Biblioteka: Profil proza

Izdava: Profil multimedija, dio grupe Profil International, Zagreb

Za izdavaa: Daniel deri
Direktor izdavatva: Krunoslav Kruni
Glavni urednik: Drago Glamuzina
Urednik: Stjepan Ravi
Lektura: Julijana Jurkovi
Korektura: Branka Ivanjek
Grafiko oblikovanje: Ivan Belinec
Naslovnica: Studio 2M
Tisak: Profil International, Zagreb, listopad, 2010.

Copyright Monumenta Nipponica, 1969.

Za hrvatsko izdanje Profil multimedija, 2010.
Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne moe biti objavljen ili
pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

shusaku
UTNJA
endo

preveo s engleskoga: Mijo Pavi

ISBN 978-953-319-146-1
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne
i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 746220.

Uvod
Vijest dopre do Rimske crkve. Christovao Ferreira, kojega
je Druba Isusova u Portugalu poslala u Japan, otpao je
od Crkve nakon to je podnio muke u jami u Nagasakiju.
Iskusan misionar i ovjek kojega su svi potivali, proveo je u
Japanu trideset tri godine, zauzimao visok poloaj provincijala i bio izvor nadahnua kako sveenicima, tako i obinim
vjernicima.
Uz to, bio je vrlo sposoban teolog, a u vrijeme progona
kradomice se probio u podruje Kamigata, pokuavajui ondje
nastaviti s obavljanjem svoje apostolske zadae. Pisma koja je
odande slao u Rim bila su ispunjena duhom neunitive hrabrosti. inilo se nezamislivim da bi jedan takav ovjek izdao
vjeru, ma kako jezive bile okolnosti u kojima se zatekao. U
Drubi Isusovoj, kao i u cijeloj Crkvi, ljudi su se pitali nisu li
sve to izmislili Nizozemci ili Japanci.
Ne, nije rije o tome da bi Rim bio neupoznat s loim
materijalnim prilikama u kojima se zatekla misija u Japanu.
Pisma koja su misionari slali u Rim nisu ostavljala nikakvog mjesta sumnji. Zapoevi s godinom 1587., namjesnik
Hideyoshi je, potpuno promijenivi politiku svojega prethodnika, poeo sa zastraujuim progonima krana. Poelo je tako
to je dvadeset est sveenika i vjernika kanjeno u Nishizaki
u Nagasakiju; nakon toga su krani diljem zemlje protjerivani
iz svojih domova, mueni i surovo ubijani. ogun Tokugawa
5

shusaku endo

nastavio je s istom politikom, naredivi, godine 1614., da se

svi misionari protjeraju iz Japana.
Izvjea misionara kazuju o tome da je 6. i 7. listopada
iste te godine sedamdeset sveenika, meu kojima su bili
Japanci i stranci, skupljeno u mjestu Kibachi na otoku Kyushu
i prisilno ukrcano na pet dunki koje su ih odvele u Macao i
Manilu. Zatim su isplovili u progonstvo. Dan je bio kiovit a
more sivo i olujno u trenutku kad su brodovi po olujnom nevremenu isplovili iz luke, proli pokraj rta i iezli s one strane
nebosklona.
Prezirui tu okrutnu uredbu o progonstvu, trideset est
sveenika odbilo je napustiti svoje stado, ostavi u tajnosti
skriveno negdje u Japanu. Jedan od tih ilegalnih sveenika
bio je i Ferreira. On je nastavio pismeno izvjetavati svoje nadreene o hvatanju misionara i krana te o kaznama kojima
su bili podvrgavani. I danas postoji pismo koje je 22. oujka
1632. poslao iz Nagasakija vizitatoru Andriji Palmeirou, opisujui iscrpno okolnosti tog vremena:
U svome prethodnom pismu izvijestio sam Vas, veletovani, o poloaju u kojem se kranstvo nalazi u ovoj
zemlji. Sada u Vam ispriati to se otada dogodilo. Sve
se zavrilo novim progonima, novom represijom, novim
patnjama. Dopustite mi da svoj prikaz zaponem izvjetajem o petorici redovnika koji su 1629. uhieni zbog svoje
vjere. Njihova imena su Bartolemeo Guiterrez, Francisco
de Jesus, Vicente de San Antonio iz reda sv. Augustina,
Antonio Ishida iz nae Drube (Isusove) te franjevac
Gabriel de Santa Magdalena.
Sudac iz Nagasakija, Takenaka Uneme, pokuao ih je
natjerati da otpadnu od vjere i ismijati nau svetu vjeru i
6

utnja

ljude koji su joj ostali privreni, nadajui se da e na taj

nain pokolebati hrabrost vjernika. Ubrzo je, meutim,
shvatio da rijei, same po sebi, ne mogu uzdrmati odlunost ovih sveenika: stoga je bio prisiljen postupiti drukije, tj. uroniti ih u pakao kipue vode u Unzenu.
Izdao je naredbu da se tih pet sveenika dovede u
Unzen i da ih se ondje podvrgne mukama sve dok se ne
odreknu vjere. Njihovi muitelji nipoto ih nisu smjeli
usmrtiti. Osim petorice sveenika, mukama su trebale biti
podvrgnute i Beatrice da Costa, supruga Antonija da Silve,
i njezina ki Marija, jer se ni one, uza sva uvjeravanja, nisu
htjele odrei vjere.
3. prosinca ta je skupina otputovala iz Nagasakija za
Unzen. Te dvije ene noene su u nosiljkama, a petorica
mukaraca posjednuta su na konje. I tako su se oprostili.
Nakon to su stigli u luku koja se nalazila neto dalje, ruke
i zapea su im vezani, noge su im okovane, a nakon toga
ukrcani su na brod i vrsto privezani uz njegov bok.
Te veeri stigli su u luku Obama na uu rijeke Unzen;
sutradan su se uspeli na planinu, gdje je ovih sedmero
ljudi, jedno po jedno, gurnuto u siunu kolibicu. Ondje
su, okovanih nogu i svezanih ruku, bili danonono zatoeni, a straari su neprekidno motrili na njih. Cesta prema
planini bila je takoer naikana straarima; nitko nije
smio prolaziti tim putem bez slubenog odobrenja.
Sljedeeg dana muenje je zapoelo ovako: sedmero
ljudi je, jedno po jedno, odvojeno iz mnotva koje ih je
okruivalo i dovedeno do ruba uskljualog jezera gdje su
im pokazali kipuu vodu koja se puila i visoko u zrak izbacivala vodenu prainu a zatim je od njih zatraeno da
se odreknu Kristova nauavanja jer e inae na vlastitim ti7

shusaku endo

jelima iskusiti strahovite muke kipue vode koja je kljuala

ispod njih. Para koja se zbog hladnog vremena uzdizala
iz kipueg jezera doimala se zaista stranom i ve je sam
pogled na nju bio dovoljan da se neki snaan mukarac
onesvijesti, da nije bilo Boje milosti. No, svi oni, ojaani
milou Bojom, pokazae izvanrednu hrabrost, pa ak i
zamolie svoje muitelje da ih podvrgnu mukama, odluno
izjavivi da se nikad nee odrei svoje svete vjere. uvi
taj neustraiv odgovor, dunosnici im razderae odjeu,
vezahu im ruke i noge za kolce i, zagrabivi kipuu vodu
kutlaama, izlijevahu je na njihova gola tijela. Kutlae
su bile probuene i pune rupa, zbog ega se taj postupak
oduio unedogled.
Kristovi su junaci neustraivo podnijeli to strano
muenje. Samo se mlada Marija, svladana prekomjernom
boli, u mukama sruila na zemlju. Odrekla se! Odrekla
se! povikali su oni; i nakon to su je odnijeli u kolibicu,
ubrzo su je poslali natrag u Nagasaki. Marija je porekla da
se eljela odrei vjere. ak je traila da je nastave muiti
zajedno s njezinom majkom i ostalima. No, oni nisu obraali panju na njezine molbe.
Preostalih estero ljudi ostalo je na planini trideset tri
dana. Tijekom tog vremena sveenici Antonio i Francisco,
a jednako tako i Beatrice, bili su est puta podvrgnuti mukama kipuom vodom. Otac Vicente muen je etiri puta;
otac Palmeiro i Gabriel dvaput. Ipak, tijekom cijeloga vremena nijedan od njih nije ispustio nijednog uzdaha, niti
je zastenjao.
Otac Antonio i Francesco, kao i Beatrice da Costa, osobito ona, neustraeni mukama, prijetnjama i svakovrsnim
preklinjanjima, pokazali su hrabrost dostojnu mukarca.
8

utnja

Uz to to je bila podvrgnuta mukama kipuom vodom,

Beatrice je podvrgnuta dodatnoj sramoti bila je prisiljena stajati etiri sata na nevisokoj stijeni, izloena ruganju
i uvredama svjetine. No, ak se ni nakon to je mahnitost
rulje dosegnula vrhunac nije niti lecnula.
Ostali, jer bijahu slaba zdravlja, nisu mogli biti kanjeni suvie otro, jer sueva elja nije bila da im zada smrt,
ve da se odreknu vjere. tovie, da bi to postigao, iao je
ak toliko daleko da je na planinu pozvao lijenika koji im
je vidao rane.
Konano je, meutim, Uneme shvatio da ne moe
postii ono to eli. Nasuprot tome, njegovi pristae,
osvjedoivi se u hrabrost sveenika, rekoe mu da e prije
svi izvori u Unzenu presuiti nego to e ove hrabre ljude
nagovoriti da promijene miljenje. Stoga ih odlui vratiti u
Nagasaki. 5. sijenja Beatrice je zatoio u zloglasnu kuu,
a sveenike strpao u tamonju tamnicu. I sada su ondje.
Cijela ta borba imala je za posljedicu irenje naeg
nauka meu mnotvom i snaenje vjere naih krana. Sve
je ispalo suprotno namjerama tog tiranina.
Tako je stajalo u Ferreirinu pismu. Crkva u Rimu nije
mogla vjerovati da je tog ovjeka, ma koliko stranim mukama bio podvrgnut, bilo mogue natjerati da se odrekne vjere i
ponizi se pred nevjernikom.
Godine 1635. pet sveenika okupilo se oko oca Rubina
u Rimu. Skovali su plan da se usprkos tjeskobi meu japanskim kranima prouzroenoj progonima probiju u tu zemlju
i nastave s ilegalnim misionarskim apostolatom te tako okaju
Ferreirino otpadnitvo, koje je nanijelo tako golemu tetu
ugledu Crkve.
9

shusaku endo

utnja

Isprva njihov mahniti plan nije naiao na odobravanje

nadreenih. Premda imajui razumijevanja prema gorljivosti
i apostolskom aru koji su potaknuli nastajanje tog plana,
crkvene su vlasti nerado slale nove sveenike u jednu takvu
zemlju i u tako pogibeljnu misiju. S druge strane, bila je to
zemlja u kojoj je jo od vremena Franje Ksaverskoga obilno
bilo zasijano dobro sjeme: ostaviti je bez voa i prepustiti
krane njihovoj sudbini inilo se nezamislivim. Osim toga, injenica da se Ferreira bio prisiljen odrei vjere, u ovoj dalekoj
zemlji na periferiji svijeta, u Europi nije znaila samo neuspjeh
jednoga pojedinca, ve poraz same vjere, kao i cijele Europe.
Takvo miljenje je prevladavalo; i tako, nakon svih moguih
nevolja i potekoa, ocu Rubinu i njegovim suputnicima bijae
doputeno krenuti na put.
Osim te skupine, meutim, postojala su jo tri sveenika
koji su na isti nain, to jest kradomice, namjeravali ui u
Japan no, bili su to Portugalci i njihov motiv bio je potpuno
drukiji. Posrijedi su bili Ferreirini studenti kojima je on bio
profesor u drevnom samostanu Campolide. Ta trojica ljudi,
Francisco Garrpe, Juan de Santa Marta i Sebastian Rodrigues
nisu mogli vjerovati da je njihov uitelj Ferreira, kojemu su
se toliko divili, suoivi se s mogunou slavnog muenitva,
kao pas puzao pred nevjernikom. Slino je mislilo cijelo portugalsko sveenstvo.
Otii e u Japan; sami e istraiti cijelu stvar i uvjeriti se
vlastitim oima. No i ovdje, jednako kao i u Italiji, njihovi nadreeni nisu brzali s pristankom. Nadjaani gorljivim salijetanjem tih mladih ljudi, konano su ipak odobrili tu pogibeljnu
misiju. Bilo je to godine 1637.
Dobivi odobrenje, trojica mladih sveenika poee se pripremati za svoje dugako i naporno putovanje. U to je vrijeme

bilo uobiajeno da se portugalski misionari koji su putovali na

Istok ukrcaju na neki od mnotva brodova koji su iz Lisabona
putovali za Indiju; odlazak brodovlja za Indiju, pak, bio je
jedan od najuzbudljivijih dogaaja te godine u Lisabonu. Pred
oima te trojice u ivim se bojama ukazala slika Istoka, koji
se doslovce nalazio na kraju Zemlje, kao i Japana, koji je bio
njezina krajnja granica. Kad ste razastrli zemljovid, ugledali
ste obrise Afrike, zatim Indiju, a nakon toga pogled vam se
otvarao na nebrojeno mnotvo otoka i zemalja u Aziji. Jo
dalje prema istoku, na sjeveroistonom kraju Azije, nalik
gusjenici, bio je siuni Japan. Da biste stigli do te zemlje,
morali ste najprije otputovati za Gou u Indiji, a zatim stotine
i stotine milja jedriti morem; morali ste neprekidno putovati
tjednima i tjednima, ak mjesecima. Goa je jo od vremena
Franje Ksaverskoga bila ograda kroz koju su prolazili svi misionari koji su eljeli djelovati na Istoku; ondje su djelovala dva
sjemenita u kojima su uili aci iz svih dijelova Azije i ondje
su se misionari iz Europe obavjetavali o uvjetima koji vladaju
u zemlji u koju im je bilo putovati. Ondje su misionari katkad
morali ekati est mjeseci, pa i godinu dana, na brod da bi
otplovili u zemlju koja im je bila dodijeljena.
Trojica misionara trudili su se iz petnih ila nauiti sve to
su mogli nauiti o prilikama u Japanu. Na svu sreu, postojalo je mnotvo izvjetaja koje su portugalski misionari slali iz
Japana jo od vremena Luisa Froisa, a oni su govorili da novi
ogun Iemitsu provodi politiku represije, okrutniju ak i od
one koju su provodili njegov otac i djed. Zapoevi s godinom
1629., sudac u Nagasakiju, Takenaka Uneme, podvrgavao je
krane najneovjenijim i najokrutnijim patnjama, uranjajui
ih u jezerca s kipuom vodom, prisiljavajui ih na taj nain da
se odreknu vjere i promijene religiju. Prialo se da je broj rta-

10

11

shusaku endo

utnja

va tijekom samo jednog dana katkad iznosio vie od ezdeset

ili sedamdeset ljudi. S obzirom na to da je ove vijesti slao sam
Ferreira, nije moglo biti sumnje u njihovu vjerodostojnost.
Kako god bilo, novi misionari shvatili su da moraju od samog
poetka znati i biti uvjereni da se pri kraju svoga napornog
putovanja mogu suoiti sa sudbinom daleko stranijom od
svih patnji koje su proli tijekom putovanja.
Sebastian Rodrigues, roen 1610. u poznatom rudarskom
gradiu Tasco, postao je redovnikom u dobi od sedamnaest
godina. Juan de Santa Marta i Francisco Garrpe, Rodriguesovi
prijatelji, studirali su zajedno s njim u sjemenitu Campolide.
Sva su trojica od prvih dana u djeakom sjemenitu provodili
dane u klupama i uili, i sva su se trojica ivo sjeala svoga
starog uitelja Ferreire, koji ih je pouavao teologiji.
A sada se taj isti Ferreira nalazio negdje u Japanu. Je li se
to lice s bistrim plavim oima koje su zraile blagou je li
se ono promijenilo nakon to je dospio u ruke japanskih muitelja? Neprekidno su sebi postavljali to pitanje. Nisu mogli
vjerovati da je to lice sada izoblieno nebrojenim uvredama;
jednako tako, nisu mogli vjerovati da je Ferreira okrenuo lea
Bogu i prezreo blagu ljubav prema blinjemu, po kojoj je bio
nadaleko poznat. Rodrigues i njegovi suputnici eljeli su na
svaki nain doputovati u Japan i saznati istinu o Ferreirinoj
sudbini.
25. oujka 1638. brodovlje za Indiju isplovilo je iz rijeke
Tagus uz poasnu paljbu topova s tvrave Belem. Na brodu
Santa Isabella bila su trojica misionara koji su se, nakon to
im je biskup Joao Dasco dao blagoslov, ukrcali na zapovjednikov brod. Stigavi do ua te smee rijeke i zaplovivi plavim
podnevnim morem, naslonili su se na bok broda i promatrali
rt i planinu okupane u zlatu. Pokraj njih promicali su crveni

zidovi kua na poljodjelskim imanjima. Crkva. Sa crkvenog

zvonika odjekivala je zvonjava, pozdravljajui brodove koji su
se udaljavali od obale, rasprostirui se prema puini.
A sada nekoliko rijei o njihovu putovanju oko Afrike, i
dalje do Indije. Tri dana nakon odlaska snala ih je strahovita
oluja na zapadnoj obali Afrike.
2. travnja stigli su na otok Porto Santo; neto poslije na
Madeiru; 6. su doputovali na Kanarsko otoje, gdje je neprekidno padala kia koja se slijevala iz neba na kojem nije bilo
ni daka vjetra. Nali su se usred potpune bezvjetrine i vruina je bila nepodnoljiva. A zatim se, uza sve ostalo, na njih
obruila i bolest. Samo na brodu Santa Isabella vie od stotinu
oboljelih lealo je stenjui na palubi i na leajevima na kat u
potpalublju. Rodrigues i njegov suputnik, zajedno s ostalim
lanovima posade, uurbano su dvorili bolesnike i pomagali
u putanju krvi.
25. srpnja, na blagdan sv. Jakova, brod je napokon oplovio
Rt dobre nade. Tog dana ponovno se digao silovit vjetar, koji
je uz silan prasak slomio jarbol i rastreskao ga o palubu. ak i
bolesni, kao i Rodrigues i njegovi suputnici, bijahu pozvani da
od pogibelji spase prednje jedro. No, tek to su u tome uspjeli,
brod se nasukao na stijenu. Da ondje nisu bili ostali brodovi
koji su im pohrlili u pomo, Santa Isabella vjerojatno bi bila
potonula.
Vjetar se nakon oluje ponovno smirio. Jedro je beivotno
lealo na palubi; samo je njegova kao ugljen crna sjena padala
na lica i tijela bolesnika koji su poput mrtvaca leali na palubi. Dani su prolazili, a na morsku puinu na kojoj nije bilo ni
najmanjeg valia spustila se paklena vruina.

12

13

shusaku endo

utnja

Zbog svih tih nesrea putovanje se produilo i nastupila je

nestaica hrane i vode; ali, 9. listopada napokon su stigli na
odredite, u Gou.
Nakon dolaska, vijesti koje su dobivali o Japanu bile su
mnogo detaljnije od onih koje su primali kod kue. Reeno im
je da se od sijenja one godine kad su otputovali trideset pet
tisua krana diglo na ustanak u Shimabari; u krvavim sukobima sa ogunovim* vojnicima koji su uslijedili nakon toga pobunjenici su izmasakrirani do posljednjega mukarci i ene,
mlado i staro, svi su bili pobijeni. Kao posljedica rata, cijelo
je podruje opustjelo, tako da je bilo gotovo nemogue sresti
ikoga ivog, a preostali krani progonjeni su jedan za drugim.
No, vijesti koje su najvie okirale Rodriguesa i njegove suputnike govorile su da je Japan, kao posljedica ovog rata, prekinuo sve trgovake veze s njihovom zemljom. Portugalskom
brodovlju bio je zabranjen ulazak u japanske luke.
Trojica sveenika stigli su u Macao i saznali da ne mogu
ui u Japan s portugalskim brodom. Bili su oajni.
Grad Macao je, uz to to je bio baza portugalskih operacija na Dalekom istoku, bio i baza za trgovinu izmeu Kine i
Japana. To je znailo da bi im se, ostanu li ekati ondje, moglo
posreiti da se nekako domognu Japana.
Neposredno nakon dolaska primili su jasan savjet vizitatora Valignana, koji se u to vrijeme nalazio u Macaou. O
misionarskom djelovanju u Japanu, rekao im je, sada nema
ni govora, niti on namjerava slati misionare u zemlju u kojoj
vrebaju takve opasnosti. Od poetka progona u Japanu, treba i

to rei, cjelokupna uprava nad japanskom provincijom Drube

Isusove bila je povjerena tom superioru*, Valignanu, koji je
deset godina prije toga u Macaou osnovao koled za izobrazbu
misionara koji su se spremali na put u Kinu i Japan.
to se tie Ferreire, kojega su ta trojica mukaraca namjeravali potraiti nakon to stignu u Japan, Valignano im je
predao sljedee izvjee: nakon godine 1633. sve vijesti koje
su stizale od tajne misije iznenada su prekinute. Nizozemski
moreplovci koji su se iz Nagasakija vraali u Macao priali su
da je Ferreira odveden i muen u jami. Nakon toga vie nita
nije bilo jasno i potraga za pravim injenicama bila je onemoguena. Razlog tome bio je to su Nizozemci isti dan kad je
Ferreira zatoen u jami otputovali iz Japana. Jedino to se sa
sigurnou moglo rei bilo je da je Ferreira unakrsno ispitivan
od strane novoimenovanog suca Ionuea, gospodara Chikugoa.
U svakom sluaju, misija u Macaou nipoto nije mogla sveenicima odobriti putovanje u Japan u kojem su vladale takve
prilike. Bilo je to iskreno miljenje Valignana.
Danas moemo itati neka od pisama Sebastiana
Rodriguesa u knjinici portugalskog Instituta za prouavanje
povijesti stranih zemalja. Prvo od njih poinje u vrijeme kad
su on i njegovi suputnici od Valignana saznali o prilikama u
Japanu.

* Vrhovni zapovjednik japanske carske vojske; u to vrijeme naslov

oguna bio je nasljedan. nap. ur.

14

* lat. superior predstojnik katolikog samostana. nap. ur.

15