M.

BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228
Dr.sc. Mijo Bilii
Pomorski fakultet u Rijeci
Rijeka, Studentska 2

217
Izvorni znanstveni rad
UDK: 001.891
378.147
Primljeno: 02. lipnja 2005.
Prihvaeno: 12. lipnja 2005.

METODA SLUAJA U ZNANOSTI I NASTAVI

Autor izlae osnovna pravila i probleme metode sluaja. Metodom sluaja prikupljaju
se podaci o izabranim ili dogoenim sluajevima u cilju poduzimanja intervencije i dolaenja do
prvih ili trajnijih spoznaja. Jedinini sustavi zahvaaju se metodom sluaja cjelovito i pomou vie
metoda, a najee pomou analize dokumenata, intervjua i promatranja. Metoda sluaja provodi
se uspjeno u kriminologiji, u socijalnom radu, znanosti organizacije i organizacijskom ponaanju
te u komparativnoj politologiji. Pouzdanost spoznaja metodom sluaja osigurava se utvrivanjem
irih pravilnosti u kojima se kree sluaj, izborom sluaja kao uzorka, strogim definiranjem
pojmova te paljivim i strunim provoenjem svih metodikih postupaka i faza istraivanja.
U nastavi se metodom sluaja koristi da bi se studente nauilo rjeavati probleme i misliti.
Uz primjereni angaman nastavnika i studenata u pripremi i diskusiji takva nastava daje bolje
rezultate od klasinih predavanja.
Kljune rijei: jedinini sustavi kao sluajevi, koritenje vie metoda, paljivo provoenje,
dovoljna pouzdanost, dobri rezultati u nastavi

1. UVOD

Znanstvenici oduvijek izuavaju sluajeve kao konkretne pojedinane dogaaje, a
razvoj znanosti ogleda se u izdvajanju sluajeva koji se ponavljaju u obiljejima i ukazuju na
ope pravilnosti. U drutvenim znanostima sluaj je moment dogaanja nekog jedininog
sustava kojeg je mogue izuiti za krae vrijeme i pomou jednostavnijih metoda.
Izuavanje sluajeva je izvor dragocjenih spoznaja na poetku razvoja znanstvenih
disciplina, ali i kod znanosti u kojima je eksperimentalno izuavanje njihova predmeta
preskupo, opasno ili zbog drugih razloga neizvedivo. Radi izuavanja ne moemo namjerno
initi zloine, izazivati prometne nesree i brodske havarije ili poticati steajeve poduzea
i politike krize. Ove dogaaje moemo izuavati samo na osnovu sluajeva koje imamo,
koristei bolje ili loije podatke o njima. Analogno izuavanju sluajeva koji su se dogodili,
moemo izuavati aktualne i odabrane sluajeve prema unaprijed utvrenom planu i
pravilnostima priznatim u odreenoj znanosti. Rezultati takva izuavanja imat e nesumljivu
znanstvenu vrijednost. Pokuat emo ocrtati metodologiju izuavanja sluajeva iz prakse
znanstvenih disciplina koje to izvode ve pola stoljea.

218

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

2. ODREENJE METODE SLUAJA

Neki gledaju metodu sluaja kao manje pouzdanu metodu i svode ju na intuitivno
promatranje sa sudjelovanjem, na intervjuiranje, koritenje dnevnika, autobiografija i slinih
dokumenata, bez odgovarajue kritike provjere i opreznog uopavanja. Svojevremeno se
metoda sluaja stvarno provodila bez ispravnog izbora sluajeva kao uzoraka i bez opisa
postupaka kojima se dolazilo do zakljuaka. U meuvremenu se znanstveno istraivanje
metodoloki toliko razvilo da su kvalitativne metode postale mnogo pouzdanije.
Prouavanje sluaja je posebna metoda kojom se podaci sreuju i iskazuju s ciljem da
se ouva jedinstveni karakter predmeta. To je metoda kojom se predmet, a to je pojedinac
ili neka drutvena jedinica, nastoji zahvatiti u cjelini. Priznate klasine znanstvene metode
u prvoj fazi istraivanja rastavljaju predmet na crte i svojstva, koje u drugoj fazi ostaju ili
odvojene ili se povezuje po nekim, predmetu stranim, naelima. U metodi sluaja znanstvenik
uva cjelinu predmeta tako da izuava obilje raznostranih podataka, da gleda predmet u
razliitim razinama apstrakcije, da sreuje podatke u indekse i tipove te otkriva interakcije
u vremenskom tijeku. Budui da je cjelina predmeta u mnogim situacijama svojevrsna
intelektualna konstrukcija, to je izuavanje sluajeva odreeno i problemom koji postavlja
istraiva. Metodom sluaja zahvaa se jedinini sustav u onim obiljejima i svojstvima, koja
imaju znaenje za problem o kojem je rije (Gud/Het, 1966:314).
Metoda sluaja sastoji se od niza istraivakih postupaka usredotoenih na rjeavanje
problema nekog jedininog sustava u kontinuumu njegovih situacija. Jedinini sustav moe biti
pojedinac, obitelj, socijalna skupina, organizacija ili njen dio (npr. brod) te politika zajednica.
Svaki od ovih subjekata je zasebna jedinica i kao takva predmet istraivanja pomou metode
sluaja.
Istraivanje na bazi metode sluaja ima sline faze i komponente kao i svako drugo
znanstveno istraivanje, ali ima i svoje specifinosti. Zajedniki prvi element metode sluaja
i npr. metode eksperimenta (kao tipine znanstvene metode) jest specifikacija problema kao
polazite. Drugi zajedniki element je stvaranje nacrta istraivanja, trei je u strogom definiranju
pojmova, ciljeva i varijabli, etvrti u nastojanju izvoenja to tonijih mjerenja i to vee primjene
statistike, dodue, kod metode sluaja obino s primjenom jednostavnijih tehnika.
No, postoje i znaajne razlike izmeu metode sluaja i metode eksperimenta. Kod
metode sluaja predmet istraivanja je jedan jedinini sustav, dok u eksperimentu imamo
najmanje dvije grupe (eksperimentalnu i kontrolnu). Postoji koritenje jednog sustava u
eksperimentu, ako je on potpuno istovjetan svima ostalim sustavima te vrste. U tipinoj
analizi sluaja ustanovljuje se temeljno obiljeje jedininog sustava, pa se iz toga dalje
izvode ciljevi istraivanja, a varijable i hipoteze izvode se obino iz ire prakse strunjaka. U
eksperimentalnom istraivanju hipoteze i ciljevi izvode se iz teorije, a iz ciljeva i teorijskih
postavki izvode se dalje varijable. Broj varijabli u studiju sluaja ogranien je, u eksperimentu
nije. U studiju sluaja glavne su varijable ono to se hoe promijeniti i imbenici pomou
kojih se to moe uiniti. U eksperimentu varijable ovise o ciljevima istraivanja. U metodi
sluaja istraivanje je ogranieno na razdoblje intervencije, a u eksperimentu na razdoblje
kojeg odredi istraiva. Nacrt istraivanja kod metode sluaja vie je odreen praksom, a kod
metode eksperimenta vie teorijom. Obino rezultati analize sluaja koriste izravno praksi,
a rezultati eksperimenta praksi mogu koristiti posredno (Fischer/Bloom, 1982:11; Halmi,
1995:141-143).

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

219

Metoda sluaja je znanstvena kada istraiva razvidno odredi kojih opih pravilnosti
je odreeni sluaj dio, odnosno ega je neka studija sluaj. Posebno to vai za komparativnu
politiku, u kojoj studije sluaja doprinose opem znanju o politici, ako je analiza izvrena
u sklopu komparativne perspektive koja zahtijeva da opis posebnog sluaja ukljuuje iroko
analitike konstrukte (Scarow, 1969:7). No, analiza sluaja moe imati znanstveni karakter i
u stanjima teorijskog siromatva odreene znanstvene discipline, kada postoji obilje podataka,
a malo teorije. Tada su sluajevi jedino razumijevanje odreene problematike. Ako ne postoji
teorijski model koji slui kao temelj istraivanja sluaja i koji povezuje sluajeve, tada su
sluajevi i analogije meu njima jedina pouzdana spoznaja. Tada studije sluaja postaju
graevni blokovi iz kojih se konstruira razumijevanje odreene problematike u nekoj disciplini
(Hague/Harrop/Breslin, 2001:441). U takvim istraivanjima studije sluaja daju zaokruen
i podroban opis, a za njegovo dobivanje koriste razne metode i tehnike, za razliku od veine
znanstvenih istraivanja u kojima se koristi samo jedna ili nekoliko metoda i tehnika.

3. METODA SLUAJA U KRIMINOLOGIJI

Kriminologija izuava zloine i krivina djela i pri tome se uveliko koristi metodom
sluaja. U kriminologiji su razvijeni opi pojmovi i osnovna pravila metode sluaja.
Opi pojmovi metode sluaja su sredina, nasljee, situacija, linost i djelo. Pod sredinom
se misli okolni svijet u smislu aktivne uloge koju okolina ima u ponaanju svakog ivog bia.
Opa sredina jednako utjee na sve graane drave, a osobna sredina utjee presudno na
pojedince. Osobna sredina javlja se kao neizbjena (npr. obitelj), sluajna (npr. razred u koli)
te kao izabrana i prihvaena. Nasljee se sastoji od genetskog nasljea, uroenih sklonosti,
osobina koje nastaju u sazrijevaju te raznih psihikih utjecaja i reakcija na njih. Linost je
postojanje ljudske jedinke u svjesnom stanju te jedinstvo i istovjetnost njenog ja i njena
osebujna osjeaja. U linosti se obavlja moralno usporeivanje izmeu instiktivno afektivnih
tenji i drutveno kulturnih vrijednosti.
Situacija odreuje i obuhvaa linost, a ine ju prilike koje pojedinca potiu na neka
djela. Situacija je objektivna kao stvarni poticaji i subjektivna kao osobna ocjena pojedinca.
Djelo openito i krivino djelo posebno su odgovori linosti na odreenu situaciju. Pojedinci
tee za blagostanjem i situacije u kojima se nalaze izazivaju odreene napetosti i neravnotee,
koje oni pak otklanjaju odreenim djelima. Krivino djelo je s aspekta drutva nepotpuno ili
loe prilagoavanje, a s aspekta pojedinca, koji ini takvo djelo, ono je uspjeno prilagoavanje,
npr. kao brzo stjecanje novca (Pinatel, 1964:37-43).
Metoda sluaja provodi se u kriminologiji prema etiri pravila. Prvo je pravilo razine
tumaenja. U kriminologiji se razlikuju razine kriminaliteta, zloinca i zloina. Metoda
sluaja osobito se koristi u izuavanju poinitelja krivinog djela kao pojedinca. Pod nazivom
klinike metode sjedinjuju se sve metode koje omoguuju spoznaju individualnih sluajeva.
Pri tome se nastoji osjetiti karakteristike poinitelja u danom momentu, pratiti njegov razvoj
te prikupiti i izuiti o njemu to vie podataka. Kod toga se valja uvati prebrzog zakljuivanja.
Tumaenje je uvijek puno raznih tekoa i do njega valja doi strogo preko injenica.
Drugo je pravilo prvenstva deskripcije. Prije tumaenja mora se napraviti potpuni opis
injenica. Nije rijetko zanemarivanje prikupljenih injenica u svim modalitetima i procesima
dogaaja, a javlja se koritenje neprovjerenih i fragmentiranih podataka, kao i prelaenje preko

220

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

praznina u poznavanju ivota, obiaja, odnosa i tehnika zloinca. Da bi se dobro opisalo mora
se znati to valja opisati, koja od navedenih razina je bitna za sluaj.
Tree pravilo je odstranjivanje odreenih tipova. U svakom sluaju mora se razvrstati
zloinca, pripada li patolokim prijestupnicima (je li organski ili psihiki bolesnik, debil,
ovisnik) ili pripada prijestupnicima koji su se svjesno opredijelili za kriminal (profesionalni
zloinac, sluajni prijestupnik). Pri tome valja vrlo oprezno izvoditi kliniku sliku konkretnog
prijestupnika, jer su zajedniki elementi npr. kod kradljivca, palikue i ubojice vrlo
problematini.
etvrto pravilo je u diferenciranom prilazu, u individualiziranju razlika u stupnju i
usponu prijestupnika i neprijestupnika. U tom cilju valja utvrditi pismeni program radnji
tj. operacija, podjelu i kontrolu zadataka, te broj promatranja i ispitivanja. Istraivai se
moraju ujediniti oko problema i svatko iz svoje specijalnosti i nadlenosti treba doprinijeti
osvjetljavanju i rjeavanju problema (Pinatel, 1964:66-73).

4. METODA SLUAJA U SOCIJALNOM RADU

Studij sluaja u socijalnom radu znaajnije se razvio u posljednjih 30 godina. Do
sredine 20. stoljea studij sluaja bio je vrlo slian klinikoj psihijatrijskoj i psihoanalitikoj
praksi. Glavni nedostatak tih istraivanja bila je optereenost subjetivizmom, pa su opaanja
i zakljuci uzimani s velikom rezervom. Od 1950-ih godina razvijaju se objektivniji mjerni
instrumenti i bolje operacionalne definicije, to rezultira poveanom primjenom i veim
efektima istraivanja i intervencija kod socijalno ugroenih pojedinaca i zajednica (Halmi,
1996:178).
Studij sluaja u socijalnom radu karakterizira spajanje znanstvenog istraivanja
i praktine intervencije. Etape studija sluaja u socijalnom radu moemo izloiti na
sljedei nain:
1. Formuliranje problema. Istraiva bira problem iz pregleda prijanjih istraivanja
ili iz praktikog poznavanja klijentovog sustava tako da utvrdi to je kod klijenta
nezadovoljavajue i to se od toga moe ispraviti. Problem valja definirati i specificirati
to jasnije.
2. Pregled literature. Istraiva praktiar konzultira literaturu s ciljem upoznavanja
pristupa i uinkovitih naina intervencije drugih autora.
3. Definiranje pitanja i hipoteza. Literatura se izuava da bi se izvele zamisli i tvrdnje o
tome koji imbenici utjeu na problem, koje su mogue varijable i kakvi su odnosi
meu njima (to i kako se moe mijenjati).
4. Definiranje ciljeva istraivanja. Stvarne situacije klijenta su vrlo sloene i nije mogue
istraivati i mijenjati sve odjednom, ve se napori istraivanja moraju ograniiti tako
da se utvrde specifini ciljevi koji e voditi itav studij sluaja.
5. Definiranje ovisne varijable. Nakon spoznaje problema valja formulirati
oekivane promjene u obliku ovisne varijable. Ovisna varijabla mora se definirati
operacionalnim pojmovima i preko indikatora ije mjerenje e pokazivati uspjeh ili
neuspjeh intervencije.
6. Definiranje nacrta istraivanja. Nacrt istraivanja je plan prikupljanja podataka i
plan intervencije. Plan prikupljanja podataka odreuje tko e prikupljati podatke,

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

7.

8.

9.

10.

11.
12.

221

od koga, kada i gdje. Plan intervencije odreuje tko e intervenirati, prema kome,
kada i gdje.
Definiranje neovisne varijable. Neovisna varijabla je ona koja utjee na ovisnu i
koja mora biti odreena mjerljivim indikatorima. Pri tome mora postojati prilian
stupanj sigurnosti da neovisna varijabla utjee na ovisnu, jer inae nije mogue
oekivati pozitivan uinak intervencije i itav posao moe biti uzaludan.
Uoavanje i izbjegavanje ogranienja. Nedostaci studija sluaja na planu teorijske
razrade ili praktike intervencije moraju se uoiti i mora se otkriti nain njihova
zaobilaenja ili smanjenja, kako ne bi bila ugroena uspjenost istraivanja i
intervencije.
Prethodno prikupljanje podataka. Prije uvoenja neovisne varijable moraju se
prikupiti podaci o klijentovom stanju i obiljejima. To su podaci o fazi osnove ili
pretestiranje. Neophodno ga je izvesti kako bi se promjene nakon djelovanja neovisne
varijable mogle pouzdano utvrditi.
Primjena neovisne varijable ili provoenje intervencije. Intervencija moe utjecati
na klijentov problem tako da se trend problema smanjuje, raste ili cikliki ponavlja.
U ovisnosti o kretanju problema moe se izvesti serija intervencija u vie faza ili
setovi intervencija od vie komponenata. Dovoljnim brojem mjerenja valja izuzeti
djelovanje eksternih i nekontroliranih imbenika.
Zavrno prikupljanje i analiza podataka. Po zavretku intervencije prikupljaju se i
analiziraju podaci o vrsti i stupnju promjena ovisne varijable, o principu po kojem
se promjene odvijaju, o moguem utjecaju interventnih varijabli, itd.
Izvjee o nalazima. Na kraju istraivanja valja napraviti izvjee o rezultatima i
oblikovati ga za izlaganje na strunom ili znanstvenom skupu ili za objavljivanje
u asopisu. To je potrebno da bi drugi strunjaci provjerili rezultate studija, da bi
se dobio vodi za nova istraivanja i da bi se omoguilo irem broju praktiara da
primjene intervenciju u slinim sluajevima i tako unaprijede praksu socijalnog
rada (Halmi, 1996: 170-172).

5. METODA SLUAJA U ISTRAIVANJU PRIVREDNIH

ORGANIZACIJA

Za istraivanje privrednih organizacija koristila se ee metoda sluaja u nekim disciplinama
ekonomske znanosti i sociologije rada. U izuavanju poduzea ta metoda obino je koritena za
postavljanje nacrta istraivanja neke opsene teme na kojoj je radio vei broj istraivaa.
Kako bi obuhvatio organizaciju kao cjelinu Institut za industrijska istraivanja u
Berlinu razvio je 1960-ih godina odgovarajuu metodologiju (Kosiol, 1972:56). Polazite
istraivanja bilo je empirijsko induktivno izuavanje nekoliko odabranih organizacija sluaja,
s osnovnim ciljem to tonijeg opisa injeninog stanja. Na taj se nain prikupilo obilje
materijala to je sluio kao podloga za formuliranje hipoteza koje su bile solidno iskustveno
utemeljene i obrazloene.
Prethodno je izvren izbor teme i problema istraivanja. Kod izbora teme Institut se
drao sljedeih kriterija: birane su teme koje su znaajne za vie organizacija i gospodarsku
praksu, koje su mogli istraivati postojei suradnici i koje su odobravali vodei ljudi industrije.

222

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

Ova orijentacija na praksu provoena je kritiki i sa svijeu da praktika pitanja vrlo brzo
izgube dnevnu vrijednost i postanu irelevantna. Neko vie teorijsko pitanje sadrano u temi i
problemu obino otvara bolji put do trajnijih spoznaja i ukazuje na rjeavanje mnogostrukih
povezanosti u praksi. Problematiku istraivanja valja dobro postaviti i jasno formulirati. Samo
ispravno postavljena pitanja jamstvo su nalaenja odgovora kojima se rjeavaju problemi i
utvruju pravilnosti.
Radne hipoteze valja takoer postaviti u upitnom obliku. Intuitivni odgovori i rjeenja
formuliraju se kroz stalna postavljanja pitanja i njihovo daljnje ralanjivanje kroz specifina
potpitanja. Preko tih djelominih rjeenja i podrobnih pitanja dolazi se do hipotetskog sustava
odgovora. Pitanja je korisno podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu ine pitanja o injeninim
stanjima organizacijske strukture (elementi, svojstva, povezanosti). Drugu skupinu ine pitanja
o vanjskim uvjetima koji utjeu na osobitost i opsenost elemenata i strukture.
Izbor organizacija sluaja radi se s orijentacijom nalaenja modelskog poduzea to
prikladnijeg za preispitivanje postavljene radne hipoteze. Budui da istraivai na poetku
istraivanja manje poznaju poduzea u nekoj privrednoj grani, izbor sluaja prati odreena
doza pogaanja. Taj utjecaj sluajnosti u izboru organizacija sluaja moe se smanjiti
koritenjem iskustva rukovodeih ljudi u istraivanoj gospodarskoj grani. Njihovi savjeti
mogu biti smjernice za dobro sondiranje. Uz to dobro je drati se kriterija veliine poduzea
(za istraivanje su povoljna srednje velika poduzea) i kriterija organizacijske razine (mjere
svjesnog bavljenja organizacijom).
Nakon izbora poduzea sluaja valja napraviti putokaz za istraivanje sluaja. Putokaz
obino ima dva dijela. U prvom se razrauju radne hipoteze u formulacijama koje dozvoljavaju
promjenu, zatim se utvruju smjernice za istraivae: glavna podruja istraivanja, strukture
organizacija, zadaci u odjelima, opseg brojanog (raunovodstvenog) materijala, itd. U
drugom dijelu daje se pregled pitanja za rukovodstvo raznih odjela poduzea. Ta pitanja
izvode se iz radnih hipoteza i prvog dijela putokaza.
U istraivanju sluaja najbolje je koristiti metode ispitivanja i promatranja. Graa o
privrednoj organizaciji moe se crpsti iz dokumentacije, razgovora i promatranja u poduzeu.
Prvo valja koristiti pisanu dokumentaciju, koju ine poslovna izvjea, organizacijske sheme,
popisi djelatnika, zapisnici te razne upute i biljeke o injenicama. Prednost dokumentacije
je to daje nepristrane podatke u odnosu na ispitivaa, a nedostatak je to je esto zastarjela
i nepotpuna. Dokumentacija je vrlo korisna kao izvor polaznih informacija i kao provjera
tvrdnje iz drugih izvora.
Razgovori su najei oblik prikupljanja podataka o poduzeu. Istraivanje valja poeti
razgovorom s lanom najvieg rukovodstva i tek nakon toga valja razgledati odjele poduzea
i upoznati nie rukovoditelje i djelatnike koji mogu biti potencijalni izvor informacija. U
prvim razgovorima poeljno je dobiti uvid u cjelinu poduzea, u njegov poseban govor i stei
povjerenje to veeg broja djelatnika. Daljnje razgovore istraiva mora dobro pripremiti tako
da moe pokazati to bolje poznavanje prakse (a ne samo teorije). U intervjuima mora biti
neusiljen, psihiki okretan, vrlo paljiv slua ali i voditelj razgovora. Svojim pitanjima ne
smije sugerirati odgovore, jer manje zainteresirani i komotni ispitanici to odmah prihvaaju i
prema tome podeavaju svoje odgovore. Kada se ispituju djelatnici nieg ranga (predradnici,
kv i nkv radnici) valja raunati s tekoama dobivanja odgovora zbog njihova nepovjerenja
prema osobama izvan poduzea, ali i zbog straha od kontrole.
Podatke dobivene iz dokumentacije, intervjuiranja i promatranja valja srediti u skladu

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

223

s putokazom istraivanja i to tako da se to saetije iznesu sve injenice prema njihovoj logici
i prioritetima koju iskazuje stvarnost poduzea.
Iz izuavanja sluajeva industrijskih organizacija proizala su brojna znanstvena djela
na podruju organizacijskog ponaanja. Najpoznatiji autor je W.F. Whyte. On je u izuavanju
sluajeva najvie koristio intervju i pri tome je razvio svoju specifinu metodologiju. U uvodu
svoje knjige ovjek i rad (1966.) on kae da iznosi sluajeve iz restorana i hotela, te industrije
elika automobila, stakla i petroleja. Pokuao je doi do opih zakljuaka o meuljudskim
odnosima preko ispitivanja iskustava pojedinaca, grupa i organizacija. U prvom dijelu knjige
Whyte daje bitne teorijske pojmove, a u drugom analizira svaki sluaj za sebe. Budui da za
sve sluajeve nisu dane iste kategorije podataka, podaci sluaja A razlikuju se od podataka
sluaja B, C i D i zato je neophodno utvrditi neke ope sustavne postavke koje istiu bitno i
pokazuju praznine. Whyte smatra da se izuavanje sluajeva moe provesti u tri stadija: prvi
je upoznavanje pojmovnog i teorijskog orua, drugi je upoznavanje i analiza pojedinih
sluajeva, to zahtijeva primjenu pojmovnog orua na konkretnim praktinim problemima, a
do neke granice ukljuuje i proces analiziranja. Ni jedan sluaj nije sam sebi zakon i sluajevi
se moraju usporeivati da bi se dolo do slinosti i razlika i da bi se raspravili opi problemi
u pojedinim sluajevima. Time se dolazi do treeg stadija ili do opih i teoretskih pojmova
koje e itatelj moi primjeniti na vlastitom organizacijskom iskustvu (Whyte, 1966:9).
Moemo zakljuiti da je u izuavanju privrednih organizacija metoda sluaja vrlo
korisna i to kod formuliranja hipoteza, koje se provjeravaju daljnjim istraivanjima te kod
stvaranja znanja primjenjivih u praksi. Uz to, ima nekih problema koji se mogu izuiti samo
promatranjem sluajeva, kao npr. proces stvaranja odluka. Samo intervjuima s rukovoditeljima
i izravnim promatranjima moe se tono utvrditi to se dogodilo prije nego to je u poduzeu
donesena vana odluka, koja je rezultirala propau ili uspjehom. To ukljuuje podatke o
cijenama, zalihama i proizvodnji, ali i izuavanje svih ostalih zbivanja: sastanaka, stavova,
motiva i oekivanja osoba koje su ukljuene (Katona, 1965: 368-369).

6. METODA SLUAJA U POLITOLOGIJI

U politologiji ili preciznije u komparativnoj politici mnogo se koristi metoda sluaja

i to u obliku studija sluaja. Odmah valja upozoriti na razliku izmeu studije sluaja i
znanstvene studije. Ova posljednja izuava neki povijesni dogaaj ili neku zemlju kao vanu
temu koja ne treba ire opravdanje. Studija sluaja analizira neko zbivanje ili zemlju u
sklopu komparativne perspektive koja zahtijeva da opis posebnog ukljuuje iroko analitike
konstrukte (Scarow, 1969:7). U studijama sluaja nastoji se dati nove uvide u procese koji
su unutar znanstvene discipline prihvaeni kao vani. U praksi su studije sluaja u pravilu
viemetodske i koriste sljedee metode: itanje strune literature, pregled sekundarnih
dokumenata (npr. novina), traenje primarnih materijala (npr. neobjavljenih izvjetaja) te
intervju sa sudionicima i promatraima. U politolokim studijama sluaja autori promatraju
sluajeve kroz vieslojne lee, mijeaju povijest i analizu, specifine detalje i ire implikacije,
esto u privlanoj kombinaciji (Hagne/Harrop/Breslin, 2001:441-442).
Odabir sluajeva odreuju mnogi osobni i socijalni imbenici i spletovi okolnosti.
Moemo razlikovati reprezentativne, prototipske, devijantne, presudne i arhetipske sluajeve.
Reprezentativni sluaj je tipian za iru kategoriju ili za iri neminovni proces. To su obino

224

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

prikupljene i sreene informacije o zbivanjima u nekoj zemlji ili politikom sustavu,

dok iri proces jo traje (npr. vana zbivanja u procesu tranzicije u konkretnoj zemlji). U
prototipskom sluaju tema se bira zato to se oekuje da e postati reprezentativna npr. da e
se neki proces u nerazvijenoj zemlji odvijati na nain kako se odvijao u razvijenoj. Devijantni
sluaj usredotoen je na iznimno i netipino zbivanje ili struktuiranje npr. na diktatorski
reim u zemlji koja se nalazi u demokratskom okruju. Devijantni sluajevi mogu uvesti red
u razumijevanje iznimaka i odstupanja, a mogu pomoi i u otkrivanju pozadinskih uzroka.
Presudan sluaj je onaj koji pokazuje kako se neki oblik ureenja, ponaanja ili
vjerovanja uspostavlja i traje u izrazito nepovoljnim okolnostima. Primjeri su ovi: ako
privatizacija daje dobre uinke u zemlji u kojoj je javno miljenje o njoj negativno, tada
je ona nesumljivo ispravan put za zemlju u kojoj je javno miljenje o njoj pozitivno. Ako
najrazvijenije demokratske zemlje ne mogu iskorijeniti korupciju u privredi, tada je naivno
oekivati njezino suzbijanje u nerazvijenim i nedemokratskim zemljama. Slabe strane
presudnih sluaja su sljedee: jednom sluaju ne smije se davati prevelika vanost i s njim
nikako ne moemo provjeriti teoriju. Usredotoenje samo na rezultate zbivanja preusko je,
jer ako oni izostanu ili budu suprotni studija postaje bezvrijedna, budui da ne daje nita
izvan uskog sluaja. Arhetipski sluajevi su oni koji ire definiraju neko ureenje, ponaanje
ili miljenje. Npr. poloaj predsjednika SAD nije samo ilustracija predsjednikog sustava,
ve je model za taj sustav i temelj teorije o njemu. Fordova pokretna traka nije samo primjer
najpodrobnije specijalizacije, ve je ona opi obrazac za nju.
Vidimo da u politologiji studije sluaja imaju vano mjesto jer omoguuju izbor bitnih
tema i jer sadre grau koja omoguuje znanstveno uopavanje i usmjeravanje prakse. Manje
pouzdano znanje o nekoj temi ili problemu bolje je od nikakvog.

7. METODA SLUAJA U NASTAVI

U nastavi poinju koristiti metodu sluaja amerike poslovne kole 1950-ih godina
s ciljem to veeg pribliavanja nastave poslovnoj praksi. Nakon to se metoda afirmirala u
Americi, proirila se u ostale dijelove svijeta. Metoda sluaja podrazumijeva preispitivanje pristupa
obrazovanju, prilino angairanje na prikupljanju sluajeva i openito na izvoenju nastave.
U klasinom obrazovanju studenti fizike, kemije i ekonomije tijekom godina studija
ue akumulirana znanja, koja su nastala kritikim uopavanjem iskustva u tim podrujima
stvarnosti i znanstvenog rada. Predavanje se pokazalo kao djelotvorna i ekonomina metoda
za usvajanje znanja o zakonitostima privrede ili opim naelima privrednog poslovanja.
Koritenje metode sluaja u nastavi polazi od drugaije pretpostavke: nije najvanije
akumuliranje znanja, najvanije je stjecanje sposobnosti rjeavanja problema. Cilj nije
pojedinac koji zna, cilj je pojedinac koji zna raditi.
U znanstvenim disciplinama koje mogu utvrditi stroge zakonitosti meu varijablama,
nastava poinje s iznoenjem opih naela putem predavanja, a kasnije se ta naela
konkretiziraju u primjerima na vjebama. U disciplinama u kojima je povezanost varijabli
mnogostruka, promjenjiva i nisko korelirana, moe se korisnije uiti tako da se vie misli o
problemima, a manje o opim naelima. U privrednom poslovanju velik je broj kako varijabli
tako i varijanti rjeenja i predvianje je teko. Stoga, ako se tu eli neto nauiti, moraju se
prouavati naela o tome kako se moe raditi s takvim problemima (Tagiuri, 1958:1-6).

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

225

U poslovnoj praksi malo je situacija koje se stalno ponavljaju. Poslovne situacije

preteno su odreene ljudskim imbenikom i uvijek se razlikuju po nekim osobitostima.
Dobar rukovoditelj mora uvijek iznova usaglaavati svoje ideje sa situacijom. To se moe bolje
nauiti pomou metode sluaja, nego pomou klasinih nastavnih metoda. Serije sluajeva
koriste se za stvaranje iskustva u razmiljanju. Rad na svakom novom sluaju zahtijeva
odgovarajue razmiljanje: kod definiranja problema, kod koritenja podataka i imbenika
koji doprinose rjeavanju problema, kod predlaganja odluke koja odgovara situaciji te kod
provjere koliko odluka rjeava problem i koliko se moe primijeniti na druge situacije.
Metoda sluaja je diskusiona metoda koja se ostvaruje sudjelovanjem studenata u
zajednikoj analizi problema i dolaenjem do zakljuaka kroz meusobnu razmjenu ideja.
Neovisno o tome je li problem definiran ili ga tek treba ustanoviti, bit nastavne metode sluaja
je da se problem rjeava kroz uzajamnu suradnju studenata i nastavnika. Ako je kvaliteta
studenata nia nastavnik trai od njih da inteligentno pristupe problemu i da ga rijee, ali da
ne objanjavaju misaoni proces rjeavanja. Ako je kvaliteta studenata visoka, nastavnik trai
uz rjeavanje problema jo i sposobnost prenoenja na nove probleme i objanjenje sebi i
kolegama kako se dolo do zakljuaka. Rjeavanjem problema ui se ovladavanje zamrenom
situacijom i odabiranje bitnih imbenika iz veeg opsega injenica te mjerenje njihove vanosti
u itavom problemu.
U pripremi nastave na osnovu metode sluaja nastavnik mora upoznati injenice iz
sluaja do najsitnijih potankosti, mora pribiljeiti sve to je bitno za rjeavanje problema,
mora napraviti pregled svih vjerojatnih kalkulacija, pitanja i zakljuaka, a po potrebi utroiti
i vie dana na upoznavanje s tehnolokim procesom, obiljejima proizvoda i slino. Kao
voditelj diskusije nastavnik mora usmjeravati rasprave studenata te u nekim trenucima sam
doprinositi rjeavaju problema. Pri tome mora strpljivo sasluati svakog studenta, poticati
pasivnije da iznose svoja miljenja, ali i taktiki prekidati one koji previe priaju ili se udaljuju
od problema. Ako doe do izvrtanja injenica, valja okrenuti raspravu tome kako su shvaeni
podaci i ne ii dalje dok se to ne razjasni. Studente se mora uzimati s uvaavanjem i ne smije
se inzistirati na svojim stavovima kao jedinim istinama. Ako doe do otrijeg suprotstavljanja
miljenja, nastavnik ne treba igrati ulogu sveznajueg arbitra, ve treba objasniti da su razliita
shvaanja i rjeenja problema normalna stvar.
U metodi sluaja posebno je vaan rad na prikupljanju za nastavu pogodnih
sluajeva. Svaki nastavnik mora godinje napisati bar jedan sluaj iz prakse, a poeljno je da
vie nastavnika stalno radi na nalaenju sluaja. Pri tome im moe mnogo pomoi njihov
konzultantski rad u poduzeima i suradnja s ljudima iz prakse. Koliko iscrpno treba biljeiti
podatke, to mora odluiti onaj tko radi sluaj. Oblik i sadraj sluaja ovisi o nastavnom
programu i karakteru predmeta. Obino sluajevi poinju postavljanjem problema, zatim
se iznosi povijesni pregled dogaaja te to toniji brojani podatci o poduzeu i situaciji u
kojoj se nalazi. Stavove i miljenja dobro je dati s naznakom tko je to rekao i kada. Rjeenje
problema ne treba unositi u sluaj jer ga studenti moraju sami otkriti.
Sluajevi su konkretne situacije privrednog poslovanja reproducirane tako da u njihovu
opisu realnost bude ouvana u to veoj mjeri. Nastavni sluaj je tipian opis poslovnog
dogaaja s kojim se susree rukovodstvo organizacije, a ukljuuje injenice, miljenja i stavove
koji odreuju karakter situacije i odluke rukovoditelja (Milosavljevi, 1961:23)
Razmatranje sluaja u nastavi provodi se kroz vie faza. U prvoj se definira centralni
problem. U drugoj se centralni problem dijeli na osnovne aspekte. U treoj fazi analiziraju se

226

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

imbenici kroz seriju logikih pitanja i usporedbu podataka i dijelova problema. U etvrtoj fazi
prouavaju se razne mogunosti rjeenja. U petoj i posljednjoj izvode se rjeenja centralnog
problema iz imbenika i odluka (Raymond, 1955:4).
Precizno odreenje centralnog problema je osnovna pretpostavka uspjene nastavne
obrade sluaja. Centralni problem je onaj koji se ne moe rijeiti bez dublje analize situacije
i rjeavanja drugih problema. Kada se taj problem odredi, analiza itavog sluaja znatno je
olakana. esto je centrali problem ovisan o nizu drugih problema. To znai da je potrebno
centralni problem ralaniti na dijelove. Ako je mogui problem npr. proirenje kapaciteta,
mora se prethodno ispitati trine, financijske, tehnike, kadrovske i organizacijske imbenike
i nakon toga utvrditi je li proirenje kapaciteta pravi problem ili je to moda neto drugo.
Dakle, centralni problem valja ralaniti na podprobleme i svaki podproblem posebno
analizirati, utvrditi imbenike koji djeluju i njihov uinak na centralni problem.
Korisno je usporediti imbenike za i protiv. U pravilu, pozitivne i negativne strane
sastavni su dio svakog rjeenja. U primjeru proirenja kapaciteta valja svaki imbenik analizirati
u aspektu za i protiv, s voenjem rauna o izvorima podataka, s pravljenjem razlike izmeu
injenica i miljenja te s izvoenjem zakljuaka koji su argumentirani i dokumentirani.
Na osnovu injenica valja birati alternative za rjeavanje problema. Ocjenu znaenja svake
alternative valja izvesti iz paljivog razmatranja imbenika koji dovode do najveih koristi ili
gubitaka, koji su osnovni, a koji izvedeni, koji su vie povezani, a koji manje te koji vie utjeu
na rjeavanje centralnog problema, a koji manje.
Uvesti nastavu na osnovi sluaja ne moe se bez irih i dubljih promjena. Nije samo
stvar u angairanju vie ljudi na pripremi nastave ili u potronji mnogo vremena na diskusije
o sluajevima, ve je potreban drugaiji pristup svih sudionika nastavnog procesa. Nastava
usmjerena na rjeavanje problema pretpostavlja da su osnovna znanja odreene struke
usvojene ili da e ih studenti usvojiti tijekom pripreme za nastavu. Ako toga nema, diskusija
o sluajevima je vrlo niskog strunog nivoa i teko da se pomou nje moe uiti kvalitetno
rjeavati probleme.

8. ZAKLJUAK
Metoda sluaja je jedna od znanstvenih i nastavnih metoda koja ima svoje dobre i slabe
strane. Dobre strane metode sluaja su to se njome zahvaa cjelina predmeta ili jedininog
sustava, to se do rezultata dolazi u kraem vremenu (stoga je pogodna za pilot ispitivanja) i
to daje primjenjiva znanja za praktike intervencije. Slabe strane metode sluaja su to kod
vee varijabilnosti sluajeva ostavlja sumnju u pouzdanost rezultata, to ne odstranjuje uvijek
i u dovoljnoj mjeri subjektivnost istraivaa i to trai veliko iskustvo u odreivanju problema
i izvoenju istraivanja.
Metodom sluaja dobivaju se podrobni opisi predmeta ili injenice o predmetu kao
cjelini. Ta induktivna strana metode uvijek je manje ili vie proeta s deduktivnim postupcima,
jer u vezi svakog sluaja u gotovo svakoj znanosti postoje neke ope tvrdnje ili miljenja
koja utjeu na traenje, sreivanje i tumaenje injenica. Zato se u nekim znanostima
prije istraivanja metodom sluaja temeljito razmatraju i definiraju teorijske postavke
koje se sluajevima potvruju (npr. u organizacijskom ponaanju ili politologiji). Predmet
istraivanja metodom sluaja su najee pojedinac, skupina, organizacija i zajednica kao

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

227

sustavi. Neke znanosti ukljuuju izriito teoriju sustava u metodologiju istraivanja sluaja
(npr. kriminologija), a neke to ne ine ve tu teoriju podrazumijevaju kao opi okvir (npr.
znanost organizacije).
Istraivanje sluaja moe se podijeliti u vie faza, a to su :
1. odreenje problema,
2. izuavanje literature,
3. odreenje hipoteza i moguih uinaka,
4. utvrivanje ovisne i neovisne varijable ili svojstava sustava i imbenika utjecaja,
5. prikupljanje podataka o jedininom sustavu u vie stanja (intervju, promatranje,
dokumentacija),
6. sreivanje i tumaenje podataka,
7. intervencija (ako je takav sluaj, te prikupljanje i sreivanje podataka o rezultatima
intervencije),
8. izvjetavanje strune i znanstvene javnosti.
U znanostima ije su varijable povezane mnogostruko i dinamino korisno je
poduavati tako da se iznose i zajedniki rjeavaju odabrani sluajevi. Time se studenti ue
rjeavati probleme i misliti, a ne samo pamtiti zakonitosti i naela. Uspjeno prakticiranje
metode sluaja u nastavi trai veliki angaman i radnu disciplinu nastavnika i studenata,
trai njihove intenzivne pripreme i mnogo vremena za diskusiju o sluajevima. Takva nastava
ui rjeavati probleme i snalaziti se u praksi. No, s manje zainteresiranim studentima takva
nastava moe ostaviti velike praznine u znanjima.
LITERATURA
[1] Fischer J., Bloom M.: Evaluating practice: Guidelins for the accuntable professional,
Prentice Hall, New Jersey, 1982.
[2] Gud V., Het P.: Metodi socijalnog istraivanja, V. Karadi, Beograd, 1966.
[3] Halmi A.: Metodologija istraivanja u socijalnom radu, Alinea, Zagreb, 1995.
[4] Halmi A.: Kvalitativna metodologija u drutvenim znanostima, Pravni fakultet,
Zagreb, 1996.
[5] Hague R., Harrop M., Breslin S.: Komparativna vladavina i politika, Fakultet
politikih znanosti, Zagreb, 2001.
[6] Katona G.: Psiholoka analiza ekonomskog ponaanja, Panorama, Zagreb, 1961.
[7] Kosiol E.: Temelji i metode istraivanja organizacije, Informator, Zagreb, 1972.
[8] Milosavljevi M.: Metoda sluajeva primjenjena u ekonomskom obrazovanju,
Informator, Zagreb, 1961.
[9] Pinatel .: Kriminologija, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1964.
[10] Raymond C.L: Problems in business administration, McGrow Hill Company, New
York, 1955.
[11] Scarow H.: Comparative political analysis, Harper and Row, New York, 1969.
[12] Tagiuri R.: The foreign student and case method in business administration, Harvard
Business School, Boston, 1958.
[13] Whyte W.: ovjek i rad, Panorama, Zagreb, 1966.

M. BILII: Metoda sluaja u znanosti i nastavi

Pomorstvo, god. 19. (2005), str. 217-228

228

Summary
THE CASE METHOD IN SCIENCE AND TEACHING
The author expounds the basic rules and problems of the case method. Using the case method,
data of cases that actually occurred are collected for the purpose of intervening and arriving at
initial or permanent conclusions. Individual systems are encompassed wholly and by means of using
a number of methods, most often by means of analysis of documents, interviews and observation.
The case method is conducted with success in criminology, welfare work, the science of organization
and organizational behavior as well as in comparative political science. The reliability of cognition
through the case method is assured by consolidation of broader regularities in which the case
moves, through selection of a case as a sample, strict defining of terms and attentive and qualified
performance of all methodical procedures and phases of investigation.
In teaching, the case method forces students to learn to grapple with problems and get them
to think. Along with the compatible engagement of teachers and students in preparation and
discussions such teaching gives better results than the traditional lecturing.
Key words: Individual systems as cases, using a number of methods, attentive performance,
adequate reliability, good results in teaching
Faculty of Maritime Studies Rijeka
Studentska 2, 51000 Rijeka
Croatia