Razliitost geografskog uzorka varijacije Y kromosoma i mitohondrijske DNA ukazuje na

spolno vezane faktore u oblikovanju europske genetike raznolikosti (Balaresque et al. 2010).
Rezultati analize genetike varijabilnosti Y kromosma ukazuju na postojanje znaajne
genetike diferencijacije izmeu sjeverozapadne i jugoistonog dijela Mediterana, gdje
talijanski poluotok zauzima intermedijarni poloaj (Sarno et al. 2014). Preciznije, Sicilija i
juna Italija otkrivaju dijeljenu genetiku pozadinu s balkanskim poluotokom gdje su
najvanije oinske linije datirane u neolitiko ili pred-neolitiko razdoblje (sarno et al.).
Meutim, mitohondrijska DNA pokazuje znaajnu genetiku homogenost kao odraz starijih
populacijskih dogaaja ili razliite demografske dinamike mukaraca i ena (Sarno et al.
2014).
Rasteirol & Chikhi (2013) smatraju da integracija podataka mtDNA i Y kromosoma ukazuje
da su mukarci i ene bili podvrgnuti istovjetnoj povijesti mijeanja te da obje linije podupiru
demiki model difuzije neolitika. Uoene razlike izmeu mukih i enskih markera sugeriraju
da je efektivna veliina enske popualcije bila vea, vjerojatno kao posljedica razliitih
demoigrafskih povijesti prethodno te tijekom neolitike tranzicije kao funkcija razlike u
migracijskim uzorcima te sistemu razmnoavanja prije i nakon prelaska na poljoprivredu
(Rasteirol & Chikhi 2013). Rasteirol & Chikhi (2013) predpostavljaju da su uoene razlike
posljedica promjene kulturalne prakse i ivotnog stila koji su pratili neolitiku tranziciju, kao
to su sedentizam, prijelaz s poliginije na monogamiju te poveanje uestalosti
patrilokalnosti.

Kao to je vidljivo kroz prethodna podpoglavlja, mitohondrijska DNA i Y kromosom

pokazuju razliite uzorke rasporeda genetike varijabilnosti, najee objanjene razlikom u
demografskim povijestima mukaraca i ena (Rasteiro et al. 2012). Arheoloki i antroploki
podatci ukazuju da prijelaz s lovno-sakupljakog na poljoprivredno, sjedilako drutvo je
povezan s znaajnim promjenama u nainu ivota (Wilkins & Marlowe 2006) te vjerojatno
promjenama u post-enidbenom mjestu stanovanja (Rasteiro et al. 2012). Nadalje, veina
dananje ljudske populacije (ca. 74%) je patrilokalna (Baker & Jacobsen 2006), meutim
pretpostavka jest da su lovno-sakupljaka drutva bila vie varijabilna, gdje je bilokalnosti i
matrilokalnosti vee uestalosti nego kod ratara ili pastoralnih zajednica (Marlowe 2004). s
obzirom na navedeno pretpostavka jest da je praksa patrilokalnosti postala uestalija nakon

razvoja sedentizma (Wilkins & Marlowe 2006). Rasteiro et al. (2012) razvili su novi
pojedinano temeljen simulacijski pristup istraivanju genetikih posljedica varijabilnih
uzoraka post-enidbenog mjesta stanovanja te mijeanja lovaca-sakupljaa i ranih ratara,
analizirajui razliitost uzoraka unutar i izmeu populacija, kroz vrijeme i prostor. Razultati
su pokazali da:
i) razliite prakse post-enidbenog mjesta stanovanja mogu rezultirati razliitim uzorkom
genetike raznolikosti i diferencijacije;
ii) asimetrinost u podatcima mtDNA i Y kromosoma moe biti posljedica razliitog
ponaanja izmeu mukaraca i ena, kao i razliitih stopa mutacije;
iii) postojanje prakse patrilokalnosti kod ratara objanjava dananji uzorak genetike
raznolikosti bolje od prakse matrilokalnosti ili bilokalnosti;
iv) genetika varijabilnost ratara promjenjljiva je u ovisnosti o post-enidbenim mjestima
stanovanja kod lovaca-sakupljaa (Rasteiro et al. 2012).
Prema Pinhasi et al. (2014) razliiti rezultati analize genetike varijabilnosti mitohondrijske
DNA i Y kromosoma mogue odraavaju stvarne razlike u doprinosu mukih i enskih
nositelja neolitikih haplogrupa europskom genetikom fondu, umjesto otkrivanja ukupnih
populacijskih procesa. Mitohondrijska DNA uistinu nije u skladu s modelom velike neolitike
zamjene (Currat & Excoffier 2005), to je u suprotnosti s podatcima Y kromosma (Semino et
al. 2000; Chikhi et al. 2002; Balaresque et al. 2010). Razliite procjene mogue ukazuju na
ekspanziju dolazeih mukih ratara s ogranienim doprinosom enske linije, iako Pinhasi et
al. (2014) istiu da navedena hipoteza zahtjeva daljnje testiranje.