RAZGOVORNE FRAZEME (GOVOR SARAJEVA STR.

180)
Razgovorni jezik i frazeologija
Razgovorni jezik openito karakterizira tenja ka jezikoj kreativnosti i ekspresivnosti, zbog
ega se u njegovim okvirima vrlo esto upotrebljavaju frazeme, jezike jedinice koje mogu
posredovati u ostvarenju toga cilja-naime, frazeme spadaju u inheretnoekspresivnu leksiku
(Rosandi- Sili, 1979:134-139). Takoer, u sastavu frazema pojavljuje se, u velikome broju,
argonizmi, vulgarizmi, neologizmi, o kojima je ve govoreno. U svakom suaju, nesumnjivo
je da su frazeme sastavni dio razgovornoga jezika, to potvruju provedena anketa i, na
osnovu nje, uraeni rjenik.
Frazeme- problem definiranja
Osnovnim jedinicama frazeologije smatraju se frazeme, a naporedo se javljaju i termini
frazeoloka jedinica i frazeoloki izraz. Znatno ozbiljniji problem od imenovanja osnovne
jedinice frazeologije jeste njeno razliito shvatanje i definiranje. Neujednaenost u njenu
poimanju uzrokovana je razliitim kriterijima od kojih se u ostvarenju toga cilja polazi.
Ukoliko je osnovni kriterij broj rijei, postoje dva stava: jedni lingvisti smatraju da je fonetska
rije minimalna jezika jedinica frazeologije (A. Menac), dok drugi (J. Matei) smatraju da
je to spoj barem dviju autosemantinih rijei. Kada se fonetska rije definira kao jedna
samostalna rije na koju se oslanjaju proklitike ili enklitike (Menac, 1978:221), frazemama
se smatraju:
-

izrazi ije pisanje podlijee promjenljivome pravopisnom normiranju: od davnina, na

brzinu (Menac, 1978:221), koji nisu nuno dekomponiranoga znaenja, to je osnovni
uvjet za frazemu;

frazeme nastale elipsom: ni sluajno (< da ni sluajno to nisi uinio) (Fink, 2000a:95).

Stavovi ovih dviju lingvistica razilaze se samo u sluaju jedne frazeme, i to: za pet (Fink,
2000a:94) : to je za pet (Menac, 1978:221). Dakle, njihovi su stavovi neujednaeni u pogledu
strukture ove frazeme- da li je ini fonetska rije ili reenica. Bosanski lingvist I. Tanovi
slijedi ranije zacrtanu liniju J. Mateia (1978) smatrajui frazemama iskljuivo spoj dviju
autosemantinih rijei (Tanovi, 200:32). Ovi autori od frazema izdvajaju pozdrave,
poslovice, krilatice, citate koji su zatvorene, reenine strukture, to nije svojstvo frazema
(Matei, 1978b:7, fusnota6:Tanovi, 2000:73). Takoer, zbog njihove nominativne funkcije
(frazeme imaju ekspresivnu funkciju) i zbog nedostatka ocjenskoga znaenja, I. Tanovi ni

termine ne smatra farzemama. No, to ne osporava mogunost nastanka frazema od termina iz

razliitih oblasti i profesija, te redukcijom i kondenzacijom izreka, poslovica, krilatica i citata
(Tanovi, 2000:59). ak i J. Matei u Frazeolokome rjeniku hrvatskoga ili srpskog jezika
popisuje ovako nastale frazeme: kocka je baena (pala) (odlueno je, svreno je, odluka je
pala), davati ton neemu (odreivati stil/pravac/smjer/nain ega) (Matei, 1982:VI).
Kako tzv. poslovine frazeme

(termin preuzet od V. P. ukova, prema: Tanovi,

2000:73), tj. frazeme nastale od poslovica, zadravaju semantiku vezu sa osnovnim

denotatima, ali im je znaajnije asocijativno-konotativno znaenj, I. Tanovi i njih svrstava u
frazeologiju u uem smislu (Tanovi, 2000:73). Moemo zakljuiti da se u ovome radu
frazemom smatraju najmanje dvije punoznane rijei. Termine koji su preli iz uskoga
strunog podruja u opi frazeoloki fond treba smatrati frazemama, jer se pri tome morala
izvriti transpozicija znaenja. To potvruju termini iz kartakoga argona: kec na jedanaest
(znaenje: u zao as), kec na deset ( znaenje: u dobar as) (Fink, 2000b:206). Takoer,
status frazema treba priznati i poslovicama sa transponiranim znaenjem.
Osnovne osobine frazema
Veliki je broj osobina koje se pridaju frazemama, ali se kao osnovne, prema miljenju veine
autora, navode: reproduciranje u gotovome obliku, to podrazumijeva nezamjenljivost bilo
koje komponente nekom drugom (tzv. ustaljenost sastava) i stalni raspored komponenata, koji
ne mogu mijenjati mjesto: oi kao fildani (ne: fildani kao oi); transponirano znaenje, kao
rezultat semantikoga jedinstva komponenata, koje su prije ovoga procesa transpozicije imale
pojedinano znaenje, u frazemi potpuno ili djelomino zanemareno; te uklapanje u reenicu
u funkciji prostoga lana. Meutim, ak su i neke od navedenih, opeprihvaenih osobina
frazema osporavane, u prvome redu ustaljenost sastava frazeme. Tvrdi se, naime, da sastav
frazeme nije tako vrst, budui podloan mijenjanju, koje se manifestira kao zamjena
odreenih leksema. To ipak ne mijenja sutinu: iako ima frazema sa vie razliitih leksema na
mjestu jedne komponente: biti/hodati kao muha bez glave, to ne osporava ustaljenost njihova
sastava. Takoer, i ako razvoj jezika reaktualizira neke lekseme u sastavu frazeme, to ne
implicira da sastav frazeme nije ustaljen, nego da je frazema inovirana upotrebom i dugo
zanemarene lekseme. Status dotad koritene lekseme nemitno se mijenja, budui da se uz nju,
u upotrebi, pojavljuje jo jedna leksema. Koja e od njih prevladati u upotrebi teko je rei.
Naime, proces istiskivanja jedne lekseme drugom obino je vrlo spor i dugotrajan proces ,
zbog ega i jeste mogue supostojanje vie leksema na jednome mjestu. U skladu sa reenim,

u ovome radu se ustaljeni sastav frazem shvata kao upotreba svima poznatih leksema na tano
odreenim mjestima u sastavu jedne frazeme.
Poredbene frazeme
Poseban predmet interesovanja u ovome radu jesu frazeme u kojima je realizirano poreenje.
U Opoj retorici autora grupe ___ (str183) poreenje s, kao i metafora, smatra
metasememom, to je figura koja zamjenjuje jednu sememu drugom /Dubois- Edeline i dr.,
1986:67). Openito se moe rei da je poreenje semantika figura kojom se, na bazi
zajednike osobine, u suodnos dovode dva razliita relata (mogu se oznaiti slovima A i B). U
zavisnosti od toga da li je navedeno zajedniko svojstvo u oba relata realizirano u jednakome
stepenu, razlikuju se dvije vrste poreenja:
-

poreenje tipa simile.

poreenje tipa comparatio (Kanti-Bakari, 2001:332).

Poreenje tipa simile podrazumijeva da je odreeno zajedniko svojstvo podjednako

realizirano u oba relata. Poredbene konstrukcije tipa simile imaju dvolanu strukturu koja
zadaje jednakost kao sematiko pribliavanje dvaju razliitih relata (Hadiefendi,
1991:181). Da bi to pribliavanje bilo mogue, jedan lan, obino drugi, posjeduje
prepoznatljivu/-e osobinu/-e, koje se u , razgovornome jeziku, esto ostvaruju kao
hiperbolizirane (Hadiefendi, 1991:185). Gramatiki indikator ovih konstrukcija jeste
poredbeni veznik kao, u razgovornome jeziku obino realiziran u formi ko, dok su znatno
rjeu poredbeni prijedlog poput i prilog nalik (na) itd. U frazeolokome rjeniku priloenome
na kraju knjige iskljuivo su zastupljeni primjeri poreenja tipa simile. Nakon dugoga
promiljanja svih kriterija prema kojima se mogu razmatrati poredbene frazeme tipa simile,
primjenjen je postupak J. Mateia iz njegova lanka O poredbenom frazemu u hrvatskom
jeziku (Matei, 1978a:211-217). Dakle, primjenjena je shema: A kao B, gdje se lijeva
strana smatra markiranom. Navedena dormula, u okvirima ovoga rada, podrazumijeva
dvovrsnost lana A. Naime, u poziciji lana A mogu se realizirati:
-

relat izraen imenicom ili glagolom, kada nije navedeno zajedniko svojstvo lanova
A i B,

relat izraen pridjevom, kada je naveden tertiumcomparations, u funkciji lana A, i

lana B.

U prvome sluaju odsustvuje tertium comparationis, a u drugome predmet koji se poredi. No,
odsutni se lanovi podrazumijevaju zahvaljujui prisustvu drugih dviju komponenata ovoga
sematikog trougla. Prema tome, u formuli A kao B, A iskljuivo oznaava lana s lijeve
strane poredbene konstrukcije, a B lana iza poredbenoga veznika kao/ko, to implicira da je
vaan njihov poloaj u poredbenoj konstrukciji a ne njihova funkcija. Jedini problem ovoga
shematskog pristupa, problem frazema koje nemaju lana ispred poredbenog veznika kao/ko,
razrjeava se upravo potovanjem te injenice. Dakle, onda se ne izostavlja iz razmatranja
zbog neekspliciranosti jednoga lana formule, koji, iako nenaveden, nuno postoji. U
protivnome, ne bi bilo mogue izvesti poreenje bilo koje vrste. Osim toga, kako je
opepoznato, i odsustvo znaka moe biti znak, te se posbno zanimljivima upravo smatraju
primjeri ovakvih frazema. Radi jasnoe i preglednosti navodimo primjere poredbenih frazema
iz istraivakog korpusa. Dakle, kada se u poredbenoj frazemi iza veznika kao/ko realizira
imenica, pri emu nije bitno da li je njena pozicija neposredno iza veznika kao/ko ili negdje
drugo, znaenje frazeme se navodi pod tom imenicom, kao glavnom odrednicom. Hijerarhija
ostalih vrsta rijei je: pridjev, glagol, prilog, zamjenica, broj. Time navedena shema- A kao Bu analizi ovih frazema ne gubi na vanosti.
PRIMJERI,,,..... nabrojati rednim brojem
Ukupno: pedeset i jedna frazema s poredbenim veznikom kao/ko. Dakle, radi jednostavnije i,
samim tim, preglednije analize, u obzir se iskljuivo uzima lan ispred poredbenoga veznika
kao/ko. Primjenom toga postupka, dolo se do sljedeih rezultata:
Obiljeenost u vidu komponente:
1. Glagolski tip: (nabrojati redne brojeve primjera, npr. 1, 8, 13.-...)
2. Pridjevski tip:
3. Imeniki tip:
4. Zamjeniki tip:
5. Nulti tip:
Poredbene frazeme ovoga tipa imaju dvije osnovne funkcije:
1. izraziti intenzitet svojstva, stanja ili radnje,

2. Specificirati, modificirati radnju ili stanje (Matei, 1978a:212-13).

U terminologiji drugih autora, to su:
1. istost kao intenzifikacija (intenzivirajua slinost),
2. istost kao slikovitost (neintenzivirajua, apozitivna slinost) (Hadiefendi, 1991:185).
S obzirom na vieznanost termina slikovitost, uvaeno je prvo, terminoloki preciznije,
vienje (J. Mateia- nap. A. .) osnovne funkcije poredbenih frazema.
1. Najea funkcija poredbenih frazema, naroito pridjevskih i imenikih, jeste da izraze
intenzitet svojstva, stanja ili radnje. Pri tome:Ljestvica znaenjskog intenziteta poredbenih
frazema raznovrsna je i ukazuje na znaenja kao to su: veliko mnotvo, visoki stupanj ega,
dobra ili loa ocjena kakve stvari i sl. (Matei, 1978a:213). U kategoriji poredbenih frazema
koje imaju ovu funkciju svojom brojnou istiu se pridjevske frazeme. Naime: Adjektivni
frazemi su jedinice koje ukazuju na neko svojstvo, osobinu, karakteristiku, vrijednosni
element ili stanje, tj. imaju ocjensko znaenje. (Fink, 1992-993:100). Njihova vanost, u
okvirima ovoga rada, proistjee iz naina na koji ostvaruju ocjensko znaenje. Pri tome je, u
postizanju navedenog cilja, najei postupak poreenje po slinosti. Kao lan B obino
slui stvarna pojava, bie ili predmet, ije odlike i predstavljaju polazite za poreenje:
- bijel kao/ko travniki sir - koji je veoma svijetle puti,
- pun kao/ ko brod - veoma imuan,
- lijepa kao/ko upis veoma lijepa,
- opasan kao/ko struja veoma opasan,
- bijesan kao/ko ris veoma ljut,
- napet kao/ ko puka veoma nervozan.
Dvije posljednje frazeme iskazuju intenzitet stanja, a ostale intenzitet svojstva. Osim toga, sve
frazeme, izuzev frazeme lijepa kao upis, za govornike savremenoga jezika imaju
transparentno znaenje. Ta transparentnost se i zasniva na realnim svojstvima ekspliciranih
pojmova (bjelina travnikog sira, mogua velika optereenost brodova teretom i elektrina
struja kao neto ime se ne treba igrati). Frazema bijel kao/ko travniki sir zasigurno je
najekspresivnija budui da je njena zaudnost postignuta dovoenjem u vezu, na osnovu

zajednike bjeline, osobe veoma svijetle puti i prehrambene namirnice travnikoga sira.
druge strane, najmanje je semantiki prozirna frazema lijepa kao/ko upis, koja ja nastala od:
upisati ivoupisati - naslikati, to podrazumijeva da je stvarno porenje: lijepa kao slika.
Ponekad nema logike osnove za izvedeno poreenje, zbog ega nije mogue proniknuti u
asocijativne procese koji su izazvali njegovo stvaranje:
-

glup kao/ko toak veoma glup,

lud kao/ko struja veoma zanimljiv, interesantan,

star kao/ko Isusovo magare veoma star.

U frazemama ovoga tipa nisu izvrena motivirana poreenja, koja stoga zvue apsurdno. No,
upravo zaudnost koju stvaraju kod sluatelja i doprinosi njihovoj ekspresivnosti. Uostalom:
istost i ne mora da se javljaizmeu predmetnih vrijednosti istoga reda ... jer ona nije nuno
izvanjezika. Ona je jezika jer se jezikim sredstvima artikulira i zato ne mora biti u
neposrednoj vezi sa izvanjezikim. (Hadiefendi, 1991:181).
Ve je spomenuto da i imenike frazeme vrlo esto izriu intenzitet. Ukoliko je to intenzitet
svojstva, rije je o imenikim frazemama sa jakom ocjenskom komponentom.
I one mogu imati realnu osnovu za izvedeno poreenje:
-

naoale kao/ko dno tegle naoale s debelim staklima, naoale velike dioptrije,

oi kao/ko fildani krupne oi.

Predmeti ili bia u funkciji lana B nesumnjivo posjeduju odreenu osobinu, ali je
neubiajena njihova upotreba na mjestu lana s kojim se vri poreenje, npr., prsti se porede s
evapima i sl. Stoga su ove frazeme vrlo ekspresivne. Kada se u funkciji lana s kojim se vri
poreenje pojavi sintagma, mogua je transparentnost upotrebe samo jednoga lana, dok
razlozi upotrebe drugoga lana (obino prisvojnoga pridjeva) ostaju neprozirni:
-

glava kao/ko Cocin bubanj velika glava.

Naravno, s obzirom na znaenje frazeme, razlozi za upotrebu imenice bubanj sasvim su jasni.
Neubiajena je jedino njena funkcija funkcija lana s kojim se vri poreenje. Imenika
frazema glava kao/ ko bambus ne izrie intenzitet svojstva nego stanja (znaenje imati jaku
glavobolju) te stoga i nema ocjensku funkciju.

Flagolske frazeme koje izriu intenzitet stanja vrlo su rijetke. Jedna od zabiljeenih u
vlastitome istraivakom korpusu jeste puknuti kao/ko tromblon zaljubiti se. Glagol
puknuti u argonskoj funkciji ima znaenje neuravnoteeno se ponaati. Ovakvo ponaanje
uzrokovano je zaljubljenou, a na intenzitet navedenoga stanja upuuje poreenje sa
tromblonom kada eksplodira. Dakle, i zaljubljenost se promatra kao svojevrsna eksplozija,
eksplozija osjeaja, te se upotrebom pojma iz vojne terminologije za opis takvoga stanja
postie oneobienje frazeme. Iz razmatranih primjera moe se izvesti zakljuak da se u
razgovornome jeziku ekspresivnost esto zasniva na upotrebi neoekivanih pojmova u
funkciji lana B. Ovaj je postupak u skladu sa tenjom ka jezikoj kreativnosti, koja je
razgovornome jeziku svojstvena.
2. Poredbene frazeme koje specificiraju, odnosno modificiraju radnju s lijeve strane
poredbene konstrukcije uglavnom imaju glagol.
Neke od njih su opepoznate:
-

ekati nekoga/neto kao/ko ozebao/ozebo sunce eljno iekivati koga/ta,

hodati kao/ko muha bez glave hodati smeteno, bez cilja,

pisati kao/ko svraka nogom neitko pisati.

Navedene frazeme uvaju denotativno znaenje glagola s lijeve strane poredbene

konstrukcije, zbog ega nosilac transponiranoga znaenja postaje lan iza popredbenoga
veznika kao/ko, koji dobija priloku funkciju. No, i meu ovim frazemama ima razlike, a ona
se odnosi na utemeljenost u stvarnosti izvedenih poreenja. Naime, prva je frazema nastala na
osnovu realnoga poreenja, kojim se ukazuje na vanost iekivane osobe ili dogaaja za
subjekta spomenute radnje. S druge strane, posljednje frazeme, s rijeima zoonimima u svome
sastavu, nemaju osnov u ivotnoj pojavnosti, to im pridaje dodatnu ekspresivnost.
Interesantan je primjer frazeme raditi kao/ko crnac, u znaenju naporno raditi, obino bez
priznanja, koja ima osnov u prolosti, u vremenu kada je crnaka radna snaga bila nepriznata i
iskoritavana. Ekspresivnost ove frazeme proistjee iz njene upotrebe u sadanjem vremenu.
Da frazeme na mjestu jednoga lana mogu imati dva ili vie invarijantnih oblika, potvruje
frazema vui se kao/ko pometina/mrtvo puhalo sporo, lijeno se kretati, ii. U ovoj frazemi
polazite za izvoenje novoga znaenja jesu sintagma mrtvo puhalo i imenica pometina, koja
oznaava tromu, lijenu osobu. Znaenje frazeme sporo, lijeno se kretati, ii potencirano je i
upotrebom glagola vui se, koji vrlo slikovito predoava nain kretanja odreene osobe.

Nain na koji se neto obavlja vrlo je esto predmet (negativnoga) ocjenjivanja, kao, npr., u
pejorativno intoniranoj frazemi razvui kao/ko teraviju. Njom se ukazuje na sporost u vrenju
neke radnje, za ta je izvorite imenica teravija Naime, teravija je dio religioznog rituala
muslimana, ije je izvorno ime teravih- namaz, tj. namaz sa odmorima, predahom, to
implicira njegovo due trajanje.
Poreenje tipa comparatio jeste takvo poreenje u kojem se zajedniko svojstvo realizira u
nejednakome stepenu. Dakle, postoji zajednika osobina dvaju pojmova, ali ona u njima nije
jednako prisutna. Meutim, u vlastitome istraivakom korpusu nisu zabiljeeni primjeri
poredbenih frazema u ijoj je osnoviporeenje tipa comparatio, zbog ega ono nije ni
analizirano.
Kontrast u frazemama
Frazeme razgovornoga jezika vrlo esto su zasnovane i na kontrastu, figuri govora, koja
nastaje gdje se dvije naporedne predodbe, koje su rastavljene, dovode u svezu kao
podreene treoj... (Simeon, 1969:698). U novijim klasifikacijam figure bazirane na
kontrsatu smatraju se semantikim figurama u uem smislu, a meu njima se izdvajaju
antiteza, oksimoron i paradoks (Kanti-Bakari, 2001:330). U razgovornim frazemama
nesmunjivo je najea figura antiteza, koja se ponegdje smatra sinonimom s kontrastom
(Simeon, 1969:81). Naime, u njoj se ekspliciraju suprotni pojmovi , ime se postie
kontrastno opaanja. Kako se u razgovornim frazemama kontrastiraju zaista neoekivani
pojmovi, ovo je opaanje vrlo ekspresivno. To potvruju slijedei primjeri:
-

svisnuti od sree biti veoma sretan,

grob slatke due dobar ali ruan mukarac.

U prvoj frazemi izvrena je zamjena uobiajene lekseme jed leksemom srea, ime se postie
efekat iznevjerenoga oekivanja i, posljedino velika ekspresivnost. U drugoj frazemi
antonimija se zasniva na sukobljavanju forme (ruan) i sutine (dobar) promatrane osobe. Za
oznaavanje neugledne fizike vanjtine upotrijebljena je leksema grob, budui da je njen
asocijativni spektar izrazito negativno obiljeen, to je iskoriteno u formiranju argonskoga
znaenja runa osoba. S druge strane, sintagmom slatka dua, u kojoj obje lekseme imaju
pozitivnu konotaciju, oznaena je sutina - dobrota ocjenjivanog mukarca. Na kraju se dobija
imenska sintagma, koja, na vrlo ekspresivan nain, izrie subjektivno opaanje.

Dakle, moe se izvesti zakljuak da su u frazeologiji razgovornoga jezika veoma frekventne

dvije semantike figure poreenje (semantika figura u irem smislu rijei) i antiteza
(semantika figura u uem smislu rijei). Njihova je ekspresivnost vrlo esto zasnovana na
efektu iznevjerenoga oekivanja, postignutog upotrebom neoekivanih leksema u sastvau
frazeme.

Posebna istraivaka panja posveena je poredbenim frazemima tj. frazemama u kojima je

realizirano poreenje. U zavisnosti od stepena realizacije zajednikoga svojstva dvaju relata
(relata A i B) razlikuju se dvije vrste poreenja poreenje tipa simile, kada je zajedniko
svojstvo podjednako realizirano u oba relata, i poreenje tipa comparatio, kada se zajedniko
svojstvo realizira u nejednakome stepenu.
Poredbene konstrukcije tipa simile imaju strukturu u kojoj je jedan lan prepoznatljivih
osobina, na osnovu ega se vri semantiko pribliavanje dvaju razliitih relata. Te osobine
su u razgovornome jeziku esto hiperbolizirane: prsti kao/ko evapi kratki i veoma debeli
prsti. Gramatiki indikator ovih konstrukcija je poredbeni veznik kao. U priloenome
frazeolokom rjeniku iskljuivo su zastupljeni primjeri prvoga tipa poreenja. U njihovoj
analizi, primjenjena je shema: A kao B, gdje je lijeva strana smatrana markiranom. A
iskljuivo oznaava lana sa lijeve strane poredbene konstrukcije, a B lana iza poredbenoga
veznika kao. lan A je dvovrstan, budui da se u njihovoj poziciji mogu realizirati:
-

relat izraen imenicom ili glagolom, kada nije navedeno zajedniko svojstvo lanova
A i B: prsti kao/ko evapi, razvui kao/ko teraviju;
relat izraen pridjevom, kada je naveden tertium comparationis, u poziciji lana A, i
lan B; bijel kao/ko travniki sir.

U prvome sluaju nije ekspliciran tertium comparationis, a u drugome predmet koji se poredi,
no prisustvo drugih dviju komponenata ovoga semantikog trokuta olakava njihovo
prepoznavanje.
Poredbene frazeme bez lana ispred poredbenoga veznika kao nisu izostavljene iz
razmatranja, budui da neeksplicirani lan nuno postoji.
Poredbene konstrukcije tipa simile imaju dvije osnovne funkcije izraziti intenzitet svojstva,
stanja ili radnje i specificirati, modificirati radnju ili stanje.
Poredbene frazeme, naroito pridjevske i imenike, ee imaju prvu funkciju. Svojom
brojnou istiu se pridjevske frazeme. One imaju ocjensko znaenje, a zanimljive su zbog
naina na koji ga ostvaruju. Najei je postupak poreenje po slinosti. Kao lan B obino

slui stvarna pojava, bie ili predmet, prepoznatljivih osobina: opasan kao/ko struja veoma
opasan. Ponekad poreenje nije zasnovano na logikim kriterijima: lud kao/ko struja
veoma zanimljiv, interesantan. Upravo su ove frazeme vrlo ekspresivne, budui da je
izvedeno poreenje nemotivirano i, vrlo esto apsurdno.
Imenike frazeme koje izriu intenzitet svojstva takoer su sa jakom ocjenskom
komponentom. I one mogu imati realnu osnovu za poreenje: oi kao/ko fildani krupne
oi. No, u velikome broju ovakvih primjera, upotreba pojma na mjestu lana B (predmet s
kojim se poredi) vrlo je neuobiajena.
Glagolske frazeme koje izriu intenzitet stanja vrlo su rijetke, te smo u istraivakome
korpusu pronali samo jednu potvrdu: puknuti kao/ko tromblon zaljubiti se.
Dakle, u razgovornome jeziku se ekspresivnost frazema esto zasniva na neoekivanoj
upotrebi pojmova u funkciji lana B, ime se postie zaudnost. To je u skladu i sa tenjom ka
jezikoj kreativnosti, karakteristinoj za razgovorni jezik.
Glagolske frazeme ee specificiraju, modificiraju radnju ili stanje, a u njihovu se sastavu
nerijetko pojavljuju rijei zoonimi. Frazeme ovog tipa obino nemaju osnov u ivotnoj
pojavnosti: pisati kao/ko svraka nogom neitko pisati.
Situacije i iskustva iz svakodnevnoga ivota vrlo esto motiviraju nastanak novih frazema,
kao npr.: razvui kao/ko teraviju sporo i dugo obavljati neku aktivnost.
Osim poreenja (semantike figure u irem smislu rijei), u frazeologiji razgovornoga jezika
vrlo je frekventna i antiteza (semantika figura u uem smislu rijei). Njom se, u okviru jedne
frazeme, ekspliciraju suprotni pojmovi: svisnusti od sree biti veoma sretan, vrlo esto
neoekivani.
Frazeme kao inherentnoekspresivna leksika mogu doprinijeti ekspresivnosti izraavanja,
jednom od osnovnih ciljeva razgovornoga jezika. Osim toga, u njihovu sastavu pojavljuju se i
argonizmi, neologizmi i sl., zbog ega se one obavezno moraju prouavati i u okvirima
razgovornoga a ne samo knjievnoumjetnikog stila kakva je bila dosadanja praksa