SVOJSTVA I PRIMJENA

IZOLACIONIH
(DIELEKTRINIH)
MATERIJALA
Prof. Dr. Vlado Madarevi
mr. Mensur Kasumovi

UVOD
Dielektrik = grki dia (kroz) + elektrik; dielektrik je materijal kroz koji
prolazi elektrino polje, ali sam ne provodi elektrine naboje.
Poto kroz dielektrike ne tee elektrina struja (ne prolaze naboji), oni
spadaju po elektrinim osobinama u IZOLATORE (tal. isolare =
odvojiti, odijeliti, osamiti).

U provodnim materijalima nosioci elektriciteta su slobodni elektroni

koji pod uticajem vanjskog elektrinog polja stvaraju elektrinu
struju.
Kod poluvodikih materijala, elektrinu struju uzrokuje kretanje
elektrona sa energijama u provodnom pojasu i upljina (manjak
elektrona) sa energijama koje pripadaju nepopunjenom valentnom
pojasu.
Kod dielektrinih materijala elektrina struja je i pri djelovanju
jakih vanjskih elektrinih polja jako malena i tvore je: slobodni
elektroni i upljine, slobodni joni i slobodne naelektrisane grupe
molekula.

Pri djelovanju jakih elektrinih polja koja su na granici elektrinog

proboja, kod najveeg broja dielektrinih materijala elektroni su glavni
nosioci naboja.
Kod odreenog broja dielektrinih materijala elektrina struja nastaje
usmjerenim kretanjem jona pod djelovanjem elektrinog polja.
U plinovitim dielektrinim materijalima joni nastaju jonizacijom
(oslobaanjem elektrona ili njegovim vezivanjem za neutralni atom)
atoma plina. Koncentracija jona u plinovitim dielektrinim
materijalima pri uobiajenim uslovima je vrlo mala; na primjer zrak
sadri priblino 1013 m-3 jona.
U tekuim i vrstim dielektrinim materijalima joni mogu nastati od
molekula ili atoma primjesa, vlage i neistoa ili od molekula ili atoma
osnovnog materijala.
Meu dielektrinim materijalima postoje i takvi, kao to su neki lakovi
i ulja, u kojima su pokretni nosioci naboja grupe naelektrisanih
molekula. To su koloidni materijali koji predstavljaju smjesu dva
materijala.

Kada je dielektrini materijal izloen uticaju vremenski

nepromjenjivog elektrinog polja, na primjer materijal izmeu
elektroda prikljuenih na istosmjerni napon, izolator e na odreeni
nain reagovati na prikljueno elektrino polje jer se u njemu nalaze
pozitivni i negativni naboji na koje vanjsko polje djeluje suprotno
usmjerenim silama. Pomak "vezanih" naboja trajat e sve dok se ne
zavri proces polarizacije.

Proces polarizacije dielektrinog materijala mogue je opisati strujom

dielektrinog pomaka ija je gustina:

D
Jd
t

gdje je D elektrini pomak (elektrina indukcija).

Pored ovog procesa u
razmatranom dielektrinom
materijalu, zbog postojanja
neke male, ali konane,
koncentracije
slobodnih
nosilaca elektriciteta, postoji i
kondukcijska
(provodna)

struja ija je gustina J c

Lat. kon + ducere voditi;
vodljivost,sposobnost voenja

U dielektrinom materijalu izloenom vremenski nepromjenjivom

elektrinom polju, nakon zavretka procesa polarizacije, postoji samo
kondukcijska struja. Proces polarizacije za veinu dielektrinih
materijala traje krae od 10-12 sekundi.
U tekuim i vrstim dielektrinim materijalima kondukcijsku struju tvori
povrinska Ics i zapreminska Icv komponenta pa je mogue definirati
zapreminsku i povrinsku elektrinu otpornost.
Zapreminska elektrina otpornost vrstih dielektrinih materijala ovisi
o temperaturi, vlazi, hemijskom sastavu i primjesama, jaini elektrinog
polja, itd.
Na povrinsku elektrinu otpornost s vrstih dielektrinih materijala
utiee: relativna vlanost okoline, istoa i poliranost povrine, poroznost
i polariziranost, itd.
Elektrina otpornost tekuih dielektrinih materijala ovisi o: sadraju
neistoa (voda, druge tekuine, vlakna, praina i sl.), temperaturi, jaini
elektrinog polja, itd.

Kod plinovitih dielektrinih materijala ovisnost kondukcijske struje o

naponu prikazana je donjom slikom. Uoava se:
podruje OA - podruje linearne ovisnosti (Ohmov zakon);
podruje AB - podruje zasienja;
podruje iznad B - podruje udarne jonizacije.
Ic

UA

UB

POLARIZACIJA
Neka imamo izolator na kojeg djeluje vremenski stalno elektrino polje.
Na nivou atoma uinak polja se moe razmotriti na sljedei nain: Sile
djelujui u suprotnom smjeru na elektrone i jezgro atoma, malo e
pomaknuti jezgro iz njegovog ravnotenog poloaja pa se teita
pozitivnog i negativnog naboja vie ne poklapaju.
Kae se da je atom polariziran (elektronska polarizacija), a stepen
polarizacije je odreen razmakom sredita pozitivnog i negativnog
naboja i veliinom naboja. Ovakva vezana cjelina dvaju suprotnih naboja
na odreenom razmaku naziva se elektrini dipol.

Elektrini moment dipola je:

p Ze d

To je vektor kojem je smjer odreen spojnicom dvaju naboja, a

orijentisan je od negativnog ka pozitivnom naboju (tim dogovorom
elektrini moment dipola ima smjer prikljuenog elektrinog polja); Z je
redni broj atoma u periodnom sistemu elemenata. Spomenuta elektrina
polarizacija javlja se u svim dielektrinim materijalima.
Jonska polarizacija nastaje pomakom jona dielektrinog materijala pod
djelovanjem elektrinog polja. Javlja se kod dielektrinih materijala sa
jonskom vezom.
Polarizacija orijentisanjem nastaje usmjeravanjem permanentnih
elektrinih dipola dielektrinog materijala u pravcu elektrinog polja.
Javlja se uglavnom kod plinovitih, tekuih i nekih amorfnih viskoznih
vrstih dielektrinih materijala. Kod polarizacije dielektrinog materijala
mogu postojati sva tri oblika polarizacije, to prikazuje sljedea slika:

Kod molekula kao to su kalijev hlorid KCl ili slinima porijeklo

elementarnih dipola je jasno. Atomi kalija i hlora u molekuli se ve
nalaze kao raznoimeni joni, a to vrijedi i za sve spojeve s jonskom
vezom. Kod molekule vode (vidi sliku) permanentni dipol nastaje
zbog nesimetrije molekule i osobite raspodjele elektrinog naboja u
molekuli.
Makroskopska veliina koja opisuje stepen polarizacije dielektrinog
materijala je vektor polarizacije odreen odnosom vektorskog zbira
elektrinih momenata dipola i elementarne zapremine V:

(p ) u ( V )
P
V

DIELEKTRINI GUBICI
Dielektrinim gubicima naziva se onaj dio elektrine energije koji se u
dielektrinom materijalu nepovratno pretvori u druge oblike energije,
preteno u toplotu.
Dielektrine gubitke uzrokuju:
Jouleovi (omski) gubici,
polarizacijski gubici,
gubici zbog jonizacije i
gubici zbog nehomogenosti materijala.
Jouleovi (omski) gubici javljaju se u svim dielektrinim materijalima
ija je elektrina provodnost vea od nule. Ovi gubici su vie izraeni u
tekuim i vrstim nego u plinovitim dielektrinim materijalima.
Dielektrini gubici zbog Jouleovog efekta postoje u vremenski neovisnim
i ovisnim poljima i praktino ne ovise o frekvenciji prikljuenog polja.
Ovi gubici znatno rastu s porastom temperature, jer se pri tome poveava
elektrina provodnost dielektrinih materijala.

Polarizacijski gubici se javljaju u dielektrinim materijalima sa

orijentacionom polarizacijom (s permanentnim elektrinim dipolima) i
u nekim materijalima s jonskom polarizacijom. Vanjsko elektrino
polje naruava termiko kretanje atoma ili molekula to dodatno
zagrijava dielektrini materijal. Ovi gubici imaju maksimum na
temperaturi karakteristinoj za pojedini dielektrik. U dielektrine
gubitke zbog polarizacije spadaju i rezonantni gubici koji nastaju pri
odreenim frekvencijama prikljuenog polja.
Dielektrini gubici zbog jonizacije javljaju se preteno u plinovitim
dielektrinim materijalima. U jakim elektrinim poljima energija se
gubi pri jonizaciji molekula ili atoma dielektrika.
Dielektrini gubici zbog nehomogenosti javljaju se u slojevitim
dielektrinim materijalima. Ovise o sastavu materijala i primjesa
(neistoa).
Makroskopska veliina koja je mjera dielektrinih gubitaka je snaga
dielektrinih gubitaka, odnosno u sluaju sinusne vremenske ovisnosti
prikljuenog polja, ugao dielektrinih gubitaka .

Definira se kompleksna relativna dielektrina konstanta:

r j r
*
r

r*

-r'

r
Realni dio relativne dielektrine konstante r je mjera pohranjene
energije vanjskog elektrinog polja. Imaginarni dio relativne
dielektrine konstante je mjera dielektrinih gubitaka u materijalu
pod uticajem vanjskog elektrinog polja. Obino je znatno manjeg
iznosa od r. Kod prikaza u kompleksnoj ravni vektor tvori ugao
(ugao dielektrinih gubitaka) sa realnom osom:
r
tg

I realni i imaginarni dio dielektrine konstante r ovisan je o

frekvenciji elektrinog polja f.

r , r'

i ezava
polarizacija
orijentiranjem

r'

103

i ezava
ionska
polarizacija

106

109
mikrovalno
podruje

1012
infracrveno
podruje

i ezava
elektronska
polarizacija

1015

f (Hz)

ultraljubi asto
podruje

DIELEKTRINA VRSTOA
Ako jaina elektrinog polja naraste do odreene vrijednosti naglo e
se smanjiti otpornost dielektrinog materijala, odnosno doi e do
elektrinog proboja. Ovisno o agregatnom stanju dielektrinog
materijala razliiti su uzroci i posljedice elektrinog proboja.
Veliina koja opisuje svojstvo dielektrinog materijala u odnosu na
elektrini proboj je probojni napon Upr. Probojni napon odreenog
dielektrika ovisi o obliku i vrsti materijala, te o vanjskim uslovima.
Uz probojni napon potrebno je stoga precizno definirati uslove pri
kojima je odreen.
Ako je dielektrini materijal izloen djelovanju homogenog
elektrinog polja onda je dielektrina vrstoa:

U pr kV MV
E pr
ili

d mm
m

Elektrini proboj u plinovitom dielektrinom materijalu pod

djelovanjem jakog elektrinog polja nastaje zbog udarne ili jonizacije
fotonima. U jakom elektrinom polju mogu naelektrisane estice
(elektroni ili joni), izmeu dva sudara, dobiti toliki prirataj kinetike
energije da pri sudaru s neutralnim molekulom izazovu njegovu
jonizaciju. Kada energija udarnog elektrona nije dovoljna za jonizaciju
neutralni molekul prelazi u pobueno stanje. Vraanje molekula u
osnovno stanje praeno je emisijom fotona koji moe izazvati
jonizaciju nekog drugog molekula.
Pri proboju nastaje kanal joniziranog plina izmeu elektroda; najprije
se formira iskra koja pri dovoljno velikom naponu prelazi u elektrini
luk.
Dielektrina vrstoa plinovitog dielektrinog materijala znaajno
ovisi o temperaturi i pritisku. Poveanjem pritiska smanjuje se srednja
duina slobodnog puta elektrona pa se poveava dielektrina vrstoa.
Smanjivanjem pritiska dielektrina vrstoa se smanjuje.

Pri vrlo niskim pritiscima plin je toliko razrijeen da se smanjuje

vjerojatnoa joniziranja molekula, pa se dielektrina vrstoa ponovo
poveava. Poveanjem temperature smanjuje se gustina plina, odnosno
poveava se srednja duina slobodnog puta i smanjuje dielektrina
vrstoa plinovitog dielektrinog materijala. Na dielektrinu vstou
plinovitog dielektrika utiu primjese i vlanost, a uticaj frekvencije je
slabo izraen. Plinoviti dielektrici se regeneriraju poslije proboja.
U istim tekuim dielektrinim materijalima elektrini proboj nastaje
udarnom jonizacijom slino kao kod plinovitih dielektrika. Tekui
dielektrici imaju veu dielektrinu vrstou od plinovitih dielektrika jer je
manja duina srednjeg slobodnog puta elektrona koji vre jonizaciju.
Realni tekui dielektrini materijali sadre primjese (vodu, plinove, vrste
estice) pa dielektrina vrstoa ovisi o njihovoj koliini. Uticaj pritiska i
temperature na dielektrinu vrstou istih tekuih dielektrinih
materijala nema praktini znaaj. Tekui dielektrici se regeneriraju poslije
proboja.
Proboj vrstih dielektrinih materijala moe nastati kao posljedica
elektrinog, elektrotermikog ili elektrohemijskog proboja.

Kod elektrinog proboja vrstog dielektrika proces je slian udarnoj

jonizaciji u plinovima i tekuinama u kojoj sudjeluju elektroni i
upljine.
Elektrotermiki proboj je posljedica zagrijavanja dielektrika zbog
dielektrinih gubitaka. To je kumulativni proces jer zagrijavanjem
dielektrini gubici rastu.
Elektrohemijski proboj nastaje kad se elektrina otpornost
dielektrinog materijala smanjuje zbog hemijskih promjena izazvanih
jakim elektrinim poljem. U nekim sluajevima jaka elektrina polja
mogu izazvati elektrolizu (razlaganje) materijala, pojavu ozona na
povrini materijala i sl.
Smanjenje dielektrine vrstoe pri dugotrajnom djelovanju jakog
elektrinog polja koje izaziva hemijske promjene, naziva se starenje
dielektrinog materijala.

PODJELE DIELEKTRINIH MATERIJALA

Prema brojnosti i irini primjene dielektrini materijali predstavljaju
najznaajniju grupu elektrotehnikih materijala. Mogue su podjele po
razliitim svojstvima.
Prema ovisnosti vektora polarizacije
(ili elektrinog pomaka ) o vektoru
jaine elektrinog polja dijele se na:
linearne
(elektroizolacioni
materijali) i
- nelinearne.

Po hemijskom sastavu su:

- organski i
- anorganski.

Prema agregatnom stanju

dielektrini materijali su:
- plinoviti,
- tekui ili
- vrsti.

Po porijeklu:
- prirodni i
- sintetiki (umjetni).

PLINOVITI DIELEKTRINI MATERIJALI

Opta svojstva plinovitih dielektrinih materijala u odnosu na tekue
i vrste dielektrike su:
mala relativna dielektrina konstanta,
velika elektrina otpornost,
posebno mali ugao dielektrinih gubitaka i
mala dielektrina vstoa.

Ostala svojstva vana kod primjene plinovitih dielektrinih materijala

su:
hemijska inertnost,
stabilnost pod djelovanjem elektrinog polja,
dobro provoenje toplote,
nezapaljivost,
neotrovnost,
niska cijena, itd.

ZRAK
Zrak ima najiru primjenu meu plinovitim elektroizolacionim ili
dielektrinim materijalima. Okruuje gotovo sve elektrotehnike
ureaje. Zrak je smjesa plinova azota (78,08%), kisika (20,95%),
plemenitih plinova (0,94%) i neto vodene pare, ugljinog dioksida,
amonijaka i ozona. U industrijskim podrujima zrak sadrava
sumporni dioksid, a u niim slojevima atmosfere i prainu. Neka
svojstva zraka na temperaturi od 20 C i pritisku od 1013hPa
prikazana su u tabeli. Na ova svojstva znatnije utie temperatura,
pritisak i vlanost. Jonizirani zrak ima manju elektrinu otpornost,
vee dielektrine gubitke, a moe postati i potpuno provodan.

tg

Epr MV/m

1,00059

1014

410-6

3,2

RAZNI PLINOVITI
DIELEKTRINI MATERIJALI

Heksafluorid sumpora (elektrotehniki plin) SF6 ima 2,3 puta veu

dielektrinu vrstou od zraka. Koristi se u hermetiki zatvorenim
visokonaponskim transformatorima, kablovima i kondenzatorima.
Dikloridfluormetan (freon) CCl2F2 najvie se
koristi kao sredstvo za hlaenje.
Azot
N2
ima
znaajnu
primjenu
kao
elektroizolacioni materijal u visokonaponskim
kablovima i kondenzatorima. U transformatorima
se koristi radi zatite ulja od oksidacije.
Zajedno s argonom koristi se za punjenje
sijalica.
Vodonik H2 najvie se koristi kao sredstvo za
hlaenje zbog visoke toplotne provodnosti.
Helij He, neon Ne, argon Ar, kripton Kr i
ksenon Xe uglavnom se upotrebljavaju za punjenje sijalica.

TEKUI DIELEKTRINI
MATERIJALI
Od tekuih dielektrinih materijala obino se zahtijeva:
velika dielektrina vrstoa,
velika elektrina otpornost,
mali ugao dielektrinih gubitaka,
dobra hemijska i termika postojanost,
nezapaljivost i
niska cijena.
Dijele se u tri grupe:
mineralna ulja,
sintetiki tekui dielektrici i
biljna ulja.

MINERALNA ULJA
Dobijaju se destilacijom sirove nafte (trea i etvrta frakcija pri
temperaturama od 300C do 400C), rafinacijom, ienjem i
suenjem. Po hemijskom sastavu su smjesa razliitih zasienih i
nezasienih ugljovodonika. Veliki im je nedostatak zapaljivost.
Prema primjeni dijele se na:
- transformatorsko,
- kondenzatorsko i
- kablovsko (rijetko i gusto) ulje.
Transformatorsko ulje se koristi u transformatorima kao izolaciono i
rashladno sredstvo. U uljnim prekidaima meusobno izolira
provodne dijelove i gasi elektrini luk.
Kondenzatorsko ulje se upotrebljava za impregniranje papira u
kondenzatorima.
Kablovsko ulje se koristi za impregniranje papira za izolaciju
visokonaponskih kablova.

SINTETIKI TEKUI DIELEKTRICI

Zbog nedostataka mineralnih ulja sintetiziran je vei broj umjetnih tekuih
dielektrika: hlorisani, silikonski i fluorni dielektrini materijali.
Hlorisani ugljovodonici se dobivaju od razliitih ugljovodonika zamjenom
atoma vodonika atomima hlora. Opta formula im je: C12H10-nCln gdje je n od 3
do 6. Hlorisani dielektrici imaju razliite proizvoake nazive: sovol, heksol,
piranol, inertin, piralen. Nezapaljivi su i hemijski stabilni, toksini i znatno
skuplji od mineralnih ulja. Koriste se za kondenzatore i transformatore.
Silikonski tekui dielektrici odlikuju se malim dielektrinim gubicima,
malom higroskopnou i visokom radnom temperaturom (do 200C). U
sastavu njihovih molekula je atom silicija. Upotrebljavaju se za impregniranje i
zalivanje ureaja koji rade na povienim temperaturama. Visoka cijena
ograniava njihovu iru primjenu.
Fluorni tekui dielektrici nastaju spajanjem fluora s organskim spojevima.
Imaju male dielektrine gubitke, malu higroskopnost i visoku toplotnu
stabilnost (do 300C). Nezapaljivi su, a termika provodnost im je znatno vea
od mineralnih ulja i silikonskih tekuih dielektrika. Upotrebljavaju se za
zalivanje ureaja koji rade na povienim temperaturama. iru primjenu
ograniava visoka cijena.

BILJNA ULJA
Ricinusovo ulje se koristi za impregniranje
nekih
vrsta
papira
(dielektrici
kondenzatora) i kao sastavni dio nekih vrsta
izolacionih voskova i lakova.
Suena ulja nakon odreenog vremena prelaze
iz tenog u vrsto stanje. Najznaajniji iz
ove grupe tenih dielektrinih materijala su
laneno i kinesko drveno ulje. Suena ulja su
sastavni dio sintetikih lakova.