naoale s najdebljim
staklima koje je ikad vidio. Sumnjao je da bi u Njemakoj osoba s
takvim oteenjem vida mogla dobiti vozaku dozvolu. Njeno je
dranje, po njegovom miljenju, ukazivalo na nekakve tekoe s
kraljenicom. Ruke su joj bile dugake i vrlo tanke. Koa na ruci, od
malog prsta do zgloba bila je nekako grublja, drugaija nego na
ostatku ruke. Podsjeala gaje na oiljak od operacije. Grudi su joj
bile savrene, bez ikakve mane, ini se da su i one bile proizvod
operacije.
Sada mu se okrenula. Disala je na usta, kao daje njen savreno
isklesani nos bio zaista isklesan plastinom kirurgijom, a onda se
pokazao kao premali za njezine potrebe. Njene uveane oi bile su
crvene od umora, ali, po njegovom miljenju neobino lijepe.
arenice su joj bile smee-zelene, prelijevale su se poput... poput
osvijetljenih mikroskopskih slika neke egzotine bakterijske
kulture.
"Dakle", rekla je, "to ima za tebe u Thursou?"
"Ne znam", odgovorio je, "moda nita."
Sada je primijetila daje prekrasno graen. Na prvi pogled vitak, ali
sami miii. Vjerojatno je mogao pretrati kilometar uz njezin
automobil ako bi vozila dovoljno sporo.
"A to ako nema nita?" rekla je.
Napravio je grimasu koju je Isserlev objasnila kao gestu koja u
njegovoj kulturi odgovara slijeganju ramenima. "Idem onamo jer
tamo nisam nikada bio", objasnio je.
Ta pomisao gaje istovremeno ispunila i oduevljenjem i
nezadovoljstvom. Debele sivo-plave obrve skupljale su se iznad
njegovih svijetloplavih oiju kao kini oblaci.
"Putuje cijelom zemljom?" ustrajala je.
"Da." Njegov kratak i jasan odgovor bio je malo naglaen, ali ne
drzak; kao daje imao potrebu pogurati svaku izjavu uz manju
padinu prije nego je pusti. "Poeo sam u Londonu prije deset dana."
"Putuje sam?"
"Da."
"Po prvi put?"

"Kad sam bio mlad, puno sam putovao po Europi s roditeljima.

(Posljednju je rije izgovorio s tako jakim stranim naglaskom da ju
je Isserlev jedva razumjela.) "Ali mislim da sam sve, na neki nain,
gledao oima mojih roditelja. Sad elim svijet gledati svojim
vlastitim oima." Nervozno ju je pogledavao, kao da potvruje kako
je bilo glupo uputati se u takav razgovor sa strancem.
"Shvaaju li to tvoji roditelji?" raspitivala se Isserlev, oputajui se
kako je razgovor s njim napredovao i malo jae sputajui nogu na
gas.
"Nadam se da e shvatiti", rekao je malo se mrtei.
Iako ju je privlaila ideja da i dalje slijedi tu pupanu vrpcu, osjetila
je daje o njegovim roditeljima, barem za sada, saznala upravo
onoliko koliko joj je bio spreman rei, barem za sada. Umjesto toga
gaje pitala: "Iz koje si zemlje?"
"Iz Njemake", odgovorio je. Opet ju je nervozno pogledao, kao da
se bojao da bi bez upozorenja mogla postati nasilna. Htjela gaje
pridobiti dajui razgovoru ozbiljan ton kakvome je i on naginjao.
"I to ti se do sad ini da ovu zemlju najvie razlikuje od tvoje?"
Razmiljao je o tome nekoliko sekundi. S obje strane su se
izmjenjivala tamna polja sa svijetlim bokovima krava. Ispred njih je
svijetlio znak sa stiliziranim udovitem iz Loch Nessa.
"Britance", konano je rekao stoper, "ne zanima kakvo mjesto
zauzimaju u svijetu."
Isserlev je o tome kratko razmislila. Nije mogla dokuiti eli li rei
da su Britanci pretjerano samouvjereni ili posve izolirani.
Dvoznanost je vjerojatno bila namjerna.
Oko njih se spustila no. Isserlev je gledala u stranu zadivljena
oblikom njegovih usana i obraza obasjanih automobilskim
svjetlima.
"Boravi li kod poznanika ili samo u hotelima?" pitala je.
"Uglavnom u hostelima", odgovorio je nakon nekoliko sekundi kao
da se, u interesu istine, morao tono prisjetiti. "Jedna me je obitelj u
Walesu pozvala na nekoliko dana."
"Lijepo od njih", promrmljala je Isserlev, gledajui kako u daljini
trepere svjetla mosta Kessock. "Oekuju li da doe u povratku
kui?"

"Ne, mislim da ne", rekao je nakon stoje tu reenicu gurnuo niz

osobito strmu padinu. "Mislim da sam ih na neki nain... uvrijedio.
Ne znam kako. Mislim da moj engleski u nekim prilikama nije tako
dobar kao to bi trebao biti."
"Meni zvui odlino."
Uzdahnuo je. "Moda je u tome problem. Daje gori, oekivalo bi se
da..." Tiho se napregnuo, a onda zakotrljao reenicu niz planinu.
"Ne bi se automatski oekivalo da jednako mislimo."
ak je i u polutami mogla vidjeti kako nervozno stie svoje velike
ake. Moda je uje kako poinje bre disati, iako je bila sigurna
daje promjena ovaj put bila polagana.
"ime se bavi kod kue u Njemakoj?" upitala je.
"Studiram... zapravo, ne", ispravio se. "Kad se vratim u Njemaku,
bit u nezaposlen."
"ivjet e kod roditelja?" pretpostavila je.
"Neu", rekao je jednostavno.
"to si studirao? Prije nego to si diplomirao?"
Nastupila je stanka. Prljavi crni kombi s bunim ispuhom pretekao
je Isserlev, zaguujui zvuk njenog disanja.
"Nisam diplomirao", konano se izjasnio stoper. "Ostavio sam
studij. Moglo bi se rei da sam bjegunac."
"Bjegunac?" ponovila je Isserlev i uputila mu osmijeh ohrabrenja.
I on se njoj tuno nasmijeio.
"Ne od pravde, ve s medicinskog fakulteta."
"Hoe rei da si... neurotian?" upitala je bez daha.
"Ne. Ali zamalo sam postao lijenik, to bi se u mom sluaju
vjerojatno svelo na isto. Moji roditelji jo uvijek misle da sam na
fakultetu. Poslali su me daleko i platili mnogo novaca kako bih
mogao boraviti tamo. Njima je vrlo vano da \ postanem lijenik. I
to ne obini lijenik, nego specijalist. Pisao sam im kako moje
istraivanje vrlo dobro napreduje. Ustvari sam pio pivo i itao
knjige o putovanjima. I evo me sada, na putovanju."
"A to tvoji roditelji misle o tome?"
Uzdahnuo je i pogledao dolje u krilo.
"Nemaju pojma o tome. Navikao sam ih na to. Toliko je tjedana
prolazilo izmeu pisama, pa jo vie tjedana i zatim jo vie tjedana.

Uvijek napiem da sam vrlo zauzet istraivanjima. Sljedee pismo

u im napisati kad se vratim u Njemaku."
"A tvoji prijatelji?" ustrajala je Isserlev. "Zar nitko ne zna da si se
upustio u ovu pustolovinu?"
"Prije studija sam imao nekoliko dobrih prijatelja u Bremenu. Na
medicinskom fakultetu imam mnogo poznanika koji ele postati
specijalisti i voziti Porsche", sa zabrinutou se okrenuo prema njoj,
iako se trudila ostati mirna. "Je li ti dobro?"
"Da, hvala ti", odgovorila je hvatajui zrak i povukla ruicu za
icpathuu.
S obzirom na to kako joj je bio okrenut, znala je da e pasti na njenu
stranu. Bila je spremna na to. Desnom je rukom nastavila upravljati,
a lijevom je odgurnula njegovo umrt-vljeno tijelo. Voza iza nje je
sigurno pomislio da ju je suvoza pokuao poljubiti i da gaje odbila.
Bilo je ope prihvaeno daje ljubljenje u automobilu opasno. Znala
je to i prije nego je nauila voziti, proitala je to u knjiici o
sigurnosti na cestama za amerike tinejdere kratko nakon stoje
stigla u kotsku. Trebalo joj je mnogo vremena da shvati tu knjigu.
Prouavala ju je tjednima dok je u pozadini radio televizor. Nikad
ne moete predvidjeti u kojem vam trenutku televizija moe
razjasniti neto to knjige ne mogu - pogotovo ako knjige dolaze s
rasprodaja.
Stoper se opet naginjao prema njoj. Ponovno gaje odgurnula. "Iza
upravljaa automobila nema mjesta grljenju i maenju", pisalo je u
knjizi. Za nekoga tko ne poznaje dobro jezik, bila je to tajanstvena
tvrdnja. Ali brzo gaje nauila uz pomo televizije. Pravno, u
automobilu se smije raditi sve, ukljuujui voenje ljubavi - dok
god automobil pri tome nije u pokretu.
im se pribliila skretanju, Isserlev je ukljuila lijevi pokaziva.
Bum, oglasila se stoperova glava udarivi u prozor.
Prolo je est sati kad se vratila na farmu. Ensel i nekoliko drugih
mukaraca pomogli su joj pri vaenju stopera iz automobila.
J
"Najbolji do sada", pohvalio ju je Ensel.
Umorno je kimnula glavom. Uvijek bi to rekao.
Dok su stavljali vodselovo mlitavo tijelo na kolica, odge-gala se

nazad do automobila i odvezla u mrak, osjeajui bolove i umor.

Isserlev je sljedeeg jutra probudilo neto neobino: sunce.
Inae bi nou spavala samo nekoliko sati, a onda shvatila da lei
irom otvorenih oiju u klaustrofobinom mraku, dok bije zgreni
leni miii prikovali za krevet i prijetili stranim bolovima.
Sada je leala i promatrala zlatni sjaj sunca koje je sigurno izalo
prije dosta vremena. Njena je spavaa soba u potkrovlju, smjetena
ispod strmog krova viktorijanske kue, imala uspravne zidove
samo do pola, a ostatak je slijedio otru liniju krova. S mjesta na
kojem je Isserlev leala, njena joj je spavaa soba izgledala kao
unutranjost ormara sa est stranica, kao osvijetljena unutranjost
saa. Kroz jedan je otvoreni prozor mogla vidjeti plavo nebo bez
ijednog oblaka; kroz drugi, sloenu arhitekturu hrastovih grana
zatrpanu snijegom. Zrak je bio miran; prazne paukove mree koje
su visjele s ispucalih drvenih prozorskih okvira jedva da su se
pomicale.
Tek je nakon minutu-dvije zaula priguene zvukove farme.
Protegnula se, gunajui od boli, i nogama zbacila pokrivae u
stranu. Kut pod kojim su padale suneve zrake bio je takav da su
najtoplije zrake padale tono na njezin krevet. Ostala se tako neko
vrijeme izleavati rairenih ruku i nogu, grijui golu kou na suncu.
Zidovi spavae sobe takoer su bili goli. Na grbavom podu nije bilo
tepiha, samo stare nelakirane drvene daske. Na podu tono ispod
prozora svjetlucao je mraz. Isserlev je iz znatielje posegla za aom
vode koja se nalazila pored kreveta i podigla je prema svjetlu. Voda
je jo bila tekua.
Isserlev ju je popila iako je unutra ve poeo pucketati led. Nakon
to je cijelu no leala zadovoljavajui potrebu tijela za snom,
cirkulacija joj se usporila i ostat e tako dok ne prijee na dnevni
metabolizam.
Kad je popila vodu, sjetila se da od jueranjeg doruka nije nita
jela. Danas se mora dobro okrijepiti prije nego izae na cestu. To
jest, ako izae na cestu.
Na kraju krajeva, tko kae da svakog dana svoga ivota mora
izlaziti van? Nije ona nikakav rob.
Jeftina plastina budilica na kaminu pokazivala je 9:03. y Osim

malog izgrebanog televizora smjetenog u unutranjost kamina u

sobi nije bilo nikakvih ureaja. Bio je ukljuen u produni kabel koji
je vijugao uz zidove sobe i izlazio kroz vrata. Negdje dolje nalazila
se utinica.
Isserlev se podigla iz kreveta ispitujui kakav je osjeaj stajati. Nije
bilo strano. Postala je nemarna kad je u pitanju bilo vjebanje, a
zbog toga joj je tijelo bilo ukoenije i bolnije nego stoje trebalo.
Moe ona i bolje.
Otila je do kamina i ukljuila televizor. Nisu joj trebale naoale za
gledanje televizije. Zapravo, nisu joj trebale uope; lee su ionako
bile od prozorskog stakla, a ne optike. Od njih su je samo boljeli
glava i oi, ali trebala ih je za posao.
Na televiziji je kuhar vodsel poduavao nevjestu enu kako da
ispri iznutrice. ena se smjekala s nelagodom dok je iz tavice
sukljao dim. Na drugom je programu areno stvorenje s krznom,
kakvo Isserlev nije u ivotu vidjela, ska-kutalo uokolo i pjevalo
pjesmu o abecedi. Na treem su ruke
s be noktima pokazivale mikser koji se tresao dok je radio. Na
sljedeem su programu animirano prase i pile letjeli kroz svemir u
nekakvom starom automobilu na mlazni pogon. Oito, propustila je
vijesti.
Iskljuila je televizor, uspravila se i nasred sobe zauzela mjesto za
vjebe za kraljenicu. Pravilno vjebanje zahtijevalo je truda i
vremena, ali u zadnje je vrijeme bila lijena i tijelo ju je zbog toga
kanjavalo. Mora se vratiti u formu. Takva bol kakvu je trpjela
zadnjih nekoliko dana jednostavno nije bila potrebna. Nije imalo
nikakvog smisla dopustiti si da izae iz forme, osim ako, iz nekog
perverznog razloga, nije zapravo htjela postii da se osjea jadnom.
Natjerati se da poali stoje uinila.
Nije alila zbog onog stoje inila. Ne.
Izvila je leda, zamahnula rukama, stajala na jednoj, pa na drugoj
nozi s ispruenim rukama koje su drhtale. U tom bi y poloaju
ostala koliko god bi due mogla. Vrhovima prstiju doticala je
pregorjelu arulju koja je visjela sa stropa. ak i kad bi se potpuno
ispruila kao sad, u ovoj sobi velikoj poput djeje, jo uvijek nije ni
priblino mogla dodirnuti strop.

15 minuta kasnije, znojei se i malo drui, otila je do ormara i

izabrala odjeu za taj dan, istu kao i juer. U svakom sluaju, izbor
se svodio na est jednakih majica s dubokim izrezom u razliitim
bojama i dva para hlaa sa irokom nogavicama, oba od zelenog
baruna. Imala je jedan jedini par cipela, napravljen posebno za nju,
koji je osam puta morala vraati postolaru prije nego je mogla
hodati u njima. Nije nosila gaice i grudnjak. Grudi su joj stajale
same. Jedna, ili dvije brige manje.
Isserlev je izala iz kue na stranja vrata i omirisala zrak. Danas je
posebno mirisao povjetarac s mora. Odluila je otii do zaljeva
odmah nakon doruka.
Isserlev nije ba dobro poznavala Essvvisa, usprkos injenici daje
on bio jedini ovjek na svijetu koji je proao ono stoje ona prola.
Teoretski su, dakle, imali mnogo toga o emu bi mogli razgovarati,
ali su se, u praksi, meusobno izbjegavali.
Zajedniko iskustvo patnje, dola je do zakljuka, ne jami
intimnost.
injenica daje ona ena, a on mukarac, nije s tim imala nikakve
veze; Esswis se rijetko druio i s ostalim mukarcima. Ostajao bi
zatvoren u svojoj velikoj kui i ekao priliku da bude koristan.
Iskreno reeno, on je tamo bio zatoenik. Bilo je bitno da se do njega
moe doi 24 sata na dan u sluaju bilo kakvog izvanrednog stanja
koje bi farmu Ablach suprotstavilo vanjskom svijetu. Lani je, na
primjer, zbog nepaljivog upravljanja rasprivaem pesticida
poginula odlutala ovca, ne od pe-sticida ili pod kotaima, ve u
glupoj nesrei u kojoj je ivotinju u glavu udarila jedna od streih
cijevi. Gospodin Ess-wis je odmah sklopio dogovor koji je
ukljuivao njega, vlasnika rasprivaa i vlasnika ovce, a jo su dva
farmera prihvatila punu odgovornost stoje ivotinja odlutala.
Vano da su bile izbjegnute neugodnost i birokracija.
Takve su mu stvari donosile potovanje iako je bio prido-lica.
Nikada se nee pojaviti na natjecanju iz oranja ili mjesnom slavlju,
sada je to svima bilo jasno, ali moda to nije bilo zato to mu se nije
dalo; poele su kruiti glasine pune suosjeanja o artritisu, drvenoj
nozi, raku. Takoer je bolje od veine bogatih pridolica shvaao da
su vremena za lokalne farmere teka i redovito uzimao sijeno ili

viak proizvoda umjesto najamnine. Iako je bio stoer zajednice,

Harry Baillie je bio pravi gnjavator kad se radilo o ugovorima. Kod
Esswisa je rije promrmljana preko telefona vrijedila jednako kao i
potpis. A da ne govorimo o tome kako se borio protiv turista koji su posvuda vrljali. Svaka mu ast kako ih je
zaustavljao bodljikavim ogradama i prijetnjama. Pa nije kotska
nikakav javni park.
Isserlev je hodala glavnom stazom i, uz uzdah olakanja to se na
neko vrijeme rijeila naoala, gledala prema Esswi-sovoj kui.
Svjetla su bila upaljena u svim sobama. Prozori su bili zatvoreni i
zamagljeni. Esswis je mogao biti bilo gdje unutra.
kripanje snijega pod nogama prualo je Isserlev pravo
zadovoljstvo. Sama pomisao kako se vodena para kristalizira u
oblaku i njeno pada na zemlju bila je udesna. ak joj je i nakon
svih ovih godina bilo pomalo teko povjerovati u to. Bio je to
fenomen prekrasne i posve neopravdane rasipnosti. Ali evo, tu je
leao, mekan poput praha, tako ist da se moe jesti. Isserlev je
zagrabila aku snijega i pojela ga. Bio je ukusan.
Otila je do najvee zgrade, koja je bila u najboljem, to jest, najmanje
ruevnom stanju. Na mjestu oronulog crijepa bile su sada
postavljene metalne ploe. Kad god bi kamenje ispalo iz zida,
praznine bi odmah bile ispunjene cementom. Konani dojam nije
bio dojam kue, ve ogromne kutije, ali te su estetske rtve bile
nune. Ovu se zgradu moralo zatititi od vremenskih nepogoda i
znatieljnih pogleda izvana. Ona je bila ulaz za mnogo veu tajnu
koja se krila ispod zemlje.
Isserlev je stajala ispred aluminijskih vrata. Pritisnula je dugme
ispod metalnih natpisa OPASNE KEMIKALIJE i SAMO
OVLATENO OSOBLJE. Jo se jedan znak upozorenja nalazio na
samim vratima: stilizirana slika lubanje i dvije prekriene kosti.
Zaulo se nerazumljivo pucketanje iz interfona, a Isserlev mu se
pribliila, usnama gotovo dodirujui metalne reetke.
"Isserlev", proaptala je.
Vrata su se otvorila i ona je ula.
***
Nestrpljiva da to prije ode do zaljeva, Isserlev nije odugovlaila s

dorukom. Za 20 minuta se vraala kui ugodno punog stomaka i s

malom plastinom vreicom u ruci u kojoj su se nalazile privatne
stvari njemakog autostopera.
Mukarci koji su bili dolje izgledali su kao da im je drago stoje vide,
a iizrazili su zabrinutost stoje veer prije propustila objed.
"Bila je to prava poslastica", rekao joj je Ensel s provincijskim
naglaskom njihovog jezika. "Potkoljenice od vodse-lovine u serslida
umaku. Sa svjeim umskim voem za poslasticu."
"Nema veze", odgovorila je Isserlev maui jednu za drugom krike
kruha s mussanta namazom. Nikad nije znala to rei tim
radnicima koje sigurno nikada ne bi srela u svom normalnom
ivotu kod kue. Naravno da injenica da izgledaju drugaije od nje
i zure u njene grudi i isklesano lice kad god misle da ih ne vidi nije
nimalo pomagala.
Danas su imali posla pa su je ostavili da jede. Ali prije toga su joj
javili vanu vijest: dolazi Amlis Vess! Dolazi na farmu Ablach!
Sutra! Poruio je daje ve na putu, ali se ne moraju nita posebno
pripremati, eli vidjeti sve kako je inae. Tko bi rekao?
Isserley je promrmljala neto openito, a mukarci su urno otili
nastaviti s pripremama za veliki dogaaj. Uzbue-nje je u njihovim
ivotima bilo rijetko, sada kad je farma Ablach dobro funkcionirala
i kad nisu imali mnogo posla. Nema sumnje daje posjet efovog
sina predstavljao iteka-kvo uzbuenje u odnosu na provoenje jo
jednog poslije-podneva kockajui u ibice ili to god takvi mukarci
inae rade. Kad je ostala sama u blagovaonici, Isserlev se posluila
zdjelom gushua, ali je bio neobino kiseo. Tek je tada primijetila da itav podzemni kompleks, osim to kao i obino pomalo
smrdi na muki znoj i lou hranu, danas jako smrdi i na sredstva za
ienje i boju. Od toga je postala jo odlunija da to prije izae na
svjei zrak.
etnja nazad do kue kroz snijeg proistila joj je sinuse i pomogla da
se hrana slegne. Pridravajui plastinu vreicu izmeu nogu,
otkljuala je ulazna vrata i ula u dnevnu sobu u kojoj, osim
nekoliko velikih hrpa grana i manjih granica razbacanih po podu,
nije bilo niega.
Skupila je naramak najboljih grana i iznijela ih u stranje dvorite

gdje ih je, zajedno s vreicom, ispustila na snijeg. One granice koje

su bile prave veliine sloila je na malu hrpu, a viak je ostavila sa
strane. Nakon toga je otkljuala i otvorila zahrala vrata malog
spremita od lijevanog eljeza koje se nalazilo tik do njene kue.
Spustila je dlanove na ledeni lim automobila; nadala se da e motor
upaliti kada za to doe vrijeme. U ovom joj trenutku, meutim, to
nije bila glavna briga. Otvorila je prtljanik i iz njega izvadila
naprtnjau njemakog stopera. I na nju je djelovala nona hladnoa;
nije ba bila zaleena, ali je bila vlana i hladna, kao daje izvaena
iz hladnjaka.
Isserlev je iznijela naprtnjau u dvorite, uvjerivi se prije toga da
vani nema nikoga. Nije bilo ni ive due. Potpalila je donje granice.
Drvo koje je bilo skupljeno mjesecima ranije i itavo vrijeme drano
u kui, bilo je suho kao barut; planulo je istog trenutka.
Kad ju je izvrnula, naprtnjaa se neoekivano pokazala punom
obilja. U nju je bilo natrpano vie nego to se inilo da doputaju
zakoni fizike; i to itavo mnotvo razliitih stvari; sve pospremljeno
u plastine kutije i boice i depove i proreze, sve vrlo spretno
sloeno i natiskano. Isserlev je sve te stvarice bacala, jednu po
jednu, u vatru. arene kutije za sendvie topile su se i nestajale u
smradu benzina. Na majiama i gaama, koje je sloene bacala u vatru, otvarale su se crne
rupe kroz koje je izbijao dim. arape su cvrljile. Mala je kartonska
kutija lijekova eksplodirala. Prozirna cilindrina posuda s malom
plastinom figurom u kotskoj narodnoj nonji prola je nekoliko
faza. Posljednja je bila unitenje male gole ruiaste lutke, iji su se
udovi topili, a lice nestajalo u plamenu.
Vatra se guila zbog manjka visokozapaljivih materijala, tako daje,
nakon dodavanja traperica, zaprijetila da e se ugasiti. Isserlev je
odabrala nekoliko suhih granica i spustila ih na strateka mjesta.
Sklopive karte Engleske, Walesa i kotske takoer su bile korisne;
nasumice baene jedna preko jdruge da izmeu njih moe ui
dovoljno zraka, brzo su izgarale.
Skrivena na dnu naprtnjae, nalazila se ruiasta toaletna torbica
koja je umjesto toaletnog pribora sadravala putovnicu. Isserlev se
malo zamislila nad njom, pitajui se moe lije ona iskoristiti. Nije

vidjela jo nijednu putovnicu, barem ne glavom i bradom, kako se

ono kae. Znatieljno ju je prelistavala.
Unutra se nalazila stoperova slika, kao i njegovo ime, dob, datum
roenja i tako dalje. Ti podaci Isserlev nisu nita znaili, ali je se
dojmilo kako je na slici izgledao bucmastije i imao ruiasti ten
kakav nije imao u stvarnosti, ali je djelovao i znatno slabije. Izraz
njegovog lica bio je istovremeno i pokunjen i stoiki. Neobino kako
primjerci poput njega, njegovani, zdravi, slobodni da lutaju
svijetom i obdareni dobrim izgledom, koji bi im svakako omoguio
bolji izbor enki za parenje, jo uvijek mogu biti tako jadni. Za
razliku od njega, drugi bi mukarci, zaputeni, loeg zdravlja,
odbaeni od svoje vrste, ponekad isijavali takvo zadovoljstvo koje je
dolazilo iz neeg zagonetnijeg od puke gluposti.
Ta nemo nekih od najbolje graenih i prilagoenih vod-sela da
budu sretni dok su ivi, predstavljala je za Isserlev jednu od
najveih tajni s kojom se susrela u svome poslu, a koju su godine
iskustva inile samo jo vie zbunjujuom. Nije bilo nikakve koristi
od razgovora o tome s Essvvisom, a jo manje s ostalim
mukarcima na farmi. Iako su bili dobroduni, odavno je shvatila
da im nedostaje duhovnosti.
Isserlev je podigla pogled i primijetila kako je pustila vatru da se
gotovo ugasi pa je potraila neto visokozapaljivo. Stoperov
plastini okvir s natpisima bio je prvi pri ruci pa je istresla papire na
snijeg. Bacala ih je u vatru jednog po jednog: THURSO, GLASGOW,
CARLISLE i jo desetak drugih, sve dok nije dola do njemakog
natpisa SCHOTT-LAND. Dobro su gorjeli, ali plamen ih je prebrzo
gutao. Vatra se brzo pretvarala u tinjajuu smjesu pepela i
rastopljene plastike za koju nije vjerovala da bi mogla imati velikog
uinka na najvei komad, samu naprtnjau.
Isserlev je urno otila u kuu i donijela kantu benzina. Obilno je
posula naprtnjau svjetlucavim benzinom i oprezno bacila kantu na
vrh treperave lomae. Vatra je naglo oivjela, irei jaki miris
benzina.
Isserlev je posljednji put pogledala putovnicu. Odluila je da bi joj,
bude li riskirala zadravajui dokumente, vozaka dozvola mogla
vie koristiti. U svakom sluaju, sa zakanjenjem je uvidjela da su

naznaeni spol vlasnika putovnice i slubena visina od 1 m i 90 cm.

Isserlev se nasmijeila i bacila crvenu knjiicu u vatru.
Nakon stoje izvadila novac, novanik iz-vreice takoer je zavrio u
vatri. Jedan dio novca nije se mogao zamijeniti u Velikoj Britaniji;
njega je odbacila. Korisne je novanice priloila zalihama za benzin.
Dobro je da nikada nije kupovala nita drugo jer su joj ruke sada
smrdile na benzin pa bi prenijela smrad i na novanice.
Posjet obali i tu nakon toga inili su se boljom idejom nego ikada
prije. Onda e u vonju. Ako joj se bude dalo. Po ovakvom e
vremenu stoperi ionako biti sami slabii. Amlis Vess e to morati
razumjeti.
Isserlev je etala ljunanom obalom zaljeva Moray i upijala ljepotu
velikog nepokrivenog svijeta.
S njene su se desne strane milijarde litara vode valjale izmeu
Ablachove plae i nevidljive Norveke iza obzora. S njene lijeve
strane strma, klekom obrasla brda vodila su prema farmi. Iza i
ispred nje u beskraj se prostirao rub poluotoka ije su movarne
livade koje su sluile za ispau ovaca naglo zavravale na granici
izmeu plime i stijena koje su ovrsnuli i isklesali pretpovijesni
vatra i led. Uz taj se rub Isserlev najvie voljela etati.
(Vjerovalaje daje raznovrsnost oblika, boja i povrina is-pOd njenih
nogu bila doslovno beskrajna. Morala je biti. Svaka koljka, svaki
kameni i kamen postali su onakvima /kakvi jesu zbog stoljea
djelovanja mora ili leda. Nekritina, vjena odanost prirode svim
svojim bezbrojnim djeliima imala je za Isserlev veliku emotivnu
vrijednost; nadoknaivala je svu nepravednost ljudskog ivota.
Izbaeni na obalu, sve dok ponovno ne budu uvueni natrag na jo
koji milijun godina bruenja i ponovnog oblikovanja, kamenii su
tako spokojno leali pod njenim bosim nogama. Poeljela je da ih
moe sakupiti i pripremiti beskrajno sloenu izlobu kamenia za
koju bi osobno bila odgovorna, ali koja bi bila tako ogromna da
nikad ne bi mogla stii s jednog kraja na drugi. Na neki je nain
plaa Ablach bila upravo takva izloba kamenia, osim to ona nije
sudjelovala u njenom pripremanju, a jako je eljela imati nekog
udjela u samom stvaranju.
Sagnula se i dohvatila kameni, glatko zvonce sa sjajnom rupom

koja je prolazila tono kroz sredinu. Sljedei kamen do njenih nogu bio je obao i posve crn. Bacila je onaj u obliku
zvona i umjesto njega uzela crni oblutak. Dok gaje podizala, svijetlo
ruiasto-bijelo kristalno jaje odvuklo joj je pozornost. Izazov je bio
nerjeiv.
Ispustila je crni oblutak i uspravila se gledajui u ocean, u nestalne
brazde koje su tvorili valovi. Zatim je pogledala na drugu stranu da
pronae stijenu na kojoj je ostavila cipele. Jo uvijek su se nalazile
tamo, s vezicama koje vijore na vjetru.
Izlagala se opasnosti da svijet vidi njena bosa stopala, ali ako se i
dogodi da jo netko zaluta na plau, vidjet e ga s nekoliko stotina
metara. Dok bi joj priao dovoljno da vidi njena stopala, mogla bi
brzo ponovno uzeti cipele ili, u najgorem sluaju, ui u vodu.
Olakanje koje je osjeala dok je putala svoje dugake none
paleve da osjete kamenu plau bilo je neizrecivo. Osim toga, koga
se osim nje ticalo kakvoj se opasnosti izlae? Obavljala je posao koji
nitko drugi ne bi mogao obavljati i vraala se s lovinom godinu za
godinom. Bude li dovoljno drzak da joj prigovara, Amlis Vess e to
morati imati na umu.
Nastavila je etati, sve se vie pribliavajui rubu valova. Plitki
bazeni izmeu stijena bili su puni neega za stoje sada znala da se
zovu zvrkovi, iako se inilo da su to oni "siuni" za koje trite nije
zainteresirano. Izvadila je jednog iz ledene vode, prinijela ga ustima
i vrhom jezika ula u njegovu sluzavu unutranjost. Okus je bio
trpak; bio je to bez sumnje ukus steen navikom.
Vratila je zvrka nazad u njegov bazen, njeno kako ne bi podigla
buku. Imala je posebnog posjetitelja.
Ovca je zalutala na ljunanu plau nedaleko nje i njukala stijene
koje su bile velike kao i ona sama. U Isserlev se probudila
znatielja; mislila je da ovce ne mogu hodati po takvoj povrini,
mislila je da im to papci ne doputaju. Ali
ovdje je bila jedna ovca koja je s oitom lakoom gazila preko
varljivog tla od kamenja i koljki.
Isserlev se kradomice pribliavala, oprezno hodajui na prstima.
Gotovo da nije disala zbog straha da ne preplai svog simpatizera.
Bilo je tako teko povjerovati da to stvorenje ne zna priati.

Izgledalo je kao da sigurno govori. Usprkos svom neobinom

izgledu, u njemu je bilo neeg gotovo ljudskog to ju je mamilo da, i
to ne po prvi puta, prijee granicu izmeu vrsta i pone
komunicirati.
"Bok", rekla je.
"Beee", rekla je ovca.
"Meee", odgovorila je Isserlev.
Sa ta tri pozdrava, iji je jedini uinak na ovcu bio daje lagano
odetala natrag, Isserlev je iscrpla svo svoje poznali vanje jezika.
/ Iskreno govorei, nije bila lingvist.
/ Ali s druge strane, nijedan se lingvist ne bi nikada prijavio za ovaj
posao, to je sigurno. Jedino su oajnici koji su bili sigurni da e
zavriti u Novim kolonijama uope razmatrali tu mogunost.
Pa ak i u tom sluaju, samo ako su bili potpuno poludjeli.
Kada sada gleda na to, bilo joj je jasno daje bila potpuno poludjela.
Do kraja poludjela. Ali, na koncu, ipak se sve najbolje zavrilo.
Osobna je rtva bila vrlo mala - ako se zbog nje moglo izbjei da
cijeli ivot, vrlo kratak uostalom, provede zakopana u Kolonijama.
Zapravo, kad god bi se uhvatila da ali zbog onoga stoje uinjeno
njenom nekad prekrasnom tijelu kako bi mogla biti poslana ovamo,
podsjetila bi samu sebe na to kako izgledaju ljudi koji su barem i
kratko vrijeme proveli u Novim kolonijama. Propadanje i
izobliavanje bili su normalni u ivotu
tamo dolje. Moda se to dogaalo zbog prenapuenosti, slabe
hrane, loeg zraka ili nedostatka lijenike njege, ili je bilo
jednostavno neizbjena posljedica ivota pod zemljom. Ali bilo je
neke neopisive runoe u smeu Kolonija, neke gotovo neljudske
sramote.
Kad je saznala da e je poslati onamo, Isserlev se iskreno i sveano
zarekla da e pod svaku cijenu ostati zdrava i lijepa. Otvoreno
protivljenje tjelesnim izmjenama bila bi njena osveta monicima,
njen uzvratni udarac. Ali je li to zaista mogla izvesti? Sigurno su se
svi na poetku zakleli kako nee dopustiti da ih se pretvori u zvijeri,
s pogrbljenim leima, oiljcima po tijelu, propalim zubima, bez
nekih prstiju i veeg dijela kose. Ali svi bi zavravali takvi, zar ne?
Bi li ona izgledala ita drukije daje otila onamo umjesto ovamo?

Naravno da ne bi. Naravno da ne bi. A sada, kako stvari stoje, ne

izgleda nita loije od najgoreg smea iz Kolonija, zar ne?... ili
barem ne mnogo loije. A evo stoje dobila u zamjenu.
Pogledom je obuhvatila cijeli daleki svijet sa svog kamenog
vidikovca na obali farme Ablach. inio se nevjerojatno prekrasnim.
Poeljela je zauvijek trati njime -jedino to vie nije mogla trati.
Nije da bi u Kolonijama trala. Pokunjeno bi se vukla uokolo,
zajedno s ostalim gubitnicima i drutvenim talogom, kroz
podzemne hodnike od boksita i zbijenog pepela. Padala bi s nogu
od posla u nekom pogonu za proiavanje vlage ili tvornici kisika,
valjajui se u prljavtini kao crv meu ostalim crvima.
Umjesto toga, evo je ovdje. Bila je slobodna da luta neogranienom
divljinom u kojoj sve vrvi od vika kisika i vode.
A sve stoje morala initi zauzvrat, kad malo bolje razmisli o onom
bitnom, bilo je hodati na dvije noge.
Naravno da to nije bilo jedino stoje morala initi.
Kako bi se zaustavila u razmiljanju o teim pojedinostima svoje
rtve, Isserlev je naprasno odluila vratiti se poslu. Samo je toliko
mogla uivati u slobodi prije nego bi postala nemirna. Lijek je leao
u radu.
Kljueve i runi sat njemakog stopera ve je bacila u more, gdje e
zajedno s ostalim bezvrijednim sitnicama bacanim kroz stoljea biti
ponovno oblikovani. Praznu plastinu vreicu zataknula je za pojas
kako ne bi ostavljala smee na plai. Ve je bila dovoljno zaprljana
plastinim otpadom koji je dolazio s brodova i naftnih platformi
koje su tu prolazile; jednog e dana zapaliti ogromnu vatru na obali
i spaliti sve te otpatke. Ali je neprestano zaboravljala ponijeti neto
za potpaljivanje.
Uzela je cipele i s tekoama ih obula preko hladnih i po-y malo
oteklih stopala. Moda je pretjerala s izlaganjem hladnoi. Nekoliko
sati u njenom malom, pregrijanom automobilu i bit e joj mnogo
bolje.
Hodala je plaom prema travnatom rubu livade. Njena se ovca
vratila svome stadu koje se sada nalazilo daleko na suprotnom
kraju breuljka. Pokuavajui otkriti s kojom je ovcom razgovarala,
Isserlev se spotaknula i zamalo pala, nespretna zbog svojih cipela;

morat e bolje paziti kuda koraa. Zamrene hrpe osuene i

izblijedjele morske trave leale su x razbacane na samom rubu
vegetacije, nalikujui kosturima, ili dijelovima kostura nekih
nepostojeih bia. Meu tim prividnim utvarama prave ljuske
poderanih galebova ljuljale su se na vjetru. Ponekad, ali ne danas,
naao bi se tu i koji mrtav tuljan sa svojim crnim perajama
zapetljanim u ostatke ribarske mree, le iju su unutranjost
izdubili drugi stanovnici mora.
Isserlev je hodala uz brdo stazom koju su stvorili narataji stada
ovaca. U mislima se ve nalazila za upravljaem.
Kad se vratila kui, vatra se ve ugasila. Oko tamnog kruga pepela
obavio se kolut stopljenih ostataka i spaljene trave u snijegu. U
pepelu su leali veliki nagorjeli komadi naprt-njae. Izvukla je
aave metalne ipke i bacila ih na stranu. Moda e ih se rijeiti
sutra ako bude raspoloena za ponovni posjet moru.
Otvorila je kuna vrata i ula ravno u kupaonicu.
I ona je, kao i ostale prostorije u kui izgledala golo i nenastanjeno, s
tragovima plijesni i kukaca. Prigueno se svijetlo probijalo kroz
mali prozor s prljavim staklom. Odlo-mljeni komad ogledala
nakrivljeno je visio u nii iza umivaonika. U njemu su se ogledali
jedino zidovi sa kojih se gulila boja. Kada je bila ista, ali malo
zahrala. Za razliku od nje, iz toaleta bez poklopca zjapila je
smekasta unutranjost; nije bila koritena barem onoliko dugo
koliko je Isserlev ovdje.
y
Zaustavljajui se samo na toliko koliko joj je trebalo da izuje cipele,
Isserlev je stala u oker kadu. Privrena na zidu iznad njene glave,
nalazila se slavina tua koja je preko bakelitne skale isputala vodu
pod pritiskom. Kad je naila bujica vode, Isserlev je jo svlaila
odjeu i putala je da pada u kadu oko njezinih nogu.
Na zahralom rubu kade ekala su spremna tri razliita ampona.
Zajedno su u Arabella Service Station kotali tono pet funti.
Isserlev je izabrala svoj najdrai i iz boice istisnula malo
svijetlozelene tekuine i rastrljala je po kosi. Onda je jo malo
razmazala po golom tijelu, a zatim obilno zalila mokru hrpu odjee
pored nogu. Jednom ju je nogom gurnula na odvod kako bi podigla

razinu vode u kadi.

Paljivo je oprala kosu, ispirui je nekoliko puta. Dok je jo bila kod
kue, kosa joj je uvijek bila najjaa strana. Jednom joj je prilikom
jedan lan Elite rekao da s takvom kosom ni u kom sluaju ne moe
biti poslana u Kolonije. Kad
'-*>-
sad na to gleda, bio je to jeftin i isprazan kompliment, a onda joj se
inio itekako ohrabrujuim. Imala je osjeaj daje ljepa budunost za
nju fiziki sigurna i da to moe zahvaliti bujnom i sjajnom,
roenjem steenom pravu kojemu su se svi divili, a rijetki ga
sretnici dobivali priliku pomilovati.
Sada je tako malo ostalo od te kose da joj vie nije bilo stalo. Vei
dio vie nikada nee ponovno narasti, a s ostatkom je imala samo
muke.
Pomilovala je kou ramena i ruku, provjeravajui mora li se ve
ponovno brijati. Njeni dlanovi, klizavi od pjene, napipali su otre
dlake, ali je odluila ostaviti ih jo jedan dan. Otkrila je da mnoge
ene imaju dlake na tijelu. Stvarni ivot nema puno veze s
dotjeranim slikama kakve slave asopisi i televizija. Osim toga,
njene dlake nee nitko vidjeti.
S prijezirom je nasapunala grudi i isprala ih. Jedino stoje y kod njih
bilo dobro, bilo je to to su sprjeavale da vidi to joj je dolje
uinjeno.
Odmaknula je tu i posvetila pozornost odjei koja se na-makala u
sivoj sapunici. Izgazila ju je, isprala, jo malo izgazila, a zatim
iscijedila svojim snanim apama. Na kraju e se osuiti na
kvadratu sunca koje sja kroz prozor njene spavae sobe ili, ako to ne
uspije, na stranjem sjeditu automobila.
Tek se poslijepodne Isserlev konano izvezla s farme. Sunce koje je
ujutro bilo tako zlatno sada se jedva vidjelo; nebo je imalo boju
kriljevca i izgledalo je kao daje oteklo od snijega. Postojala je slaba
vjerojatnost da na cestama pronae stopere, pogotovo one koji joj
odgovaraju. Usprkos tome, bila je raspoloena da malo radi, ili
barem da pobjegne daleko od guve koja se dogaala ispod zemlje.
Prolazei pored glavne zgrade, ugledala je posve neobian prizor:
Ess-wis se smjestio na vrh velikih sklopivih drvenih ljestava s

kantom u jednoj ruci, a etkom u drugoj i liio kamene zidove u

bijelo.
Isserlev je usporila, zaustavila se uz podnoje ljestava i pogledala
Essvvisa. Ve je nosila naoale tako da joj slika nije bila ista ve
iskrivljena na suncu. Palo joj je na pamet da ih na trenutak skine, ali
joj se to uinilo nepristojnim, s obzirom na to daje Esswis nosio
svoje.
"Ahl", rekla je kiljei. Nije znala je li se uope trebala zaustavljati.
"Ahl", odgovorio je, mrko poput farmera za kojeg se izdavao.
Moda je bio oprezan kad je uo da se njegov materinski jezik
izgovara vani na otvorenom, iako nije bilo vie nikoga tko ih je
mogao uti. Boja je kapala s etke koju je drao, ali, osim mrtenja,
nije inio nita u vezi s tim, kao da je Isserlevn pozdrav nekakva
nezgoda koja se mora stoiki otrpjeti. Nosio je radno odijelo, kapu i
zelene izme poprs-kane bojom. Za izradu njihove tajne
unutranjosti trebalo je gotovo jednako vremena kao i za izradu
Isserlevnih cipela.
Kad se sve uzme u obzir, Isserlev je osjeala daje proao mnogo
bolje nego ona. Za poetak, nije imao grudi i imao je vie dlaka na
licu.
Mahnula je pokazujui njegov posao. Tek je mali komadi zgrade
bio obojan.
"Je li to u ast Amlisa Vessa?" nepotrebno je upitala. Ess-wis je neto
promrmljao.
"Prava gnjavaa", rekla je Isserlev. "To sigurno nije bila tvoja ideja?"
Essvvis se namrtio i prijezirno je pogledao.
"Jebe Amlisa Vessa", izgovorio je vrlo razgovijetno na engleskom,
a zatim se okrenuo i nastavio bojati.
Isserlev je spustila prozor i odvezla se. Jedna po jedna, pahuljice su
se poput perja poele sputati s neba.
Dok se nalazila na betonskom uetu visoko u zraku, priznala sije da
uope ne eli sresti Amlisa Vessa.
Vozila je prema sredini mosta Kessock, pri emu je vrsto stiskala
upravlja, oekujui jak boni vjetar koji bi pokuao otpuhati njen
mali crveni automobil. Bila je svjesna teine eljezne konstrukcije
vozila i prianjanja guma za asfalt - paradoksalnih znakova vrstoe.

Automobil je moda prosvje-i# dovao kako je teak i trom, sve u

strahu da ne bude odnesen.
Fiiiii-juuuuuu! zvidao je vjetar.
Svako malo na mostu su joj u susret dolazili znakovi upozorenja na
boni vjetar. I oni su, kao i svi ostali prometni znakovi, za Isserlev
predstavljali besmislene hijeroglife kad ih je davno poela uiti.
Sada su probudili njenu drugu prirodu, tako daje vrsto uhvatila
upravlja kao daje ivotinja koja se oajniki eli osloboditi;
zamiljala je otkucaje srca meu akama.
Pa ipak, kad je ispod glasa promrmljala kako nee dopustiti daje
ita odgurne u stranu, ne, nitko i nita, nije mislila na boni vjetar
ve na Amlisa Vessa. Puhao je s nekog mjesta opasnijeg od
Sjevernog mora i nije mogla predvidjeti kako e djelovati na nju.
Kako god bude, bila je sigurna da se protiv njega nee moi boriti
jednostavnim hvatanjem za upravlja.
Sada je prela sredinu mosta i ostalo joj je jo nekoliko minuta do
strane na kojoj se nalazi Inverness. Napredujui
polako u vanjskoj traci, lagano bi se stresla svaki put kad bi neko
bre vozilo protutnjalo pored nje; pritisak vjetra bi naglo nestao, a
onda se vratio jo jai. Lijevo od nje kruilo je jato galebova, vrtlog
bijelih ptica koji se neprestano sputao prema vodi, a onda visio
iznad zaljeva i polako nestajao, kao da tone u talogu. Isserlev je
usmjerila svoju pozornost na udaljene rubove Invernessa.
Prisiljavala se jae nagaziti na gas. Sudei po izmjerenoj brzini, nije
uspijevala. Fiii-juuu! zvidao je vjetar ostatak puta.
Nakon stoje sigurno sila s mosta, ula je u sporu traku i trudila se
disati polako i ne drati upravlja tako vrsto. Pritisak je popustio
gotovo odjednom; mogla je normalno voziti, normalno
funkcionirati. Sad je bila na vrstom tlu, imala je nadzor nad sobom
i radila posao koji je mogla obavljati samo ona. Nita to bi Amlis
Vess mislio ili rekao nije to moglo promijeniti; nita. Bila je
nezamjenjiva.
Ta ju je rije ipak muila. Nezamjenjiva. Bila je to rije kojoj su ljudi
pribjegavali kad bi zamjenjivost visjela u zraku.
Pokuala se zamisliti kako je zamjenjuju; pokuala je to zamisliti
iskreno i odluno. Moda je neka druga osoba pripremana na rtvu

kakvu su uinili ona i Esswis. Ona i Ess-wis bili su oajni, svatko na

svoj nain; zar i drugi ljudi ne bi mogli biti isto tako oajni? Teko je
to mogla zamisliti. Nitko nije mogao biti onoliko oajan kao stoje
ona bila. Pa ipak, svatko nov u poslu bio bi neiskusan, neisproban.
S tako velikom lovom u igri, bi li Vess Incorporated toliko stavljao
na kocku?
Vjerojatno ne bi. Ali Isserlev je u tome teko mogla nai ikakvu
utjehu jer je i pomisao daje istinski nezamjenjiva takoer bila
uznemirujua.
To je znailo daje Vess Incorporated nee nikada pustiti.
To je znailo da e ovaj posao morati raditi zauvijek. To
je znailo da nikada nee doi dan kad e moi uivati u svijetu a da
se ne mora brinuti o biima koja puu po njegovoj povrini.
Sve to skupa, podsjetila se rastreseno Isserlev, nije imalo ba
nikakve veze s Amlisom Vessom. Kako bi i moglo? Kakav god bio
razlog posjetu mladog Amlisa, on je sigurno bio posve osoban i nije
imao nikakve veze s Vess Incorporated. Samo spominjanje imena
Amlisa Vessa nije uope razlog za uzbuenje.
U redu, Amlis je bio sin velikog efa, ali nije bilo znakova da e on
naslijediti efovo carstvo. Amlis ak nije imao niti posao u Vess
Incorporatedu - nikada nije imao nikakav posao i nije imao nikakve
ovlasti za donoenje odluka u ime tvrtke. Zapravo, koliko je Isserlev
znala, Amlis je prezirao poslovni svijet i u oima svog oca
predstavljao veliki promaaj. Donosio je nevolje, ali ne za Isserlev.
Nije bilo razloga za strah od njegovog, koliko god neobjanjivog,
posjeta farmi Ablach.
Pa zato gaje onda tako silno eljela izbjei?
Nije imala nita protiv samog mladia (ili mukarca? -koliko je ve
mogao imati godina?); nije on traio da bude jedini nasljednik
najvee tvrtke na svijetu. Nije uinio nita daje osobno uvrijedi, a u
prolosti je njegova djela pratila s velikim zanimanjem. Uvijek je bio
u vijestima zbog razloga uobiajenih za bogataku djecu. Jednom je
prilikom obrijao sve dlake, kao dio obreda inicijacije u neku bizarnu
sektu kojoj se prikljuio praen ogromnim zanimanjem medija, a
zatim je napustio nakon nekoliko tjedana bez ikakve izjave za tisak.
Drugom su prilikom mediji izvjetavali o gorkoj svai izmeu

Amlisa i njegovog oca zbog Amlisovog podravanja ekstremista na

Srednjem istoku. Jednom je u javnosti izjavio daje icpathua, uzima li
se u dovoljno maloj dozi, bezopasna droga koja ne bi trebala biti
nezakonita. Bezbroj
se puta dogaalo da neka djevojka tvrdi daje trudna i nosi njegovo
dijete.
Sve u svemu, bio je samo jo jedan tipian bogati klinac kojemu
ogromno bogatstvo visi nad glavom.
Isserlevna druga priroda, budna i dok se brinula oko drugih stvari,
vratila ju je ponovno za upravlja da opazi neto vano: stopera koji
stoji u daljini nasuprot prvog od mnogobrojnih jarko obojanih
restorania izmeu Invernessa i juga. Sluala je svoje vlastito
disanje, utvrujui je li se dovoljno smirila za prihvaanje izazova.
Zakljuila je da jest.
Iz bliega se, meutim, lik uz rub ceste pokazao kao enski,
izmuen, sjedokos, loe odjeven. Isserlev se provezla, ne obazirui
se na pozivanje na zajedniki spol u pogledu autostoperice. Jedan je
trenutak bio dovoljan da otkrije povrijeenost i odbaenost, a zatim
se lik poeo smanjivati u mrlju u retrovizoru.
#
Isserlev je sada vozila bre, sretna to se njen um bavio neim
drugim osim Amlisa Vessa. Sluajno se sljedei sto-per nalazio
samo nekoliko kilometara dalje, ali se, naalost, smjestio na takvom
poloaju na kojem bi samo najneopre-zniji vozai razmiljali o
zaustavljanju. Isserlev mu je blje-snula svjetlima, nadajui se da mu
je tako stavila do znanja kako bi ga moda povezla da nije stajao na
tako opasnom mjestu. Sumnjala je da bi mu obino bljeskanje
svjetlima moglo to saopiti; najvjerojatnije je to shvatio kao znak
zlovolje i ruganja.
Ali nije nuno sve bilo izgubljeno - moda ga ponovno zatekne kad
se bude vraala, a do tada e moda ve otii do sigurnijeg mjesta.
Tijekom godina je Isserlev nauila da ivot esto nudi drugu
priliku; dogaalo se ak da poveze sto-pere koje je, mnogo
kilometara ranije, vidjela kako sa zahvalnou ulaze u tue
automobile.
Isserlev je tako nastavila voziti puna optimizma.

je znailo da nikada nee doi dan kad e moi uivati u svijetu a da

se ne mora brinuti o biima koja puu po njegovoj povrini.
Sve to skupa, podsjetila se rastreseno Isserlev, nije imalo ba
nikakve veze s Amlisom Vessom. Kako bi i moglo? Kakav god bio
razlog posjetu mladog Amlisa, on je sigurno bio posve osoban i nije
imao nikakve veze s Vess Incorporated. Samo spominjanje imena
Amlisa Vessa nije uope razlog za uzbuenje.
U redu, Amlis je bio sin velikog efa, ali nije bilo znakova da e on
naslijediti efovo carstvo. Amlis ak nije imao niti posao u Vess
Incorporatedu - nikada nije imao nikakav posao i nije imao nikakve
ovlasti za donoenje odluka u ime tvrtke. Zapravo, koliko je Isserlev
znala, Amlis je prezirao poslovni svijet i u oima svog oca
predstavljao veliki promaaj. Donosio je nevolje, ali ne za Isserlev.
Nije bilo razloga za strah od njegovog, koliko god neobjanjivog,
posjeta farmi Ablach.
Pa zato gaje onda tako silno eljela izbjei?
Nije imala nita protiv samog mladia (ili mukarca? -koliko je ve
mogao imati godina?); nije on traio da bude jedini nasljednik
najvee tvrtke na svijetu. Nije uinio nita daje osobno uvrijedi, a u
prolosti je njegova djela pratila s velikim zanimanjem. Uvijek je bio
u vijestima zbog razloga uobiajenih za bogataku djecu. Jednom je
prilikom obrijao sve dlake, kao dio obreda inicijacije u neku bizarnu
sektu kojoj se prikljuio praen ogromnim zanimanjem medija, a
zatim je napustio nakon nekoliko tjedana bez ikakve izjave za tisak.
Drugom su prilikom mediji izvjetavali o gorkoj svai izmeu
Amlisa i njegovog oca zbog Amlisovog podravanja ekstremista na
Srednjem istoku. Jednom je u javnosti izjavio daje icpathua, uzima li
se u dovoljno maloj dozi, bezopasna droga koja ne bi trebala biti
nezakonita. Bezbroj
se puta dogaalo da neka djevojka tvrdi daje trudna i nosi njegovo
dijete.
Sve u svemu, bio je samo jo jedan tipian bogati klinac kojemu
ogromno bogatstvo visi nad glavom.
Isserlevna druga priroda, budna i dok se brinula oko drugih stvari,
vratila ju je ponovno za upravlja da opazi neto vano: stopera koji
stoji u daljini nasuprot prvog od mnogobrojnih jarko obojanih

restorania izmeu Invernessa i juga. Sluala je svoje vlastito

disanje, utvrujui je li se dovoljno smirila za prihvaanje izazova.
Zakljuila je da jest. Iz bliega se, meutim, lik uz rub ceste pokazao
kao enski, izmuen, sjedokos, loe odjeven. Isserlev se provezla, ne
obazirui se na pozivanje na zajedniki spol u pogledu
autostoperice. Jedan je trenutak bio dovoljan da otkrije
povrijeenost i odbaenost, a zatim se lik poeo smanjivati u mrlju
u retrovizoru.
y
Isserlev je sada vozila bre, sretna to se njen um bavio neim
drugim osim Amlisa Vessa. Sluajno se sljedei sto-per nalazio
samo nekoliko kilometara dalje, ali se, naalost, smjestio na takvom
poloaju na kojem bi samo najneopre-zniji vozai razmiljali o
zaustavljanju. Isserlev mu je blje-snula svjetlima, nadajui se da mu
je tako stavila do znanja kako bi ga moda povezla da nije stajao na
tako opasnom mjestu. Sumnjala je da bi mu obino bljeskanje
svjetlima moglo to saopiti; najvjerojatnije je to shvatio kao znak
zlovolje i ruganja.
Ali nije nuno sve bilo izgubljeno - moda ga ponovno zatekne kad
se bude vraala, a do tada e moda ve otii do sigurnijeg mjesta.
Tijekom godina je Isserlev nauila da ivot esto nudi drugu
priliku; dogaalo se ak da poveze sto-pere koje je, mnogo
kilometara ranije, vidjela kako sa zahvalnou ulaze u tue
automobile.
Isserlev je tako nastavila voziti puna optimizma.
Vozila se cijeli dan nekoliko puta od Invernessa do Dun-kelda i
nazad. Sunce je zalazilo. Snijeg, koji se povukao tijekom jutra,
ponovno se vraao. Jedan je brisa dosadno kripao. Morala je
kupiti benzin. Bez obzira na sve to, nije joj se nudio nijedan
odgovarajui autostoper.
Do est sati je shvatila zato se toliko uasava susreta s Amlisom
Vessom.
To zapravo nije imalo nikakve veze s njegovim poloajem; ona je
bila neprocjenjiv dio tvrtke Vess Incorporated, a on njezina smetnja,
tako da se on vjerojatno trebao bojati oeve tvrtke vie nego ona.
Ne, glavni je razlog bio mnogo jednostavniji.
Bilo je to zato stoje Amlis Vess dolazio od kue.

Kad je pogleda, gledat e je jednako kao to bije gledala y svaka

normalna osoba koja dolazi od kue i bit e zaprepaten, a ona e
morati promatrati njegovo zaprepatenje. Iz iskustva je znala kakav
je to osjeaj i uinila bi sve da ga izbjegne. I mukarci s kojima je
radila na farmi takoer su u poetku bili zaprepateni, ali sada su se
manje ili vie navikli i uspijevali su se baviti svojim poslom bez
neprestanog zurenja u Isserlev (iako bi u trenucima kad je bilo
manje posla osjeala njihove oi na sebi). Nije ni bilo udo to se
drala svoje kue, a isto tako i Esswis. Bilo je tako zamorno biti
nakaza.
Amlis Vess, koji je nikad nije vidio, sigurno e ustuknuti. Oekivat
e ljudsko bie, a umjesto toga e zatei odvratnu ivotinju. Upravo
se s tim trenutkom neizbjenog suoavanja nije mogla nositi.
Odluila se istog trenutka vratiti na farmu, zakljuati se u kuu i
ekati dok Amlis Vess ne ode.
U planinskoj osami Aviemorea njena su svjetla zahvatila
autostopera. Malo smijeno stvorenje koje mae pod svjetlima
gotovo da se u njenoj mrenici pojavio kao naknadna slika; malo
smijeno stvorenje glupo smjeteno na dijelu ceste gdje automobili
prolaze maksimalnom brzinom. Meutim, budui daje Isserlevna
maksimalna brzina bila oko 80 kilometara na sat, imala je dovoljno
vremena primijetiti ga. Izgledao je kao da jako eli da ga netko
poveze.
Dok gaje prolazila, Isserlev je razmiljala o tome eli li u ovom
trenutku uope stopera. Oekivala je znakove iz svemira.
Snijeg je ponovno prestao, brisai su mirno leali na vjetrobranskom staklu, motor je fino preo, moda je ak bila u
opasnosti da zadrijema. Isserlev je usporila, zaustavila se na
autobusnoj stanici i ugasila svjetla. Planine Monadhliath na-zirale
su se sjedne strane, a Cairngorms s druge. Bila je sama s njima.
Zatvorila je oi, zavukla prste ispod naoala i protrljala svoje velike
satenske kapke. Ogromna je cisterna protutnjala pored Isserlev i
osvijetlila unutranjost njenog automobila. ekala je da proe, a
zatim ubacila u brzinu i ukljuila pokaziva.
Pri drugom je obilasku, prolazei s druge strane ceste, opazila daje
stoper bio nizak i imao napuhana prsa, a koa mu je bila tako

tamna daje ni jaka automobilska svjetla nisu uspjela nimalo

izblijedjeli. Ovaj put je primijetila da stoji nedaleko automobila
parkiranog, ili moda zaglavljenog, u jarku pored ceste. Bio je to
plavi Nissan karavan u loem stanju, posvuda izgreban i izudaran,
ali ne tako uoljivo svjee da bi to upuivalo na prometnu nezgodu.
I stoper i automobil izgledali su itavi iako je stoper mahao rukama
da privue pozornost na svoj automobil.
Isserlev je nastavila voziti nekoliko kilometara. Nije htjela biti
uvuena u neto to je moda ve predstavljalo
predmet zanimanja policije ili vune slube. Na kraju je, meutim,
zakljuila da odsjeeni voza koji oekuje da ga nau takve slube
sigurno ne bi pokuavao stopirati. Okrenula je automobil i odvezla
se nazad.
Posljednja je provjera otkrila daje stoper neobino stvorenje, ak i
prema kotskim mjerilima. Nije bio mnogo vii od Isserlev, imao je
sitnu glavu sa slabom kosom i mrave noge, ali su mu ruke bile
nevjerojatno krupne, kao i ramena i trup, kao da su na njega
presaeni s nekog mnogo snanijeg stvorenja. Na sebi je imao
izblijedjelu i iznoenu koulju od flanela sa zasukanim rukavima i
inio se otpornim na hladnou, stopirajui po ledenom vremenu s
gotovo klaunov-skim zanosom i bez prestanka pokazujui na svoj
stari Nissan. Isserlev se istog trenutka zapitala je li ga ve negdje
vidjela, a tada je shvatila da gaje zamijenila s nekim likovima iz
crtanih filmova koji su na programu rano ujutro. Likovi poput njega
nisu, meutim, bili glavni likovi; njih bi spljo-tili ogromni ekii ili
bi izgorjeli u eksplozijama cigara.
Odluila gaje uzeti. Na kraju krajeva, imao je vie miine mase
izmeu vrata i bokova nego mnogi dvostruko vei vodseli na
cijelom tijelu.
Kad ju je vidio da usporava i skree prema njemu, poeo je idiotski
kimati glavom, a zatim je pobjedonosno podigao paleve, kao da joj
dodjeljuje dva boda za njenu odluku. Isserlev se mogla zakleti da
osim kripanja ljunka uje i njegovo navijanje.
Zaustavila se stoje mogla blie stranevu vozilu, pazei da joj kotai
ne zavre u jarku i vjerujui da e njena pozicij-ska svjetla biti
dovoljna da upozore vozae koji dolaze iza nje. Bilo je to zaista

nezgodno mjesto i jako ju je zanimalo hoe li to priznati i sam

stoper. Ve i to bi joj reklo o njemu neto to bi vrijedilo znati.
im je povukla runu konicu, spustila je suvozaev prozor, a
stoper je istog trenutka promolio svoju malu glavu unutra. Njegov
je iroki osmijeh otkrivao pokvarene sme-kaste zube unutar dvaju
polumjeseca od usana. Lice mu je bilo bubuljiavo, izborano i puno
oiljaka, s velikom crvenom njukom i krvavim oima poput
impanzinih.
"Dobit u svog boga, kad ti kaem", vikao je, upuhujui alkohol
unutra.
"Molim?"
"Moja cura. Pokazat e mi mog boga", ponovio je dok mu se osmijeh
pretvarao u grimasu. "Trebao sam stii do nje jo na aj. Uvijek
moram kod nje na aj. A nikadne stignem, to kae na to, ha?"
Naslonio je glavu na prozor i polako sklopio oi, kao daje naglo
izgubio snagu koja ih je drala otvorenima. S naporom se trgnuo i
nastavio. "Svaki tjedan ista pria."
"Kakva ista pria?" upitala je Isserlev, pri tome nastojei ne
napraviti grimasu zbog pivskog isparavanja.
Tekom mukom je namignuo: "Ima gadnu narav." Kapci su mu se
ponovno poeli zatvarati, a zatim se muno nacerio, kao maak u
crtanom filmu dok se na njega obruava bomba.
Isserlev gaje zapravo smatrala zgodnim u usporedbi s drugim
vodselima, ali se zbog njegovog posve neobinog ponaanja poela
pitati nije li mentalno zaostao. Bi li imbe-cil dobio vozaku
dozvolu? Zato samo stoji s glavom gur-nutom kroz njen prozor i
glupo se smijei dok i njegovom i njezinom automobilu prijeti
opasnost da ih raznese neki kamion u prolazu? Nervozno je
pogledala u retrovizor provjeravajui nailazi li iza nje nekakvo brzo
vozilo.
"to ti se dogodilo s automobilom?" upitala je, nadajui se daje time
razgovor pribliila srcu problema.
"Ne vozi vie", objasnio je gledajui je tuno poput psa.
"Ne vie. U tome je stvar. Ne treba sad cmizdriti, ha?"
Razvukao je usta u osmijeh, kao da ju je time htio nagovoriti da
iznese neki suprotan stav.

"Problemi s motorom?" ustrajala je Isserlev.

"Ma kakvi. Ostao sam bez benzina, moglo bi se rei", otpuhnuo je s
nelagodom. "Zbog moje cure, kui. Kod nje se svaka minuta
rauna. Ali izgleda da sam morao natoiti benzin."
mirnuo je gledajui u njene ogromne oi. Bila je sigurna da u
njima nije vidio nita egzotinije od umiljenog prijekora drugog
vozaa.
"Vidi, mjera benzina je pravo sranje", objanjavao je dok se
udaljavao od Isserlevnog vozila kako bi joj pokazao svoje.
"Pokazuje prazno kad je skoro pun. Pokazuje puno kad je skoro
prazan. Ne smije vjerovati niemu to pokae. Mora se oslanjati
na vlastito pamenje, kui?" Otvorio je y vrata svog automobila
kao da eli pokazati Isserlev sve njegove slabosti. Unutra je nestalo
svjetla - slabog treperavog svjetla koje je potvrivalo lo glas koji je
pratio taj automobil. Prazne limenke piva i vreice ipsa bile su
razbacane po sjeditima.
"Ustao sam u pet ujutro", objavio je stoper s velikom no-sinom, a
zatim tresnuo vratima svog automobila. "Radio sam deset dana bez
prestanka. Spavao po etiri-pet sati. Gadno. Gadno. Ali ne treba sad
cmizdriti, ha? Ha?"
"Pa... moda bih te ja mogla povesti?" predloila je Isserlev, maui
svojom tankom rukom u praznom prostoru iznad suvozaevog
sjedita kako bi privukla njegovu pozornost.
"Sve to mi treba jest kanta benzina", rekao je, ponovno se naginjui
kroz prozor Isserlevnog automobila.
"Nemam benzina", odgovorila je Isserlev, "ali ipak ui. Odvest u te
do radionice, ili moda dalje. Kamo si ono iao?"
"Curi", smijuljio se, ponovno mirkajui. "Ima teku narav. Dobit u
svog boga."
"Da, ali gdje je to tono?"
"U Eddertonu", odgovorio je.
"Upadaj onda", nagovarala gaje. Edderton se nalazio samo sedamosam kilometara od Taina i petnaestak kilometara od farme Ablach.
to moe izgubiti? Ako ga se bude morala odrei, moi e barem
ublaiti razoaranje brzim povratkom na farmu; ako ga uzme, tim
bolje. U oba e sluaja biti sigurna u svojoj kui prije nego Amlis

Vess stigne i moi e prespavati cijeli cirkus - pod uvjetom da joj

nitko ne pokuca na vrata.
Stoper je sigurno uao, a Isserlev se odvojila od ruba, ubrzala prema
A9 i uputila se kui. alila je to ovaj dio ceste nije bio osvijetljen pa
nije mogla normalno unutra ukljuiti svjetlo. Rado bi ovom tipu
dala priliku daje poteno od- # mjeri. Imala je osjeaj daje priglup i
daje u ovom asu vjerojatno usredotoen na rjeavanje trenutnih
problema; sigurno mu treba dodatni poticaj kako bi priao o sebi.
Meutim, zbog tame na cesti bila je isuvie nervozna da bi mogla
voziti samo s desnom rukom na upravljau; on e jednostavno
morati malo napregnuti oi ako eli gledati njene grudi. Iako je
morala priznati da su mu oi ve sad izgledale prilino umorno.
Usredotoila se na cestu, paljivo vozila i pustila ga daje na miru
promatra.
Sigurno e ga izbaciti van, razmiljao je stoper, ali moda mu
dopusti da prije toga malicu odspava.
Ne! Nema govora! Natjerat e ga da gleda u pun stol s ohlaenom
veerom i govoriti kako se sad vie ne moe jesti, iako e on biti
oajan da se dokopa hrane, ali ona mu, naravno, nee dopustiti. Eto
zato se svakog tjedna vozio cestom A9 kao manijak, tjedan za
tjednom. Njegova cura. Njegova Catriona. Kad bi htio, mogao bije podii i baciti kroz prozor
poput vaze, a ipak je ona bila ta koja je njega vrtila oko malog prsta.
Zato je to bilo tako, ha? Ha?
Ta djevojka koja gaje povezla. Ona bi sigurno bila u redu. Kao cura.
Pustila bi ga da spava kad umire za snom, bio je siguran u to. Ne bi
ga gurnula ba kad pone tonuti u san i pitala: "Ne spava, je li?"
Imala je blag pogled. A takoer i velike grudi. teta to nije negdje
imala spremljenu veliku kantu benzina. Pa ipak, nije se mogao
poaliti, je li? Ne treba sad cmizdriti. Kroz ivot treba ii s
osmijehom, govorio je stalno njegov stari. Ali pazi, njegov stari nije
poznavao Ca-trionu.
Kamo ga je ta cura mislila odvesti? Hoe li ga htjeti odvesti nazad
do njegovog auta ako uspije nabaviti benzin? Nije volio tako
ostavljati auto u jarku. Netko bi ga mogao ukrasti. Ali, trebao bi
mu benzin. Iako vjerojatno ima lopova koji se voze uokolo s punim

kantama benzina i trae upravo takva vozila. Koliko nisko bi se

neki ljudi mogli spustiti, ha? Sve se svodilo na jedno: ovo je okrutan
svijet.
Catriona e ga ubiti ako jo zakasni. To i nije bilo tako strano, ali
nee mu dopustiti da spava, u tome je problem. Kad bi mogao doi
do benzina, moda bi mogao prespavati u svom autu i posjetiti
Catrionu ujutro. Ili ak cijeli vikend spavati u autu, itav dan sjediti
u Little Chefs i odvesti se nazad na posao u ponedjeljak ujutro. Ba
bi bilo dobro, ha? Ha?
Ovoj curi ovdje nee smetati ako nasloni glavu nazad samo na
nekoliko minuta, je li? Ionako nije neki sugovornik. "Dosadan kao
dvije smrti", rekla bi Catriona.
Ali koliko je smrt zapravo dosadna, ha? To zapravo ovisi o smrti, je
li? Ha?
***
Isserlev se nakaljala kako bi ga trgnula iz sna. Kaljanje joj nije ba
ilo od ruke, ali bi pokuala s vremena na vrijeme, tek toliko da vidi
moe li biti uvjerljiva.
"Ha? Ha?" proderao se. Krvave oi i sjajna gubica provirili su iz
mraka kao kod preplaene divljai.
"ime se bavi?" upitala je Isserlev. utjela je oko minute,
pretpostavljajui daje stoper promatra, ali joj je iz njegovog puhanja
postalo jasno da opet tone u san.
"Ruenjem", rekao je. "Drvea. 18 godina u poslu, 18 godina s
motornom pilom. A jo imam dvije ruke i dvije noge! Ha! Nije loe,
ha? Ha?"
Brzo je micao prstima u zraku kao da svira klavir, valjda da pokae
kako su jo svi na broju.
"Pa to je pravo iskustvo", pohvalila gaje Isserlev. "Sigurno te dobro
znaju svi koji se bave tim poslom."
"Aha." Odsutno je kimnuo glavom, a brada bi mu se gotovo odbila
od ogromnih prsa svaki put kad bi to uinio. * "Bjee kad me
vide. Ha! Ha! Ha! Moe misliti, ha?"
"Hoe rei da nisu zadovoljni tvojim radom?"
"Kau da loe raspolaem vremenom", promrmljao je. "Stabla me
dugo ekaju, kui? Dugo, dugo, dugo, takav sam. Du-u-u-go-o-

o..." Glava mu je padala, a stanjeni samoglasnik opisivao polagani

pad u zaborav.
"To nikako nije u redu", glasno je primijetila Isserlev. "Vano je
kako obavlja svoj posao, a ne koliko ti vremena za to treba."
"Dobro govori, dobro govori", smijuljio se drvosjea dok mu je
glava padala sve dublje u krilo, a kosa se poela dijeliti nie na
zatiljku.
"Dakle", uskliknula je Isserlev, "ivi u Eddertonu, zar ne?"
Ponovno je izronio na povrinu.
"Ha? Edderton? Tamo ivi moja cura. Pokazat e mi mog boga."
"A gdje ti onda ivi?"
"Preko tjedna spavam u autu, spavam i jedem. Radim deset dana
zaredom, ponekad trinaest. Ljeti poinjem u pet, zimi u sedam. Ili
bih barem trebao-o-o..."
Upravo se spremala probuditi ga, kad se sam trgnuo, promekoljio
u sjeditu i smjestio obraz na naslon za glavu, kao da je jastuk. Opet
je zakiljio, pokorno se nasmijeio i promrmljao:
"Jo pet minuta. Samo pet minuta."
Isserlev se nasmijeila i nastavila voziti u tiini dok je on spavao.
Malo ju je iznenadio kad se manje-vie tono za pet minuta
probudio i zbunjeno je pogledao. Dok je razmiljala to bi mu rekla,
on se ve ponovno opustio i stavio glavu na naslon. y
"Jo pet
minuta", smireno je zamolio, "jo pet minuta."
I opet je odlutao.
Isserlev je nastavila voziti, ovaj put s okom na digitalnom satu na
kontrolnoj ploi. Naravno, nekih tristotinjak sekundi kasnije
drvosjea se sam probudio.
"Pet minuta", prostenjao je i okrenuo drugi obraz na naslon.
To se nastavljalo nekih 20 minuta. Isserlev se u poetku nije urilo,
ali ju je u jednom trenutku znak pored ceste upozorio da e uskoro
prolaziti pored mehaniarske radionice i da bi se trebala baciti na
posao.
"Ta tvoja djevojka", rekla je sljedei put kad se probudio, "ne shvaa
te, zar ne?"
"Ima gadnu narav", priznao je kao da je bio primoran to po prvi put
izbaciti iz sebe. "Ubit e boga u meni."

"Jesi li ikada razmiljao o tome daje ostavi?"

Osmjehnuo se tako iroko daje taj osmijeh podsjeao na rez koji mu
raspolovljava glavu.
"Teko je nai dobru djevojku", prekorio ju je, gotovo ne
pomjerajui usne.
"Svejedno, ako joj nije stalo do tebe..." ustrajala je Isserlev. "Na
primjer, hoe li se brinuti ako ne doe veeras? Hoe li te traiti?"
Uzdahnuo je. Bio je to dugaki piskutavi uzdah koji je odavao
beskrajan umor.
"Ona nema nita protiv mog novca", rekao je, "a osim toga, imam
rak na pluima. Drugim rijeima, rak plua. Ne osjetim ga, ali
lijenici kau daje tu. Vjerojatno neu jo dugo, kui? Ne treba se
zato odricati vrapca u ruci? Ha?"
"Aha", odgovorila je Isserlev odsutno, "shvaam to hoe rei."
Proli su pored jo jednog znaka koji je podsjeao vozae da nisu
daleko od mjesta na kojem im se nude razne usluge, ali je stoper i
dalje bio zavaljen u sjedalu i mrmljao: "Pet mi-nuta. Jo samo pet
minuta."
I opet se izgubio, blago otpuhujui alkohol. Isserlev gaje pogledala.
Bio je zavaljen u sjedalu, a glava mu se klatila i udarala o naslon;
usta su mu bila poluotvorena, a oi s crvenim kapcima zaklopljene.
Izgledao je kao da je ve uboden iglama s icpathuom.
Isserlev je razmiljala o njemu dok je vozila kroz gluhu no i vagala
argumente za i protiv u njegovom sluaju.
Argumenti za bili su drvosjeino pijanstvo i pospanost. Nesumnjivo
su svi koji su ga poznavali bili svjesni toga; nita ih ne bi iznenadilo
manje od njegovog nedolaska kamo god daje trebao doi. Pronai
e automobil s punim ili praznim bocama alkohola na vjetrovitom
dijelu ceste izmeu dva planinska lanca; nitko nee sumnjati u
injenicu da je pijani voza odlutao u smrznute predjele movara i
litica. Policajci e vrijedno traiti tijelo, ali e biti obeshrabreni
velikom vjerojatnou da ga nikada nee nai.
S druge strane, drvosjea nije bio zdrav primjerak; plua mu je,
prema vlastitom priznanju, nagrizao rak. Isserlev je pokuala
zamisliti sliku: netko ga otvara, a zatim mu lice poprska smrdljiva
sluz od duhanskog katrana i fermentirane sline. Ipak, pomislila je

daje to njeno umiljanje koje se temeljilo na njenoj vlastitoj

odbojnosti prema udisanju dima iz zapaljenih tapia. To vjerojatno
ipak nije imalo veze s onim kako rak zapravo izgleda.
Namrtila se, pokuavajui se sjetiti onog stoje nauila. Znala je da
rak ima neke veze s dijeljenjem stanica koje izmaknu nadzoru... s
divljim rastom. Znai li to da su ovom vodselu u prsa ugurana
nenormalno velika plua? Nije htjela stvarati tekoe mukarcima
na farmi.
S druge strane, koga briga ako su plua prevelika? Sigurno se mogu
izdvojiti, koliko god bila velika.
Pa ipak, nije joj bilo svejedno dovesti na farmu vodsela za kojeg je
sigurna daje bolestan. Nitko joj nikada nije objasnio daje to
pogreno, ali... pa, imala je svoj vlastiti unutarnji osjeaj za moral.
Drvosjea je mrmljao u snu, iz otvorenih usta izlazio je zvuk poput
", ", kao da netko pokuava umiriti ivotinju.
Isserlev je pogledala sat na kontrolnoj ploi. Prolo je vie od pet
minuta, mnogo vie. Duboko je udahnula, nagnula se na naslon i
nastavila voziti.
Nakon jednog sata ili malo vie, ve su proli Tain i pribliavali se
mostu Dornoch. Pomislila je kako su vremenski uvjeti toliko
drugaiji od onih koje je neto ranije istog dana doivjela na mostu
Kessok. to se toga tie, mogli su se nalaziti na razliitim planetima.
Okruena mrklim mrakom predgraa i osvijetljena visoko
postavljenim neonskim svjetlima, petlja je jezivo svijetlila u mrtvilu
bez vjetra i prometa. Isserlev je ula u svjetlo. Netremice je
promatrala stopera da vidi hoe li se probuditi. Nije se ni
pomaknuo.
Polagano napredujui visoko iznad zemlje Isserlevn je automobil
opisao luk u nadrealnom betonskom labirintu. Ta je struktura bila
tako stravino runa da ju je bilo lako zamijeniti za unutranjost
Novih kolonija, kad ne bi bilo otvorenog neba iznad. Isserlev je
skrenula ulijevo kako bi izbjegla prijelaz preko zaljeva Dornoch, a
zatim se poela strmo sputati u tamu. Njena su dugaka svjetla
upravo obasjala bok dvorane Jehovinih svjedoka, a zatim se, kao u
tunelu, nala u umi Tarlogie.
Zaudo, ba se sada drvosjea trgnuo u snu. Nemilosrdna svjetla na

petlji nisu ga se ticala, ali ini se daje ovdje usprkos tami osjetio
umu kako pritie usku cestu.
", ", umorno je buncao.
Isserlev se nagnula naprijed dok je vozila, zurei u gotovo
podzemnu tamu. Dobro se osjeala. Na kraju krajeva, dojam
podzemlja koji je ostavljala uma bio je samo varka koja nije mogla
izazvati klaustrofobinu muninu kao Nove kolonije. Znala je da
granica koja zaustavlja svjetlo nije nita vie od mree grana iznad
koje se protee utjeni beskraj neba.
Nekoliko minuta kasnije automobil je prolazio pored panjaka u
okolici Eddertona. Tuno dvorite puno rabljenih automobila
pozdravilo ju je na ulazu u to maleno selo. Ulina je rasvjeta
osvjetljavala naputenu potu i natkrivenu auto-busnu stanicu. Nije
bilo znakova ivota.
Isserlev je ukljuila pokaziva iako iza nje nije bilo vozila koja bi ga
mogla vidjeti, a zatim zaustavila automobil na naj-osvijetljenijem
mjestu.
Svojim snanim prstima njeno je gurnula drvosjeu.
"Evo nas", rekla je.
Naglo se trznuo. Oi su mu izgledale divlje kao da se nalazio u
neposrednoj opasnosti da bude udaren po glavi tupim predmetom.
"Ha, ha, stoje?" buncao je.
"Edderton", rekla je, "to si htio?"
Nekoliko je puta trepnuo u nevjerici, a zatim zakiljio kroz prozor.
"Zbilja?" divio se toj poznatoj oazi. Oito, morao je priznati da
nijedno drugo mjesto ne moe izgledati ni priblino poput ovog.
"Ajme, ovo je... nemam pojma..." brbljao je ispunjen nelagodom, ali
dobro raspoloen. "Izgleda da sam zaspao, ha?"
"Izgleda", rekla je Isserlev.
Drvosjea je ponovno trepnuo, a zatim se iznenada zabrinuo i
nastavio nervozno pogledavati prema praznoj ulici.
"Nadam se da moja cura nije vani", nacerio se. "Nadam se da te nee
vidjeti", pogledao je prema Isserlev, a elo mu se naboralo od
pomisli da bije to moglo uvrijediti. "Hou y rei", dodao je dok se
muio da otkopa pojas, "ona ima gadnu narav. Moglo bi se rei
daje... ljubomorna. Aha, ljubomorna."

Ve je izaao iz automobila, ali je oklijevao sa zatvaranjem vrata

dok nije naao prave rijei s kojima bi je mogao ostaviti.
"A ti si", duboko i zvuno je udahnuo, "prekrasna", sretno se
nasmijeio.
Isserlev mu je uzvratila osmijeh, iznenada se osjeajui smlavljeno.
"Bok za sada", rekla je.
***
Isserlev je s ugaenim motorom dugo sjedila obasjana ulinom
rasvjetom u blizini natkrivene autobusne stanice u selu Edderton.
to god bilo to to ju je moglo potaknuti da ode, u tom joj je
trenutku nedostajalo.
Dok je ekala to neto, stavila je ruke na upravlja i na njih naslonila
bradu. Nije imala bog-zna-kakvu bradu, a i to malo stoje imala bilo
je rezultat mnogo patnje i kirurke vjetine. Mogunost da nasloni
bradu na ruke bilo je malo zadovoljstvo, ili moda ponienje, nije se
mogla odluiti to.
Konano je skinula naoale. Bio je to glup rizik, ak i u ovako
osamljenom selu, ali je osjeaj suza koje se nakupljaju u plastinim
okvirima i kapaju na obraze na kraju postao nepodnoljiv. Plakala
je i plakala, tiho nariui na svom jeziku, istovremeno drei oko na
cesti za sluaj da neki vod-sel zaluta. Nita se nije dogaalo, a
vrijeme je tvrdoglavo stajalo.
Pogledala je u retrovizor i zatim namjetala glavu dok jedino to je
vidjela nisu bile njene oi zelene poput mahovine ijedan pramen
kose. Taj komadi lica pod slabim osvjetljenjem bilo je jedino stoje
sada mogla pogledati bez gaenja, y jedino stoje ostalo netaknuto.
Taj je komadi bio njen prozor prema duevnom zdravlju. Mnogo je
puta tijekom godina sjedila tako u svom automobilu i gledala kroz
taj prozor.
Na obzoru se pojavio par automobilskih svjetala pa je Isserlev
vratila naoale. Kad je automobil nakon dosta vremena stigao u
Edderton, ve se bila sabrala.
Vozilo je bilo tamno plavi Mercedes sa zatamnjenim staklima koji je
bljesnuo svjetlima prolazei pored Isserlev. Bila je to prijateljska
gesta koja nije imala nikakve veze s upozorenjima ili prometnim
pravilima. Jednostavno, jedno vozilo pozdravlja drugo vozilo sline

boje i oblika, nesvjesno sadraja koji se nalazi unutra.

Isserlev je upalila motor i krenula. Slijedila je svog nepoznatog
simpatizera kroz Edderton i dalje u umu.
Cijelim putem do Ablacha mislila je na Amlisa Vessa i na to to bi
mogao rei kad sazna da se vratila praznih ruku.
ini) I
Hoe li pretpostaviti daje razlog zbog kojeg ami sama u svojoj kui
taj stoje posramljena zbog neuspjeha? Pa, neka mu bude. Moda
mu taj njen neuspjeh, ako tako eli gledati na to, pokae da njen
posao nije lak. Razmaena neznalica kakva je bio, vjerojatno gaje
zamiljao poput branja cvijea uz cestu ili... sakupljanja zvrkova na
obali, kad bi imao ikakvog pojma to su to zvrkovi ili kako izgleda
morska obala. Esswis je bio u pravu: jebe Amlisa Vessa!
Moda je ipak trebala dovesti drvosjeu. Kako je imao ogromne
ruke! Ogromne ruetine, vee od svih koje je u ivotu vidjela.
Sigurno bi bio dobra lovina. Da, ali rak... zaista e se morati
raspitati koliko je rak bitan... za ubudue. Meutim, nije bilo
nikakve koristi pitati mukarce na farmi. Bili su glupi; tipini za
Nove kolonije.
Farma Ablach bila je prekrivena snijegom i mirna kao i obino kad
bi se vozila privatnom zaraslom cestom. Na farmu su zapravo
vodila dva puta od kojih je jedan bio slubeno namijenjen
strojevima, a oba su bila neravna i obrasla korovom. Isserlev je
koristila oba, ovisno o raspoloenju. Danas je odabrala onaj
slubeno namijenjen automobilima iako njime nikada nisu vozili
drugi automobili osim njenog. Na samom ulazu u Ablach gomila je
znakova upozoravala na smrt, otrov i kaznenu odgovornost.
Isserlev je znala da prolazak tih znakova ukljuuje alarme u
zgradama na farmi, nekih pola kilometra dalje.
Sviala joj se ta cesta, posebno dio obrastao klekom kojeg je zvala
Zeje brdo jer je tamo ivjela kolonija zeeva. ovjek je mogao biti
siguran da e tu u svako doba dana ili noi vidjeti nekog zeca kako
pretrava. Isserlev bi uvijek sporo vozila tim dijelom kako ne bi
pregazila neko od tih malih draesnih stvorenja.
Kroz drvee na kraju ceste ugledala je svjetla Esswisove kue i
sjetila se njihovog neobinog razgovora tog jutra. Ia-

ko gaje vrlo slabo poznavala, mogla je zamisliti kako ga do sada

lea sigurno ubijaju od bolova i osjetila saaljenje, prijezir (mogao je
odbiti, zar ne?) i uznemirujui osjeaj povezanosti.
Provezla se pored staje, bacajui na njena stara vrata trak naranaste
svjetlosti. Unutra nije bilo ivotinja, samo Ense-lov omiljeni projekt.
"Radit e, znam da e raditi", rekao joj je samo nekoliko dana prije
nego je od njega odustao i rekao Esswisu da ga se rijei. Naravno da
nije pokazala nimalo zanimanja. Mukarci poput njega mogu ti na
smrt dosaivati, ako im da priliku.
Glavna je staja bila smijeno bijela, njena je svjea boja svjetlucala na
mjeseini. im je ugasila motor, velika metalna vrata su se otvorila i
iz njih je urno izalo nekoliko mukaraca. Ensel, prvi kao i uvijek,
zurio je u suvozaev pro-zor.
"Nisam nita nala", rekla je Isserlev.
Ensel je ugurao svoju njuku unutra, kao stoje to ranije uinio
drvosjea, i namirisao alkohol. "Osjeti se da to nije zato to nisi
traila", rekao je.
"Da, pa", odgovorila je Isserlev, mrzei samu sebe zbog onoga to se
spremala rei, ali ipak to izgovarajui, "Amlis Vess e jednostavno
morati shvatiti da ovo ipak nije lagan posao."
Ensel je opazio njenu uznemirenost i nasmijeio se. Imao je loe
zube i bio je svjestan toga; spustio je glavu zbog Isserlev.
"Pa juer si dovela jednog krupnog", rekao je, "jednog od najboljih
do sada."
Isserlev gaje gledala ravno u oi, oajniki se elei uvjeriti daje
barem jedan jedini put pohvala bila iskrena. im se uhvatila u toj
elji, iupala je tu odvratnu sentimentalnost
u korijenu. Smee Novih kolonija, pomislila je i pogledala u stranu,
odluna da se stoje prije mogue zakljua u svoju kuu. Ovaj danje
bio isuvie dug.
"Izgleda iscrpljeno", rekao je Ensel. Ostali su se ve vratili unutra;
pokuavao je uhvatiti trenutak intimnosti s njom, to mu je
ponekad i uspijevalo, uvijek u najneugodnijim moguim prilikama.
"Da", uzdahnula je, "moram to priznati."
Sjetila se jednog drugog razgovora, prije godinu ili dvije, kad ju je
ovako uhvatio u zamku; naslonio se na prozor njenog automobila, a

ona je bila toliko nesmotrena daje iskljuila motor. Saopio joj je

povjerljivo, gotovo njeno, kako ima poklon za nju. "Hvala", rekla
je, uzela tajanstveni paketi i nepaljivo ga odloila na suvozaevo
sjedite. Kad ga je kasnije odmotala, pronala je gotovo prozirno
tanak odrezak pirjane vodselovine. Ensel je tu delikatesu zasigurno
ukrao. Smjetena na nemasnom papiru, gotovo joj se smijeila, jo
uvijek vlana i topla, istovremeno neodoljiva i odvratna. Pojela ju
je, ak polizala umak s papira, ali to nikada kasnije nije spomenula
Enselu. Time je stvar bila okonana. Jo uvijek se, na druge naine,
trudio daje osvoji.
"Amlis Vess e vjerojatno stii u ranim satima", sada je govorio,
naginjui se sve dublje u automobil. Ruke su mu bile prljave i runo
krastave. "Noas", dodao je kako ne bi bilo nesporazuma.
"U to vrijeme u spavati", rekla je Isserlev.
"Nitko ne zna na koliko dugo dolazi. Moda opet ode, istim
brodom, im teret bude ukrcan." Ensel je jednom rukom oponaao
odlazak broda, prekrasnu priliku koja nestaje u nepovrat.
"Pa, pretpostavljam da e se sve otkriti kada za to doe vrijeme",
rekla je vedro Isserlev, alei stoje iskljuila motor.
"Pa...da li da te obavijestim?" ponudio se Ensel.
"Ne", odgovorila je Isserlev, nastojei ne mijenjati glas. "Ne, nema
potrebe. Reci da ga Isserlev pozdravlja, to kae na to? A sad
stvarno moram u krevet."
"Naravno", rekao je Ensel izvlaei glavu van.
Gad, pomislila je Isserlev na odlasku. Izmorena i ranjiva, izgubila je
prisebnost i odala tu sitnicu o odlasku u krevet. Nema sumnje da e
se Ensel time naslaivati, podijeliti tu injenicu s ostalim
mukarcima, taj kakljivi dokaz njene poluovjenosti. Da ga se
prije rijeila, ne bi nita saznao; i on i svi drugi i dalje bi mislili da,
kada Isserlev spava u svojoj zatvorenoj kui, spava kao ljudsko bie,
na podu.
Umjesto toga, u jednom poniavajuem trenutku nepaljivo mu je
otkrila golu istinu, sliku runog udovita koje spava na udnoj
izduenoj strukturi od elika i spuve, s tijelom umotanim u plahte,
ba kao vodseli.
Iako se zaklela da e vrsto spavati kada doe brod, Isser-ley je

leala u tami i oslukivala njegov dolazak.

Nije promijenila miljenje; samo ju je zabrinutost odravala
budnom, zabrinutost daje ne probude mukarci, ili jo gore, Amlis
Vess.
Vie od svega se bojala da ih od vanjske buke nee uti kako kucaju
na glavna vrata. Tada e se moi jednostavno w popeti, ui u njenu
spavau sobu i dobro pogledati ogoljeno udovite kako hre na
krevetu. Na kraju krajeva, Ensel je bio smee Novih kolonija,
njegovo shvaanje privatnosti znatno se razlikovalo od njenog.
inilo se da ba nije shvatio kad je rekla kako ne eli daje
uznemiravaju. Sigurno mu ne bi mnogo trebalo da zaboravi to
upozorenje. A zar ne bi volio vidjeti to su joj kirurzi napravili
ispod struka! E, pa, jebe Ensela.
Prolazili su sati. Isserlevne su pospane oi otekle i uljale je. Polako
se prevrtala na svom starom madracu i oslukivala.
Dolazak broda, kratko iza dva sata ujutro, bio je gotovo neujan;
jedva gaje razlikovala od zvuka valova u zaljevu Moray. Ali znala je
daje stigao. Svakog je mjeseca dolazio u isto vrijeme, a ona je dobro
upoznala njegov miris, njegovo zujanje dok pristaje i metalni zvuk
ulaska u staju. Isserlev je i dalje leala budna. ekala je da oblaci
otkriju mjesec, ekala je da se mukarci ili Amlis Vess drznu, da se
samo usuII
e. "Pa, hajde onda da vidimo tu Isserlev", mogla je zamisliti
Amlisa Vessa kako govori i mukarce kako urno odlaze po nju.
"Odjebite", rei e im.
Leala je tako jo nekih sat vremena sa spremnim "Odjebite" na
vrhu jezika. Mjeseina je nerado ulazila u njenu sobu, povlaila je
crte po oskudnom sadraju sobe i zaustavljala se ispred kreveta.
Vani je kretava sova zapoela svoju izvedbu zavijanja i vriskova;
jedna mirna i bezbrina ptica zvuala je kao skupina mnogo veih
stvorenja u strahu i patnji. Zaokupljena tim mislima, Isserlev je
zaspala.
inilo se daje spavala tek nekoliko minuta kad ju je iznenada
probudilo snano lupanje na ulaznim vratima. Uzbueno se
uspravila na krevetu, vrsto steui plahtu oko grudi i drei

skupljene noge. Lupanje se nastavilo, a odjek meu golim drveem

zvuao je kao lupanje na vrata desetka ukletih kua. Isserlevna je
soba jo uvijek bila zatvorena i topla, J ali se kroz prozor naziralo
plavetnilo rane zore. Zakiljila je prema satu na kaminu: bilo je pola
est. Isserlev je omotala plahtu oko tijela i pourila do odmorita
gdje se nalazio mali prozori. Otvorila gaje, proturila glavu van u
no i pogledala dolje.
Na njena je ulazna vrata i dalje snano udarao Esswis, odjeven u
svoje najbolje farmersko odijelo upotpunjeno odgovarajuom
kapom i samaricom. Izgledao je i smijeno i zastraujue,
osvijetljen svjetlima svog Landrovera parkiranog u blizini.
"Prestani lupati, Esswis!" upozorila gaje Isserlev napola histerinim
glasom. "Zar nitko ne shvaa da me Amlis Vess ne zanima!"
Esswis se odmaknuo korak od vrata i digao pogled.
"Nemam nita protiv", rekao je grubo, "ali bi bilo bolje da se odjene
i poe sa mnom." Namjestio je samaricu na ramenu, kao daje bio
ovlaten pucati u nju ako odbije.
*...
"Rekla sam ti..." poela je.
"Zaboravi Amlisa Vessa", povikao je Esswis. "On moe ekati. etiri
vodsela su pobjegla."
Isserlev je bila tupa od sna. "Pobjegla?" ponovila je. "Kako to misli,
pobjegla?"
Esswis je razdraeno odmahnuo rukom, nasumce pokazujui farmu
Ablach i sve oko nje.
"to // misli kako mislim?"
Isserlev se vratila unutra i pourila u sobu presvui se. Sve
mogunosti koj e j e otvorila Esswisova obj ava poele su joj se
prikazivati dok se muila da ugura noge u cipele.
Bila je vani za manje od minute, slijedei Esswisa preko smrznute
zemlje do njegovog automobila. On je uskoio na mjesto vozaa, a
ona na mjesto suvozaa i zalupila vratima. Automobil je bio hladan
kao led, a na vjetrobranskom su se staklu blato i mraz presijavali u
tisuu boja. Topla i znojna od sna, Isserlev je spustila prozor i
pruila jednu ruku van; bila je spremna za pretraivanje mraka.
"Kako su izali?" upitala je dok je Esswis pokretao motor.

"Na tovani posjetilac ih ]e pustio van", zareao je Ess-wis

pokreui automobil ispod kojeg su zakripali led i ljunak.
Isserlev je bilo udno, ak zastraujue, sjediti na mjestu suvozaa.
Pipala je oko sjedala, ali ako je u Esswisovom vozilu i bilo pojaseva,
izgleda da su bili dobro skriveni. Nije htjela posezati preduboko;
sve je bilo prljavo i masno.
Esswis nije niti pokuavao izbjei mnotvo rupa ispunjenih vodom
koje su se nalazile ispred stare staje. Isserlevna je kraljenica
zadobila nekoliko jakih udaraca, kao da su se neki bijesni napadai
nalazili ispod sjedala; pogledala je Essvvisa, pitajui se kako to
podnosi. Oito, on nije tako paljivo uio voziti kao ona koja je
milila okolo-naokolo po farmi brzinom od 15 kilometara na sat. Dok se naginjao nad upravlja
vidjeli su mu se zubi, a usprkos nepreglednoj povrini, tami i
poluprozimom staklu, igla brzinomjera kretala se izmeu 50 i 60.
Granice i lie udarale su Isserlev u lijevi lakat pa je uvukla ruku
unutra.
"Zato ga nitko nije zaustavio?" povikala je, pokuavajui nadglasati
buku motora. Mogla je zamisliti Amlisa Vessa kako vodsele
sveano puta na slobodu dok radnici gledaju i izgubljeno pljeu.
"Vessa smo proveli tvornicom", mrko je priao Essvvis. "Izgledao je
zadovoljno. Zatim je rekao daje umoran i da ide na spavanje. A
onda je netko primijetio da su vrata staje otvorena i da nedostaju
etiri vodsela."
Automobil je izaao kroz glavni ulaz na javnu cestu bez ikakvog
usporavanja. Pokazivai i konice bili su Esswisu strani, sva srea
daje mjenja bio automatski.
#
"Lijevom stranom ceste, Esswis", podsjetila gaje Isserlev.
"Samo ti trai vodsele ", rekao je.
Teko primajui ovakav odgovor, Isserlev je zurila u polja i grmlje,
napregnula se ne bi li nekako uoila ruiaste ivotinje bez ikakvih
dlaka na sebi.
"Koliko su tovljeni?" upitala je.
"Mjesec dana", odgovorio je Esswis. "Skoro pa gotovi. Sigurno bi
otili s ovom poiljkom."
"0, ne", rekla je Isserlev. Pomisao na obrijane, ukoplje-ne, utovljene,

iznutra izmijenjene, kemijski proiene vodsele koji se pojavljuju u

bolnici ili policijskoj postaji bila je ostvarenje none more.
Smrknuti od brige, vozili su se uz granicu farme duine oko pet
kilometara. Nisu zapazili nita neobino. Na javnoj cesti i objema
cestama koje su vodile na Ablach nije bilo niega, ili barem nieg
veeg od zeeva i divljih maaka. To
je moglo znaiti ili da su vodseli ve pobjegli ili da su se jo uvijek
skrivali negdje na farmi.
Najvjerojatnija sklonita bila su naputene staje i stara suara.
Esswis ih je sve obiao, obasjavajui njihove mrane unutranjosti
snanim svjetlima Landrovera, nadajui se da e otkriti etiri
vodsela. Ali staje su bile jezivo prazne, njihov pod je tonuo u
kinicu i izmet odavno nestale stoke. Sav njihov sadraj je, kao i
obino, bio neiv. U jednom su kutu leali nagomilani ostaci
Isserlevnih ranijih automobila (vrata Lae, okvir i kotai Nissana).
Ostatak prostora uglavnom je zauzimao Enselov pokuaj stvaranja
mutanta od stroja za okretanje sijena Fahr Centipede i viliara
Ripovator. Sa svojim je zavarenim nastavcima izgledao potpuno
smijeno kad gaje Esswis dovukao u staju. Sada je izgledao gotovo
prijetee. Isserlev je dobro promotrila prljavu kabinu, ne bi li unutra
ugledala skrivenog vodsela.
Stara je suara liila na labirint, pun kutova i rupa u koje se moglo
zavui, ali pristup tim mjestima bio je mogu samo biima koja
mogu letjeti, skakati ili se penjati ljestvama. Jednomjeseni vodseli
sa svojih etvrt tone istog mesa nisu bili tako pokretljivi. Bili bi ili
na podu suare ili uope ne bi bili unutra. Uope nisu bili unutra.
Esswis je ugasio motor ispred glavne staje. Izaao je van s pukom
u ruci. Njemu i Isserlev nije bio potreban dogovor to initi dalje.
Popeli su se preko ograde i poeli hodati preko smrznutog strnita
koje je vodilo do ume Carboll. Ess-wis je Isserlev dodao svjetiljku
veliine termos boce. Osvjetljavala je polja dok su urili prema
drveu.
"Snijeg bi pomogao", rekla je, ne otkrivajui nikakve tragove meu
bodljikavim ostacima etve u tamnom blatu.
"Trai krv", razdraeno je rekao Essvvis. "Crvena je", objasnio je kao
da bez njegovih dodatnih uputa ne bi znala nita o tome.

Isserlev je koraala pored njega u tiini, poniena. Zar je mislio da

e ugledati iroki jarkocrveni trag koji vodi preko hektara i hektara
polja? To stoje glumio farmera nije znailo da zna ita vie od nje.
Mukarci! Junaci u foteljama, veina njih, alju ene van da obave
prljave poslove.
Stigli su do ume, a Isserlev je osvjetljavala jednu po jednu skupinu
drvea. Sama ideja potrage inila se beznadnom: uski trak slabog
svjetla naizmjence je osvjetljavao komadie tamne ume.
Pa ipak, nije prolo dugo dok nije uhvatila pogled na neto
ruiasto meu granama.
"Tamo", rekla je.
"Gdje?" rekao je Esswis, smijeno trepui.
"Vjeruj mi", odgovorila je Isserlev, naslaujui se saznanjem da vidi
bolje od njega.
Zajedno su s lakoom prolazili kroz gustu umu, a Isser- # ley je
vodila. Ubrzo su zauli kako jo netko osim njih lomi grane; jo
nekoliko trenutaka i to se stvorenje u potpunosti ukazalo pred
njima. Oi su se srele: etiri velika i ljudska, dva mala i ivotinjska.
"Samo taj jedan, ha?" namrtio se Essvvis, glumei razoaranje kako
bi prikrio olakanje.
Isserlev je teko disala, tako glasno da joj je bilo neugodno, a srce joj
je snano tuklo. Poeljela je da iz zemlje izraste ogromna ruica za
icpathuu koju bi mogla povui, a iz tla bi istog trenutka izbile igle.
Iznenada je postala svjesna da nema pojma to Esswis zapravo eli
da ona uini.
Vodsel se odmaknuo korak unazad; stajao je drhtei pod svjetlom
svjetiljke, gol i slab. Oblaci pare nadvijali su mu se nad glavom dok
je pokuavao doi do daha. Izvan topline svog obora, u ovakvoj
okolini, bio je nesposoban za preivljavanje; krvario je iz desetaka
ogrebotina, koa mu je od hladnoe bila ruiasto-plava. Izgledao je
tipino za mjesec
dana tova, obrijana glava smjestila se poput pupoljka na vrh
nesrazmjerno masivnog tijela. Njegove prazne monje klatile su se
ispod penisa kao osueni hrastov list ispod tamnog ira. Tanki mlaz
plaviasto-crnog proljeva sputao se na tlo izmeu njegovih nogu.
akama je mahao po zraku. iroko otvorena usta pokazivala su

bezubu unutranjost i batrljak na mjestu jezika.

"Ng-ng-ng-ng-gh!" pokuavao je vikati.
Esswis gaje ustrijelio u glavu. Poletio je prema nazad i odbio se o
stablo. Odjeke udarca Isserlev i Esswis su ustuknuli, a nekoliko je
fazana izletjelo iz skrovita.
"E pa, to izjedan manje", potpuno je nepotrebno komentirao Esswis.
Isserlev mu je pomogla podii truplo sa zemlje. Uhvatila je
glenjeve klizave od krvi i napola smrznutih komadia oguljenog
mesa. Putajui ovu jadnu ivotinju na slobodu, Amlis Vess joj nije
uinio nikakvu uslugu.
Dok su se spremali podii tijelo, razmiljajui kako najbolje
rasporediti teinu, Esswis i Isserlev su doli do istog zakljuka;
plaviasto svijetlo koje se nakupljalo na obzoru znailo je samo
jedno: ponestajalo im je vremena.
Nakon to su vodsela skrili ispod jednog grma s namjerom da ga
pokupe kasnije, pourili su prema polju na kojem su ostavili
Landrover. Ostavljajui Isserlev jedva dovoljno vremena da uskoi
pored njega, Esswis je upalio motor. Nije odmah otpustio runu
konicu, tako da se zaulo grozno ka-ljanje motora. Naglo je
krenuo, a onda, nezadovoljan napredovanjem automobila, otpustio
runu konicu.
Ponovno su se provezli cijelim putem oko farme Ablach; ponovno
su otvorena cesta i oba puta prema farmi bili prazni. Sad su se jasno
vidjeli obrisi planina iza Dornocha, a neto nalik na svjetla nekog
vozila zabrinjavajue je treperilo negdje na cesti za Tain. Na putu
natrag prema farmi nejasno se u daljini iz tame poelo raati
otvoreno more.
"to ako su stigli do zaljeva?" bilo je Isserlevno pitanje kad se
automobil po drugi put zaustavio ispred staje.
"Onda ne mogu nikamo", prijezirno je odvratio Esswis. "to e,
plivati do Norveke?"
"Ne bi znali da se tu uope nalazi more dok ne bi stigli do njega."
"To emo provjeriti na kraju. Ceste su mnogo bitnije."
"Ako se neki od vodsela utopi, plima bi ga mogla izbaciti bilo gdje."
"Da, ali ako imaju imalo pameti, drat e se dalje od vode."

Isserlev je stisnula ake u krilu, trudei se ostati mirna. U jednom joj

je trenutku, meutim, pozornost odvuklo neto to nije bilo buka
motora.
"Ugasi motor na sekundu", rekla je. Esswis ju je posluao, a ruke su
mu ostale lebdjeti iznad upravljaa, kao da ne j# poznaje njegov
oblik. Automobil je zatim utihnuo.
"Sluaj", proaptala je Isserlev.
Kroz hladni je zrak dolazio udaljen, ali prepoznatljiv zvuk velikih
zvijeri koje tre u skupini.
"Polje pored Ge'aniesa", rekao je Esswis.
"Zeje brdo", potvrdila je Isserlev istog trenutka.
Odmah su se uputili onamo. Pronali su dva vodsela kako se
pokuavaju popeti preko ograde u bijegu od mladih volova koji su
iza njih prijetei otpuhivali.
Oi vodsela bile su divlje od straha. Bodljikava ograda nije bila via
od struka, ali njihove smrznute i izranjavane noge, oteane salom i
miiima tijekom jednomjesenog tovljenja u oborima, nisu se dale
podii visoko od smrznute zemlje. Njihovi su pokreti izgledali kao
nasumine vjebe ili zagrijavanje baletana.
Kad su vidjeli Landrover kako staje, ukoili su se od straha.
Meutim, kad su opazili Essvvisovo nepoznato lice s bradom kako se pomalja iz automobila, poeli su uzbueno mahati i
urlati. Stoka preplaena automobilskim svjetlima ve se povlaila
nazad u mrak.
Isserlev je takoer izala, na to su vodseli naglo utihnuli. Jedan je
poeo koraati unazad, a drugi se sagnuo, zagrabio aku zemlje i
bacio je ravno na Isserlev. Ali sada se ve na vodselovim rukama i
prsima nalazilo toliko miia daje njegov zamah izgledao smijeno,
a grumen blata se s poraznim pljas razlijepio po betonskoj stazi.
Essvvis je nanianio, a zatim upucao jednog pa drugog vodsela.
Oito je svoju lou vonju nadomjetao vjetinom preciznog
gaanja.
Isserlev je otila na polje po leeve. Dovukla je blieg do ograde i
podigla mu udove na bodljikavu icu kako bi ga Esswis imao za to
uhvatiti. Jadnik koji je na nju bacio gru-i# men zemlje imao je brojne
tetovae po prsima i rukama. Dok je podizala tijelo na ogradu,

sjetila se neega neobinog o tim tetovaama: prema vodselovim

rijeima, u Seattleu ih je napravio "jebeni genij". Isserlev je bila
oduevljena rijeju "Seattle". Tada je bila pomislila kako je to
prekrasna rije, a isto je smatrala i sada.
Usprkos njihovim naporima, koa na vodselovim leima bila je
izgrebana od ice, a oni su stenjali pod teretom, pokuavajui ga
osloboditi uz najmanju moguu tetu. itavo to vrijeme iz
razmrskane je glave obilno curila krv, a razvaljene su se vilice
klatile kao na arkama.
"Dat e se fino oistiti", promrmljao je Esswis stoiki.
Drugi je vodsel bio laki, a Isserlev se gotovo povrijedila pri
pokuaju da ga prebaci preko ograde bez dodirivanja ice.
"Ne budi glupa", rekao je Esswis, "mogla bi poaliti." Ali i sam se
previe napregnuo ne elei da ga ena nadmai.
Tek kad su oba vodsela sigurno leala u prtljaniku Land-rovera,
Isserlev i Essvvis su pogledali jedno u drugo i nasmijali se. Vraanje
ovih ivotinja bio je sto puta prljaviji posao nego to su oni to
zamiljali. Ljepljiva smjesa kravlje balege, krvi i zemlje cijedila im se
s ruku i odjee. ak su imali mrlje na licima koje su liile na
maskirne boje.
"Tri su gotova", rekao je Essvvis s tonom novog potovanja,
otvarajui vrata za Isserlev. Sve je izgledalo posve drugaije nego
prvi put jer se negdje na obali Ablacha skrivenoj ispod stijena iz
mora raalo sunce. Tama je isparavala iz minute u minutu,
otkrivajui nebo koje je obeavalo da e biti jasno i dobro, kao da
poziva vozae da to prije izau na ceste. Ovce i goveda nevidljivi
preko noi, sad su dobivali oblik; neke su se zvijeri nazirale par
stotina metara dalje.
Posljednji bi vodsel mogao biti upravo takva zvijer, ako je ikako
uspio stii do pravog mjesta u pravo vrijeme.
i#
Vozei nazad na Ablach, Essvvis je gledao dalje od polja i vidio
ribarsku brodicu u zaljevu kako se pribliava kopnu. Od straha su
mu ake stegle upravlja; Isserlev je bilo jasno da mu je pred oima
ista ona slika koju je ona maloprije zamiljala: goli dvonoac koji
stoji na obali i mahnito mae.

"Moda bismo ti sada trebali dati priliku za posjet obali", smueno

je izjavio Essvvis, pokuavajui umanjiti svoje priznanje. I, naravno,
iza njegove maske od lica krilo se puno manje poniznosti: ako nita
ne pronau u zaljevu, moi e se praviti daje samo njoj inio uslugu
troei dragocjeno vrijeme.
"Ne", odgovorila je, "imam neki osjeaj. Obiimo jo jednom rub
farme."
"Kako ti kae", ljutito je odgovorio. Krivnja je ve leala na njoj za
novinske naslove poput RIBARI PRONALI UDOVITE.
U tiini su se vozili preko Zejeg brda. Ponovni prelazak
automobilskih guma preko betonske staze donekle je uinio krv
manje vidljivom, mijeajui je s blatom i gurajui u proreze. Ali ipak
e je kasnije trebati dobro isprati.
Ako bude kasnije.
Na javnoj cesti izmeu dvaju Ablachovih putova Isserlev se
nagnula naprijed u svome sjedalu dok joj se niz najeena leda
slijevao znoj.
"Tamo!" povikala je kad su se nali na vrhu uzvisine i poeli silaziti
prema raskriju.
Istini za volju, za to nije bila potrebna posebna mo zapaanja.
Raskrije je bilo dobro vidljivo, a na sredini je stajao vodsel.
Njegovo mesnato zlatno-plavo tijelo presijavalo se u svitanju, poput
blistave staklene atrakcije za turiste. Kad je uo kako se iza njega
pribliava vozilo, ukoeno se okre-y nuo i pokazao rukom prema
Tainu.
Isserlev se u oekivanju uspravila u sjedalu, ali, zaudo, kada je
Essvvis stigao do raskrija, nije se zaustavio. Jednostavno je
nastavio voziti uz rub farme prema selu Portmaho-mack.
"to to radi?" povikala je na njega Isserlev.
Esswis je naglo ustuknuo, kao da ga je napala ili mu pokuala
iupati upravlja iz ruku.
"Vidio sam svjetla iz pravca Taina", odgovorio je.
Isserlev se napregnula da vidi, ali ve su proli krianje pa je cestu
za Tain skrivalo drvee.
"Ja nisam vidjela nikakva svjetla", usprotivila se.
"Vidjela su se svjetla."

"0, Boe, koliko daleko?"

"Blizu! Blizu!" vikao je Esswis, lupajui jednom rukom po
upravljau zbog ega je automobil odmah poeo opasno krivudati.
"Pa, nemoj voziti dalje", brecnula se Isserlev. "Vrati se i vidi!"
Esswis se zaustavio u blizini Petlevjeve farme i izveo okret u tri
poteza, jedino to je njemu za to bilo potrebno desetak poteza.
Isserlev je bila bespomona na svom sjedalu, bijesna i u nevjerici to
joj se to dogaa.
"Pouri!" povikala je, maui rukama.
Ali inilo se daje Esswis upravo sada otkrio oprez pa je vozio
polako i paljivo nazad i zaustavio se malo prije samog raskrija, u
zatiti drvea. Kroz lie su jasno vidjeli vodsela kako uspravno
stoji na asfaltu, pun iekivanja. Nije bilo ni traga drugim vozilima.
"Sto posto sigurno je dolazio automobil", Esswis je bio dosadno
sitniav. "Negdje od farme Easter."
"Moda je skrenuo na farmu Easter", Isserlev je ponudila rjeenje,
jedva se suzdravajui da ne pone vritati. "Zna, netko tamo i
ivi."
"Pa ipak, kolika je vjerojatnost da..."
"Pobogu, Esswis", zaciala je Isserlev, "koji ti je vrag? Zar ga ne
vidi? Idemo!"
"Kako emo ga strpati u automobil?"
"Jednostavno ga upucaj."
"Sad je dan, na raskriju. Svakog trenutka se moe pojaviti neko
vozilo."
"Pa onda ga upucaj prije nego itko naie."
"Ako nas netko vidi kako ga ubijamo ili guramo u automobil,
gotovi smo. Bila bi dovoljna ve i lokva krvi."
"Ako ga netko poveze, isto smo tako gotovi."
Prolo je nekoliko sekundi u toj grotesknoj bezizlaznoj situaciji, dok
ih je sunce obasjavalo kroz prljavo vjetrobran-sko staklo, a gotovo
nepodnoljivi smrad balege se poeo isparavati iz njihovih tijela.
Onda je Esswis ukljuio motor, pokrenuo automobil i odvezao se
do raskrija.
Vodsel je s nekoliko nesigurnih koraka pozdravio njihov dolazak.
Podigao je jednu ruku i opet pokazao prema Tainu, pokuavajui

na svojoj otekloj api izdvojiti modri palac. Izbliza su mogli vidjeti

da je jo jedva iv od hladnoe i da se na svojim nabreklim nogama
ljulja u transu nesvjesne ustrajnosti.
Pa ipak, pogled na vozilo koje usporava i zaustavlja se ponovno je u
njegovim oima oivjelo sjaj svijesti. Usne su mu zatrzale, budui
da se od hladnoe i pretjeranog hranjenja vie nisu mogle
nasmijeiti, ali je time ipak neto priopio.
Esswis je posegnuo na zadnje sjedite za samaricom koja je u
meuvremenu pala na pod. Vodsel je s mukom prilazio
automobilu.
"Ostavi puku", rekla je Isserlev, a zatim se okrenula i ot-1/ vorila
stranja vrata.
Vodsel je sagnuo glavu, zaljuljao svoje teko tijelo i iscrpljeno se
strovalio preko sjedala. Isserlev je, gunajui od boli, zalupila vrata
za njim.
"etiri", rekla je.
Kad su stigli do staje, Esswis je jedva imao dovoljno vremena da
promrmlja svoje ime u interfon, a ve su se poela otvarati
aluminijska vrata. etiri su mukarca izjurila kroz iroki otvor. Na
njihovim se njukama opaalo uzbuenje, apama su nervozno
grebali beton.
"Jeste li ih uhvatili? Jeste li ih uhvatili?" vikali su.
"Da, da", iscrpljeno je uzvratio Essvvis i pokazao prema
Landroveru.
Mukarci su poeli izvlaiti gomilu iz automobila, otpuhujui pri
tome paru kao da su lokomotive. Essvvis i Isserlev im se nisu
pridruili ve su ostali stajati na ulazu, kao da ele zakriti pogled
moguim uljezima. Na kraju krajeva, unutra
se nalazio strani teretni brod. Nije to bio neki stroj kojeg bi ovjek
mogao lako zamijeniti za traktor.
Isserlev je promatrala mukarce kako skidaju vrata s Landrovera i
vidjela natekle, krvave noge posljednjeg vod-sela kako ispadaju van
poput divovskih lososa. Maknula je pogled u stranu. Zidovi su bili
bljetavo bijeli na suncu, od ega se volframovo uto osvjetljenje
unutra inilo slabo i mu-tno.
Iznenada je Esswis pokleknuo, kao da mu je popustila kraljenica.

Naslonio se na zid, pridravajui se drhtavom dlakavom rukom

tono ispod znaka s lubanjom i prekrienim kostima.
"Idem kui", uzdahnuo je.
Isserlev na trenutak nije bila sigurna na to Esswis zapravo misli, ali
je to oito bila kua na farmi prema kojoj se od-gegao.
"A tvoje vozilo?" Isserlev je doviknula za njim.
"Doi u kasnije po njega", teko je odvratio, ne osvrui se.
"Dovest u ti ga ako hoe", ponudila je.
I dalje hodajui, i dalje se ne osvrui, podigao je jednu ruku, a onda
je umorno spustio. Isserlev nije mogla zakljuiti radi li se o gesti
zahvale ili obeshrabrivanja.
Zaprepateno aljenje na njenom materinskom jeziku do-piralo je
od Landrovera: radnici su razmrskane vodsele pronali zgurane u
prtljanik. Isserlev nije zanimalo njihovo jadanje; ona i Esswis su
dali sve od sebe kako bi te ivotinje vratili u jednom komadu - to
su oekivali?
Kako bi izbjegla njihove pritube i kako im ne bi morala ponuditi
pomo pri noenju leeva, ula je u zgradu s namjerom da potrai
pravi uzrok problema: Amlisa Vessa.
U prizemlju staje je sve odjekivalo. Osim velikog izduenog broda
koji je bio parkiran odmah ispod otvora na krovu, nije bilo nikakvih
drugih stvari. ak i uobiajeni poljoprivredni strojevi koji bi tu bili
razbacani za sluaj dravne kontrole bili su uklonjeni kako ne bi
ometali utovar. Ovih dana u mjesecu - ako bi sve bilo u redu mukarci bi ve naveliko utovarivali robu, ali Isserlev je mogla sa
sigurnou rei da danas jo nita nije uinjeno.
U jednom kutu staje nalazio se veliki metalni bubanj, visok dva
metra i irok barem metar i pol, ukraen izblijedje-lom slikom krave
i ovce. Limena ruica virila je sa strane; Isserlev ju je povukla, a
bubanj se otvorio kao uspravni oni kapak.
Ula je unutra, metal se zatvorio za njom i ona se uputila u
podzemlje.
Dizalo je automatski otvorilo vrata kad se nalo na najvioj razini
na kojoj su se nalazile kuhinja za radnike i dvorana za odmor. Strop
je bio nizak, a rasvjeta prejaka kao na benzinskoj crpki na autocesti.
Uvijek je smrdilo na peene krumpire, prljave mukarce i mussanta

namaz.
Nije bilo nikoga pa se Isserlev odvezla dublje. Nadala se da se
Amlis Vess ne krije na niim razinama na kojima se obavlja ubijanje
i obrada: nikad nije bila tamo pa ni sada nije htjela to vidjeti. To nije
bilo mjesto za nekoga tko pati od klaustrofobije.
Dizalo se ponovno zaustavilo, ovaj put u mukim spavaonicama mjestu na kojem je, shvatila je sada, bilo najvjerojatnije skrovite
Amlisa Vessa. Isserlev je ovdje bila smo jedanput, kad je tek stigla
na farmu Ablach. Nikada nije nala razloga za ponovni dolazak u
taj ustajali smrdljivi muki svinjac; podsjeao ju je na Kolonije. Ali,
ovaj put je imala
razlog. Kad su se metalna vrata otvorila, Isserlev je bila spremna na
estoki obraun.
Prvo stoje ugledala bio je sam Amlis Vess koji je stajao neobino
blizu dizala. Nije ga oekivala tako blizu, kao da je htio ui u dizalo
zajedno s njom. Ali ostaoje stajati posve mirno. Zapravo, inilo se
daje sve posve mirno; inilo se da je vrijeme stalo kako bi se Isserlev
mogla bez imalo grinje savjesti iskaliti na Amlisu. Otvorila je usta
da iz njih riga vatru. Usta su joj ostala otvorena.
On je bio najljepi mukarac kojeg je ikad vidjela.
Na neobian nain poznat, kako to ve biva s poznatim ljudima, bio
je i posve stran, kao da ga nikad nije vidjela; ulomci iz medija kojih
se nejasno sjeala nisu prenijeli nimalo od njegove privlanosti.
Poput cijele Isserlevne vrste (osim Isserlev i Essvvisa, naravno)
stajao je gol na sve etiri, s udovima tono jednake duine i jednako
vitkima. Takoer je imao savitljiv rep koji je, ako su mu prednje
ruke trebale biti slobodne, mogao koristiti kao jo jedan ud za
odravanje ravnotee poput tronoca. Prsa su mu fino prelazila u
dugaki vrat na kojem je glava bila smjetena poput trofeja. Isticale
su se tri stvari: dugake iljate ui i lisija njuka. Njegove krupne
oi bile su savreno okrugle, smjetene na prednjem dijelu lica koje
je, kao i ostatak njegovog tijela, bilo prekriveno mekim krznom.
Po svim tim stvarima bio je normalno, posve prosjeno ljudsko bie,
nita drukije od radnika koji su stajali iza njega i nervozno ga
promatrali.
Ali on jest bio drukiji.

Prije svega, bio je gotovo nenormalno visok. Glava mu je bila u

visini njenih grudi; kad bi i njega kirurkim putem uspravili, bio bi
mnogo vii od nje. Zbog bogatstva i poloaja bio je poteen
patuljastog rasta tipinog za mukarce iz Kolonija, poput ovog koji gaje sada pratio; Amlis je izgledao kao div,
ali je bio vitak, ne previe krupan ili nabijen. Boja mu je bila
neobino raznolika (kruile su glasine da nije prirodna):
tamnosmea na leima, ramenima i bokovima, isto crna na licu i
nogama, isto bijela na prsima. Krzno mu je takoer bilo
nevjerojatno sjajno, posebno na prsima gdje je bilo neto deblje. Nije
imao ogromne miie, ve upravo onolike koliki su bili potrebni za
noenje njegovog snanog tijela; lopatice su mu se jasno nazirale
ispod podatnog sloja krzna. Ali upravo je njegovo lice bilo
najdojmljivije; svi mukarci s kojima je Isserlev radila imali su
grubu dlaku, elava mjesta, svijetle mrlje i rune oiljke na licu.
Amlis Vess je imao besprijekornu crnu dlaku od vrhova uiju pa do
linije vrata, kao daje vjet majstor izradio savreni crni antilop.
Postavljene duboko u toj besprijekornoj crnini, oi su mu sjale kao
osvijetljeni jantar. Udahnuo je spremajui se pro-'
govoriti.
Iznenada su se metalna vrata izmeu njih zatvorila, kao da se
spustio zastor nakon predstave. Isserlev je tek sada shvatila daje
prolo nekoliko sekundi i da nije izala iz dizala. Vrata su se
zatvorila i Amlis Vess je nestao; tlo ispod nje se poelo sputati.
Dizalo je polako silazilo prema dvorani za obradu i oborima za
vodsele - upravo tamo gdje Isserlev nije htjela zavriti. Dlanom je
nestrpljivo nekoliko puta udarila po tipki za gore.
Dizalo se zaustavilo, a vrata su se na trenutak otvorila, ali ne vie
od nekoliko centimetara prije nego je kabina ponovno krenula gore
prema povrini. Uao je tek dah neugodnog ivotinjskog mirisa,
nita vie.
Kad se opet nalo na razini s ljudima, dizalo se otvorilo. Amlis Vess
se malo odmaknuo od vrata i stao blie radnicima koji su ga uvali.
Jo uvijek je bio prekrasan, ali nekoliko trenutaka odvojenosti od njega pruilo je Isserlev priliku da se
pribere i vrati svojoj ljutnji. Zgodan ili ne, Vess je bio odgovoran za
nezrelu sabotau zbog koje je upravo prola pakao. Njegov ju je

izgled zapanjio, to je sve, to ne znai nita. Nije od njega oekivala

nita posebno, osim stoje bio pokreta glupog dogaaja; nije bio ba
tako anoniman i tome se morala prilagoditi.
"O, dobro je, mislio sam da Vam se nije svidjelo nae drutvo",
rekao je Amlis Vess. Glas mu je bio topao i melodian i strano,
strano tipian za viu klasu. Isserlev se uhvatila prijezira koji je
izazivao i nastavila ga se vrsto drati.
"Potedite me dosjetljivih komentara, gospodine Vess", rekla je dok
je izlazila iz dizala. "Vrlo sam umorna."
Namjerno i vrlo upadljivo je usmjerila pozornost na drugog
mukarca kojeg je naknadno prepoznala kao gospodina Ynsa,
inenjera.
y
"to Vi mislite, Yns?" upitala je, sretna to se na vrijeme sjetila
njegovog imena. "Je li sigurno povesti gospodina Ve-ssa ponovno
na najviu razinu?"
Yns, staro crno olienje runoe u nelagodi je otkrio zube pune
mrlja; pogled mu se nakratko sreo s Amlisovim. Njih su dvojica
oito imala priliku razgovarati tijekom pustolovine koju su vodseli
proivljavali vani i moda su poeli uviati besmisao njihovog
odnosa tamniara i utamnienog.
"Hm... da", Yns je napravio grimasu. "Sad vie nita ne moe uiniti,
je li tako?"
"Mislim da bi gospodin Vess trebao doi na najviu razinu", rekla je
Isserlev, "i pogledati to radnici unose unutra."
Ne skidajui pogled s Amlisa Vessa, posegnula je rukom iza sebe i
pritisnula tipku za pozivanje dizala. Zbog tog ju je pokreta
prostrijelila neoekivana bol; bila je sigurna daje vidio njen bolni
izraz - proklet bio. Tako je rijetko dobivala priliku da upotrijebi
svoju pokretljivost zglobova i tako je
L
pazila da se kree s naglim pokretima kakve koriste vodseli. Ne bi li
Amlis Vess volio saznati to sve njeno tijelo moe i ne moe izvesti?
Dizalo je stiglo, a Amlis je posluno krenuo unutra. Njegove kosti i
miii ritmino su se kretali ispod mekog krzna, bez ljuljanja, kao
kod plesaa. Vjerojatno je, kao svi bogati i poznati ljudi, bio
biseksualan.

Primjeujui da dizalo nee biti dovoljno veliko za svo troje, Amlis

Vess je pogledao u Isserlev, ali muje ona jasno stavila do znanja da
e ona i Yns ii prvi, a on za njima. Svojim muje ponaanjem
pokuala saopiti svoj prijezir, kao da je Amlis Vess neka velika
ivotinja koja bije mogla zaprljati, ba sad kad je preumorna da se
oisti.
im se dizalo poelo podizati, osjetila je muninu, kao da se zemlja
zatvorila nad njom i nestalo je zraka, a ona pokuava disati.
Oekivala je da e se tako osjeati pa je savjeto- vala samu sebe da
izdri. Kad god bi se nala pod zemljom, proivljavala bi pravu
moru, a pogotovo je to bio sluaj na ovakvom mjestu. Gotovo da si
morao biti nii oblik ivota da ne poludi.
"Hajdemo", proaptala je eznui za spasom.
Kad su se konano svi nali zajedno u staji - Isserlev, Amlis Vess i
pet radnika, pred njima se naao ozbiljan i nadrealan prizor.
Vodseli su uneseni unutra; prvo onaj ivi, a za njim tri unakaena
lesa. Zapravo, ni ivi vodsel vie nije bio iv; Ensel muje pri ulasku
za svaki sluaj dao dozu icpathue koja je na nesreu zaustavila
jadnikovo izmueno srce.
Tijela su bila sloena u redu na betonu na sredini staje. Iz nogu
onog najmanje izmrcvarenog jo je uvijek curila krv, a glave onih
koji su bili pogoeni manje-vie su prestale krvariti. Blijeda i
svjetlucava od mraza, etvorka je izgledala kao ogromna statua
nainjena od neravnomjerno rastopljenog voska.
Isserlev je gledala njih, zatim Amlisa Vessa, a zatim ponovno tijela,
kao da izravno eli usmjeriti njegovu pozornost.
"Dakle", izazivala gaje, "jeste li ponosni na sebe?"
Amlis Vess je zurio u nju, otvorenih usta od saaljenja i prijezira.
"Znate, vrlo je neobino," rekao je, "ne sjeam se da sam ustrijelio te
jadne ivotinje."
"Kao da jeste", ljutito je odvratila Isserlev, bijesna to uje Ynsa iza
sebe kako otpuhuje.
"Ako Vi tako kaete", rekao je Amlis Vess tonom (ili ak naglaskom)
koji bi ona ponekad koristila za ismijavanje opasno ludih stopera.
Isserlev je posve pobjesnila. Jebeni elitistiki gad! Ponaao se kao da
se njegovom djelu nema to prigovoriti. Tipini bogataki klinac,

tipini mali razmaeni tajkun. Njima se nikad nita ne moe

prigovoriti, zar ne?
"Zato ste to uinili?" zahtijevala je objanjenje.
"Ne vjerujem u ubijanje ivotinja", odgovorio je ne podigavi glas.
"To je sve."
Isserlev je na trenutak zurila u njega u nevjerici, a onda je,
razjarena, usmjerila njegovu pozornost na none prste mrtvih
vodsela, prljavi red od priblino 40 nateenih prstiju rairenih na
betonu ispred njih.
"Vidite ove dijelove ovdje?" bjesnila je izdvajajui one najgore
pogoene. "Vidite kako su sivi i nabrekli? To su oze-bline. Od
hladnoe. Ti dijelovi su mrtvi, gospodine Vess. Ova stvorenja bi
umrla samo zato to su bila vani."
Amlis Vess se nelagodno vrpoljio. Bio je to njegov prvi znak
slabosti.
"Teko mije u to povjerovati", mrtio se. "Na kraju krajeva, ovo je
njihov svijet."
"Ovo vani?" vikala je Isserlev. "alite se? Zar Vam ovo izgleda",
pokazala je u ozeble prste, sluajno inei jo jednu razderotinu
najednom od njih, "kao da su trali uokolo u svom prirodnom
elementu? Zar Vam to izgleda kao da su se malo... zabavljali?"
Amlis Vess je otvorio usta da progovori, a onda, oito, razmislio o
tome. Uzdahnuo je. A kad je izdahnuo, podiglo se bijelo krzno na
njegovim prsima.
"Izgleda da sam Vas silno razljutio", ozbiljno je rekao. "Silno. Ono
to je udno, jest da mislim da to nije zato to sam tim ivotinjama
nanio zlo. Mislim, Vi ste se upravo spremali da ih ubijete, zar ne?"
S nenamjernom okrutnou, svi su se mukarci prikljuili Vessu, s
pogledima prema Isserlev oekujui odgovor. Isserlev je uutjela i
stisnula ake. Iznenada je shvatila zato nikada ne bi smjela stiskati
ake; zbog neizdrive boli na mjestu na kojem se nalazio njen esti
prst. A to ju je podsjetilo i na sve ostale razlike izmeu nje i
mukaraca koji su u polukrugu stajali nasuprot nje dok ih je
razdvajala hrpa leeva. Nagonski je ustuknula, zauzimajui
drugaiji stav, kao da e se spustiti na sve etiri, a zatim je sklopila
ruke na grudima.

"Predlaem da priuvate gospodina Vessa dok ne bude vraen

tamo odakle dolazi", rekla je hladno, ne obraajui se nikome
posebno. Zatim je, inei jedan po jedan bolan i ponosan korak,
izala iz staje.
Oni koji su ostali nekoliko su trenutaka stajali u tiini.
"Sviate joj se", konano je Yns rekao Amlisu Vessu, "siguran sam u
to."
Sat vremena kasnije i 60 kilometara dalje na vjetrovitoj A9 Isserlev
se mutilo pred oima. Zakiljila je prema velikom elektrinom
prometnom znaku na kojem je pisalo UMOR MOE UBITI:
ODMORITE SE. Sam znak je priznavao svoju "eksperimentalnu"
prirodu, pozivajui komentare vozaa na telefonski broj smjeten
pri dnu.
Isserlev je stotinama puta prola pored tog znaka na putu za
Inveness, svaki se put pitajui hoe li jednog dana tamo # stajati
vane prometne obavijesti: vijesti o nesrei ili zastoju na cesti ili
loim vremenskim uvjetima na mostu Kessock. Nikada nije bilo
takvih obavijesti. Samo openita naklapanja o brzini, lijepom
ponaanju i umoru.
Danas se sjetno nasmijeila na poruku znaka. Istina, bila je umorna i
trebao joj je odmor. Smijeno kako ju je na to podsjeao ureaj bez
osjeaja, ali mu se, na neki nain, bilo lake pokoriti. Nikada ba nije
sluala savjete koji su dolazili od njenih sunarodnjaka.
Stala je na zaustavnoj traci i iskljuila motor. Neprijateljsko sunce joj
je uprlo ravno u oi, tako daje pomislila na zamraivanje prozora,
ali se onda predomislila; moglo bi se dogoditi da zaspi i daje
probude policajci lupanjem na njene zatamnjene prozore. To se jo
nikad nije dogodilo, ali da jest, bio bi to njezin kraj. Policajci bi
sigurno htjeli vidjeti nekoliko stvari koje ona nema - ukljuujui par
vodselov-skih oiju iza tih njenih debelih naoala.
Isserlevne su oi bile umorne, uljale su je od pospanosti i napornog
gledanja kroz dva sloja stakla. Trepnula je jednom, a zatim jo
nekoliko puta, sve sporije i sporije, dok joj kapci nisu ostali
sputeni. Samo e malo odmoriti oi, a onda se vratiti na sjever da
se poteno naspava. Ne na farmi, nego negdje drugdje. Na farmi je
lako mogla ponovno biti uzbuna, s onim idiotom Amlisom Vessom

na slobodi.
Dobro je poznavala jedno mjesto pored glavne ceste, na B9166 za
Balintore, gdje bi ponekad odspavala meu ruevinama
srednjovjekovnog samostana. Tamo nikad nije bilo nikoga iako je
slubeno bio turistiko odredite; iroko rasprena mrea putokaza
nije bila dovoljno gusta da privue vozae. Bilo je to pravo mjesto
za Isserlev kad nije dovoljno spavala i kad je bila primorana ganjati
izgubljene vodsele nekoliko sati pred zoru.
Zamiljajui se ve u samostanu Fearn, Isserlev je zaspala s glavom
i jednom rukom na upravljau.
Prvo je sanjala kako spava medu otvorenim ruevinama ispod
aurnog neba s bijelim oblacima. A zatim je, kako se to esto
dogaa, pala u dublji san, kao daje kroz varljivu krhku koru zemlje
propala u podzemni pakao Kolonija.
"Ovo je greka", rekla je nadgledniku koji ju je vodio dublje u
hodnike od stvrdnutog boksita. "Imam mone prijatelje na visokim
poloajima. Zaprepateni su to sam poslana ovamo. Upravo rade
na novom odreivanju klase za mene."
"Dobro, dobro", mrmljao je nadglednik dok ju je vodio sve dublje,
"sad u ti pokazati koji je tvoj posao."
Stigli su u tamno sredite tvornice, glatko grotlo ogromnog
betonskog kratera ispunjeno svjetlucavom masom poluraspadnutih biljaka. Ogromno korijenje i gomolji lagano su se
okretali u mlijenom svjetlu, debeli listovi grili su se na srebrnoj
povrini kao divovske rae izbaene na obalu, a valovi plaviastog
plina izbijali su u iznenadnim erupcijama.
Svuda uokolo i iznad tog ogromnog kipueg kotla vitlao se
zaguljivi zrak od zelene pare i komadia tresetne mahovine.
Gledajui izbliza usprkos gaenju, Isserlev je zapazila stotine cijevi
savinutih preko ruba koje svakih nekoliko metara nestaju u
ljepljivoj tamnoj masi. Jednu od tih cijevi mehaniki je okretalo
neto neraspoznatljivo iji se sjaj nazirao vrlo duboko u krateru.
Nakon nekog se vremena na samom kraju cijevi pojavilo vreasto
ronilako odijelo oblijepljeno crnim gnojem. Ne isputajui iz ruku
dodatak u obliku klijeta, ronilac se nespretno uvijao preko
betonskog ruba i pokuavao se osoviti na koljena.

"Ovdje", objasnio je nadglednik, "proizvodimo kisik za one gore."

Isserlev se probudila uz vrisak.
Sjedila je u automobilu pored ceste koja se protezala u ne-dogled u
stranoj zemlji. Vani je nebo bilo plavo, prozirno i y beskrajno.
Milijuni, milijarde, moda bilijuni drvea proizvodili su kisik bez
ljudskog djelovanja. Nedavno sazrelo sunce je sjalo. Tek je nekoliko
minuta proteklo od kad je zaspala.
Isserley se protegnula, okrenula svoju mravu ruku za 360
stupnjeva bez ikakve boli. Jo uvijek je bila iscrpljena, ali zbog ovog
sna nije htjela spavati neko vrijeme i osjeala je da vie nije u
opasnosti da zaspi za upravljaem. Malo e raditi i vidjeti kako e se
osjeati kada pone padati mrak. Pritisak kojeg je juer osjeala da
za efovog sina, uvaenog gosta, mora donijeti robu danas je, oito,
nestao. Donijeti mu kui vodsela oito nije bio put do srca Amlisa
Vessa, ili koji god ve dio njegovog tijela htjela zadiviti. Meutim,
budui daje bio u posjetu luacima, neka je oekivanja morala
ispuniti.
L
Jo uvijek vozei prema jugu, malo prije Invernessa, uoila je
krupnog stopera koji dri natpis za GLASGOW.
Po navici se provezla pored njega, pridravajui se postupka, ali
nije sumnjala u to hoe li ga pokupiti na povratku; bio je snano
graen i u najboljim godinama. Bio bi grijeh ostaviti takav
primjerak da stoji uz cestu.
Usprkos masi, s lakoom je dotrao do njezinog automobila kad se
zaustavila; to je uvijek bio dobar znak jer su se pijani ili nesposobni
vodseli samo spoticali.
"Je li Pitlochrv u redu?" ponudila je. Po njegovom je veselom i
ljubaznom izrazu procijenila da e to biti i vie nego dovoljno.
"Savreno!" sretno je odgovorio i uskoio unutra.
Imao je debele mesnate obraze koji su ve izgledali kao kod mjesec
dana starih tovljenika. Na vrhu glave je imao plave kovre. Bile su
rijetke, dodue, a i koa mu je bila gruba i puna mrlja, kao da mu je
u nekom trenutku njegovog ivota glava bila izgubljena na moru,
zatim izbaena na obalu i nakon godina provedenih na suncu i
vjetru konano ponovno spojena s tijelom.

"Zovem se Dave." Pruio joj je ruku, a ona mu je s nelagodom

dopustila da uhvati njezinu. Trudila se ne trepnuti dok je stiskao
mjesto na kojem se nalazio njen esti prst. Bila je takva rijetkost da
se autostoper predstavlja, da nije uspjela smisliti odgovarajui
odgovor.
"Louise", rekla je nakon nekoliko trenutaka.
"Drago mije", nasmijeio se i nastavio brzo zakopavati pojas kao da
se upravo spremaju zajedno krenuti na neki opasni zadatak, kao da
idu probiti zvuni zid ili testirati terensko vozilo na kamenju.
"Dobro si raspoloen", primijetila je Isserlev, odmiui se od ruba.
"Tako je, mala, zadovoljan sam", potvrdio je Dave.
"Ima li to kakve veze s onim to te eka u Glasgowu?" ustrajala je.
"Mala, opet si u pravu", smijuljio se, "Imam karte za Joh-na
Martvna."
Isserlev je u glavi prelistala slike svih zabavljaa koji su se tijekom
njenih jutarnjih vjebi pojavljivali na televiziji ili koji bi iz nekog
razloga bili spomenuti u veernjim vijestima. Imena John Martyn se
nije sjeala. On, dakle, vjerojatno nije bio jedan od onih vidovnjaka
koji savijaju vilice ili kre zakone o puenju povra.
"Ne znam za njega", rekla je.
"Sto posto zna neke njegove stare pjesme", bio je siguran Dave, a
elo mu se naboralo u nevjerici. '"Nemoj nikad' je veliki hit."
Iznenada je i bez ikakvog upozorenja poeo glasno pjevati. "0,
nemoj ni-i-i-i-kad spavat sam, nai nekog... Ne?"
Isserlev je upravo brzo ispravljala vozilo koje je krenulo prema
sredini ceste.
"A to kae na 'Preko brda'?" Dave je bio uporan. Svirajui jednom
rukom po rebrima, a drugom stiskajui vrat nevidljive gitare,
pjevao je: "Brinuo sam se zbog svoje djece, brinuo sam se zbog svoje
ene; ima samo jedno mjesto na kojem ovjek tada treba biti; idem
kui, hej, hej, hej, preko brda."
"Brine li se ti zbog svoje ene, Dave?" pitala je Isserlev ravnoduno,
drei pogled na cesti.
"Da, brinem se da ne sazna gdje sam, ha, ha."
"Ima djece?" Znala je da postavlja izravna pitanja, ali danas nije
bila raspoloena za gubljenje vremena.

"Ha, nemam djece", rekao je Dave, brzo se trijeznei i sklapajui

ruke u krilu.
Isserlev se pitala nije li moda prekoraila granicu. Uu-tjela je,
isprsila se i nastavila voziti.
teta, razmiljao je Dave, to e ga ta Louise odvesti samo do
Pitlochrvja. Kad bi vozila ovom brzinom, stigao bi u Glasgovv etiri
sata prije roka, a ova djevojka uope ne bi bila loe drutvo. On
sigurno nije seksist, ali ona je imala takav izravni nastup kakav
imaju lake djevojke, a i povezla ga je, njega, krupnog tipa kojeg,
priznajmo to, ostale djevojke nikad nisu htjele povesti. Imala je
prekrasne grudi i oi vee od Sinead O'Connor i lijepu kosu koja je
bila pomalo u neredu. Strala je kao metla, tako da joj nije mogao
vidjeti lice sa strane. Vjerojatno ene na to misle kad kau da imaju
lo dan za kosu. Moda bi trebao spomenuti neto o tome, da
pokae kako ima pojma o takvim stvarima. ene vole vjerovati
kako granica meu spolovima nije nepremostiva. U njegovom se
iskustvu pokazalo da takav stav otvara sva vrata.
Moda se neto dogodi meu njima do Pitlochrvja! Na y kraju
krajeva, krevet nije nuan. Louise bi se mogla zaustaviti na nekom
odmoritu i pokazati od ega je napravljena.
Sanjaj, samo sanjaj, Dave. Evo to e se zapravo dogoditi: u
Pitlochrvju e ga ostaviti na cesti, jednom bljesnuti svjetlima i
nestati. Gotova pria.
Ali vidjet e Johna Martvna, ne treba zaboraviti na to. Zavoenje
ene uvijek je bilo prava neugodnost, kad se ovjek toga kasnije
sjeti, ali je dobra glazbena izvedba zauvijek ostajala u lijepom
sjeanju.
Kad je ve kod toga: kakvo lije ova djevojka imala miljenje o
glazbi? Na kontrolnoj se ploi nalazio kazetofon, upravo iznad
njegovog koljena, a i do Piltlochrvja ima dovoljno vremena za jednu
kasetu od 90 minuta!
"Ima koju kasetu, mala?" upitao je pokazujui kazetofon. Isserlev je
pogledala prema metalnom otvoru, pokuavajui se prisjetiti stoje
sve bilo unutra od kada je prije dosta godina poela voziti ovaj
automobil.
"Da, mislim, da imam jednu", odgovorila je, sjeajui se kako joj se

glazba nije nimalo svidjela kad se tek poela upoznavati s

funkcijama na kontrolnoj ploi.
"Izvrsno, pa ubaci je onda", rekao je i pljesnuo se po bedrima, kao
da se zagrijava za svirku udaranjem po nevidljivom bubnju.
"Slobodno je stavi sam", rekla je Isserlev. "Ja vozim."
Osjetila je na sebi njegov pogled, ali automobili su je neprestano
obilazili pa je bila isuvie ivana da bi mogla gledati dolje. Brza
vonja s onim manijakom Esswisom toliko ju je naivcirala daje
nerado prelazila brzinu od 70 kilometara na sat.
Dave je ukljuio kasetofon iz kojeg je posluno poeo izbijati zvuk.
Isserlev je prvo laknulo daje dobio to stoje htio, ali je ubrzo naslutila
da nije sve kako bi trebalo biti pa se usredotoila na glazbu. Zvuala
je kao da svakih nekoliko sekundi ponire, kao da prolazi kroz
vodene prepreke.

"0, Boe", uplaila se, "moda mi kasetofon ne radi dobro?"

"Ne, mala, to je zbog kasete", rekao je, "razvukla se."
"0, Boe", ponovila je Isserlev, namrtivi se zbog automobila iza nje
koji joj je zatrubio jer nije htjela obii autobus. "Hou lije... hm...
morati baciti?"
"Ma kakvi!" uvjeravao ju je Dave, zadovoljno se bavei tipkama na
kasetofonu dok je ona morala podnositi to grozno zujanje. "Samo je
treba nekoliko puta premotati naprijed i natrag. To ini uda. Vidjet
e. Ljudi bacaju kasete jer misle da ne valjaju. Bez ikakve potrebe."
Jo se nekoliko minuta zabavljao s kasetofonom, a onda ga ponovno
ukljuio. Pjesma je odjekivala iz zvunika, jasna i otra, kao da
dolazi s televizora. Visoki muki glas je pjevao o vonji kamionom
cijelu no kako bi prevalio sto kilometara do grada koji se zove
Slomljeno Srce. Ton je bio nekako bezbrian.
Isserlev je vjerovala da e Dave sada biti zadovoljan, ali je on
umjesto toga izgledao zbunjeno.
"Moram ti priznati, Louise," rekao je nakon nekog vremena,
"neobino je to slua countrv."
"Neobino?"
"Pa... nije uobiajeno, za enu. Barem ne za mladu enu, zna. Ti si
prva ena koju sam ikad vidio da u autu slua countrv."
"Kakvu si ti glazbu oekivao?" raspitivala se Isserlev. (Neke su vee

benzinske postaje prodavale kasete, moda bi tamo mogla kupiti

prave.)
"0, neke plesne stvari", slegnuo je ramenima, udarajui po nozi u
ritmu. "Eternal. Dubstar. M People. Ili moda Bjork, Pulp,
Portishead... " Posljednja su tri imena Isserlev zvuala kao imena
stone hrane.
i# "Pa, ini se da imam udan ukus", zakljuila je. "Misli li da bi mi
se svidio John Martvn? Kakva je njegova glazba? Moe li mi je
moda opisati?"
Njezino je pitanje na stoperovu licu izazvalo izraz ozbiljne
usredotoenosti, kao daje cijeli njegov ivot vodio ovom trenutku
izazova.
"U jednom trenutku stvarno njeno svira akustinu gitaru, a u
sljedeem ti ve u glavi odzvanja BUM! TRES!"
"Mm", bio je Isserlevn odgovor. "Zvui... mono."
"A tek njegovo pjevanje! Taj manijak pjeva kao nitko na svijetu! To
je..." Dave je poeo ponovno pjevati, u neobinom gru vikanja i
gutanja slova, zbog ega je zvuao kao daje potpuno pijan. Ve
godinama se Isserlev drala pravila da u automobil ne pusti ni
jednog jako pijanog stopera, za sluaj da zaspi prije nego bi bila
dovoljno obavijetena da moe donijeti odluku o icpathui. Da ju je
Dave pozdravio s ovom neobinom izvedbom, sigurno ga ne bi
uzela. Ali, uvjeravao je: "To je namjerno. Poput jazza, razumije?"
"Aha", rekla je. "Dakle, jesi li mnogo puta gledao Johna Martvna?"
"0, sveukupno est ili sedam puta. Ali on ve dobrano pije,
razumije? Ne moe biti siguran da netko poput njega nee
odapeti ovih dana. A onda e si govoriti: Mogao sam pogledati
Johna Martvna, a sad ga vie nema! A to sam umjesto toga radio,
ha? Moda gledao televiziju!"
"A time se veinom bavi, Dave?"
"Tako je, mala. Ba tako", otvoreno je priznao.
"I tijekom dana?"
"Ne, mala", nasmijao se. "Tada radim."
Isserlev je to primila s prilinim razoaranjem. Bila je tako sigurna
daje nezaposlen.
"Dakle", ustrajala je u nadi da e otkriti kako neredovito odlazi na

posao, "danas si uzeo slobodan dan da ode na koncert."

Pogledao ju je s blagim saaljenjem.
"Subota je, mala", njeno ju je obavijestio.
Isserlev je trepnula. "Naravno, naravno", rekla je. Za sve je ovo, na
neki nain, bio kriv Amlis Vess. Njegovo glupo djelo sabotae samo
joj je uspjelo pokvariti usredotoenost za ostatak dana.
"Je li sve u redu, Louise?" pitao je vodsel do nje. "Ustala si na lijevu
nogu?"
Potvrdno je kimnula glavom. "Previe radim", uzdahnula
je"A, tako znai", suosjeajno je potvrdio. "E pa, razvedri se, vikend je
pred nama!"
Isserlev se nasmijeila. Zaista je imala vikend - kao i on. Njegovi
kolege s posla ga nee oekivati do ponedjeljka; a onda e, ako se ne
pojavi, pretpostaviti daje imao problema u povratku iz Glasgowa.
Ipak e ga uzeti. Bit e on dobar.
"Pa, kod koga e spavati u Glasgovvu?" upitala je dok joj se prst
poigravao ruicom za icpathuu u oekivanju uobiajenih petljanja o
prijateljima i hotelima.
"Kod moje mame", odgovorio je istog trena.
"Tvoje mame?"
"Moje mame", potvrdio je. "Ona je sjajna. Raver u dui, razumije?
Sigurno bi ila sa mnom na Johna Martvna da nije ovako hladno."
"Ba lijepo", odgovorila je Isserlev, skidajui prste s ruice za
icpathuu i vraajui ih na upravlja.
Ostatak puta gotovo da vie nisu razgovarali. Kaseta s co-untry
glazbom odsvirala je do kraja, a Dave ju je okrenuo, uivajui
barem u glazbi, ako nita drugo. Veselije pjeva nastavio o lijepim
uspomenama, dugim autocestama i izgubljenim ljubavima.
y "Zna, mislim da sam prerasla ovu glazbu", Isserlev je konano
saopila Daveu. "Prije nekoliko godina sam je toliko voljela, ali ini
mi se da sam sada spremna za korak dalje. Moda prijeem na
Johna Martvna."
"Izvrsno", podrao ju je.
U Pitlochrvju mu je stala da izae, bljesnula svjetlima i odvezla se.
Jo uvijek je tamo ekao, drei svoj znak s natpisom GLASGOW,

kad se pet minuta kasnije provezla pored njega s druge strane. Ako
ju je vidio (a gotovo je sigurna da jest), sigurno se pitao to nije bilo
u redu.
Do dva sata sunce je ve bilo omotano sivim oblacima: dolazi jo
snijega. Ako padne ranije, mrak e se spustiti gotovo u jednom
trenutku, a nee ekati jo nekih sat i pol; samo e oajni ili ozbiljno
poremeeni tada stopirati. Isserlev nije bila sigurna ima li danas
snage za borbu s ozbiljno poremeenima ili sree da pronae
oajne. S obzirom na to
kako je tekao njezin radni dan, bilo bi najbolje smatrati ga
okonanim onog trenutka kada padne prva pahulja.
A onda? Kamo e onda otii? Ne natrag na farmu Ablach, ako
postoji neko drugo rjeenje - neko skrovito mjesto na kojem je nitko
nee podvrgnuti nadzoru ili procjenjivanju. Neko mjesto za koje
jedino ona zna.
Moda bi mogla pokuati odspavati u samostanu Fearn -spavati
tamo itavu no, a ne samo malo odrijemati. Je li krevet zaista
nuan? Sigurno bi mogla biti bez kreveta i barem jednu no spavati
kao normalno ljudsko bie. Neka En-sel i njegovi pajdai razbijaju
glavu s pitanjem to joj se dogodilo dok ona bude spavala na miru
pod zvijezdama.
Bila je svjesna daje to bila glupa ideja. Kraljenica joj nikada ne bi
dopustila neto takvo. Ne moe oekivati da legne na tvrdu
povrinu i sklupa se kad ti je odstranjeno pola kostiju, a u ostatak
su umetnuti metalni vijci. Nije bilo mogue izbjei cijenu za
uspravno sjedenje za upravljaem automobila.
Ponovno se kreui prema sjeveru, Isserlev je vozila bez previe
razmiljanja. Pogledom je traila autostopere i, dalje od ceste,
tuljane u zaljevu Moray. Pred oima joj se mnogo ivlje ocrtavala
slika njenog mekog kreveta na farmi; kako je eznula za njim! Kako
bi bilo divno leati rairenih ruku i nogu i madracu prepustiti teret
pravilnog dranja kraljenice. Stari krevet koji su ulegle generacije
vodsela bio je za nju ba kako treba: dovoljno propao da se moe
opustiti i malo savinuti lea, ali ne previe daje bodu opruge kao
to se to dogaalo u automobilu svaki put kad bi se malo vie
pognu-la. Bilo je to patetino, ali istinito.

Voljela bi da radnici ne izjure iz staje svaki put kad se vrati, bez

obzira na to imali li vodsela za njih ili nema. Kako se ta glupa
navika uope ustalila? Ne mogu li jednostavno ekati dok im ne da
nekakav znak? Zato ponekad ne bi mogla
doi na farmu nepromatrana i neprimijeena, zavui se u svoju
kuu i spavati? Je li postojao neki dobar razlog zato joj nikad nisu
odobrili da iskljui alarmni sustav kad doe? Je li moda guva
koja je uvijek pratila njen dolazak bila neija pametna zamisao daje
uvijek dre pod pritiskom kako mora nekog dovesti? Tko bi se
mogao toga sjetiti? Nek se jebe, tko god to bio. Vjerojatno je stari
Vess smislio sve te zavrzlame da odri svoje radnike pod
nadzorom; vjerojatno je jednako uvrnut kao i njegov sin, ali u
suprotnom smjeru...
Iznenada se trznula i nala, kao u nekom drugom vremenu i
prostoru, usred neobinog i zastraujueg dogaanja: dok su svuda
oko nje trubile automobilske sirene, ona je bila izgubljena u
tamnom nitavih, hipnotizirana svjetlom koje joj je dolazilo u
susret. Nije imala osjeaj da se kree; jednako je tako mogla biti
pjeak koji zuri u meteor ili poarnu y bombu. Smrznuta je ekala
daje taj plamen izbrie s lica Zemlje.
Tek kad je prvo vozilo zakripalo pored nje, a njen se retrovizor uz
prasak rasuo u tisue komadia, shvatila je gdje se nalazi i to se
dogaa. Jo uvijek zaslijepljena svjetlima, skrenula je upravlja u
lijevo dok je jo nekoliko automobila protutnjalo vrlo blizu nje.
A onda se, jednako brzo kao to se i pojavila, opasnost preselila u
prolost, a Isserlevn je automobil postao tek jedan u nizu
automobila koji u sumrak voze prema Thursou.
Isserlev je ubrzo zaustavila automobil i ostala sjediti, tresui se i
znojei, dok su no i snijeg polako padali.
Nije poginula, ali je bila zaprepatena injenicom daje mogla
poginuti. Kako je krhak ljudski ivot da moe biti izbrisan u
sekundi, i to zbog nekoliko stupnjeva odstupanja od pravca.
Preivljavanje se ne smije uzimati zdravo za gotovo: ono uvelike
ovisi o pribranosti i srei.
Nad tim se ovjek morao zamisliti.
Ovaj je dogaaj bio najgora nezgoda koju je doivjela na cesti, ak i

kad se sjeti prvih nesigurnih dana iza upravljaa. A tko je bio kriv
za to? Isserlev nije ni najmanje sumnjala: ponovno Amlis Vess.
Vozila je etiri duge godine i svo to vrijeme nije izazivala nikakve
probleme. Sigurno je najoprezniji voza na svijetu. Pa to onda
danas nije bilo u redu? Amlis Vess, eto to. On i njegovo djetinjasto
djelo sabotae uspjeli su je dovesti vrlo blizu ralja smrti.
Kog vraga on uope radi ovdje? Taj ne razlikuje vodsela od
vlastitog dupeta! Tko gaje uope pustio na taj brod? Zar stari Vess
ne zna daje njegov vlastiti sin opasan? Toliko je toga na kocki, zar
nitko na to ne pazi?
Isserlev je trebalo jo nekoliko minuta da se dovoljno smiri kako bi
uope mogla shvatiti da bjesni, to jest, bjesni u sebi. ak i sad kad je
postala svjesna toga, bilo joj je gotovo nemogue jasno razmiljati.
Cijeli su se dan u njoj dizali valovi bezumlja koji su prijetili daje
povuku na dno. Mora se prisiliti i usmjeriti pozornost na trenutno
vanije stvari. Ljutnja na Amlisa Vessa, paranoja zbog Ensela i
njegovih priglupih pajdaa - mogu priekati dok ne sie sigurno s
ceste. (Pa ipak, nije li padalo u oi kako joj niti jedan mukarac nije
priskoio u pomo kad ju je Amlis Vess napao! - mukarci se dre
zajedno, nema sumnje - ili je ipak posrijedi neto vie?) Nije vano,
nije vano; provjeri stanje goriva.
Spremnik goriva je bio gotovo potpuno prazan. Morat e to rijeiti.
Sad kad se ve toga sjetila, i njen je trbuh odavno ostao bez goriva;
umirala je od gladi, mogla bi se onesvijestiti. Boe, kad je zadnji put
neto pojela? Juer ujutro! A danas je od rane zore jurila uokolo,
tako daje padala s nogu od umora.
Istini za volju, od kad je jutros izala na cestu, samo je izazivala
nesreu.
Potpuno iscrpljena i omamljena, Isserlev se zaustavila u Donnv's
Garage u Kildarvju da kupi benzin. Poeljela je da gorivo za svoje
tijelo moe kupiti jednako tako jednostavno. Razgledajui po
trgovini dok se ne raisti red drugih vozaa koji plaaju benzin,
eznutljivo je promatrala grickalice u sjajnim vreicama. Sto se nje
tie, tu nije bilo niega pogodnog za ljudsku probavu.
Ma moralo bi biti. Samo je trebalo dobro izabrati. A to nije bilo lako.
Kad se zadnji put upustila u pustolovinu i pojela neto namijenjeno

vodselima, zavrila je tri dana u krevetu.

Odugovlaei s odlukom, razgledala je po trgovini ne bi li pronala
neke kasete, Johna Martvna ili glazbenike s imenima poput stone
hrane koje kotaju tono pet ili deset funti. Nije bilo nikakvih
kazeta.
Ali da se vrati svom nesretnom iskustvu s hranom za vod-sele;
moda je pogrijeila u tome stoje izabrala neto to izgleda upravo
kao serslida ljuskice peene u obliku tapia. Moda bi ovaj put
trebala odabrati neto ne na temelju izgleda, nego na osnovu onoga
to pie daje unutra. Zapravo bi morala neto izabrati dok jo ima
priliku. Rizik da joj kasnije bude zlo svakako je manje straan od
prisiljavanja da ide dalje dok je tako prazna.
Red se smanjivao; uskoro e morati platiti benzin ako ne eli
privui pozornost na sebe. Uzela je vreicu ipsa s male metalne
police i s naporom proitala mikroskopski sitan popis sastojaka na
svjetlucavom pakiranju. ini se da unutra nije bilo nieg
egzotinog, samo krumpiri, ulje i sol; radnici na farmi gotovo su
svakodnevno dobivali jelo od krumpira vrlo slino ovom, samo
pripremljeno u drugaijem ulju.
Brzo zbrojivi cijene, Isserlev se odluila za tri paketia ipsa, kutiju
okoladica i Ross-shire Journal. Raun je iznosio tono pet funti.
Dala je dvije novanice mladiu na blagajni koji se dosaivao i
pourila do automobila.
15 minuta kasnije, Isserlevn je automobil stajao upaljen uz cestu, a
ona se naginjala iznad motora i rukom skidala mekani snijeg s
vjetrobranskog stakla. Skupila je malo snijega meu dlanove i
zadovoljno ga stavila u usta. Njene usne nisu nita osjeale - ni sada
ni inae - ali su njenim desnima i grlu godili svjeina i okus tek
otopljenog snijega. Od tri paketia preprenih krumpira bila je
posve oednjela.
Kad je pojela dovoljno snijega, vratila se u automobil.
Samo nekih 15 kilometara od kue prola je pored auto-stopera koji
je beznadno stopirao u mraku.
Zaboravi, pomislila je kad se popela na brdo i ostavila ga iza sebe.
Ali onda, kao da su se neke fotografske kemikalije u njenom mozgu
probudile, poela joj se pred oima stvarati njegova slika. Zaista je

bio dojmljiv. Ako nita drugo, vrijedilo ga je jo jednom pogledati.

Bilo je tek pet sati, ljeti bi to jo slubeno bio dan. Na cesti bi moglo
biti jo mnogo stopera koji nisu nuno poremeeni. Ne smije biti
tako iskljuiva.
Isserlev se paljivo i sigurno okrenula natrag. Nitko joj nije zatrubio
ili bljesnuo svjetlima; u usporedbi s drugim sudionicima u prometu,
bila je savreno sposoban voza. Sama se osjeala manje iscrpljenom
nego ranije, a i hrana joj je dobro dola.
Kada gaje po drugi put prola sa suprotne strane ceste, stoper je
izgledao mrzovoljan, ali posve miran. Nije drao nikakav natpis i
bio je moda preslabo odjeven za ovakvo vrijeme, ali ne previe
neobino. Ipak je nosio kone rukavice a konu je jaknu zakopao
do vrata. Snijeg je svjetlucao na njegovoj tamnoj kosi, brkovima i
ramenima. Prema kotskim je mjerilima bio visok i snano graen.
A u njegovom je pogledu koji je na trenutak uhvatila proitala
nestrpljenje, pribliavanje granici koju sije sam postavio, a kojaje
znaila da e odustati od stopiranja ako ga netko vrlo skoro ne poveze.
Ponovno se okrenula i otila po njega.
Prignuo je glavu suvozaevom prozoru kojeg je do pola spustila.
"Loe vrijeme za stopiranje", oprezno je napomenula, potiui ga na
objanjenje.
"Razgovor za posao", odgovorio je, dok mu se snijeg poinjao topiti
s brkova. "Zavrio je kasnije nego to su obeali. Za sat vremena
imam autobus, ali sam mislio da bih mogao pokuati stopirati."
Otvorila mu je vrata i poistila prazne vreice s njegovog sjedala.
"Hvala", rekao je bez osmijeha, ali s dubokim uzdahom,
valjda od zahvalnosti. Skinuo je rukavice kako bi mogao zay kopati pojas; na objema velikim rukama zabljesnule su istetovirane lastavice koje su letjele izmeu njegovih paleva
i kaiprsta.
Dok su se odmicali od ruba, Isserlev se neega sjetila.
"Danas je subota", rekla je.
"Da", potvrdio je. "Ovaj razgovor nije bio preko burze, ve privatno
dogovoren." Istog ju je trenutka pogledao u oi, kao da utvruje
moe li joj se vjerovati, a zatim dodao: "Rekao sam im da sam

parkirao u blizini."
"Teko je pronai posao", uvjeravala gaje Isserlev. "Ponekad ovjek
treba biti snalaljiv."
Nije odgovorio, kao se nije elio odrei previe samopo-tovanja
odjedanput. Alije vrlo brzo nastavio: "Zaista imam automobil.
Potrebno gaje pregledati i registrirati. Jedna plaa i problem
rijeen."
"I to misli, hoe li te ti ljudi zaposliti?" upitala je Isserlev, kimajui
glavom u smjeru nevidljivih poslodavaca koje su ostavili iza sebe.
Njegov je odgovor bio trenutan i ogoren. "Gubljenje vremena. Nisu
niti sigurni hoe li ikoga zaposliti, razumije me?"
"Mislim da te razumijem", rekla je Isserlev, uspravljajui se u svome
sjedalu.
Promatrajui svoju spasiteljicu, stoper nije bio zadivljen. Zato su
ene ovih dana bile tako opsjednute pokazivanjem grudi? Stalno
moe na televiziji vidjeti sve te mlade cure iz Londona s masnom
kosom kako idu u klubove u tim malim crnim majicama, premalim
da u njih stane jazavar. Sigurno bi se posve izbezumile kad bi
morale preivljavati u divljini. Nije ni udo to u vojsci nisu bili
zadovoljni enama. Bi li povjerio svoj ivot nekome tko se po
snijegu vozi polugol?
Isuse, zar ta djevojka ne bi mogla voziti malo bre! Ovo jedva daje
bilo imalo bre od hodanja. Moda bi mogao predloiti da se
zamijene, on bi ovo vozio dvostruko bre, bez obzira na to to je
japansko smee. 0, kad bi opet mogao imati onog Wolseleya kojeg je
vozio u osamdesetima! Jo uvijek se tono sjea oblika mjenjaa. Na
vrhu je bila vrlo kvalitetna koa. Vjerojatno svinjska. Gdje je sada
njegov Wolseley? Najvjerojatnije ga vozi neki idiot s mobitelom. Ili
gaje ve slupao. Ne moe svatko izai na kraj s Wolseley-jem.
Danas nema nikakvog smisla niti pokuavati posjetiti te ljude.
Tipini razmetljivci s dvije plae. Svjetla se pale automatski kad
prie blizu kue. Izbor nekoliko vrsta kave. Raunalo u svakoj
sobi. Police za knjige od javora pune prokletih Feng Shui, Va vrt i
Uitak u prokletom seksu i rasni sa-mojed o kojem se ne znaju
brinuti. "Nemoj vakati na prekrasni tepih od ovje koe, zlato."
Isuse, kako bi rado istrg-nuo taj tepih iz njegovih usta i nauio psa

poslunosti.
Moda je rjeenje bilo u pokretanju kole za poslunost pasa. Samo
to bi uvjeravanje tih budaletina da moraju srediti ponaanje svojih
pasa bilo jo tei posao nego dokazivanje da trebaju potroiti
potenu svotu novca na vrtlara. Takva je dananja via klasa. U
dobra vremena nije nikada imao takvih tekoa s plemstvom. Oni
su shvaali da se neke stvari moraju dobro platiti. I znali su kako
odgojiti psa.
Dobra vremena. Dobra stara vremena. Hoe li se ikada vratiti? Malo
vjerojatno. Kamo god pogleda, pravo je plemstvo izvlailo deblji
kraj. Jo e kraljicu izbaciti van naglavake. Novo je tisuljee
otvaralo prostor za male umiljene pedere u prevelikim odijelima i
strankinje koje nemaju pojma, ali imaju velike grudi.
80 kilometara na sat. Boe sauvaj!
y Isserlev je iz prikrajka promatrala svog suputnika, pokuavajui
ga proitati. Sjedio je u tiini s rukama sklopljenim u krilu. Izgledao
je potpuno jednako kao stoper kojeg je po-vezla prole godine. Taj
je cijelim putem od Alnessa do Avi-emorea neprestano govorio o
Teritorijalnoj obrani. Zapravo, nekoliko je trenutaka bila posve
sigurna daje to on, a onda se sjetila kako to nije mogue; tog je
vodsela ubola iglom s icpathuom kratko nakon to joj je ispriao
kako gaje njegova privrenost Teritorijalnoj obrani kotala braka i
pokazala tko su mu pravi prijatelji.
Naravno daje znala da su ta stvorenja u osnovi ista. Nekoliko
tjedana intenzivnog uzgoja i standardizirane hrane to su
potvrivala. Ali kad su nosili odjeu, eljali kosu u udnovate
frizure i jeli neobine stvari od kojih bi im tijela poprimala
neprirodne oblike, mogli su izgledati prilino jedinstveno - toliko
da si ponekad, kao kod ljudskih bia, mogao neku tono odreenu
osobu prepoznati i nakon dugo vremena. to god daje onaj vodsel
iz Teritorijalne obrane uinio
da izgleda onako kako je izgledao, ovaj je vodsel uinio neto vrlo
slino.
Imao je guste brkove, ali vrlo kratke. Linijom su pratile oblik
njegovih velikih crvenih usta. Oi su mu bile krvave; u njima je bila
sadrana takva stoiki podnoena patnja koju bi mogle izlijeiti tek

orkanska osveta i ponizna isprika svjetskih voa. Duboke su bore

davale kiparski naglasak njegovom namrtenom elu ispod
simetrine frizure zalizane prema nazad kao mokar kist. Bio je
miiav, ali je imao pojas sala oko struka. Nosio je svijetlu konu
jaknu koja se poinjala derati i traperice s depovima izderanim od
kljueva i otrih rubova novanika.
Isserlev se tekom mukom oduprla izazovu da ga upita za
Teritorijalnu obranu. Za to je krivila Amlisa Vessa; njegova moralna
naela i lana hrabrost toliko su je ivcirali da joj je bilo gotovo
nemogue podnijeti ita slino kod nekog drugog. Htjela je iz ovog
vodsela iupati sve njegove strasti i izvui ih na svjetlo prije nego
to uhvati priliku da je udavi uobiajenim upoznavanjem.
Oajniki gaje eljela ubosti i zavriti sa svim, a to je zasigurno bio
lo znak koji je pokazivao daje u opasnosti da poini nekakvu
glupost, moda ne mnogo drugaiju od gluposti kakva bi se
oekivala od nekoga poput Amlisa Vessa. Zbog profesionalnog i
privatnog ponosa borila se da ne padne na njegovu razinu.
Zato je vedro zapoela: "Pa, reci mi kakvom se poslu tamo nada?"
"Pomalo se bavim ureenjem vrtova, za sada", odgovorio je. "Moglo
bi se rei daje moj pravi posao trenutno na ekanju."
"A to je tvoj pravi posao?"
"Uzgajam pse."
"Pse?"
"S pedigreom. Uglavnom lovake pse, iako sam proteklih godina
sve vie prelazio na buldoge. Ali samo vrhunske ivotinje,
razumije to ti govorim? Prvake."
"Zanimljivo", rekla je Isserlev, sputajui ruke na upravljau.
"Pretpostavljam da si uzgajao pse za neke poznate i utjecajne
osobe?"
"Tiggy Legge-Burke ima mog psa", potvrdio je stoper. "Princeza
Michael od Kenta ima mog psa. Mnogi iz svijeta zabave. Mick
McNeill iz Simple Mindsa. Onaj drugi tip iz Whama. Svi oni imaju
moje pse."
Isserlev nije imala blagog pojma tko su ti ljudi. Televiziju je gledala
samo da naui jezik i provjeri kako se odvijaju policijske istrage o
nestalim autostoperima.

"Sigurno je teko dresirati psa i onda ga dati nekome drugom",

komentirala je, trudei se da se ne primijeti kako je izgubila
zanimanje za njega. "Sigurno se vee za tebe, zar ne?"
"Nije to nikakav problem", spremno je odgovorio. "Dresira ih i
preda. Jedan gospodar ih preda drugom. Psi u tome ne vide
nikakav problem. Oni su ivotinje opora. Treba im gospodar, a ne
prijatelj - barem ne na dvije noge. Ljudi su previe osjeajni s psima,
i to zato to o njima ne znaju ba nita."
"Ja sigurno ne znam ba nita o psima", potvrdila je Isserlev,
pitajui se je li propustila pravi trenutak da ga pita gdje bi ga mogla
ostaviti.
"Ono to treba znati o psima", rekao je ivo autostoper, "jest da si ti
za psa voa opora. Ali samo ako mu da do znanja tko je ef,
jednako kao to to radi voa opora. U oporu pasa nijedan voa
nije blag, razumije to ti govorim? Evo na primjer, moja ovarka
Gertie. Kad je vidim da spava na mom krevetu, jednostavno je
gurnem dolje na pod, bez razmiljanja." Svojim je ogromnim
rukama pokazao brzi
pokret guranja ovarke na pod i sluajno otvorio pretinac. Neto
dlakavo mu je palo na krilo.
"Isuse, stoje ovo?" promrmljao je. Sreom je sam podigao vlasulju i
potedio Isserlev zavlaenja ruke meu njegove prepone. Nevoljko
skidajui oi s ceste na jednu jedinu sekundu, uzela je grumen kose
iz njegove rake i bacila ga u mrak stranjeg sjedita.
"Nita", rekla je i izvadila kutiju okoladica iz pretrpanog pretinca i
brzo podigla poklopac. "Slobodno se poslui."
Bila je ponosna na sebe kako uspijeva rijeiti toliko stvari dok vozi i
nije izdrala da se zbog toga ne nasmijei.
"0 emu si ono priao?" upitala je dok je on petljao oko celofana.
"Odgurne psa s kreveta..."
"Da", nastavio je. "Daje podsjetim daje krevet moj. Razumije to ti
govorim? Tako treba s psima. Pas koji ima slabog gospodara je
nesretan pas. Onda ponu vakati tepih, piati po kauu, krasti
hranu sa stola - poput klinaca kojima treba malo discipline. Nema
loih pasa. Samo gospodara koji nemaju pojma o njima."
"Izgleda da zna toliko o psima, sigurno si bio dobar uzgajiva.

Zato se onda bavi ureenjem vrtova?"

"Uzgajanje pasa je u ranim devedesetima palo na niske grane, eto
zato", odvratio je ljutito.
"Kako je dolo do toga?" upitala je.
"Zajednica", tmurno je objavio.
"Aha", potvrdila je Isserlev. Trudila se zamisliti kakvu je zajednicu
ovaj uzgajiva mogao ostvariti s psima. Nije ni udo da je nekome
takvom na kraju propao posao.
"vabe, abari i ostali", znaajno je objanjavao.
"Aha", odvratila je Isserlev.
Osjeala je da se mora rijeiti nekih svojih sumnji prije nego se
spusti no: samo e luaci stopirati po mraku. Nema veze; skretanje
za sela uz more udaljeno je samo nekoliko
minuta i bit e to dobra prilika da ga se rijei, naravno, ako on sam
nije iz nekog od tih sela. Nadala se da nije. Ponovno se osjeala vrlo
loe, trovali su je umor i neobjanjiva tuga.
"Te budale tamo sjede i odluuju", izbacio je iz sebe uzgajiva pasa,
nespretno zabijajui prste u okoladu, "daleko od ove jebene zemlje
- oprosti na izrazu - a nemaju jebenog pojma. Razumije to ti
govorim?"
"Aha. Za nekoliko minuta skreem", rekla je mrtei se i naginjui
glavu ne bi li to prije uoila poznati znak B9175.
Njegov je odgovor na njenu zauzetost bio trenutan i silovit.
"Isuse Kriste", povikao je, "pa ti uope ne slua. Hrpa stranaca iz
daljine sjebala mije cijeli ivot, razumije? Jedne godine imam 80
000 u banci, Wolseleyja, enu, vie pasa nego to sam ikad mogao
poeljeti. Pet godina kasnije imam i# friku figu! ivim u
montanoj kuici u jebenom Bonar Bridgeu, a jebeni Mondeo mi
hra u dvoritu! Traim posao kao jebeni vrtlar! Ima li to tebi
kakvog smisla, ha? Pa, kai mi!"
Pokaziva je ve bio ukljuen i osvjetljavao je tamnu unutranjost
automobila. Isserlev je usporila i paljivo vozila do skretanja,
provjeravajui retrovizore. A onda mu se okrenula licem i svojim
ogromnim oima pogledala njegove ledene male oi.
"Nema mi nikakvog smisla", pokuala gaje uvjeriti i povukla ruicu
za icpathuu.

Kad je stigla na farmu, Ensel je, kao i obino, prvi izaao iz staje s
gotovo grotesknom ustrou. Njegova dva suradnika jo su uvijek
bile samo sjenke koje se ocrtavaju pod svjetlom. Polako su slijedili
Ensela kao da se pokoravaju nekom njegovom pravu prvenstva.
"Bilo bi mi drago kad to ne bi inio", rekla je Isserlev razdraljivo
im je gurnuo gubicu kroz suvozaev prozor kako bi se mogao
diviti paraliziranom vodselu.
"inio to?"
Isserlev se nagnula preko uzgajivaa pasa da otkljua vrata.
"Izjurio van da vidi to sam dovezla", gunala je pomalo
zaslijepljena od boli u kraljenici. Vrata su se otvorila, a vod-selovo
se tijelo strovalilo Enselu na ruke. Ostali su se okupili da mu
pomognu.
"Ne bih li mogla doi i obavijestiti te", bila je uporna Isserlev, brzo
se ispravivi, "ako imam to, a ako nemam, jednostavno produiti
kui bez ikakve gnjavae?"
Ensel je petljao oko vodselovog trupa, pokuavajui pronai neto
za to bi ga mogao uhvatiti. Na kravljoj koi sto-perove jakne
upravo se otvorio patentni zatvara i otkrio hrpu mesa koja s tom
koom nije imala nikakve veze.
"Ali nije vano ako ne uspije nita donijeti", prosvjedovao je
povrijeeno Ensel. "Nitko te ne krivi za to."
Isserlev je vrsto uhvatila upravlja, svladavajui suze koje su
navirale od iscrpljenosti i bijesa.
"Nije stvar u tome jesam li to donijela ili ne", uzdahnula je, "samo
sam ponekad... umorna, to je sve. Htjela bih svoj mir."
Ensel se odmaknuo od automobila, vukui svoj dio vod-sela na
pripremljena kolica, mrtei se od napora dok je s drugom dvojicom
radnika gurao teret. Moda se mrgodio i zbog naina na koji gaje
maloprije napala.
"Ja samo... mi samo nastojimo pomoi, to je sve", tuno joj je
doviknuo.
Isserlev je stavila ruke preko upravljaa i spustila glavu na njih.
"0, Boe", tiho je zastenjala. Nakon cijelog dana napornog rada u
nemoguim okolnostima i izbjegavanja smrti jo se morala hvatati u
kotac sa sloenim i krhkim ljudskim osjeajima.

"Zaboravi!" povikala je za njim, promatrajui svoja stopala, prljavu

gumu, masne papuice, kone rukavice i rasute okoladice.
"Razgovarat emo o tome ujutro!"
Kad su se zatvorila vrata staje i tiina opet obavila farmu Ablach,
Isserlev je ve plakala, a kad je skinula naoale, bile su ve tako
vlane da su joj gotovo iskliznule iz ruke.
Mukarci, pomislila je.
Kad se Isserlev konano iupala iz crne rupe sna, otvorila je oi i
shvatila da je jo uvijek mrak. Plutajui u nitavi-lu, brojke na
njenom malom digitalnom satu bile su slabe i treperave. Nula, nula,
nula, nula. Trebalo je zamijeniti baterije. Trebala je to predvidjeti,
pomislila je, umjesto... umjesto ega? Umjesto troenja novca na
okolade koje nije namjeravala pojesti.
Leala je zamotana u posteljinu, zbunjena, izgubljena u prostoru i
uznemirena. Iako u tami nije vidjela nita drugo osim treperavog
sata, odjednom joj se pred oima nala vrlo iva slika poda u
njezinom automobilu i to je zadnje ega se sjeala prije nego je
ponovno pala u san. Ne smije zaboraviti oistiti rasute okoladice
prije nego opet izae na cestu ili e ih zgnjeiti pod nogama. Vidjela
je kako uzgajiva pasa zagriza u jednu okoladu. Imale su unutra
nekakvu smjesu koja bi se razlijepila posvuda.
U posljednje je vrijeme pustila da stvari malo izmaknu nadzoru;
mora prvom prilikom uvesti malo reda.
Isserlev nije imala pojma koliko je dugo spavala; je li duga zimska
no bila tek na poetku ili e uskoro svanuti. ak joj se inilo
moguim daje prespavala nekoliko sati danjeg svjetla i daje sad ve
bilo tamno poslijepodne sljedeeg dana.
Pokuavala je na temelju toga kako se osjeala procijeniti koliko je
dugo bila bez svijesti. Bila je topla kao pregrijani
motor, a znoj je izbijao iz onih dijelova tijela koji su se jo mogli
znojiti. To je, ako se moglo vjerovati njenim ciklusima, znailo ili
daje spavala vrlo kratko ili vrlo dugo.
Oprezno se protegnula; bol nije bila nita jaa nego obino, ali ipak
jednako gadna. Morat e ustati i vjebati, bez obzira na to koliko je
sati, ili e zavriti potpuno nesposobna da ustane, zarobljena u
kavezu svojih vlastitih kostiju i miia.

Kad su joj se zjenice konano poele iriti, vidjela je mjeseinu kako

ocrtava neke pojedinosti u njenoj spavaoj sobi. Ali budui da joj je
soba bila gola, bile su to pojedinosti poput pukotina na zidu,
komadia oguljene boje, beskorisnih prekidaa, svjetlucavog ekrana
iskljuenog televizora. Uasno edna, Isserlev je posegnula za
aom vode pored kreveta, ali je bila prazna. Prinijela ju je ustima i
nagnula da se uvjeri u to. Prazna. Nema veze: moe priekati. Bila
je jaka. Njome ne vladaju njene potrebe.
Uspravila se u krevetu, nespretno se oslobodila pokrivaa i bacila se
s madraca na pod. Zavrila je iskrivljena na podu dok joj je
kraljenicom prolazila probadajua bol i to onom stranom na kojoj
je izvrena amputacija; pokuala je repom postii ravnoteu.
Zaljuljala se naprijed-nazad, pokuavajui pronai novo sredite
ravnotee; stopala vlana od znoja lagano su se lijepila za hladne
daske na podu.
Nije mogla vjebati samo na mjeseini. Nije znala zato mora vidjeti
svoje udove kako bi mogla vjebati, ali je ipak imala takav osjeaj.
Kao da u mrkloj tami nije mogla biti sigurna kakvo je ona zapravo
bie. Trebala joj je potvrda to je ostalo od njenog tijela.
Moda e joj ukljuen televizor pruiti dovoljno svjetla. Neto se
nadrealno poelo dizati oko nje poput isparavanja iz kotlova s
kisikom u srcu Kolonija; ponovno je sanjala.
Nakon snova o ponorima bilo bi se utjeno probuditi pod sunevim
svjetlom sigurnog svijeta. Kad toga nema, bilo bi dobro da joj sat
neto pokazuje. Ali ako ne moe imati niti jedno od toga, snai e se
i bez njih.
Isserlev je dola do kamina i ukljuila televizor. Dok se spremala za
svoje naporne vjebe, njegov se tamni ekran polako budio, poput
ugljena kojeg raspiruje vjetar, a onda se stvorila svijetla slika, kao
da se vatra rasplamsala u kaminu.
Dva muka vodsela odjevena u purpurne hlae, sjajne majice i
smijene zelene eire, tako da su sliili na pliane igrake udovita
iz Loch Nessa, stajali su pored rupe iz koje je izbacivana zemlja
poput smeeg daha. Jedan od vodsela drao je malu bijelu
skulpturu koja je podsjeala na trodimenzionalnu verziju znaka
opasnosti koji se nalazio na ulazu u glavnu staju na farmi Ablach.

"...a sada slui gospodi crvima", govorio je obraajui se skulpturi

stranim naglaskom koji je bio udniji od onog kojim se govori u
Glasgowu. "Nema vie labrda, a lopata crkvenog sluge lupa ga po
tikvi. "
Isserlev je nekoliko trenutaka razmiljala o tome, stenjui od bolova
zbog naporne vjebe.
Kamera ju je povela u rupu u zemlji koju je neki stari vodsel kopao.
Pjevuio je dok je radio, i to priguenim glasom poput Johna
Martvna.
"Trebalo bi da ga sebi kopa kad lae u njemu. Grob je za mrtve, a
nije za ive..."
Sve se to inilo prilino depresivnim pa je Isserlev snanim prstima
prebacila program.
Velika je skupina vodsela hodala irokom kamenom ulicom
obasjanom suncem. Svaki je lan povorke bio umotan u plahtu s
malim prorezom za oi. Jedan je visoko podigao plou na kojoj se
nalazio isjeak iz novina s nejasnom fotografijom jo jednog
stvorenja u plahti. Novinarov je glas govorio daje, s oima cijelog svijeta uprtim na njih, veliko pitanje bilo
dokle e te ene smjeti otii.
Isserlev je jo nekoliko sekundi promatrala povorku jer ju je
zanimalo dokle e te ene smjeti otii, ali to kamera uope nije
pokazala ve se prebacila na neto posve drugo, na mnotvo
mukih vodsela na stadionu. Mnogi su od njih liili na uzgajivaa
pasa, a neki su se udarali i hrvali dok su ih policajci pokuavali
odvojiti.
Kamera se usredotoila na iznimno mesnatog vodsela u arenom
nogometnom dresu. Prstima je prevlaio gornju usnu preko nosa i
pokazivao rije BRITANSKI urezanu u vlano ruiasto meso iznad
utih zuba. A onda je prevukao donju usnu preko brade i otkrio
rije BULDOG.
Isserlev je promijenila program. enka vodsela s grudima gotovo
jednako velikim kao kod Isserlev, histerino je vri-y tala, stiskajui
ake uz obraze pri pogledu na stvorenje koje Isserlev nije mogla
prepoznati. Liilo je na ogromnog kukca, mahalo je klijetima poput
raka, ali se sporo kretalo na dvije noge. Uletio je muki vodsel i ubio

to stvorenje neim to se inilo poput snopa svjetla iz plastinog

pitolja.
"ini mi se da sam ti rekao da ostane s ostalima", prigovarao je
enskom vodselu dok se jadni kukac grio u agoniji. Njegovi su joj
samrtni krici koje je zaguivala preglasna ivotinjska glazba,
zvuali uznemirujue ljudski, kao pri seksualnoj strasti..
Isserlev je iskljuila televizor. Sada kad se razbudila, postala je
svjesna onog to ve zna odavno; nema nikakvog smisla pokuavati
doi u doticaj sa stvarnou uz televiziju. Od nje su stvari mogle
postati jedino gore.
Prije mnogo godina joj je televizija posluila kao izvrstan uitelj.
Neprestano joj je nudila izbor korisnih podataka, koje je mogla
upotrijebiti ako je za njih bila spremna, ili zanemariti ako nije. Za
razliku od knjiga koje joj je Esswis skupio za prouavanje, svijetlea je kutija u kaminu bez prestanka
brbljala, sluala ju ona ili ne i s njom se nikad nije moglo zapeti na
nekoj rijei ili stranici. Tijekom svih tih prvih mjeseci itanja i
ponovnog iitavanja, Isserlev nikad nije stigla dalje od nekoliko
odlomaka Povijesti svijeta mr. W.N. Weecha, suca u.m. (ak je ni
stravino opsean poljoprivredni prirunik "Prikljuci za traktor"
nije toliko obeshrabrivao), ali su joj osnove vodselovske psihologije
postale kristalno jasne nakon nekoliko tjedana praenja televizije.
udno je, meutim, kako je jo tada dola do toke kad na televiziji
vie nije nalazila korisne podatke. Televizija je jednostavno
dosegnula svoj vrhunac, a onda se pretvorila u brbljanje.
I dalje ju je zanimalo koji je dan u tjednu i hoe li biti sunano.
Odluila je izai van im se osjeti malo pokretljivijom i sama
procijeniti kakav je to mrak. Zapravo, emu ekati? Mogla bi
zavriti vjebe na plai, pod okriljem noi; bila je gotovo sigurna
daje vrlo rano jutro. Ponedjeljak ujutro.
Ponovno se osjeala dobro.
Silazei uz ogradu na stepenicama, dola je do kupaonice. U cijeloj
je kui dobro poznavala jedino spavau sobu i kupaonicu; ostale su
joj prostorije ostale pomalo tajnovite. Ali s kupaonicom nije bilo
nikakvih problema. Bezbroj je puta otila onamo u mraku - gotovo
svako jutro tijekom zimskih mjeseci.

Isserlev je ula unutra, slijepa. Njena su stopala osjetila promjenu iz

drveta u linoleum. Bez tekoa je pronalazila ono to joj je bilo
potrebno. Kada, slavine, ampon, tu; sve se nalazilo na svom
uobiajenom mjestu i ekalo je. Nitko nikada nije dirao njene stvari.
Isserlev se paljivo i strpljivo otuirala, posveujui posebnu
pozornost oiljcima i avovima u kojima nije imala nikakvog
osjeaja; zbog toga je u njima vidjela mjesta na
kojima bi lako moglo doi do infekcija i na kojima bi se mogle
otvoriti rane koje nikada niti nisu u potpunosti zacijelile. Na cijelo je
tijelo nanosila velike koliine pjene. Zamiljala je daje ta pjena jo
bogatija, zamiljala je daje prekrivena malim oblacima pjene, poput
onih koje su ponekad donosili valovi na plai Ablach.
Odlutala je iz svjesnog, polako se okreui pod toplim mlazom.
Nastavila je trljati klizavo tijelo, postiui ustaljenu brzinu i ritam.
Zatvorila je oi.
Tek kad je shvatila da su joj prsti odlutali izmeu nogu, nagonski
traei ono ega tamo vie nije bilo, ponovno se osvijestila i brzo se
isprala.
Potpuno odjevena kao za posao, Isserlev je hodala izmeu drvea
prema moru. Njene su izme tiho kripale na smr-i# znutom blatu;
iz njene tople kose se isparavalo na hladnom zraku. Paljivo je
hodala, brojei korake u mraku, s razmaknutim rukama, spremna
da se na njih doeka ako padne. U jednom se trenutku okrenula i
priekala nekoliko trenutaka da nestane oblai zraka koji je
izdahnula kako bi mogla bolje vidjeti dokle je stigla. Njena je kua
bila samo nejasna silueta koja se nazirala kroz no, dok se na dva
gornja prozora zrcalila mjeseina kao da su oi sove. Ponovno se
okrenula prema zaljevu i nastavila hodati.
Nakon stoje prola drvee, imala je mnogo bolji pregled; veliina
Ablacha je postala oita. Isserlev je hodala travnatom stazom koja je
zavijala izmeu uspavanih polja jema i krumpira. Odavde se ve
vidjelo more i inilo se daje sa svih strana okruena zvukom valova.
Mjesec se nadvijao nisko iznad zaljeva, a iz najtamnijih,
najudaljenijih kutova svemira jasno su sjale bezbrojne siune
zvjezdice; moralo je biti oko dva ili tri ujutro.
Mukarci u staji najvjerojatnije utovaruju teret. To je bilo dobro. to

prije zavre, prije e otii. Bliio se trenutak kad e Amlis Vess biti
poslan nazad odakle je i doao. Kako e fino nestati napetosti!
Duboko je disala nadajui se tome, zamiljajui Amlisa Vessa kako
odlazi. Radnici e ga uvesti na brod, a on e arogantno uetati,
razmeui se svojim njegovanim, sjajnim tijelom i drei glavu u
stavu adolescentskog prijezira. Vjerojatno e se okrenuti, trenutak
prije ulaska i pogledom probosti prve koji se nau na udaru, a
njegove e jantarne oi vatreno sjati na crnom krznu. Onda e
nestati. Nestati.
Isserlev je dola do kraja Ablacha koji je bio ograen od litica i
strmih staza prema moru. Ulaz su inili masivna konstrukcija od
lijevanog eljeza, debele drvene grede i iana mrea. Sreom su
raniji vlasnici s obiju strana napravili male drvene ljestve da
olakaju ulaz dvononim prolaznicima. Isserlev se preko tih preki
na ljestvama, kojih je bilo po tri sa svake strane, penjala poput
klauna. Bila je sretna stoje nitko nije vidio kako se mui. Svaki bi ih
normalan ovjek savladao s lakoom.
S druge strane ograde, nedaleko ulaza, na uskom komadiu livade
izmeu granice Ablacha i litice paslo je malo krdo krava.
Uznemireno su otpuhivale kad im je Isserlev prila. One svjetlije su
nekako sjale u mraku. Tele se diglo na noge, dok su mu iz oiju
sijevale iskre kao iz vatre. Onda se uzbunilo cijelo krdo i povuklo se
dalje uz granicu. Pri tome se ulo karakteristino udaranje papaka i
izbacivanje izmeta.
Isserlev se okrenula da pogleda farmu. Njena se kua nije vidjela od
drvea, ali se vidjela ona u kojoj je stanovao Ess-wis. Svjetla su bila
ugaena.
Esswis je po svoj prilici spavao. Bila je sigurna da su jueranja
naporna dogaanja iz njega iscrpla mnogo vie nego to bi on
priznao eni. Zamislila gaje kako lei na krevetu poput njenog, jo uvijek odjeven u svoje smijeno farmer-sko
odijelo, i glasno hre. Bio on vrst mukarac ili ne, svakako je bio
mnogo stariji od nje i godinama je rintao u Kolonijama dok ga Vess
Industries nisu izvukli van; Isserlev je ponuen spas nakon samo tri
dana. Takoer, njega su operirali punu godinu dana prije nje. Vrlo
je vjerojatno da su na njemu mnogo slabije obavili svoj posao nego

na njoj jer su eksperimentirali s metodama koje su tek bili usavrili

kadje Isserlev dola pod no. Ako je zaista bilo tako, alila je Esswisa. Njegove noi sigurno nisu bile lake.
Isserlev je hodala prema obali stazom za stoku, paljivo gledajui
na to staje. Stigla je na pola puta, gotovo do mjesta na kojem nagib
postaje blai, a zatim se zaustavila. U blizini su pasle ovce i nije ih
htjela otjerati. Voljela je ovce vie od bilo kojih drugih ivotinja; u
njima je bilo neke nevinosti i iskrenosti koja se toliko razlikovala od
ivanosti, recimo, vodsela. Ako bi ih se gledalo pod slabim
osvjetljenjem, gotovo bi izgledale kao ljudska djeca.
Tako se Isserlev zaustavila na pola puta do litica i ondje zavrila
vjebe. Dok su negdje iznad nje krave nemirno otpuhivale, a ovce
neometano pasle ispod nje, zauzela je odgovarajui stav, ispruila
ruke prema srebrnom obzoru, a zatim se savijala prema obali
zaljeva Moray, naginjala se u stranu prema Rockfieldu i svjetioniku,
juno prema Balin-toreu i gue naseljenim mjestima iza njega i na
kraju pruila ruke prema zvijezdama.
Nakon stoje dugo bez prestanka ponavljala te pokrete, upala je u
stanje polusvijesti u kojem su je opinili mjesec i monotonija pa je
vjebala mnogo dulje nego obino. Na kraju se toliko razgibala da
su joj pokreti postali lagani i elegantni.
Mogla je zaplesati.
Kad se ponovno nala u svojoj kui, jo uvijek nekoliko sati prije
svitanja, Isserlevno se raspoloenje opet poelo pogoravati. Hodala
je uokolo po svojoj spavaoj sobi. Bilo joj je dosadno i bila je
uznemirena.
Zaista e morati rei radnicima da poprave elektrine instalacije u
kui kako bi mogla dobiti svjetlo. Staja je imala svjetlo, Esswisova je
kua imala svjetlo; zato i njena kua ne bi imala svjetlo. Zapravo,
sad kadje razmiljala o tome, kako to da njena kua nije imala
svjetlo; nije li to bilo previe?
Pokuavala se sjetiti okolnosti pod kojima je poela ivjeti ovdje. Ne
putovanja i sigurno ne onoga to se dogaalo u Kolonijama, nego
onoga to se dogaalo neposredno nakon njenog dolaska na farmu
Ablach. Kako je sve to dogovoreno? Jesu li mukarci oekivali da e
ivjeti u staji s njima, u njihovim smrdljivim leglima? Da jesu, ona

bi im tu ideju lako izbila iz glave.

Gdje je, onda, spavala prve noi? Njena su sjeanja bila potpuno
neraspoznatljiva kao pougljeni ostaci ugaene vatre.
Moda je sama izabrala ovu kuu ili ju je predloio Ess-wis koji je
ipak imao godinu dana vremena da se upozna sa svime to se
nalazilo na farmi. Sve stoje Isserlev znala, bilo je daje, za razliku od
Esswisove kue, ova bila prazna kad je uselila u nju i jo i sad je bila
manje ili vie prazna.
Ali stoje s elektrinim kabelom koji se provlaio kroz njenu kuu i
spajao televizor, grija vode i vanjsko osvjetljenje s generatorom:
tko je to osmislio i s kakvom namjerom? Je li to bio jo jedan primjer
kako je izrabljuju, koriste kao komad opreme?
Pokuavala se prisjetiti, a kadje uspjela, bilo joj je neugodno i
razljutila se.
Mukarci - po svoj prilici uglavnom Ensel, iako se nije mogla sjetiti
nikoga pojedinano - nisu je putali na miru od trenutka kad je
stigla, neprestano joj nudei da samo za nju obave razna uda.
Vjeito zurei u nju s opinjenou i saaljenjem, svi su se ujedinili u
namjeri da joj prue punu podrku. Da, bili su svjesni da se to to
su joj uinili u Vess Industries vie ne moe ispraviti, ali to nije bio
kraj svijeta. Oni e joj to nadoknaditi. Oni e uiniti da joj ova kua,
ova obina ruevina, postane pravi dom, pravo toplo gnijezdo; ba
je bila jadna, sigurno je alila zbog toga... to joj je uinjeno, da, sve
su oni to shvaali, mislim, pogledajte jadnog starog Esswisa; ali ona
je bila hrabra, da, ona je bila smiona djevojka i oni e se prema njoj
ponaati kao da na njoj nema nieg neobinog ni runog, jer, na
kraju krajeva, svi smo mi isti ispod koe, zar ne?
Rekla im je da ne eli nita od njih, ba nita.
Ona e obavljati svoj posao, a oni svoj.
Kako bi svoj posao obavljala kako treba, bilo joj je potrebno svega
nekoliko stvari: svjetlo u ili pored prostorije u kojoj je ostavljala
automobil, tekua topla voda i jedna utinica za struju koju e
koristiti za radio ili neki slian ureaj. Nita joj vie nije bilo
potrebno. Snai e se. Sama e se brinuti za sebe.
Zapravo, saopila im je to mnogo grubljim rijeima, za sluaj da su
bili preglupi da shvate to im eli rei. Najvie od svega eljela je

privatnost. Htjela je daje ostave na miru.

Ali nee li biti usamljena, pitali su je. Ne, nee biti, odgovorila im je,
bit e isuvie zaposlena. Morala se pripremiti za posao ije finese i
zamke oni nikada ne bi mogli shvatiti. Morala je mnogo toga
nauiti. Morat e nauiti sve od naj-osnovnijih stvari ili e im se
cijeli ovaj pothvat obruiti na glave. Izazovi koji su stajali pred njom
nisu se mogli tako lako svladati kao noenje bala sijena ili kopanje
rupa pod zemljom.
Isserlev je sada hodala po sobi, svjesna neprestanog treperenja sata.
Njeni su koraci glasno i uplje odjekivali; rijetko je unutra nosila
cipele, osim ako se nije upravo spremala izai.
Nervozno je opet ukljuila televizor, iako gaje ve bila ukljuila kad
se vratila u kuu i nezainteresirano odustala.
Budui daje televizor bio tek nedavno iskljuen, slika se brzo
pojavila. Vodsel koji je prije nekoliko minuta dalekozorom
promatrao niz arenih gaica kako se sue na uetu, sada je
oblizivao usne dok su mu se miii na licu grili. enski su se
vodseli skupili ispod ueta s namjerom da pokupe odjeu.
Neobjanjivo, ali ue je bilo postavljeno vie nego to su one mogle
dosegnuti, pa su se propinjale na prste i poskakivale kao djeca dok
su se njihove ruiaste grudi ljuljale poput elea.
Na drugom je programu mjeovita skupina vodsela s vrlo ozbiljnim
licima sjedila za stolom, rame uz rame. Iznad nji- * hovih glava
dugaki uski elektroniki znak, poput djeje verzije onog s mosta
Kessock pokazivao je niz slova i praznina: I I UI Y.
"R?" pokuao je jedan od vodsela.
"Ne, bojim se da nema", umiljato je odgovorio nevidljivi glas.
Isserlevn je automobil stajao upaljen pored kue, osvijetljen jednom
volframovom aruljom. istila je njegovu unutranjost polako i
temeljito, oteui sa svakom pojedinom radnjom. Sunce se jo
uvijek nije spremalo izai, bilo je skriveno negdje iza krivulje
planeta.
Isserlev je kleala pored vozila i naginjala se kroz otvorena vrata.
Kao titnik za koljena koristila je Ross-shire Journal. Vrhovima
prstiju traila je rasute okoladice ijednu po jednu ih bacala preko
ramena. Bila je sigurna da e ih s vremenom pojesti ptice.

U jednom je trenutku osjetila slabost i muninu od gladi. Nije pojela

nita nakon jueranje vreice ipsa, malo snijega i oko litre tople
vode ravno iz tua. To nije bilo niti priblino dovoljno se ovjek
odri na ivotu.
Ba je neobino kako nikad nije bila svjesna gladi dok ne bi dobila
greve u trbuhu i gotovo se ruila. Bila je to vrlo nezgodna osobina
s kojom se trebalo znati nositi. Bila je vana rutina, doruak s
mukarcima svako jutro prije nego izae na cestu. Tu je rutinu
naruio Amlis Vess.
Duboko diui, kao da joj nekoliko dubokih udisaja moe pomoi
da jo malo izdri, Isserlev je nastavila istiti automobil. inilo se
da prosutim okoladicama nema kraja; pronale su sve slobodne
pukotine kao kukci. Pitala se bi li joj njeno tijelo oprostilo kad bi
pojela jednu od njih. Uzela je kutiju koju je zajedno s rukavicama
uzgajivaa pasa spustila na zemlju s namjerom da ih kasnije spali.
Podigla je kartonsku kutiju prema svjetlu i zakiljila prema popisu
sastojaka. "eer", "mlijeko u prahu" i "biljne masnoe" zvuali su joj
sigurno, za razliku od "kakao mase", "emulgatora", "leciti-na" i
"umjetnih aroma". Zapravo, "kakao masa" joj je zvuala
smrtonosno. Njen nagon na povraanje vjerojatno je bio nain na
koji joj je Priroda savjetovala da se dri hrane koju poznaje.
Ali ako ode u staju kako bijela s mukarcima, mogla bi naletjeti na
Amlisa Vessa. To joj nikako nije trebalo. Koliko jo moe izdrati?
Kad e Amlis Vess ve jednom otii? Zagledala se u obzor, udei
za prvim svjetlom.
S vremenom se zbog elje da s mukarcima ima to je mogue
manje posla poela sve vie oslanjati na sebe, posebno kad je u
pitanju bio njen automobil. Ve je sama zamijenila retrovizor, a za
taj bi joj posao nekad bio potreban En-sel. Najradije ne bi nita
mijenjala na njemu dokle god bi to bilo mogue. Napravljen je od
metala, stakla i plastike - zato ne bi trajao zauvijek? Toila je u njega goriva kad god je bilo
potrebno, benzina, vode, svega. Vozila gaje sigurno i njeno i
izbjegavala policiju.
Novije retrovizor uzela sa starog sivog Nissan karavana, s kojeg su
ionako skinuti mnogi dijelovi. Sada je izgledao kao tuni kostur, ali

nije bilo nikakvog smisla sada se ponaati sentimentalno.

Retrovizor je savreno odgovarao njenoj maloj crvenoj Corolli; svi
znakovi prometne nezgode bili su otklonjeni.
Isserlev koja se jo uvijek divila spretno obavljenoj zamjeni jo je
malo nastavila istiti svoju malu Corollu. Motor je i dalje radio;
nauljeni je stroj isputao aromatini plin na svjei zrak. Voljela je
svoj automobil, bio je to zaista dobar automobil. Ako se bude dobro
brinula za njega, nee je iznevjeriti. Isserlev je paljivo obrisala blato
i masnou s gasa i konice, oistila pretinac, dopunila spremnik s
icpathu- tt om koji se nalazio ispod suvozaevog sjedala.
Moda bi se mogla odvesti i pronai neku radionicu koja je
otvorena cijelu no gdje bi mogla kupiti neto za pojesti. Amlis Vess
e uskoro otii, vjerojatno za dan ili dva. Sigurno nee umrijeti ako
bude jela vodselovsku hranu dan ili dva. Onda e on otii, a ona e
se moi vratiti svom normalnom ivotu.
Znala je, meutim, da, ako sada izae na cestu, postoji rizik - ne
tako velik, ali ipak prisutan - da e neki jadni i ludi stoper tamo
oekivati prijevoz. Poznavajui sebe, ona e ga sigurno povesti. On
uope nee odgovarati pa e zbog njega zavriti u Cairngormsu.
Takva je ona.
Mukarci su uvijek imali obilan doruak, pun bjelanevina i kroba.
Pun tanjur iz kojeg se pui. Mesne pite, kobasice, umak od peenja.
Svjei kruh tek izaao iz penice, izrezan po elji. Ona je uvijek
rezala tanke, jednake krike, za razliku od gruda koje su mukarci
uzimali za sebe. Obino
bi pojela dvije ili tri krike s gushuom ili mussanta namazom. Ali
danas...
Isserlev se uspravila i zalupila vratima. Nee ona silaziti dolje daje
tamo zlostavlja neki napuhani klinac dok hrpa smea iz Kolonija
samo gleda i eka da se slomi. Glad je jedno, a principi drugo.
Obila je automobil i otvorila poklopac iznad motora. Nagnula se i
pogledala topli motor snanog mirisa koji se jo blago tresao.
Provjerila je je li na dobro mjesto vratila dugaku taknu metalnu
cjevicu s kojom je maloprije provjeravala razinu goriva. Sada je sa
sprejem kupljenim u Donnv's Garage prskala svjeice i kablove za
paljenje. Prstima je oslobodila ice koje su skrivale svjetlucavi

cilindar s tekuim aviirom, stoje predstavljalo jedinu promjenu u

prvotnom ureenju motora. Cilindar je bio proziran, tako daje ti
mogla jasno vidjeti aviir koji se nalazio unutra, dok je njegova
masna povrina podrhtavala u ritmu s motorom. I ovdje je sve bilo
kako treba, iako se nadala da, uz malo sree, nikada nee morati
upotrijebiti ovaj dodatak.
Zatvorila je poklopac i sjela na njega. Osjeaj koji joj je topli,
vibrirajui metal pruao kroz tanku tkaninu hlaa bio je ugodan i
uspio joj je odvratiti pozornost od upornog kruljenja u elucu. Na
obzoru je njeno svjetlo svitanja ocrtavalo obrise planina. Tono
ispred njenog nosa spustila se jedna pahulja snijega.
"Isserlev", rekla je Isserlev u interfon.
Vrata staje su se istog trenutka otvorila, a ona je brzo ula na svjetlo.
Vrtlog snijega, otar poput borovih iglica, slijedio ju je unutra, kao
da gaje usisao vakuum. Vrata su se ponovno zatvorila, a loe je
vrijeme ostalo iza nje.
Kao stoje i oekivala, radovi u hangaru bili su u punom jeku; dva su
radnika utovarivala teret na brod. Jedan se ve
nalazio unutra i ekao da mu drugi, koji se nalazio kod prikolice,
doda jo svjetlucavih ruiasto-crvenih paketa. Svjee meso,
vrijedno itavo bogatstvo, uredno podijeljeno u porcije i omotano
prozirnim najlonom.
"Hoi, Isserlev!" radnik koji je gurao kolica stao je daje pozdravi.
Oklijevajui na putu do dizala, mahnula mu je to je bezbrinije
mogla. Ohrabren, mukarac je zaustavio svoja kolica i priao joj.
Isserlev nije imala pojma tko je on.
Nema sumnje da su je upoznali sa svima ponaosob kad je tek stigla
na farmu, ali ovog se trenutka nije mogla sjetiti imena ovog
radnika. Izgledao je glupavo, bio je debeo i nizak - za glavu nii od
Amlisa Vessa - a njegovo ju je krzno podsjetilo na neko jadno
stvorenje koje se sui pored A9, sa sivom koom koju su unitile
automobilske gume i vremenske prilike. Pored svega je imao i neku
runu konu bolest zbog koje mu je polovina lica izgledala poput
gnjilog voa. Isserlev je u poetku bilo teko gledati mu ravno u
lice, a onda se iz straha da ga ne uvrijedi i da se on njoj ne pone
osveivati zbog njene vlastite unakaenosti, prignula blie i

usredotoila na njegove oi.

"Hoi, Isserlev", ponovio je, kao daje bilo teta ne iskoristiti bolje tu
reenicu na njihovom zajednikom jeziku.
"Mislim da bih morala neto pojesti", najavila je Isserlev slubenim
glasom, "prije nego krenem na posao. Je li zrak ist?"
"Zrak?" runije mukarac zbunjeno zakiljio, a nosnice su mu se
nesvjesno rairile.
"Mislim, je li Amlis Vess tu negdje?"
"0, nije, vie nas ne gnjavi", otezao je runi, ak mnogo vie od
Ensela. "Sad je u kuhinji ili dolje kod obora za vod-sele, a mi ovdje
na miru vrimo utovar."
Isserlev je otvorila usta da neto kae, ali joj nita nije padalo na
pamet.
"Sad vie ne moe nita", uvjeravao ju je radnik s mrljama po licu.
"Yns i Ensel ga naizmjence uvaju. On samo hoda uokolo i pria
gluposti. Nije ga briga to nitko ne razumije o emu pria. Kad
dosadi ljudima, ode i razgovara sa ivotinjama."
Na trenutak je Isserlev zaboravila da su vodselima odstranjeni jezici
pa se uplaila pomisli da oni govore Amlisu Ve-ssu, ali se smirila
kad se njen sugovornik hrapavo nasmijao i dodao: "Pitamo mi
njega: 'A odgovaraju li tebi ivotinje?'"
Opet se nasmijao runim njitanjem. Osmijeh su mu unitile godine
provedene u Kolonijama. "Smijeni lupe, s njim nikad nije
dosadno", a zatim dodao u zakljuku: "Ne-dostajat e nam kad
ode."
"Pa, moda... kad ti tako kae", nacerila se Isserlev i kre- nula
prema dizalu. "Oprosti, umirem od gladi."
I otila je.
Amlisa Vessa nije bilo u dvorani za objede i odmor.
Isserlev je to provjerila jo jednom pregledavajui sterilnu dvoranu
sa sputenim stropom, a onda nastavila slobodno disati.
Dvoranaje, iako velika, bila najobiniji pravokutnik, jednostavno
iskopan bez ikakvih izboina i udubina. Nije tu bilo nieg osim
niskih stolova za objedovanje; nita nije bilo dovoljno veliko da
skrije visokog i zgodnog mukarca. Jednostavno nije bio ovdje.
Iako je sama dvorana bila prazna, na dugakoj niskoj klupi ve su

se nalazile zdjele s umacima, posude s hladnim povrem, plitice s

mussanta namazom, truce svjee ispeenog kruha, kolai, bokali
vode i eziina, veliki plastini posluav-nici s priborom za jelo.
Boanski miris peenja dolazio je iz kuhinje. Isserlev je dohvatila
kruh i odrezala si dvije krike
koje je izdano namazala mussanta namazom. Spojila ih je u
sendvi i poela jesti, gurajui zalogaje duboko u gladna usta jer u
usnama nije imala nikakav osjeaj. Mussanta nije nikad bila tako
ukusna. Halapljivo je gutala i energino va-kala, nestrpljiva da
odree jo kruha i namaze jo mussante.
Miris iz kuhinje bio je omamljujui. Kuhalo se neto mnogo bolje
nego obino. Neto posebnije od prenih krumpira. Isserlev je
morala priznati daje rijetko bila tu dok se kuhalo; esto je nosila
kui hladne obroke nakon to bi kuhar otiao i veina radnika ve
jela. Pokupila bi ostatke, nastojei izgledati neupadljivo, skrivajui
tako koliko mrzi miris kuhinje. Ali, danas je taj miris bio neto
drugo.
I dalje vrsto drei svoj sendvi, Isserlev se pribliila vratima
kuhinje i provirila unutra. Vidjela je velika smea leda kuhara
Hilisa. Poznat po svojim istananim osjetilima, odmah je postao
svjestan njene prisutnosti.
"Odbij", veselo je povikao prije nego se uope okrenuo, "jo nije
gotovo!"
Isserlev je bilo neugodno i krenula je nazad, ali se Hilis okrenuo i,
im je vidio tko je, odmah krenuo prema njoj i ispruio ruku daju
pozdravi.
"Isserlev!" pozvao ju je, smijeei se iroko koliko god mu je to
njegova ogromna njuka doputala. "Zato uvijek jede to smee?
Srce mi se slama! Doi vidjeti to u uskoro posluiti!"
S nelagodom je ula u kuhinju, ostavivi uvredljivi sendvi vani na
klupi. Inae ovamo nitko nije smio ulaziti; Hilis je estoko branio
svoje carstvo, marljivo radei poput opsjednutog znanstvenika u
svome vlanom i slabom osvijetljenom laboratoriju. Veliki srebrni
pribor visio je svuda po kuhinji, kao alat u Donnv's Garage, deseci
specijaliziranih pomagala i naprava. Prozirne staklenke zaina i
boice umaka na policama i radnim stolovima davale su neto boje

metalnim povrinama, dok je veina prave hrane bila uskladitena u

hladnjacima i metalnim spremnicima. Hilis je, bez sumnje, bio
najivlja stvar u kuhinji, ogromna gruda debelog krzna puna
ivotne energije. Isserlev gaje slabo poznavala; njih su dvoje do
sada razmijenili moda 40 reenica.
"Hajde, ui!", dovikivao joj je. "Samo pazi kud hoda."
Penice su bile ugraene u pod kako bi ovjek mogao lake paziti
na hranu. Hilis se nagnuo nad najveom penicom i gledao dolje
kroz staklena vrata. Mahnuo je Isserlev da i ona uini isto.
Kleknula je pored njega.
"Pogledaj to", rekao je ponosno.
U penici se u krugu naranastog svjetla polako okretalo est malih
ranjeva, a na svakom pet ili est identinih komada mesa. Bili su
smei kao svjee iskopana zemlja i mirisali su upravo rajski, dok su
se lagano pekli u vlastitom soku.
"Dobro izgleda", priznala je Isserlev.
"I jest dobro", potvrdio je Hilis, pribliavajui njuku staklu sve dok
ga nije zamalo dodirnuo. "Sigurno je bolje od onoga s ime inae
moram raditi."
Svi su znali daje Hilis zbog toga nezadovoljan: najbolji komadi
mesa uvijek su bili namijenjeni teretnom brodu, dok je njemu
ostajalo slabije mljeveno meso, vratovi, iznutrice i udovi.
"Kad sam uo da dolazi sin starog Vessa", rekao je okupan
naranastim svjetlom iz penice, "pomislio sam da u za promjenu
dobiti priliku pripremiti neto bolje. Kako sam mogao znati, ha?"
"Ali... " namrtila se Isserlev koju je zbunjivalo vrijeme proteklo
izmeu Amlisovog dolaska i ovih predivnih odrezaka koji se
okreu u penici. On ju je prekinuo, sa smijekom.
"Stavio sam ove odreske u marinadu 24 sata prije nego je taj luak
uope stigao. to sam trebao uiniti? Isprati ih vodom? Ovi su fini
komadi pravo savrenstvo, kaem ti, pravo savrenstvo na tapiu.
Imat e jebaki dobar ukus!" Hilis je od oduevljenja postao
hiperaktivan.
Isserlev je zurila u peenje. Njegov se miris probijao kroz staklo i
punio Isserlevne nosnice.

"Osjeti taj miris, arne?" Hilis je pobjedonosno objavio, kao daje

zasluan stoje osmislio neto to se, suprotno svim oekivanjima,
uspjelo probiti u njen mali, kirurki unakaen nos. "Zar nije
predivno?"
Isserlev je kimnula glavom, dok joj se pred oima mutilo od silne
elje.
"Da", proaptalaje.
Hilis, koji nije nikako mogao stajati najednom mjestu, hodao je u
malim krugovima po kuhinji i dizao galamu.
"Hajde, Isserlev", molio ju je, neprestano prebacujui du- * gaku
vilicu i no iz ruke u ruku, "molim te. Mora probati malo. Usrei
starca. Znam da ti zna cijeniti dobru hranu. Ljudi mi kau da si se
kao djevojka druila s pripadnicima Elite. Nisi odrasla jedui smee
kao ovi prostaci iz Kolonija."
Uzbueno je otvorio penicu, zapljusnuvi Isserlev bogatim toplim
mirisom.
Preklinjao je: "Daj da ti odreem kriku ovoga. Molim te. Molim te."
Nasmijala se s nelagodom. "Dobro, moe", brzo se sloila.
Bio je brz kao munja, njegovo rezanje bilo je tako brzo da je moglo
promaknuti nepaljivom oku.
"Da, da, da", veselo je poskakivao. Isserlev se malo povukla kad se
vrue jelo pojavilo nekoliko centimetara od njenih usta, nabodeno
na otri vrh noa. Oprezno gaje uhvatila zubima i skinula s noa.
"Nisi svjesna to ini", uzdahnuo je Amis Vess.
"Neovlatenim osobama zabranjen je jebeni ulaz u moju kuhinju!"
istog je trenutka odvratio Hilis.
Amlis Vess je ustuknuo. Ustvari, vrlo se mali dio njegovog tijela
uope nalazio u kuhinji. Samo njegovo prekrasno crno lice i moda
malo bijelih prsa. Njegovo povlaenje nije ak niti izgledalo kao
povlaenje, ve vie kao neobavezno prebacivanje teita. Iako se
sad nalazio izvan kuhinje, njegov je pogled i dalje nesmiljeno pratio
sve to se dogaalo unutra. A taj je pogled bio usmjeren na Isserlev,
ne na Hilisa.
Isserlev je nesigurno vakala ono stoje ostalo od njenog ukusnog
zalogaja, previe maloduna da se pomakne. Sreom je meso bilo
tako mekano da joj se doslovno topilo u ustima.

"to Vas mui, gospodine Vess?" konano je izgovorila.

Amlisove su se vilice ljutito trznule od bijesa, a miii na ramenima
stegnuli kao daje namjerava napasti, ali se umjesto toga naglo
opustio, kao daje primio injekciju nekog sredstva za smirenje.
"To meso koje jede", tiho je rekao, "je tijelo nekog bia koje je
ivjelo i disalo kao ja i ti."
Hilis je neto progunao i zakolutao oima od oaja zbog mladieve
umiljenosti i gluposti. A onda je, na Isserlevn uas, okrenuo lea
cijeloj stvari i posvetio se svome poslu uhvativi se najblieg lonca.
Dok su joj Amlisove rijei jo odjekivale u uima, Isserlev je skupila
hrabrosti, usredotoivi se, kao i proli put, na njegov otmjeni
naglasak, njegov uglaeni izgovor njegovan u obilju i bezbrinosti.
Namjerno se prisjetila kako je prvo bila miljenica Elite i kako su je
onda odbacili. Pokuala je zamisliti pripadnike vlasti koji su donijeli
odluku da bi bila prikladnija za ivot u Kolonijama. Oni su sigurno
imali naglasak poput Amlisovog. Pustila je da taj naglasak odjekuje
u njoj i paljivo oslukivala.
"Gospodine Vess", rekla je hladno, "nerado Vam ovo govorim, ali
zaista sumnjam da postoji ikakva slinost izmeu naina na koji Vi i
ja ivimo i diemo, a pogotovo izmeu mene" - izazivaki je
pucnula jezikom - "i mog doruka."
"Svi smo mi isti ispod koe", iznio je Amlis svoje uvjerenje, uinilo
joj se, pomalo zlovoljno. Morat e ciljati na tu njegovu slabu toku,
tu idealistiku potrebu bogatakog djeteta da porie drutvenu
stvarnost.
"udno kako si ti svoju kou uspio odrati tako lijepom", zareala
je, "usprkos mukotrpnom radu."
Dobar pogodak, opazila je Isserlev. Amlis je izgledao kao da se
ponovno priprema na skok, oi su mu gorjele, a onda se opet
smirio; jo jedan ubod istim sredstvom za smirenje.
"Ovo nikamo ne vodi", uzdahnuo je. "Poi sa mnom."
Isserlev je stajala otvorenih usta u nevjerici.
"Da poem s tobom?"
y
"Da", rekao je Amlis, navodei pojedinosti njihove pustolovine oko
koje su se ve sloili. "Dolje. Dolje meu vod-sele."
"Ti... ti se sigurno ali", izustila je s kratkim osmijehom za koji je

htjela da bude prijeziran, ali je ispao sasvim slabaan.

"Zato ne?" nevino ju je izazivao.
Zamalo se zagrcnula odgovarajui; moda je to bilo zbog siunog
komadia mesa koji joj je zaostao u grlu. Jer se uasno bojim
dubina, pomislila je. Jer ne elim ponovno biti iva zakopana.
"Jer moram nastaviti sa svojim poslom", odgovorila je.
Zagledao joj se u oi, ne agresivno, ve kao da procjenjuje
udaljenost prije skoka u njenu duu.
"Molim te", rekao je. "Dolje sam vidio neto to bih htio da mi
objasni. Iskreno. Pitao sam radnike. Nijedan od njih ne zna. Molim
te."
Nastupila je stanka tijekom koje su ona i Amlis nepomino stajali, a
Hilis je pored njih lupao i zveketao. Onda je Isserlev iznenaeno
ula svoj glas kako neto odgovara Am-lisu. Nije mogla raspoznati
rijei, ali je to to mu je rekla znailo da. U snu, nadrealistiki
okruena zveketom metala i cvrljenjem mesa, ona je govorila da
Amlisu Vessu.
Okrenuo je svoje skladno tijelo na drugu stranu. Slijedila gaje iz
Hillisove kuhinje prema dizalu. Sada se ve skupilo nekoliko ljudi u
blagovaonici; avrljali su, zveckali, vakali i gledali Isserlev i
Amlisa Vessa kako prolaze izmeu njih.
Nitko se nije pomaknuo.
Nitko nije Amlisu zaprijetio smru ako se usudi napraviti samo jo
jedan korak.
Alarmi se nisu ukljuili kad su se ispred njih otvorila vrata dizala,
niti su se vrata odbila zatvoriti kad su zajedno uli unutra.
Sve u svemu, svemir nije prepoznao da tu neto nije u redu.
Obuzeta strahom, Isserlev je stajala do Amlisa Vessa u uskom
prostoru dizala, licem okrenuta prema izlazu, ali svjesna njegovog
dugakog vrata i glave odmah pored svojih ramena, njegovog
glatkog tijela koje se nadima sa svakim dahom tek nekoliko
centimetara od njenog boka. Dizalo se buno sputalo i zaustavilo
sa kripom.
Vrata su se otvorila, a Isserlev je, obuzeta klaustrofobijom, tiho
zastenjala. Gotovo sve je bilo obavijeno mrklim mrakom, kao da su
se nali u uskim prolazima izmeu stijena s djejom svjetiljkom da

im osvjetljava put. Osjetila je smrad ustajalog urina i izmeta. Tanki

obrisi eline mree ocrtavali su se na slabom svjetlu infra-crvene
arulje, a vatreno sjajni parovi oiju micali su se svuda oko njih..
"Zna li gdje se nalazi svjetlo?" ljubazno je upitao Amlis Vess.
8
Isserlev je uspjela pronai prekida. Bijelo je svijetlo poput bujice
ispunilo prostoriju od stropa do poda.
"Ah", izustila je s gaenjem. Biti tako duboko pod zemljom
predstavljalo je za nju pravu nonu moru.
"Nona mora, zar ne?" rekao je Amlis Vess.
Isserlev gaje pogledala, preplaena i eljna podrke, ali on je mislio
na stoku, naravno, a ne na njenu klaustrofobiju - bilo joj je jasno iz
odvratne grimase saaljenja koja mu se mogla proitati na licu.
Tipini mukarac: tako opsjednut vlastitim idealizmom da nije bio
sposoban suosjeati s ljudskim biem koje je patilo tu pored njega.
Isserlev je iskoraila iz dizala, odluna da se ne osramoti pred njim.
Prije nekoliko trenutaka poeljela je zabiti glavu u meko crno krzno
na njegovom vratu i vrsto se uhvatiti njegovog savreno
oblikovanog tijela; sad gaje eljela ubiti.
"Ma to je samo ivotinjski smrad", njukala je, odvrativi pogled od
njega. Dizalo iza njih se sa kripom zatvorilo i nestalo.
Pri iskopavanju ove najdublje razine, radnici nisu htjeli vaditi vie
ovih stijena iz trijasa nego stoje bilo nuno. Strop je bio visok manje
od dva metra, a kondenzirana para koja je nastajala od disanja
vodsela nakupljala se oko neonskih cijevi. Obori za vodsele bili su
meusobno spojeni i sloeni uz zidove. Tako su zauzimali gotovo
sav slobodni prostor pa je u sredini jedva bilo dovoljno mjesta za
hodanje. U kavezima s lijeve strane nalazili su se jednomjeseni tovljenici, na desno
neto mladi, a na samom su kraju nasuprot dizala bili smjeteni tek
pristigli vodseli.
"Prvi si put ovdje, zar ne?" zaula je Amlisov glas.
"Ne", ogovorila je razdraljivo, zaprepatena kako paljivo
promatra njen govor tijela.
Zapravo, bila je jednom ovdje, na samom poetku dok u oborima
jo nije bilo ivotinja. Mukarci su joj htjeli pokazati da su ih

napravili u ast njenog dolaska i da su spremni za njen daljnji

doprinos.
Rekla je: "Zaista posebno", ili neto tome slino i pobjegla.
Sada se, nakon mnogo godina, vratila s jednim od najbogatijih
mladia na svijetu jer ju je on htio neto pitati. Rije "nadrealno" tek
je izdaleka opisivala ovu situaciju.
Kavezi su bili tamniji i skueniji nego to ih je ona pamtila; ipke
kaveza su bile iskrivljene i potamnjele, iana mrea prijava,
mjestimino s tamnim tragovima izmeta. Posvuda se irio smrad
stoke, njihovih tijela i neistog daha. Ovdje se nalazilo sigurno 30
vodsela; tek je sada shvatila koliko stalno naporno radi.
Nekoliko preostalih jednomjesenih tovljenika bilo je sabijeno u
grudu ulovljenog mesa; bilo je teko razlikovati granice medu
udovima. Nasumice zgrene ruke i noge, kao da taj zapetljani
organizam priprema neku osvetu. Njihove su debele male glave
bile identine, ljuljale su se poput polipa. Glupo su treptali na
iznenadno svjetlo. ovjek ne bi nikada pomislio da bi, kad bi bili
puteni, imali dovoljno svijesti za bijeg.
Oko njih se debela bodljikava prostirka od sijena svjetlucala od
proljeva koji je ukazivao na njihovu zrelost. Nita to bi moglo
nakoditi ljudskoj probavi nije preivjelo u njihovim ogromnim
utrobama. Svaki je strani mikrob istjeran
van i zamijenjen samo najboljim i najpouzdanijim bakterijama.
Drali su se na hrpi, kao da ele ouvati svoju brojnost. Ostala su
etvorica, juer su bila petorica, prekjuer estorica.
S druge strane uredno pometenog prolaza neto manje uhranjeni
vodseli pokuavali su normalno sjediti, svaki na svome komadiu
sijena. Potivanjem praznog prostora izmeu njih, ak i ako se
radilo samo o centimetrima, uspijevali su ostati svoji. Durili su se na
Isserlev i Amlisa, neki odsutno vaui svoju novu hranu, neki
eui glave na kojima je izrastala rijetka kosa, neki grei ake koje
su drali na u-kopljenom meunoju. Iako su jo uvijek izgledali
neto drugaije i imali drugaiju boju, neprestano su ispred sebe
mogli vidjeti svoju vlastitu budunost. Polako su sazrijevali dok ne
dosegnu svoju sudbinu, svoju namjenu.
Na kraju su prolaza stajali najkasnije pristigli vodseli, dr- i# ali

se za icu, mahali rukama i pravili grimase.

"Ng! Ng! Ng!" galamili su.
Amlis Vess je pourio da im odgovori, a raskoni mu se rep klatio
izmeu sjajnih butina dok je hodao. Isserlev gaje polako i oprezno
slijedila. Nadala se daje problem vodse-lovskih jezika temeljito
rijeen. Ono to Amlis ne zna, ne moe ga previe pogoditi.
im se Isserlev pribliila oboru, na smrt ju je prepala gruda koja je
na nju doletjela iznutra i buno udarila u mreu. Jedan je muni
trenutak bila uvjerena daje njegovo oruje probilo zapreku, ali se
zapravo odbilo, a vodsel se sruio na pod, grei se od boli i gnjeva.
U unutranjosti njegovih otvorenih usta naziralo se crno mjesto na
kojem je nekad stajao jezik; bijela mu je pljuvaka visjela s brkova. S
naporom se uspravio, oito namjeravajui jo jednom napasti
Isserlev, ali su ga dva druga vodsela zgrabila i odvukla od ograde.
Mnogo mlai, atletski graen vodsel gaje pridravao, a on se ubrzo
bespomono sruio na svoje mjesto na sijenu, dok su mu se koljena
tresla. Tree se stvorenje spustilo na koljena ispred male hrpice
zemlje pored ograde, uzbueno isputajui neke zvukove i
njukajui kao daje neto izgubilo.
"Sve je u redu", iskreno gaje ohrabrivao Amlis. "Probaj ponovno.
Moe ti to. Znam da moe."
Vodsel se nagnuo iznad zemlje i rukom obrisao stope koje je ostavio
njegov podivljali prijatelj. Njegove prazne mo-nje, jo uvijek s
krvavim tragovima od kopljenja, ljuljale su se naprijed-nazad dok
je poravnavao zemlju i izbacivao kamenie i slamice. Onda je
skupio nekoliko dugakih slamki, vrsto ih stisnuo i poeo crtati po
blatu.
"Pogledaj!" povikao je Amlis.
Isserlev je uznemireno promatrala vodsela koji vrlo paljivo rkao
rije od pet slova i ak se potrudio nacrtati slova naopako tako da
onima s druge strane ice izgledaju uspravna.
"Nitko mi nije rekao da imaju svoj jezik", divio se Amlis, koji je
izgledao previe sretno da bi se mogao ljutiti. "Moj ih otac uvijek
opisuje kao povre koje hoda."
"To, ini mi se, ovisi o tome stoje za tebe jezik", ravnoduno je
odgovorila Isserlev. Vodsel je bio nagnut nad svojom

rukotvorinom, pokorno sputene glave i vlanih oiju.

"Ali to to znai?" nije poputao Amlis.
Isserlev je razmiljala o poruci koja je glasila MILOST. Na tu je rije
rijetko nailazila kad bi itala, a na televiziji nikad. Kratko je razbijala
glavu u potrazi za prijevodom, a onda posve sluajno shvatila da se
ta rije ne moe prevesti na njen jezik; takvo neto kod njih
jednostavno ne postoji.
Isserlev je stajala s rukom preko usta, kao daje sve tee podnosila
smrad. Iako joj je lice bilo bezizraajno, njen je
mozak bjesomuno radio. Kako obeshrabriti Amlisa da ne die
previe praine?
Palo joj je na pamet da s iskrivljenim ustima i namrtenim elom
izgovori neku udnu rije, na primjer da oponaa kokodakanje ili
mukanje krava. Kad bije zatim Amlis upitao to to znai, mogla bi
mu iskreno odgovoriti da takva rije ne postoji u ljudskom jeziku.
Otvorila je usta, a onda shvatila da bi to bila glupa greka. Kad bi
izgovorila bilo kakvu rije, znailo bi da joj daje poasni status rijei.
Amlis bi, bez sumnje, bio oduevljen sposobnou vodsela da
povezu niz znakova s odreenim zvukom, iako se tako
nerazumljivo glasaju. Jednim bi udarcem postigla da vodseli u
njegovim oima zaslue dostojanstvo zbog pisanja i govora.
Ali, pitala se u sebi, nije li im to dostojanstvo zaista pripadalo?
Isserlev je odbacila tu pomisao. Samo pogledaj ta stvorenja! Njihova
runa vanjtina, smrad, idiotski izgled, nain na koji se govna
slijevaju niz njihove debele none prste. Je li bila tako gadno
unakaena, tjelesno dovedena tako blizu ivotinjskog stanja, daje
gubila vezu s ljudima i zapravo se poistovjeivala sa ivotinjama?
Ako ne bude paljiva, mogla bi zavriti ivei meu njima,
neprestano brbljajui gluposti poput onih udaka sa televizije.
Sve joj je to prostrujalo kroz glavu u nekoliko sekundi. Za sekundu
ili dvije smislila je odgovor Amlisu.
"Kako to misli 'to znaiT" razdraeno je odvratila. "To je oito
nekakav znak koji za vodsele ima neko znaenje. Ja ne znam
kakvo."
Pogledala je Amlisu ravno u oi kako bi njeno poricanje dobilo na
teini.

"Pa, mislim da znam to bi mogao znaiti", tiho je primijetio.

Mnogo mlai, atletski graen vodsel gaje pridravao, a on se ubrzo
bespomono sruio na svoje mjesto na sijenu, dok su mu se koljena
tresla. Tree se stvorenje spustilo na koljena ispred male hrpice
zemlje pored ograde, uzbueno isputajui neke zvukove i
njukajui kao daje neto izgubilo.
"Sve je u redu", iskreno gaje ohrabrivao Amlis. "Probaj ponovno.
Moe ti to. Znam da moe."
Vodsel se nagnuo iznad zemlje i rukom obrisao stope koje je ostavio
njegov podivljali prijatelj. Njegove prazne mo-nje, jo uvijek s
krvavim tragovima od kopljenja, ljuljale su se naprijed-nazad dok
je poravnavao zemlju i izbacivao kamenie i slamice. Onda je
skupio nekoliko dugakih slamki, vrsto ih stisnuo i poeo crtati po
blatu.
"Pogledaj!" povikao je Amlis.
Isserlev je uznemireno promatrala vodsela koji vrlo paljivo rkao
rije od pet slova i ak se potrudio nacrtati slova naopako tako da
onima s druge strane ice izgledaju uspravna.
"Nitko mi nije rekao da imaju svoj jezik", divio se Amlis, koji je
izgledao previe sretno da bi se mogao ljutiti. "Moj ih otac uvijek
opisuje kao povre koje hoda."
"To, ini mi se, ovisi o tome stoje za tebe jezik", ravnoduno je
odgovorila Isserlev. Vodsel je bio nagnut nad svojom
rukotvorinom, pokorno sputene glave i vlanih oiju.
"Ali to to znai?" nije poputao Amlis.
Isserlev je razmiljala o poruci koja je glasila MILOST. Na tu je rije
rijetko nailazila kad bi itala, a na televiziji nikad. Kratko je razbijala
glavu u potrazi za prijevodom, a onda posve sluajno shvatila da se
ta rije ne moe prevesti na njen jezik; takvo neto kod njih
jednostavno ne postoji.
Isserlev je stajala s rukom preko usta, kao daje sve tee podnosila
smrad. Iako joj je lice bilo bezizraajno, njen je
mozak bjesomuno radio. Kako obeshrabriti Amlisa da ne die
previe praine?
Palo joj je na pamet da s iskrivljenim ustima i namrtenim elom
izgovori neku udnu rije, na primjer da oponaa kokodakanje ili

mukanje krava. Kad bije zatim Amlis upitao to to znai, mogla bi

mu iskreno odgovoriti da takva rije ne postoji u ljudskom jeziku.
Otvorila je usta, a onda shvatila da bi to bila glupa greka. Kad bi
izgovorila bilo kakvu rije, znailo bi da joj daje poasni status rijei.
Amlis bi, bez sumnje, bio oduevljen sposobnou vodsela da
povezu niz znakova s odreenim zvukom, iako se tako
nerazumljivo glasaju. Jednim bi udarcem postigla da vodseli u
njegovim oima zaslue dostojanstvo zbog pisanja i govora.
Ali, pitala se u sebi, nije li im to dostojanstvo zaista pripadalo?
Isserlev je odbacila tu pomisao. Samo pogledaj ta stvorenja! Njihova
runa vanjtina, smrad, idiotski izgled, nain na koji se govna
slijevaju niz njihove debele none prste. Je li bila tako gadno
unakaena, tjelesno dovedena tako blizu ivotinjskog stanja, daje
gubila vezu s ljudima i zapravo se poistovjeivala sa ivotinjama?
Ako ne bude paljiva, mogla bi zavriti ivei meu njima,
neprestano brbljajui gluposti poput onih udaka sa televizije.
Sve joj je to prostrujalo kroz glavu u nekoliko sekundi. Za sekundu
ili dvije smislila je odgovor Amlisu.
"Kako to misli 'to znaiV" razdraeno je odvratila. "To je oito
nekakav znak koji za vodsele ima neko znaenje. Ja ne znam
kakvo."
Pogledala je Amlisu ravno u oi kako bi njeno poricanje dobilo na
teini.
"Pa, mislim da znam to bi mogao znaiti", tiho je primijetio.
"Da, sigurna sam da te tako beznaajna stvar kao neznanje ne moe
sprijeiti", odbrusila mu je Isserlev, po prvi puta zamjeujui da ima
svega nekoliko posve bijelih dlaka oko onih kapaka.
"Sve to ti elim pokazati", ostao je ustrajan, "jest daje meso koje si
prije nekoliko minuta jela, isto ovo meso koje nam sada pokuava
neto saopiti."
Isserlev je uzdahnula i prekriila ruke na grudima, osjeajui
muninu od fluorescentnog bljetavila i zraka koji je iskoritavalo
30 ivotinja u hodniku duboko pod zemljom.
"Meni nisu nita saopili, Amlis", rekla je, a onda se zacr-venjela jer
gaje tako neoprezno oslovila osobnim imenom. "Moemo li sada
krenuti?"

Amlis se namrtio, a onda jo jednom pogledao vrljotine u blatu.

i#
"Jesi li sigurna da ne zna to ovi znakovi znae?" upitao je
glasom punim nevjerice.
"Ne znam to oekuje od mene", iznenada je provalilo iz Isserlev
koja je ve bila na rubu suza. "Ja sam ljudsko bie, a ne vodsel."
Amlis ju je pogledao od glave do pete, kao daje tek sada postao
svjestan njene stravine nakaznosti. Stajao je u svoj svojoj ljepoti, s
crnim krznom koje se presijava na vlanom zraku i pogledavao
Isserlev, vodsele i znakove u blatnoj zemlji.
"Oprosti", konano je rekao i okrenuo glavu prema dizalu.
Nekoliko sati kasnije, dok se Isserlev vozila na otvorenoj cesti,
udiui velike koliine zraka kroz otvoreni prozor, razmiljala je o
tome kako je proao susret s Amlisom Vessom.
Smatrala je da se dobro drala. Nije se trebala niega stidjeti. On je
pretjerao. I ispriao se.
Problem s vodeslima bio je u tome da su ih ljudi koji ih uope nisu
poznavali, esto posve pogreno tumaili. Uvijek je postojala ta
sklonost da se sve doarava u ljudskom obliku. Vodsel napravi
neto to nalikuje ljudskim postupcima; ispusti zvuk slian ljudskoj
ljutnji ili napravi pokret slian ljudskoj ljubaznoj gesti, a
neobavijeteni promatra iz toga izvue svakakve zakljuke.
Zapravo, vodseli nisu znali nita to ih je moglo initi ljudima. Nisu
znali raditi siuwil, nisu znali raditi mesnishtil, nisu imali pojma o
slanu. U njihovom im divljatvu nikada nije palo na pamet da se
koriste hunshurom; njihove su zajednice bile tako nerazvijene da
hississinsi nisu uope postojali. Ta stvorenja nisu imala nikakvu
potrebu za chailom, pa ak niti chailsinnom.
A kad pogleda njihove male staklaste oi, bilo ti je jasno zato.
Ali morao si dobro pogledati.
Zato je bolje to Amlis Vess ne zna da vodseli imaju jezik.
Zato je morala dobro paziti da ga nikada ne koristi dok je on u
blizini. To bi ga samo izazvalo. Time ne bi nita postigla. U ovom bi
sluaju mrvica znanja bila mnogo opasnija od potpunog neznanja.
Bilo je dobro to su vodseli gotovo potpuno bez svijesti kada stiu
na farmu. Dok se ponovno ne osvijeste, radnici se ve pobrinu za
njih pa vie ne mogu dizati nikakvu galamu. To je sasijecalo sve

probleme odmah u korijenu. Kad bi bar bilo mogue nekako

pripaziti na Amlisa dok brod ne bude spreman za polazak, ne bi
nikada morao saznati... ita vie.
A onda, kad se jednom nae na brodu kui, moe svojoj
prenaglaenoj savjesti, svojoj sentimentalnosti dati oduka koliko
god hoe. Ako bude htio izbaciti van ono stoje ostalo od vodsela i
na taj im nain posmrtno dodijeliti slobodu, neka samo izvoli. To
vie nee biti njezin problem.
Njezin je problem bio mnogo jednostavniji i tu nije bilo mjesta
malodunosti: imala je teak posao i nitko osim nje ga nije mogao
obavljati.
Dok se vozila pored farme Dalmore u Alnessu, u daljini je ugledala
stopera. Uoavao se kao vatra na vrhu planine. Podigla je prozor i
pojaala grijanje. Bila je spremna za posao.
ak je i sa udaljenosti od stotinjak metara vidjela daje ovaj stoper
graen kao neki snani poljoprivredni stroj, vidjela je da bi on
itekako opteretio bilo to na kotaima. Njegovo je ogromno tijelo
bilo jo uoljivije jer je bilo umotano u fluorescentno uto radno
odijelo. Mogao je biti neka nova vrsta prometnog znaka.
Kad se pribliila, Isserlev je primijetila daje to radno odi-y jelo
toliko staro i prljavo daje postalo gotovo crno; boje kore trule
banane. Tako prljavo i uniteno odijelo nije moglo pripadati
nekome tko je zaposlen u tvrtki; ovaj je tip ili bio sam svoj ef ili
uope nije radio.
To je bilo dobro. Nezaposleni vodseli su joj obino odgovarali. Iako
se Isserlev inilo da su obino u jednako dobrom stanju kao i
vodseli koji rade, shvatila je da su nezaposleni esto bivali izopeni
iz drutva, odbaeni i ranjivi. A, jednom kada bi bili izopeni, inilo
se da provode cijeli ivot povlaei se po granici opora, nastojei se
sprijateljiti s mukarcima na visokim poloajima i poeljnih
enama, ali im nikada ne bi uspjeli prii zbog straha od brze i
okrutne kazne. Na neki se nain inilo da sama vodselovska
zajednica vri odabir lanova po vlastitom nahoenju.
Isserlev je dostigla stopera i provezla se pored njega, lagano kao i
uvijek. Opazio je njen prolazak, njenu oitu nezainteresiranost,
ravnoduno kiljei; bio je potpuno svjestan da bi mogao biti

odbijen jer se njegova boja trule banane ne

slae sa sivom unutranjou veine automobila. Ali inilo se da iz
Isserlevnog smjera dolazi jo mnogo drugih vozaa, tako da nema
veze.
Odmjerila gaje vozei dalje. Nesumnjivo je imao vie nego dovoljno
mesa na sebi, moda i previe. Salo je bilo loa stvar; ne samo
bezvrijedna nakupina koju je valjalo odstraniti, nego se uvlaila u
dubinu - barem joj je tako jednom rekao Unser, glavni majstor. Salo
je kvarilo dobro meso kao crvotoina.
Ipak, ovaj stoper bi mogao biti sav miiav. Zaustavila se, malo
priekala i onda se paljivo okrenula.
Drugo je bilo to stoje bio potpuno elav, bez dlake na glavi. To joj
nije bilo bitno, razmiljala je, jer ako ga pokupi svejedno e zavriti
bez kose. Ali zbog ega vodseli ostanu bez kose prije vremena?
Nadala se kako to nije neka greka koja bi utjecala na kakvou
mesa, ili kakva bolest. Bestjelesan glas s televizije jednom joj je
rekao kako rtve raka postaju elave. Ovaj stoper u utom radnom
odijelu - opet ga je ugledala - nije joj izgledao kao rtva raka.
Naprotiv, izgledao je kao da bi bio u stanju golim rukama razvaliti
neku bolnicu. A to s vodselom kojeg je nedavno imala u autu, koji
je imao rak plua? Koliko se sjeala, on je imao prilino mnogo
kose.
Opet se provezla pokraj elavca, potvrujui kako ima dovoljno
miia na sebi da zadovolji svakoga. im je mogla, napravila je jo
jedan okret.
Zbilja je bilo neobino da nikad prije nije imala potpuno elavog
stopera. Statistiki gledano, morala je imati. Njegova sjajna elava
glava, zajedno s njegovom elinom graom i udnovatom
odjeom, mogla bi objasniti njenu neobinu sumnju dok se
zaustavljala da ga primi u vozilo.
"Treba prijevoz?" nepotrebno je viknula, budui daje nahrupio na
vrata im ih je poela otvarati.
"Hvala", rekao je, pokuavajui se smjestiti. Dok je ulazio, njegovo je
radno odijelo smijeno zakripalo. Pomaknula je sjedalo nazad da
mu oslobodi vie mjesta.
Bilo mu je neugodno zbog njene ljubaznosti i, kad se konano

smjestio, zurio je ravno naprijed kroz vjetrobransko staklo prtljajui

oko pojasa. Izgledalo je da mora izvui metre trake kako bi se
opasao.
"Dobro", izustio je im se kopa zatvorila.
Krenula je, dok se on i dalje crvenio poput ruiaste lubenice
smjetene na vrh nadutog, prljavo utog plasta.
Nakon pune minute, stoper se konano polako okrenuo prema njoj.
Odmjerio ju je od glave do pete. Okrenuo se natrag i pogledao kroz
prozor.
Moj sretan dan, pomislio je.
"Moj sretan dan", rekao je.
"Nadam se", rekla je Isserlev vedro, dok joj je neobjanjiva studen
klizila niz kraljenicu. "Kamo si krenuo?"
Pitanje je visjelo u zraku, hladilo se kao nepojedena hrana i konano
se zamrznulo. I dalje je zurio naprijed.
Isserlev je naumila ponoviti pitanje, ali je osjetila neobinu
nelagodu zbog toga. Zapravo joj je bilo posve neugodno. Nesvjesno
se blago nagnula naprijed i pokazala grudi.
"Ima lijepe cice", rekao je.
"Hvala", odgovorila je. Uzbuene su molekule zraka u kabini
iznenada poele titrati.
"Nisu narasle preko noi", smijuljio se.
"Ne, nisu", sloila se.
Njene prave grudi, prirodno narasle na trbuhu, kirurki su
odstranjene jednim zahvatom, a drugim su joj ove umjetne
priivene na prsa. Kirurzi su kao vodi koristili sliku iz asopisa
koju je poslao Esswis.
"Vee nisam vidio ve due vrijeme", dodao je stoper, oito ne
mislei prestati kopati po tako zahvalnoj temi razgovora.
"Hm", izustila je Isserlev, uoivi prometni znak i brzo neto
raunajui. Jednog bi dana trebala rei Essvvisu da nije nikad, za
svih svojih dalekosenih putovanja izvan njegovog skromnog
podruja djelovanja od livada i ograda, vidjela enskog vodsela s
grudima kao u njegovom asopisu.
"Jesi li dugo stajao?" upitala je da promijeni temu.
"Dovoljno dugo", progunao je.

"Kamo si se uputio?" nadala se da e mu ovo pitanje moda ipak

prodrijeti do mozga.
"Znat u kad tamo stignem", rekao je.
"Pa, ao mije, ali ja idem samo do Evantona", rekla je. "Moda ti to
mijenja planove."
"Da", otfrknuoje. "Nema problema."
Izmeu njih su se ponovno u tiini uzburkale nevidljive molekule.
"I to te je danas navelo na put?" pitala je vedro.
"Ma, hou neto obaviti."
"Nisam mislila njukati", nastavila je, "samo sam znatieljna."
"U redu je. Takav sam tip, ne priam puno." Rekao je to kao da se
radilo o posebnosti koja mu je dodijeljena roenjem, kao bogatstvo
ili dobar izgled. Isserlev nije mogla ne misliti na Amlisa.
"Voli malo arati, zar ne?" izazivao je stoper.
"Ja... molim?" izustila je, ne shvaajui njegov izraz.
"Seks", objasnio je kratko, a njegova se velika okrugla glava opet
zarumenila. "U glavi. Snimio sam te odmah. Voli to, zar ne?"
Isserlev se promekoljila u sjedalu i provjerila retrovizor.
"Ustvari, previe naporno radim da bih mislila na to", rekla je,
trudei se da zvui leerno.
"Sere", mirno je odgovorio, "upravo sad misli na to."
"Zapravo, mislim na... na probleme na poslu", objasnila je. Nadala
se da e je pitati to radi. Odluilaje da bi mogla biti policajac u
civilu.
"Djevojka kao ti ne treba misliti", frknuo je.
Bilo je osam minuta vonje do Evantona. Trebala je rei
Ballachraggan, koji je bio na pola puta, ali bi mu moda smetalo da
se tako kratko vozi.
"Kladim se da ih je prilian broj tipova dirao, ha?" dodao je
iznenada kao da eli potpiriti razgovor koji se zbog njenog nemara
poeo hladiti.
"Ba i nije", objavila je. Toan je broj bio nijedan.
"Ne vjerujem ti", rekao je, naginjui se na naslon i napola u
zatvarajui oi.
"Ali... istina je", uzdahnula je Isserlev neutjeno. Prema digitalnom
satu prolo je tek 50 sekundi.

Meutim, izgleda daje nebo na kraju ipak ulo njene molitve.

Stoperove su se oi suzile, a zatim potpuno zaklopile. Glava mu je
malo utonula u podignuti ovratnik odijela. Prolazile su minute, a
predenje motora i siva cesta ponovno su izgledali normalno.
Evanton je bio udaljen samo nekoliko kilometara u trenutku kad se
elavac probudio.
"Zna to mi nije jasno?" upitao je, sada neto bolje raspoloen.
"to ti nije jasno?" Isserlev je osjetila olakanje, osjeajui kako se
zrak raistio i kako su se molekule smirile.
"Ti supermodeli", odgovorio je.
Isserlev je prvo pomislila na skupe automobile, a zatim na crtane
likove koji su se mogli vidjeti na televiziji rano ujutro: stilizirane
ene koje lete kroz svemir s rukavicama do laktova i visokim
izmama. Ba se u trenutku kad je otvorila usta da progovori sjetila pravog znaenja te rijei; jednom je na
vijestima vidjela jedno od tih izuzetnih stvorenja.
"Voli ih?" pretpostavila je.
"Mrzim ih."
"Zarauju mnogo vie od mene ili tebe, zar ne?" primijetila je
Isserlev, i dalje ne uspijevajui saznati ita o njegovom ivotu.
"A ime to zasluuju?"
"ivot zna biti nepravedan", objasnila je Isserlev.
Namrtio se i napuio usne, spremajui se za neko teko priznanje.
"Neke od tih supermodela," primijetio je, "kao Kate Moss i ona
crnkinja, to me stvarno udi. Ba me udi."
Izgovorio je te rijei kao daje pronaao neto vrlo vrijedno kako lei
negdje na cesti, neto to bi inae bilo potpuno izvan njegove
kupovne moi, neto s ime se sad namjera- u vao svima hvaliti.
"to te udi?" pitala je Isserlev, ve potpuno izgubljena.
"Gdje su im cice, to me zanima!" povikao je, pokazujui rukama
pravi oblik ispred svojih prsa.
"Supermodeli, a nemaju cice! Kako je to mogue?"
"Ne znam tko odluuje o tome", priznala je Isserlev jadno, dok se
atmosfera ponovno uzburkavala.
"Pederi, kladim se", ljutito je odgovorio. "Stoje njih briga za cice?
Sigurno je u tome stvar."

"Sigurno", tiho je, gotovo neujno, potvrdila Isserlev. Bila je

potpuno iscrpljena . Evanton je sad bio vrlo blizu i sva e joj
energija biti potrebna da ga izbaci iz automobila.
"Ti bi bila jebaki dobar model", obavijestio ju je nakon to ju je
ponovno dobro odmjerio. "Materijal za prve stranice."
Uzdahnula je pokuavajui se ljubazno nasmijeiti.
>*'- "Moda bih trebala imati manje grudi, ha?" upitala je. "Kao ti
supermodeli." Njeno loe oponaanje njegovog grubog govora
zvualo je kao jadno ulagivanje; izgubila je nadzor. Boe, to li on
sad misli o njoj?
"Jebe supermodele!" uvjeravao ju je grubo. "Tvoje je tijelo mnogo
bolje. Te ene nisu prirodne. Moraju uzimati ste-roide. Kao ruske
trkaice. Cice im prestanu rasti, dobiju dubok glas i brkove. to se
sve dogaa u ovom jebenom svijetu. Nema granica. A nitko nita ne
poduzima. udi me."
"Svijet je udno mjesto", sloila se, a zatim dodala: "Jo malo pa smo
stigli."
"Kamo?" sumnjiavo je upitao.
"U Evanton", podsjetila gaje. "Ne idem dalje."
"0, mislio sam da ide", odgovorio je tunim, gotovo oajnim
glasom. "Sigurno moe otii jo malo dalje."
Isserlevno je srce udaralo sve jae.
"Ne", ostajala je pri svom, "ne idem dalje od Evantona."
Stoper je posegnuo u unutranjost svog radnog odijela i izvukao
dugaki no sa sjajnim zailjenim vrhom, ve izvaen iz korica.
"Samo vozi", tiho joj je rekao.
Isserlev je vrsto stisnula upravlja, borei se sa samom sobom da
dovede disanje pod kontrolu.
"Ne eli to uiniti", rekla je.
Samo se nasmijao na to.
"Idi lijevo na sljedeem skretanju", rekao joj je.
"Bilo bi bolje... za nas oboje..." petljala je, "kad bih stala ... i pustila te
van." Njen lijevi kaiprst drhtao je iznad ruice za icpathuu.
Izgledao je kao daje nije uo. Na lijevoj se strani nazirala stara crkva
sa zazidanim prozorima do koje je vodila dugaka ljunana staza

koju je zaklanjalo grmlje.

"Evo je, dolazi", tiho ju je opomenuo.
Isserlev je pogledala u retrovizor. Najblii je automobil bio udaljen
od nje moda stotinu metara. Kad bi se barem mogla prisiliti da
nagazi na gas, a onda naglo zakoi, mogla bi prije nego joj se
priblii biti sigurno parkirana uz cestu sa zatamnjenim prozorima.
Povukla je ruicu za icpathuu.
"Skreni lijevo, rekao sam ti!" vikao je autostoper. "Lijevo!"
Ispunila ju je panika; prenaglila je s mjenjaem paje sve u tom
trenutku zakripalo. Istog je trenutka pogledala dolje prema
suvozaevom sjedalu. Sad je tek shvatila da su hlae koje je elavac
nosio bile debele poput kravlje koe prekrivene dodatnim utim
slojem plastike.
Osjetila je iznenadnu bol meu rebrima. Bio je to vrh noa koji joj se
kroz tanku tkaninu majice zabijao u meso.
"Dobro, dobro!" prosiktala je, ukljuivi pokaziva i skreui na
stazu na koju je on htio. ljunak je kripao ispod kotaa i glasno
udarao u lim automobila. vrsto je stiskala upravlja, vre nego
stoje to zahtijevalo naglo skretanje, sa svakim udisajem osjeajui
otricu noa meu rebrima.
"Evo, evo!" gotovo je plakala.
Odmaknuo je no i sa slobodnom rukom umirio upravlja. Stisak
mu je bio vrst, ali njean, kao daje eli poduiti vonji. Dlan mu je
bio dvostruko vei od njenog.
"Molim te... dobro razmisli", mucala je Isserlev.
Nije odgovorio, ali je ipak skinuo ruku s upravljaa, oito
zadovoljan stoje poela raditi ono stoje traio od nje. Automobil se
probijao kroz zaputeni predio obrastao niskim gr-mljem s
istrunulim balama sijena. U daljini se naziralo nekoliko loe
sagraenih straara za potrebe farme, bili su to kosturi
odpopucalog betona i savijenog eljeza. A9 je gotovo u potpunosti
nestala iz njenog retrovizora, tek se nejasno nazirui poput udaljene
rijeke.
"Moda bih trebala imati manje grudi, ha?" upitala je. "Kao ti
supermodeli." Njeno loe oponaanje njegovog grubog govora
zvualo je kao jadno ulagivanje; izgubila je nadzor. Boe, to li on

sad misli o njoj?

"Jebe supermodele!" uvjeravao ju je grubo. "Tvoje je tijelo mnogo
bolje. Te ene nisu prirodne. Moraju uzimati ste-roide. Kao ruske
trkaice. Cice im prestanu rasti, dobiju dubok glas i brkove. to se
sve dogaa u ovom jebenom svijetu. Nema granica. A nitko nita ne
poduzima. udi me."
"Svijet je udno mjesto", sloila se, a zatim dodala: "Jo malo pa smo
stigli."
"Kamo?" sumnjiavo je upitao.
"U Evanton", podsjetila gaje. "Ne idem dalje."
"O, mislio sam da ide", odgovorio je tunim, gotovo oajnim
glasom. "Sigurno moe otii jo malo dalje."
Isserlevno je srce udaralo sve jae.
"Ne", ostajala je pri svom, "ne idem dalje od Evantona."
Stoper je posegnuo u unutranjost svog radnog odijela i izvukao
dugaki no sa sjajnim zailjenim vrhom, ve izvaen iz korica.
"Samo vozi", tiho joj je rekao.
Isserlev je vrsto stisnula upravlja, borei se sa samom sobom da
dovede disanje pod kontrolu.
"Ne eli to uiniti", rekla je.
Samo se nasmijao na to.
"Idi lijevo na sljedeem skretanju", rekao joj je.
"Bilo bi bolje... za nas oboje..." petljala je, "kad bih stala ... i pustila te
van." Njen lijevi kaiprst drhtao je iznad ruice za icpathuu.
Izgledao je kao daje nije uo. Na lijevoj se strani nazirala stara crkva
sa zazidanim prozorima do koje je vodila dugaka ljunana staza
koju je zaklanjalo grmlje.
"Evo je, dolazi", tiho ju je opomenuo.
Isserlev je pogledala u retrovizor. Najblii je automobil bio udaljen
od nje moda stotinu metara. Kad bi se barem mogla prisiliti da
nagazi na gas, a onda naglo zakoi, mogla bi prije nego joj se
priblii biti sigurno parkirana uz cestu sa zatamnjenim prozorima.
Povukla je ruicu za icpathuu.
"Skreni lijevo, rekao sam ti!" vikao je autostoper. "Lijevo!"
Ispunila ju je panika; prenaglila je s mjenjaem pa je sve u tom
trenutku zakripalo. Istog je trenutka pogledala dolje prema

suvozaevom sjedalu. Sad je tek shvatila da su hlae koje je elavac

nosio bile debele poput kravlje koe prekrivene dodatnim utim
slojem plastike.
Osjetila je iznenadnu bol meu rebrima. Bio je to vrh noa koji joj se
kroz tanku tkaninu majice zabijao u meso.
"Dobro, dobro!" prosiktala je, ukljuivi pokaziva i skre- j# ui
na stazu na koju je on htio. ljunak je kripao ispod kotaa i glasno
udarao u lim automobila. vrsto je stiskala upravlja, vre nego
stoje to zahtijevalo naglo skretanje, sa svakim udisajem osjeajui
otricu noa meu rebrima.
"Evo, evo!" gotovo je plakala.
Odmaknuo je no i sa slobodnom rukom umirio upravlja. Stisak
mu je bio vrst, ali njean, kao daje eli poduiti vonji. Dlan mu je
bio dvostruko vei od njenog.
"Molim te... dobro razmisli", mucala je Isserlev.
Nije odgovorio, ali je ipak skinuo ruku s upravljaa, oito
zadovoljan stoje poela raditi ono stoje traio od nje. Automobil se
probijao kroz zaputeni predio obrastao niskim gr-mljem s
istrunulim balama sijena. U daljini se naziralo nekoliko loe
sagraenih straara za potrebe farme, bili su to kosturi od
popucalog betona i savijenog eljeza. A9 je gotovo u potpunosti
nestala iz njenog retrovizora, tek se nejasno nazirui poput udaljene
rijeke.
"Kad vidi hrpu guma, skreni desno", uputio ju je stoper. "Onda
stani."
Isserlev je uinila kako joj je naloio. Zaustavili su se iza zida
visokog tri i dugakog desetak metara. On je bio jedino stoje ostalo
od graevine.
"Dobro", rekao je stoper.
Isserlev je sada imala disanje pod nadzorom. Pokuavala se
potpuno usredotoiti. Jedino je pribranost moe spasiti, a ne noge.
Nju, koja je nekada bila brza kao srna, a sad uope ne moe trati.
"Imam prijatelje na visokim mjestima", molila je.
Ponovno se nasmijao kratkim i hladnim smijehom koji je vie liio
na kaljanje.
"Izai van", rekao je.

Oboje su otvorili vrata i izali na kamenje. Obiao je vo-y ilo do

njene strane i zatvorio vrata. Pogurnuo ju je na automobil. Jo
uvijek jednom rukom drei no, drugom je uhvatio njenu
pamunu crnu majicu i naglo je povukao preko grudi. Bio je tako
jak da ju je to povlaenje tkanine zapele ispod pazuha zamalo
podiglo sa zemlje. Brzo je podigla ruke i pustila da joj skine majicu.
"Mogli bismo se... divno provesti zajedno", ponudila je njeno
stavljajui ruke preko grudi, "ako mi dopusti."
Ravnoduan i crven u licu, stao je na pola metra od nje. Onda je
ispruio ruku i poeo joj naizmjence gnjeiti grudi rukom u kojoj
nije drao no, hvatajui bradavice izmeu palca i kaiprsta kao da
oblikuje kuglice tijesta.
"Svia ti se ovo, ha?" upitao je.
"Aha", odgovorila je. U grudima, naravno, nije nita osjeala, ali
zato itekako jest u kraljenici koju je pritiskao na automobil. Hladni
trnci boli i straha prekrili su joj ramena.
Gnjeio joj je grudi itavu vjenost. Njen i njegov dah su se mijeali
na hladnom zraku. Iznad njih se pojavilo blijedo
sunce koje se zrcalilo od njegove glave nalik na kupolu. U motoru
se ulo nekakvo itanje dok se hladio.
Konano je stoper ostavio njene bradavice i napravio korak nazad.
"Spusti se na koljena", rekao joj je. Isserlev gaje brzo posluala, a on
je otkopao odijelo i otkrio iznenaujue bijelu potkoulju ispod
prljave crno-ute podstave. Otkopao je odijelo skroz do
meunoja. Izvadio je spolovilo, dlakave testise i ostalo. Pribliio joj
se toliko da joj je mahao penisom ispred lica.
Drao je no iza njenog vrata tako da gaje mogla osjetiti kroz kosu.
"Ne elim osjetiti zube, razumije?" rekao je.
Penis mu je bio runo uvean, deblji i svjetliji od ljudskog, sa
ruiastim, asimetrinim glaviem. Na vrhu se nalazila rupica
poput loe zatvorenog oka mrtve make.
u
"Razumijem", odgovorila je.
Nakon stoje minutu u ustima imala njegovo meso s okusom urina,
sa vrata joj je maknuo otricu noa, ali je osjetila njegove debele i
grube prste.
"To je dovoljno", zastenjao je i poupao je.

Odmaknuvi se, pustio je da mu penis ispadne iz njenih usta. Bez

upozorenja ju je zgrabio za lakat i povukao prema gore. Isserlev nije
imala vremena stegnuti miie da dobiju karakteristian
vodselovski oblik, tako da joj se ruka savila u nekoliko zglobova,
pod ljudskim kutovima. inilo se da to stoper nije opazio. Ovo je,
vie od iega dotad, ispunilo Isserlev strahom i muninom.
Kad je ustala, stoper ju je pogurao dalje na prednji dio automobila..
"Okreni se", rekao joj je.
Posluala gaje, a on je odmah zgrabio njene zelene barunaste hlae
i u jednom ih potezu strgnuo do koljena.
..-11
"Isuse", gunao je iza nje. "Imala si neku prometnu nesreu?"
"Da", proaptalaje, "ao mije."
Na jedan se kratki trenutak ponadala da gaje to obeshrabrilo, ali je
onda osjetila njegov dlan na leima, kako je gura.
Oajno je traila pravu rije, rije koja bi ga natjerala da stane. Znala
je tu rije, ali ju je jedino vidjela napisanu, zapravo vodsel ju je ba
jutros napisao. Nikad nije ula nikoga daje izgovara.
"Milost", molila je.
Obje su mu ruke bile na njezinim kriima, dok su joj korice noa
pritiskale kraljenicu. Njegov se penis gurao meu njenim
slabinama i traio ulaz.
"Molim te", odjednom je osjetila nadahnue, "dopusti da ti
pokaem. Bit e ti jo bolje. Obeajem."
Nagnuvi se preko auta i naslonivi grudi i lice na glatki metal,
stavila je ruke na guzove i razdvojila ih. Znala je da je njeno
spolovilo skriveno ispod runih oiljaka od amputacije repa. Ali su
same crte oiljaka podsjeale na spolovilo kod vodsela.
"Nita ne vidim", alio se.
"Prii blie", poticala gaje, bolno okreui glavu da vidi kako se
njegova kupolasta glava pribliava. "Tu je. Pogledaj."
U trenutku, iskoritavajui injenicu daje sigurno naslonjena na
automobil, Isserlev je zamahnula rukama prema nazad i brzo
prema gore. Zamahnula je kao bievima i tono pogodila cilj. Po
dva prsta na svakoj ruci zarila su se stoperu u oi, skroz do kostiju,

ravno u njegovu ljepljivu lubanju.

Hvatajui dah, izvukla je prste i udarila glavom o automobil.
Uspjela se uspraviti ba kad je elavi padao na koljena; s hlaama
oko glenjeva, brzo mu se izmaknula dok
se ruio naprijed, pri emu mu je glava zvuno udarila o branik.
"Fuj! Fuj! Fuj!" vikala je s gaenjem, histerino briui prste o gole
noge. "Fuj! Fuj! Fuj!"
Navukla je hlae, nekako dola do svoje majice i brzo je pokupila s
mjesta na kojem je leala.
"Fuj! Fuj! Fuj P'vikalaje dok se uvlaila u mokru i blatnu majicu.
Zrnca pijeska su joj grebala ramena i laktove dok je navlaila
rukave preko ruku koje su drhtale.
Ula je u automobil i pokrenula paljenje. Motor je zaka-ljao, a ona
se odmakla od stoperovog tijela, i onda stala.
Htjela je ponovno upaliti motor i odvesti se, ali nije mogla odoljeti,
a da jo jednom ne obrie prste komadom tkanine kojeg je koristila
za brisanje vjetrobranskog stakla. Primijetila je da joj nedostaje
prilian komad nokta. Udarila je dlanovima po upravljau. Zatim je
izala iz automobila, po- t novno prila stoperovom tijelu s
namjerom da pronae ono to ni po koju cijenu ne smije biti
pronaeno i analizirano na tom mjestu.
Trebalo joj je dosta vremena i predanosti.
Kad je uspjela, ula je u automobil i odvezla se nazad prema
glavnoj cesti.
Druga su joj vozila trubila dok se pokuavala ubaciti izmeu njih.
Ukljuila je duga svjetla.
Ako je eljela ui u njihovu mirnu povorku, to nije bilo doputeno.
Isserlev se odvezla do Tarbat Nessa, do nasipa kojeg je poznavala.
Nalazio se na kraju kratke i opasno strme ceste na koju je
upozoravao prometni znak s automobilom koji pada u valove
oceana.
Isserlev je paljivo vozila, paljivo parkirala prije ruba nasipa,
povukla runu konicu, kao da vraa neto to bi inae bilo
izgubljeno. Zatim je poloila ruke na upravlja i dala m* si
doputenje da osjea to god eli.
Nikakvi joj osjeaji nisu dolazili.

More je bilo savreno mirno i tamno sivo. Isserlev gaje dugo

promatrala kroz vjetrobransko staklo, ne trepui. Bilo je poznato
da se tuljani igraju na tom mjestu; ak je negdje na cesti iza nje bio
postavljen znak za to. Zurila je u more moda dva sata, odluna da
nita ne propusti. More je postajalo sve tamnije; poput prostranstva
obojanog stakla. Ako je ispod i bilo skrivenih tuljana, nijedan nije
izaao na povrinu.
S vremenom je tiho nastupila plima i pribliila se nasipu. Isserlev
nije znala hoe li razina toliko porasti da podigne njen automobil i
odnese ga na puinu. Kad bije voda povukla, sigurno bi se utopila.
Nekada je bila dobar pliva, ali tada je imala tijelo koje se znatno
razlikovalo od ovog sadanjeg.
Pokuala je potaknuti samu sebe da upali motor i odveze se na
neko sigurno mjesto, ali jednostavno nije uspijevala u
tome. Nije bila u stanju misliti na neko drugo mjesto na kojem bi se
mogla nalaziti. Dok je jo imala snage za donoenje odluka, odluila
je da eli biti ovdje, a sada te snage vie nije bilo. More e je ili
odnijeti ili ostaviti tu gdje je. Je li uope bilo vano to e se od toga
dogoditi?
Stoje Isserlev due ekala na nasipu, vie se osjeala kao daje tek
stigla i daje tu tek nekoliko trenutaka. Sunce se kretalo po nebu
poput varavih svjetala udaljenog vozila koje nikako da se priblii.
Voda Sjevernog mora njeno je oplahiva-la dno njezinog
automobila. Isserlev je i dalje gledala kroz vjetrobransko staklo.
Neto joj je vano nedostajalo. ekat e dok se to ne pojavi. ekat e
zauvijek ako bude morala.
Veliki oblak na sve tamnijem nebu neprestano je mijenjao oblik.
Iako nimalo nije bila svjesna vjetra, sigurno su gore postojale neke
mone sile koje su oblikovale oblak, a onda ga, nezadovoljne
uinjenim, preoblikovale u neto posve drugo. Poelo je kao
nestalna zemljopisna karta, zatim je oblak poprimio izgled broda, a
onda se pretvorio u neto nalik na kita. Na kraju se, kako je padala
no, rastopio u neto mnogo vee, bezlino i beznaajno.
Pao je mrak, a Isserlev je trebalo jo vremena da odlui to e dalje
uiniti. Automobil se blago ljuljao od valova koji su ga odozdo
zapljuskivali. Otii e kad ona bude spremna.

Polako su prolazile sekunde noi; sigurno ih nije prolo vie od

nekoliko tisua. Isserlev nije spavala. Sjedila je za upravljaem i
promatrala no kako prolazi. U neko doba noi, more je odustalo od
pokuaja daje zastrai i povuklo se.
U zoru je nekoliko puta trepnula. Skinula je naoale, ali je problem
bio u samom vjetrobranskom staklu koje se zamaglilo. Njeno je
tijelo bilo vrue i ljepljivo, kao daje spavala. Sigurno nije spavala. To
nije bilo mogue. Nije se opustila ni na trenutak.
Ukljuila je brisae kako bi oistila tu maglu. Nita se nije dogaalo.
Pokrenula je paljenje. Motor je slabo zakaljao i stresao se, a zatim
se smirio.
"Ako tako hoe, dobro", rekla je glasom punim bijesa.
Morat e neto poduzeti.
Nakon sat vremena ili vie, stakla su se sama raistila. Isserlev je
postala svjesna boli meu rebrima. Vrhovima prstiju je dotaknula to
mjesto; tkanina majice bila je slijepljena za tijelo neim stoje moralo
biti krv. ivano ju je odlijepila; mislila je daje prola neozlijeena.
Pokuala je zaljuljati bokovima i podii se. Nita se nije dogaalo.
Kao daje bila mrtva ispod pojasa. More se povuklo od obale i
otkrilo elatiniziranu morsku travu, poluras-padnute otpatke i
kamenje obraslo malim puevima koje su ljudi - koje su vodseli sakupljali.
U daljini su dvije figure hodale obalom prema Isserlev-nom nasipu.
Isserlev ih je promatrala kako se pribliavaju, prieljkujui da se
vrate nazad. Njene misli, bez obzira na svoju jainu, nisu uspjele
nita postii. Nisu se vratili.
Kad su joj se pribliili na nekih 50 metara, Isserlev ih je raspoznala
kao enskog vodsela i psa nepoznatog spola. ena je bila niska i
vitka, odjevena u jaknu od ovje koe i zelenu suknju. Imala je
mrave noge s crnim arapama i zelenim gumenim izmama. Imala
je dugaku i gustu kosu koju joj je vjetar nosio preko lica. Dok je
hodala uz stijene, zvala je psa imenom i to glasom koji je bio
potpuno drugaiji od glasa bilo kojeg mukog vodsela.
Pas nije bio gol; imao je na sebi crveni vuneni kaputi. Gegao se dok
je hodao, teko odravajui ravnoteu na kamenom tlu. esto je
pogledavao u enskog vodsela.

Kad su se toliko pribliili daje Isserlev poela razmiljati o

stavljanju naoala, stali su. ena joj je mahnula. Onda se okrenula i
otila, a pas ju je pratio uz nogu.
Isserlev je odahnula s olakanjem. Nastavila je promatrati oblake i
nebo.
Kad se inilo da se automobil konano osuio na suncu, pokuala
gaje upaliti. Motor je posluno zabrujao. Iskljuila gaje. Krenut e
kad ona bude spremna. Okrenula je glavu prema suvozaevom
sjeditu i promatrala sjedalo nakon to je povukla ruicu za
icpathuu. Dvije srebrnaste igle probile su presvlaku, a dva uska
mlaza tekuine prsnula su u zrak.
Isserlev se nagnula na sjedalo, zatvorila oi i poela plakati.
10
Isserlev bi se uvijek provezla pored autostopera kad bi ga prvi put
vidjela kako bi si dala vremena. To je uvijek inila. To e uiniti i
ovaj put. Ugledala je autostopera. Provezla se pored njega.
Traila je velike miie, prave komade. Sitni, mravi primjerci nisu
je zanimali. Ovaj je bio sitan i mrav. Nije ju zanimao. Vozila je
dalje.
Svitalo je. Materijalni svijet, osim pruge sivog asfalta, nije postojao
za nju. Priroda joj je ometala pozornost. Nije doputala daje
ometaju.
A9 je izgledala prazno, ali se ovjek nije mogao osloniti na to. U
svako se doba tota moglo dogoditi. Zato su joj oi bile uprte na
cestu.
Tri sata kasnije pojavio se sljedei stoper. Bila je to neka ena.
Isserlev nisu zanimale ene. Negdje na suvozaevoj strani, iznad
kotaa, zaulo se brujanje. ula je to brujanje i ranije. Pratvaralo se
da se povuklo, ali je ostalo skriveno negdje u unutranjosti
automobila. Nee ona to trpjeti. Odvest e automobil nazad na
farmu kad zavri s poslom, pronai e to brujanje i rijeiti ga se.
Dva i pol sata kasnije ugledala je sljedeeg stopera. Isserlev bi se
uvijek provezla pored autostopera kad bi ga prvi put vidjela kako
bi si dala vremena. Dakle, i ovaj se put provezla.
Drao je kartonski natpis na kojem je stajalo PERTH MOLIM. Nije
bio elav. Nije nosio radno odijelo. Masa mu je uglavnom bila

rasporeena u gornjem dijelu tijela. Torzo u obliku slova V nalazio

se na dugakim nogama. Koliko su te noge bile mrave? Izblijedjele
su mu traperice leprale oko nogu; mora daje danas vrlo vjetrovito.
Odvezla se nazad i jo jednom ga procijenila. Imao je dobre ruke i
izvrsna ramena. Imao je povelika prsa i pored vitkog struka.
Nakon to se opet okrenula, po trei se put provezla pored njega.
Imao je neurednu crvenu kosu i nosio vuneni demper u mnogo
boja. Svi vodseli u debelim pletenim demperima koje je Isserlev
srela bili su nezaposleni i ivjeli su ivotom izopenika. Sigurno ih
vlasti prisiljavaju da nose tu odjeu, mislila je, kao znak
raspoznavanja.
Ovaj vodsel kojeg je upravo promatrala mora biti takav izopenik.
A noge e mu se ve fino udebljati.
Zaustavila se, a on je s osmijehom dotrao do nje.
Isserlev je otvorila suvozaeva vrata s namjerom da mu vikne
"Treba prijevoz?"
Odjednom joj se to pitanje uinilo besmislenim. Naravno daje
trebao prijevoz. Nosio je veliki natpis na kojem je stajalo PERTH
MOLIM; ona mu se zaustavila. Nita nije moglo biti jasnije. Rijei su
troenje energije.
U tiini gaje gledala kako ulazi.
"Ja... Ovo je vrlo lijepo od tebe", rekao je stoper, s nelagodom se
smijeei, provlaei prste kroz gustu kosu koja mu je istog trenutka
pala preko oiju. "Ve mije postalo jako hladno vani."
Ozbiljno je kimnula glavom, pokuavajui mu uzvratiti osmijeh.
Nije bila sigurna je li uspjela u tome. Imala je osjeaj da su joj miii
lica jo slabije povezani s usnama nego inae.
Stoper je nastavio brbljati: "Ostavit u natpis tu uz noge, mogu li. Ti
se moe vratiti vonji, moe?"
Ponovno je kimnula glavom i nagazila na gas. Nemogunost da se
natjera da progovori poela ju je zabrinjavati; ini se daje izgubila
mo govora; neto nije bilo u redu s njenim grlom. Srce joj je ve
jae tuklo iako se jo uvijek nije nita dogodilo, niti se bliila kakva
odluka.
Odluna da funkcionira normalno, otvorila je usta da neto kae, ali
to je bila greka. Osjetila je da zvuk koji nastaje u njenom grlu nee

nita znaiti ovom vodselu pa gaje progutala nazad.

Stoper je nervozno eao bradu. Imao je mekanu bradu, nije ni udo
da se nije primijetila iz daljine. Opet se nasmijeio i pocrvenio.
Isserlev je duboko udahnula, ukljuila pokaziva i krenula gledajui
cestu.
Progovorit e kad ona bude spremna.
Stoper se igrao sa svojim natpisom i naginjao se naprijed,
pokuavajui joj susresti pogled. To nije bilo tako lako. Naslonio se
nazad, zbunjen, naizmjence grijui hladne ruke jednu u drugoj, a
onda ih uvlaei u mekane rukave dempera.
Razmiljao je to bi joj to mogao rei daje umiri i zato gaje uope
povezla ako nije eljela razgovarati s njim. Sigurno je imala neki
razlog. Trebalo je pogoditi koji je mogao biti njen razlog. Sudei po
izrazu njenog lica prije nego je okrenula glavu od njega, bila je
potpuno iscrpljena. Moda je upravo poinjala spavati za
upravljaem, a tada odluila povesti autostopera daje odri
budnom. To znai daje oekivala da s njom avrlja.
Ta pomisao nije bila dobrodola; on nije bio osoba za avrljanje.
Vie su mu odgovarali dugi filozofski razgovori u dvoje, kao onaj
kasno neku veer s Cathy kad su oboje bili
malo napueni. teta to nije ovoj eni mogao ponuditi joint da se
malo opusti.
Umjesto toga, htio je prokomentirati vrijeme. Ne glupo, ve rei
kako se osjea ovakvih dana kad je nebo bilo... poput oceana od
snijega. Bilo je nevjerojatno kako je sve to moglo tako visjeti, sva ta
voda u krutom stanju, tolika masa da bi mogla prekriti cijelu
pokrajinu tonama leda u prahu, a sve to samo plovi gore, lagano
kao oblak. Pravo udo.
Opet je pogledao enu za upravljaem. Vozila je kao robot, s leima
ravnim poput metalne ipke. Stekao je dojam da joj prirodne ljepote
nita ne znae. Nisu imali nita zajednikog.
Mogao je rei: "Bok, ja sam William." Moda je sad bilo malo kasno
za to. Ali morat e nekako razbiti tiinu. Moda ide skroz do Pertha.
Ako ga bude vozila 200 kilometara, a ne i# razmijene ni rije, osjeat
e se kao iscijeena krpa kad stigne.
Moda bi reenica "Bok, ja sam William" zvuala malo glupo, malo

ameriki, kao: "Bok, ja sam Arnold i posluivat u vas veeras."

Moda bi bilo bolje neto manje formalno. Kao, "Usput, ja sam
William" kao da to spominje usred oputenog razgovora kojeg ve
vode. to, naalost, nije sluaj.
to nije u redu s ovom enom?
Razmiljao je nekoliko minuta, nastojei ostaviti svoju vlastitu
nelagodu po strani i usredotoiti se na nju. Pokuao ju je gledati kao
to biju gledala Cathy da sada sjedi na njegovom mjestu; Cathy je
bila genijalna u procjenjivanju ljudi.
Ozbiljno nastojei stupiti u vezu sa svojom enskom stranom,
William je brzo zakljuio da neto ne valja, gadno ne valja kod ove
ene. Bila je u nekakvoj nevolji, nekakvim problemima, moda ak
u oku.
Moda on samo preuveliava stvari. Cathvn prijatelj Dave, pisac,
uvijek je izgledao kao daje u oku. Tako je izgledao svih ovih
godina otkad ga poznaju. Vjerojatno je roen s takvim izgledom.
Ali ova ena; slala je najudnije mogue vibracije. ak udnije nego
Dave. A sigurno nije bila u dobrom tjelesnom stanju.
Kosa joj nije imala sjaja, a nazirali su se tragovi neega stoje liilo na
mast za podmazivanje, a i neki su pramenovi strali pod udnim
kutovima. Bila je to ena koja se ve dugo nije pogledala u ogledalo,
to je bilo oito. Imala je neugodan miris - zapravo, smrdila je, ako
smije biti tako slobodan - na ustajali znoj i morski zrak.
Odjea joj je bila prljava, puna osuenog blata. Moda je pala ili
doivjela nekakvu drugu nezgodu. Daje pita je li sve u redu? Mogla
bi se uvrijediti ako kae neto o njezinoj odjei. ak bi mogla
pomisliti daje eli zlostavljati. Bilo je tako teko ponaati se
prijateljski, jednostavno ljudski, prema nepoznatim enama, ako si
mukarac. Moe biti ljubazan i ugodan, to uope nije ista stvar;
tako se treba ponaati prema osoblju na burzi. Ne moe
nepoznatoj eni rei da ti se sviaju njene naunice ili da ima lijepu
kosu - ili je pitati odakle joj blato na odjei.
Moda je to uzrokovala pretjerana uljuenost. Dvije ivotinje, ili
dva primitivna stvorenja, ne bi se nikad brinula oko takvih stvari.
Ako bijedna bila blatna, druga bi je jednostavno poela lizati ili
trljati, to bi ve bilo potrebno. Nije tu bilo nieg seksualnog.

Moda je licemjeran. Bio je svjestan daje ova ena... pa... ena, zar
ne? Ona je bila ena, a on mukarac. Neke su stvari bile zakon
prirode. I, treba priznati, bila je vrlo slabo odjevena za ovakvo
vrijeme. Nije vidio toliko razgoliene grudi u javnosti jo od ljeta.
Meutim, grudi su joj bile sumnjivo vrste i uspravne s obzirom na
njihovu veliinu; moda je imala umetnute silikone. To je teta.
Treba misliti na opasnost pucanja ili raka. Bilo je to tako
nepotrebno. Svaka je ena lijepa. Male su grudi lijepo stajale u ruci,
bile su tople i potpune. To bi govorio Cathy kad bi stigao najnoviji
katalog donjeg rublja, a ona pala u depresiju.
Moda je ova ena nosila jedan od onih neprijateljski oblikovanih
grudnjaka za podizanje grudi. Mukarci su najee prave neznalice
kad su takve stvari u pitanju. Promatrao je njezin bok, od pazuha
do struka. Traio je tragove ice ispod majice ili nategnute tkanine.
Nije nita pronaao osim male razderotine na majici, koja je mogla
nastati od ice ili neke otre granice. Tkanina oko rupe bila je
oblijepljena neim. Moda krvlju? Jedva se suzdravao daje ne pita.
Poelio je daje lijenik, pa da slobodno moe pitati takve stvari.
Moe li se pretvarati daje lijenik? Znao je poneto o medicini iz
Cathvnih trudnoa, njezine nesree s motociklom, oevog udara i
Suziene ovisnosti.
Mogao bi rei: "Oprosti, ja sam lijenik i nisam mogao ne
primijetiti..." ali nije volio laganje. 0, kakve zamrene mree pletemo
kad se odluimo na obmanu, to su bile Shakespe-areove rijei. A
Shakespeare nije budala.
Stoje vie promatrao ovu djevojku, to mu se inila ud-novatijom.
Njene zelene hlae od baruna pripadale su retro stilu iz
sedamdesetih, ako zanemarimo blatna koljena, ali ona nikako nije
imala noge jedne klupske plesaice. Blago su drhtale na gasu i
konici, a bile su tako kratke kao da pripadaju osobi oboljeloj od
cerebralne paralize. Okrenuo je glavu i pogledao prostor izmeu
sjedala, gotovo oekujui da e vidjeti sklopljena invalidska kolica
smjetena iza. Na stranjem se sjeditu nalazio samo stari kaput
kojeg je lako mogao zamisliti na njoj. Njene izme su liile na Doc
Mar-tens, ali su bile jo glomaznije, poput Boris Karloff klompi.
Meutim, najudnija je od svega bila njena koa. Svaki dio koe koji

je on mogao vidjeti, osim blijedih glatkih gru-diju, imala je isti

neobian izgled: bila je nakostrijeena, poput koe tek ukopljene
make kojoj ponovno poinje rasti krzno. Posvuda je imala oiljke:
po rukama, ramenima i posebno po licu. U ovom joj trenutku nije
mogao vidjeti lice, ali je uoio oiljke na bradi, vratu i nosu i ispod
oiju. A tu su i njene naoale. Imala je valjda najveu ikad izmjerenu
dioptriju, jer su joj oi izgledale tako velike.
Mrzio je procjenjivati ljude po vanjtini. Unutranjost je bila vana.
Ali kad je enska vanjtina bila ovako neobina, onda je ona vrlo
vjerojatno utjecala na itav njezin ivot. Njena je ivotna pria,
kakva god bila, sigurno bila iznimna: moda tragina, moda
nadahnjujua.
Tako ju je elio pitati.
Bilo bi ba tuno kad je nikada ne bi saznao. Cijeli e se ivot pitati
zastoje bila takva. Bio je siguran u to. Prije osam godina i sam je
imao automobil. Povezao je ovjeka koji je poeo plakati na sjeditu
pored njega. William ga nije pitao to mu je; bilo mu je isuvie
neugodno, bio je maco u dvadesetima. ovjek je polako prestao
plakati, stigao je na svoje odredite, izaao iz automobila i zahvalio
se za vonju. Od tada bi neprestano, moda jedanput tjedno, mislio
na tog ovjeka.
U svakom bi sluaju mogao pitati: "Jesi li dobro?" Ako mu se ne
bude htjela povjeriti, to je njena stvar. Ili bi mogla vrlo openito
odgovoriti na njegova pitanja.
William je grickao nokte, pokuavajui pronai prave rijei. Srce mu
je sve jae tuklo, a disanje se ubrzavalo. injenica da ga uope nije
gledala dodatno je oteavala stvari. Razmiljao je da se nakalje, kao
stoje gledao da ine mukarci u filmovima, a onda se zacrvenio
shvativi kako je to glupa ideja.
Ovo je bilo smijeno. Njegovo se teko disanje sada ve moglo uti.
Pomislit e da se sprema zaskoiti je ili neto slino. Duboko je
udahnuo i odustao od ideje daje ita pita, barem ne tako iznenada.
Moda se kasnije neto samo pojavi.
Kad bi barem mogao nekako spomenuti Cathy, onda bi mu
vjerovala. Onda bi znala daje on partner neke druge ene, otac
dvoje djece, osoba koja ne pomilja da nekog siluje ili mu dosauje.

Ali kako da pone priati o tome, ako ga ona nita ne pita? Ne moe
jednostavno rei: "Usput, ako te moda zanima, imam nekoga koga
jako volim." To bi zvualo tako napuhano. Ne, ak gore od
napuhanog: uznemirujue, ak luaki.
Eto u to se svijet pretvorio zbog laganja. Zbog svih lai od kad je
svijeta i vijeka i lai koje se govore i sada. Cijena koju svi mi
plaamo je smrt povjerenja. To je znailo da dva ovjeka nikad ne
mogu prii jedan drugom kao dvije ivotinje. Civilizacija!
William se nadao da e se sjetiti svega ovoga, da o tome
porazgovara s Cathy kad doe kui. 0 ovome je zaista elio
razgovarati, mislio je.
Iako moda, ako bude priao Cathy previe o ovoj eni koja gaje
povezla, ona to nee dobro primiti. Prianje o bivoj djevojci Melissi
i putovanju Katalonijom nije ba dobro prolo, iako bi se, morao je
priznati, ve moglo rei da mu je to oprostila.
Isuse, zato ova djevojka ne eli razgovarati s njim?
Isserley je u svom oaju samo gledala naprijed. Jo uvijek nije bila u
stanju za razgovor, a stoper je to oito elio. Kao i obino, sve je
ovisilo o njoj. Sve je ovisilo o njoj.
Na velikom zelenom putokazu pisalo je daje do Pertha ostalo 175
km. Trebala bi mu rei dokle ide. Jo nije znala
dokle ide. Pogledala je u retrovizor. Cesta je bila prazna i
nepregledna zbog sivila neba u iekivanju snijega. Mogla je jedino
nastaviti voziti s rukama nepominim na upravljau i krikom
zastalim u grlu.
ak i ako bi se mogla prisiliti da zapone razgovor, obeshrabrivala
ju je pomisao na to koliko je vjetine morala u to uloiti. Oito je bio
tipian muki predstavnik svoje vrste, glup, nekomunikativan i sa
sklonou da podriva razgovor. Ona bi mu priala, a vodsel bi na to
gunao, jednom rijeju odgovarao na njena najpametnija pitanja i
iskoristio prvu priliku da uuti. Ona e nastaviti po svom, a on po
svom i to bi moglo potrajati satima.
Isserley je iznenada shvatila da joj je nestalo snage za dvostruke
igre.
S oima uperenim na crnu cestu koja se pruala ispred nje, osjeala
se ponienom zbog besmisla svojih napora, tog zamornog davanja

znakova, namigivanja kao daje on dragocjeni biser kojeg treba

izmamiti iz koljke. To je zahtijevalo nadljudsko strpljenje. A emu?
Vodsel, isti kao svi drugi vodseli, jedan od milijardi koji napuuju
planet. Nekoliko paketia mesa.
Zato svaki boji dan mora ulagati toliko truda u te igre? Hoe li
tako provesti ostatak ivota? U nedogled izvodei te nastupe, dajui
pri tome sve od sebe, samo da bi (sve ee) zavrila praznih ruku i
morala krenuti iz poetka?
Nije to mogla podnijeti.
Pogledala je u retrovizor, a zatim sa strane u stopera. Pogledi su im
se sreli. Zacrvenio se i glupavo se nacerio, teko diui. Svijest o
razlici izmeu nje i tog divljaka obruila se na nju takvom silinom,
poput munine nakon gubitka krvi; mrzila gaje.
"Hasusse", izustila je sa stisnutim zubima i povukla ruicu za
icpathuu.
Poeo je padati prema njoj, a ona gaje odgurnula. Zaljuljao se na
drugu stranu poput plasta sjena i udario glavom u prozor. Isserlev
je ukljuila pokaziva i skrenula s ceste.
Kad se sigurno parkirala, s jo uvijek upaljenim motorom,
pritisnula je dugme za zamraivanje prozora. Ovo je bio prvi put
daje bila toga svjesna. Obino bi negdje lebdjela kad bi doao taj
trenutak; danas se ugodno smjestila u svom sjedalu, s rukama na
upravljau. Staklo je sa svih strana dobilo boju jantara, svijet oko nje
se smraio i nestao, a ukljuilo se malo svjetlo unutra. Naslonila je
glavu i skinula naoale, sluajui udaljeni zvuk prometa.
Primijetila je da joj je disanje bilo posve normalno. Udarci srca koji
su se neto ubrzali kad je tek pustila vodsela u automobil, sada su
se sasvim smirili. Kad god je imala te-y koa sa svojim tjelesnim
reakcijama, uvijek bi ih uspijevala rijeiti.
Sagnula se da otvori pretinac. Dvije su joj suze skliznule iz oiju,
ravno na stoperove hlae. Namrtila se; nije ih mogla objasniti.
Isserlev se odvezla ravno na farmu Ablach, cijelim putem
pokuavajui dokuiti to nije u redu.
Naravno, dogaaji od juer... ili je to bilo prekjuer? Nije bila posve
sigurna koliko je nakon toga provela na nasipu... ali ipak, ti
dogaaji... pa, zaista su je uzrujali, nije to mogla porei. Ali sada je

to bila prolost. Bilo pa prolo, kao to vodseli... kao stoje ula da se

kae.
Sada je vozila pored naputene eljezare, bila je gotovo kod kue, s
finim debelim vodselom na sjedalu do nje, kao obino. ivot je iao
dalje, trebalo je obavljati posao. Prolost je nestajala poput mrlje u
retrovizoru, a budunost je blistala kroz vjetrobransko staklo,
zahtijevajui punu usredotoenost. Isserlev se pribliila znaku za Ablach i ukljuila
pokaziva.
Dok se vozila preko Zejeg brda bila je blie priznanju da se ba ne
osjea tako dobro. Ali, odluna da se sredi bez daljnjeg gubljenja
vremena, ve je smislila to bi mogla uiniti da se osjea bolje. Neto
u njoj ostalo je zarobljeno. Neto sitno i nevano. Ali ipak
zarobljeno.
Kako bi se konano oporavila, kako bi se vratila u norma-lu, morala
je to osloboditi.
Bila je sigurna da zna kako.
Parkirajui se ispred staje, zatrubila je, nestrpljivo ekajui da
mukarci izau.
Vrata su se otvorila, a iz njih je, kao i obino, izaao Ensel s
dvojicom pajdaa ija se imena nije nikada potrudila za- y pamtiti.
Ensel je, kao i obino, pourio da proturi gubicu kroz suvozaev
prozor i pogleda to im je dovezla. Isserlev se pripremila na
uobiajene trivijalnosti o kvaliteti primjerka.
"Jesi li dobro?" nacerio se Ensel kroz staklo. Gledao je ravno u nju,
ne obazirui se na vodsela koji je bio zguren ispod loe namjetene
plave vlasulje i nepaljivo prebaenog kaputa. "Ti si... hm... ima
blata na odjei."
"Oprat e se", odvratila je Isserlev hladno.
"Naravno, naravno", rekao je Ensel kojeg je obeshrabrio njezin ton.
Otvorio je vrata, a vodsel je ispao poput vree krumpira. Ensel se
trgnuo, a onda otpuhnuo i pokuao se vedrinom izvui iz
neugodne situacije. "Hm... ovo je dobar primjerak, zar ne?" hvalio
se, "Jedan od najboljih dosad."
Isserlev se nije udostojila odgovoriti, ve je otvorila svoja vrata i
izala van. Ensel, koji je ve s drugim radnicima vukao vodsela,

primio je to s iznenaenjem.
"Je li sve u redu?" promrmljao je dok se muio da podigne teret na
kolica. Vodselov je pleteni demper bio razvuen pa ga nije mogao
vrsto uhvatiti.
"Da", odgovorila je Isserlev, "idem s vama unutra."
Otila je naprijed i naslonila se na staju dok su se mukarci muili
daje sustignu, vukui kolica s vodselom.
"Hm... ima li kakvih problema?" pitao je Ensel.
"Ne", odgovorila je Isserlev, mirno ih gledajui kako nespretno
prolaze kroz vrata. "Samo elim vidjeti to se dogaa."
"Zaista?" pitao je preneraeno Ensel. Druga dvojica su se
meusobno pogledala. Bez rijei su se vukli hangarom, a Isserlev je
koraala pored njih.
Kod dizala je bilo jo neugodnije. Oito, nije bilo dovoljno prostora
za mukarce, njihov teret i Isserlev.
"Hm... zna da se zapravo nema to vidjeti", smijuljio se Ensel dok
je sa svojim pajdaima ulazio u dizalo.
Isserlev je skinula naoale i zakaila ih za izrez majice, prijezirno
gledajui Ensela u oi sve dok se dizalo nije zatvorilo.
"Nemojte poeti bez mene", upozorila ih je.
***
Isserlev je stajala sama u malom mranom dizalu i dopustila mu
daje ponese duboko, duboko u Zemljinu unutranjost. Prola je
razine za jelo i odmor, spustila se dalje od mukih spavaonica.
Dok je klizila niz dobro nauljeni otvor dizala, nije micala oi sa ava
koji e se otvoriti kad dosegne pripremnu razinu, treu po redu od
razine zemlje. Nita nije bilo dublje od pripremne razine osim obora
za vodsele.
Oekivala je da e biti uznemirena, ak u panici jer ide tako duboko.
Ali kad se dizalo zaustavilo i vrata se otvorila, Isserlev nije osjeala
nikakvu muninu. Znala je da e biti dobro. Dobit e ono to eli.
Dvorana za obradu bila je najvea meu prostorijama u labirintu
soba koje su inile pripremnu razinu. Imala je visoki strop, jako
osvjetljenje koje ni jedan kut nije ostavljalo u sjeni. Nalikovala je
salonu automobila lienog sadraja i prilagoenog malo drugaijoj
namjeni. Nije nedostajalo svje-eg zraka koji je dolazio iz brojnih

reetki za ventilaciju, smjetenih na bijelim zidovima.

Dvorana je s tri strane bila opremljena dugakim metalnim radnim
stolovima koji su sada bili prazni. Ensel i ostali mukarci, zajedno s
Unserom, glavnim majstorom, okupili su se u sredini sobe oko
metalne naprave za koju je Isserlev pretpostavila daje Kolijevka.
Kolijevka, napravljena iz dijelova poljoprivrednih strojeva, bila je
sasvim posebno remek-djelo. Njezinu je osnovu inio mehanizam
rovokopaa zavaren na korito od nehra-jueg elika. Na njega je u
visini ljudskih prsa bio postavljen dvometarski lijeb poloen u
savreno vodoravan poloaj
Osoba koja je namjetala poloaj Kolijevke bio je Ensel, koji se
pravio vaan to pomae samom glavnom majstoru dok su njegova
dva pajdaa imala manje odgovornu zadau svlaenja vodsela.
Unser, glavni majstor - ili mesar, kako se sam nazivao -se prao. On
je bio nabijen i snaan mukarac koji bi bio tek neto malo vii od
Isserlev kad bi ga uspravili na dvije noge. Imao je velike kvrgave
zglobove i snane ape koje je drao u zraku dok se na stranjim
apama kretao prema metalnom umivaoniku.
Podigao je sitnu glavu s kratkom kosom i pomirisao zrak, kao daje
osjetio dolazak novog mirisa koji nije pripadao vodselima, nego
Isserlev.
"Ham-hm", rekao je. To nije bio jezik niti vodsela, niti ljudi.
Jednostavno se nakaljavao.
Isserlev je izala iz dizala, a ono se zatvorilo za njom. ekala je daje
pozdrave ili joj kau neto drugo. Radnici nisu uinili nita, nego su
nastavili sa svojim poslom kao daje nevidljiva. Ensel je dogurao
mala kolica puna sjajnog metalnog pribora blie Unseru. Dvojica
koja su svlaila vodsela uspuhala su se od napora, ali se taj zvuk
nije ba dobro uo od glazbe.
Prava, ljudska glazba putana je preko zvunika koji su bili
smjeteni u zidovima. Tiho pjevanje i zvuk glazbala pruali su
utjean ugoaj doma, onako kako ga se sjeala iz djetinjstva.
Radnici su uspjeli svui debeli demper s pridolice i sad su se
muili s ostatkom. Svijetla koa bila je umotana u slojeve odjee koji
su liili na slojeve kupusa ili zelene salate. Vodsel je ispod njih bio
znatno slabiji nego stoje Isserlev oekivala.

"Paljivo, paljivo", promrmljao je Unser dok su radnici petljali oko

vodselovih glenjeva kako bi mu skinuli debele vunene arape. Kad
se ivotinje nau u oborima, izmet e padati jako blizu njih, pa je
vano da ne bude nikakvih ogrebotina i ranica koje bi se mogle
upaliti.
Ubrzano diui od napora, mukarci su zavrili s poslom, spustivi
i posljednji komad odjee na hrpu. Godinama je Isserlev dobivala
vreu s odjeom vodsela i njihovim osobnim stvarima, ali nikad nije
vidjela kako se vrea puni.
"Ham-hm", ponovio je Unser. Koristei rep za odravanjejavnotee, doao je do Kolijevke na zadnjim apama, i dalje
drei prednje u zraku. Ruke su mu bile sjajno crne, jednako crne
kao Amlisove, za razliku od ostatka krzna koje je bilo sivo. Ali to je
bilo samo zato to ih je upravo oprao do ramena pa mu je krzno
bilo zalizano od vode.
Otro je pogledao Isserlev, kao daje tek sada postao svjestan njene
prisutnosti.
"Treba li neto?" upitao je, gladei krzno na rukama. Kapljice vode
padale su na pod do njegovih stopala.
"Ja sam... samo dola gledati", odgovorila je Isserlev.
Probadao ju je Unserov sumnjiavi pogled; shvatila je da se
pogrbila s rukama na grudima. Htjela je izgledati stoje mogue vie
ljudski.
"Gledati?" pitao je s nevjericom Unser, dok su njegovi pomonici
premjetali vodsela.
Isserlev je potvrdno kimnula. Bila je itekako svjesna injenice daje
etiri godine izbjegavala dolazak ovamo i daje jedva razmijenila
pokoju rije s Unserom u blagovaonici. Nadala se kako e se barem
sjetiti iz njihovih rijetkih razgovora da ga potuje, ak pomalo boji.
On je, kao i ona, bio pravi profesionalac.
Unser se opet nakaljao. Uvijek je to inio; mukarci su govorili daje
bolestan.
"Pa... samo se nemoj pribliavati", grubo ju je upozorio. "Izgleda
kao da si se valjala u blatu."
Isserlev je kimnula glavom i odmaknula se korak unazad.
"Dobro", rekao je Unser, "stavite ga."

Ubacili su mlohavo vodselovo tijelo u Kolijevku, a onda su mu

okrenuli lice prema fluorescentnom svjetlu. Namjestili su mu udove
i ramena u posebno napravljen utor. Glava mu se nalazila na
samom kraju tog velikog lijeba, kosa mu se klatila preko ruba.
Tijekom cijelog ovog postupka, iako je bio vrlo savitljiv, vodsel nije
sam napravio niti jedanjedini pokret, osim automatskog stezanja
testisa u monjama.
Kad je tijelo na Unserovo zadovoljstvo namjeteno i kad su uz rub
Kolijevke privuena kolica s priborom, mesar je zapoeo svoj posao.
Odravajui ravnoteu na repu i jednoj
stranjoj api, podigao je drugu apu do vodselovog lica i zabio mu
dva prsta u vodselove nosnice. Trzaj unazad povukao je ivotinjinu
glavu i iroko joj otvorio usta. Zastajui tek toliko da popravi
ravnoteu, Unser je savio slobodne ape. Onda je s kolica izabrao
jedan srebrni instrument u obliku produenog slova q i jedan u
obliku siunog srpa. Oba ih je odmah gurnuo vodselu u usta.
Isserlev se napregnula da vidi, ali su joj Unserovi krupni zglobovi
zaklanjali pogled dok je vodselu vadio jezik. Krv mu je poela
izlaziti na obraze, a Unser se okrenuo i sa zveketom spustio svoj
pribor. Odmah je uzeo mali elektrini ureaj koji je liio na odvija i
paljivo ga gurnuo vodselu u usta. Bljeskovi svjetla vidjeli su se
kroz Unserove prste dok je traio otvorene krvne ile, a zatim ih
spalio.
U trenutku kad je miris spaljenog mesa ispunio zrak, Unser je ve
pomou male pumpe isisavao krv iz vodselovih usta. Vodsel se
zakaljao; to je bio prvi znak da ne pati od nieg ozbiljnijeg od
icpathuase.
"Tako treba", promrmljao je Unser, pokakljavi jadni-kovu
Adamovu jabuicu da proguta slinu. "Ham-hm."
im je postao zadovoljan sa stanjem vodselovih usta, Unser se
usredotoio na genitalije. Uzeo je ist no, otvorio mo-nje i s brzim,
njenim, gotovo nesigurnim rezovima odstranio testise. To je bio
mnogo ii posao od uklanjanja jezika i trajao je moda pola
minute. Prije nego je Isserlev uope shvatila to se dogaa, Unser je
ve na isti nain zaustavio krvarenje i vjeto zaivao monje.
"To je to", objavio je, ostavljajui iglu i konac. "Gotovo. Ham-hm."

Pogledao je svoju gou.

Isserlev je pogledala u njega. Teko je odravala disanje pod
nadzorom.
"Nisam znala... da e... sve biti gotovo tako brzo", promuklo je
rekla, jo uvijek pogrbljena. "Oekivala sam... mnogo vie... krvi."
"0, da", uvjeravao ju je Unser, provlaei prste kroz vod-selovu
kosu."Brzina umanjuje ok. Na kraju krajeva, ne elimo da
nepotrebno pate, zar ne? Ham-hm", dopustio si je blagi osmijeh pun
ponosa. "Zna, mesar mora biti pomalo kirurg."
"0, bilo je stvarno... dojmljivo", pohvalila gaje Isserlev jadno, cijelo
se vrijeme tresla i drala ruke preko prsa. "To to si izveo."
"Hvala", rekao je Unser, sputajui se s uzdahom olakanja
ponovno na sve etiri.
Ensel je nagnuo Kolijevku, a drugi je radnik ve izvlaio vodsela iz
nje, pokuavajui ga smjestiti na kolica kako bi ga mogli prevesti
dizalom.
Isserlev se ugrizla za usnu kako ne bi poela vikati od muke. Kako
moe biti gotovo tako brzo! S tako malo nasilja, tako malo...
dramatinosti? Srce u grudima joj je lupalo, oi su je uljale, nokte je
zabila u stisnute ake. Imala je potrebu izbaciti bijes koji se u njoj
spremao eksplodirati, ali vodselo-va je kunja bila zavrena; ve se
nalazio na putu da se pridrui pripadnicima svoje vrste u oborima.
"Nemojte mu vui noge preko jebenog praga", povikao je Unser
razdraeno na mukarce koji su vukli svoj teret prema dizalu.
"Rekao sam vam to tisuu puta!"
Pogledao je Isserlev takvim pogledom, kao da eli potvrditi kako
ona, od svih ljudi, najbolje zna koliko ih je puta tako izgrdio.
"Dobro, moda stotinu puta", ispravio se.
Dizalo se zatvorilo. Isserlev i Unser ostali su sami u velikoj
prostoriji s Kolijevkom i mirisom paljevine.
"Ham-hm", oglasio se Unser kad je tiina poela postajati neugodna,
"mogu li jo neto uiniti za tebe?"
Isserlev je vrsto stiskala prekriene ruke, zadravajui sve u sebi.
"Razmiljala sam", rekla je, "ima li... ima li... jo koji tovljenik koji bi
mogao biti... obraen?"
Unser je otiao do posude s vodom i gurnuo ape unutra.

"Ne", rekao je, "napravili smo koliko smo trebali."

Pljuskanje vode stopilo se s glazbom koja je dopirala iz zvunika.""
"Hoe rei", ustrajala je Isserlev, "da vie nijedan nije spreman?"
"0, ostao je jedan", rekao je Unser vadei ruke i otresajui viak
vode. "Ali nema veze. Moe ii sljedei put."
"Zato ne bi iao ovaj put?" uvjeravala ga je Isserlev. "Rado bih
vidjela", opet se ugrizla za usnu, "kako to radite. Krajnji proizvod."
Unser se skromno nasmijeio dok se ponovno sputao na sve etiri.
"Bojim se daje uobiajena koliina dostignuta", primije-' tio je s
blagim aljenjem.
"Hoe rei", nije se dala omesti Isserlev, "da na brodu nema vie
mjesta?"
Unser je gledao dolje, prouavajui svoje ape, odvajajui ih jednu
po jednu od mokrog poda.
"O, ima dovoljno mjesta, vie nego dovoljno mjesta", odgovorio je
sjetno. "Stvar je u tome... ham-hm... pa, oni" (zakolutao je oima
prema nebu) "oekuju odreenu koliinu mesa, razumije. Na
temelju onoga to im inae poaljemo. Ako im poaljemo vie,
mogli bi oekivati jednaku koliinu sljedei mjesec, razumije?"
Isserlev je pritisnula ruke na grudi u pokuaju da smiri lupanje srca.
Previe prazne prie.
"Ne smeta", uvjeravala je Unsera napetim glasom. "Mogu... mogu
dovesti jo vodsela. Nema problema. Ba ih se sada moe dosta
nai. Neprestano se usavravam u poslu."
Unser se zagledao u nju, zbunjeno se mrtio; oito nije znao to da
misli.
Isserlev je gledala njega, umirui od elje. Svi dijelovi enskog lica
koje bi mogla koristiti da ga privoli, da ga moli bez rijei, bili su
otklonjeni ili unakaeni. Ostale sujoj samo oi. One su svjetlucale
dok je bez treptanja gledala u daljinu.
Malo kasnije je, prema Unserovim uputama, posljednji
jednomjeseni tovljenik doveden u dvoranu za obradu.
Za razliku od paraliziranog pridolice koji mu je prethodio, ovog
nije bilo potrebno nositi. Hodao je uspravno i polako, dok su ga
dvojica mukaraca vodila. Zapravo, nije ga bilo potrebno voditi,
pokretao je svoje ruiasto tijelo naprijed kao da hoda u snu.

Radnici bi ga samo ponekad pogurali svojim tapovima kad im se

inilo da skree ili bi mogao pasti. Pratili su ga, to bi bio najbolji
izraz. Pratili su ga do Kolijevke.
Njegovo tijelo nije bilo nimalo savitljivo tako da se, kad y je doao
do Kolijevke i kad su ga dirnuli, sruio poput oborenog drveta i pao
u njenu glatku unutranjost. Na iznenaenje, njegova gaje
slonovska teina nosila niz skliski lijeb. Radnici su samo
nadgledali postupak i pazili da ramena budu smjetena u
ulegnuima koja su im bila namijenjena.
Isserlev se pribliila, elei mu pod svaku cijenu vidjeti oi. Svinjske
oi koje su treptale na njegovoj elavoj glavi bile su presitne da ih
proita iz daljine. Nipoto joj ne smije promaknuti to se krije u
njima.
Vodselove su oi brzo treptale, a elo na kupolastoj glavi se mrtilo.
Dogodit e mu se neto to nee biti sposoban dostojanstveno
podnijeti. Navikao se oslanjati na vlastito tijelo, a sad je osjetio da e
se dogoditi neto to e ga uzdrmati. U njemu je rastao strah koji je
traio nain da izbije izmeu njegovih nabujalih stanica.
Iako je bio pod sredstvima za smirenje, vodsel se borio, ali ne s
mukarcima koji su ga drali, nego sa vlastitim pamenjem. inilo mu se daje ve negdje vidio Isserlev. Ilije moda
samo primijetio daje ona jedina osoba u prostoriji koja lii na njega.
Ako je itko mogao uiniti neto za njega, to je bila ona.
Isserlev se jo malo pribliila, doputajui vodselu daje dobro
pogleda. I ona je pokuavala njega smjestiti u svom pamenju.
Njegove trepavice, jedine dlake koje su mu ostale na tijelu, bile su
neobino dugake.
Vodsel se toliko trudio prisjetiti se Isserlev da se inilo da ne
primjeuje kako se neto veliko nalik na pitolj za benzin,
privreno savitljivim kabelom za Kolijevku, sputa iznad
njegovog ela. Unser je spustio metalni vrh na vod-selovo elo i
pritisnuo ruicu. Sva su svjetla jedva primjetno oslabila. Vodselove
su oi trepnule samo jednom zbog struje koja je dolazila do
njegovog mozga i putovala mu niz kralje-y nicu. Slabi daak dima
digao se iz crne mrlje na njegovom elu.
Unser je naglim pokretom podigao vodselovu bradu da oslobodi

vrat. S dva elegantna poteza zgloba prerezao je arterije na

vodselovom vratu, a onda se odmaknuo kad se pojavio jarko crven
mlaz krvi iz kojeg se puilo, na srebrnom koritu.
"Da!" nekontrolirano je povikala Isserlev. "Da!"
Dok je njezin krik jo odjekivao dvoranom za obradu, svako se
kretanje naglo zaustavilo. Nastupila je stravina tiina koju je jo
vie naglasilo smirivanje glazbe. Nita se nije micalo, osim
nezaustavljivog mlaza krvi koji je sukljao iz vodselovog vrata.
Pjenuava se tekuina blistala i puila, prekrivala je vodselovo lice,
vrat i trepavice kao da su morska trava. Mukarci - Unser, Ensel i
druga dvojica - stajali su kao smrznuti. Oi su im bile uprte u
Isserlev.
Isserlev se toliko pogrbila daje gotovo pala. Stiskala je i oputala
ruke u agoniji iekivanja.
Vrh Unserovog noa treperio je iznad vodselovog trupa; Isserlev je
znala daje sljedei potez vjerojatno paranje vod-sela od vrata do
slabina, otvaranje njegovog mesa poput patentnog zatvaraa.
eznutljivo je promatrala no koji je nekoliko dugakih trenutaka
lebdio u zraku. Onda se, na Isser-leyno razoaranje, Unser povukao
i spustio ga na kolica.
"ao mije, Isserlev", tiho je objavio, "ali ini mi se da to nije tako
dobra zamisao da ostane ovdje."
"O, molim vas", odgovorila je Isserlev, "ne elim vam smetati."
"Mi ovdje obavljamo svoj posao", podsjetio ju je glavni majstor. "Tu
nema mjesta osjeajima."
"0, znam, znam", branila se Isserlev, "molim vas, radite kao da me
nema."
Unser se nagnuo nad Kolijevku i zaklonio joj pogled na vodselovu
glavu iz koje se isparavalo.
"Mislim da bi bilo bolje da ode", rekao je Unser posve jasno. Ensel i
ostali uznemireno su gledali sad njega, sad predmet njegovog
neodobravanja.
"Gledaj..." povlaila se Isserlev. "emu ovolika galama? Ne moemo
li jednostavno... jednostavno..."
Pogledala je ruke jer je osjetila da svi zure u njih. Bila je okirana
kad je shvatila daje prstima pravila pokrete kao da neto ree u

zraku, kao da iz atmosfere pokuava neto iupati noktima.

"Ensel", rekao je Unser umorno, "mislim da Isserlev moda nije
dobro."
Mukarci su krenuli prema njoj preko mokrog poda u kojem su se
sjajili njihovi odrazi.
"Ne dirajte me", upozorila ih je.
"Molim te, Isserlev", rekao je Ensel koji joj se i dalje pribliavao.
"Izgleda..." napravio je udnu grimasu. "Teko te je gledati takvu."
"Ne diraj me", ponovila je.
U sablasnoj skuenosti dvorane za obradu Isserlev se inilo da se
svjetlo iznenada pojaava, da mu se snaga poveava iz sekunde u
sekundu. Takoer se inilo da glazba ponire. Trnci su joj se sputali
niz kraljenicu. Krupnijoj se znoj pojavio u oima i na leima. Bila
je, sada se sjetila, duboko pod zemljom. Zrak je bio lo, prolazio je
kroz tone vrstih stijena, s uasnim umjetnim mirisom mora. Bila je
zatoena, okruena biima kojima je sve to bilo normalno.
Odjednom su je snane muke ruke poele okruivati sa svih
strana, hvatali su njene zglobove, ramena, odjeu.
"Skidajte svoje smrdljive ape s mene!" siktala je. Ali njihov je stisak
bio jai od njenih oajnikih pokuaja otpora.
"Ne! Nee! Neee!" vritala je dok su je ruili na pod.
U trenutku kad je pala, sve oko nje se poelo bjesomuno suavati.
Zidovi su se odvojili od temelja i poeli se pribliavati sreditu, kao
da ih je privukla ova borba. Strop, veliki bljetavo bijeli betonski
pravokutnik koji se takoer oslobodio, nadvijao se sve blie nad
njom.
Vritei, pokuavala se sklupati, ali su je vrste ruke drale sa svih
strana. Zatim su se zidovi i strop obruili na nju i zatvorili je u
tamu.
11
I prije nego to se u potpunosti osvijestila, Isserlev je ve raspoznala
dva mirisa koja su inila neobinu mjeavinu: sirovo meso i zrak
poslije kie. Otvorila je oi. Beskrajno nono nebo prostiralo se
iznad nje puno dalekih svjetlucavih zvijezda.
Leala je na leima u otvorenom vozilu parkiranom u garai s
podignutim krovom.

Nije bila u svom automobilu, nije uope bila u automobilu, polako

je to uvidjela. Leala je u prostranoj unutranjosti teretnog broda
ispod otvorenog krova staje.
"Uvjerio sam ih da e ti koristiti svjei zrak", rekao je Am-lis Vess
koji se nalazio u blizini.
Isserlev je pokuala okrenuti glavu da ga nae, ali joj je vrat bio
potpuno ukoen. Jedva diui od straha da ne izazove nove bolove,
leala je mirno i pitala se to joj odvaja glavu od metalnog poda.
Ljepljivim je prstima napipala pleteni prostira na kakvim vodseli
rado spavaju.
"Kad su te iznijeli iz dizala, teko si disala, gotovo se guila",
nastavio je Amlis Vess. "Htio sam te odvesti van, ali mi nisu
dopustili. A nisu te ni htjeli sami odvesti van. Onda sam ih
nagovorio na ovo."
"Hvala", ravnoduno je promrmljala, "sigurno bih i onako
preivjela."
"Da", priznao je, "siguran sam u to."
Isserlev je paljivije prouila nebo. Jo uvijek je na njemu bilo
ljubiastih tragova, a mjesec je tek izlazio. Moglo bi biti est poslije
podne, najvie sedam. Pokuala je podii glavu. Nije dobila
odgovor od svog tijela.
"Da ti ja pomognem?" upitao je Amlis.
"Samo se odmaram", uvjeravala gaje. "Imala sam vrlo naporan dan."
Prolazile su minute. Isserlev se pokuavala prilagoditi svom novom
stanju koje joj se istovremeno inilo i uasnim i smijenim.
Pomaknula je prste na nogama, a zatim pokuala vrlo lagano
pomaknuti bokove. Jaka joj je bol prostrujala kraljenicom.
Amlis Vess se obzirno suzdrao od komentiranja njenog ubrzanog
disanja. Umjesto toga je rekao: "Otkad sam stigao, neprestano
gledam nebo."
"Da?" rekla je Isserlev. Osjetila je daje oi neobino uljaju i
poeljela ih je protrljati.
"Nita to sam mogao zamisliti ne moe se usporediti s ovim",
nastavio je Amlis. Isserlev je dirnula njegova istinska iskrenost.
"I ja sam se u poetku tako osjeala", rekla je.
"Po danu je isto plavo", opisivao je kao da ona moda nije opazila,

a on joj sada skree pozornost na to. Kad je shvatila opseg njegove

oduevljenosti, zamalo je prasnula u smijeh.
"Da, jest", sloila se.
"S jo mnogo drugih boja", dodao je.
Tada se zaista morala nasmijati, ali joj je smijeh bio pun bola.
"Da, s mnogo boja", procijedila je kroz zube. Konano je uspjela
podii ruke i prekriiti ih na trbuhu. To joj je bilo vrlo ugodno.
Malo-pomalo, vraala se u ivot.
"Zna", nastavio je Amlis, "maloprije je iz neba palo neto vode."
Glas mu je bio malo vii nego obino, pun strahopotovanja.
"Jednostavno se spustila iz neba. U tisuama sitnih kapljica jedna
pored druge. Pogledao sam prema nebu da vidim odakle dolaze.
inilo se da nastaju same od sebe. Nisam mogao vjerovati. Onda
sam otvorio usta. Nekoliko kapljica mije palo na jezik. Ne mogu ti
opisati taj osjeaj. Kao da me priroda htjela napojiti."
Isserlev je pogladila majicu na trbuhu, bila je sasvim malo vlana.
Kia sigurno nije dugo trajala.
"Voda je prestala padati jednako naglo kao stoje poela", rekao je
Amlis. "Ali jo i sada sve potpuno drugaije mirie."
Isserlev je sada mogla pomalo okretati glavu. Shvatila je da su je
smjestili pored jednog od hladnjaka. Glava joj je bila naslonjena na
iroku pedalu koja se nalazila u podnoju hladnjaka koja je sluila
za njegovo otvaranje. Njena glava nije bila dovoljno teka da
podigne poklopac; za to je bila potrebna tjelesna teina mukarca.
Na metalnom podu s desne strane, gotovo pored njenog ramena,
leala su dva posluavnika puna mesa. Na prvom su se nalazili
najbolji komadi. Bili su tamno crveni, razdvojeni papirom. Na
dragom su se nalazile iznutrice, po svoj prilici, mozak. Iz njih se
irio jak miris, iako su bile zamotane u najlon. Zbilja su ih trebali
ukloniti prije nego to su nju smjestili ovamo.
Okrenula je glavu prema dizalu. Amlis Vess je sjedio nedaleko nje,
lijep kao uvijek, sa stranjim udovima podvijenim ispod njega, a
prednjim uspravnim i glavom malo podignutom prema krovu staje.
Na trenutak mu je vidjela otre bijele zube; neto je jeo.
"Nisi morao ostati sa mnom", rekla je pokuavajui podii koljena,
ali tako da on ne primijeti s kolikim naporom to

ini.
"Sjedio sam ovdje veinu dana i noi", objasnio je. "Radnici me ne
putaju van, naravno. Ali sam uspio vidjeti neke udesne stvari
samo kroz ovu rupu u krovu." Meutim, u trenutku je svoju
pozornost usmjerio na nju i pribliio joj se. ula je tiho tapkanje
njegovih apa na metalnom podu.
Zaustavio se na pristojnoj udaljenosti od njenog tijela, od moda
jednog lakta i ponovno se spustio na stranje noge. Prednji su mu
udovi bili uspravljeni, a izmeu njih se izdvajalo bijelo krzno na
prsima. Zaboravila je kako mu je crna glava, kako zlatne oi.
"Zar ti ne smeta sve ovo meso?" prkosno je upitala.
Nije se obazirao na njeno izazivanje.
"Vie nije ivo", odgovorio je jednostavno. "Ja tu vie nita ne mogu,
zar ne?"
"Mislila sam da jo uvijek pokuava djelovati na srca i umove
ljudi", Isserlev je ula samu sebe kako pretjeruje s ruganjem.
"Pa, uinio sam to sam mogao", rekao je Amlis nezadovoljno. "Ali
znam kad za neto nema nade. Osim toga, ne trebam mijenjati vae
umove." Pogledao je uokolo po sadraju broda, prepoznavajui
opseg pokolja i njegove trgovake namjene.
Isserlev je promatrala njegov vrat i ramena, njegovo meko krzno
koje je treperilo na povjetarcu. Njezina je odbojnost prema njemu
slabila dok gaje zamiljala kako naslanja svoje krzno na njena lea i
njeno joj gricka vrat.
"to to jede?" upitala je jer su mu se vilice neprestano micale.
"Nita", mirno je odgovorio i nastavio vakati.
Isserlev je osjetila prijezir: bio je isti kao i svi bogatai -bez problema
je lagao, nije ga se ticalo to to drugi ljudi jasno vide. Napravila je
grimasu koja je znaila: Dobro, neka ti bude. Usprkos njenim
neljudskim crtama lica odmah ju je proitao.
"Ne jedem, nego vaem", ozbiljno je objavio i nastavio vakati, sa
sjajem u oima boje jantara. "Icpathuu."
Isserlev se sjetila daje po tom pitanju na loem glasu. Iako je to
pobudilo njenu radoznalost, s visoka mu je rekla: "Mislila sam da si
prerastao takve stvari."
Ali Amlis Vess nije nasjedao.

"Icpathua nije ponaanje, adolescentsko ili neko drugo",

hladnokrvno je objanjavao, "ve biljka s jedinstvenim osobinama."
"Dobro, dobro", uzdahnula je Isserlev, a zatim okrenula glavu
prema zvjezdanom nebu. "Ipak e te to ubiti."
ula gaje kako se smije, ali ga nije mogla vidjeti. Bilo joj je ao zbog
toga, a onda ju je ta vlastita elja razljutila.
"Morao bih provakati icpathue koliko sam teak", rekao
jeSada se ona smijala, iako to nije htjela; pomisao na njega
kako to ini bila je neobino smijena. Pokuala je rukom pokriti
usta, ali ju je paralizirala jaka bol u leima. Nastavila se
bespomono smijati, a on joj je mogao slobodno vidjeti lice. to se
vie smijala, to je manje imala taj smijeh pod nadzorom; nadala se
da Amlis Vess shvaa kako je to zbog smijene slike njega nateklog
poput nosee krave.
"Icpathua uspjeno svladava i vrlo jake bolove, zna", rekao je
njeno. "Zato ne proba malo?"
To je izbrisalo smijeh s Isserlevnog lica.
"Ja ne osjeam nikakve bolove", rekla je ledeno.
"Naravno da osjea", rekao je prijekornim tonom s naglaenim
samoglasnicima. Ljutito se podigla na laktove i oinula ga
pogledom.
"Nemam ja nikakve bolove, razumije?" ponovila je dok joj je hladni
znoj oblijevao lea.
Jedan su trenutak njihovi pogledi bili suprotstavljeni, a onda je on
lagano trepnuo, kao da mu je u tijelu poelo djelovati neko sredstvo
za smirenje.
"Kako god ti kae, Isserlev."
Koliko se sjeala, nikada ranije nije izgovorio njeno ime. Sve do
sada. Pitala se to gaje natjeralo na to i hoe li to uskoro ponoviti.
Ali zapravo ga se morala nekako rijeiti. Ako se eli oporaviti
oajniki su joj bile potrebne vjebe za lea, a sigurno ih nee raditi
pred njim.
Uvijek se mogla ispriati i otii kui kamo je on ne bi smio slijediti.
Ali nije imala snage za tih nekoliko koraka izmeu broda i vrata
staje.

Sad kad se podigla na laktove, mogla je pomalo razgibavati ramena

i kraljenicu, a da to ne bude tako uoljivo. Mogla bi mu odvlaiti
pozornost razgovorom.
"to misli, to e ti otac uiniti kad se vrati?" upitala je.
"to e mi uiniti?" inilo se da ne razumije smisao pitanja. Ponovno
je pogreno procijenila njegovo ivotno iskustvo. Oito mu je bila
strana pomisao da mu itko uini ita naao protiv njegove volje.
Ranjivost je bila namijenjena niim slojevima.
"Moj otac zapravo ne zna da sam ovdje", konano je rekao, ne
skrivajui zadovoljstvo. "On misli da sam u Yssiisu ili na Srednjem
istoku. Kad sam zadnji put razgovarao s njim, rekao sam mu da bih
mogao otii na neko od tih mjesta."
"Ali si doao ovamo u ovom", podsjetila gaje Isserlev, "teretnom
brodu koji pripada Vess Industries."
"Da", nasmijeio se, "ali bez slubenog odobrenja." Njegov je
osmijeh bio djeaki, ak djeji. Podigao je pogled prema nebu, a
njegovo se krzno na prsima ponovno zatalasalo poput ita na
vjetru. "Vidi, moj otac ne gubi nadu da u ja jednog dana preuzeti
posao. Zna rei: "Neka ostane sve u obitelji." To, naravno, znai da
ne bi volio vidjeti da mu najtopliju novu robu na svijetu preotima
konkurencija. U
ovom su trenutku rijei "vodselovina" i "Vess" nerazdvojne; svatko
tko se zaeli boanskog okusa samo pomisli "Vess"."
"Ba dobro za vas obojicu", rekla je Isserlev.
"To nema nikakve veze sa mnom - ili barem ne otkad sam dovoljno
odrastao da postavljam pitanja. Otac se ponaa prema meni kao da
sam sassvnil. Kae: "Nema se tu to znati." Ili "To tamo naraste, mi
poberemo i dovezemo kui." Ali sa mnom nije ba toliko tajanstven
kao sa svima ostalima. Trebam pokazati najmanji traak zanimanja
za posao i on se ve rastopi. Jo se uvijek nada da u izai na pravi
put. Mislim da mije zbog toga uvijek omoguavao pristup svemu ukljuujui lansirne rampe."
"Dakle?"
"Dakle, ono to ti elim rei jest... da sam na ovom putu... kako se to
ono kae? Slijepi putnik?"
Ponovno se nasmijala. Kosti i miii na njenim rukama su popustili

pa se jo jednom nala na leima.

"Pretpostavljam da, to si bogatiji, tee pronalazi uzbuenje."
Konano se uvrijedio.
"Morao sam svojim oima vidjeti to se ovdje dogaa", odbrusio je.
Isserlev se pokuala pridii, a onda svoj neuspjeh zamaskirala
uzdahom ravnodunosti.
"Ne dogaa se nita neobino", rekla je. "Samo... ponuda i
potranja." Posljednje je rijei izgovorila neobinim ritmom, kao da
su vjeni, nerazdvojni par, poput dan i no, muko i ensko.
"Pa, potvrdili su se moji najvei strahovi", nastavio je, ne obazirui
se na njenu tvrdnju. "Cijela se ta trgovina temelji na uasnoj
okrutnosti."
"Nema ti pojma o okrutnosti", rekla je, osjeajui sva mjesta na i u
svome tijelu koja su bila unakaena. Kako je
ovaj paeni mladi bio sretan to se njegov "najvei strah" tie
dobrobiti nekih egzotinih ivotinja, a ne njegove vlastite borbe za
opstanak.
"Jesi li ikad bio u Kolonijama, Amlis?" izazivala gaje.
"Da", rekao je svojim previe uglaenim izgovorom, "naravno. Svi
bi trebali otii tamo i vidjeti kako je."
"Ali ne na tako dugo da im postane neugodno, ha?"
Njezin mu je odgovor iao na ivce; vidjela mu je to po uima.
"to bi ti htjela da uinim?" rekao je. "Da se dobrovoljno prijavim za
naporan fiziki posao? Da tamo stradam? Ja sam bogat, Isserlev.
Moram li se ubiti da se iskupim za to?"
Isserlev se suzdrala od odgovora. Prstima je napipala male krastice
oko oiju. Bili su to njeni tragovi suza koje su se osuile dok je
spavala. Obrisala ih je.
"Ti si dola ovamo", rekao je Amlis, "da pobjegne od tekog ivota,
zar ne? Ja nisam nikad imao teak ivot i uvjeravam te da sam zbog
toga zahvalan. Nitko ne eli trpjeti ako moe pobjei. Sigurno svi,
kao ljudska bia, elimo isto."
"Ti nikad nee znati to ja elim", prosiktala je na njega takvom
silinom da se i sama iznenadila.
Razgovor je na neko vrijeme utihnuo. Hladan je vjetar puhao kroz
otvoreni krov staje, nebo se jo smrailo, izaao je mjesec. Uskoro

im je vjetar donio jedan osamljeni list koji se njeno spustio na

palubu, a Amlis ga je istog trenutka zgrabio. Vrtio gaje i vrtio u
rukama, dok se Isserlev muila da se okrene.
"Priaj mi ti o svojim roditeljima", konano joj je rekao kao daje
dobila najlaki mogui zadatak da mu se odui. Isserlev je osjetila
grudu neprobavljene mrnje u elucu.
"Nemam roditelje", ledeno mu je odvratila.
"Ali kakvi su bili dok su bili ivi?" ispravio se.
"Nikad ne priam o svojim roditeljima", ustvrdila je Isserlev.
"Nikad. Nema se to."
Amlis joj je pogledao u oi i odmah prihvatio da, usprkos tome stoje
on Amlis Vess, ipak postoji podruje u koje mu nee biti doputen
pristup. Uzdahnuo je.
"Zna", rekao je pomalo sneno, "ponekad mislim da vrijedi
razgovarati jedino o stvarima o kojima ljudi odbijaju razgovarati."
"Da", napala gaje, "na primjer, zato su neki ljudi roeni da ljenare
i filozofiraju, a drugi da budu gurnuti u rupu i rade kao stoka."
Amlis je i dalje vakao icpathuu. Oi su mu se ispunile ljutnjom i
saaljenjem.
"Sve ima svoju cijenu, Isserlev", rekao je, "ak i kad je netko roen
bogat."
"0, da", podrugljivo se nasmijala, progonjena eljom da mu
pomiluje bijela prsa i slijedi liniju njegovog vrata. "Vidim kako je to
natetilo tebi."
"Nije sva teta vidljiva", rekao je tihim glasom.
"Ne", obruila se na njega, "ali je vidljiva teta ono to privlai
poglede, nije li tako? Peat kojeg svi prepoznaju, ha, gospodine
Vess?"
Na njen uas, podigao se, stao joj uz rame i spustio glavu
uznemirujue blizu.
"Isserlev, sluaj me", preklinjao ju je dok mu se crno lice presijavalo,
a topli dah kakljao njezin vrat. "Misli li da ne vidim da ti je pola
lica odrezano? Misli li da ne primjeujem da su ti usaeni neki
neobini grumenovi, a tvoje grudi uklonjene, da ti je odrezan rep, a
krzno obrijano? Misli li da ne mogu zamisliti kako se ti zbog toga
osjea?"

"Sumnjam", teko je disala, a oi su je uljale.

"Naravno da vidim to ti je uinjeno, ali me zanima ono to se
nalazi u tebi", naglasio je Amlis.
"0, molim te, Amlis, potedi me tog sranja", rekla je Iss-erley
okreui glavu na drugu stranu dok su joj se suze slijevale niz
obraze u runi otvor njenog unakaenog uha.
"Zar misli da nitko ne shvaa da si ispod toga ljudsko bie?"
uzviknuo je.
"Da su pripadnici tvoje vrste shvaali da sam ljudsko bie, ne bi me
poslali u jebene Kolonije, zar ne?" povikala je na njega.
"Isserlev, nisam te ja poslao u Kolonije."
"O, ne", bjesnjela je, "nitko ne eli preuzeti osobnu odgovornost."
Naglo je okrenula glavu od njega, zaboravljajui na bol. Ona se
snano spustila niz njenu kraljenicu, poput noa koji je
raspolovljava. Amlis je bio pored nje kad je kriknula.
"Pomoi u ti", rekao je, obuhvaajui je jednom rukom oko ramena,
a repom oko kria.
"Pusti me!" plakala je.
"Idemo te prvo posjesti", bio je njegov odgovor.
Pomogao joj je da savije koljena, dok ju je njegova barunasta glava
dodirivala po vratu, a zatim se brzo odmaknuo kako bi mogla
uspostaviti ravnoteu.
Savila je ukoene udove, osjeajui uzbuenje duboko unutra od
njegovog dodira na povrini. Njene su lopatice opasno zapucketale
dok ih je okretala; vie si nije mogla priutiti brigu oko dojma koji
ostavlja. Pogledom je potraila Amlisa i vidjela ga kako joj neto
donosi.
"Evo, uzmi si malo", rekao je, pribliavajui se na tri ape i
slobodnom joj rukom pruio neto biljno. Izgledao je prilino
smrknuto, to se Isserlev uinilo smijenim.
"Ja sam protiv droga", prosvjedovala je, a onda istog trenutka
prasnula u smijeh, jer je bol onemoguila njene obrambene
mehanizme. Briui nove suze s obraza, uzela je malo zelene
icpathue i stavila je u usta.
"Treba je samo vakati, je li tako?"
"Da", rekao je. "Nakon nekog se vremena pretvori u neku vrstu

ljepljive mase na koju vie uope ne mora misliti."

Nakon pola sata Isserlev se osjeala mnogo bolje. Osjeaj anestezije,
ak i dobrog raspoloenja preplavljivao joj je tijelo. Vjebala je pred
Amlisom Vessom i nije joj smetalo. On nije prestajao priati o zlu
jedenja mesa, a sve stoje rekao inilo joj se patetinim i smijenim.
Ako se izuzme njegovo umiljeno propovijedanje, zaista je bio vrlo
zabavan mladi. Uivajui u njegovom tihom jednolinom glasu,
polako je rastezala udove, pokuavajui se usredotoiti na svoje
vlastito tijelo i neprestano vaui gorku travu.
"Zna", govorio je Amlis, "otkad su ljudi poeli jesti meso, bilo je
izvjea o nekim tajanstvenim bolestima. Nisu objanjeni uzroci
nekih smrti."
Isserlev se podrugljivo nasmijala; njegovo ju je propovijedanje o
sudnjem danu zabavljalo.
"ak i meu Elitom krue prie da bi mogla postojati opasnost",
ustrajao je.
"Pa", odgovorila je suho, "sve to mogu rei jest da se drimo
visokih standarda proizvodnje."
Opet se nasmijala, a, na njezino iznenaenje, i on.
"Uostalom, koliko kod kue kota odrezak vodselovine?" raspitivala
se, pruajui ruke prema nebu.
"Oko 9 000 ili 10 000 lissa."
Prestala je vjebati i pogledala ga s nevjericom. 9 000 tisua lissa je
za normalnu osobu znailo mjesenu koliinu vode i kisika.
"ali se?" nije mogla povjerovati.
"Ako kota manje od 9 000, moe biti sigurna daje neka mjeavina."
"Ali... tko si to moe priutiti?"
"Gotovo nitko. To ga i ini toliko poeljnim, naravno."
Amlis je zamiljeno otpuhnuo prema hrpi crvenog mesa ispod
najlona i razmiljao o tome je li ga ikad pomirisao kod kue u
konanom obliku. "Ako netko eli potkupiti slubenika, polaskati
klijentu... zavesti enu... nema boljeg naina."
Isserlev jo nije shvaala.
"10 000 lissa..." divila se.
"Zapravo", nastavio je Amlis, "meso je toliko dragocjeno da ga
pokuavaju uzgojiti u laboratoriju."

"I izgurati me iz posla, ha?" dobacila je Isserlev, nastavljajui s

vjebama.
"Moda", rekao je Amlis. "Vess Industries troi bogatstvo na
prijevoz."
"Sigurna sam da si to mogu lako priutiti."
"Naravno da mogu. Ali bi to ipak htjeli izbjei ako je mogue."
Isserlev je pruila ruke ispred sebe i polako kruila po zraku.
"Bogati e uvijek htjeti originalnu robu."
Amlis se igrao svojim listom pazei da ga ne slomi.
"Postoje planovi", rekao je, "da se siromanima pone prodavati
meso slabije kvalitete. Moj je otac vrlo snalaljiv. Sluajno znam da
se provode neki vrlo udni pokusi. Posao je posao. Moj bi otac
prodao i planet kad bi znao da u tome lei velika zarada."
Isserlev se polako okretala poput propelera ili krila vjetrenjae. To
ne bi mogla initi da joj tijelo nije bilo ovako izmijenjeno. Na neki se
nain pravila vana pred Amlisom.
"Sada je u Kolonijama popularna", objanjavao joj je, "neka dosta
gadna brza hrana - vrlo tanki gomolji puni kroba preni u masnoi
i osueni da budu hrskavi. Vess Incor-porated radi na pojaavanju
okusa nekom vrstom nusproizvoda od vodselovine. Potranja je
iznad svakog oekivanja."
"Smee e uvijek jesti smee", rekla je Isserlev, ponovno se proteui
prema nebu.
Izvan broda se ulo neko zujanje. Isserlev i Amlis su pogledali
preko ruba palube dolje u staju i ugledali Ensela i jo jednog
mukarca kako izlaze iz dizala. Njih dvojica su ih promatrali preko
betonskog prostranstva.
"Samo provjeravamo", povikao je Ensel, a njegov je hrapavi glas
odzvanjao od metalnih zidova, "da vidimo jeste li dobro."
"Dobro smo, Ensel", odgovorila je Isserlev, "i ja i gospodin Vess."
"Hm... dobro", rekao je Ensel. "Dobro." I bez rijei se okrenuo prema
dizalu, a njegov gaje pajda slijedio. Jo jednom zujanje i ve su
nestali.
Amlis je stajao pored Isserlev i tiho joj govorio.
"Zna, Enselu je zaista stalo do tebe."
"Pa, nek se jebe sa svojim repom", reklaje Isserlev i vratila se

vakanju.
Iznad njih se posve lagano poela sputati kia. Amlis Vess se s
uenjem zagledao u tamu. Zvijezde su nestale, i na njihovom se
mjestu naziralo nejasno svjetlo, a bljetavi disk se takoer gotovo
potpuno izgubio. Kapljice vode razbijale su mu se o krzno, brzo
nestajui na tamnim dijelovima, a svjetlucajui i titrajui na bjelini
njegovih prsa. Trenutak je oklijevao, a onda se smjestio na stranje
udove, podupro repom i otvorio usta. Isserlev nije ranije vidjela
njegov jezik. Bio je crven i ist poput stabljike anemone.
"Isserlev", rekao je, gutajui vodu. "Je li istina to se pria o moru?"
"Ha?" Uivala je u kii koja joj pada na lice; voljela bi da pone
lijevati.
"uo sam ljude kako govore o njemu", nastavio je Amlis. "Vodena
povrina koja... jednostavno lei pored kopna i nikamo ne odlazi. Vidjeli su ga u daljini. Kau daje ogromno i da ti
neprestano ide onamo."
"Da", uzdahnula je, "istina je."
"Otvor na krovu se poeo zatvarati; Ensel je oito zakljuio da joj je
bilo dovoljno svjeeg zraka."
"A kad sam oslobodio one jadne vodsele", rekao je Am-lis, "iako je
bio mrkli mrak, vidio sam neto to lii na... drvee, samo to je bilo
nevjerojatno ogromno, vie od ove zgrade." Njegov je njegovani
naglasak sada izazivao saaljenje; bio je poput djeteta koje
pokuava saeti veliinu svemira govorei jezikom djejeg vrtia.
"Da, da", nasmijeila se, "sve je to tono. Sve to tako izgleda."
Sada je otvor na krovu bio zatvoren; nestalo je vanjskog svijeta.
"Molim te, odvedi me da vidim more", iznenada je rekao Amlis,
dok mu je glas slabo odjekivao hangarom.
"Ne dolazi u obzir", hladno je odgovorila.
"Mrak je", nagovarao ju je. "Nee nas nitko vidjeti."
"Ne dolazi u obzir", ponovila je.
"Brine se zbog vodsela? Koliko opasne mogu biti te glupe
ivotinje?" pitao je.
"Izuzetno opasne", uvjeravala gaje.
"Po moj ivot ili po Vess Industries?"
"Nije me briga za Vess Industries."

"Onda me povedi", preklinjao je. "U svom vozilu. Bit u dobar,

obeavam. Samo elim baciti pogled. Molim te."
"Rekla sam ne."
Nekoliko minuta kasnije Isserlev je polako vozila ispod
isprepletenih grana drvea pored Essvvisove kue. Svjetla na kui
su bila upaljena, kao i obino, dok su svjetla Isserle-ynog
automobila bila iskljuena. Dovoljno je vidjela po mjeseini i nije se
htjela muiti s naoalama. Osim toga, ovu je stazu stotinama puta
prela pjeke.
"Tko je sagradio ove kue?" pitao je Amlis, sklupan na
suvozaevom sjeditu, s rukama na kontrolnoj ploi.
"Mi", odgovorila je Isserlev mirno. Bilo joj je drago to se ne vide
kue na drugim farmama i to je njena vlastita kua liila na neto
stoje moglo biti sklepano od kamenja koje se tu nalo. Za
Essvvisovu mnogo veu kuu mirno je rekla: "Ona tamo je
sagraena za Esswisa. On mije ef. Popravlja ograde, organizira
hranjenje ivotinja i slino."
Proli su vrlo blizu Esswisove kue, dovoljno blizu da Amlis vidi
zamagljene prozore s velikim drvenim rezbarijama.
"Tkoje to izradio?"
"Esswis", automatski je odgovorila. Ali iznenada je shvatila da bi la
moda ipak mogla biti istina; iza dvostrukog je stakla ugledala
hrpu vitkih izrezbarenih oblika sloenih u kutu. Moda je tako
Esswis provodio duge zimske sate.
Isserlev je vozila pored otvorenih polja na kojima su, poput crnih
rupa na obzoru, bile razbacane velike bale sijena. Jedno je polje bilo
uzorano, a na drugom su se zelenili izdanci krumpira. Mjestimice
su se pojavljivali grmovi i drvee koji nisu imali nikakvu
poljoprivrednu svrhu, ve su samo, ovisno o vrsti, pokazivali svoje
otporne cvjetove ili duge krhke granice.
Isserlev je znala to Amlis osjea: ove biljke nije trebalo uzgajati u
posudama ili ih vaditi iz neplodnog tla, one su rasle ravno prema
nebu. Ovdje su se prostirali hektari i hektari plodne zemlje, kojima
nije bila nuna pretjerana ljudska briga. A on vidi farmu Ablach
zimi; kad bi barem mogao vidjeti to se dogaa u proljee!
Vozila je polako, sasvim polako. Staza do obale nije bila

namijenjena vozilima na etiri kotaa, a ona nije htjela otetiti

vozilo. Takoer ju je muio strah da bi joj neka izboina na putu
mogla odgurnuti desnu ruku s upravljaa pa bi sluajno povukla
ruicu za icpathuu. Amlis nije stavio pojas i
neprestano je poskakivao na svome sjeditu pa bi ga igle mogle
ubosti.
Na glavnom ulazu, na kraju Ablachovog puta, nedaleko litica,
Isserlev se zaustavila i iskljuila motor. Odavde se pruao jasan
pogled na Sjeverno more koje je noas bilo srebrno, pod nebom koje
je na istoku bilo sivo od snijega koji se pribliavao, dok su na
zapadu jo uvijek sjali mjesec i zvijezde.
"Oh", slabano je izustio Amlis.
Bio je u stanju oka, to se jasno vidjelo. Zurio je ravno naprijed
prema ogromnom vodenom prostranstvu dok je ona gledala njegov
profil, sigurna da nije svjestan njene enje.
Nakon dugo vremena Amlis je opet bio u stanju postavljati pitanja.
Isserlev je znala to e to biti prije nego je otvorio usta i odgovorila
mu prije nego je progovorio.
"Ona svijetla crta tamo", pokazala je, "tamo more zavrava. Zapravo
se ne zavrava tamo nego nastavlja u beskraj. Ali tamo prestaje na
pogled. A tamo gore poinje nebo. Vidi li?"
Bilo je gotovo okrutno dirljivo i prekrasno, to to ju je Amlis
smatrao za kustosa cijelog jednog svijeta, kao da joj on pripada. A
moda joj je i pripadao.
Stravina cijena koju je platila na neki je nain ovaj svijet uinila
njenim. Pokazivala je Amlisu Vessu ono to bi moglo pripadati
svakome tko se odlui na krajnju rtvu - rtvu na koju se nitko osim
nje nije usuivao. Dobro, ona i Esswis. Ali Esswis je rijetko
naputao svoju kuu. Vjerojatno previe pogoen svojom
unakaenou. Njemu prirodne ljepote nisu nita znaile, nisu mu
bile dovoljna utjeha. Ona se, za razliku od njega, prisiljavala da
izae i vidi stoje vrijedilo vidjeti. Ona se svakog dana izlagala
beskrajnom nepristra-snom nebu, sretna to joj prua utjehu.
Stado ovaca je u koloni ilo rubom litice na granici farme. Njihova
su se runa arila na mjeseini, a crne su im njuke meu tamnom
klekom bile gotovo nevidljive.

"Kakva su sad ovo stvorenja?" udio se Amlis, prilijepiv-i nos uz

staklo.
"Zovu se ovce", objasnila mu je Isserlev.
"Kako zna?"
Isserlev je brzo razmislila.
"Same se tako zovu", rekla je
"Zna li njihov jezik?" piljio je u stvorenja dok su prolazila.
"Ne ba", rekla je, "samo par rijei."
I dok je zauen pratio pogledom prolazak svake od njih, glava mu
se primicala sve blie Isserlevnoj.
"Jesi li ih probala jesti" upitao je Amlis.
Isserlev je bila zaprepatena. "Jesi li normalan?"
"Kako bih ja mogao znati to inite s njima?"
Isserlev je treptala, razmiljajui to rei. Kako je uope mogao
pomisliti na takvo to? Je li to bila okrutnost koja je spajala oca i
sina?
"One... one su na sve etiri, Amlis, zar ne vidi? Imaju krzno,
repove, crte lica koje nisu toliko razliite od naih... "
"Sluaj", poeo je izazivaki, "ako jede meso ivog bia... "
Isserlev je uzdahnula; udjela je za tim da mu stavi kaiprst na usne
i uutka ga.
"Molim te", preklinjala je, dok je posljednja ovca nestajala u tunelu
od kleke, "ne kvari ovo."
Ali, tipian mukarac, nije se dao odvratiti od upropata-vanja
savrenog trenutka; samo je odabrao drugi put.
"Zna", rekao je, "dosta sam razgovarao s ljudima."
"Kojim ljudima?"
"Ljudima s kojima radi."
"Ja radim sama."
Amlis je duboko udahnuo. I opet poeo.
"Ljudi kau da se udno ponaa."
Isserlev je prezrivo puhnula. Mora daje mislio na Ensela. Ensel, sva
uga i sramota, izlajao se pred velikom zvjerkom. Ispovijest
mukarca mukarcu.
Osjeajui otrovnu mrnju kako se nakuplja negdje u njenom tijelu,
rastuila se, gotovo posramila; kakvo olakanje bi bilo, bar je na

kratko ne osjeati. Moe li ovo stoje vaka-la zaista imati tako

umirujui uinak? Okrenula se Amlisu i udno nasmijeila.
"Ima li jo... icp... ", ne tjeraj me da to izgovorim, pomislila je.
Amlis joj je iz grumena kojeg je nosio dao jo jednu mladicu
icpathue.
"Ljudi kau da si se promijenila", rekao je. "Je li ti se dogodilo neto
loe?"
S njegovim poklonom jo uvijek u rukama, Isserlev je uinila sve da
obuzda gorinu.
"0, nesretan sluaj, s vremena na vrijeme. Bogati deki su obeavali
kako e me paziti, a onda su samo promatrali kako me alju u ovo
sranje. Tijelo su mi unakazili. I takve stvari.
"Mislio sam sad, nedavno."
Isserlev je naslonila glavu na sjedalo, dodajui jo icpathue onome
stoje ve imala u ustima.
"Dobro sam", uzdahnula je. "Imam teak posao, to je sve. Ima svoje
uspone i padove. Ne bi ti to razumio."
Na obzoru se velikom brzinom nakupljao snjeni oblak. Znala je da
on nema pojma to je to.
"Zato ne prestane?"
"Prestanem?"
"Da. Jednostavno prestani to raditi."
Isserlev je podigla oi prema nebu, ili krovu svog automobila.
Primijetila je daje platno ispod krova u raspadanju.
"Sigurna sam da bi se to svidjelo Vess Incorporatedu", uzdahnula je.
"Tvoj stari bi mi sigurno osobno estitao."
Amlis se gorko nasmijeio.
"Misli li da bi moj otac preao sav taj put i izmlatio te preko
koljena?" rekao je. "Samo bi poslao nekog drugog na tvoje mjesto.
Ima tisue ljudi koji mole za priliku."
Ovo je bila novost za Isserlev - strana, muna vijest.
"To ne moe biti istina", izustila je.
Amlis je na trenutak uutio, kao da trai siguran nain da se spasi
od ovoga to se meu njima otvorilo: nazubljene klopke njene boli.
"Ne elim ni malo umanjivati to to si propatila", rekao je oprezno,
"ali mora shvatiti da kod kue krue glasine o tome kako ovo

mjesto izgleda - nebo, zvijezde, ist zrak, svega u izobilju. ak se

pria o ogromnim vodenim biima koja plivaju kilometrima i
kilometrima bez prestanka."
Neko vrijeme nije nita rekao, ekajui nju da se pribere. Ona je bila
zavaljena u sjedalu, zatvorenih oiju. Na mjeseini su njeni vlani
oni kapci bili srebrni i zamreno proarani, kao list kojem se divio.
Prekrasna je, mislio je. Na svoj udan, udan nain.
Konano je Isserlev opet progovorila.
"uj, ne mogu samo prestati", objasnila je. "Moj posao mi osigurava
dom... hranu... " Muila se da doda jo neto.
Amlis nije ekao. "Ljudi su mi rekli kako ti zapravo ivi na kruhu i
mussanta namazu", rekao je. "Enselu se ini da ivi uglavnom od
zraka. Hoe rei da u ovom svijetu ne raste nita od ega bi mogla
preivjeti? I da ne postoji mjesto na kojem bi si mogla stvoriti dom?"
Isserlev je bijesno stisnula upravlja.
"Hoe rei da bih trebala ivjeti kao ivotinja?"
Dugo su sjedili u tiini dok su se snjeni oblaci nakupljali iznad
zaljeva i onda krenuli prema farmi. Isserlev je, krado-mice
pogledavajui Amlisa, primijetila da su njegov strah i uzbuenje
sada bili ispunjeni tjeskobom: tjeskobom da ju je povrijedio i
tjeskobom zbog onog to se dogaalo iznad njih. U njegovim su
neiskusnim oima snjeni oblaci bez sumnje sliili pogubnom
smogu kod kue, koji je ponekad bio tako odvratno otrovan da su
ak i pripadnici Elite morali pod zemlju.
"Je li... je li sve u redu?" napokon je upitao, upravo kad je mjesec
zasjenila siva magla.
Isserlev se smijuljila. "Nema pustolovine bez opasnosti, Amlis",
grdila gaje.
Pahuljice su se poele kovitlati u zraku, jurei, leprajui i
obruavajui se na staklo. Amlis se trznuo. Zatim je nekoli-i# ko
pahulj ica upalo kroz otvoreni suvozaev prozor i spustilo se na
njegovo krzno.
Isserlev je osjetila kako je zadrhtao i nanjuila novi miris. Prolo je
mnogo vremena kako nije nanjuila ljudski strah.
"Opusti se, Amlis", vedro je rekla, "to je samo voda."
Nervozno je otresao stranu tvar sa svojih prsa, i u udu gunao dok

mu se topila meu prstima. Pogledao je Isserlev kao daje ona sama

priredila ovaj prizor, kao daje upravo pobudila cijeli svemir samo
za njega, ne bi li ga bar na trenutak uspjela oarati.
"Samo gledaj", rekla je. "Nita ne govori. Samo gledaj."
Sjedili su zajedno u Isserlevnom malom automobilu dok je nebo
isputalo svoj teret. Za pola je sata sva zemlja uokolo bila posuta
bijelim prahom, a sjajna se kristalna pjena penjala po
vjetrobranskom staklu.
"Ovo je... udo", napokon se javio Amlis. "Kao da jo jedno more
pluta zrakom."
Isserlev je potvrdno kimnula: kako je samo intuitivno shvatio! Ona
je esto zamiljala upravo istu stvar.
"ekaj samo da izae sunce! Nee vjerovati!"
Tada se neto dogodilo u zraku izmeu njih, neto to je uzburkalo
molekule.
"Neu ga vidjeti, Isserlev", rekao je Amlis tuno. "Do tada u ve
otii."
"Otii?"
"Noas odlazim", rekao je.
Jo uvijek nije shvaala na stoje mislio.
"Brod", podsjetio ju je, "odlazi za nekoliko sati. A ja u biti na
njemu, naravno."
Nepomino je sjedila, probavljajui obavijest.
"Ne lii na tebe da ini ono to ti se kae", malo zatim se naalila.
"Moram natrag kui", objasnio je Amlis, "govoriti o ovoi# me
to sam vidio ovdje. Ljudima treba rei to se dogodilo s njihovim
blagoslovom."
Isserlev se gorko nasmijala. "To je, dakle, kriar Amlis", rugala se,
"koji donosi svjetlo istine cijeloj ljudskoj rasi."
Nasmijao se, ali mu je u oku bljesnula bol. "Ti si cinino stvorenje,
Isserlev. Sluaj, ako e ti biti lake, moe rei kako zapravo nemam
nikakvih ideala. Moe rei kako samo elim ii nazad i dosaivati
svome ocu."
Muno se nasmijeila. Snijeg je ve prekrio gotovo cijelo
vjetrobransko staklo; uskoro bi ga trebala maknuti ili e poeti
osjeati klaustrofobiju.

"Roditelji, ha?" opet je poeo, pokuavajui sauvati krhki most

meu njima. "Jebe ih." Prostota je zvuala usiljeno i umjetno kad je
dolazila od njega; pogreno je procijenio svoj ton i vie nije zvuao
sigurno u sebe. A zatim se oprezno nagnuo prema Isserlev i njeno
spustio svoju ruku na njenu.
"U svakom sluaju", rekao je, "ovaj nas svijet moe lako zavesti.
Vrlo je... vrlo je lijep."
Isserlev je podigla ruke i uhvatila upravlja. Njegova ru-kaje
skliznula s Isserlevne, a ona je pokrenula paljenje. Motor je zabrujao
i upalila su se prednja svjetla.
"Onda, odvest u te natrag na farmu", rekla je Isserlev. "Vrijeme
prolazi."
***
Na farmi su se velika aluminijska vrata glasno otvorila i Isserlev je
ve mogla vidjeti Enselovu gubicu kako proviruje van. Isserlev je
mogla tono zamisliti kako se preznojavao itavo vrijeme Amlisove
odsutnosti; vjerojatno je imao dunost straara. Sada e izai i rei
joj kako je ovaj ulov najbolji do sada, budala.
Ensel je ostao stajati na istom mjestu.
Isserlev se protegnula preko Amlisa da otvori vrata, iji mu je
mehanizam bio zagonetka. Njena podlaktica je na trenutak
dotaknula njegovo krzno ispod kojeg je osjetila toplo tijelo. Vrata su
se otvorila, putajui unutra dah hladnog zraka i njene pahuljice.
"Zar ne ide unutra?" pitao je Amlis.
"Moram ii svojoj kui", objasnila mu je Isserlev, "ujutro moram na
posao."
Posljednji su im se put susreli pogledi, a medu njima je sijevnuo
bljesak suparnitva. A onda...
"Pazi na sebe", promrmljao je izlazei iz automobila na bijelo tlo. "U
tebi je glas. Sluaj to ti on kae."
"Kae odjebi", rekla je, ali se uz to samo kiselo nasmijeila, i
zaplakala.
Odetao je snijegom prema vratima koja su ga ekala otvorena.
"Jednom u se vratiti", viknuo je, u hodu okrenuvi glavu. A onda
se nacerio: "Ako naem prijevoz, naravno."
Isserlev se odvezla do svoje kue, smjestila automobil u garau i

otila u kuu. Otkako nije bila u kui nepoznati je poinitelj ubacio

nekakve sjajne letke ispod njenih ulaznih vrata. Ponuda vodsela je
bila preslaba da bije uspjeli pridobiti da glasa za njih na izborima.
Budunost kotske je bila na kocki i snaga lei u njenim rukama.
Bila je tu i poruka od Esswisa koju Isserlev nije ni pokuala itati.
Umjesto toga je otila je ravno u krevet, pokrila golo tijelo i satima
plakala i plakala.
Mali su brojevi na njenom ispranjenom digitalnom satu prestali
svijetliti, ali je pretpostavila daje bilo oko etiri ujutro kada je teretni
brod konano otiao uz prepoznatljivo bru-janje.
Poslije toga je sluala kako se krov zgrade zatvara. Zatim ju je
glazba valova u tiini Ablacha njeno uljuljala u san.
12
Sklopivi ruke preko grudi, poloivi dlanove na ramena i sklopivi
oi, Isserlev je uronila u vodu. Opustivi bolne miie i kosti vrata,
osjetila je kako joj kosa dodiruje povrinu vode, a njena mala glava
poinje tonuti poput kamena. Svijet je nestao u tami, a mrmor vode
je progutao poznate zvukove Ablacha.
Ostatak Isserlevnog tijela tonuo je sporije od glave, ispr-i# va
pokuavajui pronai neko novo sredite ravnotee i plutati, a
zatim se i ono poelo sputati prema dnu. Iz nosa i uiju su joj
poeli izlaziti mjehurui. Usta su joj bila malo otvorena, ali nije
disala.
Nakon minute ili dvije Isserlev je otvorila oi. Kroz svjetlucavu
vodu i njenu kosu koja je liila na morsku travu vidio se sunev sjaj,
iskrivljen poput slike otvorenih vrata na kraju tamnog hodnika.
Kako se u pluima javljala bol, to se svjetlo poelo iriti, a zatim tui
u brzom ritmu njenog srca. Morala je izai i uzeti zraka.
Odvojila se od dna, glavom i ramenima probila povrinu, a zatim
udahnula svjei kisik. Trepui oima i ubrzano diui, maknula je
kosu s lica. Dok joj se teina vraala u ramena, kraljenica se
pomaknula i kljocnula; odvratni zvuk hrskavice bio je zarobljen
duboko u njenom tijelu.
U svijetu izvan vode sunce je prestalo treperiti: toplo je i bez
prestanka sjalo kroz prljavi prozor kupaonice. Mlazni-ca tua je
sjala poput svjetilljke, a paukove su mree na stro-

pu svjetlucale poput ovje vune na ogradi od bodljikave ice.

Keramiki poklopac kotlia za vodu bio je tako sjajan da ga nije
mogla gledati pa je usmjerila pozornost na njegov trup boje voska.
Svijetloplavi natpis ARMITAGE SHANKS bio je usprkos godinama
Isserlevnog uenja jezika i dalje jednako nerazumljiv. Bojler je
grgoljio kao svaki put kad bi si umjesto tuiranja priredila kupku.
Zahrala mjedena slavina do njenih nogu je uborila i pitala. Na
zelenoj boici ampona pisalo je ZA SVAKODNEVNU UPOTREBU.
Sve je bilo kao i obino. Amlis Vess je otiao, ona je ostala i ve je
bio novi dan. Od poetka joj je trebalo biti jasno da e se sve ovako
zavriti.
Isserlev je zabacila glavu i poloila svoju bolnu lubanju na rub
kade. Ispucali strop tono iznad nje bio je pun napuh-nutih plikova
ukaste boje koju su unitile godine isparava-nja. Nekoliko
istroenih premaza sada je nalikovalo tankim geolokim slojevima.
Od svega to je Isserlev pronala u ovom svijetu, to je bilo najslinije
krajoliku njenog djetinjstva. Spustila je pogled.
Njeno je tijelo, osim vrhova nonih prstiju i oblina grudi, bilo
nevidljivo ispod povrine vode koja se zrcalila. Promatrala je te
strane grude mesa, lako zamiljajui da su neto posve drugo.
Ovako osunane i okruene vodom, podsjeale su je na hridi u
oceanu koje je otkrila plima. Stijene na prsima koje je vuku prema
dnu. Amlis Vess je nikada nije vidio bez tih umjetnih izraslina koje
stre na njoj; nije mogao znati daje nekada imala grudi prekrasne
poput njegovih. Tvrde i glatke, pokrivene sjajnim krznom boje
jantara. Mukarcima se bilo vrlo teko suzdrati da ih ne pomiluju.
Zatvorila je oi, podnosei izuzetno neugodan osjeaj vode koja joj
je izlazila kroz unakaene ui. Kao daje iskoritavao njenu trenutnu
slabost, mlaz vrue vode je iznenada
provalio iz slavine na njeno lijevo stopalo. Isserlev je ispustila tihi
krik iznenaenja i stisnula prste na nogama poput ake. Neobino,
razmiljala je, kako su je takve nevane, neugodne sitnice pogaale
ak i sada kad je htjela umrijeti jer je Amlis Vess otiao.
U zahraloj posudi za sapun, okaenoj na rub kade, lealo je
nekoliko novih brijaa u kartonskom omotu. Isserlev je izvadila
jedan i bacila omot. S poda je dohvatila ogledalo koje je ponijela sa

sobom. Drala gaje tako podignutog da dobije najbolje svjetlo i

gledala si ravno u lice.
Pokuala se pogledati onako kako bi je vodsel vidio.
Ve na prvi pogled joj je bilo teko povjerovati koliko se zapustila.
Mislila je daje prolo tek nekoliko dana otkad je obavila ono stoje
bilo potrebno da prijee granicu prema divljacima, ali je ipak prolo
mnogo vie. Kakvu je bizarnost predstavljala vodselima koji su je
nedavno vidjeli. Bilo je dobro daje nekoliko posljednjih sigurno
uklonjeno iz opticaja, jer, morala je priznati, sada vie uope nije
izgledala kao oni; njeno je krzno ponovno izrastalo posvuda, osim
na dijelovima na kojima je imala tako teke oiljke da tamo nije
moglo nita rasti. Izgledala je gotovo ljudski.
Linija kose se vie gotovo nije raspoznavala; pahuljice meke kose na
elu spajale su se s obrvama. Njene donje trepavice vie nisu
izgledale kao trepavice, ve su se spojile s paperjem na njenim
obrazima, smeim paperjem koje je postajalo sve meke kako je
raslo. Ramena i nadlaktice takoer su joj bili pokriveni njenim
krznom boje jantara.
Daje Amlis Vess ostao jo malo, vidio bi barem malo od onoga zbog
ega su joj mukarci iz Elite uvijek obeavali kako e paziti da
zadri mjesto koje joj pripada, kako e, ako zatreba, povui koju
vezu zbog nje, kako e se pobrinuti da tako lijepa djevojka poput
nje ne bude poslana kamo ne treba. Bio bi to zloin protiv prirode,
jedan joj je jednom rekao
dok joj je milovao krzno i gurao ruku prema njenom spolovilu.
Isserlev je paljivo uzela brija. Istisnula je ampon na obraze, ali je
zbog krzna koje joj se prualo sve do ruba kapaka, morala biti
oprezna da joj ne dospije u oi. Ve su je dovoljno uljale od tolikog
noenja naoala i, naravno, od plakanja nad Amlisovim odlaskom i
ivotom openito.
Paljivim, njenim pokretima brijala je krzno na licu, ostavljajui
nekoliko dlaica na mjestu trepavica. Pokuala se prestati mrtiti i
izravnati elo dok je brijaem prelazila preko njega. Nakon svakog
je poteza u kadi ispirala brija; uskoro je njeno krzno plutalo oko
nje, noeno na oblacima pjene. Kad je zavrila, Isserlev je ponovno
uzela ogledalo i pogledala se. Niz elo joj je klizila kapljica krvi koja

je izgledala poput vode; obrisala ju je prije nego joj doe do oka.

Ranica e zacijeliti za minutu. Umjesto ravnog ruba kose, ovaj je put
probno napravila blagi oblik slova V. Viala je to na vodselima i
svialo joj se. Izvadila je novi brija i poela brijati ruke, noge,
ramena i stopala. Zatim je s naporom savila ruke iza sebe i brijala
lea, jednom rukom drei ogledalo, a drugom brija. Na trbuhu je
bilo dovoljno samo nekoliko poteza; koa je tu od odstranjivanja
njenih gradi bila zadebljana i graba, kao kod vitkih miiavih
vodsela koji su se uvali alkohola i masne hrane. vor zaivenog
mesa izmeu nogu nije htjela niti dodirnuti, on je bio izgubljen.
Voda oko nje je postala hladna i poput bare prekrivena smeim
algama. Ustala je i isprala se jakim mlazom vrue vode kako bi
odstranila ostatke krzna. Zatim je iskoraila na hladne ploice do
hrpe odjee koju je maloprije odbacila. Uhvativi je nonim prstima,
bacila je odjeu u kadu i potopila je u vodu koja je odmah postala
prljava.
Amlis Vess je otiao i sad joj je ostao jedino posao.
Dok je vjebala, na televiziji su se pojavile podnevne vijesti. Prvi
put nakon dugo vremena bile su joj od neke vanosti.
"U tijeku je potraga za nestalim mukarcem iz Pertshirea,
Williamom Cameronom", govorio je zabrinuti enski glas dok je
izgrebani ekran u Isserlevnoj spavaoj sobi pokazivao sliku
crvenokosog mukarca u pletenom demperu kojeg je povezla prije
nekoliko dana, "koji je posljednji put vien u nedjelju dok je
pokuavao stopirati kui iz Invernessa. Nova je fotografija
zamijenila prvu. Na njoj se vodsel odmarao ispred kamp-prikolice,
grlei izmeu svojih nogu pospanog enskog vodsela s debelim
naoalama. Dvoje male de-beljukaste djece u prvom planu imalo je
irom otvorene oi od iznenaenja bljeskalicom fotoaparata.
"Policija tvrdi da jo uvijek nema nikakvih dokaza o povezanosti
nestanka gospodina Camerona s ubojstvom Anthonvja Mallindera
u nedjelju." Crvenokosi i njegova obitelj su nestali, a pojavila se
zrnata slika udovinog elavca u utom radnom odijelu. Isserlev se
istog trenutka najeila. "Ali ipak priznaju moguu vezu s
nestankom njemakog studenta medicine Dietera Genschera koji je
posljednji put vien u Aviemoreu". Uznemirujuu sliku elavca

zamijenila je fotografija vodsela nevinog izgleda kojeg se Isserlev

nikako nije mogla sjetiti. Onda se nakon samo djelia sekunde
pojavio visoko kvalitetni film snimljen na A9 u kojem je kamera bila
postavljena nisko iznad tla kako bi pokazala automobile u prolazu
iz perspektive autostopera.
Isserlev je nastavila vjebati dok su se vijesti bavile drugim
stvarima: velikim krdima izgladnjelih vodsela u nekoj stranoj
zemlji, nedolinim ponaanjem nekog pjevaa koji nije bio John
Martvn, sportom, vremenom. Ako je vremenska prognoza tona,
uvjeti za vonju e najvjerojatnije biti dobri.
Vjeba i sunce koje je sjalo kroz prozor osuili su joj kosu. Pogledala
se u malo ogledalo i namrtila. Njena se ista crna majica - i to ona
koja je u cijeloj njenoj garderobi najbolje izgledala - malo izlizala.
Nije bila loa, samo malo izlizana.
Nisi smjela uzeti onog crvenokosog vodsela, rekla je iznenada
samoj sebi. Williama Camerona.
Odbacujui tu pomisao, pokuala je usmjeriti pozornost na neto
to joj je u ovom trenutku bilo vanije. Gdje e nabaviti jo odjee?
U Donnv's Garage je ne prodaju. Godinama se odupirala kunji da
nosi odjeu koju je skupila na poslu iz straha da netko ne prepozna
daje pripadala pojedinim vodselima, ali moda...
Nisi ga trebala uzeti, rekla sije ponovno. Zabrljala si. Gotovo je.
Hlae su joj bile dobre, zeleni barun bio je sjajan i ist. y Moda
malo izlizan na stranjici, ali, ako sve ide kako treba, to nitko nije
mogao vidjeti. Njene su cipele bile oiene i inile su se
neunitivima. Rascjep izmeu grudi svjetlucao je na suncu ba kao
na naslovnicama vodselovskih asopisa. Mala je ranica na elu ve
zacijelila, otkinula je krasticu, a krvarenje se nije nastavilo. Provukla
je prste kroz kosu, svih deset noktiju je ostalo na mjestu. Duboko je
disala, uvlaei hladni svjei zrak u nosnice i drei uspravljenu
kraljenicu. Izvan njenog prozora, plavo je nebo zakrivalo
bezgraninost svemira.
ivot ide dalje, uporno sije govorila.
Na izlasku iz kue pronala je Esswisovu poruku na koju je bila
potpuno zaboravila. Sudei po tome kako je izgledala, leala je
ispod njenih vrata ve danima. Podigla je vlani ra-zmrljani papir

prema svjetlu. Esswisow sitni rukopis joj nije olakavao itanje, ali
je jedno odmah postalo jasno: ovo nije bilo privatno pismo.
Jednostavno je proslijeivao poruku
Vess Incorporateda, koja je, budui da joj je Esswis bio nadreen,
bila saopena prvo njemu.
Koliko je Isserlev uspjela shvatiti, u Vess Incorporatedu su se pitali
da li bi ih mogla opskrbljivati s vie vodsela nego obino. Bio bi
dovoljan godinji porast od 20%. Ako ima kakvih tekoa, tvrtka bi
mogla poslati jo ljudi da joj pomognu. Zapravo, ozbiljno
razmatraju mogunost da svejedno poalju nekoga. Iako nije
proitala poruku do kraja, Isserlev ju je sloila u dep hlaa. Vess
Incorporated e morati nauiti da se ne mogu tako zajebavati s
njom. Poslat e im poruku sljedeim teretnim brodom. U
meuvremenu e razmisliti to mora promijeniti u obavljanju svog
posla.
Isserlevn je dolazak u dvoranu za objed meu mukarcima izazvao
mnogo komentara. Oito nisu oekivali da se pojavi tako brzo
nakon svog ponienja, ali to je bilo zato to su bili glupi i nisu nita
shvaali. Sigurno bi im bilo drago da su dobili jo vremena daje
ogovaraju! Kakvu su pomutnju njen ivani slom i izbacivanje iz
dvorane za obradu izazvali u njihovom ustajalom svijetu. Da se,
paralizirana stidom, ostala danima skrivati u svojoj kui sve dok ne
bi potpuno oslabila od gladi i bila prisiljena dopuzati nazad k
njima, sigurno bi mogli preuveliati cijelu priu! E pa, nije im htjela
pruiti to zadvoljstvo. Ostat e na nogama i pokazati im od ega je
napravljena.
Prijezirno je pogledala cijelu skupinu. U usporedbi s Am-lisom
Vessom, oni su bili groteskno runi divljaci s mozgovima veliine
graka. Ne moe se nikada postidjeti zbog svog vlastitog izgleda,
kad nije nimalo runija od njih, ali je svakako mnogo bolje
odgojena.
"Je li nestalo svo kvalitetno meso?" upitala je, pregledavajui sve
zdjele i pladnjeve na stolu za posluivanje. Iznenada ju je poelo
progoniti sjeanje na njen vlastiti prekrasni marinirani odrezak koji
je Hilis pripremio u ast Amlisovog dolaska.
"ao mije, Isserlev, ali nema ga vie", rekao je onaj ki-ljavi s runim

licem ije je ime uvijek zaboravljala. Potapao je svoj prljavi,

nabrekli trbuh i slatko se nasmijao.
Isserlev je iz oiju izbijao isti prijezir. Trebali bi te hraniti sijenom,
pomislila je, a zatim mu okrenula lea i posluila se svojim
uobiajenim jelom, kruhom i mussanta namazom. Bolje jesti to,
koliko god bilo bezukusno, nego riskirati s masnim napuhanim
kobasicama i runim komadima pite: tko zna kakvo se smee nalazi
unutra.
"Ali ima mnogo pite", netko ju je uvjeravao.
"Ne, hvala", nasmijeila se neiskreno, a zatim se naslonila na klupu,
odbijajui ponude da s ovim ili onim sjedne na pod. Drei jednu
ruku ispod tanko namazanog kruha kako bi mogla uhvatiti mrvice
koje padnu, poela je jesti, gledajui ostalima preko glava i
planirajui dan. "To bogatako meso je zaista ukusno", prisjetio se
Yns, inenjer, a zatim podrugljivo dodao: "Samo e nam Amlis Vess
morati ee do- * laziti u posjet, zar ne?"
Isserlev gaje pogledala dok se smijeio s pokvarenim zubima i
mrljama hrane na njuci. Usprkos svojoj mrnji, u tom je trenutku
shvatila daje on samo bezopasni sluga, rob, sredstvo za ostvarenje
cilja. Zarobljen u podzemlju, preivljavao je ivot jedva bolji od
onog kakav bi bio daje ostao u Kolonijama. Iskreno govorei, svi ovi
mukarci su se raspadali, dlaku po dlaku, zub po zub, kao istroeni
dijelovi, kao alat jeftino kupljen za posao koji e ga nadivjeti. Dok
je Isserlev lutala prostranstvima svog neogranienog kruga
djelovanja, oni su ostajali ukopani pod stajama Ablacha, radei bez
razmiljanja, rujui u volframom osvijetljenoj tami, udiui ustajali
zrak, jedui iznutrice, prejeftine da bi bile zanimljive njihovim
gospodarima. Diui mnogo buke oko bijega iz Kolonija i osvajanja
novih podruja, Vess Incorporated bi ih jednostavno iskopao iz
jedne rupe i zakopao u drugu"Sigurna sam kako se neke promjene ovdje", rekla je Isserlev, "mogu
napraviti i bez Amlisa Vessa."
Ovo je izazvalo nejasna negodovanja, beznaajne pobune
promrmljane bez nade. Samo je jedan mukarac glasno istupio.
"Pria se kako Vess Incorporated eli vee poiljke", rekao je Ensel.
Jeo je kau od zelenog povra iz zdjele i to zalijevao svjeom

vodom, a ne ezziinom, omiljenim piem ostalih. Isserlev je sa

aljenjem zakljuila da se on pokuavao brinuti o sebi, odravati se
na nekoj razini. Moda se svo ovo vrijeme uvao za nju, savjesno
titio svoje krzno od propadanja; krzno koje je bilo boje prljavog
krumpira i kakvoe... kakvoe kapuljae starog kaputa.
"Sigurna sam kako bi Vess Incorporated htio da radimo jo
napornije", primijetila je Isserlev.
Neko su vrijeme svi jeli u tiini.
Nisi smjela uzeti crvenokosog, opet je pomislila Isserlev. Gotovo je.
Nacerila se i skrila grimasu zagrizavi kruh. Nemoj biti takva
kukavica, grdila je samu sebe. Za tjedan dana, sve e se zaboraviti.
Kako je hrana iezavala sa svakom porcijom, pojedinani mirisi su
slabili, a zamijenjivao ih je pljesnivi zadah mukog znoja i alkohola.
Atmosfera je gotovo jamila da e izazvati gaenje kod Isserlev, ali
ona je danas bila sposobna da to prebrodi. Zapravo, poela se
oputati dok je polako shvaala da su ovi mukarci ovdje jedini
kojima se mora suprotstaviti. Unsera, koji se uasnuo kad ju je sreo
kratko nakon njenog ponienja, nije nigdje vidjela, a hrane je brzo
nestajalo. Hilisa takoer nije bilo, kao i uvijek kada se jelo
posluivalo. To je bilo dobro; to joj je odgovaralo.
Kada sad pogleda stvari, nije si smjela dopustiti daje namami u
svoju kuhinju. Hilis se pokuavao previe zbliiti s
njom, ponaao se kao da su njih dvoje slini. Ona nije nikome bila
slina - trebao bi to ubrzo shvatiti, bilo bi bolje za njih oboje. to se
tie Unsera, ponizio ju je kad je bila najranjivija, gad. Poeljela je da
ga moe zbrisati s lica zemlje, jer je tako zloupotrijebio svoju mo.
Dobro da ga nije bilo.
Vrijeme objeda se bliilo kraju. Jedan od mukaraca se ve bio
izgubio, a i drugi su oblizivali i srkali iz svojih zdjela i vreva.
Isserlevno olakanje zbog Hilisa i Unsera pretvorilo se na kraju u
znatielju - gdje su bili? Tada je shvatila da je to sigurno bila stvar
poretka i asti. Unser i Hilis su izgledali neto bolje od ovih
primjeraka rasutih po dvorani za objed. Vjerojatno su njih dvojica
jeli u nekom udobnom skro-vitu - bez sumnje uivajui takoer u
boljoj hrani. Cime li su se njih dvojica astili? Voljela bi znati. Oni
zapeaeni sanduci s namirnicama koji dolaze s mjesenom

poiljkom; jesu li u njima bile samo stvari kao serslida i mussanta,

ili u tajne poslastice koje ona nikad nee kuati? A nain na koji joj
Vess Incorporated alje poruke preko Essvvisa, usprkos injenici da
se sve vrti oko nje? Mukarci i njihovo pokazivanje moi! Sredit e
ona uskoro te nepravilnosti.
Isserlev je namazala jo jednu kriku kruha s mussantom, a onda se
posluila zdjelom povra kakvog je Ensel jeo. Uvjerena da ne eli
opet podlei poniavajuoj nemoi zbog gladi, daleko od kue,
odluila je da se od ovog dana pa na dalje uvijek prije odlaska
prejede. Popila je punu au vode i osjetila kako joj se eludac
nadima.
"ujemo da bi jo jedna ena trebala doi", izlanuo se mukarac s
konom bolesti na licu, udno se smijuljei kad ga je Isserlev
pogledala.
"Bolje bi ti bilo da uuti", savjetovala gaje.
mirkajui, runije mukarac otiao po vr ezziina, ali Esswisa nije
bilo tako lako zastraiti.
1
"to ako stvarno poalju nekoga", rekao je ozbiljno. "To bi napravilo
velike promjene u tvom ivotu, zar ne? Ovako kako je bilo do sada,
sigurno si ponekad bila usamljena. Toliko podruje treba pokriti, a
ti si sama."
"Snalazim se", rekla je Isserlev ravnoduno.
"Nita nije kao prijateljstvo, je li tako?" nastavio je Ensel.
"Ne bih to znala", odgovorila je Isserlev.
Za dvije minute Isserlev je izala iz dvorane i bila na povrini.
Dok se Isserlev vozila u svom automobilu po A9, s nevidljivog se
obzora valjala magla. Sama je cesta jo uvijek bila dovoljno jasna, ali
su polja s obje strane bila napola nestala, zgrade su tonule u maglu,
krave i ovce su ponizno doputale da ih magla proguta. Plima bijele
magle sezala je do travna-y tih obala autoceste.
Ovo je jo jedna od stvari koje bi Amlis silno elio vidjeti,
pomislilaje Isserlev. Oblaci su tonuli prema zemlji. Zrakom je poput
dima plutala ista voda.
Bilo je milijun stvari koje Amlis nije doivio, iako je bio povlaten,
iako je bio prekrasan i netaknut. Bio je princ koji se vratio kui, ali je

njegovo kraljevstvo bilo hrpa otpada u usporedbi s Isserlevnim

podrujem. ak je i Elita, zatiena od najgorih gadosti, ivjela
poput zatvorenika u raskonom kavezu. Proivjeli bi svoje ivote,
ni ne pomislivi da postoje ljepote koje je Isserlev gledala svakog
dana, svuda uokolo. Sve emu su se posvetili bilo je zatvoreno
unutra; novac, seks, droge, nevjerojatno skupa hrana (deset tisua
lissa za odrezak vodselovine!). To im je samo odvraalo pozornost
od grozne pustoi i trulei koja lei i eka ih odmah iza tankih
zidova njihovih domova.
Ovdje, u Isserlevnom vlastitom svijetu, sve je bilo obrnuto. to se
dogaalo unutar kua - pukih toki pod beskrajnim nebom - bilo je beznaajno. Stanovi i njihovi stanovnici bili su
kao siune koljke i raii koji se gnijezde na morskom dnu, u
oceanu svijetloplavog kisika. Nita to se dogaa na tlu ne moe se
mjeriti sa sjajem tamo gore. Amlisje to uspio nakratko vidjeti, s
nevjericom je gledao prema nebu nekoliko sati i onda to morao
ostaviti. Ona se rtvovala i dobila cijeli svijet zauvijek.
Nitko drugi ne smije nikad doi ovamo, rekla je samoj sebi.
U daljini je, na njenoj strani ceste, stajao stoper, maui pun nade
svakome tko bi naiao. Usporila je kako bi ga dobro pogledala. Iza
nje je drugi automobil brujao i trubio, nestrpljiv da proe. Nije se
obazirala. Mogao se aliti koliko hoe, samo da ne dira ovog
stopera dok se ona ne odlui.
Stoper je bio krupan, nosio je odijelo, bez kabanice, i bio je gologlav.
Nije bio elav; zapravo je imao aureolu od sijede kose koja se
vijorila na povjetarcu. Stajao je odmah uz znak za parkiralite,
uvjeravajui vozae kako mogu slobodno stati. To je sve stoje
Isserlev uspjela zapaziti, s obzirom na automobil koji je iza nje i
dalje trubio i brujao.
Proavi pored stopera, skrenula je na prostor za parkiranje kako bi
omoguila ljutitom vozau da proe. Stoper je, naravno, pomislio
da se zaustavlja zbog njega, ali Isserlev se jo nije mogla odluiti;
vie nije htjela grijeiti. im je uhvatila priliku, Isserlev se vratila na
cestu. Stoper koji je nesigurno trao prema njoj, zaustavio se pred
plastom od ispunih plinova Isserlevnog automobila.
Kad se drugi put pribliila, prolazei suprotnom stranom, opazila je

kako je stoper bio bijedno odjeven. Sama je odjea bila kvalitetna nosio je tamnosivo odijelo, a ispod svije-tlosivi demper- ali je sve
imalo masni sjaj i visjelo je na njegovom nezgrapnom tijelu. Raspori
od depova na njegovom kaputu su zjapili iroko otvoreni; hlae su mu na koljenima
bile vreaste i izblijedjele, a ruka kojom je mlitavo mahao prema
prometu izgledala je prljavo. Na stoje liio iznutra?
Okrenuo se za njenim automobilom dok je prolazila jer je na obje
strane ceste bio slab promet. Ako ju je i prepoznao kao vozaa koji
gaje maloprije zamalo povezao, nije dao nikakav znak; lice mu je
bilo kao maska, grubo i naborano. Isserlev je morala priznati kako
nije bio najdojmljiviji primjerak kojeg je ikad vidjela. Bio je malo
prestar; kosa mu je bila sijeda, imao je tamnu bradu sa srebrnim
mrljama, nije stajao ba uspravno. lmaoje dosta miia na sebi, ali i
prilino sala. Meu vodselima nije bio Amlis Vess, to je bilo
sigurno, ali isto tako nije bio niti Yns. Bio je prosjean.
Pri treem gaje prolasku odluila povesti. Na kraju krajeva, zato
ne? U emu je razlika? Otkud Vess Incorporatedu pravo da joj
zadaje tee zadatke nego to su sad? Daje po njihovom, ona bi
provjeravala stanovnike cijelog svijeta, milijune njih, odbijajui
gotovo svakog, u suludoj potrazi za savrenstvom. Bilo je vrijeme
da saznaju kako izgledaju obini vodseli. Ovaj je stoper bio dobar
primjer.
Zaustavila se na istom mjestu kao maloprije, lagano za-trubivi za
sluaj da se bojao kako e od njega po drugi put napraviti budalu.
Kine su kapi poele sipiti po vjetrobran-skom staklu dok joj se
pribliavao. Za nekoliko sekundi je bio na suvozaevim vratima.
Poinjao je pljusak.
"Kamo ide?" pitala je dok je ulazio u automobil odmah do nje.
Zguvana siva masa s gadnom glavom nasaenom na ramena.
"Nikamo ne urim", rekao je zurei ravno naprijed.
"Molim?"
"Oprosti", rekao je, upoznavajui je sa slabanim osmijehom, iako se
u njegovim zakrvavljenim oima nije nazirala vedrina. "Hvala to si
stala. Samo vozi, samo vozi."
Na brzinu gaje odmjerila. Osim stoje bio jadan, odijelo mu je bilo

pokriveno otpalim dlakama - ne njegovim, nego crnim i bijelim.

Njegova je vlastita kosa bila oiana davno u prolosti, ali se
osnovni oblik jo nazirao. Svuda uz rubove je nicala mahovina od
novije kose: neposlune dlake na vratu, udljive malje na vilici, i na
kraju guste bodlje koje su doslovno pokrivale dio od obraza do
prljavog ovratnika njegovog dempera.
"Ali zaista kamo ide?" bila je ustrajna Isserlev.
"Svejedno mije", rekao je. Razdraljivost je probijala njegovu
sumornu jednolinost. "Zna li neko uzbudljivo mjesto? Ja ne
znam."
Isserlev je paljivo posluala svoje nagone, ne bi li prosudila prijeti
li kakva opasnost od njega. Zaudo, nije mogla nita otkriti.
Pokazala je na sigurnosni pojas, a njegove su snane ruke, s
noktima crnim od blata, poele petljati po kop- y i.
"Povedi me do mjeseca, to kae na to?" predloio je razdraljivo.
"Povedi me u Timbuktu. Povedi me u Tipperarv. Kau da je do
tamo dug put."
Isserlev je okrenula glavu od njega, udei se. Kia je pljutala.
Povukla je ruicu za brisae i pokaziva.
Iako je ve kopao pojas, stoper je razmiljao kako jo nije kasno da
se predomisli. emu sve to? Zato jednostavno ne izae iz
automobila i ne vrati se tamo odakle je doao, i zadri svoj... svoj
otrov za sebe? Bilo je neto tako bolesno u ovom to radi dan za
danom, izlazi na cestu i gleda moe li uhvatiti nekog jadnog
naivinu koji bi ga povezao. A onda, kad uhvati publiku, naravno
da ih nee ostaviti na miru, da e im prirediti najgoru moguu
predstavu; ravno u trbuh, ravno meu oi, uvijek isto. Zato to ini?
Zato? Nikad se nije poslije toga osjeao bolje - obino gore. Vozai
koji bi
ga pokupili su se osjeali gore, to je sigurno - ako su uope mogli
ita osjeati. Tako se odnositi prema ljudima koji su samo pokuali
uiniti dobru stvar!
Mogao bi se prema ovoj ponaati drugaije jer je ona djevojka.
Doivjeti da te poveze ena stvarno je rijetkost, pogotovo tako
mlada. Izgledala je kao da se i ona napatila u svom kratkom ivotu;
nije joj bilo lako. Blijeda, sjedi ukoeno, trudi se ne izgledati

nesretno. Vidio je to ve prije. Tako mlada, a tako unitena. Izloila

je grudi kako bi pokazala da jo ne misli prestati biti seksi, ali je
ostatak nje istuen, istroen, prerano ostario. Ima li dvoje
cmizdravih klinaca koji je ekaju kod kue? Je li bila nekakav
ovisnik? Prostitutka koja eli prestati, ali nema od ega ivjeti?
Koa na njenim mravim i zgrenim rukama bila je suha i puna
oiljaka. Sada joj nije mogao vidjeti lice, ali je na prvi pogled
izgledalo kao bojno polje gorkih iskustava. Boe, kad bije samo
mogao potedjeti svega emu ju je namjeravao podvrgnuti nadljudskim naporima to zadrati u sebi. Ali, ne dolazi u obzir.
Morala je proi isto to i ostali. Dok se ne dogodi neto to e ga
sprijeiti. Dok zbog neega zauvijek ne odustane.
Mogao je vidjeti njen mali nos, kako njui, kako viri iza zavjese od
kose. Dobro, nanjuila gaje. Svi bi ga nanjuili. Poelo je.
"Da otvorim prozor?" ponudio je umorno.
Isserlev se nelagodno nasmijeila, smetena stoje uhvaena na djelu.
"Ne, ne, pada kia", prosvjedovala je. "Pokisnut e. Zapravo ja... ne
smeta mi miris. Samo me zanima stoje to."
"To je pas", rekao je, zurei ravno naprijed.
"Pas?"
"isti miris psa", potvrdio je. "Miris panijela." Stisnuo je ake na
bedrima i udarao nogama o pod; Isserlev je opazila kako ne nosi
arape. Neprestano gunajui kao da ga netko gura nekim otrim predmetom, cerio se sam sebi u krilo i onda
iznenada upitao: "Jesi li ti tip psa ili tip make?"
Isserlev je nakratko razmislila o tome.
"Zapravo nijedno od toga", reklaje, jo nesigurna da li da se upusti
u ovako udan razgovor. Napregnula je mozak ne bi li izvukla
neto to je znala o temi pasa i maaka. "Ne znam bih li se mogla
dobro brinuti o ivotinjama", priznala je, opazivi jo jednog
stopera na breuljku ispred i pitajui seje li pogrijeila kad je
izabrala ovog. "Koliko sam ja ula, to je vrlo sloeno. Zar ne mora
stalno gurati psa sa svog kreveta, da mu pokae tko je gazda?"
Vodsel je opet gunao, ovaj put od boli jer je, pokuavajui
razdraljivo prebaciti jednu nogu preko druge, udario koljenom u
kontrolnu plou.

"Tko ti je to rekao?" podsmijehnuo se.

Isserlev je odluila ne spominjati uzgajivaa pasa, za slu- y aj da
ga policija trai. "Mislim da sam proitala negdje", reklaje.
"Pa, ja ne spavam na krevetu", rekao je otrcani vodsel, prekriivi
ruke na prsima. Njegov se glas stiao i opet postao jednolian,
udna mjeavina drskosti i neizmjernog oaja.
"Zaista?" reklaje Isserlev. "A na emu spava?"
"Na madracu u svom kombiju", rekao je kao da gaje ona pokuavala
naljutiti, a njega to nije brinulo. "Sa psom."
Nezaposlen, pomislila je Isserlev. I odmah: nema veze, pusti ga.
Gotovo je. Amlis je otiao. Nitko te ne voli. Svuda je policija. Idi
kui.
Ali nije imala kuu, zaista nije. Ne, ukoliko ne bude radila svoj
posao. Potiskujui malodune misli, pokuala je razgovarati s
vodselom pored nje.
"Ako ima kombi", pristojno gaje izazvala, "zato stopira? Zato se
sam ne vozi?"
"Ne mogu si priutiti gorivo", gunao je.
"Zar ti drava ne daje... hm... pomo?"
"Ne."
"Ne?"
"Ne."
"Mislila sam kako svi nezaposleni dobivaju pomo od drave."
"Ja nisam nezaposlen", uzvratio je. "Imam tvrtku."
"Aha", Isserlev je krajikom oka ugledala neobinu promjenu na
njegovom licu. Obrazi sumu se zarumenili, a oi zablistale, ak s
grozniavim zanosom, ili su to bile suze. Pokazao je zube,
obiljeene smekastim slojem stare hrane.
"Sam si dajem plau, kui?" razjasnio je. "Kad si to mogu priutiti.
Nekad sam plaao i radnike."
"Hm... koliko ljudi radi za tebe?" upitala je Isserlev, zbu-i# njena
njegovim cerenjem i snagom njegove pribranosti. Izgledao je kao da
se probudio iz kome, dobro natopljen jakom mjeavinom bijesa,
samosaaljenja i veselja.
"Pa sad, to je pitanje, to je pitanje", rekao je udarajui prstima po
bedrima. "Vjerojatno se ne pojavljuju svi u tvornici, kui. Moda su

ih obeshrabrila zakljuana vrata. Moda su ih obeshrabrila ugaena

svjetla. Nisam se pojavljivao tamo ve nekoliko tjedana. To je u
Yorkshireu, kui. Puno ti goriva treba do Yorkshirea. I jo
dugujem banci oko 300 000 funti."
Kia se stiavala, omoguujui Isserlev da se orijentira. Mogla bi ga
ostaviti u Alnesu, ako njegova ludost izmakne nadzoru. Nikad prije
nije imala nekog poput njega. Zbunjeno se pitala svia li joj se..
"Znai li to da si u nevolji?" pitala je, mislei na novac. "U nevolji?
Ja? Neee", rekao je, "nisam prekrio nikakav zakon."
"Ali nisi li ti... nestala osoba?"
"Poslao sam obitelji razglednicu", opet je planuo, cerei se, svo
vrijeme se cerei. Znoj je svjetlucao na njegovim obrvama i na
brkovima. "Mirna savjest za cijenu markice. A i policiju e
potedjeti gubljenja dragocjenog vremena."
Isserlev se ukoila na spomen policije. Onda se, naredivi tijelu da
se opusti, iznenada zabrinula nije li savila ruke pod kutom
nemoguim za vodselovsko tijelo. Pogledala je dolje na svoju lijevu
ruku, onu bliu njemu. Izgledalo je dobro. Ali kakvo je to grozno
kripanje u blizini njenog lica? O, brisai su grebali po suhom
vjetrobranskom staklu. urno ih je iskljuila.
Odustani, gotovo je, mislila je.
"Jesi li oenjen?" upitala je, nakon dubokog uzdaha.
"To je pitanje, to je pitanje", odgovorio je uzbueno, namjetajui se
u sjedalu. "Jesam li oenjen. Jesam li oenjen. ekaj da razmislim."
Oi su mu sjale tako divlje da se inilo da e eksplodirati. "Da,
mislim da sam bio oenjen", zakljuio je, kao da potvruje, vrlo
dobro raspoloen, bodove koje mu je netko drugi oteo ispred nosa.
"Ve 22 godine, u stvari. U stvari, do prolog mjeseca."
"I sad si razveden?" nastavila je Isserlev.
"Tako su mi rekli, tako su mi rekli", rekao je trepnuvi, kao da se
radilo o naglom tiku.
"Ne razumijem", rekla je Isserlev. Glava ju je poela boljeti.
Automobilom su se irili jaki psei smrad, radioaktivni udar
duevne boli i iznenadni bljesak sunca u zenitu ravno u oi.
"Jesi li ikada nekog voljela?" izazivao ju je vodsel.
"Ja... ne znam", rekla je Isserlev. "Mislim da ne." Uskoro bi ga

trebala uzeti ili ga pustiti. Srce joj je poelo bubnjati, a inilo se kako
joj se i eludac poinje griti. Negdje iza nje je brujalo, to se
pogledom u retrovizor pokazalo kao jo jedno vozilo, ogromni
kombi, koji je nestrpljivo krivudao.
Isserlev je provjerila brzinu i obeshrabrila se kad je vidjela da vozi
50 kilometara na sat - stoje bilo sporo ak i za nju - pa je nastavila
voziti blie rubu.
"Ja sam volio svoju enu, kui", rekao je smrdljivi vod-sel. "Jako
sam je volio. Bila je moj svijet. Prava Chilla Black."
"Molim?"
Kad je kombi projurio, bacivi sjenu na Isserlevn automobil, vodsel
je poeo pjevati, glasno i nesputano.
"Bila je moj svijet, bila je moja no, moj da-a-an; bila je moj svijet,
bila je svaki dah mo-o-oj, i ako naa ljubav pre-stane-e-e, bit e to
kraj za men-e-e!" Prestao je naglo kako je i poeo, opet se divlje
nacerivi. Suze su potekle niz njegove grube obraze. "Jesi li
shvatila?"
Isserlev je bubnjalo u glavi dok je vraala automobil na y sredinu
ceste.
"Jesi li ti nadrogiran?" upitala je.
"Moe biti, moe biti", opet je mirkao. "Fermentirani sok od
krumpira, proizveden u Poljskoj. Djeluje na bol, djeluje na uzrok
boli, sve za 6.49 funti. Dodue, malo razoaranja u krevetu. A
razgovor je, osjeam, malo jednostran."
Cesta A9 je bila prazna nekoliko stotina metara ispred i iza, kombi
je jurio na pola puta do obzora. Isserlev je spustila jedan prst na
ruicu za icpathuu. Srce joj nije lupalo tako jako kao inae; zapravo
joj je bilo muno, kao da e svakog trenutka povratiti. Duboko je
udahnula zrak pun pseeg smrada i jako se trudila izdrati jo
malo.
"Tko se brine o tvom psu dok ti uokolo stopira?"
"Nitko", nakreveljio se. "Ostane u kombiju."
"Svo vrijeme?"
Postavila je pitanje bez optuivanja, ali se inilo da se jako uvrijedio.
Luaka energija istekla je iz njega u mlazu i on se osjetio bezvoljan
i obeshraben.

"Nikad ne ostajem dugo vani", uvjeravao ju je, opet jednolinim

glasom. "Ne mogu bez svojih etnji. Moj pas to razumije."
Isserlevn je prst drhtao iznad ruice za icpathuu, malo je oklijevala,
a zatim ju je proao napad munine.
"To je dosta prostran kombi", branio se vodsel.
"Aha", odgovorila je Isserlev grizui si usnu.
"Moram biti siguran da e biti tamo kad se vratim", ponovno se
branio.
"Aha", rekla je Isserlev. Jeza joj je proimala prste na lijevoj ruci,
zglob ju je bolio. "Oprosti", proaptala je. "Ja... moram stati na
trenutak. Ne osjeam se dobro."
Automobil je milio. Pustila gaje da ide do prvog mjesta pogodnog
za parkiranje i onda se zaustavila. Motor se zatre-sao i utihnuo.
Naslonila se jednom, drhtavom rukom na upravlja, a drugom je
spustila prozor.
"Djevojko, nije ti dobro, ha?"
Odmahnula je glavom, nesposobna da ita kae.
Sjedili su u tiini neko vrijeme dok je svjei zrak ulazio unutra.
Isserlev je duboko disala, a takoer i vodsel. inilo mu se da ga
neto gui, isto kao i nju.
Konano je progovorio tihim, utuenim glasom, ali vrlo
razgovjetno:
"ivot je sranje, zna li to?"
"Ne znam", uzdahnula je Isserlev. "Ovaj je svijet vrlo lijep."
Prijezirno je gunao.
"Prepusti ga ivotinjama, to ja mislim. Prepusti cijeli jebeni svijet
ivotinjama", inilo se kako e to biti njegove posljednje rijei, ali
kad je vidio daje Isserlev poela plakati, podigao je svoje prljave
ruke i neodluno mahnuo po zraku, blizu Isserlevnog ramena. Kad
je bolje razmislio, sklopio je obje ruke u krilu i pogledao van kroz
suvozaev prozor.
-pi
"Zavrio je moj dananji izlet", rekao je njeno. "A da me ostavi
ovdje?"
Isserlev gaje pogledala ravno u oi. Bile su sjajne, s tragovima suza,
i mogla je vidjeti siunu Isserlev u svakom od njih.

"Shvaam", rekla je. I povukla ruicu za icpathuu. Vodse-lova se

glava prevalila na staklo i ostala tamo. upava sijeda kosa koja mu
je rasla iz vrata zavijorila se na povjetarcu.
Isserlev je podigla svoj prozor i stisnula dugme za zamraivanje
prozora. im je unutranjost automobila postala tamna i sigurna,
povukla je vodsela od prozora i okrenula mu glavu naprijed. Oi su
mu bile zatvorene. Izgledao je mirno, a ne uasnuto ili zabrinuto
kao ostali. Kao daje spavao, drijemao tijekom dugog putovanja,
sanjajui ve tisuu svjetlosnih godina.
Isserlev je otvorila pretinac i izabrala vlasulju i par naoala.
Dohvatila je kaput sa stranjeg sjedala. Paljivo je odjenula svog
suputnika, zagladila mu beivotnu, sijedu kosu pod vlasulju koja je
bila crna i sjajna kao nekad njegova kosa. Obrve su mu ispod njenih
dlanova bile tople i nakostrije-ene.
"Oprosti", aptala je. "Oprosti."
Kad je bio spreman, posvijetlila je prozore i pokrenula automobil.
Bila je manje od dvadeset minuta udaljena od kue, raunajui na
promet.
Kad se vratila na farmu Ablach, Ensel je kao i obino prvi izaao
daje doeka. Sve je, ini se, bilo po starom.
Isserlev je otvorila suvozaev prozor, a Ensel procijenio stoje
dovezla.
"Lijepo", pohvalio ju je. "Jedan od najboljih do sada."
Tada je to Isserlev konano pustila iz sebe.
"Ne govori to!" vritala je iz sveg glasa. "Zato mora uvijek to rei!"
Ustuknuvi od siline njenog odgovora, Ensel je zgrabio tijelo koje se
nalazilo izmeu njh. Isserlev gaje takoer zgrabila, borei se da ga
zadri uspravnog, dok gaje Ensel vukao van prema mukarcima
koji su ekali ispruenih ruku. "Nije najbolji", bjesnjela je Isserlev
vukui i gurajui. "Nije ni najgori. On je samo... samo..." Skliznuvi
im iz ruku, tijelo se strovalilo na kameno tlo. Isserlev je vritala u
bijesu. "Jebite se!"
Ostavivi rune zvijeri njihovom gunanju, odvezla se svojoj kui u
oblaku praine.
***
Dva sata poslije, upravo kad se poela smirivati, nala je y

Esswisovu poruku u depu i ponovno je proitala, ovaj put se

natjeravi da odgonetne zadnjih nekoliko redova. ini se daje Vess
Incorporated imao za nju jedan poseban zadatak. Pitali su se bi li im
Isserlev mogla pribaviti enskog vodsela, po mogunosti s
netaknutim jajacima. Nije ju bilo potrebno obraivati. Samo ju je
trebalo paljivo upakirati i poslati je, a Vess Incorporated e dalje
preuzeti brigu.
13
Gola i u strahu od sna, Isserlev je lutala kuom od sobe do sobe, u
mraku, satima. Ila je u krug. Poinjala je u svojoj spavaoj sobi,
onda bi otila u drugu sobu koju nije nikada koristila, do druge
kupaonice koju nije nikada koristila, onda dolje do hodnika s trulim
podom, prazne velike spavaonice, dnevne sobe pune granica i
veih grana, prazne kuhinje, vlane kupaonice. Hodala je kroz sve
njih, prelistavajui u # glavi svoju ivotnu priu i planove za
budunost.
Jedna od stvari koje je htjela uiniti da lake doeka jutro bilo je
izbijanje unutarnjih zidova. Ta joj je zamisao pala na pamet dok je
bila dolje u dnevnoj sobi, kad je dohvatila veliku granu i njome
svom snagom zamahnula prema najbliem zidu. To joj je prualo
veliko zadovoljstvo: otpao je komad buke i razotkrio tamno drvo.
Ponovno je udarila, ispalo je jo buke. Moda pretvori kuu u
jednu veliku prostoriju. Moda srui cijelu prokletu graevinu.
Nakon stoje udarala u zid nekih 20 minuta, jedva je probila rupu
dovoljno veliku da se provue kroz nju, a zamahi-vanje tapom joj
je prestalo pruati jednako zadovoljstvo kao kod prvih nekoliko
udaraca. Oiljak na mjestu estog prsta pulsirao je od boli, a silina
udaraca utjecala je na njenu kraljenicu. Zato je odustala i nastavila
hodati. Na njena su se gola stopala lijepile mrvice buke. Hodala je
iz sobe u sobu, noktima kucajui po zidovima. Kua je pucketala.
Vani, na drveu farme Ablach dozivale su se sove, vritei kao ene kad doivljavaju orgazam. Vjetar je donosio zvuk valova koji se
razbijaju o obalu. Negdje u daljini ula se sirena za maglu.
Ve je dobrano prola pono kad je Isserlev konano legla u krevet,
preumorna da vie razmilja. Sada je ve napola skovala nekoliko
razliitih planova i nadala se da e ostati budna dovoljno dugo da

bude sigurna da, u trenutku kad se probudi, sunce bude visoko na

obzoru.
Dugo je vrsto spavala, ali kad se ponovno probudila, obuzeta
uasom, shvatila je daje mrkli mrak. Plahte su joj se omotale oko
nogu, bile su vlane i prljave od komadia drveta, buke,
prljavtine. Opipala se svuda: tijelo joj je bilo vrue poput mesa tek
izvaenog iz penice, ali su joj noge bile hladne poput leda. Od svih
dijelova sna u kojima se ovjek moe probuditi, ovaj je bio najgori.
Iako njen organizam jo nije uspostavio pravu ravnoteu, ipak nije
preskoio njenu uobiajenu nonu moru u kojoj bude iva
zakopana, naputena, osuena na smrt u zatvoru bez zraka.
Pa ipak...y'e // to bila njena uobiajena nona mora? Hvatajui
posljednji pogled na nju, dok joj je blijedih u svijesti, shvatila je daje
neto bilo drugaije. Osjeaj koji je izazivala bio je isti kao obino, ali
se po prvi put inilo da stvorenje u sreditu munih zbivanja nije
bila ona sama. Ne na poetku, na poetku je to sigurno bila Isserlev
koju su vodili u utrobu Zemlje. ini se daje do kraja promijenila
oblik, veliinu i vrstu. U tim zadnjim tjeskobnim trenucima prije
buenja, u snu vie nije bila ljudsko bie, nego pas zarobljen u
unutranjosti automobila u nekoj pustoi. Njen se vlasnik nije
vraao, a ona je svakog asa trebala umrijeti.
im se potpuno razbudila, Isserlev se oslobodila zapetljane
posteljine, omotala tople ruke oko ledenih nogu i poela se povlaiti
s ruba panike.
Naravno daje pas kojeg je sanjala bio pas onog vodsela od juer, ali
nije bilo razloga zato bi o njemu imala none more. Sa ivotinjom
bi sigurno bilo sve u redu. Njezin bi vlasnik sigurno ostavio malo
odkrinut prozor. Pa ak i ako ne bi, vozila nisu ba hermetiki
zatvorena, a i bilo je hladno. A to se tie brige da bi pas mogao
umrijeti od gladi, to je bilo glupo. Kad bi pas ogladnio, poeo bi
lajati, a ljudima bi to na kraju dojadilo i otili bi pogledati odakle
dolazi buka. Na kraju krajeva, zastoje tako bitno kakva je bila
sudbina psa? Psi umiru svaki dan. Viala je njihove spljotene leeve svaki dan na A9, sama je koji put prela kotaima preko
ostataka umjesto da naglo skrene. To se jedva osjetilo u vonji.
Njihova je svijest bila na vrlo niskoj razini. Isserlev je protrljala oi i

pogledala prema satu. Juer je u njega stavila nove baterije, kao dio
novog dovoenja njenog ivota u red. Pokazivao je 4:09. Moda bi
bilo bolje da ne zna koliko joj je vremena ostalo do svitanja. Moda
bi bilo bolje uope se ne buditi.
Izvukla se iz kreveta, ukoena kao i uvijek. Kako bi bila slatka
osveta nad kirurzima koji su joj ovo uinili! Nikada im ak nije
vidjela lica: dok su oni zarivali svoje noeve, ona je ve bila
uspavana. A sad su se u Vess Incorporated vjerojatno hvalili koliko
su nauili iz svojih greaka, kako se uda koja sada mogu izvesti ne
mogu usporediti s grubim pokusima koje su izveli na Esswisu i
Isserlev. Kad bi ivjela u pravednom svijetu, sigurno bi prije smrti
dobila priliku da te kirurge privee na stup i sama izvri pokoji
pokus. Mogli bi gledati, bez jezika, kako im uklanja genitalije. Kako
bi ih uutkala, dala bi im da vau komad vlastitog repa. Njihovi bi
se anusi grili dok bi im ulazila u kraljenicu s noevima.
Promatrala bi njihov krvavi pogled dok bi im klesala prekrasna lica.
Isserlev je ukljuila televizor i zapoela s vjebama.
"Ne mogu izdrati cijeli ivot bez ljubavi", proaptao je glas u njenoj
dnevnoj sobi. Pojavila se crno-bijela slika sitne ene koja grli
mukarca irokih ramena koji gleda od nje prema nebu.
"Ne budi smijena", njeno ju je prekorio, "nee morati."
Kad je sjajni zrakoplov poletio u maglu, Isserlev je ispruila nogu
da prebaci program.
Tople su se boje razlile preko ekrana. Kamera se povukla,
prikazujui krug duginih boja na staklu koje je netko drao izmeu
palca i kaiprsta, poput prljave lee naoala.
"Kulture poput ove", rekao je netko ozbiljnim glasom, "mogu
doslovno razviti lijek protiv raka."
Isserlev je stajala i opinjeno promatrala vatru koju je potpalila.
Napravila je mnogo veu vatru nego inae, a plamen je u svitanje
svijetlio zlatno i naranasto. S naporom je * napravila nekoliko
koraka do svog automobila koji je ve ekao vani s upaljenim
motorom okrenut prema izlazu s farme. Isserlev je epajui
produila do staje, dok su joj cipele neobino grebale po kamenoj
stazi. Neto nije bilo u redu s njenom kraljenicom to vjeba jo
nije uspjela rijeiti.

"Isserlev", rekla je u interfon.

Nitko nije odgovorio, ali su se velika metalna vrata otvorila. Odmah
iza vrata, kao stoje oekivala, bila je spremna crna plastina vrea
puna osobnih predmeta posljednjeg vodsela. Zgrabila ju je i odmah
napustila staju, za sluaj da se onaj tko je bio na dunosti uputio k
njoj da malo popria.
Kad se vratila k vatri, izvukla je vodselove cipele, demper i odijelo
od psee dlake iz vree i prouila ostatak. Nije bilo mnogo toga;
oito je ispod dempera nosio samo prljavu majicu kratkih rukava,
bez gaa. Sako mu je bio prazan, a u depovima hlaa, osim
kljueva i novanika, nije bilo niega.
Odloivi demper na automobil kako ne bi pao na rosnu travu,
poprskala je majicu, hlae i cipele benzinom, a zatim ih bacila u
vatru. Na rukama joj je ostala iznenaujua koliina psee dlake, ali
je nije htjela obrisati od vlastitu odjeu. Ako bude imala sree, same
e spasti.
Gunajui od boli, kleknula je da pregleda novanik. Bio je debeo i,
u usporedbi s ostalim novanicima koje je vidjela, neto drugaije
unutranjosti. Umjesto izbora plastinih kartica, slubenih
dokumenata i dozvola, karata i bonova u ovome su se nalazili samo
novac ijedan presavijeni komad kartona. Debljinu je uzrokovala
masa novanica. Pored nekoliko kovanica, bila je tu hrpa novanica,
uglavnom dvade-setica, nekoliko desetica i petica, koje su zajedno
iznosile 375 funti. Isserlev nije nikada vidjela toliko novca. To je bilo
dovoljno za 535 litara benzina ili 192 boice plavog ampona ili vie
od tisuu brijaa... ili... 57 boca fermentiranog soka od krumpira
kojeg je vodsel spomenuo. Spremila je novanice u hlae,
rasporeujui ih jednako na oba depa da se ne bi previe uoavale.
Komad kartona je bila velika fotografija u boji, mnogo puta
presavijena. Kad se otvori i izravna, pokazivala je vod-sela, mnogo
mlaeg, kako grli enskog vodsela u lepravoj bijeloj haljini. Oboje
su imali sjajnu crnu kosu, ruiaste obraze i velike osmijehe u
obliku polumjeseca. Isserlevn je vodsel bio svjee obrijan, nije imao
bora i nije se nimalo mrtio. Na zubima nije imao zaostale hrane, a
usne su mu bile vlane i ruiaste. Nema sumnje daje zakljuivala
bez dovoljno dokaza, ali je bila uvjerena da iz ove slike moe

prosuditi daje njegov izraz sree na licu bio istinski. Pitala se kako
se zvao. Desno dolje je stajao ukraeni potpis Penning-ton Studio.
Isserlev se uinilo daje to strano ime iako joj vodsel nije zvuao kao
stranac.
Dok je Penningtonova odjea izgarala, Isserlev se poigravala milju
da ga oslobodi. Amlis je bez ikakvih tekoa pustio na slobodu
nekoliko vodsela. Sigurno to i ona moe izvesti. Mukarci koji dolje
rade su imbecili, a veina ih jo ionako spava.
Ali bilo je ve kasno, naravno.
Penningtonovi su jezik i testisi odstranjeni jo sino. Ionako nije
imao volju za ivotom i vjerojatno se do sada nije predomislio. Bolje
gaje ostaviti na miru.
Isserlev je tapom promijeala vatru, pitajui se zato se uope trudi
biti tako temeljita. Snaga navike. Bacila je tap na vatru i uputila se
prema svome automobilu.
Dok je Isserlev vozila cestom A9, sunce se dizalo visoko iznad
obzora, oporavljajui se od onog od ega je preko noi bolovalo iza
snjenih planina. Nepokriveno oblacima i veliko, zasjalo je svom
snagom, velikoduno irei zlatni sjaj itavim Ross-shireom.
Isserlevne su ruke na upravljau postale zlatne; ona je i sama
sudjelovala u krajoliku samim time to se u pravo vrijeme nalazila
na pravom mjestu.
Svjetlo divno poput ovoga bilo je vrijedno svega; ili gotovo svega.
Izvan polomljenih kostiju i izrezanog mesa vlastitog tijela, ivot
uope nije bio bezvrijedan.
Jo uvijek je bilo udno osjetiti Penningtonov demper na svojoj
koi, ali se polako navikavala na njega. Svialo joj se kako joj vrsto
stee zglobove, a tamne niti svjetlucaju na suncu. Svialo joj se to
moe pogledati dolje i, umjesto onog odvratnog umjetnog rascjepa
izmeu grudi, dobiti dojam krzna, privid njenog prirodnog izgleda.
Nedaleko naprijed uz cestu je stajao autostoper. Bio je mlad i mrav
i drao je istroeni kartonski natpis na kojem je stajalo NIGG.
Isserlev se provezla pored njega bez usporavanja. Vidjela je u
retrovizoru kako joj stoper pokazuje srednji prst, a zatim se
prestrojila.
Lako je pronala mjesto s kojeg je povezla Penningtona. Kolnik je

prije tog mjesta bio posebno uzak - zbog toga su iza nje bili
nagomilani automobili - i naravno, trebalo je nai znak P. Kada gaje
pronala, parkirala je automobil na istom mjestu kao i dan ranije,
metar vie ili manje. Izala je van, zakljuala vrata i krenula u
potragu za najbliom stazom koja vodi u polje.
Penningtonov kombije takoer bilo lake nai nego to je oekivala.
Bio je skriven tamo gdje bi i ona sama parkirala vozilo, kad bi ga
htjela skloniti na ovom podruju. U sjeni reda visokog drvea
nalazio se opustoeni mlin, bez krova, poput kostura, na kojeg su
bile naslonjene bale sijena. Sijeno je propadalo zbog loeg vremena i
bilo je ostavljeno da trune. S gledita vozaa koji su vozili po A9,
tamo se nije nita vidjelo osim mjestimice ruevine ili sijena.
Gledano sa farme udaljene pola kilometra, vidjela se samo skupina
drvea koja je jedva podsjeala tedljivog farmera na utoite za
parazite ije bi uklanjanje prilino kotalo. Na prostoru izmeu
drvea i mlina, vidljivog samo neovlatenim posjetiteljima, nalazio
se Penningtonov kombi.
Bilo je to raskonije vozilo nego je Isserlev zamiljala. Oekivala je
hravo, otrcano, jedva u voznom stanju, vjerojatno tamnoplavo s
blijedim natpisom sa strane. Umjesto toga, bilo je sjajno-ukasto,
ispolirano kromom i s uuva-nim crnim gumama, kao jedno od
onih novih vozila na reklami kod Donnv's Garage.
U njegovoj sjajnog unutranjosti, zarobljeni Peningtonov pasje
skakao sa sjedala na sjedalo, mahnito lajui. Isserlev je mogla vidjeti
da ivotinja laje iz sve snage, ali joj je kroz zatvoreni prozor buka
bila tiha i zaguena - odvratna dreka kad si u blizini, ali je Isserlev
sumnjala da bi se ula dalje, ak i u mrkloj noi.
"Dobar deko", rekla je prilazei vozilu.
Isserlev nije bilo strah dok je Penningtonovim kljuevima
otkljuavala vrata kombija. Pas e pobjei ili e je napasti; dakle, ili
e ga gledati kako bjei glavom bez obzira ili e biti prinuena ubiti
ga. U oba e joj sluaja savjest biti ista.
Otvorila je vrata, a pasje izletio van brzinom ispuha kod preranog
paljenja motora. Zavrio je u travi, skoro se prevr-nuvi, a onda se
zagledao u Isserlevno lice, tresui se i gre-i. Potpuno crn i bijel,
kao umanjeni Amlis u ivotinjskom obliku, zbunjeno ju je gledao,

namrgoenog i naboranog ela.

Isserlev je ostavila vrata kombija otvorena i odetala se natrag
prema A9. Nije se jako iznenadila kad ju je pas poeo slijediti,
njuei Penningtonov demper, koji je bio objeen na Isserlev poput
haljine. panijel je neprestano njukom gurao njen bok, a onda je
osjetila njegov mokri jezik kako joj lie ruku. S uzdahom gaenja,
digla je obje ruke u zrak kao da se predaje i pourila prema svom
automobilu.
Penningtonov joj je pas jo jednom uspio liznuti ruku dok je pazila
da mu ne zakai njuku vratima automobila. Piljio je u nju kroz
staklo, ne shvaajui. Isserlev je pokrenula paljenje.
"Sad si sam, psiu", rekla je Isserlev, potpuno svjesna da pas ne
dijeli njen jezik.
Onda se odvezla, ostavljajui ivotinju da sjedi pokraj puta.
Na putu kui Isserlev se uhvatila u razmiljanju o istim stvarima o
kojima je neprestano razmiljala tijekom noi, o tome to uiniti s
ostatkom svog ivota.
Naravno daje postojao veliki broj moguih putova, ovisno o tome
koliko hrabrosti bi mogla skupiti, ili koliko bi tjelesne patnje bila
spremna podnijeti. Svaki je plan obeavao
svoju slatku nagradu i nosio sa sobom svoje strane posljedice. Ali
bila je umorna od usporeivanja jedne budunosti s drugom;
previe je razmiljala.
Dolo je vrijeme da nagon odlui. Mogla bi pustiti prste neka lebde
iznad komandi i ako pritisnu ruicu, onda... tako bi to izgledalo.
Nakon nekoliko minuta, pribliila se znaku na kojem je pisalo
B9175: Portmahomack i Seaboard Villages. Provjerila je retrovizor i
cestu ispred: nitko nije dolazio ni iz jednog smjera daje pouruje ili
ometa. Prsti su joj lebdjeli iznad pokazivaa. Noga se inila
paralizirana na gasu. Bljesnuo je jo jedan znak, odvojak je nestao
meu drveem, a onaje jo uvijek vozila na sjever. Odluka je pala.
Nikada vie ne eli vidjeti farmu Ablach.
y Malo poslije, jo uvijek je vozila prema sjeveru, a onda je skrenula
prema mostu Dornorch i odmah osjetila nelagodu u elucu. To nije
bila glad, iako je i nju osjeala. Bila je to slutnja. Neto ju je ekalo
na drugoj strani.

Na pola mosta je skrenula na parkiralite predvieno za turiste.

Tamo je ve bio turist koji je zurio preko ograde prema
svjetlucavom zaljevu, s dalekozorom spremnim za tuljane ili
dupine. Isserlev je zaustavila svoj automobil iza njegove velike
kamp-prikolice i oprezno otvorila svoja vrata. Turist se okrenuo i
zabiljeio njen dolazak. Bio je debeo i nizak, s mravim nogama;
isti promaaj.
"Hej bok", mahnuo je, kiljei prema suncu.
"Bok", viknula je Isserlev, ostavljajui auto da stoji meu njima.
Zadovoljna mjestom na kojem se turist nalazio, Isserlev se okrenula
i pogledala niz most prema kopnu. Zaklanjajui lice jednom rukom,
skinula je naoale i zagledala se u daljinu, usmjeravajui svoje
velike oi prema prometu koji se malo pojaao. U daljini je
oklijevala mala skupina vozila,
kao da se ne mogu odluiti izmeu puteva za Clashmore i
Dornorch.
Tada je opazila kapu policajca koji se motao meu vozilima.
Isserlev je pourila u automobil i pokrenula ga. Mnogo vjetije i
hrabrije nego stoje mislila da zna, napravila je okret na sredini
mosta - krajnje nepropisan postupak, bez sumnje, ali ga siuni
policajac u daljini nije mogao vidjeti. Bacila je pogled preko ramena
provjeravajui turista na ogradi; piljio je prema njoj prestraen
naglim odlaskom, ali nije imao dalekozor pa se vjerojatno nije
trudio zapamtiti broj njenih registarskih tablica.
elim kui, pomislila je, ali je ve bila donijela odluku; vie nije
imala dom.
Nekoliko minuta kasnije vozila se na jug pored Taina, ne obazirui
se na iskuenje da jo jednom razmisli. Daje htjela skrenuti s A9 i
voziti kroz sredite grada, mogla je izai na drugu stranu i ii
drugim putem prema Portmahomacku - i farmi Ablach. Ali farma
Ablach za nju vie nije postojala. Znala je da se Vess Incoiporated
nee brinuti za nju ako ne bude dovozila robu, nee joj davati
smjetaj i hranu iz iste velikodunosti.
to se tie Amlisa, on je rekao da e se vratiti... ali njegova se vrsta
uvijek razbacuje obeanjima, zar ne? Stoje sa svim ljudima koji su
joj obeavali sigurnost dok se odluka o slanju u Kolonije sve vie

pribliavala? "Kolonije? Prekrasna djevojka poput tebe? Samo neka

probaju Iss, i ja u porazgovarati sa svojim ocem." Mali pokvareni
glumac, puno njih. Jebe ih, jebe ih sve.
Ovaj nas svijet moe vrlo lako zavesti, rekao je Amlis kada joj je
dotaknuo ruku. Vrlo je... vrlo je lijep. Na stoje mislio? Moda je time
htio rei kako je i ona prekrasna? Zato bije inae dotaknuo u tom
trenutku? Njegovi prsti... Ali ne,
naravno da nije tako mislio. Po prvi put je gledao je ocean i snjeno
nebo s unakaenim bogaljem koji se preznojavao tik do njega. Dra
njenog izranjavanog tijela teko se moe natjecati s otkrivenim
novim svijetom, zar ne?
Boljelo ju je srce. Ve joj je nedostajala obala na farmi. Svo vrijeme
koje je protratila prole noi tumarajui po praznim sobama svoje
kue mogla je provesti tamo, na mjeseinom obasjanoj obali ili uz
litice. Ali valjda je ve onda znala da bi joj rastanak bio samo jo
tei.
Jedna od nemoguih budunosti koje je razmatrala dok je obilazila
sobe svoje kue bila je ivot u peini na obali Abla-cha. Tamo je bilo
nekoliko peina koje nikada nije istraila zbog klaustrofobije - u
kojoj je i leao problem s njenim ivotom u peini.
Na obali je takoer bila i kamena kuica (Esswis juje jed-y nom s
ponaanjem ovjeka koji sve zna nazvao "ribarska koliba"). Njena su
vrata bila nakrivljena i istrunula tako da su se klimala na vjetra
poput zavjese. Njena je unutranjost bez prozora bila zamazana
katranom i neraspadnutim ovjim izmetom. Glavna je prepreka
ivotu tamo, ipak, bio veliki stroj ukopan u pod, mehanizam od
lijevanog eljeza veliine krave, namijenjen tegljenju brodova na
obalu. On vjerojatno vie nije radio, ali nije bila sigurna. Moglo bi
biti velikih problema kada bi se gola ispruila u kutu kolibe i
zaspala, a iznenada bi joj uli ribari.
Takoer je razmiljala o tome da negdje na liticama Abla-cha sama
izgradi mali stan od granja, naplavljenog drvea i moda od onih
ploa valovitog lima koje je esto viala na-plavljene na obali. Ali
Esswis bi sigurno primijetio kad bi na farmi niknula neka nova
graevina, pogotovo ako Isserlev nestane i on je bude traio. A im
u Vess Incorporated postanu svjesni daje nestala, sigurno je da e

Essvvisa poslati u potragu.

Isserlev se namrtila kad se sjetila policije. Ne smije si priutiti daje
zaustave, jer je njen automobil bio ukraen starim naljepnicama za
plaeno osiguranje i nije imala nikakve dozvole. Mora nai neko
mjesto, sakriti se i neko vrijeme ne voziti. To nije bio neki izazov; to
e biti lako. Napokon, vie nije bila vezana uz A9 ve je mogla
istraivati sporedne ceste na kojima je bio slab promet i veliki
predjeli neraskrene ume. Mogla bi kao fazan nestati meu
drveem.
Tri dana kasnije, Isserley se probudila iz sna o spolnom uitku,
stiskajui krzno u svojim akama. Bila je to kapuljaa njenog kaputa
koja joj je sluila kao jastuk na stranjem sjedalu. Bilo joj je jako
neudobno, ali je ipak jo bila ispunjena matanjem o orgazmu, da se
htjela nasmijati.
Njen je automobil bio smjeten u skrovitu od paprati blizu ruba
jezera. Vrhovi raslinja sezali su do prozora pa su neke ptiice
skakutale s krova na granice i natrag, a njihove su njene kande
tapkale po metalu. Nepoznata stvorenja, vjerojatno patke ili
labudovi, praakala su se u nemirnoj vodi negdje u blizini,
pogotovo u kasno poslijepodne. Krov je iznad bio tako gust da
snijeg nikako nije mogao proi do tla. Vie se svjetla odbijalo od
jezera nego stoje prolazilo kroz drvee.
Sve u svemu, ovo je skrovite bilo tako dobro daje Isserlev prije
nekoliko dana kada je smjetala automobil, pronala jo jedan koji je
sreom bio nenastanjen. Bio je to samo kostur automobila;
ispranjen, bez upravljaa, zahrao u boji ume i obrastao
mahovinom. Isserlev se parkirala odmah pored, iskoristivi
mogunost dodatnog maskiranja.
Jasno daje prva no bila teka. Stranje je sjedalo bilo upravo
nekoliko centimetara krae od Isserlev i upravo tih nekoliko
centimetara se pokazalo kljunim za potrebe njenog tijela. Alije
preivjela, a sljedee dvije noi je bilo malo bo-lje.
Nije htjela spavati u automobilu, ali nije imala izbora dok ne nae
drugo mjesto za ivot. Zamisao o spavanju pod zvijezdama,
sklupan negdje u polju, uistinu je bila veoma romantina i
izazovna, ali je duboko u sebi znala kako e je kraljenica sljedei

dan zbog toga kazniti. Bio joj je potreban krevet ili neto drugo
mekano za leanje. Stranje je sjedalo njenog automobila barem bilo
presvueno i mekano. A ako se jednog jutra probudi sa stvarno
gadnim problemima, moe se uvijek posluiti i naslonima za glavu
s prednjih sjedala.
Savreno mjesto za spavanje, savren dom, kad bi mogla birati
mjesto na svijetu, bio bi naputeni svjetionik. Ali, budu li svjetionici
ikad naputeni? Nadala se da e biti. Nalazili su se na samom rubu
kopna, odmah uz otvoreno more, vrhovi su im sezali gotovo do
oblaka. Mogla je zamisliti sebe tamo gore, na samom vrhu, kako
spava na mekom madracu, y s prozorima svuda uokolo koji
proputaju sunevo svjetlo im se pojavi.
Sada je leala i osjeala se slabom od gladi. Zaista bi trebala danas
neto pojesti, ali neto hranjivije od sirove repe koju je prole noi
ukrala iz polja.
im je zavrila s vjebanjem, ula je u ledeni pliak jezera i okupala
se. Zatim se obrijala, s ogledalom u jednoj, a brijaem u drugoj ruci,
ispirui pjenu ampona u svjetlucavoj vodi. Nadala se kako ampon
nee nakoditi stvorenjima koja ive u jezeru. Nekoliko kapi
kemikalija u tako velikom spremniku prirodne istoe sigurno ne
znae mnogo.
Radi svog prvog toplog obroka otkako je otila sa farme, odvezla se
do jedne benzinske postaje, gdje je ve ranije kupovala gorivo.
Jednog bi dana trebala svladati svoje strahove i odvesti se u veliki
grad, parkirati svoj automobil medu stotine drugih i otii u
samoposlugu, kao to to rade vodseli kada trebaju
hranu. Taj je dan jo uvijek bio daleko. Upravo je prola pored
ogromnog Tescoa, odmah uz cestu A96 za Aberden, pitajui se ima
li hrabrosti ui. To se nalazilo tako blizu ceste daje iza obojanih
staklenih vrata mogla vidjeti unutranjost. Sve stoje ikad vidjela na
televiziji bilo je vjerojatno smjeteno unutar ovog velikog betonskog
zdanja, s pravom poasti vodsela naguranih unutra, koji su se
guvali zbog najraznovrsnijih poslastica. Ne, nije bila spremna.
Na benzinskoj je postaji uzela goriva za 20 funti. Takoer je izabrala
zapakirani mesni obrok iz metalno-plastinog izloga s natpisom
HAPPY TUM'S OBROCI ZA VONJU. Bila su tri izbora: Hot Dog,

Chicken Roll i Beef Burger. Svaki je bio umotan u bijeli papir tako
da nije mogla vidjeti sadraj. Izabrala je Chicken Roll. ula je na
televiziji kako je govedina opasna - moda ak smrtonosna. Ako je
mogla ubiti vodsele, nije eljela ni pomisliti to bi se njoj dogodilo. y
A to se tie Hot Doga, pa... bilo je neto bizarno u tome to se
toliko napatila da spasi psa od smrti i da sad, nekoliko dana poslije,
jednog pojede.
Skinula je papirni omot, stavila piletinu u mikrovalnu penicu i
onda slijedila upute to treba stisnuti. Nakon 45 sekundi drala je
svoj Chicken Roll dok se isparavao.
45 minuta poslije bila je u travi iza parkiralita u Saltbur-nu,
napreui se da povrati. Usta su joj bila irom otvorena, a slina joj je
curila s vrha jezika. Kada je povraanje konano krenulo, mlaz joj je
izaao na nos, prskajui i pjenei se iz njenih uskih nosnica poput
gaziranog umaka od peenja. Na trenutak je pomislila kako e se na
smrt uguiti, ili e si mlaz probiti put kroz suzne kanale i iscuriti joj
iz oiju. Ali, bila je samo lana uzbuna, a gr je ubrzo splasnuo.
Kada je sve bilo gotovo, Isserlev se pomaknula, drhtavim rukama
otvorila veliku bocu Aqua Viva - oito vode. Kupila ju je zajedno s
Chicken Rollom, samo to joj nepoznato meso nije ba godilo. I bojala dajoj nee goditi, ali mu je ipak dala
priliku. Zagonetka to smije sigurno jesti nee biti rijeena u jednom
danu. Pokuaji i greke e je nauiti to u njenom sluaju prolazi. U
meuvremenu je pila vodu, gutala je okrepljujuu, istu tekuinu.
Nee umrijeti od gladi. Na polju su se mogli nai krumpiri, rasuta
repa za ovce, jabuke s drvea. Sve je bilo savreno pogodno za
ljudsku potronju, stoje dokazano u dvorani za objed na farmi
Ablach. To nije bilo dovoljno, ali e preivjeti. S vremenom e
otkriti hranu kakvu sada ne moe ni zamisliti, hranu koja e je
podsjetiti na poslastice iz djetinjstva, hranu koja e uiniti da se
osjea sito i zadovoljno.
Sve je to bilo negdje oko nje, bila je sigurna.
Vozei uskim putem kroz umu natrag prema svom skro-y vitu
pored jezera, uznemirio ju je vodsel ispred nje koji joj je divlje
pokazivao da stane. Nije bio policajac nego auto-stoper, ali je bio
vrlo uznemiren, daje gotovo skakao po kolniku. Skrenula je

pokuavajui ga izbjei, ali joj se on, irei ruke, bacio u putanju, i

primorao je da naglo zakoi.
Bio je to krupan primjerak, mlad i nevjerojatno miiav ispod svoje
kone jakne, ali je imao divlje lice.
"Oprosti! Oprosti!" vikao je udarajui dlanovima po automobilu,
uperivi u nju moleivi pogled. "Ali, morao sam te zaustaviti!"
"Molim te, makni mi se s puta!" vikala je Isserlev kroz vjetrobransko
staklo i prijetei pritiskala gas. "Ne vozim autostopere!"
"Moja cura se poraa!" derao se na nju, vitlajui mesnatom rukom
prema nevidljivom mjestu iza ume. "Zaboga! Preao sam dvjesto
kilometara i samo mi je jo ostalo pet jebenih kilometara!"
"Ne mogu ti pomoi!" vikala je Isserlev.
"Ti boga!" iscerio se i tresnuo po elu. "Neu te napasti. Samo u
sjediti. Moe me vezati, stavit mi no pod grlo, ba me briga - cura
mi se poraa! Postat u otac!"
Bilo je oito dajoj nee dopustiti da proe pa je otvorila vrata i
pustila ga unutra.
"Hvala", rekao je smeteno, "ba si prijatelj."
Shona, razmiljao je. Dr' se Shona.
Isserlev nije nita rekla, nego je potjerala automobil uz udnu
kripu mjenjaa. Pet kilometara i onda e ga se rijeiti. Ako ne bude
priala, moda nee ni on.
"Moram ti rei da mi ovo puno znai", izgovorio je hrapavo nakon
nekoliko sekundi.
"U redu je", rekla je Isserlev, neprestano gledajui ispred sebe na
cestu, "samo me pusti da vozim."
u
"Jako je volim", rekao je.
"Lijepo", odgovorila je Isserlev.
"Nazvala me sino kad sam ve bio u krevetu na platformi. 'Jimmy,
imam trudove', rekla mije. 'Uranili su tjedan dana. Znam da ne
moe kui. Samo sam htjela da zna.' Kao raketa sam zbrisao s
platforme."
"Fino", rekla je Isserlev.
Nastala je stanka, a automobil je grabio, kao i obino, 60 kilometara
na sat. Pred Isserlevnim je oima bljeskalo drvee, s obje strane
ceste, to ju je zbunjivalo, iako je morala priznati daje pusta cesta

ispred izgledala statino.

"Moe li voziti malo bre?" napokon je pitao vodsel.
"inim sve to mogu", upozorila gaje Isserlev. Ipak je nogom
nagazila po gasu. Zatim gaje, kako bi mu odvratila pozornost od
brzine, upitala:
"Je li vam to prvo dijete?"
"Da, da", rekao je oduevljeno, a onda duboko uzdahnuo,
"Besmrtnost."
"Molim?"
"Besmrtnost. To su ti djeca, kui? Sav taj ivot poslije smrti mi
nema nikakvog smisla. Vjeruje li ti u to?"
Isserlev je imala toliko problema da shvati njegov naglasak i
pojedine kljune rijei tako da nije shvatila to ju je zapravo pitao.
"Ne znam", rekla je.
Meutim, on se nije zaustavljao. Bio je pogoen u ivac, iako gaje
zapravo sam pogodio.
"Naa Crkva tvrdi da e moje dijete biti kopile", alio se, "jer ja i
moja cura nismo vjenani. Pa to? Jebeni primitivci, kui?"
Isserlev je razmislila na sekundu, a onda se nasmijala i w
poraeno zatresla glavom.
"Ne razumijem ni rije od toga to pria", priznala je.
"Koje si vjere?" odmah ju je upitao.
"Nemam ja nikakvu vjeru", rekla je.
"A tvoji roditelji?"
Isserlev je kratko razmislila.
"Tamo otkuda ja dolazim", odgovorila je oprezno, "vjera je... mrtva."
Vodsel je mumljao s odobravanjem, a onda nastavio sa svojom
nerazumljivom propovijedi, dok su zalazili dublje u umu.
"Reinkarnacija mi se ba svia", rekao je, napreui se kako bi
svladao uzbuenje. "Shona- moja cura- kae da joj je to glupo, ali
ima neto u tome. Raunao sam. Sve ima duu, a duu ne moe
unititi. Osim toga dobije jo jednu priliku - ovaj put bolju."
Nasmijao se glasno. I napadno. Kao da poziva Isserlev da se
pridrui. "Tko zna? Moda se vratim kao ena, ili neka mala
ivotinja!"
Kad su proli zavoj, ubrzali su prema maloj dolini, a Isserlev je

spustila nogu na konicu, istovremeno stiskajui jae upravlja. Bez

upozorenja, opet se pojavilo brujanje motora, ovaj put jae nego
ikad prije i cijelo se vozilo poelo tresti. Trenutak poslije, automobil
je dostigao najniu toku strmine i kotai su naletili na sivu mrlju
mraza.
Gotovo u snu, Isserlev je osjetila kako joj vozilo klizi, bez trenja
asfalta, kao da se samo lansiralo u vodu ili u zrak. Dvije su velike
muke ruke poklopile njene na upravljau i pomogle joj da ga
okrene, ali nije bilo razlike. Automobil je glatko preletio rub ceste i
uz otar prasak udario u stablo.
Isserlev je bila bez svijesti samo na trenutak, ili joj se tako uinilo.
Njena je dua pala natrag u tijelo iz nekih visina, kao to se
dogaalo uvijek kada bi ubola vodsela. Ipak, udar pri slijetanju ovaj
je put bio njeniji nego stoje navikla. Disanje joj nije bilo oteano, a
srce joj nije lupalo. Drvee u umi je izgledalo nevjerojatno ivo
pred njenim oima, dok nije shvatila daje bez naoala i
vjetrobranskog stakla.
Pogledala je dolje. Njene zelene barunaste hlae bile su posute
staklom i namoene krvlju, a savijena metalna ipka bila je tamo
gdje je oekivala da e vidjeti svoja koljena. Osjetila je vrlo slabu bol
i pretpostavila daje to zbog toga to joj je kraljenica bila u loem
stanju. Polumjesec njenog upravljaa joj je probio grudi, ali je sam
trup ostao neozlijeen. Vrat nije osjeala ovako dobro ve
godinama, i taje spoznaja kod nje izazvala histerini napad smijeha
i alosti. Neto toplo i sluzavo je bilo zarobljeno unutar njene majice
i Pe-nningtonovog dempera i klizilo je niz njen trbuh i nie. Tresla
se od straha i gnuanja.
Vodsel vie nije bio pokraj nje. Bio je izbaen kroz vjetro-bransko
staklo. Sa svog mjesta nije mogla vidjeti njegovo tijelo.
Poderana tkanina na jednoj od njenih nogavica vijorila se na vjetru.
Isserlev je osjetila jaku muninu, ali je odluila to prevladati. Tada je
opazila da igle s icpathuom vire iz presvlaka na suvozaevom
sjedalu. I to se pokvarilo. Iako je znala da to nema smisla, Isserlev je
krvavom akom udarila rub sjedala ne bi li se igle povukle. Ali nisu.
Iznenada, negdje na cesti iza nje uz krip se zaustavio automobil, a
vrata su se zalupila. ulo se koraanje po ljunku.

Isserlev je nesvjesno posegnula u pretinac i izvadila prvi par

naoala. Brzo ih je stavila na lice i zbog njih odmah postala
poluslijepa; bile su to prave optike lee, a ne obino staklo.
Osoba joj se posve pribliila, nagnula se prema njoj kroz razbijeni
prozor; mala osoba sa zamagljenim ruiastim vratom,
svijetloutom odjeom i aureolom od tamne kose.
"Jeste li dobro?" rekao je drhtavi enski glas.
Isserlev se bespomono smijala, puui kapljicu iz jedne od njenih
nosnica. Obrisalaju je rukavom, iznenadivi se kako joj je ruka
uveana i osjetivi nelagodu zbog vune na njenom licu.
"Ne miite se", rekao je enski glas odluno. "Dovest u pomo.
Samo ostanite tako."
Isserlev se opet nasmijala, a ovaj se put i druga ena smijala s njom;
bio je to nervozni smijeh.
Nejasna arena mrlja nestala je iz Isserlevnog vidnog polja i ona je
ula pucketanje u grmlju ispred automobila. enski se glas opet
vratio, sada glasniji, gotovo poslovian.
"Je li ovo... Va mu?" viknula je, alije zvuala jako daleko.
"Stoper", rekla je Isserlev, "ne poznajem ga."
"iv je!" rekla je ena. "Die!"
Isserlev je naslonila glavu nazad na naslon i duboko udahnula,
pokuavajui odgonetnuti kako se osjea zbog toga stoje vodsel iv.
"Poveite ga, molim Vas", rekla je Isserlev malo zatim.
"Ne mogu", rekla je ena, "moramo priekati bolniare."
"Molim Vas, molim Vas, poveite ga", rekla je Isserlev, kiljei u
zeleno-smeu maglu i traei enu.
"Zaista ne mogu", uporna je bila ena. "Vjerojatno je povrijedio
kraljenicu. Potreban mu je struni pregled."
"Brine me hoe li mi se auto zapaliti", rekla je Isserlev.
"Nee se zapaliti", rekla je ena. "Nemojte paniariti. Samo ostanite
mirni. Bit ete dobro."
"Uzmite mu barem novanik", preklinjala je Isserlev, "vidite tko je
on uope."
Grmlje je opet zapucketalo i sjajne su boje opet isplivale u
Isserlevno vidno polje. Ponovno je ena stajala na otvoru vozaevog
prozora. Topla, mala ruka se spustila na Isserlevn vrat.

"Sluajte, moram Vas ostaviti na nekoliko minuta dok ne y

naem telefon. Vratit u se im nazovem hitnu, u redu?"
"Hvala Vam", rekla je Isserlev. Krajikom oka, dok se ena naginjala
preko Isserlev kako bi dohvatila neto sa stranjeg sjedala, Isserlev
je ugledala blijedu kljunu kost i krivulju grudi u majici boje
breskve.
"Bolnica Mercy nije daleko", uvjeravala ju je ena, "zaas ete biti
tamo."
Isserlev je na sebi ponovno osjetila tople ruke i sa zakanjenjem
zakljuila daje njeno vlastito tijelo bilo ledeno. ena ju je ogrnula
kaputom, njeno joj pokrivi ramena.
"Bit ete Vi dobro, u redu?"
"U redu", potvrdila je Isserlev, "Hvala Vam."
Onda je ena nestala, a zvuk njenog automobila koji je odlazio bio je
sve slabiji.
Isserlev je skinula naoale i spustila ih u krilo meu ostatke
vjetrobranskog stakla. mirkala je udei se kako joj je
jo uvijek vid zamagljen. Suze su joj potekle niz obraze dok joj je
pogled kroz smrskano vjetrobransko staklo postajao sve mutniji.
Isserlev je provjerila kontrolnu plou gdje je Yns, u isto vrijeme kad
je postavljao icpathuu, postavio jo jedan dodatak izvornoj opremi
automobila: dugme za aviir. Za razliku od spajanja icpathue koje je
obuhvaalo osjetljivu elektroniku i hidrauliku koje su sada, u
nesrei, bile oteene, veza izmeu kontrolne ploe i spremnika
aviira bila je obina cjevica koja je ekala samo na pritisak izvana
na masnu tekuinu.
Aviir bi raznio automobil, nju samu i povei komad zemlje u
najsitnije mogue dijelove. Eksplozija bi ostavila rupu u zemlji
toliko iroku i duboku kao kad padne meteorit.
A ona? to bi bilo s njom?
Atomi od kojih je graena izmijeali bi se s kisikom i duikom iz
zraka. Umjesto da zavri pokopana u zemlji, postala bi dio neba;
tako je gledala na to. Njeni nevidljivi ostaci bi se s vremenom
pomijeali sa svim udima pod suncem. Kada bi snjeilo, bila bi dio
snijega, padala bi njeno na zemlju i ponovno se dizala s
isparavanjem snijega. Kada bi kiilo, bila bi dio duginog luka koji

spaja zaljev s kopnom. Pomogla bi ukrasiti polja maglom i jo bi

uvijek bila bliska sa zvijezdama. ivjela bi zauvijek. Sve to treba je
hrabrost da se pritisne dugme i nada da se veza nije pokvarila.
Pruila je drhtavu ruku.
"Dolazim", rekla je.