1241

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

IZVORI POLITIKE KORUPCIJE U DEMOKRATSKOM

PORETKU: O STRANAKOJ KORUPCIJI
Prof. dr. sc. Slaven Ravli *

UDK 328.185
321.7:343.352
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: rujan 2010.

U radu se razmatra povezanost profesionalne birake stranke kao prevladavajuega suvremenog tipa politike stranke s rastom politike korupcije u europskim
zemljama. Taj je tip stranke izvorno nastao kao rezultat transformacije masovne
stranke u europskim demokracijama u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20.
stoljea. Na primjerima se pokazuje da je njegova prevlast dovela do poveane razine korupcije u nizu zemalja, a u nekima i do uspostave sustava korupcije kojemu
su stranke institucionalno sredite. U drugom dijelu rada autor analizira odnos
stranaka i korupcije u tranzicijskim zemljama, usredotoujui se na jugoistonu
Europu, posebno na Hrvatsku. U tim zemljama nije postojala tradicija masovne
stranke, nego su se novoosnovane stranke razvijale kao birake stranke, iskazujui
velike klijentelistike i korupcijske potencijale. U jugoistonoj Europi korupcija je
sistemska, a stranke su njezin glavni institucionalni izvor, to je i osnovno obiljeje
korupcije u Hrvatskoj.
Kljune rijei: masovna stranka, profesionalna biraka stranka, politika korupcija, stranaka korupcija
UVOD
Od devedesetih godina 20. stoljea europske su se zemlje suoile s brojnim
korupcijskim skandalima koji su doveli do pada povjerenja u demokratsku politiku i demokratske institucije, posebno u politike stranke. Naime, informacije medija upuuju na to da je rastua korupcija povezana sa strankama. I iz
procjena i podataka Transparency Internationala (usp. Global Corruption Report
2004, u cjelini posveen politikoj korupciji, te Global Corruption Barometer
*

Dr. sc. Slaven Ravli, profesor Pravnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Trg marala
Tita 14, Zagreb

1242

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

2007 i 2009), proizlazi da su politike stranke pojedinano najkorumpiranije

institucije/sektor, i globalno i u Europi, i u europskim zemljama s visokom razinom korupcije (BiH, Srbija, Maarska, Italija), i u onima s niom razinom
korupcije (Austrija, Velika Britanija). No u zemljama s niskom razinom korupcije (Danska, vedska) stranke se ne smatraju posebno sklonima korupciji, ak
manje od drugih institucija (sektora), osim tamo gdje je korupcija poela rasti
(Finska), to se povezuje sa strankama. I istraivaki uvidi i analize upuuju na
to da su u demokratskim zemljama u kojima je korupcija u nekoj mjeri prisutna stranke tijesno povezane s njom. Kao da vrijedi pravilo: to je vie korupcije
u nekoj zemlji, to je vea uloga stranaka u njoj. Uspostava stranaka u glavni
izvor politike korupcije, odnosno rast stranake korupcije kao najopasnijeg
oblika korupcije, ozbiljna je prijetnja budunosti demokracije. Je li korupcija
imanentna strankama? Jesu li stranke neizbjeno ne samo oligarhijske organizacije (Michels), nego i korupcijske institucije? Ako jesu, to je alternativa?
Ako nisu, ako je politika korupcija samo bolest koja moe napasti svaku demokratsku instituciju, to uiniti da je obuzdamo ili sprijeimo? Ako je shvatimo kao bolest, zato su joj politike stranke toliko sklone? I napokon, kako
se ta bolest u strankama pojavila i kako su stranke izgubile imunitet za nju?
U ovom se radu nastoji pokazati da je rast politike korupcije u europskim demokracijama povezan s usponom posebnog tipa stranke, koji danas
prevladava, a u strunoj se literaturi naziva profesionalnom birakom strankom, kartelskom strankom ili novom kadrovskom strankom. Taj je tip stranke
izvorno nastao kao rezultat transformacije masovne stranke koju su u veoj ili
manjoj mjeri prole europske politike stranke u sedamdesetim i osamdesetim
godinama 20. stoljea. Istodobno, u zemljama koje su zapoele demokratsku
tranziciju u sedamdesetima (panjolska, Portugal) ili u devedesetima (zemlje
Istone Europe) uglavnom nije postojala tradicija masovne stranke, nego su
se novoosnovane stranke razvijale, u specifinim oblicima, kao profesionalne
birake stranke koje su se pokazale glavnim institucionalnim izvorom politike
korupcije. U prvom dijelu rada rekonstruira se transformacija masovne stranke
u suvremenu biraku stranku te se razmatra povezanost te transformacije s
rastom stranake korupcije u europskim zemljama. U drugom dijelu rada analizira se odnos izmeu stranaka i korupcije u tranzicijskim zemljama u kojima
nije bilo tradicije masovne stranke.

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1243

TRANSFORMACIJA MASOVNE STRANKE I RAST KORUPCIJE

U klasinom djelu o politikim strankama (Les Partis politiques, 1951.) Maurice Duverger uoio je da se prema organizacijskoj strukturi, a to je za njega najvaniji element stranke, mogu razlikovati dva osnovna tipa politikih
stranaka: kadrovske i masovne. Ta dva tipa odgovaraju dvama razdobljima
demokracije u Europi. Kadrovske stranke odgovaraju razdoblju politike borbe
aristokracije i buroazije (konzervativne i liberalne stranke), kad je uskoa
stranaka izraavala uskou politikog poprita i realnu prirodu demokracije iz
koje je najvei dio naroda iskljuen. Te su stranke orijentirane prema izborima
i parlamentarnoj borbi, nemaju u pravom smislu lanstvo ni pravu organizaciju, veze meu pojedinim dijelovima stranke su labave, ne financiraju se
lanarinom, imaju jako vodstvo, okupljene su oko nekoliko snanih linosti,
u njima postoji premo parlamentarne frakcije, doktrina i ideologija manje su
vane, a pristupanje stranci zasnovano je na interesu i navici. Masovne stranke, kao izvorni europski izum (prema Duvergeru izum socijalista), nastaju sa
znatnim proirenjem prava glasa. Obiljeava ih razvijena organizacija, plaene
voe i masovno lanstvo. Imaju razvijen unutarnji demokratski ivot, centraliziranije su, ideoloki homogenije, discipliniranije i u njima je manji utjecaj
zastupnika u parlamentu (tzv. parlamentarne frakcije).
Masovne stranke etablirale su se u Europi nakon Drugog svjetskog rata
kad se na vlasti izmjenjuju umjereno desne, preteno kransko-demokratske
stranke i umjereno lijeve, socijaldemokratske stranke, koje zastupaju interese
razliitih socijalnih grupa, ali dijele zajedniku privrenost liberalnodemokratskim vrijednostima i institucijama. Uspostavljen je model odgovorne stranake
vlade, u kojem birako tijelo bira izmeu dviju ili vie stranaka na temelju
njihova programa i postignua. To je doba uspona zapadnoeuropskih zemalja, stvaranja socijalne drave i stabilnog stranakog sustava. Glavne stranke
koristile su se dravnim sredstvima kako bi pribavile koristi svojim temeljnim
biraima, a u tome su slijedile univerzalistike sheme socijalne drave, a ne selektivnu politizaciju ekonomije.1 Masovne stranke, osobito socijaldemokratske
stranke u Velikoj Britaniji, Njemakoj i skandinavskim zemljama, razvile su
birokratske aparate, ali su se oslanjale na lanstvo, posebno na aktiviste, pa je
1

Usp. Kitschelt, H. i Wilkinson, S. I., Citizenpolitician linkages: an introduction, u:

Kitschelt, H. i Wilkinson, S. I. (ur.), Patron, Clients, and Policies: Patterns of Democratic Accountability and Political Competition, Cambridge University Press, Cambridge,
2007, str. 41.

1244

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

mo voa i aparata bila izloena kunji, a trokovi stranakih izbornih kampanja nisu bili veliki. Razvijena odgovornost vodstva prema lanstvu korespondirala je s karakterom stranakog sustava. Ukorijenjenost stranaka u drutvu,
u svojim socijalnim stupovima, te otuda njihova jasna ideoloko-programska
profiliranost, poticala je visoku razinu kompeticije izmeu glavnih stranaka ili
stranakih blokova.
Ve u ezdesetim godinama zapaa se na konzervativnom polu raanje
catch-all stranke2 (narodne stranke), obiljeene smanjenom vanou ideologije, jaom ulogom vodstva, slabim utjecajem lanstva, potiskivanjem klasne
vezanosti i okretanjem biraima iz svih dijelova stanovnitva, a poetkom
osamdesetih i pojava profesionalne birake stranke3, usredotoene na izbore,
komercijalizaciju izbornih borbi i medijsku orijentaciju, sa sredinjom ulogom
profesionalnih eksperata u izbornoj mobilizaciji, slabim vertikalnim vezama sa
socijalnim grupama i pozivanjem na mnijenje birakog tijela, s prevlau javnih
predstavnika i personaliziranog vodstva te financiranjem preko interesnih grupa i javnih fondova.4 Profesionalna biraka stranka zatvara krug transformacije
koji je poeo s kadrovskom strankom. Zato se i govori o modernoj kadrovskoj
stranci ili o ponovnom nastanku kadrovske stranke.5 Drugi taj proces opisuju kao kartelizaciju stranakog sustava i nastanak kartelske stranke6, koja
je rezultat pretvaranja stranaka iz posrednika izmeu drave i drutva u dio
drave i njezina agenta. Glavne su stranke srasle s dravom, uzajamno dijele
resurse financijska sredstva, poloaje i povlastice, ograniavaju nastanak novih stranaka i njihov ulazak u upravljaki sustav, zakonski dobivaju medijski
prostor kako bi oblikovale politiki dnevni red i perpetuirale probleme koji
ih ne mogu ugroziti. Stranke su sve manje relevantne u obavljanju nekih od
2

Kirchheimer, O., The Transformation of West European Party Systems, u: LaPalombara, J.

i Weiner, M. (ur.), Political Parties and Political Development, Princeton University Press, Princeton, 1966.
Panebianco, A., Political Parties: Organization and Power, Cambridge University Press,
Cambridge, 1988. (Talijansko izdanje objavljeno je 1982.).
Usp. Von Beyme, K., Transformacija politikih stranaka, Fakultet politikih znanosti,
Zagreb, 2002, str. 21 25.
Koole, R. A., The Vunerability of the Modern Cadre Party in the Netherlands, u: Katz, R.
S. i Mair, P. (ur.), How Parties Organize: Change and Adaption in Western Democracies,
Sage, London, 1994.; Grabow, K., The Re-emergence of the Cadre Party? Organizational
Patterns of Christian and Social Democrats in Unified Germany, Party Politics, 7 (1),
2001., str. 23 43.
Katz, R. i Mair, P., Changing Models of Party Organization and Party Democracy: The
Emergence of the Cartel Party, Party Politics, 1 (1), 1995, str. 5 28.

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1245

svojih kljunih funkcija, ali su, zbog povezanosti s dravom, povlatenije nego
ikad,7 pa raste jaz izmeu graana i politiara i tee se pribavlja legitimnost
politikim odlukama.8
Nastanak profesionalne birake stranke korespondira s dobom smanjenih oekivanja (P. Krugman), dobom globalizacije i neoliberalne ideologije,
u kojemu se odgovornost s drave, politikih institucija i nacionalnih aktera
prebacuje na trite i nepolitike institucije te globalne aktere. To je omoguilo
strankama da smanje oekivanja izbornog tijela i oslobode se ovisnosti o svojim tradicionalnim biraima te da izborno natjecanje preorijentiraju na pitanja
menaderske kompetentnosti.9 No postale su izloene izazovima i osporavanjima. Smanjivanjem ukorijenjenosti stranaka u drutvu artikulaciju drutvenih
zahtjeva preuzele su razliite interesne organizacije, a neke od njih, zbog svoje
uloge u gospodarstvu i obilja resursa, imaju izravan pristup dravnim upravljaima kroz neokorporativistike kanale i ugroavaju poziciju stranaka. Istodobno s nastojanjem kartelskih stranaka da monopoliziraju politiki prostor
i onemogue konkurente raste otpor stranakoj politici u obliku populistikih
antistranakih stranaka. Stalni rast trokova stranake politike kao posljedica poveane uporabe skupih masovnih medija i oslanjanja na visokoplaene
eksperte te unutarnje profesionalizacije stranaka i smanjivanja financijskih doprinosa i volonterskog rada lanova i pristaa poveava ovisnost stranaka o
vanjskim sredstvima, dravnim i privatnim (korporacijskim), ime se poveava utjecaj razliitih aktera (masovnih medija, korporacija, interesnih grupa)
na njihovu politiku. Istodobno, ostajui bez vrstog socijalnog temelja, stranke
su postale osjetljivije na drutvenu kritiku, a njihova se potreba za legitimnou
poveala. Nastojei obuhvatiti to iri raspon biraa, njihove veze s tim biraima
postaju kontingentne, instrumentalne i kratkorone.10 To ih jo vie otuuje
od drutva, ograniava im sposobnost odluivanja i potkopava povjerenje u
demokratske institucije, a istodobno ih ini izvorom procesa opasnih za demokraciju, od kojih je politika korupcija jedan od najrazornijih.11
Mair, P., Political Parties, Popular Legitimacy, and Public Privilege, West European Politics, 18 (3), 1995., str. 54.
8
ire o tome: Ravli, S., Transformacija predstavnike funkcije politikih stranaka, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 57 (6), 2007., str. 979 1004.
9
Blyth, M. i Katz, R., From Catch-all Politics to Cartelisation: The Political Economy of the
Cartel Party, West European Politics, 28 (1), 2005., str. 33 60.
10
Katz, R. i Mair, P., The Cartel Party Thesis: A Restatement, Perspectives on Politics, 7
(4), 2009., str. 760.
11
U odreenju pojma obino se polazi od definicije Svjetske banke: Korupcija je zloupotreba javnih ovlasti u privatnu korist (World Bank, Helping countries combat
7

1246

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

Podaci i procjene organizacija koje prouavaju korupcije te studije o pojedinim sluajevima upuuju na to da je sredite politike korupcije u strankama, a
stranaka korupcija glavni oblik korupcije. U stranakoj korupciji korumpirane stranke imaju sredinju ulogu u upravljanju korupcijskom razmjenom. One
socijaliziraju svoje upravljae na pravila korupcije, organiziraju korupcijske razmjene i osnauju njihova pravila izopenjem drugih. Temeljni resurs je kontrola stranke.12 U sustavu stranake korupcije stranke socijaliziraju nedoputene
prakse, reducirajui moralne trokove korupcije. One takoer uvaju kontinuitet
korupcijske igre kroz njezino prostorno i institucionalno irenje. Nadzirui imenovanja u javnim tijelima i politike karijere, stranke mogu poopiti korupcijsku
praksu pretvarajui korupciju iz iznimke u ustaljenu praksu s prihvaenim pravilima. Stranaka je korupcija temelj za druge oblike korupcije.13

12
13

corruption, 1997.), pa se pojmom politike (visoke) korupcije oznaava zloupotreba

koju ine politiari koji donose odluke ili sudjeluju u njihovu donoenju, za razliku
od administrativne (sitne) korupcije koja se odnosi na zaposlenike javne uprave koji
provode odluke i propise. U novije doba vie se rabe trino usredotoene definicije
koje korupciju razmatraju kao razmjenu novca za politike odluke, u kojoj privatni
akteri ele stei (potranja), a javni agenti spremni su prodati (ponuda), izbjegavajui da budu uhvaeni (odgovornost) (usp. Mny, Y. i De Sousa, L., Corruption: Political
and Public Aspects, u: International Encyclopaedia of the Social and Behavioral Sciences, ur.
Smelser, N. J. i Baltes, P. B., Elsevier Science, Oxford, 2001., str. 2825 2826). Time
se upozorava na sloenost fenomena i razne aktere u korupcijskom odnosu, ali se
zanemaruju pravna, politika i etika pitanja. Della Porta i Vannucci politiku korupciju definiraju kao upotrebu ilegalnog djelovanja (poglavito podmiivanja) kako
bi se utjecalo na donositelja javnih odluka (Della Porta, D. i Vannucci, A., A Typology
of Corrupt Networks, u: Kawata, J. (ur.), Comparing Political Corruption and Clientelism,
Ashgate Publishing, Aldershot, 2006., str. 23). Uz podmiivanje, u korupcijske oblike ubrajaju se iznuivanje, trgovanje utjecajem, pranje novca te nepotizam. No u
nas postoji tendencija da se, nasuprot navodnoj pravnikoj uskoi, pojam proiri
tako da obuhvati i oblike koji su izravno povezani s korupcijom (ili poveavaju rizik korupcije), ali sami po sebi nisu korupcija, kao to su lobiranje, sukob interesa
i klijentelizam (usp. Budak, J., Korupcija u Hrvatskoj: percepcije rastu, problemi ostaju,
Privredna kretanja i ekonomska politika, 16 (106), 2006., str. 71 72; Grubia, D.,
Protukorupcijska politika u Hrvatskoj: izmeu deklaracije i redukcije, Politike analize, 1
(2), 2010., str. 3). Posebno se to odnosi na klijentelizam koji moe biti strukturno
povezan s korupcijom, pa je u analizi neodvojiv od nje, ali se bitno razlikuje od
korupcije jer kod klijentelizma politike odluke mijenjaju se za politiku potporu, a
kod korupcije odluke se prodaju za novac ili za ono to ima materijalnu vrijednost
(Kobayashi, M., Political Clientelism and Corruption, u: Kawata, J., ibid., str. 9).
Della Porta i Vannucci, ibid., str. 30.
Della Porta i Vannucci razlikuju jo tri oblika korupcije: klansku, gangstersku i poduzetniku. Klanska korupcija nastaje kontrolom stranaki imenovanih efova nad

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1247

Iz brojnih sociolokih i politolokih studija moe se zakljuiti da ni u jednoj od europskih zemalja politika korupcija nije nova pojava, da ima svoju
povijest, koja je razliita po opsegu i intenzitetu u pojedinim zemljama, pa i
regijama, ali da se u osamdesetima poela bitno poveavati u veini europskih
demokratskih zemalja, pa je ak i u zemljama s dugom tradicijom klijentelizma
i korupcije u tim godinama doivjela toliko irenje da je ubrzo izazvala politiku krizu i slom stranakog sustava. Koji su faktori bili odluujui za takav
razmah? Jedan od vanijih bio je proces transformacije masovne stranke. Masovna stranka bila je proizvod demokratizacije, ulaska niih klasa u politiki
ivot, pa se na poetku mogla oslanjati samo na vlastite resurse i svoje isto
ideoloko-programske apele jer nije imala pristup dravnim resursima. Nakon
proirenja prava glasa prisutnost takve masovne ideoloke stranke sprjeavala je irenje klijentelistike prakse, ak i tamo gdje proces profesionalizacije
dravne uprave nije bio dovren. Gdje se takva stranka etablirala (Velika Britanija, skandinavske zemlje), tradicionalni su oblici klijentelistike razmjene
suzbijani.
Slabljenje i promjena toga modela vodila je do niza povezanih procesa:
birokratizacija stranakih organizacija, u uvjetima veeg dravnog financiranja
stranaka, jaala je oligarhijske tendencije u strankama; vea uloga medija, prije
svega televizije, stvorila je uvjete koji sile stranke da alju ope apele biraima
i poveala trokove kampanja; medijski potaknuta promjena naravi politikog
natjecanja utjecala je na stvaranje novih pravila stranakog natjecanja, zasnovanog na liderskoj borbi, koja je oslabila tradicionalni karakter stranaka i poveala trokove politike; opadanje tradicionalnih naina stranakog financiranja
(lanarine, dobrovoljni prilozi, stranaka lutrija; prilozi od sektora biznisa i
rada), navelo je stranke da trae alternativne, esto ilegalne izvore sredstava.14
Gubljenje socijalne ukorijenjenosti stranke kompenziraju veom upotrebom

14

upravnim tijelima i slabim politikim strankama u uvjetima gdje je stranako zaposjedanje javnih i polujavnih institucija i tijela rasprostranjeno, a stranke su organizacijski slabe. Gangsterska korupcija razvija se na podruju na kojem se dugo rabe
resursi zastraivanja (organizirani kriminal), esto u povezanosti s politikim strankama koje su iznutra podijeljene. Poduzetnika korupcija cvate tamo gdje postoji
monopolska kontrola vanih trita koja omoguuje uspon poduzetnika sposobnih
za kontrolu politikog odluivanja, a nema zapreka monopolu i sukobu interesa, pa
politiki patroni mogu osiguravati poduzetnikom kartelu dobivanje i podjelu ugovora za javne poslove (ibid., str. 36 40).
Pujas, V. i Rhodes, M., Party Finance and Political Scandal: Comparing Italy, Spain, and
France, u: Heidenheimer, A. J. i Johnston, M. (ur.), Political Corruption: Concepts and
Contexts, 3. izdanje, Transaction Publishers, New Brunswick, 2002., str. 744.

1248

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

dravne moi. Rastom medijskih naina voenja izbornih kampanja stranake

financijske potrebe dramatino rastu, pa izdane potpore koje osigurava javno
financiranje mogu biti nedovoljne. Ako su privatni interesi spremni financirati
stranke u zamjenu za dravnu naklonost, korupcija se ini prirodnim ishodom. Ipak, ovisnost o dravnim resursima nije nuno proizvodila korupciju.
Razliite politike tradicije i politika kultura, izborni sustavi i politiki reimi
ubrzavali su ili usporavali proces.
Podaci o odnosu transformacije stranaka i rasta korupcije u Njemakoj,
Danskoj i Velikoj Britaniji, dakle u trima zemljama s jakom tradicijom masovnih stranaka i malom korupcijom, navode na zanimljive zakljuke. U Njemakoj i Danskoj znatno je poraslo oslanjanje glavnih stranaka na dravne
izvore potpore, oslabile su veze s referentnim drutvenim skupinama, ali u
Njemakoj jo postoji utjecajno sindikalno krilo unutar SPD-a i jo utjecajnija
poslovna skupina unutar CDU-a, dok su u Danskoj sindikati ostali utjecajni
partneri socijaldemokratima, a poslovne skupine imaju povlaten pristup konzervativcima. Suprotno tome, u Britaniji nije poraslo financijsko oslanjanje na
dravne izvore. Laburistika stranka prekinula je ovisnost o financijskoj potpori sindikata, osobito znaajnim rastom donacija iz privatnog sektora, ali je
ostala organizacijski i financijski povezana sa sindikatima, s manjim utjecajem
voa sindikata.15 Openito, organizacijske veze s drutvom posredstvom lanstva i interesnih grupa postale su slabije, ali nisu razorene, a osobito su snane u
Danskoj, u kojoj postoji visoka razina stranake konkurencije na ideoloko-programskoj osnovi i koja je, zahvaljujui jakim, iako oslabjelim socijaldemokratima (vodea stranka do 1982. te 1993. 2001.), unato desnim koalicijskim
vladama (1982. 1993. i od 2001.) koje su smanjivale socijalna prava, zadrala
visoku razinu socijalne drave. Sve tri zemlje ne smatraju se korumpiranima.
Prema indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala Danska je stalno na prvom ili drugom mjestu najmanje korumpiranih zemalja, a Njemaka
i Velika Britanija su meu prvih dvadeset. Ipak, meu njima postoje znatne
razlike. Dok se korupcija u Danskoj vie vezuje uz privatni sektor, u Velikoj
Britaniji, koja se od njih triju smatra najizloenijom korupciji, stranke se percipiraju kao glavni izvor korupcije.
Njemaka se smatra zemljom s niskom korupcijom, ali stranaka korupcija
od devedesetih postaje velik problem. Pojava ilegalnog stranakog financiranja
CDU-a u Njemakoj see u osamdesete godine kad se javljaju prvi politiki
15

Detterbeck, K., Cartel Parties in Western Europe?, Party Politics, 11 (2), 2005., str. 183
185.

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1249

skandali (afera Flick), a u devedesetim izbijaju politiki skandali vezani uz

CDU i Helmuta Kohla. Izvor korupcije je u dugotrajnim odnosima politike
zatite izmeu nekih velikih poduzea i politikih stranaka, kamo se novac
usmjeravao kroz goleme godinje doprinose ili donacije. Taj je nain sluio
da se uklone rizici povezani s izravnim podmiivanjem za posebne politike potpore ili odluke. Dugorona strategija korporacija bila je usmjerena na
financijsko kultiviranje politike scene koje je izravnu korupciju inilo nepotrebnom. Taj je tip korupcije zahtijevao odreenu centralizaciju stranke sa
stabilnim i priznatim vodstvom.16
Velika Britanija redovito se smatra zemljom bez vee politike korupcije.
Tome je pridonijelo vie faktora, a jedan od vanijih je rana institucionalizacija
stranaka i stranakog sustava, odvojena od profesionalne upravne strukture.
No smanjivanje lanstva (stranke su u devedesetima izgubile gotovo polovicu
lanstva) i njegove uloge u stranci, gubljenje ideolokog identiteta i orijentacija
na medijsku izbornu politiku jako su poveali trokove i naveli stranke da djeluju na ilegalnom tritu korupcije. I tu se, najprije u Konzervativnoj, a zatim i
u Laburistikoj stranci, pojavio poseban tip aktera poslovni politiar koji
je bio karakteristian za zemlje sistemske korupcije kao to je Italija.17 Niz
politikih afera konzervativnih vlada slijedile su afere laburistikih (Blairovih)
vlada. Po percepciji javnosti i istraivakim uvidima Britanija je postala zemlja
rastue politike korupcije.
U Francuskoj je politika korupcija vezana uz politiki klijentelizam, no
postala je problem s usponom profesionalnih birakih stranaka i stranakom
korupcijom. Dok su stranke i birai bili povezani ideolokim vezama, alokacija
resursa imala je vie univerzalistiki karakter (potpore udrugama socijalne skrbi, obrazovnim i kulturnim udrugama). Takvi naini klijentelistike alokacije
bili su legitimniji u oima javnosti i uinkovitiji u osiguranju lojalnosti biraa.
Transformacijom stranaka i prihvaanjem partikularistikih naina alokacije,
koji su bili manje legitimni i uinkoviti u lojalizaciji biraa, klijentelizam izaziva veu javnu kritinost i pojavu politikih skandala.18 Istodobno, politika i
16

17

18

Blankenburg, E., Staudhammer, R. i Steinert, H., Political Scandals and Corruption

Issues in West Germany, u: Heidenheimer, A. J., Johnston, M. i LeVine, V. T. (ur.),
Political Corruption: A Handbook, Transaction Publishers, New Brunswick, 1989., str.
922 924; Della Porta, D. i Vannucci, A., A Typology of Corrupt Networks, str. 31 32.
Della Porta, D. i Vannucci, A., Corrupt Exchanges: Actors, Resources, and Mechanisms of
Political Corruption, Walter de Gruyter, New York, 1999., str. 71 75.
Nakayama, Y., The Development of Political Clientelism in 20th-century France, u: Kawata, J. (ur.), Comparing Political Corruption and Clientelism, str. 171 200.

1250

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

stranaka korupcija dobila je vei zamah. Ilegalno stranako financiranje razvilo se kao odgovor na transformaciju masovne stranke u uvjetima kad je (do
1988.) izravno javno financiranje bilo nedostupno, a donacije strankama ak
su bile i zabranjene. U devedesetim je izbilo vie skandala koji su diskreditirali
glavne stranke i njihove lidere (najvei je bio 1994. 95., skandal Elf, s korporacijom koja je dotad bila izvor fondova za politike kampanje francuskih
stranaka19). Stranke su ve u osamdesetima postale glavni dobavlja insajderskih informacija i nametanja korupcijskih praksa, ali i glavni korisnik podmiivanja. Razliite udruge, koje je esto financirala drava, razvile su posebne
veze sa strankama koje su im doputale da prikupljaju novac i da istodobno
izbjegavaju zakonske propise.20
Italija je vrlo korumpirana zemlja. Prema indeksu percepcije korupcije ona
je na 63. mjestu, u drutvu sa Saudijskom Arabijom (loija od Kube i Turske).
Najvei pojedinani doprinos u tome imaju politike stranke koje su, kako navodi Global Corruption Barometer 2009, najkorumpiranije institucije (sektor). U
Italiji postoji duga tradicija politikog klijentelizma koji je na specifian nain
uvren nakon Drugog svjetskog rata, kad je u strahu od jake Komunistike stranke izgraena neka vrsta konsocijacijske demokracije21 s meustranakim konsenzusom pod hegemonijom Demokranske stranke, koja je za
odranje konsenzusa koristila dravne resurse. Uspon Craxija i Socijalistike
stranke, od polovine sedamdesetih, pokazuju na koji se nain rairena korupcija pretvarala u korupcijski sustav. Kao elitna (kadrovska) stranka s malim
lanstvom Socijalistika stranka irila je korupciju u simbiozi s dravom, a na
jugu i vezama s kriminalnim organizacijama. U nadmetanju s Demokranskom strankom irila je partikularistike veze22, uvela otrovne oblike stranakog natjecanja i tajnog sporazumijevanja, ime se irio jaz izmeu stranaka
i drutva. Stranke su svoju uspjenost temeljile na artikulaciji partikularnih
interesa, a u nastojanju da uvrste svoje partikularistike veze, stranake frakcije proirile su stranaku kolonizaciju drave.23 U tim se uvjetima pojavio novi
tip aktera poslovni politiar koji je postao kljuni posrednik u strana19

20
21
22

23

Heilbrunn, J. R., Oil and Water? Elite Politicians and Corruption in France, Comparative
Politics, 37 (3), 2005., str. 289.
Della Porta i Vanucci, A Typology of Corrupt Networks, str. 31.
Pujas i Rhodes, Party Finance and Political Scandal, str. 743.
Prema svjedoenjima Craxi je napravio listu dvadesetak velikih talijanskih poduzea
koja su, da bi opstala u biznisu, morala davati redovite gotovinske priloge Socijalistikoj stranci.
Ibid., str. 746.

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1251

koj korupcijskoj aktivnosti, organizirajui podjelu plijena izmeu stranaka.24

Kad se ugovarao neki vei javni projekt, poduzetnici su plaali mito (u obliku
postotka od vrijednosti projekta) koji se dijelio strankama. Profesionalni posrednici u nedoputenom financiranju poeli su potiskivati profesionalne stranake dunosnike. Mijenjala se narav stranakog natjecanja, koje postaje vie
natjecanje frakcija unutar stranaka, to je dodatno poveavalo trokove. Slom
ideje o javnom dobru i javnom interesu vodio je sve veem revoltu graana,
gubljenju legitimnosti stranaka i politikog sustava i rastu antisistemskih snaga
te pokretanju pravosua (akcija iste ruke). Kad je na referendumu u travnju
1993. ukinuto javno financiranje i u izborni sustav uneseni elementi veinskog
sustava, dolo je do potpunog sloma vodeih stranaka koalicijske vlade, demokrana i socijalista.25 No antikorupcijska politika ubrzo je doivjela neuspjeh.
Politika klasa obnovila se novim ljudima iz poslovnog svijeta (Berlusconi), a
nove stranke oblikovane su po modelu privatnih poduzea. Kljuna pitanja
reforme sustava koja su trebala barem ograniiti politiku korupciju (financiranje stranaka, reguliranje sukoba interesa i sl.) bila su loe rijeena ili su
uklonjena s politikog dnevnog reda.26
U Italiji je zbog posebnog politikog razvoja uspostavljena partitokracija27,
sustav u kojem masovne stranke monopoliziraju politiki proces. Meutim,
kao to pokazuje Della Porta i drugi, masovna stranka i partitokracija nisu
uzrok politike korupcije, nego se korupcija razmahala njihovom transformacijom i nestajanjem. Masovne stranke graene su na dvama razliitim obrascima klijentelistikom (demokrani) i ideolokom (komunisti). Vladao je klijentelistiki obrazac, a skrivena struktura, nastala u organizaciji korupcijske
razmjene, postala je sve utjecajnija.28 Kad je ta struktura zavladala strankama,
sustav je prestao biti partitokracija jer vie nisu postojale masovne stranke
kao njegov temelj.29 I talijanski sluaj tako potvruje da je politika korupcija
vea gdje nema masovnih stranaka. Ili, kao to zakljuuje Della Porta: Iako se
24
25
26

27
28
29

Della Porta i Vannucci, Corrupt Exchanges, poglavlje 3.

Pujas i Rhodes, ibid., str. 746 747.
Della Porta, D. i Vannucci, A., Corruption and Anti-Corruption: The Political Defeat of
Clean Hands in Italy, West European Politics, 30 (4), 2007., str. 830 853.
Della Porta i Vannucci, Corrupt Exchanges, str. 117.
Ibid., str. 118.
Termin partitokracija dolazi iz vremena kad stranke djeluju kao kolektivni subjekti,
koje vode snana vodstva, odgovorna, ako ne cijelom lanstvu, a onda elitnim krugovima sastavljenim od lanstva. (A. Pizzorno, cit. prema Della Porta i Vannucci, ibid.,
str. 118).

1252

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

korupcija moe takoer razviti unutar ideolokih masovnih stranaka, u razvijenim demokracijama ini se da je povezana sa sve oligarhijskijim strankama,
s opadajuim lanstvom, ogranienim ulogama aktivista i profesionaliziranim
vodstvom Talijanski sluaj ukazuje da se korupcija razvija kad stranke izgube masovni ideoloki karakter.30
I u Austriji je razvoj politike korupcije povezan s nestajanjem masovne
stranke. Anton Pelinka tako je objasnio politike skandale u osamdesetima:
Politike stranke izgubile su mnogo od svojeg izvornog ideolokog karaktera.
Jedna od posljedica tog procesa sekularizacije bilo je poveanje razliitih
pragmatinih makinacija i traganje za neideolokim dealovima koji nisu
samo vodili do dezideologizacije stranaka nego takoer do istodobnog irenja i legitimiranja individualnog karijerizma. esto vezan za sheme osobnog
bogaenja, gubitak ideologije bio je okolnost koja je takoer vodila u iskuenje prema kriminalnim djelima.31 Iako Austrija pripada meu zemlje s niom
razinom korupcije, austrijske stranke smatraju se glavnim izvorom korupcije,
ispred medija i privatnog sektora.
Iz svega se moe zakljuiti da je politika korupcija rasla s transformacijom
masovnih stranaka u nove kadrovske (kartelske) stranke, s fluidnom ideologijom i slabom ukorijenjenou u drutvu. Nesposobna da mobilizira stabilno
birako tijelo, bez lanstva koje je spremno plaati stranake trokove, a s politikom klasom koja, u nedostatku ideoloke motivacije, vidi bogaenje kao
jedini realni poticaj za politiku, te politike stranke postaju sve vie raspoloive
za korupcijske prakse.32 Tamo gdje su se masovne stranke u nekom obliku
odrale, a postojali su i drugi uvjeti, kao to je profesionalna uprava relativno
imuna na stranaki klijentelizam, razina korupcije nije se poveala. Masovne
stranke povezane su sa specifinim shvaanjem politike kao djelatnosti kojom
se artikuliraju zajedniki interesi (javno dobro), to je bila brana prodoru privatnih, korporacijskih interesa u dravu, pa time i korupcije koja tu nastaje. U
tim su se uvjetima javne potpore strankama pokazale legitimnima kao javno
(budetsko) podupiranje kljune institucije u posredovanju konflikata i odranju stabilne demokracije, ali i kao zatita od opasnosti da takve institucije po30

31

32

Della Porta, D., Political parties and corruption: Ten hypotheses on five vicious circles, Crime, Law & Social Change, 42 (1), 2004., str. 37 38.
Pelinka, A., Austria: The Withering of Consociational Democracy, u: Markovits, A. S. i
Silverstein, M. (ur.), Politics of Scandal, Holmes and Mayer, New York, 1988., str.
169.
Della Porta i Vannucci, Corrupt Exchanges, str. 120.

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1253

stanu posve ovisne o privatnoj dareljivosti (korporacija i pojedinaca), a time i

o njihovim posebnim interesima. Gdje su se masovne stranke odrale, korupcija se nije razmahala. Tamo gdje su oslabile ili nestale, korupcija se poveala.

STRANKE KAO IZVOR KORUPCIJE U TRANZICIJSKIM

ZEMLJAMA
U europskim tranzicijskim zemljama nema tradicije masovne stranke ili je
ona posve ograniena. Pri tome treba razlikovati zemlje koje su demokratsku
tranziciju zapoele u sedamdesetim godinama, pa se danas ubrajaju u konsolidirane demokracije, od zemalja koje su tranziciju poele potkraj osamdesetih i
poetkom devedesetih godina te se jo ubrajaju u nove demokracije.
panjolska je primjer zemlje koja je uspjeno provela demokratsku tranziciju i konsolidaciju, ali nije imala masovne stranke. Razvoj stranaka preao je put
od stranaka uglednika s poetka 20. stoljea do suvremenih birakih stranaka,
preskakanjem faze masovnih stranaka. Nakon legalizacije 1977. stranke su
bile organizacijski slabe i s malim lanstvom. Sve su vie postajale oligarhijske
organizacije, sa sve veim jazom izmeu vodstva i lanstva i sve manjom tenjom za pridobivanjem novih lanova. Unato malom lanstvu, izgradile su
razvedenu organizacijsku strukturu koja trai velik broj plaenih dunosnika
i slubenika. Kako se nisu mogle osloniti na lanstvo i pristae, morale su se
okrenuti drugim izvorima. Udio javnih sredstava to dolaze u blagajne panjolskih stranaka vjerojatno je najvii u Europi: gotovo 100 % za PSOE [socijalisti] i oko 90 % Narodna stranka, dok su sredstva od lanarina najnia: manje
od 1 % kod PSOE, a 1,5 % kod Narodne stranke.33 Uz to, zbog upotrebe medija, izborne kampanje vrlo su skupe i trokovi brzo rastu. Razmah korupcije
vezuje se uz Socijalistiku stranku i njezina vou F. Gonzleza. Dugogodinja
vladavina socijalista (1982. 1996.) dovela je do prepletanja drave i stranke.
Sustav dravnog financiranja stranaka i lak pristup vladajue stranke dravnim
resursima poticao je korupciju. Kontrola nad dravnom mainom sustavno je
koritena za nagraivanje lanova i simpatizera stranke, pribavljanjem poslova
u dravnoj upravi, ali i za uspostavu posebnih veza s korporacijama i poduzetnicima kako bi se osiguralo financiranje stranke. Afere Filesa, Rio Cocon i
Siemens pokazale su kako se preko poduzea koja su vodili dunosnici PSOE-a
izvlaio korporacijski novac za stranako financiranje (fiktivne konzultantske
33

Pujas i Rhodes, Party Finance and Political Scandal, str. 748-749.

1254

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

usluge, provizije u obliku donacija). Napredak nije donio ni novi zakon o financiranju politikih stranaka iz srpnja 2007. koji je, unato nekim poboljanjima (zabrana anonimnih donacija), zapravo legalizirao postojei sustav.
Slini uvjeti mogu objasniti rast politike korupcije u Portugalu i Grkoj, koji
su zapoeli tranziciju prema demokraciji u isto doba.34 panjolska i Portugal
imaju slinu razinu korupcije, pripadaju u srednje korumpirane zemlje, dok
Grka pripada vrlo korumpiranim zemljama. No u svim trima sluajevima politike stranke prepoznate su kao glavni izvor korupcije.
Kad se danas govori o tranzicijskim zemljama, misli se prije svega na bive
socijalistike zemlje koje su tranziciju poele nakon demokratskih revolucija, potkraj osamdesetih i na poetku devedesetih. Meu te zemlje pripada i
Hrvatska. U razvoju stranaka u tim zemljama uoene su dvije ope tendencije:
relativno slab poloaj u drutvu i jaka povezanost s dravom.35 Politike stranke poele su kao intelektualno-politike skupine bez razvijenije organizacije
i lanstva. Nisu se formirale kao predstavnice interesa posebnih segmenata
drutva, pa im i nisu bila kljuna pitanja ekonomske politike i alokacije ekonomskih resursa, nego su se uglavnom temeljile na stajalitima o prirodi poretka, stupnju i smjeru njegove promjene te o pravilima politike igre.36 Stranke
su se usmjeravale prema cijelom birakom tijelu, ponajprije posredstvom masovnih medija, a ne prema pridobivanju i mobilizaciji posebnih pristaa. U
tom je smislu oblikovana i njihova organizacijska struktura, koju obiljeava
visoka razina profesionalizacije i birokratizacije. Koliko je socijalna ukorijenjenost stranaka bila mala, toliko je njihova ukljuenost u dravu i isprepletenost
s njom bila velika. Stranke su postale financijski ovisne o dravi, o budetskim
sredstvima, ali i o neizravnom financiranju (npr. jamenje besplatnog prostora
u masovnim medijima). Istodobno, one su kolonizirale dravu u obliku stranakog pokroviteljstva (zaposlenja i poloaji u dravnoj upravi i javnim institucijama), klijentelizma (ugovori, stanovi, potpore) i korupcije (donacije u
stranake blagajne u zamjenu za povoljne ugovore, javne nabave, dozvole).37
34

35

36

37

Heywood, P., From Dictatorship to Democracy: The Changing Forms of Corruption in Spain, u: Della Porta, D. i Mny, Y. (ur.), Democracy and Corruption in Europe, Pinter,
London, 1997.; Della Porta i Vannucci, Corrupt Exchanges, str. 118 119.
Usp. Kopeck, P., Political Parties and the State in Post-Communist Europe: The Nature of
Symbiosis, Journal of Communist Studies and Transition Politics, 22 (3), 2006., str.
251 273.
Van Biezen, I., On the Theory and Practice of Party Formation and Adaptation in New
Democracies, European Journal of Political Research, 44 (1), 2005., str. 154.
Kopeck, Political Parties and the State in Post-Communist Europe, str. 255 260. Ko-

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1255

U tranzicijskim zemljama postoji znatno vei stupanj regulacije stranaka, posebno u financijskoj sferi, te njihova vea uklopljenost u dravu, ali i osjetno
vei stranaki klijentelizam i korupcija negoli u starim demokracijama. Prema CPI indeksu te zemlje, osim Slovenije, pripadaju korumpiranijem dijelu
europskih zemalja. Posebno se to odnosi na zemlje jugoistone Europe, koje
pripadaju meu zemlje s visokom i vrlo visokom razinom korupcije. Kako navodi Global Corruption Barometer 2009, stranke se u veini tih zemalja smatraju
glavnim izvorom korupcije.
Oblikovanju korupcijskih sustava u jugoistonoj Europi pogodovao je niz
faktora, napose duga tradicija neliberalnih i nedemokratskih poredaka (autoritarnih i totalitarnih) u kojima se oblikovala specifina autoritarno-podanika
politika kultura s njoj svojstvenim shvaanjem drave kao posjeda vlastodrca
i politika elita oskudnih moralnih i instrumentalnih (upravljakih) kompetencija. U devedesetima novi su vlastodrci dobili stranaki oblik. Dugotrajno
obnaanje vlasti neke stranke ili koalicije (Srbija, Crna Gora, Hrvatska) bilo
je snaan izvor korupcijskih praksa. No ni povremena izmjena stranaka na
vlasti (Bugarska, Albanija) nije nuno pridonosila smanjenju korupcije jer su
novi vlastodrci nastavljali, a ponekad i irili korupcijsku razmjenu.38 Osnovna
jezgra korupcijskog sustava je nedemokratska stranka koja kolonizira sve sfere
drave, prije svega javnu upravu i pravosue, inei ih politiki ovisnima i
profesionalno nemonima. Stranke su uglavnom poslune maine dunosnika
i slubenika u rukama lidera, a poslunost se odrava raznovrsnim poloajima
i povlasticama. To zahtijeva velika sredstva koja se ilegalno izvlae iz drave
i javnog sektora ili pribavljaju od privatnih donatora. Zato je regulacija stranakog financiranja obino nepotpuna, pa nisu precizno regulirane privatne
donacije, a esto ni anonimne donacije. Nema uinkovite kontrole stranakih
financija ni sankcija za prekritelje. Ako i postoji zakonska regulacija, stranke
lako pronalaze naine da izbjegnu zakonske prepreke jer nema institucijske
volje da se korupcijske zloupotrebe sprijee ili suzbiju. Stranke organiziraju ko-

38

peck i jo neki istraivai razlikuju pokroviteljstvo (patronat) i klijentelizam, iako

priznaju njihovu isprepletenost i neodvojivost. Drugi autori smatraju da je rije o
istoznanicama ili zamjenjivim terminima, ali neki doputaju da se patronat moe
rabiti u uem znaenju, kao dio ili oblik klijentelizma (usp. Kitschelt i Wilkinson
(ur.), Patron, Clients, and Policies, osobito str. 7, 51 i 85 86).
U Bugarskoj su glavne stranke oprezne u optuivanju jedna druge za korupciju jer
su do izvjesne mjere sve bile ukljuene u sline prakse (Kanev, D., Campaign Finance
in Bulgaria, u: Smilov, D. i Toplak, J. (ur.), Political Finance and Corruption in Eastern
Europe: The Transition Period, Ashgate Publishing, Aldershot, 2007., str. 48).

1256

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

rupcijsku razmjenu, ali uglavnom pribjegavaju indirektnim oblicima korupcijskog pribavljanja sredstava (npr. godinje ili izborne donacije, donatorsko
plaanje dobara i usluga koje neko poduzee isporuuje stranci, prebacivanje
stranakih trokova na politike zaklade itd.). Postoji i korupcijska razmjena
nekih stranaka s organiziranim kriminalom.
Ni Hrvatska nije imala tradiciju masovne stranke. Do 1941. dominantna
je bila tradicija stranke kao nacionalnog pokreta (HSS), ali je bila prisutna
i tradicija stranke kao intelektualno-politike grupe te tradicija stranke kao
tajne revolucionarne organizacije, radikalno-nacionalistikog (ustaki pokret) i
komunistikog tipa (KPJ), iz koje su nastala dva totalitarna poretka, s kojima
prestaje razvoj stranaka i stranakog sustava. Kad su od polovine 1989. nastajale prve oporbene stranke, one su se razvijale u kontinuitetu s prvim dvjema
tradicijama: HSLS kao intelektualno-politika skupina, a HDZ kao nacionalni
pokret. U osnovi, HDZ je bio populistika stranka-pokret, ujedinjena karizmatinim voom i njegovim idejama hrvatske dravne neovisnosti i svehrvatskog
pomirenja i ujedinjenja. Ideoloki je on trebao biti sinteza svega nacionalno
produktivnog u modernoj hrvatskoj povijesti od ideja nacionalnih komunista
do radikalnog pravatva, no njezin je ideoloki profil bio mjeavina integralnog
i konzervativnog nacionalizma. HDZ nije bio homogena stranka, u njemu su
se stalno sukobljavale razne frakcije, formirane na ideolokoj, interesnoj ili
zaviajnoj povezanosti, koje je samo autoritet predsjednika stranke drao na
okupu. Svoj dominantni poloaj tijekom devedesetih, ojaan obranom dravne neovisnosti, HDZ je koristio za nametanje svoje hegemonije i suavanje
politikog pluralizma te za provoenje klijentelistike i korupcijske privatizacije. Zbog svog profila, organizacije i naina funkcioniranja HDZ je imao
klijentelistiki karakter, kako u odnosu na razliite interesne skupine potekle
iz rata39, koje je oblikovao i predstavljao te im osiguravao budetsku potporu
a one njemu politiku i izbornu, tako i u odnosu na monu skupinu dobitnika
privatizacije, koji se oslanjaju na tu stranku kao na predstavnika i zatitnika
svojih interesa, a ona na njih kao izvor financijske potpore. U devedesetima
HDZ je postao kartelska stranka: isprepletanje stranke s dravom, kolonizacija
svih sfera drave, oslanjanje na dravne izvore, kontrola medijskog prostora,
ograniavanje pristupa drugim strankama, slabljenje konkurentskih stranaka
izazivanjem rascjepa u njima uporabom dravnih izvora (novac, poloaji). Na39

Usp. Kasapovi, M., Demokratska konsolidacija i izborna politika u Hrvatskoj 1990.2000., u: Kasapovi, M. (ur.), Hrvatska politika 1990.-2000., Fakultet politikih znanosti, Zagreb, 2001., str. 22 23; Zakoek, N., Democratization, State-building and
War: The Cases of Serbia and Croatia, Democratization, 15 (3), 2008., str. 600.

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1257

kon pobjede oporbe na izborima u sijenju 2000. Hrvatska je ula u razdoblje

demokratske konsolidacije. Koalicijska vlada poduzima ustavno-politiku reformu te vodi politiku ukljuivanja u europske integracije i delegitimiranja
sustava klijentelizma i korupcije. No zbog stalnih unutarnjih sukoba, zasnovanih na ideoloko-kulturnim i interesnim razlikama, teko je operacionalizirala
i provodila svoj program, pa su stranke koalicije doivjele pad potpore i na
izborima u studenome 2003. HDZ je ponovno osvojio vlast, a SDP je ostao
druga najjaa stranka. Te su dvije stranke postale kljuni kolektivni akteri, ali
nijedna nije imala takvu potporu da moe samostalno obnaati vlast, pa im je
trebala koalicija s drugim strankama, to je pogodovalo irenju klijentelizma i
poveanju rizika korupcije. Kao nasljednik stranke starog reima (SKH), SDP
je na poetku devedesetih zadrao neke organizacijske i financijske resurse, ali
ih nije mogao efikasno koristiti. Uz to, nije mogao uspostaviti povezanost s
prirodnim socijalnim partnerom lijevih stranaka sindikatima. Nakon to je
na poetku tranzicijskog procesa raskinuta vezanost s reimskim sindikatom,
ona vie nije obnovljena. Dapae, nekadanji reimski sindikat i novi sindikati
svoje su oblikovanje (odnosno transformaciju) provodili relativno neovisno o
strankama, posebno u odnosu na SDP. Kao vodea stranka tijekom devedesetih (te od kraja 2003.) HDZ je djelovao kao dio drave i njezin agent, bio je
ukljuen u dravnu strukturu i postao je ovisan o dravnim i paradravnim
resursima (javna poduzea) koje je obilato koristio za odranje lojalnosti svojih
dunosnika na centralnoj i lokalnoj razini (plaena savjetnika mjesta, nadzorni odbori, stanovi, povlatene mirovine, zaposlenja i povlastice za lanove obitelji), za odranje klijentelistikih mrea (zaposlenja, stanovi, potpore) te za
izravnu korupcijsku aktivnost (donacije i drugi novani i nenovani doprinosi
u zamjenu za insajderske informacije, poslove s javnim poduzeima, ugovore za
javne nabave, zakonodavne i druge usluge). U doba Raanovih koalicijskih
vlada (2000. 2003.) i SDP je razvio neka obiljeja kartelske stranke (oslanjanje na dravne resurse, oligarhizacija stranke), pa i partikularne klijentelistike
veze i korupcijsku razmjenu, to je prije svega bila posljedica njegove slabe
ukorijenjenosti u drutvu, razvedene organizacijske strukture, malog lanstva
i nejasnog ideolokog profila. Neka od kartelskih i klijentelistikih obiljeja
dijelom su zadobile i druge stranke vladajue koalicije (posebno HSS).
Kartelizacija stranakog sustava i kolonizacija drave imala je jo neke specifinosti. Stranake financije u Hrvatskoj uvelike su netransparentne i uspijevaju izmaknuti javnom nadzoru, a dugo su izmicale i zakonskoj regulaciji.40
40

Usp. Kregar, J. i Marko, J., Financiranje politikih stranaka, u: Prpi, I. (ur.), Drava i
politike stranke, Narodne novine i Hrvatski pravni centar, Zagreb, 2004.

1258

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

Prema Zakonu o financiranju politikih stranaka (ZFPS) iz prosinca 2006.

ograniene su privatne i korporacijske donacije strankama, ograniene su i
strane donacije, ali nije ogranieno stranako troenje novca, ak ni za izborne
kampanje. Istodobno, iznimno je visoka koliina novca koji stranke dobivaju iz dravnih izvora41, a teko je utvrditi koliinu sredstava iz paradravnih
i privatnih izvora jer financiranje nije transparentno, a niz je indikacija da
su mnoge donacije plaene u gotovini i nisu uope registrirane.42 Snana
isprepletenost vodeih stranaka s dravom otvara velike mogunosti zloporabe
javnih sredstava te utjee na poveanje korupcije (nepotizma, podmiivanja,
trgovanja utjecajem). Istodobno, povezanost s dravom utjecala je na osamostaljenje vodstva i na rast autoritarnih i autokratskih tendencija unutar svih
stranaka. Sprega s dravom i njezinim resursima djeluje i na ideoloko-politiko profiliranje stranaka. Stranke se nastoje prikazati deideologiziranima i
centristikima, nastupaju specifinom retorikom rjeavanja problema i ostvarivanja projekata, to vodi ujednaivanju njihovih programa i politika te niskoj
razini meustranake kompeticije.
Takav je model stranaka pridonio stvaranju i odravanju sistemske korupcije. Jer, korupcija je u Hrvatskoj sistemska i endemina. Korupcija je endemina kao dio tradicija kristaliziranih u kolektivnoj memoriji i vrijednostima naroda. Korupcija nije s tritem uvezeni fenomen. Ona nije ostatak komunistike
prolosti ili orijentalnih ili balkanskih tradicija. Ona proizlazi i reproducira
se iz samog sustava. Koncept sistemske prirode podrazumijeva da korupcija
nije individualni incident ili pojedinani dogaaj: ona nastaje iz same prirode
ekonomskih, politikih i socijalnih elemenata drutva.43 Ovu dijagnozu potkrepljuju razliite politike afere i skandali, koji stalno izbijaju u javnosti, a u
41

42
43

Petak, Z., Financing Political Parties in Croatia, Politika misao, 40 (5), 2003., str. 70,
tablica 1. Problem uoava i GRECO-ov tim (GET) u izvjeu o transparentnosti
financiranja stranaka u Hrvatskoj, koji je usvojen u prosincu 2009. Konkretno,
ovisnost politikih stranaka o dravi vrlo je znaajna ... u prosjeku, oko 70-80%
stranakog prihoda osiguravaju drava i jedinice lokalne/podrune (regionalne) samouprave, ukljuujui godinje financiranje na temelju lanaka od 7. do 13. ZFPS-a,
a i naknadu za trokove izborne promidbe Sukladno navedenom, GET eli hrvatskim vlastima ukazati na lanak 1. Preporuke Rec(2003)4 o Zajednikim pravilima
protiv korupcije u financiranju politikih stranaka i izbornih kampanja (), prema
kojem se dravna potpora treba ograniiti na razumni iznos i prema kojem drave trebaju osigurati da takva potpora ne utjee na neovisnost politikih stranaka.
(www.antikorupcija.hr).
Petak, ibid., str. 71.
Kregar, J., Corruption in Croatia: Risks and Actions, 2003., str. 8 (www.transparency.hr).

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1259

koje su izravno umijeane politike stranke i njihovi vodei ljudi.44 Hrvatska je

korumpirana zemlja i po CPI indeksu 2009. bila je na 66. mjestu (4,1), iako
se percepcija korupcije od 1999. kad je prvi put mjerena (2,9) neto poboljala,
prije svega za Raanove prve koalicijske vlade (2001. indeks je bio 3,9).45
Sustav politike korupcije izgraen je u devedesetima, kad je provoena
pretvorba i privatizacija.46 Tada je oblikovana klijentelistika struktura sa specifinom mreom odnosa, sastavni dio koje je bila korupcijska razmjena.47
Nastala je na modelu privatizacije koji je trebao stvoriti novu vlasniko-poduzetniku strukturu od stranakih dunosnika iz vrha stranke i lanova koji su
im bili bliski po srodnikoj ili interesnoj povezanosti. Kako je HDZ bio dosta
decentralizirana stranka, sa znatnom autonomijom regionalnih organizacija,
neki moni regionalni lideri mogli su stvoriti svoje klijentelistiko-poslovne
mree. Pouzdani stranaki ljudi (nova poduzetnika elita) preuzimali su poduzea i stvarali svoja manja ili vea poslovna carstva. Institucionalna poluga
sustava bio je Hrvatski fond za privatizaciju (osnovan 1991.), a potporu su mu
pruale banke, odobravajui stranakim izabranicima menaderske kredite
koji su se otplaivali iz sredstava privatiziranih poduzea.48 Na tom je modelu
izrastao opsean sustav s razliitim oblicima politike korupcije. Sredite je
u stranakoj korupciji, koja je imala razne oblike: od korupcijske razmjene
preko stranakih i parastranakih agencija49, do stvaranja skrivene strukture
44

45

46

47

48

49

Samo u posljednjih godinu dana izbio je niz politikih afera: afera s Daimlerovim
podmiivanjem hrvatskih dunosnika (4,6 milijuna eura za kupnju vatrogasnih vozila za MUP), afere s HEP-om, HAC-om, H-om, Podravkom, Brodosplitom, HPBom, Trnicama Rijeka, Fimi Medijom i brojne druge. Postoje indikacije da je velik
dio nelegalnog novca zavrio u stranakim blagajnama.
To je doba antikorupcijske retorike u medijima; 2001. donesen je Zakon o reviziji
pretvorbe i privatizacije, a zatim je Dravni ured za reviziju poeo postupak revizije.
Usp. Grubia, D., Political Corruption in Transitional Croatia: The Pecularities of a Model,
Politika misao, 42 (5), 2005., str. 66.
A. tulhofer upotrebljava koncept klijentelistike korupcije (tulhofer, A., Proces
privatizacije i hrvatska javnost 1996.-1998: povratak u budunost, u: engi, D. i Rogi,
I. (ur.), Privatizacija i javnost, Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 1999.).
Usp. Bejakovi, P., Corruption in Croatia: Institutional Settings and Practical Experiences,
Politika misao, 39 (5), 2002., str. 142 146.
Stranaka poduzea i zaklade HDZ-a Domovina d.d. i Zaklada Hrvatskog dravnog
zavjeta postale su simbol zloupotrebe vlasti, korupcije i nelegalnog financiranja (usp.
Kregar, J., Gardaevi, ., Gotovac, V., Party and Campaign Finance in Croatia, u: Smilov,
D. i Toplak, J. (ur.), Political Finance and Corruption in Eastern Europe, str. 56 57). Tako
se u lipnju 2002. otkrilo postojanje tajnih sredstava (2,7 milijuna maraka) na raunu
Zaklade Hrvatskog dravnog zavjeta koja su prebaena s tajnog rauna u Villachu.

1260

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

korupcijske razmjene50, koja dobiva sve veu ulogu u stranci, te pojave aktera
(poslovni politiar, korupcijski posrednik) kakve nalazimo i u drugim zemljama sistemske korupcije. Kako su bitni segmenti drave u devedesetima bili
stranaki kolonizirani, posebno javna uprava i pravosue, nije moglo biti prepreka korupcijskoj razmjeni.51
Kako su u tranzicijskim zemljama politike stranke glavni izvor politike
korupcije, promjena je mogua samo uklanjanjem rizika stranake korupcije.
Tu su prije svega mjere protiv rizika korupcije u stranakom financiranju: ogranienje rashoda za izborne kampanje, zaustavljanje rasta javnog financiranja,
zabrana anonimnih priloga, ogranienje visine donacija, poticanje privatnog
financiranja (osobito lanarina i donacija pojedinaca, koje bi trebalo zakonski
ograniiti po veliini i podrijetlu), transparentnost stranakih financija, djelotvoran javni nadzor nad njima i kazne za prekritelje.52 Funkcioniranje tih mje50

51

52

U srpnju 2010., nakon afere Fimi Media, u medijima su se pojavili prilozi koji su
pokuali rekonstruirati sustav ilegalnog financiranja i otkriti skrivenu strukturu u
HDZ-u. Jutarnji list je 27. srpnja objavio tekst I. Alborghettija pod naslovom Sanader je nadzirao, Zubovi i Petrovi skupljali, a Barii punio crnu blagajnu.
Razmahu korupcije posebno je pridonijela sustavna stranaka kolonizacija pravosua u devedesetima. Preko neslubenih tijela (Paalieva komisija) i pravosudnih
dunosnika (predsjednika oligarhija) koji su izvravali volju vladajue stranke
slijedei obrasce stranakog sljedbenitva i politike podobnosti oblikovan je model
pravosua, podobnih sudaca i dravnih odvjetnika, te je u skladu s tim modelom
izvrena dalekosena promjena u sastavu sudbene vlasti. Samo u razdoblju od polovine 1990. do kraja 1993. velik broj sudaca i dravnih odvjetnika napustio je pravosue (oko 40 posto ukupnog broja), a u njega su uli novi i neiskusni, ali stranaki
pouzdani ljudi. Masovno naputanje pravosua dijelom je imalo oblik lustracije,
koja se legitimirala kriterijem domoljublja, ali ona nije provoena po kriteriju ranijeg
krenja zakona i ljudskih prava, kao to je to primjerice bilo kod istononjemake lustracije, nego se podobnost odreivala na temelju lojalnosti novoj vladajuoj stranci.
(Usp. Uzelac, A., Uloga i poloaj sudaca u Hrvatskoj 1990-1999, u: Hrvatsko pravosue:
pouke i perspektive, Hrvatski helsinki odbor za ljudska prava i Netherlands Helsinki
Committee, Zagreb, 2002.; Dika, M., Je li u Republici Hrvatskoj provedena lustracija ili
o poloaju sudaca tijekom prve tri i pol godine nakon donoenja Ustava iz 1990, u: Kregar,
J., Flego, G. i Ravli, S. (ur.), Hrvatska kako sada dalje, Pravni fakultet u Zagrebu i
Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2008.; Novoselec, P., Hrvatsko
pravosue danas, u: Kregar, J., Flego, G. i Ravli, S. (ur.), ibid.)
Raspravljajui o stranakoj blagajni kao sredstvu moi vodstva Michels je u drugom
izdanju svoje knjige (1925.) dodao biljeku uz reenicu o izborima u Velikoj Britaniji
koji gutaju goleme svote novca i zato samo priputaju velike partijske organizacije
ili najbogatije ljude. Citiramo prvi dio te biljeke: Kao to rauna jedan londonski
asopis, stoje jedni izbori najmanje 1,500.000 funti. Ove godine [1923] natjecalo se
1200 izbornih kandidata za 615 mjesta i budui da je svakome kandidatu zakonski

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

1261

ra pretpostavlja jaanje regulacijskih kapaciteta drave, neovisne regulatorne

institucije i nadasve stranaki neovisno i moralno i profesionalno kompetentno pravosue. No mjere ne mogu imati pune uinke bez jamenja i uspostave
unutarstranake demokracije. Novi sustav stranakog financiranja moe biti
djelotvoran samo s demokratskim strankama, s promjenom autokratskih i oligarhijskih odnosa u strankama.53
ZAKLJUAK
U klasinoj knjizi o politikoj modernizaciji Samuel Huntington je ostavio sljedei diktum: to slabije i manje prihvaene politike stranke, to vea
vjerojatnost korupcije.54 Mnogi vjeruju da je stvar upravo obratna, da su jake
stranke, koje su sposobne kontrolirati dravu i trite, glavni izvor korupcije.
Ipak je Huntington u pravu. Sva istraivanja korupcije pokazuju da se korupcija najvie irila kad su stranke bile slabo socijalno ukorijenjene i organizacijski
pretjerano decentralizirane i fragmentirane. Suvremena profesionalna biraka
stranka (nova kadrovska stranka) ima takva obiljeja i korupcijski potencijal.
Taj je tip stranke rezultat dugog procesa transformacije masovne stranke, koji
je ubrzan u osamdesetim godinama prolog stoljea, djelovanjem neoliberalne ideologije, strategije i politika razaranja socijalne drave, koje su dovele
do promjene shvaanja politike i do delegitimiranja drave kao politike za-

53

54

doputeno da utroi 5 penija po birau u malome gradu i 7 penija po birau u velegradu, ve se tim iznosima, koji su tako niski, ali se potpuno koriste, troi 700.000
funti. Preostalih 800.000 funti progutaju plae kandidatskih suradnika i podrka
birakim uredima. Svaki kandidat mora polagati tone raune o izdacima svojim i svojih
pomonika kako se ne bi ogrijeio o Zakon o podmiivanju. Ako njegovi izborni agitatori nisu
dovoljno spretni da dre u zakonskim granicama iznose koje upotrebljavaju za obradu biraa,
to moe biti vrlo loe za kandidata. Ve je bilo sluajeva da su zastupnici, koji su sretno proli
na izborima, izgubili svoje mandate, jer se ispostavilo da su za vrijeme izbora potroili prevelike
svote. (Michels, R., Sociologija partija u suvremenoj demokraciji, Informator i Fakultet
politikih nauka, Zagreb, 1990., str. 91; istaknuo S. R.). Tu su izravno ili neizravno
sadrane gotovo sve minimalne mjere za spreavanje korupcijskog rizika u financiranju stranaka i izbornih kampanja u tranzicijskim zemljama.
Odreen iskorak u tom smjeru mogla bi biti zapoeta praksa izravnih izbora vodstva
u SDP-u, osobito izravni izbor kandidata za vane javne funkcije koji je prvi put
primijenjen 2009. kad je stranako lanstvo izravno biralo predsjednikog kandidata
SDP-a.
Huntington, S., Political Order in Changing Society, Yale University Press, New Haven,
1968., str. 71.

1262

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

jednice graana. Suvremene europske stranke postale su rastue otuene od

drutva i oslonjene na dravu. Njihova ovisnost o dravnim resursima, radi
organizacijske stabilizacije i izborne mobilizacije, poveava njihovu nestabilnost i izloenost korupciji. Odvojenost od drutva i korupcijski skandali usko
su povezani jer odvojenost vodi neodgovornosti u upotrebi dravnih resursa,
koja esto uzima oblik korupcije, a korupcijski skandali osobito su razorni za
dravno oslonjene stranke sa slabim socijalnim uporitima.55 Nestajanjem ili
izostajanjem masovne ideoloke stranke stvara se povoljan ambijent za razmah
politike korupcije. Iako se korupcija moe razviti i unutar masovne stranke,
ona se lake iri u uvjetima kad vodstvo nije odgovorno lanstvu, kad su stranke sve vie personalizirane maine na raspolaganju voi, kad se ideolokim
apelima vie ne mobilizira na kolektivno djelovanje, kad je populizam postao
i stil i sadraj politike, kad se stranke pretvaraju u oligarhijske strukture ili,
to je sluaj u tranzicijskim zemljama, kad se stranke od poetka razvijaju kao
oligarhijske tvorevine.
Politika stranka kao sredinja institucija demokratskog poretka nije po sebi
izvor korupcije. Njezin bitni povijesni tip masovna stranka, koja je u neto
modificiranom obliku i danas snano prisutna u nizu europskih zemalja, nije
bio i nije izvor korupcijskih praksa. Iskustvo masovne stranke pokazalo je da
samo demokratska stranka u kompeticijski orijentiranom stranakom sustavu osigurava politiku odgovornost. Razvijen unutarnji stranaki demokratski
ivot u kojem ideoloko-programski (a ne interesno-karijeristiki) motivirano
lanstvo ili barem njegov aktivniji dio (stranaki aktivisti) ima veliku ulogu, a
mo lidera i aparata podlona je osporavanju i demokratskoj provjeri, stvara
aktivno lanstvo i odgovorno vodstvo, to je osnovna unutarnja brana protiv
rizika korupcije stranakih lidera i dunosnika. Uz to, pokazalo se da je razvijena odgovornost vodstva prema lanstvu te socijalna i ideoloko-programska
profiliranost masovnih stranaka povezana s karakterom stranakog sustava.
Ukorijenjenost stranaka u drutvu, u socijalnim grupama du velikih drutvenih rascjepa, te otuda njihova jasna ideoloko-programska profiliranost, potie
visoku razinu kompeticije izmeu glavnih stranaka ili stranakih blokova i njihovu veu politiku odgovornost, to je vanjska, sistemska brana protiv rizika
stranake i politike korupcije.56
55

56

Hopkin, J., The Emergence and Convergence of the Cartel Party: Parties, State and Economy
in Southern Europe, paper presented at London School of Economics 30. 1. 2003.
(http://personal.lse.ac.uk/HOPKIN/hopkin%20lse%20paper%202.pdf).
esta, naizgled uvjerljiva tvrdnja da poveanje stranake konkurencije poveava ko-

1263

Zbornik PFZ, 60, (3) 1241-1264 (2010)

Borba protiv politike korupcije ne zahtijeva potiskivanje ili ak odbacivanje stranaka, nego upravo njihovo ideoloko, socijalno i organizacijsko jaanje, to bi znailo promjenu smjera i proces nastajanja novog modela politike
stranke. Kao to je masovna stranka izvorno bila izum socijalista, proizvod
interesnih grupa (radnikih sindikata) i drutvenih pokreta (radnikog pokreta) koji su zastupali ekonomske i socijalne interese radnitva kao potisnute i
marginalizirane drutvene grupe, i nova demokratska masovna stranka moda
veu ansu za nastanak ima u ideolokoj, socijalnoj i organizacijskoj obnovi
europskih socijaldemokratskih i socijalistikih stranaka koje jo nisu izgubile
karakter lijevih masovnih stranaka, ali su dospjele u krizu ideolokog, socijalnog i organizacijskog identiteta. No hoe li se stvari odvijati na takav nain ili
e demokratska obnova politikih stranaka imati drukija ishodita i smjer
ostaje zasad u podruju nepouzdanih prognoza. Izvjesno je ipak da bez novih
demokratskih stranaka nema uspjenog zaustavljanja korupcije, ali ni demokratskog predstavnitva i kompetentnog upravljanja te vraanja povjerenja u
demokraciju i demokratske institucije.

Summary
Slaven Ravli*

SOURCES OF POLITICAL CORRUPTION IN A DEMOCRATIC

SYSTEM: ON PARTY CORRUPTION
The paper considers the link between professional electoral parties as the predominant
type of modern political parties and the growth of political corruption in European
countries. This type of party originally emerged as a result of the transformation of mass
parties in European democracies in the 1970s and 1980s. Examples show that its
predominance has led to an increase in the level of corruption in a number of countries,
and in some it has led to the setting up of a system of corruption whose institutional
liinu novca koju je potrebno uloiti u izborne kampanje i u politiku aktivnost,
pa zapravo moe poticati korupciju, ne uzima u obzir narav stranaka i stranakog
sustava jer ograniavanje korupcije pretpostavlja posebnu vrstu konkurencije izmeu
malog broja dobro institucionaliziranih stranaka ili stranakih blokova sa snanim vezama s velikim drutvenim grupama i sa znatnom meusobnom ideoloko-programskom distancom (usp. Kitschelt i Wilkinson, Citizenpolitician linkages, str. 28 29).
*
Slaven Ravli, Ph. D. Professor, Faculty of Law, Zagreb University, Trg marala Tita
14, Zagreb

1264

Slaven Ravli: Izvori politike korupcije u demokratskom poretku...

centre is the parties themselves. In the second part of the paper the author analyzes the
relationship between parties and corruption in countries in transition, focusing mostly on
South-East Europe, in particular on Croatia. In these countries there was no tradition of
mass parties, and the newly established parties developed as professional electoral parties,
with great potential for clientelism and corruption. In South-East Europe corruption is
systemic, and the parties are its main institutional source, and this is in fact is the main
characteristic of corruption in Croatia.
Key words: mass party, professional electoral party, political corruption, party
corruption

Zusammenfassung
Slaven Ravli*

QUELLEN DER POLITISCHEN KORRUPTION IN DER

DEMOKRATISCHEN ORDNUNG: BER DIE
PARTEIENKORRUPTION
In diesem Beitrag wird der Zusammenhang zwischen der professionalisierten
Whlerpartei als dominantem Parteitypus der Gegenwart und dem Anstieg der politischen
Korruption in den europischen Lndern errtert. Dieser Parteitypus ist ursprnglich
aus der Transformation der Massenparteien in den europischen Demokratien der
siebziger und achtziger Jahre des 20. Jahrhunderts entstanden. Anhand von Beispielen
wird belegt, dass seine Dominanz in einer Reihe von Lndern zu einer erhhten Prsenz
der Korruption fhrte, in einigen auch zur Errichtung eines Korruptionssystems, dessen
institutioneller Mittelpunkt die Parteien sind. Im zweiten Teil der Arbeit analysiert der
Autor das Verhltnis von Parteien und Korruption in den Transformationslndern und
konzentriert sich dabei auf Sdosteuropa, insbesondere Kroatien. In diesen Lndern gab
es keine Tradition der Massenparteien, sondern die neu gegrndeten Parteien entwickelten
sich als Whlerparteien, die starke Potenziale fr Klientelismus und Korruption
aufweisen. In Sdosteuropa ist die Korruption eine Systemerscheinung und die Parteien
ihre wichtigste institutionelle Quelle, worin auch das Hauptmerkmal der Korruption in
Kroatien besteht.
Schlsselwrter: Massenpartei, professionalisierte Whlerpartei, politische
Korruption, Parteienkorruption

Dr. Slaven Ravli, Professor an der Juristischen Fakultt der Universitt Zagreb, Trg
marala Tita 14, Zagreb