28. kolovoza 2006.

Riemann za neznalice (68)

Pripadnikov vodi u Svemir
Bruce Director
Iako svi ljudi imaju sreu sprovesti vjenost unutar svemira, mnogi spiskaju svoj
smrtni dio u obmani da su negdje drugdje. Ti samopretpostavljeni nepripadnici
poprimaju opsesivno vjerovanje u svijet fantastike iju prirodu odreuju aksiomatske a
priori pretpostavke obmanutog odabiranja i uporna tvrdnja da se svaki eksperimentalni
dokaz koji proturijei tim aksiomima mora odbaciti, ili ako ga se, uz negodovanje,
prihvati onda se pretpostavlja da on dolazi izvan njihova svijeta. Tipian primjer
takvog vjerovanja su pojmovi eulidske geometrije, empirizam, pozitivizam,
egzistencijalizam, ili ta najpogubnija patologija koja potresa nau kulturu: bebibumerizam.
Budui je neizbjeno da e svi zaraeni tom umnom bolesti doivjeti prigode
(barem jedna je zajamena, no mnoge vrlo vjerojatne) gdje e suoiti lanosti svog
vjerovanja, odstranjivanje njihovih zabluda prua klinike dokaze znaajne prvenstveno
psihopatolozima. Iako je prouavanje takvih patologija veoma bitno u utvrivanju
bolesti, lijeenje i sprijeavanje zahtijevaju pozitivnu koncepciju zdravlja. Stoga stalni
napredak ljudskih prilika zahtijeva radosno istraivanje stvarnog svijeta, prebivalita za
koje su ljudi stvoreni. Kao to povijest sve vee dominacije ljudskog roda u svemiru i
nad njim pokazuje, ovjek pokazuje upravo prirodnu sklonost djelovanja u tom pravcu.
Na svu sreu, kao to su Platon, Kuza, Leibniz i Kepler isticali svemir je stvoren s tom
svrhom jer spoznaja je sve-proimajue i djelotvorno naelo u svemiru. to vie, itav
svemir djeluje u svakom infinitezimalnom dijelu, i ono je dostupno ljudskom umu da ga
raspozna i djeluje na njega.
Najnapredniji pristup takvom istraivanju svemira iznutra postavio je Riemann
u svojoj poznatoj docentskoj dizertaciji iz 1854. U svom pristupu koji je bio toliko
revolucionaran koliko i drevan, Riemann je inzistirao na povratak anti-euklidskom
zdravom razumu, traei da znanost odbaci prihvat aksiomatskih sustava i nastavi samo
na osnovi hipoteza nastalih iz istraivanja fizikih zakonitosti. Problem s kojim se
Riemann suoio bio je to, to su kroz vie od dvije tisue godina znanstvenici pali pod
indoktrinaciju prihvaanja pseudo-sustava (kao to je Euklidova geometrija) kao temelja
koji je preduvjet na kojem se znanost mora izgraditi ili kao prihvaeni no pretpostavljeno
lani oblik izraaja istinskog otkria, ili kao u sluaju aristotelizma, aktualni oblik
ljudskog znanja. Riemann je raspoznao, kao i njegov pokrovitelj u tom projektu, C.F.
Gauss i Gaussov pokrovitelj A.G. Kstner da su aristotelovske i euklidske vrste dogmi, ili
kao nain izraavanja ili kao stvarno iako lano istinsko uvjerenje, prepreke koje
utamnie um unutar lanog svijeta, i ostave ga sposobnim samo nemono zuriti u sliku za
koju rtva vjeruje da je vanjski stvarni svijet.
Kao posljedica toga, da bi znanost napredovala tu se razliitost mora razbiti.
Nema vanjskog (svijeta). Postoji jedan, samoomeeni svemir, iji smo postupni razvoj
sa odlikom protuentropijske sklonosti prema viim stanjima ustroja i postojanja sposobni

spoznati iznutra pomou spoznajnih moi utjelovljenih u ljudskom umu. Najprikladniji

oblik izraavanja te fizike stvarnosti se za moderni znanost zasniva na koncepciji
Riemannovog tenzora 1.
Prigodom svoje docentske dizertacije Riemann je razloio metodu koju znanost
pripadnika (Svemira) mora slijediti. Radei tako dao je glas stvarnom obliku otkria na
kojem poiva svaki napredak u znanosti, od drevnih otkria u vezi s egipatskopitagorejskom znanosti sferne geometrije, do Gaussovih tada nedavnih dostignua u
astronomiji, geodeziji, geomagnetizmu, elektrodinamici i epistemologiji. No on je otiao
dalje, uopivi tu metodu do razine nikad prije dosegnute, ije potpuno dublje znaenje
tek sada izlazi na svijetlo dana LaRoucheevim otkriima na podruju znanosti fizike
ekonomije i razlaganju tih ideja kroz tekui istraivaki projekt ekonomskih animacija
koje pod LaRoucheevim vlastitim nazorom razvijaju mladi mislioci LaRoucheevog
pokreta mladih (LYM).
No reakcija teko umire. im se jeka Riemannovih rijei izgubila, njegova je
metoda pala pod razne napade. Najprije je taj napad uzeo oblik grobne tiine. Nakon
Riemannove prerane smrti, napad je uzeo rafiniraniji oblik. Dok su njegovi uenici i
suradnici nastavljali animirati njegove ideje, njegovi neprijatelji su pokuavali zaguiti
njegov program pod sustavom matematikog formalizma, a tipian primjer je
prezentacija u traktatu Luthera Pfahlera Eisenharta 1926. godine, Riemannova
geometrija 2. Problem takve obrade kao Eisenhartova nije uporaba matematikih formula
kao takovih (jer je i sam Riemann koristio stanovite formalne jednadbe), ve zamijena
formalnih jednadbi za Riemannove aktualne ideje. Radei tako, Riemannovi su
neprijatelji uspjeli, barem djelomino, nametnuti novi oblik euklidske dogme, pod
krinkom neo-euklidskog formalizma, zlonamjerno krivo nazvanog Riemannova
geometrija. Budui je uinak ove sofisterije doveo sad znanost, a u irem smislu i,
drutvo u cjelini, do toke sloma, nuno je oivjeti Riemannov aktualni pristup. Prvi
korak je postaviti Riemannovo otkrie unutar povijesnog procesa u kojem se jo uvijek
odvija.
Od Brunelleschija do Keplera
Na veliki uas babilonskog sveenstva iz kojeg su odskoile dogme Euklida i
Aristotela, ljudski um moe raspoznati i djelovati na osnovi univerzalnih fizikih
zakonitosti bez da se mora sluiti matematikim formalizmom. Sami Euklidovi Elementi
su nevoljni no ipak odluan svjedok te injenice. Nijedno otkrie o kojem se govori u
Euklidovim Elementima nije bilo, niti je moglo biti otkriveno deduktivnom metodom
kojom se Euklid koristio. Kao to svatko tko pokua stvarno reproducirati ta otkria za
sebe mora ubrzo shvatiti, otkria o kojima se govori mogu se reproducirati samo
obrnutim redosljedom, poevi od fizike konstrukcije pet pravilnih geometrijskih tijela
kao posljedice sfernog djelovanja, zatim nastavljajui razvojem neizmjerivih veliina,
proporcija i brojeva pa konano do konstrukcije likova u ravnini. to vie, katastrofalna
greka u Euklidovim Elementima usaena je u svojstvo koje je Aristotel smatrao
njihovim najodrivijim atributom, a to je sama deduktivna metoda.
Ta greka, kao to su Kstner, Gauss i Riemann isticali, razotkriva se u ovisnosti
Elemenata o pravovaljanosti postulata paralelepretpostavka koja se ne moe dokazati
unutar deduktivnog sustava na koju se Elementi oslanjaju. Kao to je Gauss izjavio, bez

postulata paralele, nema slinih trokuta, a bez slinih trokuta svi drugi teoremi euklidske
geometrije padaju u vodu. No, kao to je Gauss isto naglasio, postulat paralele
pretpostavlja neto to nije nigdje izreenoda je fiziki svemir beskonano proiren,
pravocrtno, ili kao to su to Gauss i Riemann izrekli, ravna ploha. 3
Iako su se dostignua grke znanosti u pokoljenjima nakon Euklida
(najzapaljivije, dostignua Arhimeda, Eratostena i Aristarha) izvodila iz protueuklidskog pristupa u sprezi s astrofizikom koju su Egipani i Pitagorejci oznaili kao
sfernu geometriju relativna prevlast tog zdravijeg oblika znanosti poela je blijediti
umorstvom Arhimeda od rimskih vojnika po prilici 212. godine pr. Krista. Nastala
relativna prevlast euklidske geometrije (uz popratno kulturno propadanje Rimskog
carstva, koje je lord Shelburnov Edward Gibbon tako visoko cijenio), prekinula se
Brunelleschijevim uspjenim zavretkom slobodno stojee, samo-podupirajue kupole
iznad crkve Santa Maria del Fiore u Firenci. Od tog vremena do danas, Brunelleschijev
svod stoji kao prkosni podsjetnik da stvarni svemir nije ravna ploha, kao to su euklidejci
naznaavali, nego je odreen fizikim zakonitostima, koje su kasnije Gauss i Riemann
izrazili kao fizika zakrivljenost (to emo kasnije detaljnije razraditi).
Kao to je LaRouche istaknuo 1988., zgrozivi mnoge u to vrijeme, zakonitost
koju je Brunelleschi raspoznao i uporabio u svojoj uspjenoj konstrukciji Svoda, bila je
zakonitost najmanjeg hoda (djelovanja) koju izraava lananica [krivulja lanca]
zakonitost koju je u potpunosti razradio Leibniz vie od dvije stotine godina kasnije.
Ipak, Brunelleschijevo dostignue pokazuje da je ljudski um sposoban prepoznati i
djelovati na, i prenositi znanje fizikih zakonitosti bez da ih ikad svede na formalnu
matematiku konstrukciju. Naknadno, kad je Leibniz pokazao da se fizika zakonitost na
kojoj poiva lananica moe odrediti kao funkcija logaritmikih funkcija, on je dao toj
jednadbi matematiki oblik. Unato tome, matematiki izraz Leibnizovog otkria nije
zakonitost. Ona je strogo ironini iskaz transcendentalne prirode zakonitosti lananice
toan iskaz matematike dvosmislenosti iz koje se zakonitost, koju je Leibniz otkrio,
moe ponovno reproducirati u umu znanstvenika. 4
Univerzalnu zakonitost koju Brunelleschijevo dostigue dokazuje, razradio je
Nikola Kuzanski u hladu novo sagraenog Svoda. Piui izmeu ostalog u svom djelu
De docta ignorantia [O uenom neznanju] Kuza je tvrdio na epistemolokoj osnovi da
svojstvo djelovanja u fizikom svemiru nije konstantno, nego se uvijek mijenja
nejednoliko. To je znailo, protivno aristotelovcima, fiziko djelovanje nije u skladu sa
matematiki podobnomsavrenom krunicom. Radije, Kuza je pokazao da je
nejednolikost fizikog djelovanja svojstvo samo-usavravajueg svemira, to je savreniji
uvjet od statike, nepromijenljive sterilnosti svijeta kojim upravljaju Aristotelove
savrene krunice. tovie, budui je ljudsko stvaralatvo sredinja odlika usavrivosti
svemira, um je sposoban otkriti unutar razvijajueg svemira temeljne zakonitosti koje
njime upravljaju.
Kuzin rad ponovno je u znanost uveo zahtjev odreivanja i mjerenja fizike
zakonitosti pomou svojstva promjene kojom se izraava djelovanje te zakonitosti u
fizikom svijetusvojstvo koje su Gauss i Riemann kasnije nazivali zakrivljenost. Prva i
vjerojatno najdramatinija primjena toga bilo je Keplerovo otkrie univerzalne
gravitacije.
Potpunu ponovnu pedagoku obradu Keplerovog otkria, ije se pojedinosti mogu
nai u njegovom djelu Nova astronomija, u ovom trenutku razrauje tim znanstvenih

istraivaa LYMa [vidi http://wlym.com/~animations], no kratki saetak vanih pojmova

je nuan za ovu diskusiju.
Kepler je odbacio aristotelovski propis da se znanje fizikog svijeta mora
ograniiti na podruje osjetilnih zapaanja te da se zakonitosti koje upravljaju fizikim
gibanjem moraju otpraviti u, za njih, podruje koje se u konanici, ne moe spoznati, koje
je nepromjenljivo i metafiziko. Za aristotelovske astronome, to je predstavljalo naroito
zamarajui problem, jer se itava planetarna gibanja proteu van polja vidljivosti
promatraa pa su uzroci gibanja potpuno van astronomovog osjetnog i (za aristotelovce)
intelektualnog dometa. Zbog toga, astronomi rimskog razdoblja nisu priznavali nikakvo
istinito znanje planetarnog gibanja, pomirivi se s matematikim opisima svojih
nagaanja o tome kako bi ta gibanja mogla izgledati, kad bi ih bili u stanju izravno
motriti.
Takvo vienje savreno se poklapalo s prevladavajuim feudalistikim
miljenjem, da je smrtni ovjek u najbolju ruku malo savrenija ivotinja ije su
spoznajne moi van aktualnog svemira, pa prema tome i beznaajne glede tog svemira
za kojeg su aristotelovci pogreno zamiljali kao da njime upravlja utvreni sklop vjeno
nepromjenljivih zakona. Kao takvim, smrtnim ovjekom, prema miljenju aristotelovaca,
moraju upravljati oito kaotiki zakoni ponaanja ivotinja bez mogunosti pribjegavanja
univerzalnim, vjeitim zakonitostima, za koje su tvrdili da se ne mijenjaju. 5 No kao
otvoreni pristaa Kuzanskog, Kepler je shvatio da je takvo vienje ovjeka i svemira
pogreno. ovjek, svojom moi spoznaje sposoban je saznati zakonitosti upravljanja
svemirom kao zakonitosti promjene, kao to su Heraklit i Kuza isticali. Zbog toga Kepler
je razumio da su kretanja planeta i ovjekovo istraivanje toga dio jedinstvenog toka
samorazvijajueg stvaranja, koje obuhvaa razvoj ivota i ljudske spoznaje. Smrtni
ovjek nije izvan svemira niti je svemir van nadlenosti smrtnog ovjeka. Radije, smrtni
ovjek, posjedujui mo spoznaje, prekorauje smrtnost, igrajui jedinstvenu i
neodjeljivu ulogu u vjenom i neprekidnom razvoju svemira u cjelini.
Kao posljedicu toga, istaknuo je Kepler, najbolje stajalite za otkrie zakonitosti
planetarnog gibanja nije izvan, nego unutar svemira:
Jer kako Sunce u svojoj revoluciji oko svoje osi pokree sve planete isijavanjem
koje alje iz sebe van, tako i um, kako nam filozofi kau, razumijevajui sebe i sve to je
u njemu, potie uporabu razuma pa irei i razvijajui svoju jednostavnost uzrokuje
razumijevanje svih stvari. Gibanja planeta oko Sunca su toliko bliska a procesi
razumijevanja u sprezi i povezani jedni s drugima pa ako Zemlja, na dom, ne bi mjerila
svoje godinje kruenje [krunicu] usred drugih kugli, zamjenjujui mjesto za mjesto,
poloaj za poloaj, ljudsko razumno razmiljanje se ne bi nikad uhvatilo u kotac s
absolutno istinskim razdaljinama planeta i drugih predmeta koji ovise o njima, i ne bi
6
nikad ustanovilo astronomiju.

On je odbacio kao takove matematike modele planetarnog gibanja, koje su

Ptolomej, Kopernik i Tycho Brahe pretpostavljali. Iako je svaki model bio radikalno
razliit, sva tri su pokuavali opisati eksperimentalno odreeno nejednoliko gibanje
planeta, podeavajui statistike podatke observacija u matematiki odreene savrene
krunice. Kepler je neumornim radom prikazao u poetnom poglavlju svoje Nove
astronomije da takvim statistikim metodama nije mogue ustanoviti istinu, jer su sva tri
modela dala praktiki iste statistike rezultate. Protagonisti Ptolomeja, Kopernika ili

Brahe ne bi mogli tome prigovoriti, jer su sva trojica prihvatili aristotelovsko uvjerenje da
je matematiki formalizam jedini sigurni oblik znanja.
Meutim za Keplera su hipoteze glede pravih fizikih uzroka jedini oblik znanja.
Prema tome on se uputio pokazati da postoji nepravilnost (anomalija) priroena
statistikim obrazloenjima Ptolomeja, Kopernika i Brahe, koja je odraz postojanja
fizike zakonitosti koju nijedan od tri sustava nije uzeo u obzir. Kao i postulat paralele u
Euklidovim Elementima, Keplerova nepravilnost se ne moe otkriti metodom Ptolomeja,
Kopernika ili Brahe, i nikakva manipulacija unutar tih matematikih sustava ne moe je
eliminirati. No kad je se jednom utvrdi mora se odbaciti ili sustav ili usvojiti njegovo
bezumlje.
Temeljna pretpostavka svih triju modela bila je Aristotelova tvrdnja da gibanje
materijalnog tijela ne moe prouzrokovati nematerijalna zakonitost, nego ga mora
prouzrokovati neto unutar samog tijela. Zbog toga aristotelovci su gledali na planetarnu
putanju kao tvorevinu planeta. Budui da je oigledno nejednoliko gibanje planeta uzdu
luka njegove putanje odstupalo od pretpostavljenog savrenog jednolikog krunog
gibanja, Ptolomej, Kopernik i Brahe su svi traili neku toku (punctum aequant, 'ekvant')
oko koje bi planet prolazio jednake lukove u svojoj putanji. Kepler je pokazao, iscrpno,
da takva toka ne postoji. Bez obzira na svaku dosjetljivost pokuaja manipulacije
statistikama, glede modela Ptolomeja, Kopernika i Brahe, odstupanje ostaje.
Kepler je zakljuio da to odstupanje nije statistika aberacija. Bila je to naelna
stvar. Za Keplera putanja planeta nije trag njegovog gibanja. Radije, putanju odreuje
fiziki uzrok koji odreuje gibanje planeta. Taj je uzrok, tvrdio je Kepler, fizika
zakonitost (gravitacija) koja proima svemir. Pod utjecajem te zakonitosti postoji sprega
izmeu Sunca i planeta pojedinano (koja se odraava [njegovim pravilom] jednake
povrine = jednako vrijeme), i Sunca i svih planeta skupa (to se odraava u harmonikim
odnosima meu najmanjim i najveim brzinama kretanja planeta). Obzervacijske
statistike su bile, za Keplera, jednostavno tragovi koje ta zakonitost ostavlja. Kad se
jednom zakonitost pronala, tragove se moglo pojasniti.
Stoga, za Keplera, nejednoliko gibanje planeta u svakom infinitezimalnom
intervalu vode harmonika svojstva sunevog sustava kao cjeline. Ta harmonika naela
odreuju putanju planeta kao, kako je to Leibniz kasnije nazvao, put najmanjeg hoda
sunevog sustava. Drugim rijeima, planeti se ne gibaju u jednoj od neizmjerno mnogo
moguih putanja u inae praznom prostoru. Radije, planeti se kreu putevima najmanjeg
hoda, jedinstveno odreenim harmonikim svojstvima sunevog sustava. Sa stajalita
planeta, naglaavao je Kepler, taj put je uvijek pravac (pravocrtna linija). Pravocrtnost,
kao to je Gauss kasnije tvrdio, se uspostavlja fizikim, a ne a priori matematikim
razmatranjima. Ljudski um prosuuje ta fizika razmatranja kao svojstvo promjene
fizike zakonitosti. Tu promjenljivu odliku Gauss i Riemann e kasnije izraziti kao
pojam fizike zakrivljenosti.
Fizika zakrivljenost od Leibniza do Gaussa
Keplerovo revolucioniziranje fizike astronomije zahtijevalo je potpunu promjenu
u prevladavajuoj matematici, neto sasvim drugo od ozraja u znanosti danas. Dok je
Kepler pogurao fiziku naprijed i traio stvaranje nove matematike u skladu s tim,
dananji sustav sofistikih akademskih odbora procjene (i objavljivanja) znanstvenih

radova tvrdi upravo suprotno, da se nijednom fizikom otkriu ne smije dopustiti ulaz u
hram, ako nije popraeno izrazima ve postojee matematike.
Pokazavi da je fiziko djelovanje doista nejednoliko, Kepler se morao sueliti s
problemom kako mjeriti gibanje planeta kao funkciju promjenljivih djelovanja
zakonitosti gravitacije. To je trailo razvoj nove matematike koja bi bila u stanju izraziti
poloaj kao funkciju promjene umjesto naznaivanja promjene kao puku razliku
poloaja. Kepler je ukazao na smjer koji nova matematika mora uzeti, i zahtjevao da je
budui matematiari razviju.
Precizirao je da se itav sunev sustav mora razmatrati kao jedinica djelovanja a
gibanje planeta u svakom trenutku mora se, u skladu s tim, mjeriti kao funkcija
harmonikih odlika sunevog sustava kao cjeline. Te harmonike odlike, koje se
odraavaju u ulozi pet platonikih geometrijskih tijela i omjerima izmeu najveih i
najmanjih brzina planeta koje odgovaraju muzikim intervalima, odreuju broj i poloaj
planetarnih putanja. Unutar svake putanje gibanje planeta se mjeri u odnosu na cijelu
putanju. Stoga postoji uzajamno reciproni odnos izmeu trenutnog djelovanja
gravitacije na planet i ukupnog djelovanja, koje je Gauss kasnije nazvao gravitacijskim
potencijalom sunevog sustava kao cjeline.
Leibniz je uopio tu Keplerovu koncepciju uvoenjem pojma infinitezimalnog
kao izraza proimajueg, no uvijeg promjenljivog, uinka univerzalne zakonitosti u
svakoj toki fizikog prostorvremena. On je izrazio taj inverzni odnos izmeu
infinitezimalnog i univerzalnih izraza te zakonitosti kao diferencijalne i integralne oblike
rauna. Taj Leibnizov infinitezimalni raun jedini je pravi diferencijalni raun. Prijevare
Newtona i Cauchyja su samo sirove sofisterije koje imaju za cilj izbaciti metafiziko
znaenje Leibnizove fizike koncepcije infinitezimalnog. Dok formalizmi Newtona,
Cauchyja i njihovog potomstva mogu bez infinitezimalnog biti privlani istim
matematiarima, svakoga tko eli shvatiti bilo ta o fizikom svemiru, vui e ga prema
sebi, svijesno ili ne, neka vrsta Leibnizove koncepcije. Relativna snaga, ili njen
nedostatak, znanstvenika jednim se dijelom odraava u stupnju do kojeg je taj
znanstvenik svjestan, posredno ili neposredno, superiornosti Leibnizove metode.
Leibnizov pristup diferencijalnom raunu opisan je uglavnom u njegovim
vlastitim radovima i radovima njegovog suradnika Johanna Bernoullija. Tu smo grau
obradili ranije u prijanjim nastavcima ove serije pedagokih uradaka. Zbog razloga koji
imaju vanost za ovu pedagoku diskusiju, Leibnizov emo i Bernoullijev raun istraiti
kroz primjere njegove primjene na lananicu sa stajalita kasnijeg Gaussovog i
Riemannovog razvoja.
Lananica je odsudni primjer metafizike istinitosti Leibnizovog rauna. Svi
prijanji pokuaji, najznaajni od njih Galilejev, razjanjenja oblika lananice
matematikim razmatranjima doivjeli su neuspjeh. Samo primjenom Leibnizovog
rauna na fizika svojstva viseeg lanca Bernoulli i Leibniz uspjeli su otkriti metafiziku
zakonitost na kojoj poiva lananica. 7
I Leibniz i Bernoulli su prepoznali da oblik kojeg zauzima visei lanac jednoline
debljine odraava fiziki uinak primjene napetosti preko gravitacionog potencijala.
Prema tome, odbacili su svaki pokuaj objanjavanja lananice pretpostavljajui da je to
krivulja u inae praznom i ravnom euklidskom prostoru. Radije, oni su bili miljenja
da oblik krivulje izraava nejednoliku promjenljivu interakciju sile tee i napetosti. To se
moe potvrditi pokusima koje je Bernoulli naveo u svom pisanju o integralnom raunu,

ili, radovima koje su predstavili lanovi LYMa u svojim pedagokim vjebama 8. Svatko
tko pravi te pokuse raspoznat e promjenu smjera lanca od toke do toke, kao fiziki
odreen uinak promjenljivih odnosa sile tee i napetosti. Stoga zakrivljenost lanca nije
proizvoljno odstupanje od euklidske pravocrtnosti. To je izraz eksperimentalno
odreenog fizikog svojstva.
Vano je meutim istaknuti, da zakrivljenost u tom smislu nije matematiki
predmet, ve matematiki izraz fiziki odreenog svojstva iz kojeg se izvode metriki
odnosi lananice. Oni se izraavaju funkcijskim odnosom izmeu duljine lanca unutar
danog raspona i promjenjive zakrivljenosti unutar istog raspona. U sluaju lananice taj
se odnos matematiki izraava Bernoullijevom diferencijalnom jednadbom koja
izraava duljinu lanca kao funkciju promjenljivog uinka gravitacije na napetost . 9
Kao i planetarna putanja, lananica pokazuje itavu zakrivljenost koju izraava
cjelokupni oblik viseeg lanca 10. Isto tako kao i planetarna putanja zakrivljenost se
mijenja i razliita je u svakom infinitezimalnom dijelu. Ta infinitezimalna zakrivljenost
je izraz tangencijalnog djelovanja fizike zakonitosti na fiziki lanac kao da ona djeluje
izvana na vidljivi svijet. Iako van vidljivog svijeta to nije izvan svemira. Zbog toga
otkrie tog infinitezimalnog izraza predstavlja nain kojim ovjek moe otkriti unutar
fizikog procesa, zakonitosti koje njime upravljaju izvan vidljivog podruja.
Infinitezimalna zakrivljenost se moe mjeriti, kao to je Leibniz predlagao, recipronom
vrijednosti polumjera priljubljujue krunice u toj toki (vidi Prikaz 1).
Tenzor_animacija/prikaz 001
NAPOMENA: Za prikazivanje animacije 'klikni' miom na 'link' Tenzor-animacija'. Kad se
prikaz otvori klikni miom negdje na slici, pa bi se u desnom donjem uglu trebao (kod nekih
prikaza) pojaviti mali kvadrati za poveavanje slike.
+

Klikni na taj kvadrati pa e animacija onda biti najbolja. Rad ove animacije provjeren je za
Internet Explorer.

Ta zakrivljenost, meutim, moe se isto tako mjeriti tako rei unutar lanca,
eksperimentalno mjerenim promjenljivim uinkom interakcije sile tee i napetosti lanca,
kao to to naznauju Leibnizove i Bernoullijeve diferencijalne funkcije.
Meutim, dublja istraivanja fizikog svemira trae sposobnost otkriti, iznutra,
uinke mnogih zakonitosti koje djeluju zajedno na jedno te isto mjesto u fizikom
prostorvremenu. Taj pojam svojstvene zakrivljenosti postaje razvidniji kad ga
shvatimo sa stajalita njegovog razvoja od strane Gaussa u njegovom slavnom traktatu o
zakrivljenim plohama 11. Gauss se duboko angairao u fizika istraivanja u geodeziji,
geomagnetizmu i astronomiji, kao na primjer u odreivanju putanje Ceresa, svom
odreivanju oblika Zemlje i svojim odreivanjem prirode zemljinog magnetskog polja.
Kao Keplerovo odreivanje zakonitosti planetarnog gibanja, sva takva istraivanja
zahtjevaju odreivanje fizikih zakonitosti iznutra. Za Keplera to je znailo odreivanje
gibanja planeta s planeta (Zemlje) koji se isto tako kree prema istim zakonitostima koje
je Kepler nastojao otkriti. No Gauss je imao jo i dodatni problem. Dok je Kepler uivao
pogodnost velikog broja obzervacija na irokom polju na kojem je mogao raditi, Gauss je
radio na osnovi malog broja relativno infinitezimalnih mjerenja. To je natjeralo Gaussa
na razvoj proirenog oblika Leibnizovog diferencijalnog rauna u kojem je istraivao
odnos izmeu globalnih fizikih odlika i njihovog izraaja u infinitezimalno malom. Taj
pristup je odtada postao poznat kao diferencijalna geometrija.

Takve fiziki odreene plohe, tvrdio je Gauss, ne smiju se smatrati kao zakrivljeni
predmeti koji su inae ugraeni (umotani) u ravni trodimenzionalni euklidski prostor,
nego kao to je Riemann kasnije zvao, dvostruko proireni mnogoznanik. Ta
koncepcija, iako nova za Gaussa u tom obliku, moe se uti u koncepciji koju je Kepler
izgovorio u drugom poglavlju svog Mysterium Cosmographicum. Upuujui na Kuzino
isticanje epistemoloke vanosti razlike izmeu krivulje i ravne crte, Kepler razlikuje
izmeu kugle, koja je sfera ugraena u trodimenzionalni prostor i sfere koju smatra samo
plohom. Prva je, istie Kepler, mjeavina zakrivljenosti i ravne plohe dok je potonja ista
zakrivljenost.
Dosljedno tom gleditu Keplera, Gauss je prognao pretpostavku ravne plohe
euklidske geometrije u svom istraivanju zakrivljenih ploha, i smatrao je da su plohe
odreene iskljuivo svojom zakrivljenosti. Usvojivi metodu iz astronomije i geodezije,
Gauss je mjerio zakrivljenost ploha promjenom smjera okomice na plohu i njenim
preslikom s te plohe na kuglu. 12 (Vidi prikaz 2.).
Tenzor_animacija/prikaz 002

Povrine rezultirajuih preslika (zvanih Gaussovi preslici) su vee kad su odgovarajue

povrine plohe zakrivljenije, a manje kad su odgovarajue povrine plohe manje
zakrivljene. Gauss je zvao ukupnu povrinu sfernog preslika ukupnu, ili integral
zakrivljenosti tog podruja plohe. Meutim, unutar tog podruja zakrivljenost moe
varirati u dosta irokim razmjerima od mjesta do mjesta. Stoga, Gauss je naao za
potrebno razviti koncepciju lokalne, ili infinitezimalne mjere zakrivljenosti u svakoj toki
unutar tog podruja. To je on naznaio kao omjer povrine svake infinitezimalno male
povrine plohe i odgovarajue infinitezimalno male povrine Gaussovog preslika.
Pokazao je da se ta veliina isto tako moe mjeriti recipronom vrijednosti umnoka
polumjera priljubljujuih krunica na najmanje i najvee zakrivljenosti u toj toki. (Vidi
prikaz 3.).

Iz tih dvaju mjerenja, integrala i lokalne zakrivljenosti, Gauss je mogao izmjeriti odlike
plohe u velikom i promjenama odlika u malom.
Da bi se mjerila zakrivljenost plohe na taj nain, potrebno je gledati na plohe
izvana, kao da su ugraene u vii dimenzionalni prostor 13. Meutim, Gauss je kao i
Kuza, Kepler i Leibniz shvatio da u pravoj znanosti ovjek mora biti u stanju mjeriti
fiziku zakrivljenost iznutra, kao to je Gauss uinio u odreivanju putanje Ceresa, oblika
Zemlje, ili svojstva zemaljskog magnetskog polja. To je znailo moi odrediti kako se
ploha mijenja u infinitezimalno malom iznutar same plohe. Da bi to postigao Gauss se
oslanjao na primjenu Leibnizove zakonitosti najmanjeg hoda, koja se u sluaju ploha
izraava ponaanjem najkraih crta te povrine, to jest geodezijske crte 14. Svojstva tih
geodezijskih crta, kao i kod lananice ili planetarne putanje, odreena su prirodom
fizikih zakonitosti iz kojih je nastala ta ploha. Prema tome njihovo ponaanje izraava
te fizike zakonitosti.
Da bi to uinio Gauss je prvo pokazao da ako se s bilo koje toke na plohi, skup
geodezijskih krivulja iste duljine proiri, onda e krivulja koja spaja krajnje toke tih
geodetskih crta biti okomita na sve geodezijske crte. (Vidi prikaz 4.)

Openitije reeno, pokazao je ako se povue bilo koja proizvoljna krivulja na plohi, i
geodezijske crte jednake duljine se povuku okomito na tu proizvoljnu krivulju, onda e
krivulja koja spaja krajnje toke tih geodezijskih crta biti isto tako okomita na njih. (Vidi
prikaz 5.)

Kao posljedicu toga, na svakoj plohi postoji svojstveni skup pravokutnih krivulja, od
kojih je barem jedna geodezijska crta. (Vidi prikaz 6.).

Tim nainom Gauss se rijeio svih a priori koordinatnih sustava kao Descartesovog, i
zamijenio ih skupom parametara koji su izraz fizike prirode same plohe.
Iz toga Gaussu je bilo mogue razviti na koji se nain moe izraziti duljina
geodezijske crte kao funkcija zakrivljenosti plohe i obratno. Ta duljina mogla bi se
izraziti kao funkcija pravokutnih krivulja koje predstavljaju parametre plohe uopenim
oblikom Pitagorinog pouka. (Vidi prikaz 7.).

Nasuprot ravnoj euklidskoj plohi, gdje je odnos izmeu duljine hipotenuze i krakova
pravokutnog trokuta neovisan o svom poloaju na plohi, na zakrivljenoj plohi taj odnos
ovisi o svom poloaju. Promjena je funkcija promjenljive zakrivljenosti plohe. Kao
posljedicu toga Gaussova uopena Pitagorina funkcija, zvana Gaussova metrika
funkcija, izraava promjenu tog odnosa od mjesta do mjesta na plohi ovisno o
promjenljivoj zakrivljenosti. (Vidi prikaz 8.)
Tenzor-animacija:\prikaz 008

Time je uspostavljen odredljivi funkcijski odnos izmeu (metrike) duljine i

zakrivljenosti.
S fizikog stajalita to je znailo da je on bio u stanju izmjeriti promjenljivu
zakrivljenost plohe iz fiziki izmjerenih promjena duljine geodezijske crte u odnosu na
fizike parametre plohe. Gauss je primijenio tu metodu u svojim slavnim mjerenjima
geografske duine od Gttingena do Altone, iz koje je, na osnovi 16'' odstupanja luka,
razvio novu koncepciju itavog oblika Zemlje!
No meutim, izraz tog odnosa izmeu duljine i zakrivljenosti bio je matematiki
dosta zamren. Kao posljedicu toga, Gauss je isto tako pronaao mnogo jednostavniji
izraz odnosa ponaanja geodezijske crte i zakrivljenosti. Raspoznao je da u stvarnom
protu-euklidskom svijetu, ne postoje nikakvi slini trokuti. Na svakoj zakrivljenoj plohi,
zbroj kuteva trokuta oblikovanog najkraim crtama uvijek je vei ili manji od 180
stupnjeva, ovisno o tome da li je ploha na kojoj trokut postoji pozitivo ili negativno
zakrivljena. 15 Ta je razlika, koju je Gauss nazvao kutni eksces ili kutna pogreka,
funkcija povrine trokuta. Na pozitivno zakrivljenoj plohi to je vea povrina trokuta
vei je kutni eksces sve do maksimuma. Na negativno zakrivljenoj plohi to je manja
povrina trokuta to je vei kutni eksces, sve do minimuma od nule. Specifini omjer
izmeu kutnog ekscesa ili pogreke i povrine, funkcija je zakrivljenosti. Na
zakrivljenijem (na. pr. pozitivno) dijelu plohe, trokut koji obuhvaa malu povrinu imat

e vei kutni eksces od trokuta koji obuhvaa slinu veliinu povrine na manje
zakrivljenom dijelu. Prema tome zakrivljenost dijela plohe se izraava promjenljivim
odnosom izmeu povrine geodezijskog trokuta i kutnog ekscesa ili pogreke.
Na taj nain Gauss je pokazao da se zakrivljenost plohe moe mjeriti omjerom
sfernog ekscesa ili (pogreke) i povrine geodezijskog trokuta. To omoguava
znanstveniku odrediti karakteristinu zakrivljenost plohe sa same povrine plohe bez
obzira na proizvoljnu fikciju euklidskog prostora, ili nekakvog proizvoljno fiksnog
kartezijanskog ili drugog koordinatnog sustava.
Iako formule koje izraavaju ove odnose znaju postati veoma komplicirane,
Gauss je razvio isto tako nain tog izraunavanja, uinivi svoje koncepcije izravno
primjenljivim na fizike probleme koje je istraivao.
Tim nainom Gauss je napravio prvi korak da oslobodi ovjeanstvo od
dugotrajnog ugnjetavanja tiranijom euklidske geometrije. Njegov tienik, Bernhard
Riemann pogurao je to jo dalje.
Kratki meuin o vremenu
Prije nego to se okrenemo izravno na Riemannov doprinos, nuno je obuhvatiti
kratku opasku o zakonitosti najmanjeg hoda (djelovanja), kako zbog znanstvene
cjelokupnosti predstavljene tvrdnje, tako i zbog toga da iupamo itatelja iz svake
dugotrajne ovisnosti o a priori pojmovima prostora i vremena. Moda je ak i psiholoki
tvrdokornije prianjanje uz vjerovanje u neko absolutno mjerilo vremena, od tvrdokornog
prianjanja uz prostorne odnose euklidske geometrije. Kao to je Platon naglaavao u
Timeju, a kasnije se odjek toga vidi kod Filona, Augustina i Kuze, vrijeme nije absolutna
veliina koju mjeri neka velika starinska ura na nebu. Vrijeme je omjer promjene. Kao
to je Platon izrekao, vrijeme je pokretna slika vjenosti.
To je nain na koji je Kepler shvaao vrijeme. Umjesto mjerenja nejednolikog
gibanja planeta mjerilom jednolikog absolutnog vremena (prosjenog Sunca) Kepler je
mjerio vrijeme samim gibanjem planeta (istinsko Sunce). Uzeo je za jedinicu vremena
jedinstveni interval u kojem je gibanje planeta jednako na poetku i kraju itave putanje.
Jednaki dijelovi vremena mjereni tim jedinicama s jednakom koliinom gibanja, to jest
jednakim orbitalnim povrinama, Te orbitalne povrine su relativne naspram itave
putanje (orbite), a nisu absolutne. Prema tome gibanje planeta odreuje to je vrijeme.
Bez gibanja nema vremena.
Slian problem postavio je i Fermat svojim naknadnim otkriem da svijetlo putuje
stazom najkraeg vremena. 16 Kod obinog odraza staza svijetla je najkraa razdaljina.
No kod loma, Fermat je pokazao, staza svijetla je put najkraeg vremena. Razlika
izmeu dva fizika djelovanja (hoda) je ta to kod odraza nema promjene sredine u kojoj
svijetlo putuje, dok kod loma ima. Promjena sredine prouzrokuje promjenu fizikog
svojstva mnogoznanika djelovanja. Ta fizika promjena odreuje novo ponaanje glede
najkrae staze, to jest geodezijske crte. Kod odraza ta geodezijska crta je put najkrae
razdaljine. Kod loma, to je najkrae vrijeme. Priroda svijetla se ne mijenja. Uvijek trai
najkrau stazu. No kad se svojstva mnogoznanika u kojem to svijetlo djeluje promijene,
najkraa staza se promijeni od najkrae razdaljine na najkrae vrijeme.
Stoga opet, vrijeme nije absolutna veliina, nego svojstvo promjene fizikog
djelovanjapromjene u odlikama fizikog prostorvremena.

U stvarnom svijetu nema absolutnog vremena. Postoji, kao to su Heraklit, Platon

i Kuza naglaavali, promjena, a vrijeme je njeno relativno mjerilo. Najdjelotvorniji nain
da se ovjek odhrva od onesposobljavajueg vjerovanja u absolutno vrijeme je u
raspoznavanju oiglednog: jedina jedinica absolutnog vremena je vjenost. Sva manja
djelovanja su samo dijelovi vjenosti ije mjerilo je relativno naspram mnogoznanika u
kojem se odvija.
Riemannovi mnogoznanici i tenzori
Riemann je zapoeo 10. lipnja 1854. svoju docenstsku dizertaciju u tradiciji Hans
Christiaan Andersonovog djeaka u prii o caru bez odjee. Izjavio je, iako su
pretpostavke euklidske geometrije bile prihvaene kroz vie od dvije tisue godina nitko
se nije ni potrudio razmotriti jesu li one istinite. Budui se svako fiziko eksperimentalno
odreeno djelovanje pokazalo anti-euklidsko, Riemann je tvrdio da se 'a priorne'
pretpostavke euklidske geometrije moraju ponititi i zabraniti ih u buduim
razmatranjima u znanosti.
Riemann je nadomjestio proizvoljnu pretpostavku absolutnog euklidskog prostora
idejom fizikog mnogoznanika djelovanja ije dimenzije kao i parametri Gaussovih
ploha, oznauju fizike zakonitosti koje djeluju u tom mnogoznaniku. Broj tih
dimenzija nije a priori stalan, kao to su tri linearne dimenzije u euklidskoj geometriji,
ve se odreuje brojem fizikih zakonitosti koje se mora uzimati u obzir da bi se u
cjelosti izrazilo fiziko djelovanje mnogoznanika.
Stoge je Riemann proirio Gaussov pojam plohe na n-struko proireni
mnogoznanik, od kojeg su Gaussove plohe samo posebni sluaj dvostruko proirenog
mnogoznanika. Na primjer, staza svijetla pod odrazom mee se smatrati kao
geodezijaska crta u jednostavno proirenom mnogoznaniku, jer se poloaj svijetla moe
u potpunosti odrediti jednim fizikim parametrom, a to je kut upadanja. S druge strane
staza svijetla kod loma je geodezijska crta dvostruko proirenog mnogoznanika jer
prisustvo dodatne zakonitosti zahtijeva odreivanje poloaja koje ovisi o dva parametra, a
to su kut upadanja i indeks loma. Opet, nije svijetlost ta koja se mijenja od odraza do
loma, nego mnogoznanik u kojem djeluje. Ta promjena u fizikim zakonitostima koje
djeluju na mnogoznanik proizvodi odgovarajuu promjenu svojstava geodezijske crte od
najkraeg puta do najbreg vremena.
U krnjoj zabiljeki, napisanoj izmeu 1852. i 1853., prije obrane svoje docentske
dizertacije, Riemann je dao primjer svoje koncepcije mnogoznanika odreenog fizikim
zakonitostima a ne a priori geometrijskim dimenzijama:
Koncepcija mnogoznanika mnogih dimenzija postoji neovisno o naim
intuicijama prostora. Prostor, ravnina i pravac samo su najintuitivniji primjeri
mnogoznanika od tri, dvije odnosno jedne dimenzije. Ipak, bez i najmanje intuicije
mogli bismo razviti stanovitu itavu Geometriju. elio bih to pojasniti primjerom:
Pretpostavimo da elim izvesti pokus ili obzervaciju te da mi je veoma vano uspostaviti
jednu numeriku vrijednost, recimo stupanj topline. U tom sluaju, svi mogui ishodi
mogli bi se prikazati neprekidnim nizom numerikih vrijednosti od pozitivnog
beskonanog do negativnog beskonanog. No pretpostavimo da bih elio odrediti dvije
numerike vrijednosti, recimo elio bih odrediti temperaturu i odrediti teinu, onda bi
ishod morao biti uvjetovan dvijema veliinama x i y. Tu bih dobio cjelokupnost svih
sluajeva samo ako bih dao x(-u) i y(-u) sve vrijednosti izmeu negativnog beskonanog

i pozitivnog beskonanog, kombinirajui svaku vrijednost x sa svakom vrijednosti y.

Dobio bih tako jedinstveni sluaj sve dok x uzet zajedno s y ima odreenu vrijednost.
Mogu sad izvaditi sveukupne sluajeve, skupine sluajeva, mogu na primjer uspostaviti
jednadbu ax + by +c = 0 i staviti sve te sluajeve zajedno gdje x i y zadovoljavaju tu
jednadbu, to jest uspio sam zvati tu skupinu sluajeva pravcem. Iz te definicije pravca
mogao bih izvesti sve one teoreme o pravcu koji se nalaze u geometriji. Razvidno je, da
bi ovjek mogao tako nastaviti bez da se oslanja na najmanje intuicije o prostoru.
Ovim nainom obrade geometrije, ili teorije mnogoznanika od tri dimenzije, svi aksiomi
koje uzimamo ustaljenim nainom obrade intuicija o prostoru, kao na primjer, da kroz
bilo koje dvije toke mogue je povui samo jedan pravac, prvi aksiom Euklida nestaje, a
samo oni koji su openito pravovaljani za veliine, na primjer, da je poredak sumanda
proizvoljan, ostaju.
Svatko moe lako pronai kako, na isti nain, moe dobiti mnogoznanik dviju
dimenzija, neovisno o postojanju ravnine, te isto kako moe doi do veliine s
proizvoljno mnogo dimenzija. Moramo samo vriti zapaanja (obzervacije) koje (... se
tiu odreivanja mnogih numerikih veliina reenicu zavrio Weber.)
No zanimljivo je isto tako shvatiti mogunost da bi ova obrada geometrije, unato tomu
bila krajnje neplodonosna, jer ne bismo nali nikakve nove teoreme te da je ono to se
lako i jednostavno postiglo predstavljanjem prostora samo postalo neto zamreno i
teko. ovjek mora, openito, izabrati suprotan smjer tamo gdje naie na geometriju
mnogoznanika vie dimenzija, kao kod prouavanja odreenih integrala u teoriji
imaginarnih veliina, ovjek koristi intuicije prostora kao pomono sredstvo. Dobro je
znati kako se kroz ovo, moe postii istinski pregled predmeta a samo ovim putem mogu
se bitne toke izravno pokazati.

Stoga, s euklidskim a priori dimenzijama zamijenjenim fizikim zakonitostima

iji broj i svojstva odraavaju fizike odlike mnogoznanika fizikog djelovanja, palo je
na Riemanna dati glavne crte naina kako izraziti funkcijski odnos izmeu tih naela bez
pribjegavanja bilo kakvim a priori pretpostavkama. Prvotni smjer toga dao je u svojoj
docentskoj dizertaciji svojom koncepcijom razvoja viestruko-proirene veliine.
Djelovanje u n-struko proirenom mnogoznaniku, tvrdio je Rieman, mora se
izraziti prikladnom n-struko proirenom veliinom. Takve veliine ne izraavaju
nepromjenljivi, stalni skup odnosa kao u Euklidovoj geometriji. Radije, Riemannove nstruko proirene veliine su izraz dinamikih odnosa izmeu zakonitosti koje odreuju
fiziko djelovanje mnogoznanika.
Elementarni primjer je drevno pitagorejsko istraivanje pravca, kvadrata i kocke.
Zamislite pravac, kvadrat i kocku iji su segment, stranica i brid svi jednake duine. Jesu
li sve te duine ista veliina? Sa stajalita euklidske geometrije ili formalne algebre
odgovor bi bio potvrdan. Ali sa stajalita fizike geometrije Pitagorejaca, Gaussa i
Riemanna odgovor je absolutno ne. Jedina veliina prikladna kvadratu je ona koja
izraava dinamiki odnos duine i povrine, za koju su Pitagorejci dokazali da je
neizmjeriva s pravocrtnom veliinom. Slino tome, jedina veliina prikladna kocki je
ona koja izraava dinamiki odnos izmeu duine, povrine i obujma. Pod tu kubinu
veliinu, svi obuhvaeni odnosi su nanovo odreeni. Na primjer odnos duine i povrine
kod kubine veliine su razliiti od duine i povrine kvadrata. Kao to konstrukcije
Platona i Arhite pokazuju, svaki predmet nastaje izrazitom zakonitosti. Svaki je proizvod
razliitog fizikog mnogoznanika sa specifinim brojem zakonitosti i izrazitom odlikom
zakrivljenosti 17.
Riemann je oslobodio znanost sputavajuih uinaka pokuaja istraivati fziki
svemir koristei proizvoljna mjerila i satove absolutnog euklidskog prostora i vremena.

Jednom osloboen, sam fiziki svemir oznaava prikladne veliine kojima ga se treba
mjeriti. Ba kao pitagorejsko prikazivanje razlike izmeu pravca, kvadrata i kocke,
Kuzino inzistiranje da se zakrivljeno nikad ne moe mjeriti pravocrtnim, ili Keplerovo
razumijevanje da planetarno gibanje odreuje znaenje vremena, Riemannova
koncepciija fiziki odreenog n-struko proirenog mnogoznanika odreuje novi oblik
veliine. Moderni pojam tenzora jedan je oblik takvih n-struko proirenih veliina, koji
se odnosi na prouavanje fizike ekonomije.
Tenzor je vrsta veliine u kojoj je izraz dinamike sprege odnosa, unutar i izmeu
n-struko proirenih mnogoznanika,predstavljen objedinjenom veliinom.
Iako postoje formalni matematiki izrazi tenzora, kao onaj prikazan u
Eisenhartovom opisu, te iako su te formule, u stanovitim prilikama korisne, ti izrazi u
formulama ne utjelovljuju istinski Riemannovu ideju. Prvo se mora stei ideju, prije
formula. Kao to je Riemann ukazao u krnjoj opaski ranije to se najbolje moe postii
putem pedagoke uporabe geometrijskih primjera. U tom pogledu, Riemann oponaa
Platona, Kuzu i Gaussa, a svi su oni isticali metaforiku uporabu geometrije u prenoenju
koncepcija koje lee van domene osjetilnih zapaanja. U takvim sluajevima,
upozoravali su svi, da iako su geometrijski primjeri nuno potrebni naem shvaanju, oni
su samo vodilja a ne zamjena za koncepciju iz koje su nastali. U svojoj docentskoj
dizertaciji Riemann je izdao slinu opomenu:
Ti odnosi mjerenja mogu se istraivati samo apstraktnim pojmovima veliine i
mogu se povezano prikazati samo u formulama. Meutim, uz stanovite pretpostavke
moe ih se razluiti u odnose koje se odvojeno moe prikazati geometrijski, i time postaje
mogue geometrijski izraziti rezultate raunanja. Prema tome ako se treba stati na vrsto
tlo apstraktno je istraivanje putem formula uistinu neizbjeivo, no njihovi rezultati e
dopustiti izlaganje u ruhu geometrije. Za oba se dijela temelji nalaze u slavnoj raspravi
povjerljivog vijenika Gaussa o zakrivljenim plohama.

Moderni pojam tenzora javlja se izravno iz Riemannove prvotne ideje o prirodi nstruko proirene veliine. Razvijajui tu ideju, Riemann je protegnuo Gaussove pojmove
zakrivljenosti i metrike odnose s njegovih dvostruko proirenih ploha na Riemannove nstruko proirene mnogoznanike. S tog stajalita, zakrivljenost izraava dinamiki odnos
meusobnog djelovanja n fizikih zakonitosti u mnogoznaniku, dok metrika izraava
ponaanje staza najmanjeg hoda, to jest geodezijskih crta, izraenih u mnogoznaniku.
Da bismo shvatili te pojmove, moramo Riemannovo upozorenje drati na umu. Uzmite
primjer Gaussove koncepcije zakrivljenosti i metrike kao posebni sluaj, i zamislite
proirenje tih koncepcija u mnogoznanike koji se ne mogu izravno predoiti. to se
izgubi nemogunou predoenja takvih mnogoznanika izvana, dobije se prisilom da se
otkrije njihovu prirodu iznutra. Zaponite proirenjem ideje zakrivljene plohe na
koncepciju zakrivljenosti trostruko proirene veliinenazovimo to zakrivljenim
obujmom. Da biste to uinili ovjek mora biti nemilosrdan u odbacivanju a priori
pojmova euklidskog prostora. Takav zakrivljeni obujam nije neka velika etvrtasta kutija
u kojoj se odvija djelovanje po krivulji, nego fiziki mnogoznanik odreen djelovanjem
triju fizikih zakonitosti, ili jednom zakonitosti koja djeluje u tri smjera, kao na primjer u
sluaju magnetskog polja Zemlje. Ako sad ovjek zamisli kako se kree oko tog
mnogoznanika (kao kod pomicanja magnetske igle dok se kree kroz magnetsko polje
Zemlje), on bi iskusio promjenljivi uinak fizikih zakonitosti kao izrazitu promjenu u

zakrivljenju u svakom od (u ovom primjeru) tri smjera. No mogunost uspostavljanja

vidljivog prikazivanja (ak i ovako neadekvatnog kao ovaj navedeni), ove iste odlike u
mnogoznaniku veem od tri, postaje uzaludna. No ipak, precizna se koncepcija takve
viestruko proirene zakrivljenosti moe oblikovati u glavi (umu).
Riemann je uopio tu koncepciju pokazavi da u svakoj toki u n-struko
proirenom mnogoznaniku ima n(n-1)/2 izrazitih smjerova na toj plohi koji se
presijecaju svaki sa svojom jedinstvenom zakrivljenosti, to zajedno odreuje
zakrivljenost mnogoznanika koji djeluje u toj toki. 18 Te zakrivljenosti, koje sve mogu
biti sasvim razliite, mogu se mjeriti, kao to je to Gauss inio, kao omjer izmeu
ekscesa, ili pogreke, geodezijskog trokuta i povrine koju taj trokut obuhvaa. 19
Riemann je definirao mjerilo zakrivljenosti u svakoj toki mnogoznanika kao veliinu
koja izraava n(n-1)/2 izrazitih zakrivljenosti plohe u toj tokiveliina koja se sad
naziva Riemannov tenzor zakrivljenosti.
Taj tenzor nije samo broj. On je veliina koja izraava kako se n(n-1)/2 izrazitih
zakrivljenosti mijenja u svakoj toki, i kako se ta promijena mijenja od mjesta do mjesta
u mnogoznaniku. Svaka izrazita zakrivljenost mjeri promjenu unutar jedne od ploha
koje presijecaju jedna drugu. No, ba kao to kubina veliina odreuje odnos izmeu
duine i povrine razliito od kvadratne veliine, Riemannov tenzor zakrivljenosti
odreuje svaku niu komponenti zakrivljenosti sa stajalita dinamike cjelokupnog
mnogoznanika.
U sluaju Gaussovih dvostruko proirenih mnogoznanika n(n-1)/2 jednako je
jedan. Iz toga tenzor zakrivljenosti ima jednu komponentuGaussovo mjerilo
zakrivljenosti kao to je to definirano ranije. 20 Za trostruko proireni mnogoznanik
(zakrivljeni obujam), n(n-1)/2 jednako je tri. Stoga, da bi se odredilo mjerilo
zakrivljenosti u nekoj toki trostruko proirenog mnogoznanika zahtijeva tenzor koji
izraava funkcionalni odnos triju sastavnih funkcija, a svaka od njih izraava
promjenljivu zakrivljenost plohe.
Tenzor zakrivljenosti prema tome izraava
promjenljivi odnos tih triju mjerila zakrivljenosti, kao jednu sveobuhvaajuu vrstu
funkcije. Opet, trostrukost te veliine ne moe se izraziti jednostavno jednim brojem, ili
jednostavno pomou tri pojedina mjerila zakrivljenosti. Radije, potrebna je jedna nstruko proirena veliina, ili tenzor.
Za etverostruko proireni mnogoznanik, est smjerova ploha presijecat e se u
svakoj toki, uspostavljajui Riemannov tenzor zakrivljenosti koji izraava funkcionalni
odnos izmeu tih est izrazitih mjerila zakrivljenosti.
Iako se takav mnogoznanik ne moe izravno predoiti, njegovo mjerilo
zakrivljenosti moe se Riemannovim postupkom jasno odrediti.
Uz to, tim pojmom zakrivljenosti n-struko proirenog mnogoznanika, Riemann
je definirao koncepciju n-struko proirenog mjerila. Da bi to napravio proirio je
Gaussovo uopenje pitagorejske metrike geodezijskog oblika s dvostruko proirenih na nstruko proirene mnogoznanike. Podsjetite se da je Gauss pokazao da kod dvostruko
proirenog mnogoznanika duljinu geodezijskih crta izraavaju tri funkcije dvaju
parametara koji odreuju plohu. 21 Te tri funkcije izraavaju odnos izmeu duine,
geodezijske crte i promjenljive zakrivljenosti plohe.
Kod trostruko proirenog mnogoznanika, moemo zamisliti da umijesto
geodezijske crte s dva parametra promjenljive zakrivljenosti (diferencijal povrine)
imamo tri takva parametra koji tvore, mogli bismo rei, diferencijal obujma. Kako se taj

diferencijal obujma pomie u mnogoznaniku, mijenja se i duljina geodezijske crte koju

sadri (u sebi). Da bi se izrazio odnos izmeu duljine geodezijske crte i triju parametara
koji odreuju diferencijal obujma potreban je tenzor koji izraava funkciju izmeu est
funkcija.
Opet, iako je vidljivo predoenje trostruko proirenog mnogoznanika krajnje
neadekvatno, ak i takvo neizravno predoenje nije mogue za mnogoznanike ije je
proirenje vee od tri. Unato tome Riemann je razvio preciznu koncepciju takve nstruko proirene metrike. Pokazao je da u n-struko proirenom mnogoznaniku postoje u
naelu n(n-1)/2 funkcije mnogoznanika s n fizikih parametara potrebnih za odreivanje
metrike. 22 Te n(n+1)/2 funkcije su odtada postale poznate kao Riemannov metriki
tenzor. One su izraz uinka promjenljive zakrivljenosti mnogoznanika na mjerenja
duine geodezijskih crta.
Ovi navedeni primjeri, iako donekle apstraktni, ipak daju osnovicu oblikovanja
pedagoke (u suprotnosti s tek formalne) koncepcije Riemannovih tenzora zakrivljenosti i
metrike. Definiran ugrubo, pojam Riemannovog tenzora izraava odreeni skup
funkcijskih odnosa izmeu n fizikih zakonitosti djelujui zajedno da bi izazvale ukupni
uinak u jednom n-struko proirenom mnogoznaniku fizikog djelovanja.
Vie od toga, Riemannovo proirenje Gaussovog pojma zakrivljenosti na n-struko
proirene mnogoznanike daje mogunost odreivanja fizikih svojstava takvih
mnogoznanika iz infinitezimalnih izraza tih svojstava, to jest odreuje ih iznutra samog
mnogoznanika.
Riemann je ne samo razvio model mjerodavnih tenzora nego je dao i
eksperimentalni primjer i razradio nain izraunavanja. U jednom pismenom uradku
podnesenog Parikoj akademiji znanosti 1861. kao odgovor na natjeaj glede pitanja
odreivanja toka topline u homogenom vrstom tijelu kao funkcije vremena i drugih
dviju varijabli, Riemann je razvio fiziki primjer zakrivljenosti n-struko proirenog
mnogoznanika. U tom je uradku napisao:
Izraz (upii jednadbu uopenog Piagorinog pouka) se moe smatrati kao
pravocrtni element u opem n-struko proirenom prostoru koji lei van nae intuicije.
Ako u tom prostoru nacrtamo sve mogue najkrae crte iz toke (s1,s2,...sn) iji se poetni
smjerovi mogu opisati odnosima: ds1+s1; ds2+s2; ...; dsn+sn ( i su
proizvoljne veliine), te e crte oblikovati stanovitu plohu koju moemo zamisliti kao da
se nalazi u uobiajenom prostoru nae intuicije. U tom sluaju izraz e biti mjerilo
zakrivljenosti plohe u toki (s1,s2,...sn). 23

Okretanje zvrka, o kojem smo raspravljali u prijanjem nastavku ovog niza, prua
jo jedan pedagoki primjer mnogoznanika fizikog djelovanja u kojem su nuni tenzori
za izraavanje fizikog djelovanja. 24 Kao to smo ranije govorili gibanje zvrka je
posljedica njegovog promjenljivog odnosa prema gravitacionom potencijalu i kutnom
momentu koji nastaje vrtnjom zvrka. Uinak svakog od njih se izraava vektorom koji
ima tri komponentne funkcije. Stoga, da bismo opisali gibanje zvrka potreban je tenzor
koji izraava promjenljivi odnos tih dvaju vektora. Taj tenzor opisuje fiziki
mnogoznanik u kojem se zvrk vrti, koji opisuje, kao to je i sam Felix Klein bio prisiljen
priznati, protu-euklidski mnogoznanik. No suprotno Kleinu, koji je bahato tvrdio da je
taj protu-euklidski mnogoznanik isto matematiki i nema metafizikog znaenja, taj
protueuklidski mnogoznanik samo je jedan a ima i fiziku i metafiziku stvarnost.

Albert Einsteinova uporaba tenzora u njegovoj opoj teoriji relativiteta jedan je od

poznatijih primjera primjene tenzora Riemannove vrste u fizici, gdje je on opisao
gravitacijski odnos fizikog prostorvremena skupom tenzora.
Ovi navedeni primjeri, meutim, samo su zagrebli po povrini. Primjeri su
istraivanja fizikih mnogoznanika u kojima su djelujue zakonitosti ograniene na one
povezane s abiotikim [neivim] podrujem. U n-struko proirenim mnogoznanicima
koje prouavamo u znanosti fizike ekonomije, djeluju i fizike zakonitosti biotikih i
spoznajnih podruja. to vie, odnosi izmeu tih zakonitosti (ili naela) su dinamiko
protuentropijski. Stoga je nuno proirenje tenzora Riemannove vrste da bi se opisao
dinamiki odnos izmeu mnogoznanika sve viih stupnjeva proirenja. Prije nego to
damo glavne crte ovakvih zahtjeva [koje bi oni zadovoljavali], potrebno je razmotriti
drugu stranu stvari koju je Riemann istraivao.
Fizika topologija samoomeenih mnogoznanika
U diskusiji u prijanjem poglavlju o openitom obliku diferencijalne geometrije
proirili smo pojam fizike zakrivljenosti na mnogoznanike odreene s n fizikih
zakonitosti i istraivali kako se to svojstvo moe izraziti u infinitezimalno malom. Ta
vrsta istraivanje je odsudna za napredak znanosti, jer se upravo u infinitezimalno malim
podrujima mjere svojstva zakrivljenosti i metrikih odnosa, pa iz otkrivenih
nepravilnosti u tim mjerenjima pronalazi postojanje i priroda novih fizikih zakonitosti.
Kao to je Riemann naglasi u svojoj docenstskoj dizertaciji, Znanje uzrone sprege
pojava zasniva se u biti na preciznosti kojom ih slijedimo u beskonano malo.
No ta svojstva u malom, Riemann je razumio, ne odreuje u cjelosti djelovanje u
lokalnim podrujima fizikog mnogoznanika. Ba kao to pojedini sluajevi koji su se
dogodili tisue godina ranije, ili nakana ostvariti neke rezulte za dva pokoljenja od danas
utjeu na neposredno djelovanje u drutvu danas, lokalne odlike fizikog mnogoznanika
odraavaju globalnu prirodu mnogoznanika. Riemann je pokazao da se te globalne
odlike odreuju svojstvima kao to su broj singulariteta (osebujnosti), i uvjetima na
granicama djelovanja. Ustvari, iako lokalna mjerila zakrivljenosti i metrikih odnosa
mogu naveliko varirati unutar mnogoznanika, postoje odreena globalna svojstva koja
imaju odluujue posljedice na njihovu fiziku vanost. Riemann se odnosio prema
istraivanjima tih globalnih svojstava kao da pripadaju podruju analysis situs .
Kasnije je drugi Gaussov student, Johann Listing usvojio u svojim prouavanjima izraz
topologija (po grkoj rijei topos to znai poloaj). Kao to e biti oitije malo
kasnije, samo uzimajui u obzir odnos izmeu topolokih i lokalnih odlika mogue je
saznati ita o fizikom procesu kojeg istraujemo.
U svojoj docentskoj dizertaciji i krnjoj opaski koju smo ranije citirali, Riemann je
ukazao da okruje istraivanja odnosa izmeu lokalnih i topolokih svojstava lei u
[Riemannovom] prouavanju kompleksnih funkcija, u kojima opisuje pojam
samoomeenog, viestruko spojenog mnogoznanika u obliku koji je kasnije postao
poznat kao Riemannove plohe. Riemann je razvio poetni rad na tom polju pod uplivom
Gaussa u svojoj doktorskoj dizertaciji iz 1851. Zatim je nakon svoje docentske

Analiza (matematika) sklopova ovisno o njihovom poloaju, odnosno promjeni poloaja, op. prev.

dizertacije produbio svoja istraivanja u svom slavnom prouavanju abelskih funkcija,

minimalnih ploha i hipergeometrija 25.
Iako je Riemannovo otkrie na tom podruju jedinstveni napredak znanja, njegovi
korijeni dosiu unatrag do Platona i Pitagorejaca, koji su tvrdili da sva istraivanja
svemira moraju poeti s koncepcijom prirode svemira kao cjeline. U Timeju Platon
opisuje prirodu kao monoteistiku koncepciju da je svemir jedinstveno stvaralako djelo
jedinstvenog stvoritelja. Platon kae da bi geometrijski izraz takvog samoomeenog
svemira uzeo kuglasti oblik:
Tom, pak, ivom biu koje je stvoreno da unutar sebe obuhvati sva iva bia
najprikladniji oblik e biti onaj koji sadri unutar sebe sve oblike koji postoje. Zbog toga
razradio ga je okruglog, u obliku kugle, jednako udaljene u svim smjerovima od sredita
do krajnjih granica, koja je od svih oblika najsavrenija i sebi najslinija, jer je On
smatrao da je slino beskonano ljepe od razliitog. Pa je izvana oko okruglog sve
glatko izgraeno velikom pomnou, i to iz mnogih razloga.

Riemann je ponovno potvrdio taj pojam konanog, samoomenog svemira u

svojoj docentskoj dizertaciji ali s vieg stajalita svog pojma viestruko proirenog
mnogoznanika:
Neogranienost prostora ima stoga veu vjerojatnost, empiriki, nego svako
iskustvo vanjskog [svijeta].
Iz toga, meutim, nikako ne slijedi zakljuak o
beskonanosti [prostora] nego dapae suprotno on bi bio konaan ako pretpostavimo da
su tijela neovisna o situaciji i time pripiemo prostoru nepromjenljivo mjerilo
zakrivljenosti, uz uvijet da to mjerilo zakrivljenosti ima stanovitu pozitivnu vrijednost
kolikogod malu. Kad bismo produili elemente smjera, koji lee u bilo kojem elementu
plohe u najkrae crte (geodezijske) dobili bismo neogranienu plohu s odreenom
konstantno pozitivnom mjerom zakrivljenosti, pa bi prema tome ploha uzela, u trostruko
proirenom mnogoznaniku, oblik kuglaste plohe i bila bi stoga konana.

Platon je isticao da topoloko svojstvo samoomeenog svemira isto tako odreuje

svojstvo koje e moderna znanost naznaiti kao kvantizaciju. To se izraava, s
Platonovog gledita, jedinstvenou pet pravilnih platonikih geometrijskih tijela i semipravilnih arhimedskih tijela kao jedinstvenih podjela kuglaste plohe. 26 Daljnji napredak
je doao na tom polju iz istraivanja Luke Paciolija i Leonarda da Vincija, naroito u da
Vincijevom isticanju znaenja tih stvari kod razlikovanj abiotskog i biotskog podruja.
Znaajan novi napredak tom shvaanju dalo je Keplerovo otkrie novog oblika
regularnog geometrijskog tijela, takozvana Kepler-Poinsotova pravilna zvjezdana
geometrijska tijela, i Napierovo istodobno otkrie pentagramma mirificum. Iz
prouavanja kristalografije o kojima je Kepler izvjestio u svom radu na snjenoj
pahuljici, Kepler je proirio taj pojam na podruje trostruko proirenog mnogoznanika,
na to je kasnije ukazao u gore citiranom poglavlju svoje docentske dizertacije.
No od Arhitine konstrukcije udvostruenja kocke do Keplerovog odreivanja
eliptike prirode planetarih putanja, eksperimentalni dokazi ukazivali su na to da je
fiziko djelovanje omeeno viim oblikom djelovanja nego onim kojeg te koncepcije
sfernog djelovanja izraavaju.
Rjeenje tog paradoksa poelo je izlaziti sve vie na svijetlo dana otkriima kao
Gaussovim ponovljenim gledanjem na pravilna i semi-pravilna geometrijska tijela sa

stajalita opih zakonitosti zakrivljenosti, iji smo pregled dali ranije, njegovim otkriem
sprege Napierovog pentagramma mirificum s eliptikim funkcijama, njegovim radom o
znaenju aritmetiko geometrijske srednje vrijednosti i dubljem smislu njegovog uvida u
podjelu kruga, elipse i bikvadradskih ostataka.
Ova otkria nagovijestila su Riemannov uvid u dublju prirodu topolokih
posljedica, koje je razvio u svom prouavanju minimalnih ploha, abelovih i
hipergeometrijskih funkcija 27. Kod tih prouavanja Riemann je razvio koncepciju vieg
pojma samoomeenosti, koja se izraava slijedom relativno samoomeenih
mnogoznanika povezanih s Riemannovim plohama nastalim u sprezi s proirenom
klasom transcendentalnih funkcija znanih kao abelove funkcije. Riemann je pokazao da
je svaki rod transcendentalnih veliina povezan s poveanom gustoom singulariteta, koji
se izraava u odgovarajuoj Riemannovoj plohi promjenom svojih topolokih svojstava
(Vidi prikaz 10.)

Ba taj Riemannov pojam samoomeenosti mjerodavan je pristup modernoj fizikalnoj

znanosti.
Bitno svojstvo Riemanovih ploha, tvrdio je Riemann, je njihovo izraavanje kako
je on to zvao Dirichletovog naela, 28 fizike zakonitosti koju je usvojio od svog
uitelja Lejeune-a Dirichleta, ija je predavanja o Gaussovoj teoriji potencijala pohaao
na Berlinskom sveuilitu. U tim studijima Gauss i Dirichlet su uopili Leibnizov
poetni rad na dinamici, prouavanjem sile tee, magnetizma i elektriciteta. Kao to su
Leibniz, Gauss i Dirichlet isticali, posebne odlike fizikog djelovanja posljedica su
svojstva najmanjeg hoda, potencijala, fizikih zakonitosti koje vode to djelovanje.
Gauss je definirao kao funkciju potencijala, funkciju koja opisuje karakteristinu
zakrivljenost izraenu tim svojstvima najmanjeg hoda. Drugim rijeima, fizike
zakonitosti kao sila tea, magnetizam i elektricitet uspostavljaju protu-euklidski
mnogoznanik iju se prirodu moe izraziti opim zakonitostima zakrivljenosti koje je
Gauss razvio. Na predavanjima koja je Riemann pohaao, Dirichlet je isticao da se ta
funkcija potencijala moe izraziti sklopom harmonikih funkcija, to jest funkcija ija je
stopa promjene zakrivljenosti jednaka po veliini i okomita na smjer, te da takve
harmonike funkcije nuno izraavaju za potencijal svojstvo najmanjeg hoda.

Nadalje, Gauss i Dirichlet su isto tako raspoznali da specifinu odliku funkcije

potencijala odreuju uvjeti graninog podruja djelovanja. Na primjer ploha magneta ili
Zemlje u sluaju magnetizma ili sile tee ili uvjeti na graninom prelazu tijela koje vodi
toplinu, kao kod primjera kojege je razvio Riemann a mi smo ga citirali ranije. Iz toga
Dirichlet je pokazao da se odlike funkcije potencijala diljem mnogoznanika mogu tono
odrediti uvjetima graninog podruja i mijenjati s promjenom tih uvjeta. (Vidi prikaz 11).
Tenzor-animacija;\prikaz 011

Riemann je otiao jo dalje. Raspoznao je da Dirichletovo naelo izraava

jedinstvenu odliku funkcija kompleksne varijable. Kad se takve funkcije prikau
Riemannovim plohama, Dirichletovo se naelo protee te obuhvaa fizike
mnogoznanike s rastuom gustoom singulariteta, kao to je Riemann pokazao u svom
radu na abelovim i hipergeometrijskim funkcijama.
To je znailo da Riemann moe prikazati odnos izmeu odlika zakrivljenosti u
infinitezimalno malom i globalnih odlika mnogoznanika, tonije broj, odlike i gustou
singulariteta.
Pedagoki se to moe slikovito prikazati primjerom. Prvo, uzmite kuglu, koja je
oblik Riemannove plohe jednostavnih transcendentalnih funkcija povezanih s krunim,
hiperbolikim i eksponencijalnim funkcijama. Svaka takva funkcija odreuje razliiti
skup gausovskih parametara iz kojih se odreuju metriki (mjerni) odnosi. No metriki
odnosi vae samo za lokalne prilike. Na primjer, postoji samo jedna geodezijska crta
izmeu bilo kojih dvaju toaka samo ako su te toke blizu jedna drugoj. No ako su one
polovi postoji neizmjeran broj geodezijskih crta koje ih spajaju. Riemann je pokazao da
na kuglastoj plohi postoje priroeno uvijek dva takva pola (singulariteta!). Takve plohe
Riemann je definirao kao jednostavno spojene. Nadalje, Riemann je pokazao da je to
odlika svake jednostavno spojene plohe, pa budui se svaka jednostavno spojena ploha
moe preslikati na kuglu bez promjene svojih harmonikih odnosa (to jest, konformno),
ta odlika je topoloka, to jest neovisna o specifinim pojedinim metrikim odnosima.
No pored toga odreuje uvjete pod kojim ti metriki odnosi postoje.

Pogledajte sad sluaj prstena (torusa), koji je ploha koju povezujemo s eliptikim
transcendentalima. Ovdje se odvija jedna sasvim drugaija prilika. Kao to su Gauss i
Riemann pokazali, ta vrsta transcendentala izraava viu mo fizikog djelovanja od
jednostavnih transcendentala.
Ta via mo se izraava poveanom gustoom
singulariteta, koji se na Riemannovoj plohi pokazuju kao promjena topolokih odlika
mnogoznanika. Riemann je oznaio te plohe ka to je prsten dvostruko spojenim.
Dodue, suprotno sluaju jednostavno spojenih mnogoznanika, dvostruko spojeni
mnogoznanici se ne mogu konformno preslikati jedan na drugi. To znai da
mnogoznanik dvostruko spojenih mnogoznanika ima, u stanovitom smislu, vei stupanj
kvantizacije, a tu je koncepciju Gauss razmatrao u svom istraivanju aritmetiko
geometrijske srednje vrijednosti 29. No, kao to e postati jasnije malo kasnije, ta
promjena topologije povezana je isto tako s temeljnom promjenom prirode zakrivljenosti
mnogoznanika.
Promjena postaje oigledna kad se Gaussova koncepcija zakrivljenosti spoji s
pojmom Riemannovih ploha, kao to je to uinio Riemann u svom prouavanju
minimalnih ploha. Minimalne plohe, kao katenoid, izraavaju fiziku odliku najmanjeg
djelovanja. Ta odlika se izraava injenicom da je prosjena zakrivljenost minimalne
plohe svugdje konstantna. Riemann je pokazao da su Gaussovi preslici minimanih ploha
konformni prema originalnoj plohi. (Vidi prikaz 12.)
Tenzor-animacija:\prikaz 12a

Budui da njegove plohe, nastale iz kompleksnih funkcija odraavajui harmonike

odlike Gaussovih i Dirichletovih funkcija fizikog potencijala, imaju isto tu odliku, one
podrazumijevaju odgovarajui Gaussov preslik.
No jedan ak i dublji uvid izbija na svijetlo dana kad pogledamo dublje u
topoloku spregu Riemannovih ploha i Gaussovih preslika. Zaponite to istraivanje
bacivi pogled na zakrivljenost jednostavno spojenih ploha. Kao to smo govorili ranije,
dijelovi tih ploha koji su zakrivljeniji stvarat e velike povrine na Gaussovom presliku a
dijelovi s manjom zakrivljenosti stvorit e malu povrinu na Gaussovom presliku. (Vidi
prikaz 13.)

Pa iako zakrivljenost moe na plohi varirati nairoko od mjesta do mjesta , ukupna

zakrivljenost plohe, to jest Gaussovog preslika itave plohe bit e ista za svaku
jednostavno spojenu plohu!
To bi izgleda moglo voditi do poraznog zakljuka kad bismo se tvrdokorno drali
ideje da je oblik svemira naprosto kuglast. Jer u tom sluaju ukupna zakrivljenost
svemira bila bi stalna, prema tome lokalna zakrivljenost bi se mogla mijenjatim ali takve
promjene ne bi mogle utjecati na sveopu zakrivljenost samog svemira. Ta ideja
odgovara aristotelovskoj dogmi da, iako promjena moe nastati u malom, u sveopem
stanju stvari u svemiru temeljna promjena ne bi bila mogua. Tom vienju, naravno,
suprotstavljaju se eksperimentalni dokazi fizikalne znanosti i povijesti ovjeanstva, ija
otkria i primjene univerzalnih zakonitosti su doveli do promjena koje se jedino mogu
izraziti kao promjena ukupne zakrivljenosti svemira.
Sreom, kao to je Riemann ukazao, nai umovi nisu ogranieni na jednostavno
spojene mnogoznanike. Na osnovu njegovih otkria moemo oblikovati koncepciju
prikladniju protuentropijskoj prirodi stvarnog svemira, a to je: slijed mnogoznanika s
rastuom spojenou povezan sa sve veim promjenama ukupne zakrivljenosti
mnogoznanika.
Pogledajte, pak, Gaussov preslik prstena, kao prinmjer dvostruko proirenog
mnogoznanika. Vanjska ploha prstena je pozitivno zakrivljena a nutarnja negativno.

Krunice koje tvore granicu dvaju podruja imaju nulu zakrivljenosti. Prema tome
zakrivljenost prstena je kompleksnija od jednostavno spojene plohe. To postaje
oigledno iz Gaussovih preslika. Vanjski dio prstena preslikava se na itavu kuglu, a
nutarnji se isto preslikava na itavu kuglu,samo u suprotnom smjeru. (Vidi prikaz 14.)
Tenzor-animacija:\prikaz 014a

Krunice na graninom podruju preslikavaju se na polove. Prema tome Gaussov preslik

prstena je i sam Riemannova ploha ukupne zakrivljenosti nula!
To nam prua bolju koncepciju nulte zakrivljenosti nego ideja ravne plohe.
Umjesto da mislimo na mjerilo nule zakrivljenosti kao euklidsku ravninu, moemo misliti
na na zakrivljenost od nule kao ukupni uinak mnogoznanika s jednakim koliinama
pozitivne i negativne zakrivljenosti. Lokalna zakrivljenost u takvom mnogoznaniku
moe biti ili negativna ili pozitivna, to je isto mogue za jednostavno spojenu plohu. No
znaenje lokalne zakrivljenosti u svakom mnogoznaniku je sasvim drukije.
Iz ove usporedbe jednostavno spojene plohe s ukupnom zakrivljenosti jednakom
jednoj kuglastoj plohi, i prstenom s ukupnom zakrivljenosti nula, moglo bi izgledati da ne
idemo naprijed prema koncepciji svemira s mogunosti stalno promjenljive
zakrivljenosti. No taj privid se ispravi kad pogledamo na Gaussove preslike trostruko
spojenog mnogoznanika povezanog sa sljedeim viim rodom transcendentalne veliine,
hiper-eliptine. (Vidi prikaz 15.)

[Hiper-eliptiki]

Ovakav mnogoznanik ima jedno pozitivno zakrivljeno podruje i dva negativno

zakrivljena. Stoga Gaussov preslik bit e jedna pozitivna kuglasta ploha i dvije negativne
pa e ukupna zakrivljenost biti -1 kuglasta ploha.
Ako sad zamislimo itav mnogoznanik Riemannovih ploha, vidimo
mnogoznanik mnogoznanika s rastuom gustoom singulariteta, i s diskontinuirano
(isprekidano) rastuom negativnom ukupnom zakrivljenou. Takvi prekidi izmeu
promjena ukupne zakrivljenosti odgovaraju promjeni nastaloj uvoenjem potpuno novog
naela koje djeluje na mnogoznanik. Ta promjena prouzrokuje odgovarajuu promjenu
kvantizacije mnogoznanika. Ta ideja, zajedno s Riemannovom idejom n-struko
proirenih veliina, tenzora, tvori temeljnu koncepciju potrebnog pristupa isttraivanju
fizike ekonomije.
To meutim zahtijeva razvoj jo vieg oblika tenzora.
Riemannovi tenzori u ekonomijiPreliminarni pristup
Drei sve ovo na pameti, mogli bismo pokuati izvesti skicu preliminarnog
pristupa konstrukciji veliina jednakih tenzoru Riemannove vrste prikladnim opisu
fiziko ekonomskih procesa. LaRouche je razvio naela i zakonitosti na kojima se to
zasniva u mnogim svojim radovima, a najmjerodavnije u svom nedavnom radu Dinamika
i ekonomija. [vidi Schiller-Institut-Hrvatska]

Takve viestruko proirene veliine moraju izraziti interakciju abiotskih, biotskih

i spoznajnih naela kao dinamiku drutvene interakcije izmeu ljudi, koja [dinamika]
sama djeluje na abiotsko, biotsko i spoznajno podruje. S tom se dinamikom ne moe
postupati kao nepromjenljivom, makar i nelinearnom interakcijom, nego kao dinamikom
koja se sama mijenja zbog svojevoljnog djelovanja stvaralakih moi ovjeka. Stoga,
fiziko ekonomski mnogoznanik djelovanja mora se smatrati kao mnogoznanik
rastueg potencijala stvaranja ideja.
Kao takav, nikakv oblik niza ili matrice podataka i funkcija (ak i algebarski
nelinearnih), kao oni na koje upuuje formalna matematik razrada tenzora nije podesan.
Radije, ove odlike malik na fiziko ekonomske tenzore bolje se mogu izraziti oblikom
animacija koje je LaRouche precizirao.
Na primjer, zakonitost univerzalne gravitacije se ne moe izraziti kao niz
matematikih odnosa ni u obliku kojeg moderni kolski udbenici izlau kao Keplerovi
zakoni, ili lanije, kao posljedicu izopaenog oblika Newtonove formule recipronog
kvadrata. Svaki istinski izraz zakonitosti univerzalne gravitacije mora izraavati tu
zakonitost otkria koje djeluje u smislu promjene dinamike svemira. Mora se uzeti u
obzir da je gravitacija djelovala kao zakonitost u svemiru i na njega prije Keplerovog
otkria i razrade tog otkria. No Keplerovim otkriem i irenjem tog otkria kroz
naknadna pokoljenja, sila zakonitosti gravitacije se promijenila, jer sad moe djelovati
na svemir s jae razine ljudske spoznajne interakcije, koja je retrospektivno nanovo
definirala zakonitost univerzalne gravitacije koja sadri neostvareni potencijal
ostvarivanja namjeravanog uinka svog otkria.
Takva vrsta promjene bi se trebala izraziti novim veliinama nalik na tenzor kao
diskontinuirana (isprekidana) promjena ukupne karakterisine zakrivljenosti
mnogoznanika fizike ekonomije. To bi bila veliina vrste koju povezujemo s
Riemannovom obradom takve promjene moi kod abelovih transcendentala.
Ta se promjena ukupne zakrivljenosti povezuje s promjenom infinitezimala ili
lokalne zakrivljenosti mnogoznanika fiziko ekonomskih procesa. Da bismo uspostavili
pojam lokalne zakrivljenosti potrebno je potpuno i sveukupno odbacivanje svakog pojma
apsolutnog vremena euklidske vrste. Dogaaji koji su vremenski odijeljeni u velikoj
mjeri jednog mjerila vremena su unato tome istovremeni jedan s drugim glede
drugaijeg mjerila. Na primjer, sukob u drevnoj Ateni izmeu Sokrata i sofista odijeljen
je od dananjeg vremena za vie od dvije tisue okretaja Zemlje oko Sunca. Unato tome
uinci tih dogaaja djeluju u svemiru danas istom uinkovitosti kao i tada. Slino tome,
dogaaji koji se jo nisu dogodili a koje danas namjeravamo da se dogode, kao na primjer
uspostavu uspjene ljudske naseobine na Marsu, imaju neposredni uinak na vladanje
ljudskih djelatnosti na Zemlji danas. Kao posljedica toga koncepcija fiziko ekonomske
lokalne zakrivljenosti mora uzeti u obzir djelatnosti kao istovremeno i odijeljene velikim
vremeskim razmakom i trenutne. 30
Ovaj ukaz na ulogu ljudske spoznaje u razvoju svemira izraava se poveanjem
ovjekove moi u abiotskom, biotskom i spoznajnom podruju i nad njima, putem
napretka znanosti i umjetnosti. Prema tome, razvoj cjelokupnosti svemira in je rastueg
potencijala stvaralakih moi ovjeka. Kao posljedica toga fiziko ekonomski napredak
se moe izraziti tim rastuim potencijalom ostvarivanja stvaralakih ideja.
No, takve ideje se ne stvaraju u cjelokupnom svemiru nego dinamikim odnosom
svemira i suverenih, namjernih, stvaralakih moi ljudskog uma pojedinca. Taj lokalni

in utjee na, kao to i na njega utjee, ukupni stvaralaki potencijal ovjeanstva a,

potencijalno, i cjelokupni svemir. Sa stajalita fizike ekonomije to se izraava fiziko
ekonomskim odnosom kuanstva na cjelokupno gospodarstvo.
Primarna fiziko ekonomska djelatnost kuanstva je sposobnost ostvarivanja,
potencijala ostvarivanja stvaralakih ideja od lanova tog kuanstva. Taj potencijal je
funkcija fiziko ekonomskog okruja, to jest tvrde infrastrukture (kao to su voda,
energija, prijevoz, itd.), tehnike razine, i meke infrastrukture (kao to je kolovanje,
kultura, zdravstvo, itd.) dostupnog lenovima tog kuanstva kroz djelovanje univerzalnih
zakonitosti koje iz cjelokupnog prostorvremena djeluju na taj lokalni trenutak.
Prema tome, ta poput tenzora veliina povezana mjerilom lokalne fiziko
ekonomske zakrivljenosti mora izraziti sjecite, u toki fiziko ekonomskog
mnogoznanika, dinamikih uzajamno djelujuih zakrivljenosti fizikih i kulturnih
zakonitosti i naela koje djeluju kroz cijelo vrijeme i utjeu na, kao to i na njih utjeu,
stvaralake moi pojedinaca tog kuanstva.
Moglo bi izgledati da ta veliina poput tenzora sadri toliko mnogo lanova da je
njen aktualni oblik praktiki nemogue izraziti. No to je istina samo ako traimo
formalni matematiki izraz. Gauss i Riemann su obojica pokazali da njihove funkcije
zakrivljenosti mogu uzeti krajnje zamrene oblike kad ih se izrazi formulama. Stoga su
traili i pronali naine kako izraziti bitne odlike u fiziko geometrijskom ruhu.
Ekvivalentni naini izraavanja za te fiziko ekonomske, nalik na tenzor, veliine su
fiziko ekonomske animacije koje je LaRouche razradio.
Uz zakrivljenost, metriki odnosi fizike ekonomije mogu se isto tako izraziti
veliinama poput tenzora. Najbolje je i to slikovito prikazati primjerom.
Pogledajte na razinu prijevoza raspoloivu amerikim kuanstvima, koja odreuje
stanoviti metriki odnos izmeu kuanstava i cjelokupnog gospodarstva izraen kao
geodezijska crta u fiziko ekonomskom prostorvremenu. To se moe u poetku izraziti
odnosom izmeu raznih oblika brodskog, eljeznikog, cestovnog, zranog, pjeakog,
biciklistikog, itd. prijevoza raspoloivog tom kuanstvu, koji odreuje put najmanjeg
hoda tog odnosa. No gospodarsko znaenje tih oblika prijevoza je relativno prema
njihovom odnosu s ustrojem cjelokupnog gospodarstva.
Da bismo to opisali, moramo razmatrati, kao to je to LaRouche predloio u svom
radu Rebuilding the U.S.A.: Travel Among Cities [Obnavljenje SADa: Putovanje kroz
gradove] od 15. prosinca 2005., razvoj prijevoza u Sjevernoj Americi od poetka 17.
stoljea dalje. Fiziki zemljovid Sjeverne Amerike poetkom 17. stoljea moe se
okarakterizirati stanovitom razinom povezanosti vezano uz zaljeve, uvale i rijene
sustave istone obale, planinski lanac Appalachian, Velika jezera i rijenim sustavom
rijeka Mississippi-Misouri i Ohio. Razina povezanosti je posljedica bio-geolokog
djelovanja od poetka zadnjeg ledenog doba.
Ovaj fiziko ekonomski zemljovid podrazumijeva potencijalnu kontinentalnu
povezanost koja se moe ostvariti samo posredstvom ovjeka. Ostvarenje tog potencijala
poelo je razvojem vodoputeva i sutava cesta u istonim djelovima, a slijedili su ga prvi
pokuaji izgradnje sustava koji bi povezali obalno podruje s kontinentalnom
unutranjosti, te spajanja rijenih sustava dolina rijeka Ohio i Mississippi zajedno s
Velikim jezerima.
Mogunost izvoenja tog plana ovisila je o primjeni ovjekovih stvaralakih moi
u pretvorbi bio-geolokog djelovanja, kao na primjer konstrukcija eljezare Saugus u

Massachusetts Bay Colony u 17. stoljeu. Ovo integrirano proizvodno postrojenje

koristilo je vodu i bioloki kapacitet podruja da bi preobrazilo fosilnu rudau u alate,
avle i druge korisne stvari. Ostvarenje i primjena ovakvih abiotskih proizvoda
biolokim i spoznajnim djelovanjem jo vie su preobrazili bio-geoloke odlike podruja.
Preobrazba je bila ishod i sastavni dio procesa koji je stvorio novu drutvenu organizaciju
ovjeka, to jest Ameriku republiku, to je dalje omoguilo i iziskivalo poveanje fiziko
ekonomske povezanosti kontinenta.
Ovo poveanje povezanosti, prouzrokovano
uzajamnim djelovanjem (interakcijom) izmeu abiotskih, biotskih i spoznajnih procesa,
proizvelo je odgovarajue poveanje potencijala za novo poveanje fiziko ekonomske
povezanosti.
Uvoenje eljeznice dramatiki je promijenilo taj potencijal, ne kao zamjena za
vodne puteve i ceste nago preobrazbu njihovog odnosa prema viem obliku fiziko
ekonomske povezanosti. Poslije toga zavrio se rad na transkontinentalnoj eljeznikoj
mrei, razvio kontinentalni sustav autocesta i zranog prijevoza poveavi jo vie fiziko
ekonomsku djelatnost. Poveanje povezanosti mora se vidjeti u svjetlu odgovarajueg
porasta u energetskom snabdjevanju, pokretljivost, itd.
Nadalje, to poveanje povezanosti mora se isto tako vidjeti u sprezi s namjerom
iji je ona uinak. Na primjer, razvoj meuupanijskog (meudravnog) sustava
autocesta povezujui koncentracije malih, srednjih i velikih agro-industrijskih centara
nastalih FDRovom gospodarskom mobilizacijom sredinom prolog stoljea, odreuje
odreeni kvalitativni porast gospodarske povezanosti. No, kad se to uzelo kao pomoni
dodatak namjeravanih poveanja cijena nekretnina, to postaje ono to sad jest, praktiki
parkiralite koje se protee od obale do obale na koje veina Amerikanaca baca milijarde
radnih sati dnevno, smanjujui time fiziko ekonomsku povezanost kontinenta.
to vie, kad se na taj kontinentalni prijevozni sustav gleda kao na dio globalne
mree iji namjeravani uinak bi trebao poveati fiziko gospodarsku povezanost
ovjeanstva u svrhu razvoja zemljinih kontinenata i uklapanja u razvoj sustava prijevoza
povezujui te dijelove Zemlje s bliskim prostorom, Mjesecom, Marsom i dalje od toga,
ostvaruje se ak i via odlika fiziko ekonomske povezanosti uz odgovarajui uinak na
gospodarski potencijal pojedinaca, lanova drutva u donoenju novih, stvaralakih ideja.
Te se promjene odraavaju kao odgovarajua promjena metrikih odnosa fiziko
ekonomskog prostora i vremena koja se izraava promjenom geodezijske crte prikazujui
staze najmanjeg hoda u fizikoj ekonomiji. Ta promjena odreuje vrste odlika koje se
moraju izraziti putem metrikih tenzora fiziko ekonomskog prostorvremena.
Jedina prikladna mjera izraavanja takvih odnosa su veliine poput tenzora koje
nadomjetaju tenzore Riemannove vrste, iji razvoj uz odgovarajui dublji smisao za
fiziku i bioloku znanost stoji na elu znanstvenog poprita danas.

OPASKE
1.

Lyndon H. LaRouche je dopunio ovaj rad sljedeim isticanjem vanosti ovog rada:
Treba se istaknuti odsudna razliitost od uobiajenog predstavljanja tenzora s
matematiko formalistikog stajalita i tenzora odreenog kao fizike
koncepcije i to sa stajalita fizike protuentropije.
Riemannski tenzor kao fizika koncepcija ima nakanu predstaviti zakonitost
protuentropijske neravnotee, aktualnom odlikom fizikog svemira.
Koncepcija, dakle, Riemannskog tenzora ne kree s matematike formalnosti
na fiziku stvarnost nego radije dodaje koncepciju fiziko protuentropijske
nadgradnje nad pukim matematikim formulama.
Pomislite na primjer na nastanak Keplerovog sunevog sustava, prema
njegovom radu Sklad svijeta, iz osamljenog, brzo-okretajueg Sunca. Svemir
je voen ontolokom koncepcijom univerzalne protuentropije, to
eksperimentalni dokazi pokazuju. Matematika koncepcija mora postati
robom svojstvenoj fiziko eksperimentalnoj stvarnosti.
Tu lei medvjea stupica, ekajui da zagrize u meso matematikog
formaliste!

2.

Luther Pfahler Eisenhart Riemannian Geometry , Princeton University Press, 1926.

3.

Ovo je oigledno odlika svake sofisterije. Sofista lae, no nikad izravno ne izrie o
emu lae.

4.

Kad se jednom ovo izrekne u ironinom obliku, nain izrauna se moe razraditi.
Kao to pokazuju Napierov razvoj logaritama, Leibnizov izraun broja , ili
Gaussov razvoj hipergeometrijskog niza, takav nain izraunavanja mora izraziti
nejasnoe svojstvene poetnom ironinom obliku. Ovo je razliito od dananjih
digitalnih raunala, koji zamijenjuju stvarnu misao brzom iterativnom grubom
silom.

5.

Ovu feudalnu koncepciju svemira danas oivljuju takva popularna vjerovanja kao
takozvana Kopenhaka interpretacija kvantne mehanike, ili radikalni oblici teorije
informatike povezane s Wienerom, von Neumannom i drugima, koje uporno tvrde
da je svemir naelno besciljan, lien svake mogunosti shvatljivosti od strane
ljudskog uma osim statistikim opisom. To je obrazloenje jezgra slavnog
dopisivanja Einsteina i Borna. Vidi: The Born-Einstein Letters, Macmillian, 2005,
te Bruce Director, Riemann za protu-neznalice (odsjeak) - Povodom 375.
godinjice Keplerove smrti, Schiller-Institut-Hrvatska

6.

Kepler, The Harmony of the World, p. 496, preveli na engleski E.J. Aiton, A.M.
Duncan, J.V. Field American Philosophical Society, 1997.

7.

Vidi Johann Bernoulli, Die Erste Integralrechnung, 1691, preveo na njemaki s

latinskog
Dr.
Gerhard
Kowalewski
http://historical.library.cornell.edu/math/index.html, G.W. Leibniz, Two Papers on
the Catenary Curve and Logarithmic Curve, Acta Eruditorum 1691, preveo na
engleski Pierre Beaudry, Fidelio Magazine, www.schillerinstitute.org, Bruce
Director, Justice for the Catenary, Riemann for Anti-Dummies ,Part10, Long Life
of the Catenary, Riemann for Anti-Dummies, Part 41

8.

Vidi LaRouche, Principle of Powers, Box 12, Executive Intelligence Review, 23.
prosinca, 2005, www.larouchepub.com

9.

Vidi Boston LYM pedagogy on catenary.

10.

Leibniz je dokazao da je to aritmetika sredina dviju eksponencijalnih funkcija,

injenica s ogromnim matafizikim dubljim smislom. (Leibniz, navedeno djelo.)

11.

Gauss, Carl, Disquisitiones Generales Circa Superficies Curvas, 1828, Gauss

Werke Vol. IV

12. U astronomiji i geodeziji, okomica je visak a kugla je nebeski svod.

13. Okomica, okomita na povrinu plohe protee se u prostor van plohe.
14.

Gaussovo istraivanje svojstava najkraih crta ide unatrag do nekih od njegovih

najranijih razmiljanja o bezumlju euklidske geometrije. Jedna od najranijih
biljeki u njegovom dnevniku je opaska o euklidskoj definiciji ravnine. Za Gaussa
odlike ravne plohe i crte ne mogu se odrediti a priori, nego samo kao posljedica
fizikih odlika (zakrivljenosti) plohe.

15.

Slian odnos postoji za svaki viekutnik.

16.

Vidi LaRouche, Principle of Power box 5, Op. Cit.

17.

Vidi Bruce Director, Archytas From the Standpoint of Cusa, Gauss and Riemann,
Riemann for Anti-Dummies, Part 42

18.

Kod primjera trostruko proirenog mnogoznanika postojale bi tri plohe koje se

sjeku u jednoj toki.

19.

Tuillio Levi-Civita, koji je bio student Gregorio Riccija, koji je sa svoje strane bio
student Riemannovig suradnika Enrica Bettija, iznio je kasnije drugi, jednostavniji
nain pronalaenja zakrivljenosti elementa plohe mjerei promjenu u smjeru
vektora koja nastaje kad se taj vektor pomie oko male povrine, tako da uvijek
ostaje paralelan samom sebi. Intuitivno izgledalo bi da takav in ne bi
prouzrokovao promjenu u smjeru vektora. Na ravnoj plohi to je istina. No ako
ploha ima bilo kakvu zakrivljenost sama zakrivljenost prouzrokovat e promjenu
smjera. (Vidi prikaz 9.)

Tenzor-animacija:\prikaz 09

20. Vano je zapaziti da jedna ta komponenta izraava dinamiki odnos dvaju

parametara koji odreuju plohu.
21.

Gauss je to obiljeio E, F, i G.

22. Te funkcije su proirenje Gaussovih funkcija E, F, i G za plohe.

23.

Riemann, Bernhard, Mathematische Werke. Berlin 1990, p. 435. Prijevod

Kolmogorova, Jukevia, Matematika 19. stoljea, preveo Roger Cooke,
Birkhauser Verlag, Berlin, 1996, str. 85.

24.

Vidi Bruce Director, View from the Top, Riemann for Anti-Dummies, Part 67

25.

Vidi B., Riemann, Beitrage zur Theorie der durch die Gausssche Riehe...;
Theorie der Abelschen Functionen; Ueber die Flache vom kleinsten Inhalt bei
gegebener Begrenzung, Riemanns Mathematische Werke, Leipzig, 1892.

26.

Vidi Hal Vaughn, Archimedean Polyhedra and the Boundary: The Missing Link,
[Arhimedovi poliedri i granino podruje, Karika koja nedostaje], Twenty-First
Century Science and Technology, ljeto 2005.

27.

Vidi B. Riemann, navedeno djelo; Bruce Director, Riemann for Anti-Dummies

Parts 52, 54, 61, 64.

28.

Vidi LaRouche, Vernadsky and Dirichlets Principle and Bruce Director,

Bernhard Riemanns Dirichlets Principle, Riemann for Anti-Dummies Part 58

29.

Vidi Carl Gauss, Nachlass zur Theorie Des Arithmetishc-Geometrischen Mittels

und der Modulfunktion, uebersetzt und herausgegeben von Dr. Harald Geppert,
Ostwaldts
Klassiker
der
Exakten
Wissenschaften,
Akademische
Verlagsgesellschaft M.B.H. Leipzig, 1927; Bruce Director, Gausss ArithmeticGeometric Mean: A Matter of Precise Ambiguity, Riemann for Anti-Dummies,
Part 66

30.

Paradigma takvog pojma vremena je Keplerov pojam vremena u vezi s planetarnim

putanjama. Djelovanje planeta u svakom trenutku je poznato samo glede njegovog
odnosa prema cijeloj putanji. Keplerov zakon jednakih povrina izraz je takvog
pojma vremena.