Vlastito Ja u knjievnosti i veza izmeu razvoja knjievnosti i ovjekove osobnosti

U ovom du se eseju usmjeriti na pitanje ovjekova doivljaja vlastite osobe i vlastitog Ja. Na
temelju primjera stvarne osobe, knjievnog lika i lirskog subjekta opisat du pojavu ovjekove
podvojene svijesti koja je intrigirala mnoge knjievnike, znanstvenike i filozofe, a kao tema knjievnih
djela prvi se put pojavila poetkom devetnaestog stoljeda, u razdoblju romantizma. To je razdoblje
obiljeila depresija i razoaranje ljudi iji ideali i elje, temeljeni na obedanjima velikih voa i pokreta,
nisu bili ispunjeni. ovjek se povlai u sebe i prestaje djelovati u okolini jer smatra da nije sposoban
promijeniti stvari nabolje. Usmjerivi se na vlastite emocije, poinje uviati mnoge probleme i
nedoumice povezane s vlastitom osobnodu.
Takvo se stanje u svijetu, ali i u samome ovjeku kao pojedincu, oitovalo i u knjievnosti koja
je prvi put u svoje sredite stavila ovjeka i njegove najdublje emocije. U poeziji dolazi do isticanja
lirskog subjekta, njegovih osjedaja i stanja duha. U prozi se javlja lik suvinog ovjeka - junaka sklonog
samounitenju i punog proturjeja koji se, iako se osjeda superiornim u svojoj okolini, predaje
besciljnom djelovanju ne iskoritavajudi svoje potencijale.
Najpoznatiji predstavnici romantizma kao knjievnog pravca u Rusiji bili su pjesnici
Aleksandar Sergejevi Pukin i Mihail Jurjevi Lermontov. Ipak, najromantinijim ruskim pjesnikom
smatra se Lermontov koji ne samo da je stvarao, nego je i cijelim svojim bidem ivio romantizam. On
je idealan primjer ovjeka koji je rastrojen izmeu dvije strane vlastite svijesti, Ja i Nad-Ja. Kao
primjerima usmjerenosti na ovjekova unutarnja stanja u knjievnim djelima, posluit du se likom
suvinog ovjeka Peorina iz Lermontovljeva romana Junak naeg doba te lirskim subjektom iz
Lermontovljeve pjesme San. Potrebno je naglasiti da postoje odreene slinosti izmeu knjievnika i
lika ili lirskog subjekta koji se u njegovim djelima pojavljuju, ali da se ove tri osobe ne smije shvadati
kao jednu niti ih se kao takve moe promatrati i analizirati. Zato namjera ovog eseja nije pronadi
slinosti izmeu ove tri osobe, nego na temelju njihovih osobina opisati koliko je zapravo kompleksna
ovjekova svijest i to zapravo znai pojam vlastitog Ja.
Filozofi taj pojam esto dijele na dvije razine objektnu razinu (razinu svijesti, samo Ja) te
metarazinu (razinu samosvijesti, Nad-Ja). Kao polazinu toku opisa shvadanja odnosa izmeu ova
dva pojma, uzet du citat iz Lermontovljeva romana Junak naeg doba u kojem Peorin govori o
svojem unutarnjem stanju: Ja odavno ved ne ivim srcem, nego glavom. Ja vaem i ralanjujem
svoje vlastite strasti, ali bez suduti. U meni su dva ovjeka: jedan ivi u punome smislu te rijei, drugi
misli i njega prosuuje. Svaki ovjek potuje odreene vrijednosti koje smatra pravilnima, tei ivjeti
u skladu s vlastitim uvjerenjima i predodbama o tome to je ispravno, a to ne. U ovjekovoj je
prirodi da sebi osigura sve to mu je potrebno za skladan i sretan ivot te velika vedina ljudi tee
upravo takvim stvarima u ivotu. Tu razinu ovjeka nazivamo njegovom svijedu, to je sposobnost
miljenja i rasuivanja o objektivnom svijetu u sveukupnom doivljavanju iz koje proizlazi spoznajna
jasnoda - pouzdanost u odreivanju nekog predmeta, ukupnoga svijeta i samoga sebe. Kada se
dotaknemo pojma samoga sebe, vlastite osobe i svrhe naega postojanja, polako ulazimo u podruje
samosvijesti svijesti o samome sebi i svojim vrijednostima. Ova dva pojma definiraju osnove
dijelove ovjekove linosti: pojam Ja prvi je dio linosti koji obuhvada razinu svijesti, a pojam Nad-Ja
odnosi se na samosvijest. Kada ova dva dijela linosti skladno funkcioniraju, osoba je svjesna svojega
Ja kao jedinstvenog i trajnog subjekta. Ta osvjetenost osobi osigurava stabilnost i sigurnost,

pomirenost sa samim sobom i osobnu sredu. Kada Peorin kae da ne ivi srcem nego glavom, to
znai da su ova dva dijela njegove svijesti u neskladu. On uspjeno racionalizira svoja unutarnja stanja
i osjedaje, to je zadada Nad-Ja, ali ne uspijeva djelovati u skladu s njima. To znai da samo Ja, iji je
zadatak djelovati prema pozitivnim ostvarenjima, ne moe nadvladati mislede Nad-Ja. Ako ovjek
prema samome sebi ne osjeda sudut, zapravo ne voli sebe i ne smatra se dovoljno vrijednim za
ostvarenje svoje srede, snova ili strasti. Taj osjedaj bezvrijednosti proizlazi iz sukoba Ja i Nad-Ja u
kojemu je Nad-Ja superiorniji i obezvrjeuje Ja. Na taj je nain rascijepljena i Lermontova svijest, to
se oitovalo u njegovim postupcima. Primjerice, nakon to mu je nakon dugog udvaranja voljena ena
napokon uzvratila ljubav, Lermontov joj je napisao anonimno pismo u kojem o sebi govori s prezirom
i gaenjem. To pokazuje nadmod Nad-Ja koje je, nakon to je Ja ostvarilo ljubav i sredu, uinilo sve da
mu isto uskrati. Ovakvi rascjepi svijesti proizlaze iz izraene egocentrine prirode koja je uvelike
prisutna kod Lermontova. Uarevid navodi citat Ovsanjsko-Kulikovskija da su kod Lermontova svi
procesi svijesti zakomplicirani samosvijedu, svi osjedaji samoosjedanjem.1 Osoba koja je
egocentrine prirode, koja veliku vedinu vremena analizira i preispituje svoje postupke, vrijednosti i
uvjerenja, sposobna je sama sebi postati neprijateljem. Njezino Nad-Ja, samosvijest koja bi je trebala
bodriti i osvjetavati njezine vrijednosti, zbog zasidenosti preispitivanjem vlastite pojave poinje se
otuivati i postaje On treda osoba i stranac. Tada osoba prestaje biti svjesna svojih vrijednosti i
zapravo se udaljuje sama od sebe, misledi da zasluuje samo patnju i bol. Zato ne moemo redi da
egocentrina priroda vodi do samoljublja i egoizma. Upravo suprotno, onda uzrokuje duboke
frustracije i nemogudnost shvadanja samoga sebe.
Osobe egocentrine prirode, u prevelikoj mjeri usmjerene na poimanje vlastitog Ja,
opteredene su milju o ieznudu Ja nakon smrti. U Lermontovljevoj pjesmi San osnovni je motiv
upravo smrt i nain na koji ju je doivio lirski subjekt, takoer egocentrian i rastrojen. U ovoj se
pjesmi postepeno produbljuje svijest lirskog subjekta, otkrivajudi pritom njegove najvede strahove, a
istovremeno se njegova dua odvaja od tijela. U prve dvije strofe lirski je subjekt na samrti i osjeda
tjelesnu bol: S metkom u grudima ukoen leah ja, I sunce je peklo vrhove zladane/ I peklo je mene
no ja spavah mrtvim snom. Povezanost lirskog subjekta s vlastitim tijelom izraeno je estom
uporabom osobnih i posvojnih zamjenica koje upuduju na prvo lice (ja, moja, mene). U sljededoj strofi
subjekt sniva san i prelazi u drugu dimenziju svoje svijesti gdje vie nije izravno povezan sa svojim
tijelom. Sniva djevojke koje razgovaraju o njemu, ali on je samo pasivan promatra, ne i sudionik tog
razgovora. Iako samog sebe jo uvijek osjeda i doivljava u prvom licu, njegova nemogudnst
sudjelovanja u snu upuduje na odvajanje duha od tijela. U etvrtoj strofi subjektova se svijest poinje
jo vie produbljivati zamiljena djevojka uronjena u san krije strah lirskog subjekta od vlastite
sudbine, sudbine njegovog Ja. Peta strofa otkriva djevojin san ona sniva isti prizor lea koji lei u
dolini iz prve strofe. Potpuna odvojenost duha od tijela izraena je promjenom perspektive lirski
subjekt postaje pripovjeda djevojina sna koji svoj le vidi iz perspektive promatraa: Poznati je le
leao u dolini toj;/ iz njegovih grudiju dimila se, crnila rana,/ I krv se lila u hladnom mlazu. Pojava
zamjenice u tredem licu moe sugerirati i pojavu Njega (On), koji je u najdubljem dijelu svijesti lirskog
subjekta nadvladao Ja.

Uarevid, Josip: Nadivio sam svoju zvijezdu (Problem Ja i lirika Mihaila Lermontova), Romantizam i pitanja
modernog subjekta, Zagreb: Disput, 2008.: 317

ovjek u izgradnji vlastite osobnosti nailazi na mnoge prepreke koje svatko savladava na svoj
nain. U razliitim ivotnim razdobljima zaokupljeni smo drugaijim aspektima naeg ivota pa je tako
zaokupljenost samim sobom karakteristina za mladenako razdoblje, kada se najintenzivnije
razvijamo kao osobe. Smatram da odgovor na pitanje Tko smo zapravo? i to je uopde vlastito Ja?
ne treba predugo traiti u samome sebi, neprestanim promiljanjem i preispitivanjem. Svoju
osobnost ovjek najbolje moe izgraditi aktivnim djelovanjem koje de ga dovoditi do novih spoznaja o
svijetu oko sebe, ali i o samome sebi. Uspredno s ovjekovom svijedu razvija se i knjievnost koja je
svoju mladost doivjela u vrijeme romantizma, kada se poela oblikovati u modernom svijetu. Tema
ovjekove osobnosti tada se prvi put poela podrobnije obraivati i nije iscrpljena niti u potpunosti
objanjena do dananjeg dana. Upravo joj njezina sloenost i ovjekova nemogudnost potpune
spoznaje sebe samoga osigurava trajnost, ali i posebnu ar. Isto kao i ovjekova osobnost, i sama je
knjievnost pojam koji nije niti moe biti do kraja opisan i definiran. Zato se ova dva pojma
neprestano ispreplidu i jedno drugo nadopunjuju knjievnost iz ovjeka crpi vjenu inspiraciju, a
ovjek se s njome poistovjeduje i u njoj, kao i u drugim umjetnostima, trai samoga sebe.