Professional Documents
Culture Documents
Kroz ovaj seminarski rad bie prikazana historija Dubrovnika, drutveni odnosi, pravno i
dravno ureenje. Posmatraemo pod ijim uticajem se razvijala uprava grada, kako su se
razvile njegove dravne ustanove. Pozabavit emo se pitanjima privrednog uspona, formiranja
ekonomije, i drugih djelatnosti, na koji su nain prvi Dubrovani udarili temelje jednoj od
najveih trgovaki kolonija tog vremena. Propratit emo tok razvoja grada od jedne male
komunice do posrednikog trgovakog giganta izmeu Istoka i Zapada. Pratit emo kako
Dubrovnik od svojih najranijih dana (od vremena jednog malog, ribarskog naselja) stie sve
dravotvorne atribute. Na kraju, govoriti emo o glavnim uzrocima opadanja moi ove male
dravice.
Postanak Dubrovnika
Prvih godina VII. stoljea, Avari i Slaveni su uspjeli sruiti stari grko rimski grad
Epidaur, koji se nalazio na mjestu dananjeg Cavtata. Pri kraju VII. ili u VIII. stoljeu
spominje se prvi puta naselje Ragusim, koje lei desetak kilometara prema sjeverozapadu.
Kasnija tradicija tvrdi, da su neki bjegunci iz Epidaura osnovali Raguzij.1 Dakle, na ovom
podruju, razvila se zasebna, hrvatska, evropska i svjetska sila pod nazivom Dubrovaka
Republika, drava koja u srcu ima grad Dubrovnik. Izbjelicama za koje se smatra da su
osnovali Ragusim, su se pridruile i one iz Salone.2
Raguzij se nalazi na visokoj morskoj hridi, koja je u prijanja vremena bila opkoljena
morem sa svih strana. Na tome dosta zatienom mjestu on je dugo stajao kao neznatno
ribarsko pomorsko naselje. Na suprotnoj strani, na obroncima brda, nalazilo se zemljite,
koje su stanovnici Raguzija poeli obraivati vrlo rano. Tu su, prema kasnijoj tradiciji,
doseljeni Slaveni izgradili naselje odijeljeno morskim kanalom od Raguzija. To je mjesto
nazvano Dubrovnik, vjerovatno po dubravi (umi), koja je bila u neposrednoj blizini.3
Dubrovnik je uao u XIII. stoljee kao potpuno izgraena gradska opina (komuna), u
kojoj se pod uticajem daljeg ekonomskog napredovanja sve vie uvrivala i produbljivala
klasna podjela njezinih stanovnika.4
Dakle kao to je ve gore navedeno, Dubrovnik se u poetku nazivao komunom. U
bizantskoj administraciji priznat je kao civitas.5
U XIII. i XIV. stoljeu Dubrovnik je proivio jedan dui period mira, koji je mnogo
pomogao, da se jae razviju sve grane njegove privrede. Samo za vladavine kraljeva Uroa I. i
Milutina bilo je vie puta otrih sukoba izmeu Srbije i Dubrovnika i provala srpske vojske na
gradski teritorij. Za sve ostalo vrijeme Dubrovniku nije nikada zaprijetila opasnost, da ga
neko zauzme; od toga ga je titila mo Venecije na Jadranskom moru.6
Dakle ovaj period mira je pomogao da se grad dalje razvija. Glavno podruje dubrovakog
djelovanja postaju susjedi Srbija i Bosna kojima je dubrovako posrednitvo osnovica
privrednog razvoja, ali i uz iju sirovinsku bazu Dubrovnik izrasta u faktora poznatog u
itavom Sredozemlju.7
Od kraja XII. stoljea Srbija se izgrauje u veliku i ekonomski jaku dravu, koja je na
kopnu sa svih strana okruivala teritorij dubrovake opine. Neto kasnije, osobito u XIV.
stoljeu, napreduje i Bosna. Te dvije drave postaju dakle glavno podruje poslovanja
Dubrovana, kojima su srpski i bosanski vladari davali trgovake povlastice. U isto vrijeme
sve se vie razvijala i jaala na cijelom Sredozemnom moru trgovina, koja je i Dubrovnik
povezala sa mnogim udaljenim zemljama i uinila ga vanim posrednikom izmeu Istoka i
Zapada.8
Dubrovani trguju sa svim poznatim artiklima, na mnogim mjesitma svojim prisustvom
bivajui barometar privrednog razvoja sredine i sa svim poznatim centrima dostiui do
zemalja Levanta, Prednjeg istoka, sjeverne Afrike, preko Gibraltara dostiui do Engelske.
Razvijeni promet (zanatski proizvodi, luksuzna roba, so u izvozu i plemeniti metali, vosak i
koe u uvozu) uslovio je stvaranje trgovakih kolonija sa svim elementima pravne sigurnosti i
trajnijeg boravka kao i primjenu najmodernijih oblika poslovnosti putem trgovakih drutava i
bankarskih transakcija sa poslovnim svijetom iz zemalja Jugoistone Evrope u bliem i
daljem zaleu istone jadranske obale.9
Od polovine XIV. stoljea mjenjaju se prilike i u Dubrovniku i u njegovu susjedstvu.
Dubrovnik dobiva 1358. godine stvarnu samostalnost s ugarsko hrvatskim kraljem kao
4
nominalnim vrhovnim zatitnikom. U isto vrijeme, zbog slabljenja centralne vlasti u Srbiji, a
jaanja pojedinih feudalaca, nastale su velike promjene i u neposrednoj blizini dubrovake
dravice. To je kodilo interesima dubrovakih trgovaca, a i samom je Dubrovniku zaprijetila
opasnost, da ga ne osvoji koji od monih srpskih dinasta. Tako je buknuo rat sa Vojislavom
Vojinoviem (1359-1362) i Nikolom Altomanoviem (1370-1371). Mnogo kasnije
Dubrovani su ratovali sa bosanskim kraljem Ostojom (1403-1405), sa vojvodom Radosavom
Pavloviem (1430-1432) i herceg Stjepanom Vukiem (1451-1454).10
Jo jedna vea opasnost, meutim, zaprijetila je Dubrovniku od Turaka, koji su stalno
prodirali prema zapadu, zauzimali balkanske zemlje, sa kojima su Dubrovani trgovali, i sve
vie se pribliavali njegovim granicama. Sve je to ne samo smetalo dubrovakoj trgovini,
nego je moglo da je i potpuno onemogui. Da bi zatitila interese svojih graana, dubrovaka
se vlada mnogo trudila, da uspostavi i odri dobre odnose sa Turcima.11
Teritorijalno irenje
10
Poetkom XV. stoljea Dubrovani su doli u posjed Konavla. Tu plodnu upu kupili su u
dva maha; jednu polovinu od Sandalja Hrania 1419 godine, a drugu sa Cavtatom od
Radosava Pavlovia 1426 godine. Vlastela i jedan dio graanskih porodica podijelili su tu
oblast izmeu sebe, pri emu je svaki muki lan porodice dobio odreene dijelove. Tako su
Dubovani zaokruili i proirili svoj posjed i zahvatili nekoliko plodnih podruja, koja su
prije pripadala srpskoj i bosanskoj dravi. Na njima su zatekli brojno stanovnitvo
pravolsavne vjere, koja u Dubrovniku nije bila ni doputena ni priznata. Zato je dubrovaka
vlada sve poduzimala, da i u tim oblastima proiri katolicizam, pa je poslije esto isticala,
kako je u to ulagala mnogo napora i materijalnih sredstava. Toj su svrsi sluila i etri nova
franjevaka samostana, podignuta na granici u novosteenim oblastima, i to u Stonu,
Slanome, na izvoru Omble (Dubrovaka rijeka) i u Konavlima. Takov postupanje Dubrovana
sa pravoslavnima u Stonu i na Peljecu uvrijedilo je, ini se, Stefana Duana, i on je
namjeravao da im oduzme tu oblast, koju im bjee prodao malo ranije. Zato u svojoj ispravi
od 19. V. 1334. godine, kojom je potvrdio svoju prijanju darovnicu, istie da su se zakleli
kraljevstvu mi vlastele dubrovaki, da prebiva pop srpski i da poje u crkvah, koje su u Stonu i
u Ratu, kako je poveljalo kraljevstvo mi. A i poslije, kad su Dubrovani dobili Konavle,
ostali su tu pravoslavni popovi, ali je pravoslana vjera bila odatle postepeno potisnuta. Slino
su Dubrovani postupali u prema ostalim pravoslavnima, koji su dolazili, da ive u
Dubrovniku. Zato su mnogi od njih prilazili u katoliku vjeru, mjenjali svoja lina narodna
imena i uzimali ona crkvena, o emu ima mnogo vijesti u slubenim spisima dravne
kancelarije. Takvo postupanje prema pravoslavnima odgovaralo je ne samo vjerskim
shvaanjima, nego i politikim interesima starih Dubrovana, koji su se bojali, da e srpska ili
bosanska drava lako pripojiti njihovu malu republiku, ako njezino stanovnitvo bude
veinom pravoslavno. Meutim, vjerska snoljivost u pojedinim sluajevima i prema
uglednim linostima nije im bila opasna, pa su zato dopustili Vuku Brankoviu, kada je 1390
godine namjeravao skloniti se u Dubrovnik, da podigne crkvu po svojoj vjeri, a na to su
pristajali takoer i onda, kada su Sandalj Hrani i njegova ena eljeli imati svoju crkvu u
Dubrovniku (1434-1435).14
13
14
Dubrovako stanovnitvo
15
Privreda Dubrovnika
osobito sa otocima. Dubrovaki su ribari ili na ribarenje i izvan svojih teritorijalnih voda,
naroito u podruje otoka Visa bogato tzv. plavom ribom, koju preko ljeta love u golemim
koliinama, a zatim sole. Ribari, osobito oni sa otoka Koloepa, vadili su iz mora koralje ne
samo u dubrovakim vodama, nego esto i u Egejskom moru i kod otoka Malte. Taj je lov bio
obilan i unosan, tako da je Dubrovnik izvozio u Italiju, Francusku, pa ak i Levant na stotine
kilograma koralja.20
Drutveni odnosi
22
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 646 647.
Navedeno djelo, str. 647 648.
24
Navedeno djelo, str. 649.
23
10
Dravno ureenje
U doba mletake vlasti (1205 1358) na elu Dubrovnika stajao je knez (comes), koga su
Mleani slali iz Venecije. Njegovu je vlast donekle ograniavalo vijee (consilium)
sastavljeno od bogatijih i uglednijih stanovnika grada. Meutim, i naznonost kneza
Mleanina spreavala je lanove vijea da potpuno stave pod svoj utijecaj gradsku upravu.
Zato su nastajali sukobi izmeu njih, pogotovo jer su Mleani zbog svoje koristi isprva
pokuavali ograniiti politiki utjecaj Dubrovana pomou dvojice kneevih drugova
(socii). U tome ipak nisu uspjeli, jer je bogatiji i ugledniji sloj dubrovakih stanovnika ve bio
dovoljno jak, pa se mogao oduprijeti mletakim predstavnicima, a uskoro ak i pojaati svoje
sudionitvo u voenju gradske opine. Tako je Dubrovnik s vremenom stekao poloaj
autonomne komune, i Dubrovani su, zajedno s knezom, vodili unutranju, a i vanjsku
politiku gotovo potpuno samostalno. Naznonost Mleana u upravi nije se mnogo osjeala;
ona se jae primjeivala samo kad su posrijedi bili isto mletaki interesi. To je pristicalo i iz
obaveza, koje su Dubrovani bili preuzeli, kad su se podloili vlasti Mletake republike.
Veina tih obaveza bila je formalne prirode; one su bile i dosta lake, izuzev malu vojnu
pomo, koju je Dubrovnok morao davati Veneciji kada je ratovala u Jadranskom moru.
Uvrujui poloaj i jaajui svoj utjecaj, bogatiji sloj Dubrovana, koji je uskoro postao
pravom vlastelom, postigao je i nove uspjehe. Uz Malo vijee (Consilium minus), koje je s
kneuom upravljalo Dubrovnikom, ustanovljeno je 1235 i Veliko vijee (Consilium maius), a
od 1253 spominje se i vijee umoljenih (Consilium rogatorum).25
Veliko vijee dubrovake vlastele bilo je temelj i izvor sveukupne dravne vlasti. Takvim
je ono uspostavljeno odmah 1358. godine, nakon to je iz Dubrovnika otpremljen posljednji
mletaki knez, a takvim Veliko vijee i ostalo do pada Republike. Ono bira Vijee umoljenih i
Malo vijee. Na takvom sustavu triju vijea ostala su vlastela do kraja. Broj lanova Malog
vijea i Vijea umoljenih poneto se mjenjao, ali bez bitnih posljedica za njihovu ulogu i
znaenje. Bitno je bilo jaanje uloge i pozicija Vijea umoljenih. Taj se proces odvija ve
tijekom druge polovice XIV. soljea. Krug imunije i uglednije vlastele, koja pretenije ulaze
u sastav tog vijea, posebno preuzima u svoje ruke odluivanje o svim najvanijim pitanjima
unutranje i vanjske politike Dubrovake Republike.26 Malo vijee je u punom smislu rijei
izvrni organ Velikog vijea i Vijea umoljenih. Tomu je izrazita karakteristika u tom
razdoblju, za razliku od prethodnog razdoblja do 1358. godine.27
25
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 649 650.
Andrija Niki, Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 27.
27
Navedeno djelo, str. 28.
26
11
Kako je sve jaim postajao utjecaj vlastele, nastajali su novi sukobi sa mletakim
predstavnikom, dok nije najzad knez Marko Justinijan pristupio ureenju spornih pitanja i
kodifikaciji pravnih odredaba i obiaja. Tako je nastao zbornik zakona poznat pod imenom
Statut Dubrovake opine. Poto su Statut najprije prihvatili Malo i Veliko vijee, dakle sva
dubrovaka vlastela, iznesen je pred skuptinu naroda, i ona ga je odobrlia 1272. godine. Tim
su vlastela postigla veliki uspjeh, a Dubrovnik je dobio svoje osnovne zakone. Statut je
napokon ustanovio pravo vlastele, da upravljaju zajedno sa knezom, jer je knez ubudue
mogao birati lanove Malog vijea samo na godinu dana, i to jedino izmeu onih koji su po
porijeklu iz Dubrovnika. A lanove Velikog vijea birali su knez i Malo vijee, najprije
izmeu bogatijih i uglednijih stanovnika Dubrovnika, pa i tuinaca, a kasnije samo izmeu
vlastele. Ovo posljednje je uzakonjeno izmeu 1332 i 1348 godine, i otada Dubrovnikom
upravljaju samo vlastela.28
Zadarski mir
Posljednja politika promjena u historiji starog Dubrovnika dogodila se 1358. godine, kad
je Venecija mirom u Zadru morala uz ostale posjede napustiti i Dubrovnik. Dubrovani su se
tada ugovorom u Viegradu 27. Maja. 1358. godine stavili pod vrhovnu vlast kralja Ludovika
I. Kralj im je priznao potpunu autonomiju, a oni su se obavezali, da e plaati 500 dukata
godinjeg danka i u ratu pomagati jednom galijom; ostale su obaveze bile vie formalne
prirode. Dubrovnik je ustvari otada sasvim slobodna dravica, koja se isprva nazivala
komunom (opinom), a od poetka XV. stoljea i republikom. Tu dravnopravnu promjenu
vlastela se uspjela odlino iskoristiti za sebe i prigrabiti svu vlast u opini. Tada su oni
napokon postali potpuni gospodari Dubrovnika i jedini politiki faktor u njemu, osiguravi
definitivno svoju prevlast i u drutveno ekonimskim pitanjima. Otada je Veliko vijee biralo
iz redova vlastele kneza i lanove ostalih vijea, zatim predstavnike dravne vlasti i gotovo
sve slubenike, To su, meu ostalima bili: blagajnici, koji su upravljali dravnom blagajnom,
knezovi i kapetani, dravni suci, odvjetnici, zapovjednici utvrenja i straa, razliiti
slubenici; financijski, carinski, trni i zdravstveni, lanovi crkvenih i samostanskih uprava,
nadzornici nehih obrta i drugi. Tako je dubrovaka opina, odnosno republika, potpuno
pretvorena u aristokratsku dravu, kakva je ostala sve do svoje propasti 1808. 29
28
29
12
Administracija i prihodi
Svoje dravne financije Dubrovani su dobro, organizirali i vrlo uredno vodili, a imali su
itav niz inovnika, koji su se za to brinuli. Ubiranje dravnih prihoda davano je u zakup, i to
obino vlasteli, a ona su neke od njih ponekad preputala drugima u podzakup. Najvaniji
prihodi bili su carine, troarina na vino i proizvodnja i prodaja soli. Carinu su ubirali na
uvezenu i izvezenu robu, a prema njezinom vrijednosti. Zakupnici soli plaali su u XIV.
stoljeu 8 10. 000 perpera godinje. Torarinu na vino plaali su proizvoai na svu koliinu
vina, koju su dobili; ta se troarina davala u zakup u XIV. stoljeu za 5 7. 000 perpera.
Proizvodnja soli bila je dravni monopo, a tako isto i trgovina solju. Dravana solana u
Stonu, prema nekim podacima, davala je u drugoj polovini XIV. stoljea do 100 vagona soli.
Ali to nije bilo dovoljno za domau potronju i za velike potrebe stoarskih oblasti u zaleu,
koje su od Dubrovnika kupovale so. Zato su Dubrovani gotovo stalno uvozili veliku koliinu
soli iz Grke, Albanije, Sicilije i Apulije. Dubrovnik je vrlo rano uredio i kancelariju svoje
opine; ona je, s vremenom, postala sredite cjelokupne gradske i dravne administracije.
Isprva su u njoj radili samo domai ljudi, obino sveenici, ali od kraja XIII. stoljea za
gradske notare i kancelare dovede Dubrovani kolovane ljude iz inozmestva. Mili se, da je
prvi stranac svjetovnjak, koji je radio u Dubrovniku kao notar i kancelar, bio Tomazin de
Saverre iz Lombardije. On je poeo da radi u Dubrovniku 1278. godine i ostao u njemu sve
do svoje smrti 1286. godine. Proveo je bolju organizaciju i uveo vei red u opinskoj
kancelariji, poeo voditi posebne knjige za pojedine vrste kancelarijskih i notarskih poslova, a
sve knjige koncepata i prijepisa uvao uredno i paljivo. Uz pojedine dokumente, koje su ve
otprije uvali u dravnoj blagajni, sada poinju da uvaju i sve spise slubene kancelarije i
notarijata. Tako su ustvari, poloeni temelji doananjem Dubrovakom arhivu.30
Kulturne prilike
Do druge polovine XIV. stoljea u Dubrovniku je bilo mnogo malih drvenih kua. One su
bile jeftine, pa ni sva nastojanja dravnih vlasti nisu sprijeila, da ih ljudi i dalje grade. Bilo je
jo i kua u suhozidu kao u dubrovakim selima, a mnogi stanovnici, osobito u najstarijem
dijelu grada, ivjeli su u kamenim kuama. Budui da su poari nekoliko puta unitili veliki
broj drvenih kua, a ponekad je zaprijetila opasnost i cijelim gradu, Dubrovani su pristupili
sistematskom ruenju takvih kua i podizanju kamenih. To je omoguio ekonomski napredak
Dubrovnika, jer su njegovi stanovnici otada lake mogli da sagrade sebi ljepe i udobnije
stanove. U tome su Dubrovani osobito mnogo uinili pri kraju XIV. i prvih godina XV.
stoljea. Izgraene su mnoge javne zgrade, meu kojima se danas naroito istiu samostani
30
13
franjevaca i dominikanaca. Kneev dvor, a i izgradnja masivnih gradskih zidina dovrena je,
uglavnom, u sredini XV. stoljea.31
Dubrovani su se vrlo rano poeli brinuti za zatitu svoga zdravlja, osobito za odbranu od
razliitih epidemija. Zato su meu prvima, a moda i prvi na svijetu, uredili kontumac na
malom otoku Mrkanu (1377) i sistematski organizirali borbu protiv epidemija, koje su gotovo
periodiki harale. Od polovine XIV. stoljea, u Dubrovniku postoji neka vrsta bolnice, koja je
sluila i kao dom za iznemogle starce, a koja je kasnije pretvorena u pravu bolnicu. U tom
domu postojala je apoteka ve oko 1400. godine, a franjevaki je samostan imao svoju
apoteku ve prvih decenija XIV. stoljea. Bilo je u Dubrovniku apoteka i prije tog vremena.
One dvije apoteke, koje pripadaju u red prvih u Evropi, rade jo i danas. U to se vrijeme
mijenjao i nain ivota, odijevanja i ishrana veine Dubrovana. Otada bogatiji Dubrovani
nastoje da ive, udobnije, odijevaju se luksuznije i hrane bolje i bolatije. Kue su im od
kamena, bogatije namjetene i opremljene; a svuda se spominju srebreni poredmeti i nakit,
koji se uveliko izrauju od sredbra donesenog iz Srbije i Bosne. Vlada je uzalud pokuavala
da zabrani lukzus, jer je, kako to sama tvrdi, velika veina stanovnika ivjela u bijedi; bojala
se, da pretjerani luksuz ne stvori opravdano nezadovoljstov u redovima siromaha. U cijelom
XIV. stoljeu postojala je u Dubrovniku neka vrsta osnovne kole.32
Umjetnost: Prema opisu savremenika i prema reljefu grada na kipu sv. Vlaha, bila je velika
trobrodna bazilika s kupolom. Graena u XIII. i u prvoj polovici XIV. stoljea, bila je bogato
ukraena i oslikana freskama. Kao i u ostaloj Dalmaciji, tako se i u Dubrovniku romanini
oblici dugo zadravaju, i jo u polovini XIV. stoljea klee Miha iz Bara hekasfore
franjevakog samostana u romaninim oblicima, dajui im kapitele, u kojima se isprepliu
ljudski i ivotinjski likovi s liem i viticama. Sama franjevaka crkva, koja je sagraena u
prvim decenijama XIV. stoljea, kasnije je popravljana, kao i dominikanska crkva, koja je iz
vremena graenja (1304 1306) zadrala samo dijelove portala.33
Slikarska kola: Dubrovaka slikarska kola na elu sa Nikolom Boidareviem ostavila je
vrijedna dijela i u Dubrovniku i izvan njega. U graditeljstvu su i u tom razdoblju najvei
zahvati izvedeni na kompleksnim utvrenja; dubrovake utvrde, pa stonske i cavtatske, uz
ostale manje. To su bili izvanredno opseni i skupi radovi, na kojima tedljiva vlastela nisu
alila sredstava, angairajui vrsne domae i strane majstore, to se oitovalo i u praktinoj
efikasnosti i u estetskoj vrijednsoti ostvarenja. Nije bilo nita manjeg domaaja i vrijednosti
graditeljski preobraaj grada Dubrovnika s poploanim ulicama, vodovodom i kanalizacijom,
ureenom osiguranom lukom te, najzad, s izvrsnim novim lazaretima u predgrau Ploe.34
31
14
Zakljuak
15
Literatura
16
Prilozi
17
18