Bankarska prevara

Kreimir Miak: Svatko tko se ikada bacio, primjerice, u kupnju stana, uvidom u otplatnu listu moe vidjeti
da je kamata koju e u dvadeset godina platiti banci tek neto manja od vrijednosti stana. Dakle, jedna stan
njemu, jedan banci.
Uope ne vidim razlog zato drava ne bi mogla davati ljudima kredite za stanove, bez kamate? Ili s nekom
malom kamatom, moda tek pola posto ili jedan posto? Tako se ljudima njihov novac ne bi transformirao u
profit banke, nego bi se vraao u dravni proraun, stanovi bi bili svima dostupni, a da pri tom kotaju
jednako kao i sada (zamislite da moete kupiti stan, a da, umjesto etiri ili pet tisua kuna, mjesena rata
ne prelazi dvije tisue kuna), graevinari i cijeli lanac njihov partnera bi dobro zaraivao, ljudima bi ostajalo
vie novca kojim bi, troei ga, opet doprinosili dravnom proraunu kroz PDV i druge poreze. Drava bi
tako vrila svoju izvornu funkciju da radi i postoji iskljuivo u korist svojih graana. Ona nema nijednu
drugu svrhu i trebala bi se suprotstaviti bankarskom sustavu koji iskoritava njene graane.

Fabijan je uzbueno uvjebavao svoj govor kojeg je trebao sutradan da odri pred masom ljudi. Bio je
uvjeren da e se oni okupiti. Uvijek je elio ugled i mo, a sada su se njegovi snovi poeli ostvarivati.
On je bio zanatlija, izraivao je nakit i razne ukrase od srebra i zlata. Meutim, nije bio zadovoljan time da
radi samo da bi preivljavao, on je bio u potrazi za uzbuenjima i izazovima.
Ljudi su generacijama koristili sistem robne razmjene. ovjek je izdravao svoju porodicu osiguravajui sve
to joj je potrebno ili bi se specijalizirao u odreenoj struci. Kada bi proizveo neki viak, on bi ga
razmjenjivao s vikovima koje su proizveli drugi.

Dan na trnici bio je uvijek buan i pranjav, ali ljudi su se ipak radovali agoru i pogaanjima, a posebno
druenju. Bilo je to mjesto puno sree i zadovoljstva ali sada je ve bilo previe ljudi i previe svae. Nije
vie bilo vremena za razgovor tako se i pojavila potreba za nekim boljim sistemom.
Ljudi su uglavnom bili sretni i uivali su u plodovima svoga rada.
U svakoj drutvenoj zajednici bila je formirana jedna jednostavna vlada s ciljem zatite individualnih
sloboda i prava, kao i osiguranja da se nikoga ne prisiljava da ini neto protiv svoje vlastite volje.

To je bila jedna i jedina svrha vlade, dok je svakog guvernera dobrovoljno podravala lokalna
zajednica koja ga je izabrala.
Meutim, sajmeni dan je bio jedini problem kojeg nisu mogli rijeiti. Vrijedi li jedan no dvije koare
kukuruza ili ne? Vrijedi li krava vie od kola...itd. Nikome nije padao na pamet neki bolji sistem trgovine.
Tada je Fabijan proglasio: "Imam rjeenje za ove probleme i pozivam sve na sutranji javni skup."

Sljedeeg dana dolo je do velikog okupljanja ljudi na gradskom trgu i Fabijan je tamo objasnio sve o
jednom novom sistemu kojeg je nazvao "novac". Zvualo je dobro. "Kako emo zapoeti?" pitali su ljudi.
"Zlato od kojeg sam izraivao ukrase i nakit je izvrstan metal. Ne trune, ne hra, a dugo traje. Napravit u
novie od zlata, a svaki novi nazvat emo 'dolar'."
Objasnio je sve prednosti tog sistema i kako e 'novac' biti sredstvo za razmjenu - mnogo bolje od
robne razmjene.
Meutim, jedan od guvernera je izrazio sumnju: "Neki ljudi bi mogli iskopati zlato i napraviti svoj vlastiti
novac. To bi bilo vrlo nepravedno", spremno je uzvratio Fabijan, "Samo one kovanice koje e biti
odobrene od vlasti moi e se koristiti, a one e imati na sebi utisnut poseban ig." Ovo se uinilo
razumnim i predloeno je da svi dobiju podjednak iznos. "Ali ja zasluujem vie, svi koriste moje svijee,"
oglasio se svjear. "Ne," uskoio je stoar, "Bez hrane nema ivota", mi stoari trebamo dobiti najvie." I
tako je dolo do svae.
Fabijan ih je pustio da se svaaju neko vrijeme, a onda je rekao: "Budui da se ne moete sloiti,
predlaem da svako uzme od mene onoliki iznos koliki god eli. Nee biti ogranienja, osim vae
sposobnosti da mi vratite dug. to vie uzmete, vie ete morati otplatiti u roku od godinu dana. "A to
e ti dobiti?", zapitali su ga ljudi.
"S obzirom da ja pruam usluge tj. snabdijevam vas novcem, naravno da zasluujem i plau za taj moj
posao. Recimo da za svakih 100 novia koje podignete, vratite 105 za svaku godinu duga. Tih 5 kovanica
e biti moja naknada koju emo zvati 'kamatom'.
Ovo se inilo kao jedino rjeenje, a pored toga, 5% je zvualo kao mala naknada. "Doite sljedeeg petka,
pa emo poeti."

Fabijan nije gubio vrijeme. Izraivao je kovanice danonono i krajem sedmice ve je bio spreman. Ljudi su
se okupili ispred njegove radnje i nakon to su guverneri pregledali i odobrili kovanice, poeo je taj novi
sistem. Neki su posudili samo malo i otili da ga odmah isprobaju.
Novac ih je oduevio, te su odmah poeli sve vrednovati u zlatnicima ili dolarima. Vrijednost svake stvari
bila je nazvana 'cijenom', a cijena je ovisila o koliini rada uloenog u njenu proizvodnju. Ukoliko je neto
iziskivalo dosta rada, cijena je bila velika, a ukoliko je iziskivalo malo truda, cijena je bila prilino niska.

U jednom gradu ivjeo je ovjek po imenu Alan, koji je tamo bio jedini urar. Cijene njegovih satova bile su
veoma visoke jer su muterije bile voljne dobro platiti kako bi mogle imati jedan od njegovih satova.
Tada je drugi ovjek poeo izraivati satove i ponudio ih po nioj cijeni kako bi ih lake prodao. Alan je bio
prisiljen sniziti svoje cijene i proizvoditi jo kvalitetnije satove. To je bila prva izvorna slobodna
konkurencija.

Isto se desilo s graditeljima, prijevoznicima, raunovoama - u stvari sa svakom branom. Muterije su

uvijek birale ono to su smatrale da je najbolja pogodba - imali su slobodu izbora. Nije bilo vjetakih
zatita poput licenci i tarifa koje bi sprjeavale druge ljude da ulaze u poslovne odnose. Standard
ivota se poboljao, i nije prolo dugo, a ljudi su se pitali kako su uope mogli prije bez novca.

Krajem godine Fabijan je napustio svoju radnju i posjetio je sve ljude koji su mu dugovali novac. Neki su
imali vie nego to su posudili od njega, a neki manje, s obzirom da je koliina izdanog novca bila
ograniena. Oni koji su imali vie nego to su uzeli, platili su Fabijanu 100 kovanica plus 5, ali su ipak
trebali posuditi ponovo, kako bi nastavili.
Drugi su otkrili po prvi put u ivotu da su duni. Prije nego to bi im posudio jo novca, Fabijan bi im stavio
hipoteku na neki dio imovine. Veini ljudi je onih 5% bilo teko za pronai.
Nitko nije shvatio da kao jedna cjelina, zemlja nikad nee moi da se otarasi duga sve dok se sav novac ne
otplati, pa ak ni tada, zbog onog dodatka od 5 na svakih 100, koji uope nikada nije ni bio posuen. Nitko
osim Fabijana nije mogao vidjeti da je nemogue platiti kamatu s obzirom da taj novac nije ni bio izdan,
dakle nekome je morao nedostajati.

Istina je da je Fabijan potroio neto novca, ali on nije nikako mogao potroiti 5% od itave ekonomije na
samog sebe. Ljudi je bilo na tisue, a Fabijan je bio samo jedan. Uz to je jo uvijek bio bogati zlatar koji je
zaraivao za jedan udoban ivot.

Za svoje trgovine Fabijan je imao jedan trezor i ljudima se inilo pogodnim da ostave neto od svojih
zlatnika na uvanje. On je zaraunavao jednu malu naknadu za tu uslugu koja je ovisila o iznosu i vremenu
na kojeg je novac bio pohranjen. Vlasnicima je davao potvrde za njihove uloene iznose.
Kad je netko otiao u kupovinu, nije nosio sa sobom hrpu zlatnog novca namjenjenog trgovcu, nego samo
potvrdu s vrijednou dobara koje je elio kupiti.

Trgovci bi priznavali te potvrde kao valjane, te su ih prihvatali imajui na umu da ih mogu uvijek odnjeti kod
Fabijana i tamo podii odgovarajui iznos novca. Potvrde su se poele iriti iz ruke u ruku umjesto da se to
radi sa zlatom. Ljudi su imali veliko povjerenje u te potvrde smatrali su ih isto vrijednima kao i novac.
Nedugo zatim, Fabijan je primjetio kako ljudi neobino rijetko podiu svoje zlatne kovanice.
Tako je pomislio: "Eto, imam toliko tog zlata, a jo uvijek sam zanatlija koji teko radi. To nije u redu.
Postoje stotine ljudi koji bi bili sretni da mi plate kamatu za koritenje ovog zlata koje ovdje lei i kojeg malo
tko uope podie. Istina, to zlato nije moje, ali se ono nalazi kod mene - a to je ono to je bitno.
Uope ne trebam ni kovati nove novie, kad mogu koristiti ove koji su pohranjeni u mom trezoru."
Isprva je bio vrlo oprezan, posuujui samo par kovanica na neko vrijeme, uz veliku garanciju da se oni
vrate. No postepeno je postajao sve odvaniji posuujui vee i vee iznose.
Jednog dana od njega je bio zatraen veliki iznos kovanica. Fabijan je predloio: Umjesto da nosite sav taj
novac sa sobom, mogu vam izdati jednu ili vie potvrda na vae ime za sumu novca kojeg traite. Klijent
se sloio i Fabijan mu je izdao potvrde. Tako je on dobio kredit, a i zlato je jo ostalo u njegovom trezoru.
Poto je klijent otiao, Fabijan se zadovoljno smijao. Mogao je zadrati svoj kola, ak i ako ga pojede.
Mogao je posuivati zlato, a istovremeno ga i dalje drati u svom trezoru.
Prijatelji, stranci, pa ak i neprijatelji trebali su financijska sredstva kako bi odravali svoje poslovanje, a
sve dok su imali pokrie, mogli su posuivati koliko god bi im trebalo. Jednostavnim izdavanjem potvrda
Fabijan je mogao 'posuivati' novac drugima u vrijednosti nekoliko puta veoj od vrijednosti zlata koje nije
bilo njegovo ali se nalazilo u njegovoj riznici. Sve je bilo sigurno, a problemi bi nastali samo u sluaju da se
stvarni vlasnici pojave i zatrae svoje zlato ili kod gubitka povjerenja ljudi.

On je uredno uvao knjigu koja mu je pokazivala dugove i kredite svake osobe. Posao posuivanja novca
pokazao se veoma unosnim.
Njegov poloaj u drutvu je rastao onoliko koliko i njegovo bogatstvo. Postao je znaajan ovjek kojeg se
moralo potovati. Kad se o financijama radilo, njegova rije se uzimala kao svetinja.

Fabijanova djelatnost pobudila je znatielju zlatara iz drugih gradova. Tako su se oni okupili jednog dana i
posjetili ga. On im je rekao ta radi, ali im je posebno naglasio potrebu za tajnou.
Ako bi se njihov plan razotkrio, cijela shema bi propala, pa su se tako dogovorili da stvore jedan tajni
savez.
Svi su se vratili u svoje gradove i poeli raditi onako kako ih je Fabijan poduio.
Ljudi su sada prihvaali potvrde vrijednima poput samog zlata, a mnoge potvrde su takoer bile deponirane
na uvanje u riznicama, isto kao i zlatne kovanice. Kad bi jedna stranka htjela platiti drugoj za odreenu
robu, jednostavno bi napisala kratku obavijest Fabijanu da prenese novac sa njegovog rauna na drugu
stranku. Fabijanu je trebalo samo par minuta da prebaci cifru.
Ovaj je novi financijski sistem postao je vrlo popularan, a te potvrde su nazvane - 'ekovi'.
Jedne noi u kasne sate, zlatari su odrali jo jedan tajni sastanak i Fabijan im je otkrio novi plan.
Narednog dana sazvali su sastanak sa namjesnicima i Fabijan zapone ovako: "Potvrde koje mi izdajemo
su postale vrlo popularne. Bez sumnje, veina vas namjesnika ih koristite takoer jer ih smatrate vrlo
praktinim." Guverneri su potvrdili klimanjem glave pitajui se u emu je problem. "Dakle," nastavio je,
"neke potvrde su krivotvorili falsifikatori. To se mora zaustaviti."
Namjesnici su se uplaili. "to moemo uiniti?" pitali su Fabijana, koji im je na to odgovorio: "Moj
prijedlog je da bi vlasti trebale tampati potvrde na poseban papir vrlo sloenog dizajna, te da
svaka novanica bude potpisana lino od strane glavnog guvernera."
Mi, zlatari emo sa zadovoljstvom platiti trokove tampanja, jer e nam to utedjeti mnogo
vremena koje koristimo piui potvrde. Namjesnici su zakljuili kako je njihov posao da tite ljude od
falsifikatora i sloili se s tim da tampaju novanice.

"Nadalje", dodao je Fabijan, "Neki ljudi su se obogatili kovanjem vlastitog zlatnog novca. Predlaem da
donesete zakon da svako ko nae zlatno grumenje bude obavezan predati ga. Naravno, oni e za to biti
nagraeni potvrdama i kovanicama."
Zamisao je dobro zvuala i bez puno razmiljanja odtampan je velik broj 'novanica'. Svaka je imala na
sebi napisanu vrijednost - $1, $2, $5, $10 itd. Zlatari su platili male trokove tampanja.
Novanice su bile mnogo prikladnije za nositi i uskoro su postale nairoko prihvaene. Uprkos svojoj
popularnosti, ove nove novanice i kovanice su koritene tek za 10% transakcija. Statistika je
pokazivala da je ekovni sistem pokrivao 90% svih poslovnih odnosa.
Tako je zapoeo sljedei dio plana. Do sada, ljudi su plaali Fabijanu da uva njihov novac. Kako bi
privukao vie novca na pohranu u svoje trezore, Fabijan je ponudio da plaa 3% kamate na njihov novac.

Veina ljudi je vjerovala kako im on posuuje zaradu od onih 5% i kako je njegov profit 2%. Na kraju
krajeva, ljudi su smatrali kako je puno bolje dobivati 3%, umjesto da plaaju za uvanje njihovog novca.

Koliina uteevina je rasla u Fabijanovoj riznici tako da je on sada s tim dodatnim parama mogao drugima
posuivati $200, $300, $400 a ponekad i do $900 za svakih $100 u novanicama i kovanicama koje su kod
njega bile deponirane. Morao je biti oprezan da ne prekorai omjer od 9 prema 1 jer je jedna od devet
osoba zahtjevala novanice i kovanice za upotrebu.
Kada nebi bilo dovoljno novca na raspolaganju, ljudi bi postali sumnjiavi, posebno zato to su im tedne
knjiice pokazivale koliko novca su povjerili na uvanje. U svakom sluaju, na 900 dolara u knjikim
ciframa koje je Fabijan posuivao piui sam ekove, on je mogao traiti do 45 dolara u kamatama, dakle
5% na 900 dolara. Kada bi zajam plus kamata bili isplaeni - dakle 945 dolara, 900 dolara je bivalo
otpisano s liste dugova, dok je Fabijan zadravao 45 dolara kamate. On je bio prilino voljan platiti 3 dolara
kamate na izvornih 100 dolara koji nikad nisu ni izali iz njegovog trezora. Ovo bi znailo da je za svakih
100 dolara koji su bili kod njega deponirani, bilo mogue izvui 42% profita, dok je veina ljudi
mislila kako on uzima samo 2%. Ostali zlatari su takoe radili istu stvar.
Stvarali su novac iz niega potezom olovke, a pored toga su jo zaraunavali i kamate.
Vlada naravno nije kovala novac, ona je u stvari samo tampala novanice i kovanice i davala ih zlatarima
da ih ovi distribuiraju. Fabijanov jedini troak je bila jedna mala svota koju je izdvajao za tampanje novca.
Meutim, oni su ipak stvarali novac za kredititranje ni iz ega, a naplaivali su kamatu za njega. Veina
ljudi je vjerovala da je vlada ta koja upravlja zalihama novca. Takoe su vjerovali kako im Fabijan posuuje
novac koji su drugi povjerili, mada je bilo udno kako to da se niiji polog nije smanjivao. Da su svi pokuali
podii svoj novac odjednom, prevara bi bila otkrivena.

Jednog dana, Fabijana je posjetio jedan mudar ovjek. "Ova kamata nije u redu. Za svakih $100 koje
izdaje, zahtjeva $105 za uzvrat a onih $5 kamate ne moe biti plaeno jer taj novac ni ne postoji.
Farmeri proizvode hranu, industrija razna dobra itd., a ti samo proizvodi novac. Ako npr. u zemlji postoje
samo dvojica poduzetnika, a ostale ljude zaposlimo, pa onda posudimo $100 svakome, platimo im $90 u
plaama, a za sebe ostavimo $10 profita (kao nau plau), to znai da je ukupna kupovna mo $90+$10 x
2, dakle $200. Meutim, da bi isplatili tebe, mi bi morali prodavati nae proizvode po $210. Ako jedan od
nas uspije prodati sve svoje proizvode za $105, drugi ovjek se moe nadati da dobije samo $95. Takoer,
dio ovjekovih dobara ne moe ni biti prodan jer vie nije preostalo novca kojim bi se kupili.
On ti jo uvijek duguje $10 koje ti moe otplatiti jedino posuujui vie. Taj je sistem nemogu. Sigurno,
trebao bi izdavati $105, dakle $100 meni, a $5 samom sebi, koje e moi troiti. Tada bi 105 dolara bilo u
opticaju i dug bi mogao biti otplaen."
Fabijan ga je mirno sasluao i na kraju je rekao: "Financijska ekonomija je jedna komplicirana stvar,
mladiu. Za takve su stvari potrebne godine prouavanja. Pusti mene da brinem o tim stvarima, a ti se brini
o svojima. Mora biti efikasniji, produktivniji, ekonominiji i postat e bolji poslovni ovjek. Ja sam uvijek
voljan pomoi kad se o tim stvarima radi."
ovjek je otiao neuvjeren. Bilo je neto pogreno u Fabijanovoj djelatnosti i on je osjeao da je Fabijan
vjeto izbjegao odgovoriti na njegova pitanja.
Ipak, veina ljudi je potovala Fabijanovu rije - "On je strunjak, a ostali sigurno nisu u pravu. Pogledajmo
samo kako nam se zemlja razvila, kako nam se proizvodnja poboljala - Zasigurno napredujemo."

Kako bi pokrili kamatu na novac kojeg su posudili, trgovci su bili prisiljeni povisiti svoje cijene. Radnici su se
alili kako su im plae previe male. Poslodavci su odbijali davati vee plae tvrdei kako bi u suprotnom
bili upropateni. Farmeri nisu mogli dobiti pristojnu cijenu za svoje proizvode. Domaice su se alile kako
hrana postaje sve skuplja.
I na kraju, neki ljudi su stupili u trajk, to je do tada bila nepoznata pojava. Drugi su toliko osiromaili da im
ni prijatelji i rodbina nisu mogli pomoi. Veina njih je zaboravila na istinsko bogatstvo - plodna tla,
velike ume, minerale i stoku. Mogli su misliti samo na novac za kojeg im se inilo da ga nikad
nema dovoljno. Meutim, oni nikada nisu dovodili u pitanje sam - sistem. Vjerovali su da je njihova
vlada ta koja upravlja tim sistemom.
Nekolicina je povukla svoj novac i oformila 'posuivaonice' ili 'financijske' kompanije. Tako su mogli dobiti
6% ili vie, to je bilo bolje od Fabijanovih 3%, ali mogli su posuditi samo novac kojeg su posjedovali - nisu
imali tu udnu mo da stvaraju novac iz niega, piui brojke u knjige.
Ove kompanije su pomalo zabrinjavale Fabijana i njegove prijatelje, pa su oni brzo napravili nekoliko svojih
kompanija. Uglavnom su kupovali druge, prije nego to su one uope poele s radom. Za tili as, sve
financijske kompanije su prele u njihovo vlasnitvo ili su bile pod njihovom kontrolom.
Ekonomska situacija postajala je sve gora. Radnici su bili uvjereni da njihovi efovi zarauju prevelik profit.
efovi su pak govorili kako su im radnici lijeni i kako ne ispunjavaju poteno svoje radne obaveze. Svi su
prebacivali krivicu na druge. Namjesnici nisu znali kako da rijee taj problem, a gorue pitanje je bilo - kako
pomoi onima koji su bili pogoeni siromatvom?!

Tako se poelo s programom socijalne pomoi a doneseni su i zakoni koji nalau ljudima da im osiguravaju
odreeni doprinos. Ovo je razljutilo mnoge ljude koji su vjerovali u staromodnu ideju kako je pomo susjedu
jedan in drage volje: "Ovi zakoni nisu nita drugo do jedna ozakonjena kraa. Uzeti neto od osobe
protiv njene volje ne razlikuje se od krae, bez obzira na to kakva je pozadina tih mjera."
Meutim, svi su se osjetili bespomonima, a zaplaivali su ih i zatvorskim kaznama ukoliko bi odbili platiti.
Ove dobrotvorne sheme donijele su odreena poboljanja, ali problem se brzo vraao, te je trebalo vie
novca. Cijena ovih programa je stalno rasla, ba kao i veliina vladajuih struktura.
Veina namjesnika bili su iskreni ljudi koji su davali sve od sebe. Nije im se sviala ideja da trae
sve vie i vie novca od svog naroda, i na kraju nisu imali drugog izbora nego poeti posuivati
novac od Fabijana i njegovih prijatelja. Nisu imali pojma kako e taj novac moi vraati. Roditelji si
vie nisu mogli priutiti da plaaju uitelje za svoju djecu. Nisu mogli plaati lijenike. A prijevoznici su
ostajali bez posla.
Vlast je bila prisiljena preuzimati ove djelatnosti, jednu po jednu na sebe. Uitelji, lijenici i mnogi drugi
postali su dravne sluge, tj. slubenici. Malo njih je bilo zadovoljno svojim poslom. Dobili su primjerene
plae ali su izgubili svoj identitet. Postali su siuni kotai u jednoj ogromnoj maini.
Nije bilo mjesta za osobnu inicijativu, a ni neko osobno zalaganje se nije priznavalo, plaa im je bila
ograniena, a napredovalo se samo u sluaju penzioniranja ili smrti njihovih pretpostavljenih.

U oaju, neki lanovi vlade su potraili Fabijanov savjet. Smatrali su ga vrlo mudrim, a liio je i na
nekoga tko se razumije u pitanja novca. On je sasluao njihove probleme i na kraju im je odgovorio:
"Mnogi ljudi nisu u stanju sami rjeavati svoje probleme, pa trebaju nekog tko e ih rjeavati
umjesto njih. Sigurno se slaete s tim da veina ljudi ima pravo da bude sretna i osigurana nunim
potreptinama za ivot. Uostalom, jedna od naih velikih izreka i kae: 'Svi su ljudi jednaki', zar ne?"
Jedini nain da se stvari usklade bio bi da se uzme viak bogatstva od bogatih i da se on ustupi
siromanima. Uvedite porezni sistem. to vie ovjek ima, vie e morati platiti. Sakupljajte poreze od
svake osobe ovisno o njezinoj radnoj sposobnosti i dajte svakome prema njegovoj potrebi. kole i bolnice
bi trebale biti besplatne za sve one koji si ne mogu priutiti da ih plate."
Fabijan im je ponudio dugaak govor ukraen visokim i plemenitim idealima, a na kraju je zavrio sa: "Oh,
uzgred reeno, nemojte zaboraviti da mi dugujete novac. Posuujete ga ve neko vrijeme. Najvie to
mogu uiniti da pomognem je da mi platite samo kamate. Opratam vam glavnicu, platite samo kamate."
Otili su bez neke dublje analize Fabijanove filozofije. Uveli su porez na dobit - to vie zaradi, vea ti je
porezna stopa. Nikome se ovo nije svialo ali su plaali ili odlazili u zatvor.

Trgovci su jo jednom bili prisiljeni poveati cijene, nadniari su traili vee nadnice to je natjeralo mnoge
poslodavce da zamjenjuju ljude mainama. Ovo je prouzrokovalo dodatnu nezaposlenost i prisililo vladu da
uvede jo vie programa za socijalnu pomo.
Uvedene su tarife i ostala sredstva zatite kako bi se ouvale neke industrijske brane, ako nita, onda bar
zato to su osiguravale zaposlenje veem broju ljudi. Neki su se pitali da li je svrha proizvodnje proizvodnja dobara ili proizvodnja radnih mijesta!?
Kako su se stvari pogoravale, isproban je cijeli jedan niz raznoraznih mjera poput kontrole plaa, kontrole
cijena i kontrole svega i svaega. Vlada je nastojala skupiti to vie novca kroz poreze na prodaju, poreze
na plau itd. Netko je primjetio da izmedu farmerovog ita, pa do truce kruha na domaem stolu, stoji 50
poreza.
Javljali su se 'strunjaci' i neki su bili izabrani u vladu, ali nakon svakog godinjeg sastanka vraali su se ne
postigavi nita osim vijesti da e porezi biti preraspodijeljeni, meutim, u globalu oni su uvijek rasli.
Fabijan je zahtjevao svoje pare, a sve vee i vee svote poreznog novca su bile potrebne kako bi se njega
isplatilo.

Tad je dolo do stvaranja itavog spektra stranakih politika - ljudi su se poeli svaati koja grupa
upravitelja moe najbolje rijeiti probleme. Svaali su se oko linosti, ideoligija, stranakih programa, svega
osim - istinskih problema.
U jednom gradu je kamatni dug premaio iznos poreza koji je bio prikupljen tokom posljednje godine dana.
U cijeloj zemlji se suma neplaenog kamatnog novca poveavala, a dodatna kamata se zaraunavala i na
neplaene kamate.

Malo po malo, Fabijan i njegovi prijatelji postajali su vlasnici velikog dijela stvarnog bogatstva zemlje. On je
time dobio i veu mogunost nadzora nad ljudima. Meutim, taj nadzor je jo uvijek bio nepotpun. Znali su
da situacija nee biti sigurna dok svaka osoba ne bude stavljena pod kontrolu.
Veina onih ljudi koji su se protivili sistemu bili su uutkivani financijskim pritiscima ili su trpjeli javno
izrugivanje. Da bi to mogli raditi, Fabijan i njegovi prijatelji kupili su veinu novina, televizijskih i radio
stanica a on je paljivo odabirao i ljude koji e njima upravljati. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu elju za
poboljanjem svijeta ali nisu mogli postati svjesni da su iskoritavani. Njihova rjeenja su se uvijek bavila
posljedicama problema, a nikad uzrokom.
Postojalo je nekoliko razliitih novina - jedne za desno krilo, druge za lijevo. Jedne za radnike, druge za
efove itd. Nije bilo bitno u koje se vjeruje sve dok se nisu doticale istinskog problema.
Fabijanov plan se skoro pribliio svom potpunom ispunjenju. Cijela zemlja mu je bila duna. Kroz obrazovni
sistem i medije, on je uspostavio nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli vjerovati samo ono to je on
od njih traio.
Kad ovjek ima mnogo vie novca nego to ga moe potroiti na svoje prohtjeve, to mu onda uope
preostaje to bi ga moglo uzbuditi? Za one s mentalitetom vladajue klase, odgovor je mo - sirova mo
nad drugim ljudskim biima. Dok su u vladi i medijima bili koriteni idealisti, pravi rukovodioci koje je
Fabijan traio bili su oni s mentalitetom vladajue klase.
Veina zlatara su postali takvima. Poznavali su osjeaj velikog bogatstva, ali ih ono vie nije uzbuivalo.
Traili su izazov i uzbuenje, a ostvarenje potpune vlasti i moi nad ljudskim masama predstavljalo je
jednu krajnje izazovnu igru.
Oni su vjerovali da su superiorni u odnosu na druge. "Nae je pravo i dunost da vladamo. Ljudske mase
ne znaju to je dobro za njih. One trebaju biti okupljene i organizirane. Vlast je nae pravo po roenju."
U cijeloj zemlji Fabijan i njegovi prijatelji posjedovali su mnogo kreditnih agencija. Istina, bile su privatne i
odvojeno posjedovane. Teoretski, one su predstavljale konkurenciju jedne drugima ali u stvarnosti radile su
vrlo vrsto i zajedniki. Nakon to su uvjerili par namjesnika, osnovali su jednu instituciju koju su nazvali
'Centar Novanih Rezervi'. Nisu ak koristili ni svoj novac za to - stvorili su zajam od dijela novca iz
depozita drugih ljudi.

Ova institucija je izvana odavala dojam reguliranja financijskih poslova od strane vlade, ali za divno udo,
ni jednom namjesniku ili dravnom slubeniku nije nikada bilo dozvoljeno da postane lan upravnog
odbora.
Vlada vie nije posuivala direktno od Fabijana, nego iz 'Centra Novanih Rezervi'. Garanciju koja se
nudila Fabijanu u smislu da e posueni novac biti vraen, predstavljao je procjenjeni iznos poreza koji e
se prikupiti od naroda sljedee godine. Sve to je bilo u skladu s Fabijanovom namjerom da otkloni svaku
sumnju da je on taj koji kontrolira financije zemlje, stvarajui utisak da se tu radi o vladinoj djelatnosti.
Meutim, on je iza kulisa i dalje sve kontrolirao.

Fabijan je imao toliku kontrolu nad vladom, da je ona bila prisiljena da se ponaa onako kako joj je on
nalagao. Tako se on naprasno hvalio: "Dajte mi nadzor nad novcem nacije i nee me zanimati tko
donosi zakone." Nije bilo vano koja grupa namjesnika se birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, ilom
kucavicom nacije.
Vlast je uzimala novac, ali kamata je uvijek bila zaraunavana na svaku posudbu. Sve vie i vie je
izdavano na socijalnu pomo i nije prolo dugo, a vlada vie nije bila u stanju plaati ni kamate, a kamoli
glavnicu.
Pored svega toga, ipak je bilo onih ljudi koji su se jo uvijek pitali: " Novac je jedan sistem koji je stvoren od
strane ovjeka. Zasigurno ga se moe napraviti takvim da mu slui, umjesto da njime vlada?" Meutim,
takvih je ljudi bilo malo, a njihovi glasovi su se utapali u jednoj divljoj utrci za nepostojeim interesom ili
kamatom.
Administracije i stranake etikete su se stalno mijenjale ali glavna politika se stalno nastavljala, bez obzira
na to koja je vlast imala prividnu mo. Svakom godinom, Fabijanov krajnji cilj bliio se svom ispunjenju.
Narodna politika nije znaila nita, narod je oporezovan do krajnjih granica, tako da vie nije mogao plaati.
Uvjeti za Fabijanov posljedni potez su sazreli.
10% novanih zaliha bilo je jo uvijek u obliku novanica i kovanica. Ovo je valjalo biti ukinuto na nain koji
nee pobuivati sumnju. Dok su ljudi koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kako su htjeli, tako
da su jo uvijek imali neto kontrole nad svojim ivotima.

Meutim, nije bilo uvijek sigurno nositi sa sobom novanice i kovanice. ekovi nisu bili prihvaani izvan
lokalnih zajednica i stoga se traio neki praktiniji sistem. I gle uda, Fabijan je opet imao spreman
odgovor!? Njegova je organizacija izdala svima jednu malu plastinu karticu na kojoj je bilo upisano ime
osobe, njena fotografija i identifikacijski broj.
Kad bi ta karta bila predoena, vlasnik trgovine bi nazvao centralni kompjuter da provjeri iznos kredita.
Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati to je htjela do odreenog iznosa.
Isprva, ljudima je bilo doputeno kupovati za male svote na kredit koji je mogao biti isplaen mjeseno,
tako da kamate nisu bile naplaivane. Ovo je pogodovalo radnicima koji su radili za plau ali ne i
poduzetnicima. Oni su morali instalirati maineriju, proizvoditi dobra, isplaivati dohotke itd. Ukoliko bi
pretjerali za koji mjesec, bila bi im uraunata kamata od 1.5% za svaki mjesec duga. Ta svota je iznosila
18% godinje.
Poduzimai nisu imali druge nego dodati 18% na prodajnu cijenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit (18%)
nije bio iznajmljen nikome. U cijeloj zemlji, poduzetnicima je dan nemogu zadatak da plaaju $118 za
svakih $100 koje su posudili tih dodatnih $18 nikad nije ni bilo napravljeno.
Fabijan i njegovi prijatelji sada su opet poveali svoj ugled u drutvu koje ih je sada smatralo olienjem
uspjeha i potovanja. Njegova predvianja u financijama i ekonomiji sada su prihvaena skoro kao vjerska
uvjerenja.
Pod pritiskom poveanih poreza, mnoge sitne zanatlije i privatni poduzetnici bili su uniteni. Za razliite
djelatnosti bilo je nuno imati specijalne dozvole, tako da je onima koji su preostali, poslovanje postalo
veoma oteano.
Fabijan je posjedovao i upravljao svim velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala, a koje su
naizgled bile u meusobnoj konkurenciji. Na kraju, svi rivali bili su izgurani iz poslovanja kao i mali
privrednici. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih kompanija koje su bile pod vladinom zatitom.
Fabijan je elio da uz pomo sistema plastinih kartica eliminira novanice i kovanice. Plan mu je bio da
kad se novac skroz povue iz opticaja, samo one organizacije i firme koje koriste kompjuterski financijski
sistem moi e nastaviti s poslovanjem.
Znao je kako e neki izgubiti svoje iskaznice i tako postati nesposobni da kupuju i prodaju dok im se ne
ustanovi identitet. elio je da se donese zakon po kojem bi svatko morao imati istetoviran identifikacijski
broj na ruci ili elu. Taj bi broj bio vidljiv samo na jednom posebnom svjetlu i bio bi povezan s kompjuterom.

10

Svaki bi kompjuter bio povezan s jednim ogromnim centralnim kompjuterom, kako bi Fabijan mogao znati
sve o svakome.
Kraj
Preneseno sa: http://www.galaksija.com/planeta/novac.htm
Original na engleskom: http://www.relfe.com
Autorska prava: Larry Hannigan 1971, Australija

11