IVANA JADRI-KUAN

TOVANJE CARSKOG KULTA U ISI

VENERATION OF THE IMPERIAL CULT IN ISSA

UDK:
904 : 292.21 (497.5 Vis) 652
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 3. 2. 2010.
Prihvaeno: 24. 2. 2010.

Ivana Jadri-Kuan
HR, 23 000 Zadar
Odjel za arheologiju
Sveuilite u Zadru
Obala kralja Petra Kreimira IV. br. 2
ijadric@unizd.hr

Carski kult u zapadnim provincijama organizira carska obitelj kao sredstvo kontroliranja
novoosvojenih podruja. Bio je to jedan od dobro smiljenih naina politike propagande
kojim se uvala sredinja vlast, a time i Rimsko Carstvo. Uvoenje carskog kulta u provinciju Dalmaciju dio je sloenog procesa koji zapoinje Oktavijanovim osvajanjima Ilirika
od 35. do 33. g. pr. Kr. Prema danas izgubljenom natpisu cara Augusta koji se nalazio na
postamentu njegova bronana kipa (DIVVS AVGVSTVS PATER PROVIDENT.), moemo rei kako je uvoenje carskog kulta u Isu vjerojatno zapoelo ve nakon smrti cara
Augusta. Pravi zamah doivljava u doba cara Tiberija, kada namjesnik Publije Kornelije
Dolabela aktivno organizira tovanje unutar itave provincije Dalmacije. ak je i Tiberijev
sin Druz (Drusus Iulius Caesar) boravio u Isi i tom prilikom izgradio ili proirio vjebalite (campus). O tovanju carskoga kulta u gradu svjedoe brojni arheoloki ostatci, meu
kojima se istiu monumentalne statue careva (boanskog Augusta, cara Klaudija, portret
Trajana, statua cara Vespazijana).
Kljune rijei: carski kult, Isa (Issa), boanski August, Druz, Dolabela, Klaudije, Vespazijan,
Trajan

83

tovanje carskog kulta u Isi

Carski kult, jedan od najsloenijih fenomena u Rimskome Carstvu, bio je temelj carske vladavine. Poetke kulta
istaknutih pojedinaca nalazimo ve u 3. st. pr. Kr., kada
rimska kultura i religija dolazi pod snaan utjecaj helenizma, te je postalo uobiajeno dodjeljivanje boanskih
poasti istaknutim pojedincima. Prvi put Rimljani su se
susreli s takvim boanskim poastima godine 212. pr. Kr.
na Siciliji, kada su stanovnici grada Sirakuze doekali
Marcela (C. Marcellus), osloboditelja od kartake vladavine, kao spasitelja, te ustanovili znaajni festival u njegovu
ast.1 Ve prije toga su u Egiptu faraone tisuama godina
smatrali bogovima, a helenistiki je Istok, naviknut na
oboavanje ivuih vladara2, potpavi pod rimsku vlast,
ubrzo poeo iskazivati boanske poasti za ivota i istaknutim Rimljanima.3
Meutim, rimska institucija trajne divinizacije nije
bila jednostavno preslika modela helenistikih boanskih monarhija, niti je proistekla iz politike udvornosti Istoka.4 Carski kult Zapada formirao se pod stalnim
utjecajem privatne religije aristokracije na rimsku javnu
religiju.5 Njegove korijene nalazimo u rimskoj privatnoj
religiji, a omoguila ga je Oktavijanova politika u specifinom vremenu transformacije republikanskog sustava u
Principat. Tako je Oktavijan August nastavkom tovanja
ranijeg kulta gensa Julijevaca kult Vediovis (izjednaenog
s Askanijem Julom) polako transformirao u javni carski
kult. Kult Vediovis-Iulus, kao izrazita znaajka julijevske
tradicije, bio je jasna poveznica s Jupiterom, s kojim se

1
2

4
5

84

Cic., Verr., II, 2, 51; Fischwick 1993a, str. 46. Festival je nazvan Marcellia.
Fischwick 1993a. tovanje vladara u helenistiko doba moemo
podijeliti u dva oblika: kult vladara koji je spontano kreiran slobodnom odlukom pojedinih polisa (vladar je bio jedan od slubenih
bogova polisa i aen je zajedno s ostalim gradskim boanstvima)
i dravni dinastiki kult kralja slubeno nametnut u znaajnim
kraljevstvima helenistikog svijeta. Svrha je bila da se naglasi veza
kralja s osnivaem svoje dinastije kao nain legitimiziranja njegove
vlasti, te da se lojalnost naroda usmjeri prema centralnoj vlasti. Vladar je bio univerzalni dobroinitelj i spasitelj itavog kraljevstva.
Fishwick 1993a, str. 3. Povezivanje ivueg ovjeka s kultom heroja
bila je tradicija grkih gradova polisa. Oni su imali obiaj nagraivanja svojih dobroinitelja posthumnim poastima. Pokopali bi ga
u agori i tovali na oltaru s obrednim rtvovanjem; bila je to nagrada i legitiman nain pokazivanja zahvalnosti u ime zajednice kojoj
je sluio. Kult heroja na neki je nain bio slian kultu bogova. Nuene su mu boanske poasti jednake onima danima bogu (isotheoi timai), kao rtvovanja na oltarima, slike, hramovi, sveenici, festivali
sa sveanim procesijama, igre. Heroji su mogli imati svoje mjesto u
okolici boga, te su tako dijelili tovanje s njim. ak i privatni graanin koji je obavljao neku istaknutu dunost mogao je biti nagraen
javnim kultom. Graani polisa prepoznavali su ga kao onoga ije su
moi nadile uobiajenu ljudsku razinu, te su stoga bile vrijedne da
se nagrade boanskim poastima.
Fischwick 1993a, str. 46-51.
Rpke 2007, str. 25-26.

povezao Cezar, a poslije i rimski carevi. Cezar je ak u

posljednjim mjesecima svoga ivota sam sebe nazivao Iuppiter Iulius.6
U zapadnim provincijama Carstva kult je organizirala sama carska obitelj kao sredstvo kontroliranja novoosvojenih podruja. Njegova inicijalna faza manifestira se
ustanovljenjem kultnih sredita oko kojih se organizira
tovanje za peregrinske starosjedilake zajednice, i to
na pokrajinskoj ili provincijskoj razini. Izvori pokazuju
kako su se poetci provincijskoga carskog kulta pojavili
u provinciji Galija Komata (Gallia Comata) te su ovisili o samom Augustu, to jest o njegovu posinku Druzu.
Car August odlazi iz Galije 13. g. pr. Kr.7 i ostavlja Druza
da vodi njegove daljnje vojne pohode i iri rimsku dominaciju do granica rijeke Elbe. Druz je provodio cenzus
u galskim zemljama, a kako su galska plemena bila time
nezadovoljna,8 12. g. pr. Kr. pozvao je glavare svih plemena na veliku proslavu u Lugdunum prvog dana mjeseca
augusta,9 i tom prilikom utemeljio je oltar ara Augusti
zajedno s boicom Romom.10 Dvije godine kasnije, prvog augusta 10. g. pr. Kr., plemena11 su posvetila znaajan
oltar i tom prilikom imenovan je sveenik (sacerdos) C.
Iulius Vercondaridubnus,12 kojeg su po svoj prilici izabra-

Dio 44, 6, 4. U Grkoj i Rimu bilo je raireno vjerovanje kako su

kraljevi i znaajni ljudi bili potomci bogova; tako je Eneja bio potomak Venerin, Romul Marsov. Iulus, osniva Cezarova roda, bio je
sin Jupiterov u posebnom smislu jer je njegov otac Aeneas nakon
smrti bio tovan kao Jupiter.
7 Nakon inauguriranja provincije Tres Galliae August se vraa u
Rim.
8 Liv., Epit., 139. Civitates Germaniae cis Rhenum positae oppugnantur a Druso, tumultus, qui ob censum exortus in Gallia erat, componitur.
9 Fischwick 1978, br. 1204. Fasti pokazuju kako je prvi dan mjeseca
augusta bio natalis hrama Viktorije na Palatinu te godinjica Antonijeve smrti koja je slavljena kroz feriae.
10 U vezi s datumom ustanovljenja oltara i sadraja kulta postoje
kontradikcije. Livije donosi da je 12. g. pr. Kr. na uu dviju rijeka
posveen oltar boanskog Cezara i imenovan sveenik (Liv. Per.,
CXXXIX: Ara divi Caesaris ad confluentem Araris et Rhodani dedicata sacerdote creato C. Iulio Vercondaridubno Aeduo), dok Svetonije to stavlja u 10. g. pr. Kr. (Suet., Claud., 2, 1: Claudius natus est
Iullo Antonio Fabio Africano conss. Kal. Aug. Luguduni eo ipso die
quo primum ara ibi Augusto dedicata est).
11 Dio 54, 36. Posveen je od devet civitates. Jednu civitates inilo je
vie plemenskih zajednica.
12 54, 36, 3-4; Suet., Claud., 2, 1; Deininger 1965, str. 23. Pretpostavlja
kako se je prvog dana mjeseca augusta odravao festival keltskog
boga Luga (Lugnasad) i August je vjerojatno utemeljio oltar na taj
dan zbog predrimske, keltske tradicije. No za to nema vrstih dokaza. Fischwick 1993a, str. 100. Cezarov izvjetaj otkriva da je ve
u Lugdunu postojala domorodaka tradicija okupljanja plemena na
kojima se raspravljalo o meuplemenskim odnosima. To su vjerojatno bili sinodi, u kojima su sudjelovali samo poglavari i plemii.
Sam Cezar sazivao je concilium galskih plemia u razliitim povodima, na primjer zbog pobune Vercingetorixa.

Izdanja HAD-a 26/2010., 83-94

li galski voe, pripadnici autohtone aristokracije, prije

negoli sam Druz. Oltar je bio arina toka oko koje je
ustanovljen kult za tri administrativne jedinice, provincije Gallia Lugdunensis, Gallia Aquitania i Gallia Belgica.
Oltar je ustanovljen na teritoriju (pagus) znanom preko
keltskoga imena Condate, koji je ve prije uivao neki
oblik lokalne autonomije.
Oltar u Lugdunu od radikalne je vanosti za budui
razvoj carskoga kulta zbog niza znaajki. Osobito je vaan
izbor oltara kao kultnog spomenika. Naime, ve od poetka Republike uobiajeno mjesto tovanja bio je grkoetruanski hram, no pod carem Augustom oltarna forma
vratila se u modu. Car je uvidio vanost takve strukture,
koja sada poiva na uzorima helenistikih monumentalnih spomenika, pa se stoga grade Ara Fortunae Reducis,13
Ara Cererae Mater i Ops Augusta,14 te slavna Ara Pacis
Augusta na Marsovu polju.15 Razvidno je dakle kako je u
Lugdunu carev posinak Druz kultni spomenik odabrao
prema slubenim uputama cara Augusta.
Najraniji trag pokrajinskog kulta u zapadnim provincijama Rimskog Carstva sauvan je u sjeverozapadnoj Hispaniji utemeljenjem triju oltara, Arae Sestianae. Njihovi materijalni ostatci nisu otkriveni, no literarni izvori pokazuju
kako su bili posveeni Augustu (Augusto dicatae).16 Oltare
je podignuo rimski zapovjednik L. Sestius Quirinalis Albinianus, koji je od 22. do 19. g. pr. Kr. bio upravitelj provincije Hispanije Ulterior, te su po njemu oltari i dobili ime.17
Stoga je vrlo vjerojatno kako ih je ustanovio Sestije 19. g. pr.
Kr., nakon Agripina pokoravanja plemena u sjeverozapadnoj Hispaniji.18 No, usporeujui s rimskom praksom toga
doba posvjedoenom u Lugdunu, te imajui na umu kako
je podruje bilo vrlo bitno za podupiranje daljnjih vojnih
pohoda rimske vojske, podizanje oltara moemo takoer
povezati s Augustovim boravkom u Hispaniji, od 16. do 13.

13 Dio, LIV, 10. Oltar je podignuo rimski Senat 19. pr. Kr. kraj porta
Capena u Rimu u ast Augustova povratka s Istoka kada je ulazio u
grad, dvanaestog dana mjeseca oktobra. Kod ovog oltara slavljena
je Augustalia.
14 CIL1, 240, 324. Oltar to ga je August podignuo 7. g., vjerojatno u
ast Livijinu.
15 Oltar Velianstvenog mira podignut je po naredbi Senata od 13. do
9. g. pr. Kr., kako bi se proslavio Augustov povratak iz Hispanije i
Galije.
16 Ptol., Geogr., 2, 6, 3. ; Pomponius Mela 3, 13. In
Astyrum litore Noega est oppiudum et tres arae, quas Sestianas vocant, in paeninsula sedent et sunt Augusti nomine sacrae.; Plin., n. h.,
4, 3. Celtici cognomine Neri et super Tamarci, quorum in paeninsula
tres arae Sestianae Augusto dicatae
17 Godine 197. pr. Kr. osnovane su provincije Hispania Citerior i Hispania Ulterior. U vrijeme principata Hispania Citerior mijenja ime
u Hispania Tarraconensis, a Hispania Ulterior se dijeli na Baetica i
Lusitania.
18 Fischwick 2002a, str. 7.

g. pr. Kr. To je razdoblje kada pokrajine Asturia i Callaecia

jo nisu bile ukljuene u rimsku provinciju.19 Obrazac za to
moemo vidjeti ve u Lugdunu, gdje je nakon Augustova
odlaska iz Triju Galija Druz ustanovio provincijski carski
kult. Okolnosti u obje regije ine se slinima, no razlika je
u tome to su oltari sluili kao pokrajinska sredita sjeverozapadne Hispanije, te je oko njih ustanovljen kult za podruje tri konventa, conventus Lucensis, conventus Bracarensis i conventus Asturicensis, koji su vjerojatno postojali i
ranije, ili su ustanovljeni otprilike u isto vrijeme. injenicu
da su ustanovljena tri oltara, a ne jedan zajedniki,20 moemo objasniti time da ova podruja nisu bila ujedinjena
u jedan povezani savez. To je jedini tadanji primjer viestrukih oltara21 i jedini poznati sluaj imenovanja oltara
prema rimskom zapovjedniku; razlog je vjerojatno to to
je uvoenje carskog kulta bilo jo u eksperimentalnoj fazi.
Ostala osnivanja tog razdoblja imenovana su prema kultu
kojem su sluili (Ara Augusti) ili prema imenu plemena na
ijem je teritoriju oltar bio arina toka (Ara Ubiorum).
Premda nemamo sigurnih dokaza za opis tovanja koje se
ondje obavljalo, prema primjeru iz Lugduna te na osnovi Augustove politike koja je zabranjivala tovanje samog
cara, moemo ustvrditi da se na oltarima tovao kult Rome
i Augusta. Tako je peregrinsko stanovnitvo tovalo cara
i boicu, pokazujui time lojalnost caru i rimskoj dravi.
Bio je to jedan od dobro smiljenih naina politike propagande kojim se uvala sredinja vlast, a time i Rimsko
Carstvo.
Uvoenje carskog kulta u provinciju Dalmaciju dio
je sloenog procesa koji zapoinje Oktavijanovim osvajanjima Ilirika od 35. do 33. g. pr. Kr., kojima je ponovno
osvojio teritorij to je bio izgubljen u vrijeme graanskih
ratova izmeu Cezara i Pompeja,22 posebno onaj koji su
napadali i anektirali Delmati,23 i proirio ga. Osim to je
tim ratovima osvojen novi teritorij i osigurane sjeverne
granice Italije, njihovo se znaenje ogleda i u osobnoj

19 Fischwick 1993a, str. 143. Pretpostavlja se da su oltari bilo podignuti pojedinano za svaku od tri legija (IV Macedonica, VI Victrix, X
Gemina) koje su tada bile smjetene u sjeverozapadnoj Hispaniji.
No nijedan od ve postojeih oltara Augustova doba nije bio namijenjen legionarskom svetitu, pa je to bilo vrlo malo vjerojatno.
20 U Lugdunu je jedan savezni oltar sluio trima administrativnim
podjelama Galije (Aquitania, Belgica i Lugdunensis).
21 Paralela njima su kasniji flavijevski oltari, arae Flaviae, podignute
u Decumanes Agri na podruju jugozapadne Germanije, gdje su tri
oltara posveena Vespazijanu, Titu i Domicijanu.
22 Rat izmeu Cezarovih i Pompejevih snaga dijelom se odigravao na
Jadranu (v. Bili-Dujmui 2000).
23 App., Illyr., 12. U vrijeme Cezarova prokonzulata u Iliriku, vjerojatno 50. g. pr. Kr., Delmati su Liburnima oduzeli Promonu, pa su
ovi stoga pomo zatraili od Cezara. Cezar je pokuao rijeiti spor
mirnim diplomatskim putem, ali kad se to pokazalo neuspjenim,
poslao je snane vojne snage koje su Delmati porazili.

85

tovanje carskog kulta u Isi

propagandi Oktavijana kao uspjenog vojnog zapovjednika, u svemu jednaka svojemu boanskom ocu Cezaru.
Na taj je nain on elio pridobiti simpatije Senata i rimskog naroda, s jasno definiranim stavom tienja Italije
od neprijateljskih napada. Stoga je pomno i promiljeno
kreirao povoljnu atmosferu za sebe. elio je dosegnuti vrhovnu mo i pojaviti se kao imperator, bio je dobro
svjestan uinka propagande i sve je pomno planirao kako
bi postigao svoj cilj. Znaajan pothvat bilo je i vraanje
bojnih znakova (signa) koje je Aulo Gabinije bio izgubio
u ratu protiv Delmata;24 vraanjem zastava vraena je
rimska ast, a vojni uspjeh bio je spomenut i u Augustovim Res gestae.25 August je elio uvrstiti novo vladarsko
ustrojstvo, Principat, a jedan od naina kojim je to postizao, bilo je velianje ratnih uspjeha i vezivanje brojnog
peregrinskog stanovnitva iz novonastalih provincija uz
carski kult.
Na temelju danas izgubljenog natpisa iz Visa podignutog u ast boanskog Augusta, DIVVS AVGVSTVS PATER
PROVIDENT(IAE), koji se nalazio na postamentu njegova bronana kipa, a spominje ga talijanski humanist iz 15.
st. Cirijak iz Ankone,26 moemo ustvrditi da je uvoenje
carskog kulta u Isu zapoelo ve nakon Augustove smrti.
Issa civium Romanorum27 smjestila se u dananjem mjestu Visu na istoimenome otoku. Od prve pojave Rimljana
na podruju provincije Ilirika, 230. - 228. g. pr. Kr., Issa
je bila tretirana kao civitas libera et foederata. Cezarovim
dekretom iz 56. g. pr. Kr. taj pravni status je obnovljen.28
U graanskom ratu izmeu Cezara i Pomepeja stala je uz
Pompeja, te je nakon njegova poraza izgubila svoj raniji
poloaj. Osnivanjem kolonije Salone pripala je njezinom
upravnom podruju, te je vjerojatno, kao i trogirska zajednica, bila pod njezinom vojnom upravom. Prema Suiu, Isa nije bila ni municipij ni kolonija, no graani su
posjedovali rimsko graansko pravo, ali unutar salonitanske kolonije. Sui smatra da je Isa bila administrativno
vezana uz Salonu, a civitet je vjerojatno stekla u vrijeme
cara Augusta.29 Stoga je i uslijedilo rano uvoenje njego-

24 App., Ilyrl., 25, 72; Zaninovi 1996, str. 211. Godine 48. pr. Kr. u
provinciju Ilirik stigao je konzular Aulo Gabinije s vojnom snagom
od 15 kohorti pjeaka i 3 tisue konjanika. Delmati su ga napali
iz zasjede 47. g. pr. Kr. kod Sinodija (Balina glavica kod Drnia) i
teko ga porazili, te uzeli bojne znakove (signa). Rimske su snage
pretrpile velike gubitke, poginulo je vie od 2000 vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna (Bell. Alex., 43, 3). Sam Gabinije uspio se povui u
Salonu, gdje je ubrzo i umro. Bili-Dujmui 2000, str. 181; aelKos 2005, str. 347.
25 Aug., Res Ges., 29.
26 Kirigin 1999, str. 406.
27 Plin., n. h., 3, 142.
28 Sui 1966, str. 181-194.
29 Sui 1964, str. 123.

86

va boanskog tovanja, u vrijeme kad rimska vlast ovdje

jo nije bila potpuno ojaana. Pritom je monumentalna
skulptura imala veliku ulogu kao sredstvo preko kojeg se
na najlaki mogui nain, to jest neizravnim doticajem
s carem i njegovom obitelji, vodila rimska propaganda.
Skulpture su bile kopije slubenih carskih kipova koje je
Senat postavljao u Rimu.
U Isi je zasada pronaeno pet monumentalnih carskih skulptura. Dvije pripadaju carevima julijevsko-klaudijevske dinastije, ije glave naalost nisu ostale sauvane. Jedna prikazuje cara kao polunago boanstvo,30 i nju
Branimir Gabrievi povezuje s boanskim Augustom.31
Uz ve spomenuti natpis cara Augusta to bi bila jo jedna
potvrda njegova tovanja u Isi. Car August umro je u Noli
14. godine, a 17. dana septembra mjeseca 17. godine odlukom Senata slubeno je, kao Divus Augustus, ukljuen
u dravni rimski kult, te je time potvren njegov boanski karakter.32 Za odravanje kulta imenovan je poseban
sveenik,33 kakve je imala nekolicina istaknutih bogova.
Germanik je bio imenovan na slubu prvog sveenika,
flamen Divus Augustus.34 Osim sveenika Senat je osnovao sveti kolegij plemenitih senatora, sodales Augustales,35
u koji su imenovani Tiberije, Druz, Germanik i Klaudije.
Za samog Augusta carski kult bio je ponajprije instrument
politike, koji je u njegovu tovanju pronaao djelotvornu
mo. Premda su se njegovi nasljednici postupno udaljili
od tipa boanstva koji je on ustanovio, August je carskom
kultu dao oblik koji je, kao i veina njegovih politikih
institucija, bio odreen da traje sve do vladavine Dioklecijana. On je postavio temelje koncepcije carske boanske
pozicije koje su carevi iza njega uzimali kao svoju snagu,
odrednicu za vladanje.
Druga se skulptura na temelju stilskih znaajki atribuira caru Tiberiju36 ili, prema miljenju N. Cambija, vjerojatno caru Klaudiju, budui da je car prikazan u klaudijevskom tipu oklopa (sl. 1, 2).37 Skulptura prikazuje cara u

30 uva se u Visu. Izraena je od dva dijela, te se gornji dio umetao u

donji.
31 Gabrievi 1968, str. 55.
32 Ross Taylor 1975, str. 226.
33 Kakav je sluaj bio i s Cezarom.
34 Fischwick 1993, str. 161. Sveenici su bili oblikovani po modelu flamen Dialis. Weinstock smatra da je kao uzor posluio flamen divi
Iulii (v. Weinstock 1971, str. 308).
35 Tac., Ann., 1, 54. Kolegij je bio organiziran 14. g. po uzoru na antike Titii sodales, kolegij sveenika Rima, koji su predstavljali drugo
pleme Rima, Tities ili Sabine. U doba Klaudija nazvani su sodales
Augustales Claudiales, u doba Flavijevaca sodales Flaviales, sodales
Flaviales Titiales, u doba Elijevaca sodales Hadrianales, sodales Antoniniani.
36 Gabrievi 1968, str. 58; Ivevi 1998, str. 75, sl. 1.
37 Cambi 2005, str. 49, sl. 62, 63.

Izdanja HAD-a 26/2010., 83-94

Slika 1.
Statua cara Klaudija, Arheoloki muzej u Zagrebu

Slika 2.
Statua cara Klaudija, stranji dio

bogato ukraenom metalnom oklopu,38 na ijoj je sredini

u reljefu prikazana glava Gorgone, ispod nje je tropej koji
okruuju dvije krilate Nike, a ispod njih uz deblo su privezana dva barbara (sl. 3). Rije je o simbolinim prikazima rimske slave i moi, koji su bili najupeatljiviji iskaz
rimske vlasti nad pobijeenim neprijateljem. Oni su kao
memento podsjeali peregrinsko domae stanovnitvo
kako je otpor rimskoj nadmoi besmislen.
Vrlo znaajan za Isu bio je i boravak Tiberijeva sina
Druza (Drusus Iulius Caesar) u gradu, koji je tom prili-

kom izgradio ili proirio gradsko vjebalite (campus). O

tome svjedoi natpis39 koji je pronaen podno Gradine,
u sredinjem dijelu grada (sl. 4). Taj se prostor nalazio
uz samo more te je odlino odgovarao uvjetima jednog
vjebalita, za koje moemo pretpostaviti kako se nalazilo upravo na mjestu pronalaska natpisa koji je krasio
njegov ulazni dio ili trijem. Antiki pisac Tacit spominje kako je Druz boravio u provinciji Dalmaciji kako bi
stekao naklonost postrojba i vojniku vjetinu.40 Prema

38 Gabrievi 1968, str. 57; Cambi 1998, str. 53; Ivevi 1998, str. 76,77.
Nekad se nalazila u zbirci Vicka Solinra u Splitu, a sada u Arheolokom muzeju u Zagrebu. Pronaena u Visu pod Gradinom.

39 Rendi-Mioevi 1952, str. 42: DRVSVS CAESAR Ti. aug. f. divi/

AVGVSTI NEPOS COS DEsign. iterum/ PONTIFEX AVGVR CAMPum dedit/ PVBLIO DOLABELLA LEG PRO praetore
40 Tac., Ann., 2, 44.

87

tovanje carskog kulta u Isi

Slika 3.
Statua cara Klaudija, detalj oklopa

istom izvoru on je u Iliriku boravio izmeu dva konzulata, to jest od zime 17./18. godine.41 Nakon toga odlazi
u Germaniju kako bi bratu Germaniku pomogao u ratu
protiv germanskih plemena, za koji im Senat odobrava
ovatio;42 nakon iznenadne smrti Germanika 19. godine i
njegova pogreba u Rimu, Druz odlazi natrag svojim ilirskim legijama.43 Kako se na natpisu pronaenom u Visu
spominje kao consul designatus iterum za 20. godinu
smatra se kako je Druz ondje boravio 19. i 20. godine,
to jest nakon bratova pogreba i prije preuzimanja svojega
drugog konzulata u svibnju 20. godine.44 Iz navedenog D.
Rendi-Mioevi zakljuuje kako je Tiberijev sin boravio
na podruju provincije Dalmacije u prekidima oko tri

41
42
43
44

88

Tac., Ann., 2, 44; 2, 53; 3,7.

Tac., Ann., 2, 64. utovantes urbem introirent.
Tac., Ann., 3, 7. et Drusus Illyricos ad exercitus profectus est.
Tac., Ann., 3, 19: 28. svibnja ulazi u slavlju u Rim (ovatio), nakon
to je bio privremeno napustio grad; CIL 14, 244: V. K. IVN DRVSVS caesar TRIVMPHAVIT EX ILLyrico.

godine, te je aktivno obilazio njezina sredita i brinuo se

za uspostavljanje carskog kulta.45 O tome svjedoi i njegova carska skulptura pronaena u Osoru, koja je, prema
miljenju N. Cambija, bila postavljena upravo u vrijeme
kad je sam Druz boravio u Dalmaciji.46 Sauvan je i mali
fragment staklene falere s prikazom Germanika ili Druza
Mlaeg.47 Stoga je upravo podizanje ili obnova vjebalita, postavljanje carskih kipova te dodjeljivanje vojnikih
odlikovanja bio bez sumnje propagandni materijal putem
kojeg je carev sin i mogui prestolonasljednik nastojao
stei popularnost i iskustvo.
Valja istaknuti kako upravo u vrijeme cara Tiberija
carski kult u provinciji Dalmaciji doivljava pravi procvat, kada njegovi namjesnici Publije Kornelije Dolabela
i Lucije Volusije Saturnin organiziraju tovanje u brojnim
gradovima.
tovanje carskog kulta u Isi nastavljeno je i u vrijeme
cara Vespazijana, koji se vratio Augustovoj praksi carskog
tovanja, te je uz kult ivueg cara i boice Rome ukljuio
i ostale divinizirane careve i carice. Kontekst tog znatnog
proirenja carskog tovanja bilo je uspinjanje na vlast nove
dinastije, ija je legitimnost bila nesigurna;48 manjkali su
joj autoritet i karizma koje je imala julijevsko-klaudijevska dinastija, te je Vespazijanu bila potrebna i potpora
starijih provincija. Posebna briga bila je usmjerena na
naglaavanje sjaja i veliine obiteljskog imena Flavijevaca.49 U tovanje su uz cara Vespazijana ukljueni dvojica
sinova, Tit i Domicijan. Djeli tog tovanja u Isi pokazuje
oteeni portret cara Vespazijana koji je danas smjeten u
Beu (sl. 5).50 Glava je spojena s tijelom u togi koje takoer potjee iz Visa, no prema miljenju profesora Cambija tom bi tijelu bila prikladnija znatno vea glava,51 to jest
rije je o portretu i tijelu dviju razliitih skulptura. Portret
se datira u posljednje godine cara Vespazijana.52
Razdoblju Flavijevaca pripada i statua mukarca odjevenog u togu, ija glava nije ostala sauvana, pa moemo
samo pretpostavljati da je prikazivala jednog od dvojice
Vespazijanovih sinova, nasljednika, koji su takoer bili
ukljueni u tovanje. S. Ivevi53 povezuje statuu s portre-

45 Rendi-Mioevi 1952, str. 41-49.

46 Cambi 1998, str. 46; Isti 2000, str. 39. Postavljen je 17/18. g. ili 19/20. g.
47 uva se u Muzeju Franjevakog samostana u Sinju. Nije objavljena
(v. Cambi 2000, str. 40).
48 Tac., Hist., 2, 97; Suet., Vesp., 4, 3. Vespazijan je bio osobito nepopularan u Africi, te u Hispaniji i Galiji, gdje je njegovim suparnicima
Galbi i Viteliju dana potpora tijekom graanskog rata.
49 Tit i Vespazijan bili su oboje divinizirani u apoteozi.
50 Cambi 2005, str. 64, sl. 88, 89. Smjetena je u Kunsthistorisches Museum u Beu (inv. br. I 654+669). Visoka je 2,5 m.
51 Cambi 1998, str. 53; Isti 2000, str. 98.
52 Cambi 1991, str. 74; Ivevi 1998, str. 79.
53 Ivevi 1998, str. 80.

Izdanja HAD-a 26/2010., 83-94

Slika 4.
Druzov natpis, Arheoloki muzej - Split

tom cara Domicijana koji se uva u Arheolokom muzeju

u Splitu.54 Portret je prepravljen u Trajanov, nakon to mu
je Senat izglasao damnatio memoriae, ali se od prvobitnog portreta Domicijana prepoznaje jo naglaena brada
koja je bila karakteristini dio njegove fizionomije.
tovanje carskog kulta nastavljeno je u Isi i u vrijeme
dinastije adoptivnih careva, to pokazuje Trajanov portret (sl. 6). Carska politika tog razdoblja poivala je na
predodbi da je cara izabrao boanski Jupiter. Plinije u
svojem hvalospjevu o Trajanovoj vladavini kae kako je
car izabran ne slijepim aktom nade, ve jasno i otvoreno voljom Jupitera.55 Car nadalje dobiva naslov Optimus,
koji naglaava njegov status kao zemaljske kopije boga
Jupitera, a u istom obliku javlja se na slavoluku u Beneventu, na kojemu mu Jupiter daruje munju (sl. 7).56 Stoga

54 Cambi 2005, str. 67, sl. 92.

55 Plin., Pan., 1. 3-5. non enim occulta potestate fatorum, sed ab Iove
ipso coram ac palam repertus electus est.
56 Fears 1981, str. 3-141.

je portretiran u istoj veliini kao i ostali bogovi i boanske

personifikacije. On je boanski posrednik, kojemu je Jupiter povjerio brigu nad ljudskom vrstom. Tim portretom
zavravaju svjedoanstva o tovanju carskog kulta u Isi.
Je li tovanje nastavljeno i u vrijeme dinastije Antonina i
kasnije, u nedostatku arheolokih nalaza, moemo samo
pretpostaviti.
Postavlja se pitanje gdje je bila izloena carska skulptura Ise. Arheoloki ostatci Ise pokazuju kako je na podruju podno Gradine, a u blizini foruma ve prije bio
izgraen monumentalni trijem s niama,57 te se uobiajeno s njim povezivala i carska skulptura Ise: skulpture su
se postavljale u njegove nie. Pronaene carske skulpture
Ise vrlo su velikih dimenzija, pa ak i nadnaravnih, poput statue Domicijana/Trajana, te one, prema miljenu N.
Cambija, nisu mogle stajati u niama.58 Stoga je vjerojatnije kako su statue bile izloene u nekom manjem svetitu

57 Gabrievi 1979, str. 553-562.

58 Cambi 1998, str. 57.

89

tovanje carskog kulta u Isi

Slika 5.
Statua cara Vespazijana (preuzeto: N. Cambi, 2005, 64, sl. 88), Kunsthistorisches Museum, Be

Slika 6.
Portret cara Trajana, Arheoloki muzej - Split

carskoga kulta, kao to je to bio sluaj u Naroni (sl. 8),

Oneju (Oneum), Enoni Na podruju istono od termi
pronaen je ulomak arhitrava s triglifima i metopama,
koji je po svoj prilici pripadao hramu.59 Na podruju Ise
pronaena su i vrata hrama,60 te je oito da je municipalni hram postojao u Isi, vjerojatno na podruju foruma, a
tovanje carskog kulta moglo se obavljati i u njemu.
Za kraj moemo zakljuiti kako je tovanje carskog
kulta u Isi zapoelo vrlo rano, ve nakon smrti cara Augusta, a kult se vjerojatno odvijao u nekom manjem carskom svetitu, koje se nalazilo na prostoru foruma. Velik
poticaj carskome kultu dao je Tiberijev sin Druz, koji je
i sam boravio u Isi i tom prilikom obnovio ili izgradio
vjebalite. tovanje je nastavljeno i u doba dinastije Fla-

59 Gabrievi 1968, str. 30-31.

60 Giunio 1997, str. 457.

90

Slika 7.
Trajanov slavoluk u Beneventu

Izdanja HAD-a 26/2010., 83-94

Slika 8.
Svetite carskog kulta, Narona

vijevaca te cara Trajana, a nakon toga arheoloki tragovi

carskog tovanja nestaju. Ipak valja naglasiti kako e budua arheoloka istraivanja zasigurno otkriti i neke nove
tragove carskog kulta, koji e nam pruiti potpuniju sliku
njegova tovanja i njegova prestanka u gradu Isi.

91

tovanje carskog kulta u Isi

Literatura:
Abrami 1949
M. Abrami, Arheoloka istraivanja grke kolonije Isa na
otoku Visu, Ljetopis Jugoslavenske Akademije znanosti i
umjetnosti 55, Zagreb 1949, 9-19.
Bili-Dujmui 2004
S. Bili-Dujmui, Oktavijanova kampanja protiv Delmata 34. - 33. pr. Kr., doktorska disertacija, Sveuilite u Zadru 2004.
Cambi 1983
N. Cambi, Tri carska portreta iz Osora, u: Arheoloka
istraivanja na otocima Cresu i Loinju, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva 7, Zagreb 1983, 85-99.
Cambi 1991
N. Cambi, Antiki portret u Hrvatskoj, Split 1991.
Cambi 1998
N. Cambi, Skupine carskih kipova u rimskoj provinciji
Dalmaciji, Histria Antiqua 4, Pula 1998, 45-63.
Cambi 2000
N. Cambi, Imago animi, Antiki portret u Hrvatskoj, Split
2000.
Cambi 2005
N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
argo 2003
B. argo, Arheoloka djelatnost na otoku Visu i njegovu
arhipelagu od 1992. do 2003., Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 95, Zagreb 2003, 399-469.
argo 2004
B. argo, Issa, povijesno-arheoloki vodi, Split -Vis 2004.
Deininger 1965
J. Deininger, Die Provinziallandtage der rmischen Kaiserzeit von Augustus bis zum Ende des dritten Jahrhunderts
n.Chr., Vestigia 6, Mnchen 1965.
Fears 1981
J. R. Fears, The Cult of Jupiter and Roman Imperial Ideology, Aufstieg und Niedergang der rmischen Welt, 2, 17, 1,
Berlin - New York 1981, 3-141.

Fischwick 1978
D. Fischwick, The Development of Provinicial Ruler Worship in the Western Roman Empire, Aufstieg und Niedergang der Rmischen Welt 2, 16, 2, Berlin-New York 1978,
1201-1253.
Fischwick 1990
D. Fischwick, Prudentius and the Cult of Divus Augustus,
Historia 39, Sttutgart 1990, 475-486.
Fischwick 1991
D. Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, Studies
in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman
Empire vol. II, 1, Leiden-New York - Kobenhavn -Kln
1991.
Fischwick 1992
D. Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, Studies
in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman
Empire vol. II, 2, Leiden-New York-Kln 1992.
Fischwick 1993a
D. Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, Studies
in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman
Empire vol. I, 1, Leiden-New York-Kln 1993.
Fischwick 1993b
D. Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, Studies
in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman
Empire vol. I, 2, Leiden-New York-Kln 1993.
Fischwick 2002a
D. Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, Studies
in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman
Empire, Institution and Evolution III, 1, Leiden- Boston
-Kln. 2002.
Fischwick 2002b
D. Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, Studies
in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman
Empire, The Provincial Priesthood III, 2, Leiden- Boston
-Kln 2002.
Fischwick 2005
D. Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, Studies
in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman
Empire, Bibliography, Indices, Addenda III, 4, LeidenBoston 2005.
Gabrievi 1968
B. Gabrievi, Antiki spomenici otoka Visa, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 17, Split 1968, 5-60.

92

Izdanja HAD-a 26/2010., 83-94

Gabrievi 1970
B. Gabrievi, Issa i njezin patron Q. Numerius Rufus,
Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb 1970, 553-562.

Sui 1964
M. Sui, Neka pitanja u vezi s municipalitetom antikog
Zadra, Zadarski Zbornik, Zagreb 1964, 117-128.

Giunio 1997
K. Giunio, Tipologija rimskih carskih hramova i njihov
odraz na istonoj obali Jadrana, magistarski rad (rukopis),
Filozofski fakultet, Sveuilite u Zagrebu 1997.

Sui 1966
M. Sui, Marginalije uz isejsko poslanstvo Cezaru, Vjesnik
za arheologiju i historiju dalmatinsku 68, Split 1966, 181194.

Glavii-Mileti 2008
M. Glavii-. Mileti, Critical approach to the exhibitions
of the Imperial Cult in the Roman Illyricum with regard
to its early stage of development, BAR International Series
1877, Oxford 2008, 417-426.

Sui 1981
M. Sui, Zadar u starom vijeku, Zadar 1981.

Ivevi 1998
S. Ivevi, Carske statue s Visa, Histria Antiqua 4, Pula
1998, 75-84.
Jadri-Mileti 2009
I. Jadri - . Mileti, Liburnski carski kult, Archaeologia
Adriatiaca 2, Zadar 2009, 75-90.
Kirigin 1999
B. Kirigin, Arheologija otoka Visa, Bieva, Sveca i Palagrue, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 90-91,
Split 1999, 405-458.
Kornemann 1960
E. Kornemann, Tiberius, Stuttgart 1960.
Levick 1999
B. Levick, Tiberius, the Politican, London and New York
1999.

Sui 1996a
M. Sui, Pravni poloaj grkih gradova u Manijskom zalivu za rimske vladavine, Opera selecta, Zadar 1996a, 289316.
Sui 1996b
M. Sui, Marginalije uz Isejsko poslanstvo Cezaru, Opera
selecta, Zadar 1996b, 317-330.
ael-Kos 2005
M. ael-Kos, Appian and Illyricum, Ljubljana 2005.
Waters 1975
K. H. Waters, The Reign of Trajan and its Place in Contemporary Scohlarship, Aufstieg und Niedergang der Rmischen Welt 2, 2, Berlin-New York 1975, 381-431.
Weinstock 1971
S. Weinstock, Divus Julius, Oxford 1971.
Zaninovi 1996
M. Zaninovi, Od Helena do Hrvata, Zagreb 1996.

Maranon 1956
G. Maranon, Tiberius, A Study in Resentment, London
1956.

Zaninovi 1998
M. Zaninovi, Neki aspekti Augustova kulta u Dalmaciji,
Histria Antiqua 4, Pula 1998, 37-45.

Rendi-Mioevi 1952
D. Rendi-Mioevi, Druzov boravak u Dalmaciji, u svijetlu novog Vikog natpisa, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku 44, Split 1952, 41-49.

Zanker 1988
P. Zanker, The power of Images in the age of Augustus, University of Michigan 1988.

Ross Taylor 1975

L. Ross Taylor, The Divinity of the Roman Emperor, Middletown 1975.
Rpke 2007
J. Rpke, Religions of the Romans, Cambridge 2007.

93

tovanje carskog kulta u Isi

Summary
Veneration of the imperial cult in Issa
Key words: imperial cult, Issa, divine Augustus, Drusus,
Dolabella, Claudius, Vespasian, Trajan
The introduction of the imperial cult to the province of
Dalmatia was a component of a complex process which
began with Octavians conquest of Illyricum from 35 to
33 BC, wherein he reconquered territory that had been
lost during the civil wars between Caesar and Pompey,
particularly the lands attacked and annexed from the
Delmatae, and also conquered additional territory. According to a now lost inscription from Vis raised in honour of the divine Augustus, DIVVS AVGVSTVS PATER
PROVIDENT(IAE), which was on the pedestal of a bronze
statue of him and which was mentioned by the fifteenthcentury Italian humanist Ciriaco dAncona, it can be
safely stated that the introduction of the imperial cult in
Issa commenced already after the death of Augustus. Sui
believed that Issa was administratively linked to Salona,
and it probably acquired the status of civitas during the
reign of Augustus. This is in fact the reason for the early
introduction of his veneration as a deity at a time when
Roman authority had not been entirely reinforced here.
In this the monumental sculpture played a major role as
a means whereby Roman propaganda could be disseminated in the simplest possible manner, i.e. through indirect contact with the emperor and his family. Five monumental imperial sculptures have been found in Issa thus
far. Two of them are emperors from the Julio-Claudian
dynasty, whose heads have not, unfortunately, been preserved. One portrays the emperor as a semi-nude deity
which Branimir Gabrievi associated with the divine
Augustus. Together with the aforementioned inscription
to Emperor Augustus, this would serve as another confirmation of his veneration in Issa.
Based on stylistic features, the other sculpture has been
attributed to Emperor Tiberius or, in N. Cambis view, to
Emperor Claudius, since the emperor is portrayed in the
Claudian-type armour.
Also quite significant to Issa was the stay of Tiberius
son Drusus (Drusus Iulius Caesar), who used the occasion to build and expand the playing field (campus) in the
city. An inscription found at Gradina, in the citys central
section, testifies to this. The son of Tiberius resided in
the province of Dalmatia, with interruptions, for roughly
three years, and he actively toured its major settlements
and saw to the establishment of the imperial cult. His imperial sculpture, discovered in Osor, is testimony to this,
94

and in Cambis opinion it was installed precisely during

the time that Drusus was in Dalmatia. Also preserved is a
small fragment of a glass phalera showing Germanicus or
Drusus the Younger. Therefore, the raising or reconstruction of a playing field, the installation of imperial statues,
and the conferral of military medals were without doubt
a form of propaganda whereby the emperors sun and potential heir to the throne attempted to secure popularity
and experience.
Veneration of the imperial cult in Issa also continued
into the reign of Emperor Vespasian, who restored the
Augustan practice of imperial reverence, and he incorporated the remaining deified emperors and empresses
into the cult of the living emperor and the goddess Roma.
A small portion of this veneration in Issa is reflected in
the damaged portrait sculpture of Emperor Vespasian,
which is today held in Vienna. The head is connected to
a statue in a toga which is also from Vis, although Professor Cambi believes that a much larger head would suit
the body, meaning that it is a head and body belonging
to two different sculptures. The portrait has been dated
to the last years of Vespasians reign. The statue of a man
wearing a toga, with head not preserved, is also from the
Flavian era, so it may be assumed that it portrayed one
of Vespasians two sons, his future heirs, who were also
included in the veneration. S. Ivevi tied the statue with
the portrait of the Emperor Domitian, which is held in
the Archaeological Museum in Split. The portrait was remade as one of Trajan, after the Senate proclaimed damnatio memoriae for the former, but the original portrait of
Domitian can be discerned in the prominent chin which
was typical of his facial physiognomy.
Veneration of the imperial cult continued in Issa even
during the reign of the dynasty of adoptive emperors,
which is demonstrated by Trajans portrait. The evidence
of veneration of the imperial cult in Issa concludes with
this portrait of Trajan. Whether or not this veneration
continued under the Antonine dynasty can only be the
subject of conjecture, as there is a lack of archaeological
evidence.