JACQUES MARITAIN, TRI REFORMATORA - LUTHER,

DESCARTES, ROUSSEAlf (II)

Miljenko Beli, Zagreb
III.
Ista Augustinova misao o Bogu u koliko je nutarnjiji od najnutarnjega u ovjeku i u koliko je izvorite autonomnog ovjekovog 'ja' i to
ba tog ja', tog autonomnog subjekta ovjetva samog kao takovog i
svega to je njegovo, moi e nam dobro posluiti pri osvrtu n a neka
relativno vanija izmeu onih razmiljanja to nam ih je ostavio Jean
Jacques Rousseau.
1. Ponimo s metafizikim razmiljanjem o onoj osobini ovjeka
pojedinca koju zovemo sloboda volje.
Prvo to emo rei o volji jest daje to ovjekova mo koja je aktiv
na, gotovo bismo rekli u izrazitom smislu aktivna.
Rije "volja" ne uzimamo sada u uem znaenju rijei, nego u
irem i najirem. Tom rijeju oznaujemo i uvstva i srce. A podvrste
koje za neka gledita suvremene psihologije jesu potrebne, mi u ovom
razmiljanju moemo izostaviti.
Ta tvrdnja o aktivnosti volje - koja je iz neposrednog, pa i predznanstvenog uoavanja posve vidljiva - ima svoje dublje znaenje.
Poet emo od preciznijeg uoavanja injenice, a po tom emo traiti
njezin izvor i domet.
No taj svoj pokuaj preciznog uoavanja injenice poet emo od
onoga to tu tvrdnju dovodi u sumnju. Naime, sigurno je da ovjek
koji donosi neku odluku, ovisi o motivima koji ga privlae (odnosno,
odbijaju). to vie, ne samo ti konkretni i neposredno uoeni i
odvagani motivi, nego i cijela situacija - situacija u vrlo irokom
znaenju te rijei - tu utjee. Situacija vremena ili kraja u kojem se
ivi, utjee ne samo npr. na nain odijevanja - to je zaista stvar
obiaja i lako se moe i smije mijenjati - nego utjee i n a podruju n a
kojem ne bi smjela utjecati. Tako na primjer u znanstvenom svijetu
traenje istine moralo bi biti nedirljiva svetinja, a koliko puta moe
praviti smetnje ozbiljnom znanstveniku ba ono to situacija donosi
terorom odozgor ili terorom odozdol. I tako dalje. Ne bismo li dakle
moda bili blii istini, reknemo li da tzv. "slobodna odluka" jest vie
rezultanta brojnih komponenti (ili konstatacija raznovrsnih utjecaja) iz
kojih je rezultirao onaj prividno slobodan in?
Ne zalazei u pojedinosti mi ipak tvrdimo da u svem tom zbivanju
oko slobode u odluivanju, u kojoj je mnogo toga tajanstveno, postoji i
imbenik ovjekove aktivnosti, aktivnog (ne arao pasivnog) stava
Prvi dio ovog lanka objavljenje u: Crkva u svijetuhr. 3, 1994, str. 215-230.
379

prema motivima i prema situaciji. Pokuajmo ga zamijeniti promat

rajui rad volje.
Privlanost objekta kao motiv za izbor volje sigurno utjee n a
odluku. Ali ipak motivi sami nisu zavrni razlog ba ove ili one odluke.
Kad bi, naime, motivi bili taj zavrni razlog pri odluivanju, tada bi
moglo doi - i dolazilo bi - do "pat-pozicije" (da se posluimo
usporedbom iz aha). A iskustvo nam kae da nije tako. ovjek
dodue prima "poziv" ponuenih alternativa o kojima se treba odluiti,
ali prima ga tako da nakon to je od ponuenih alternativa "uo" sve
to su mu one mogle "rei", on sam donosi odluku. I zato ne dolazi ni pri vie-manje jednakoj privlanosti ponuenih alternativa - do
"pata". Onaj zastoj kad ovjeku moda i klone hrabrost za odluku, ne
dolazi od vie-manje jednake privlanosti alternativa, nego od vanosti
odluke i teine njezinih posljedica. Tada traimo, moda i grevito,
prevagu motiva u namjeri (veinom, dakako, podsvjesno) da priv
lanost ove ili one alternative pomogne klonuloj hrabrosti za samos
talan, osobni, aktivan nastup. Obratno, kada odluka nema tekih
posljedica, onaj aktivni udio nae volje javlja se sasvim lako, makar
motivi bili vie-manje jednaki.
Recimo istu misao na drugi nain! Vjetim pokretima ruke mogu
drati loptu na vrhu prsta a da ta lopta ne padne. Dok se ruka na
reeni nain mie i dri loptu, to je za silu tee s obzirom na tu loptu i
taj prst "pat". A pri tom, odlukama volje, makar se privlanost
alternativa nala u takvom nekakvom "patu", makar i dolo do
privremenog zastoja, zastoj se nadvladava, jer pri odlukama volje
javlja se neki novi - u samim alternativama jo nenazoni aktivni
inilac, i on dokida tu zavrzlamu, taj "pat".
Pogledajmo istu stvar jo i pod ovim vidikom: mi obiavamo
obrazlagati svoje odluke, pa velimo: 'To sam uinio zato jer..." Istina je
to kazujemo, istina je da nas je dotini motiv privlaio i najposlije
privukao. No da li je on sam od samoga sebe i od same svoje
vrijednosti takav da me je morao - ba morao! - privui, da li me je
samo on mogao privui? Vjerojatno emo esto moi razabrati kako je
to spominjanje razloga ba za tu takvu odluku vie naknadno
konstatiranje onoga to se je ve pred tim dogodilo pri mom intimnom
izboru, a sada taj svoj izbor naknadno obrazlaem; najee postojale
su i druge alternative koje su me privlaile, i koje sam - jednako kao i
ovu odabranu - mogao odabrati samo da sam htio.
No istini za volju valja rei da ima i takvih situacija u kojima
vrijednost samo jedne ponuene mogunosti neminovno privlai.
Primjerice, ako me tko zapita koliko je 5+3, meni se tada otvaraju
dvije mogunosti: jedna je da, ako hou, odgovorim, a druga je da,
takoer ako tako hou, ne odgovorim. Ako elim odgovoriti u skladu s
matematikom, mogu je samo jedan odgovor; njegova je privlanost
neminovna. A ni tada nije izostao onaj aktivni imbenik pri ovjekovu
slobodnu inu, jer na to pitanje - koliko je 5+3 - ovjek ne odgovara

380

k a o puki stroj, mehaniki, bezosobno, nego odgovara b a kao ovjek,

kao osoba, k a o bie koje z n a o emu se radi, koje z n a to radi, cijenei
ono to ini, htijui ono to ini, ukratko, kao gospodar tog svog ina,
i to razumski gospodar, koji hoe ono to je razumsko, i koji nee ono
to nije r a z u m a dostojno.
Franjevac o. Karlo Bali pronaao je j e d a n r a d D u n s Skota - do
t a d a tiskom jo neobjelodanjen - koji osvjetljava novim svjetlom pitanje
kojim s u s e bavili istraivai Skotove misli, a to je: d a li j e Skot drao
cijeloga svog ivota miljenje d a j e cjeloviti uzrok odluke s a m a volja, ili
j e u z volju koja s e odluuje takoer pravi uzrok (suuzrok) i objekt o
kojem se o d l u k a donosi. Baliev je zakljuak d a Skot sigurno nije
ostao cijeloga ivota kod onog miljenja to ga itamo u njegovim
p a r i k i m djelima (tj. d a j e volja s a m a i j e d i n a u z r o k odluke). U
oksfordskim djelima, k a k o ih Bali kritiki obrauje, izriito otklanja
to miljenje i pridijeva pravo suuzrokovanje i objektu; no, k a k o Bali
misli, Skot nije sve do svoje (rane) smrti doao do konane formulacije
odgovora n a to pitanje. 1 2 Dakle Duns Skot, koji n i k a d a nije sumnjao
u postojanje onog aktivnog elementa u naoj volji, nije ostao kod
ekstremnog miljenja d a s a m a i jedina volja sudjeluje u donoenju
odluke; uoio j e i vanost objekta, ali t u vanost n i k a d a nije toliko
naglasio d a bi zapostavio udio volje kao takove.
Poimo tim smjerom dalje! Pitajmo se to bi se dogodilo k a d bi se
ovjek n a a o - prvo svojim u m o m , te zatim svojom voljom - p r e d
takvim objektom koji bi bio pod svakim vidikom dobar, neodoljivo
poeljan, d u b i n s k i lijep. Ako bi taj s u s r e t bio s a m o teoretske naravi,
bilo bi n a m teoretski j a s n o d a takav objekt t r e b a prihvatiti. A d a
bismo ga prihvatili i u praksi, to je novo pitanje. Kao to bismo ga
mogli prihvatiti, tako bismo ga mogli i ne-prihvatiti.
No ako taj s u s r e t n e bi bio tek neto teoretsko, nego bi to bio
s t v a r a n s u s r e t u ivotnoj stvarnosti, t a d a bi, p o svoj prilici, n a a
reakcija - i u m a i volje - bila ostvarena takoer u ivotnoj stvarnosti.
D a li bi t a reakcija bila s a m o pasivno primanje ili bi se t u javio i
aktivni imbenik? Dakako d a bi se javio, i to i u u m u , i u volji. Um
pred t a k o zanimljivim objektom n e bi tek pasivno ekao d a m u s e
objekt n a m e t n e ; svako dostignue u tom spoznavanju pozivalo bi volju
n e k jo vie p o k r e n e spoznajne moi n a daljnje - u ovom sluaju skrajnje zanimljivo istraivanje. Volja bi, k a o r a z u m s k i g o s p o d a r
svojih ina, vagnuvi i doivjevi t u neodoljivu poeljnost, razmjerno
toj privlanosti aktivno bi se usmjerila p r e m a njoj. tovie, ini se d a
treba rei, d a bi ovjek, ako bi ikada ita u svome ivotu aktivno neto
zaelio i prihvatio, to bi se dogodilo sad u tom takvom sluaju.

Usp. Carolus Bali, Circa positiones fundamentales

I. Duns Scoti, u:
"AntonianunT 28, 1953, str. 286-290, gdje se poziva (str. 288, bilj. 3) na svoj rad:
Une question inedite de J. Duns Scot sur la volonte, u: Recherches de theologie
ancienne et medievale, III , 1931, str. 202.

381

2. Ta naa konstatacija injenice aktivnosti u naoj volji zahtijeva

novo pitanje: od kuda ta aktivna komponenta. To je pitanje potpuno
opravdano (a kamo e nas dovesti traenje odgovora, ubrzo emo
vidjeti). Zastoje opravdano? Idimo korak po korak!
Ljudska mata mogla sije zamisliti "perpetuum mobile", stroj koji
bi se kretao sam od sebe, bez pomoi ikakvog izvora energije. Fizika
zna daje to nemogue, zna iz svojih kriterija. Vagoni na tranicama
nee se kretati ako ne bude lokomotive; lokomotiva nee vui vagone
ako ne bude izvora energije kojom e se ona kretati i djelovati, vui
vagone. I tako dalje.
Listopadna stabla, svako prema svojoj vrsti, nakon dovrenog
godinjeg djelovanja pripravljaju se za zimsko mirovanje, uz drugo,
odbacuju svoje lie. Na proljee primit e energiju od sunca,
asimilirat e je u sebe i postat e ponovo aktivna stabla. Bez dolaska
te energije - dolaska i podrijetlom izvana! - sav taj genijalno ureen
organizam stabla ostaje pasivan, nepokretan.
Reknemo li da ovjek po svojem umu i volji pripada ve i
duhovnom svijetu, a pri tome mislimo da je duhovni svijet proet
nekim dinamizmom i doslovnom aktivnou, ipak jo ostaje otvoreno
pitanje pripada li ta duhovna aktivnost onom "svijetu neplivaa" (o
kojem smo govorili u 1,6) i svijetu participiranih bia (11,2). Ako je tako,
onda treba dalje traiti od kuda potjee ta aktivna komponenta to se
zamjeuje u ovjeku. Kriterij za raspoznavanje postoji.
Indikatorna je ova injenica: takoer na duhovnom podruju konkretno, uma i volje - postoji injenica stjecanja. Stjee se ono ega
do tada nije bilo, npr, stjee se novo znanje, stjeu se nove etike
kvalitete. A stjecanje je znak pripadnosti "svijetu neplivaa", jer
ostvarenje onoga to je prije bilo samo neostvarena mogunost, zbiva
se zahvatom druge stvarnosti koja - kao takva, kao razliita nadopunja onaj nedostatak i prazninu one same neostvarenosti.
Kaem "razliita", jer bi inae nedostatak i praznina ostala ono to
jest, praznina i nedostatak. A ti "zahvati" zbivaju se na razne naine.
Teren, dakle, n a kojem se kreemo pri stjecanju neeg novog,
makar bio na duhovnom podruju, jest teren i ozraje "neplivaa" i
participacije.
No pri ovom ispitivanju neemo se zaustaviti samo n a ispitivanju
terena i ozraja. Svratimo pozornost na samu tu aktivnost kao takovu,
dakle onu koja ispunja, tonije, koja aktivno zahvaa - nekim ondje
prikladnim nainom - da ispuni onu spomenutu "prazninu"
neostvarene mogunosti, koja predusree sve one "pat - pozicije", koja
ini ovjeka razumskim gospodarom svojih ina, te i za nju pitajmo da
li pripada "svijetu neplivaa" i ona, kao takova.
Spomenimo i tu neke indikatorne injenice, a koje su svojstvene
ba toj aktivnoj stvarnosti u ovjeku! Taje aktivnost sva usmjerena n a
neko traenje daljnjega. A to je to "daljnje" to zapravo ona trai, ne
razabire se jasno. No bez obzira na to to je taj cilj a i traeni objekt
382

nekako bezimen i nejasan, ve sama injenica tog traenja neeg

daljnjeg pokazuje i prokazuje nepotpunost i nedoreenost te aktivnosti
same kao takove; osmiljenje njezinog postojanja nije ostvareno njom
samom (kad bi bilo, ne bi trebala traiti neto drugo). Iz te injenice
traenja (bilo openito, bilo traenja osmiljenja) a u donekle
nepoznatom mogla je nastati poznata injenica da u toj aktivnosti ima
tapkanja i lutanja, neke nejasnoe i neke nesigurnosti. Siguran je
samo onaj dubinski i nezaustavljivi "Naprijed!" (o njemu vie u
slijedeoj, 3. toki). Taje, dakle, aktivna sila jo nedoreena i u svojoj
strukturi (stvarnosti) i u njezinu osmiljenju - bez pomoi neeg
drugog. A Prvotno Bie (sjetimo se 1,6) niti ima u sebi neke
neodreenosti, niti pod bilo kojim vidikom treba pomo u
bivstvovanju.
I tu smo, dakle, takoer na terenu "neplivaa" i participacije.
Dosljedno treba traiti i negdje nai gdje je izvor te ovjekove aktivne
mogunosti to se javlja pri spoznaji i pri tenji (volji, srcu).
3. Da bismo vidjeli od kuda ta aktivnost potjee, promotrimo
njezine osobine iz kojih bi se moglo razabrati njezino podrijetlo.
Promotrit emo ovo dvoje: njezinu neunitivost, i njezinu zahtjevnost u
ciljevima za kojima ide, upravo neku nezasitnost koja se ne eli odrei
nijedne stvarnosti.
Zapaanje nam nije pokazalo ni jedan jedini sluaj posvemanjeg
dostignua kakvo bi bilo pri "susretu" s onakvim biem koje bi bilo
pod svakim vidikom i trajno umu i volji (srcu) poeljno (u smislu
reenog pri svretku 1. toke ovog III. dijela). tovie, zapaanje nam
pokazuje - koliko ve moemo zapaati - da svako dostignue brzo
pada u neki zaborav; brzo poinje novo traenje, ako i ne na istom
podruju, ali svakako na neem to - mimo ve dostignutoga - ovjeka
zanima. A to novo traenje tako je uporno kao da se do tada nije
postiglo uope nita. Aladin, iz 'Tisuu ijedna no", imao je arobnu
svjetiljku kojom je dozivao duha pomonika, i duh bi mu najspremnije
izvravao svaku elju. A taj Aladin prikazanje kao ovjek koji je i dalje
podloan eljama i traenju. To je njegovo traenje nekad uspjeno,
nekad neuspjeno, izvedeno nekad spretno, nekad nespretno,
ukratko, Aladin je ostao ovjek - s obzirom na elje - kao i svi drugi.
Solenicin zapaa: "Srea neprestane pobjede, srea ispunjene elje,
srea uspjeha i potpune sitosti - to je patnja. To je duhovna smrt,
neka vrst beskonanog bola." 13 Opravdano, dodali bismo mi, jer te
"neprestane pobjede" jesu neprestana prigoda da ovjek iskusi kako
on trai zapravo neto drugo.
Pa i pri razboritom discipliniranju vlastitih planova i elja ovjek
se ne odrie svoje osnovne tenje za nekom skroz svojevrsnom i
plemenitom sreom. Da bi predusreo muku neuspjeha i pritiska
neuspjelih elja, ovjek trai neki kompromis. Moda odabire lake, ali
1 3

A. Solenicin, U prvom krugu. S ruskog prevela N. oljan, Otokar Kerovani, Rijeka

1969, str. 40.

383

manje unosno mjesto. Moda nee 50, ni 10, nego samo 5 hektara
obradive zemlje. Planinar koji nema prilike osvajati one vrhunski
zanimljive domete, obustavlja takve elje i zadovoljava se planinarskim
ciljevima, njemu dostupnim. No ako se prilike promijene i njemu
postane dostupno neto stoje prije bilo nedostupno a za planinara je
vrlo privlano, on e to moda prihvatiti i ostvariti. - U svim tim
sluajevima discipliniranja elje nije elja za sreom prisiljena na
utnju. Naprotiv, ona je ostala, samo je izmijenjen - u skladu s
prilikama - njezini neposredni oblik.
Filozofsko pak razmiljanje ne samo ne opovrgava slutnje o
nezasitnosti osnovne ovjekove tenje, nego ih potvruje i obrazlae.
Za filozofiju je, naime, vrlo indikatorno da ovjek svoju misao - prvo za
samog sebe, a po tom i za druge - najredovitije izrie i formulira
umskim procesom koji se u logici zove sud, a osnovna mu je shema:
subjekt jest predikat. (Ako reenica ima glagolski predikat - npr.
"kanarinac pjeva" - taj se glagolski predikat moe prenijeti u imenski,
"kanarinac jest pjevajui"). Taj tako izgraen instrumentarij miljenja
osposobljen je da izrekne bilo koju stvarnost koja na bilo koji nain
'jest'; tek posvemanje iskljuenje ili nenazonost toga jest'
onemoguuje umsku spoznaju. Dakako taj proces spoznavanja nije
uvijek jednostavan i neposredan. esto su potrebne usporedbe,
metafore, analogije raznih vrsta, negacije..., esto je promatrana
graa takova da od nje spoznajemo tek neto. Ali ipak posvemanji
"crveni semafor" nikad se ne isprijeuje pred oima naeg uma, iako
ga privremeno i pod nekim pojedinanim vidicima moe biti.
A gdje je razum, ondje e biti i ona razumska tenja, volja. Ni za
nju nema nigdje i nikada posvemanjeg "crvenog semafora".
Ni ona drugaija zamisao ivotnoga puta koja svjetuje: "Uniti
svaku elju!" ne moe ovjeka smiriti. "Discipliniraj svoje elje", "dobro
upravljaj svojim eljama!" - to za praksu prihvaamo. No i to je
potvrda onoga to smo malo prije rekli o tom discipliniranju koje je
zapravo samo privremeno mijenjanje oblika osnovne tenje, a ne
njezino poricanje.
Pa kad je tako, onda se Aladin (iz "Tisuu ijedna no") zaista nije
ni mogao zaustaviti i pod svakim vidikom konano se smiriti u nainu
ivota koji mu je omoguivao duh pomonik. Pisac te prie dobro je to
rekao, kako se veli, izmeu redaka.
4. Promotrili smo injenicu da u ovjeku postoji ona aktivna mo
koja ne doputa zavretak ovjekove ivotne angairanosti u "Patpoziciji", kojom je ovjek ne tek mehaniki izvritelj, nego svjesni,
osobni gospodar i odreditelj svojih odluka. Nadalje, vidjeli smo da ta
pojava pripada "svijetu neplivaaY tj. da to nije pojava koja bi bila
apsolutno neovisna i samo svoja, nego da pripada svijetu proizvedenih
bia koja participacijom jesu ono to jesu. Napokon, vidjeli smo d a j e
ta aktivna mo ne samo uporna u svojoj aktivnosti, nego i skrajnje
zahtjevna, doslovce - u svijetu u kojem ivimo - nezasitna; ona ne trai
384

kao svoj zavrni domet tek ovo ili ono (ovakovo ili onakovo) bie nego,
bolje reeno, samo iskonsko poelo, "pobjedu nad nitavilom", bitak,
po kojemu pojedinana bia (ova ili ona, ovakva ili onakva) jesu bia,
"izranjaju iz mora nitavila".
Nek nam tu za razumijevanje te tvrdnje o teenju prema
iskonskom poelu pomogne jedna usporedba! Poznata je injenica da
strunjaci - u znanosti i u umjetnosti - nerijetko s mnogo muke trae
to je npr. Platon, Aristotel, Bokovi, Einstein..., ili Michelangelo,
Beethoven... htio rei nekim svojim djelom. U tu se svrhu trae i
meusobno usporeuju tekstovi i radovi koji se bave slinim pitanjem,
ispituju se okolnosti u kojima je ivio dotini stvaralac, a koje su
moda ostavile traga u dotinom djelu, itd. est je sluaj da se takvi
zakljuci poslije ponovno ispituju, pa da drugi istraiva nekad
potvrdi, moda i upotpuni zakljuke svojih prethodnika, a nekad ih
ispravi. No kad bismo mogli izravno ui u duu dotinog mislioca ili
umjetnika, ne bi nam trebalo onog munog skupljanja njegovih
radova, jer bi nam sve bilo jasno gledajui neposredno kako je dotina
misao - znanstvena ili umjetnika - ivjela u dui Platona,
Beethovena...
Traiti iskonsko poelo stvarnosti koja nas zanima, traiti ne
samo tek ovo ili ono bie, nego ono poelo iz kojega je ta privlana
stvarnost provrela, te po tom traenju uspjeno dovrenom nai to
poelo - to znai nai takoer i ona eljena bia u samoj jezgri njihove
ljepote i poeljnosti!
A to poelo jest Bog.
Bog dakle, Bog u koliko je beskonaan, Bog koji nije tek jedan od
modusa bivstvovanja, nego je niim zakoeno sveope izvorite ne
samo svake stvarnosti, nego stvarnosti kao takove (neto od tih misli
iznijeli smo u 1,6), Bog koji svojom stvaralakom zamilju i svojom
stvaralakom ljubavlju svakom biu daje ne samo njegovu vlastitu i
specifinu vrijednost i ljepotu, nego mu daje i da uope jest (bivstvuje,
postoji), tako da 'bivstvovati' ne znai 'biti baen u stvarnost', niti
ivjeti u strahu pred prazninom neba (o tom smo neto rekli u 11,2),
taj i takav Bog jest ono bie prema kojemu tei ovjek onom svojom
dubinskom aktivnou. U Bogu, takvom Bogu, ovjek e se najposlije
smiriti - smiriti u ovom smislu to vie nee morati tapkati pa i lutati
u traenju, i istodobno e biti u najviem i najplemenitijem smislu
aktivan uranjajui najintenzivnije umom u upoznavanju te Istine kojoj
nita nije promaklo i koja apsolutno jasno i apsolutno potpuno
odgovara n a svako nae pitanje; sve to umjetnost daje ili moe dati
bit e tu otvoreno ovjekovu doivljavanju; biti e aktivan i time to e
kao razumski gospodar svojih ina svim svojim biem ljubiti Boga
dostojnoga ljubavi, a koji - ba boanski - ljubi ovjeka.
ovjek je dakle "konstruiran" kao bie koje je kadro dosei taj
cilj, dosei ga ne tek pasivno i nepokretno od drugog primajui, nego
prema tom i takvom cilju - iz analize ga nekako nazrijevamo 385

usmjerena je ovjekova aktivnost, ona njegova dubinska aktivna

usmjerenost bez koje nema osmiljenja i radosti ivota. ovjek je kao
"negativ reljefa" Boje punine; ispunit e se u susretu s Bogom, i tek u
susretu s Bogom. Promaaji na tom putu ne mogu ostati bez
posljedica, ne samo krupnih, nego ivotnih i skrajnje dubinskih.
Friedrich Wilhelm Nietzsche ovako opisuje doivljavanje ovjeka koji je
pokuao otjerati Boga iz svoga ivota: "Vrati se, sa svim tvojim
mukama! Zadnjemu od svih osamljenih, o vrati se! Svi potoci mojih
suza teku prema tebi! I posljednji plamen moga srca - prema tebi se
ari! O, vrati se moj nepoznati Boe! Moja boli! Moja posljednja
sreo!"14
"Konstruktor" koji je "konstruirao" takvo bie, takvog ovjeka s
takvim ciljem i s aktivnou primjerenom tom takvom cilju, zaista je
bio smion "konstruktor"! Smion u "konstruiranju", smion u ljubavi
(usp. reeno u 11,2). Lik i djelo Isusa Krista nastavlja govoriti - i kako
govoriti! - o toj ljubavi i smionosti.
ovjekov se dakle ivot odvija u usmjerenosti - te dosljedno u
plemenitoj napetosti - dinamizma od Boga-Izvora, tog smionog
konstruktora, do Boga-Uvira, tonije, do susreta s Njime u
zajednikom doivljaju punine istine i ljepote, u zajednitvu ljubavi.
Sad imamo sve elemente za odgovor na pitanje od kuda provire
ona naa aktivnost koju smo promatrali kako nadvladava one "patpozicije" i koja zahtjevno i nezaustavljivo - makar nekad tiho i jedva
ujno - ide naprijed: od Boga do Boga; biti izreen i, iz ljubavi, biti
pozvan n a susret u ljubavi - to je "generator" na kojem se pune
"akumulatori" ovjekova uma i srca, plemenite slobode ne n a nain
puste samovolje, nego n a nain razumskog gospodarenja svojim
ivotom, shvaajui to u duhu doline ozbiljnosti te s njom i radosti
kakva se javlja u "kontekstu" stvarnosti koje smo promotrili.
5. No tu je jo jedna pojedinost, vrijedna da se zapazi. Da bismo
je uoili, poimo s negativnog, nihilistikog polazita. Psiholoki je
ovjeku sasvim mogue postaviti i tjeskobno pitanje: zato uope taj
'biti', zato ne 'ne-biti', zato ne apsolutno nitavilo. Postavimo isto
pitanje na drugaiji nain: recimo da Vam je dano na biranje, pa da
n a Vau rije slijedee noi, u 5 minuta poslije ponoi - samo ako
hoete - nestane zauvijek tog - i lijepog i groznog! - ljudskog roda, da
nestane Zemlje, Sunca, itavog svemira, da nestane neba (u teolokom
smislu), da nestane i Boga, da sve svri apsolutnim nitavilom; n a to
biste se odluili i zato?
Tom tako formuliranom pitanju i pokuaju neke zamisli o apso
lutnom nitavilu moe se tota prigovoriti. Pri takvim pokuajima
ovjeku se uvijek nekako prikrade dodatna pomisao kojom barem
samoga sebe nekako zamilja kao neke vrste promatraa tog nitavila,
F. W. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
- Also sprach
zavrni dio, poglavlje Obsjenar - Der Zauberer, broj I.

386

Zarathustra,

4. i

i tako dalje. Ali injenica je da si ovjek, psiholoki promatran, moe

postaviti takovo pitanje.
A odgovor je u ovome: Bog je toliko lijep, toliko za promatranje
u m a jasan i razloan, a za tenje volje i srca poeljan i drag, da
nikada i ni pod kojim vidikom u Njegovu biu ne moe se nai neto
neskladno, nepoeljno, umski promaeno ili neodobrivo, srcu
neprivlano (pogotovu ne neto odbojno). Dakako, naa neadekvatna
ljudska spoznaja Boga i tu moe zaci na besplodne stramputice, ali
stvarnost Boga sama u sebi savrena je, apsolutno bez prigovora i bez
nedostatka.
Ljepota, privlanost o kojoj sada govorimo, jest ljepota i poeljnost
u dubinskom i plemenitom znaenju. Poeljna je, npr. istina, poeljan
je poredak u kojem vlada potenje, pravednost, meusobno
razumijevanje. Lijepo je ivjeti uz etiki visoko izgraenu osobu.
Poeljna je ljepota npr. umjetnosti. A sve su to tek slike i participacije
onoga to Bog u sebi nosi n a nain punine stvaralakog izvora.
Ipak iznesimo prigovor kakav se javlja u naem ljudskom nainu
razmiljanja: nas ljude i najljepa duboka - primjerice Bachova ili
Wagnerova - glazba moe zamoriti, pa i njezini najljepi dometi. Nema
li te opasnosti i pri susretu s Bogom? Ne, jer u Bogu nema nedosta
taka, ni nedostataka zamaranjem.
Takoer naa, tipino ljudska, elja za promjenom nee se javljati
pri susretu s Bogom. Razlog je jednostavan i jasan, ukljuen u
injenici da od same i puke elje za promjenom nitko nije ozbiljno
zaelio npr. oslijepiti. Promjenu elimo ne radi nje same, nego onda
kada dotadanje dobro postane smetnja drugom eljenom dobru. A u
susretu s Bogom toga nee i ne moe biti.
I tu je odgovor n a ono, nama ljudima mogue, nihilistiko pitanje
- da li da nestane ljudskog roda, svijeta, neba, Boga. Samo naa
nesavrena spoznaja omoguuje ve samo to pitanje. Ljepota Boje
dobrote razlog je da Bog postoji.
A vidjeli smo (malo prije u naoj 4. toki) daje upravo ta ljepota
Boje dobrote razlog da u ovjeku postoji ona aktivna tenja, toliko
jaka i toliko vana u ovjekovu ivotu. Dakle slijedi dalje d a j e Bog toj
tenji izvor postojanja, ne samo onako openito, nego njoj je razlog i
izvor postojanja u koliko je dobar i lijep, toliko dobar, d a j e upravo ta
Njegova dobrota i ljepota razlog postojanja ne tek stvorova, nego t
Boga samogal
Augustinova misao da je "Neije ono to jesi" - kako nas moe,
pod sada promotrenim vidikom, ispuniti plemenitim i nenametljivim
ponosom!
Maritainov prikaz Rousseaua moe nam u mnogo pojedinosti
pomoi, kao neki kontrast, da bolje zamijetimo ono to imamo.

387