Uvod

Kroz ovaj seminarski rad bie prikazana historija Dubrovnika, drutveni odnosi, pravno i
dravno ureenje. Posmatraemo pod ijim uticajem se razvijala uprava grada, kako su se
razvile njegove dravne ustanove. Pozabavit emo se pitanjima privrednog uspona, formiranja
ekonomije, i drugih djelatnosti, na koji su nain prvi Dubrovani udarili temelje jednoj od
najveih trgovaki kolonija tog vremena. Propratit emo tok razvoja grada od jedne male
komunice do posrednikog trgovakog giganta izmeu Istoka i Zapada. Pratit emo kako
Dubrovnik od svojih najranijih dana (od vremena jednog malog, ribarskog naselja) stie sve
dravotvorne atribute. Na kraju, govoriti emo o glavnim uzrocima opadanja moi ove male
dravice.

Postanak Dubrovnika

Prvih godina VII. stoljea, Avari i Slaveni su uspjeli sruiti stari grko rimski grad
Epidaur, koji se nalazio na mjestu dananjeg Cavtata. Pri kraju VII. ili u VIII. stoljeu
spominje se prvi puta naselje Ragusim, koje lei desetak kilometara prema sjeverozapadu.
Kasnija tradicija tvrdi, da su neki bjegunci iz Epidaura osnovali Raguzij.1 Dakle, na ovom
podruju, razvila se zasebna, hrvatska, evropska i svjetska sila pod nazivom Dubrovaka
Republika, drava koja u srcu ima grad Dubrovnik. Izbjelicama za koje se smatra da su
osnovali Ragusim, su se pridruile i one iz Salone.2
Raguzij se nalazi na visokoj morskoj hridi, koja je u prijanja vremena bila opkoljena
morem sa svih strana. Na tome dosta zatienom mjestu on je dugo stajao kao neznatno
ribarsko pomorsko naselje. Na suprotnoj strani, na obroncima brda, nalazilo se zemljite,
koje su stanovnici Raguzija poeli obraivati vrlo rano. Tu su, prema kasnijoj tradiciji,
doseljeni Slaveni izgradili naselje odijeljeno morskim kanalom od Raguzija. To je mjesto
nazvano Dubrovnik, vjerovatno po dubravi (umi), koja je bila u neposrednoj blizini.3

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 629.

Andrija Niki, Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 10.
3
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 629.
2

Izgradnja dubrovake drave

Dubrovnik je uao u XIII. stoljee kao potpuno izgraena gradska opina (komuna), u
kojoj se pod uticajem daljeg ekonomskog napredovanja sve vie uvrivala i produbljivala
klasna podjela njezinih stanovnika.4
Dakle kao to je ve gore navedeno, Dubrovnik se u poetku nazivao komunom. U
bizantskoj administraciji priznat je kao civitas.5
U XIII. i XIV. stoljeu Dubrovnik je proivio jedan dui period mira, koji je mnogo
pomogao, da se jae razviju sve grane njegove privrede. Samo za vladavine kraljeva Uroa I. i
Milutina bilo je vie puta otrih sukoba izmeu Srbije i Dubrovnika i provala srpske vojske na
gradski teritorij. Za sve ostalo vrijeme Dubrovniku nije nikada zaprijetila opasnost, da ga
neko zauzme; od toga ga je titila mo Venecije na Jadranskom moru.6
Dakle ovaj period mira je pomogao da se grad dalje razvija. Glavno podruje dubrovakog
djelovanja postaju susjedi Srbija i Bosna kojima je dubrovako posrednitvo osnovica
privrednog razvoja, ali i uz iju sirovinsku bazu Dubrovnik izrasta u faktora poznatog u
itavom Sredozemlju.7
Od kraja XII. stoljea Srbija se izgrauje u veliku i ekonomski jaku dravu, koja je na
kopnu sa svih strana okruivala teritorij dubrovake opine. Neto kasnije, osobito u XIV.
stoljeu, napreduje i Bosna. Te dvije drave postaju dakle glavno podruje poslovanja
Dubrovana, kojima su srpski i bosanski vladari davali trgovake povlastice. U isto vrijeme
sve se vie razvijala i jaala na cijelom Sredozemnom moru trgovina, koja je i Dubrovnik
povezala sa mnogim udaljenim zemljama i uinila ga vanim posrednikom izmeu Istoka i
Zapada.8
Dubrovani trguju sa svim poznatim artiklima, na mnogim mjesitma svojim prisustvom
bivajui barometar privrednog razvoja sredine i sa svim poznatim centrima dostiui do
zemalja Levanta, Prednjeg istoka, sjeverne Afrike, preko Gibraltara dostiui do Engelske.
Razvijeni promet (zanatski proizvodi, luksuzna roba, so u izvozu i plemeniti metali, vosak i
koe u uvozu) uslovio je stvaranje trgovakih kolonija sa svim elementima pravne sigurnosti i
trajnijeg boravka kao i primjenu najmodernijih oblika poslovnosti putem trgovakih drutava i
bankarskih transakcija sa poslovnim svijetom iz zemalja Jugoistone Evrope u bliem i
daljem zaleu istone jadranske obale.9
Od polovine XIV. stoljea mjenjaju se prilike i u Dubrovniku i u njegovu susjedstvu.
Dubrovnik dobiva 1358. godine stvarnu samostalnost s ugarsko hrvatskim kraljem kao
4

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 635-636.

Andrija Niki, Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 21.
6
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 636.
7
Esad Kurtovi, Historija Jugoistone Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010., str. 171.
8
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 636.
9
Esad Kurtovi, Historija Jugoistone Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010., str 173.
5

nominalnim vrhovnim zatitnikom. U isto vrijeme, zbog slabljenja centralne vlasti u Srbiji, a
jaanja pojedinih feudalaca, nastale su velike promjene i u neposrednoj blizini dubrovake
dravice. To je kodilo interesima dubrovakih trgovaca, a i samom je Dubrovniku zaprijetila
opasnost, da ga ne osvoji koji od monih srpskih dinasta. Tako je buknuo rat sa Vojislavom
Vojinoviem (1359-1362) i Nikolom Altomanoviem (1370-1371). Mnogo kasnije
Dubrovani su ratovali sa bosanskim kraljem Ostojom (1403-1405), sa vojvodom Radosavom
Pavloviem (1430-1432) i herceg Stjepanom Vukiem (1451-1454).10
Jo jedna vea opasnost, meutim, zaprijetila je Dubrovniku od Turaka, koji su stalno
prodirali prema zapadu, zauzimali balkanske zemlje, sa kojima su Dubrovani trgovali, i sve
vie se pribliavali njegovim granicama. Sve je to ne samo smetalo dubrovakoj trgovini,
nego je moglo da je i potpuno onemogui. Da bi zatitila interese svojih graana, dubrovaka
se vlada mnogo trudila, da uspostavi i odri dobre odnose sa Turcima.11

Teritorijalno irenje

to se tie teritorijalnog irenja, Dubrovani su znatno proirili granice svoje oblasti. U

doba, kad se Dubrovnik razvijao u snano privredno sredite, on je imao dovoljno snage da
pristupi rijeavanju toga vanog pitanja. Na proirenom podruju bilo je i vie uvjeta, da se
gradsko stanovnitvo opskrbi poljoprivrednim proizvodima, a bogatiji su u tome vidjeli
mogunosti da poveaju svoj zemljini posjed. U novim oblastima, najprije poklonom od
strane drave, a kasnije i kupovinom, stjecali su imuniji ne samo velike vinograde,
maslinike, panjake i neto ume, nego i kmetove i njihovu radnu snagu; to je jo vie jaalo
njihovu ekonomsku snagu.12
Negdje u polovini XIII. stoljea Dubrovnik je dobio Lastovo, koji se sam stavio pod
njegovu vlast. Godine 1333 prodao mu je car Duan grad Ston i poluotok Peljeac (Rat) za
8.000 perpera i 500 perpera godinjeg danaka. Dubrovaka vlastela podijelila je tamonje
zemljite izmeu sebe i nekih uglednijih graana.
Car Uro je odstupio Dubrovanima 1357 dug pojas zemljita uz srpsko dubrovaku
granicu od Ljute u upi do Petrova sela na zapadu. To se zemljite na nekim mjestima
sputalo gotovo do mora, i od tada granica je ila vrhovima brda. U drugoj polovini XIV.
stoljea Dubrovnik je definitivno utvrdio svoju vlast nad otokom Mljetom, koji je dotada bio
u posjedu tamonjeg benediktinskog samostana, a pod vrhovnom vlau Srbije. Godine 1399
prodao je bosanski kralj Ostoja Dubrovniku primorje od Oraca do Stona, poslije ega se stari

10

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 636.

Navedeno djelo, str. 636.
12
Navedeno djelo, str. 637.
11

dubrovaki teritorij povezao sa posjedima na Peljecu. Cijelo to podruje pretvoreno je u

feudalni posjed dubrovake vlasele i malog broja graanskih porodica. 13

Vjerski uticaj Dubrovana na njihovom novom teritorijalnom podruju

Poetkom XV. stoljea Dubrovani su doli u posjed Konavla. Tu plodnu upu kupili su u
dva maha; jednu polovinu od Sandalja Hrania 1419 godine, a drugu sa Cavtatom od
Radosava Pavlovia 1426 godine. Vlastela i jedan dio graanskih porodica podijelili su tu
oblast izmeu sebe, pri emu je svaki muki lan porodice dobio odreene dijelove. Tako su
Dubovani zaokruili i proirili svoj posjed i zahvatili nekoliko plodnih podruja, koja su
prije pripadala srpskoj i bosanskoj dravi. Na njima su zatekli brojno stanovnitvo
pravolsavne vjere, koja u Dubrovniku nije bila ni doputena ni priznata. Zato je dubrovaka
vlada sve poduzimala, da i u tim oblastima proiri katolicizam, pa je poslije esto isticala,
kako je u to ulagala mnogo napora i materijalnih sredstava. Toj su svrsi sluila i etri nova
franjevaka samostana, podignuta na granici u novosteenim oblastima, i to u Stonu,
Slanome, na izvoru Omble (Dubrovaka rijeka) i u Konavlima. Takov postupanje Dubrovana
sa pravoslavnima u Stonu i na Peljecu uvrijedilo je, ini se, Stefana Duana, i on je
namjeravao da im oduzme tu oblast, koju im bjee prodao malo ranije. Zato u svojoj ispravi
od 19. V. 1334. godine, kojom je potvrdio svoju prijanju darovnicu, istie da su se zakleli
kraljevstvu mi vlastele dubrovaki, da prebiva pop srpski i da poje u crkvah, koje su u Stonu i
u Ratu, kako je poveljalo kraljevstvo mi. A i poslije, kad su Dubrovani dobili Konavle,
ostali su tu pravoslavni popovi, ali je pravoslana vjera bila odatle postepeno potisnuta. Slino
su Dubrovani postupali u prema ostalim pravoslavnima, koji su dolazili, da ive u
Dubrovniku. Zato su mnogi od njih prilazili u katoliku vjeru, mjenjali svoja lina narodna
imena i uzimali ona crkvena, o emu ima mnogo vijesti u slubenim spisima dravne
kancelarije. Takvo postupanje prema pravoslavnima odgovaralo je ne samo vjerskim
shvaanjima, nego i politikim interesima starih Dubrovana, koji su se bojali, da e srpska ili
bosanska drava lako pripojiti njihovu malu republiku, ako njezino stanovnitvo bude
veinom pravoslavno. Meutim, vjerska snoljivost u pojedinim sluajevima i prema
uglednim linostima nije im bila opasna, pa su zato dopustili Vuku Brankoviu, kada je 1390
godine namjeravao skloniti se u Dubrovnik, da podigne crkvu po svojoj vjeri, a na to su
pristajali takoer i onda, kada su Sandalj Hrani i njegova ena eljeli imati svoju crkvu u
Dubrovniku (1434-1435).14

13
14

Navedeno djelo, str. 638.

Navedeno djelo, str. 638-639.

Dubrovako stanovnitvo

Stanovnitvo Dubrovnika i njegove oblasti stalno se obnavljalo i poveavalo

doseljenicima sa podruja srpske i bosanske drave. To se osobito dogaalo od kraja XIV.
stoljea, kada je narod u dosta velikom broju poeo da se sklanja u dubrovaku oblast i
pojedinci iz dalmatisnkih gradova i sa otoka. Dubrovani su obino rado primali dosaljenike i
bjegunce, ako nisu dolazili u velikim skupinama, jer im je stalno bila potrebna tua radna
snaga. Zbog toga su esto imalo sukoba sa susjednim valdarima i vlastelom, koji su radne
ljude uvali za sebe, a Dubrovani su vijek odluno branili svoje pravo, da drugima pruaju
utoite (azil) i zatitu. To svoje pravo azila smatrali su jednim od glavnih temelja svoje
drave kao i oznaku njezine slobode, i u svakoj su prilici sa ponosom isticali sluajeve, kad su
pred monim vladarima zatitili nekog bjegunca. Dogaalo se, meutim, da su ponekad i sami
vladari i moni feudalci, poto su ostali bez vlasti i svojih zemalja, bili prisiljeni da se sklone
u Dubrovnik i da mole za njegovu zatitu i pomo. Tako su se, na primjer, u Dubrovnik
sklanjali svrgnuti srpski kraljevi Radoslav (1233 i 1234) i Vladislav (1243) sa svojim enama,
kerka kralja Dragutina, bosanska kraljica Jelisaveta sa svoja tri sina, zbaena bugarska carica
Ana, inae ki kralja Milutina (1337-1346), despot ura Brankovi (1440-1441), njegov
slijepi sin Stefan (1460) i Jelena, udovica despota Lazara, sa kerkom Milicom (1463), najzad
dvije posljednje bosanske kraljice Katarina i Jelena (1463), kao i dva hercegova sina Vlatko i
Vladislav, kada su im Turci preoteli zadnje ostatke Hercegovine. Na osnovu svega toga bila je
nastala u narodu izreka, koja je zabiljeena ve 1440. godine: ako zeca gone, i on se sklanja u
Dubrovnik.15

15

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 639.

Privreda Dubrovnika

Opti ekonomski razvitak u Evropi, a naroito u njezinim junim zemljama od XIII.

stoljea pa dalje, zahvatio je i Dubrovnik, koji sve vie razvija i jaa svoju mnogostruku
privredu, napose zanate, trgovinu i pomorstvo.16
Zanati: Ve na kraju XIII. i u prvoj polovini XIV. stoljea radi u Dubrovniku znatan broj
obrtnika, koji su uglavnom podmirivali osobne potrebe domaeg stanovnitva. Kada je
Dubrovnik postao vee privredno i kulturno srednite, osjetila se potreba, da se uvedu novi
zanati. Zato se od kraja XIV. stoljea dubrovaki zanati mnoe i granaju, javlja se sve vei
broj domaih obrtnika, a doseljavaju se i mnogi tuinici. Otada Dubrovnik postaje vano
sredite obrtnika, koji rade za izvoz. Napredak dubrovakih obrtnika, osobito njihova
specijalizacija, uvjetovao je i podjelu rada i omoguio usavravanje orua i poveanje
proizvodnje. Tada se najvie razvija tekstilni obrt, bojadisanje tkanina, pravljenje stakla,
zlatnih, srebrenih i metalnih predmeta, oruja, slika, brodova, izraevina od voska i koe itd.
Dubrovaka je vlada pozivala inozemne strunjake, davala im velike povlastice, titila
obrtniku robu uvoenjem razliitih carina, brinula se za njezinu izradbu i izvoz. Obrtnici su
bili u velkoj veini iz Dubrovnika i njegove okolice, a samo su poneki strunjaci dolazili iz
inozemstva, u prvom redu iz Italije. Obinu radnu snagu davala su sela sa dubrovakog
teritorija i iz neposrednog zalea. Poloaj tih radnika bio je dosta teak, jer su nadnice bile
male, a radno vrijeme trajalo od ranog jutra do kasno u no. Radnike su mnogo izrabljivali
majstori i vlasnici veih radionica, zbog ega su izbijali sukobi i sporovi, osobito u vezi sa
isplaivanjem nadnica u robi ili hrani.17
Trgovina: Najvanija grana privrede bila je trgovina. Ona je napredovala uporedo sa
razvitkom trgovina na Sredozemnom moru i sa ekonomskim uzdizanjem Srbije i Bosne.
Najprije je bila samo posrednika, a u XV. stoljeu, kada se u gradu poveala proizvodnja
robe, javlja se i izvozna trgovina samog Dubrovnika. Dubrovani su se vrlo rano poeli baviti
i pomorskom i kopnenom trgovinom, ali ipak ne uvijek objema podjednako. U XIII. i XIV.
stoljeu, kad se Dubrovnik nalazio pod vlau Venecije, prvlauje u njemu kopnena trgovina.
To je bilo vrijeme, kada su privredno razvijene zemlje Zapada traile sa Balkanskog
poluotoka rude i sirovine, a u balkanske drave izvozile svoje proizvode; sa druge strane, to je
vrijeme snanog razvoja rudarstva Srbije i Bosne. Dubrovnik tada preuzima posredniku
ulogu, stvara kolonije svojih poslovnih ljudi u unutranjosti, organizira izvoz sirovina uvoz
robe sa Zapada. U svim rudarskim i trgovakim centrima Srbije i Bosne, Dubrovani su imali
jake skupine svojih ljudi, koji su radili kao trgovci, zakupnici carina, obrtnici, vlasnici ili
zakupnici talionica, rudnika, i kovnica i slino. Kopnenu trgovinu Dubrovnika tada podupiru i
Mleani, jer je to bio veliki doprinos njihovoj pomorskoj trgovni, koju su bili gotovo
monopolizirani za sebe, udarajui carinu na robu, koju su Dubrovani dovozili iz zemalja, sa
kojima su Mleani bili iskljuivo za sebe pridrali trgovake veze. U Veneciji pak
Dubrovani su, kao i ostali, smjeli da trguju direktno jedino sa Mleanima, ali su inae
16
17

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 640.

Navedeno djelo, str. 641.

trgovali i sa drugim mediteranskim zamljama, navie sa junom Italijom. U te su zemlje oni

prenosili zapadnoevropsku robu, nae drvo, koralje i metale, a izvozili iz njih ito, lan,
pamuk, eer, mirodije, nakite i razliite skupocjene predmete. 18
Trgovaki putovi: Iz Dubrovnika su vodili mnogi kopneni putovi, koji su spajali balkanske
zemlje sa Jadranskim morem. Najvaniji je bio put, koji je preko Trebinja i Bilee iao na
Fou pa se odatle jedan krak odvajao niz Drinu, a drugi produivao preko Prijepolja, Sjenice i
Novog Pazara za Toplicu, Ni, Sofiju i Carigrad. Drugi po vanosti bio je put, koji je preko
Trebinja, Ljubinja i Stoca spajao Dubrovnik sa dolinom Neretve, a preko Ivan planine
silazio u centralnu Bosnu, sredite njezina rudarstva. Trei je put vodio uz more preko Boke
Kotorske i Zetskog Primorja do ua Drima; odatle je preko Skadra iao na Prizern, Kosovo i
u dolinu Vardara. Na ue Neretve stizalo se etvrtim putem: ili morem preko Stona ili preko
Popova polja. Od glavnih puteva odvajali su se drugi manji, koji su meusobno povezivali
razliite oblasti Bosne i Srbije, a koji su takoer bili vani za dubrovaku trgovinu. Iz
Trebinja je vodio put preko Onogota (Nikia) u uveno Brskovo na rijeci Tari; sa Drine su
vodili putovi prema Mitrovici, Beogradu i Smederevu, a na istok u oblast Rudnika i
Kopaonika. Isto se tako iz Novog Pazara odvajao put za Kosovo i Skoplje, a dolinom
Varadara silazio u Solun. Po svim tim putovima kretali su se dubrovaki trgovci i drugi
poslovni ljudi. Iz Dubrovnika su trgovci prolazili u manjim ili veim skupinama i prenosili
robu na izdrljivim brdskim konjima ili mazgama, koje su iznajmljivali hercegovaki stoari
Vlasi. U ime pojedinih vlakih katuna ili skupine ponosnika dolazio je u Dubrovni njihov
ovjek, koji se zvao primiur ili kramar, i sa dubrovakim trgovcima sklapao ugovor o
prijenosu robe. Ponosnici su bili ljudi primiura, koji je organizirao i vodio do odreenog
mjesta karavanu, preuzimao punu odgovornost, da robu uva i po cijenu ivota brani i da
nadoknadi tetu, koja bi nastala krivicom karavane. Karavane su putovale samo danju, a zbog
vee sigurnosti ponekad su ih pratili naoruani ljudi. Trgovci su nagradu karavani davali po
tovaru, i to u novcu, a kod prijenosa soli plaali solju, koja je bila toliko potrebna stoarima.
Najvie je bilo karavana sa 10 20 konja, a vrlo rijetko sa preko pedeset. Na drugoj strani
more je spajalo Dubrovnik sa itavim poznatim svijetom. U njegovu su luku svraali brodovi
gotovo svih mediteranskih zemalja, pa i Dubrovani su sa svojim brodovima ili u mnoge
tue zemlje, najvie u vanije luke Jadranskog i Jonskog mora, a u XIV. stoljeu ponekad i do
Male Azije, Sirije, Egipta i Tripolisa.19
Poljoprivreda i ribolov: Na dubrovakom teritoriju poljoprivredom se bavio vei dio
stanovnitva. Agrarna proizvodnja podmirivala je samo mali dio domaih potreba, a pogotovo
je bilo malo itarica. Zbog toga se dubrovaka vlada stalno brinula za dovoz ita, esto i iz
vrlo udaljenih zemalja. U veoj koliini uzgajali su jo maslinu i vinovu lozu, zatim razliito
juno voe i povre. Dosta je dobro bilo razvijeno stoarstvo, naroito uzgajanje sitne stoke.
Nju su seljaci mnogo drali u oblastima du kopnene granice, ali ipak domae stoarstvo nije
moglo da podmiri potrebe stanovnitva, pogotovo jer se ono mnogo hranilo mesom. Zato se
stoka za klanje uvozila u velikom broju, i to najvie iz krajeva istono od Dubrovnika.
Ribolov je staro zanimanje Dubrovana, i ono je bilo vana privredna grana primorskih sela,
18
19

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 643.

Navedeno djelo, str. 644.

osobito sa otocima. Dubrovaki su ribari ili na ribarenje i izvan svojih teritorijalnih voda,
naroito u podruje otoka Visa bogato tzv. plavom ribom, koju preko ljeta love u golemim
koliinama, a zatim sole. Ribari, osobito oni sa otoka Koloepa, vadili su iz mora koralje ne
samo u dubrovakim vodama, nego esto i u Egejskom moru i kod otoka Malte. Taj je lov bio
obilan i unosan, tako da je Dubrovnik izvozio u Italiju, Francusku, pa ak i Levant na stotine
kilograma koralja.20

Drutveni odnosi

Vlastela: Teritorijalnim proirenjem Dubrovake republike i njenim ekonomskim

napretkom od XIII. do XV. stoljea, najvie su se koristile vlastela. Kao vodea klasa bila su,
uz crkvu, najvei posjednici zemlje u Dubrovniku. U isto vrijeme, vlastela su financirala i
vodila sve grane dubrovake privrede, naroito vanjsku trgovinu i pomorstvo. Kako su pritom
u svojim rukama imala i poitiku vlast, mogla su da iskoriste svaku priliku, kako bi sa
uspjehom zatitila svoje interese. Iz vlasteoskih redova popunjavala su se gotovo sva
inovnika mjesta u Republici. Prema tome vlastela ima donekle obiljeja trgovake
buroazije i feudalaca. Ona su bila glavni nosilac privrednog ivota Dubrovnika, kao to je to
bila graanska klasa na Zapadu, a u isto vrijeme posjedovala su gotovo svu zemlju i imala
politiku vlast kao pravi feudalci. Otuda dubrovakoj vlasteli specijalni karakter, ime se
izjednauje sa patricijatom Venecije i nekih drugih gradova, a to je mnogo utjecalo i na opi
razvitak Dubrovnika. Privh decenija XIV. stoljea u Dubrovniku je bilo najvie oko 200
punoljetne vlastele, u drugoj polovini taj je broj pao na oko 150.21
Graani: U XIII. stoljeu, znatno se proirilo podruje samog grada i poveao broj
njegovih stanovnika. Oni su bili obrtnici, trgovci, pomorci, radnici, ribari, nosai i sl. Kada su
se meutim vlastela u prvoj polovini XIV. stoljea zatvorila u svoj uski krug, a Dubrovnik se
poeo jae ekonomski razvijati, nastala je i meu ostalim njegovim stanovnitvom znatna
imovinska i drutvena diferencijacija. Bogatiji izmeu njih postepeno su se odjeljivali od
ostalih pauana i stvarali posebnu drutvenu skupinu graana, koji su po svom bogatstvu i
privrednoj djelatnosti bili ravni vlasteli. Posjedovali su dosta zemlje, organizirali velika
trgovaka, obrtnika i manfakturna poduzea, ulagali velike svote novca u brodove ili davali u
zajam i uope poslovali kao i vlastela; nitko izmeu njih nije bio obrtnik ni trgovac na malo, a
vjenanjima su se povezivali samo u svome krugu. Oni su bratovtinu sv. Antuna osnovanu u
XIV. stoljeu pretvorili u svoju korporaciju, po emu su prozvani antuninima. S vremenom su
se drutveno odijelili od ostalog stanovnitva, a ekonomski se sasvim pribliili vlasteli. U
svemu su, dakle, podsjeali na bogatu buroaziju zapadnoevropskih gradova, samo nisu imali
nikakva utjecaja na voenje gradske uprave. U tome su ih spreavala vlastela, koje su opet
zbog svoga specifinog karaktera bila takoer ekonomski vrlo snana i u mnogome stvarnima
jednaka pravoj buroaziji. Zato su antunini, taj botati sloj dubrovakih graana, stalno ostali
20
21

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 645.

Navedeno djelo, str. 645 646.

na granici izmeu vlastele i puana, ekonomski se pribliavajui vlasteli, a politiki irokim

slojevima. Ta razdvojenost u redovima gradskog stanovnitva i specifinost velike vlastele
ometali su stvaranje kompaktne i jake graanske klase. To je glavni razlog, to su vlastela
mogla da bez veih potekoa i sukoba odre svoju vlast u Dubrovakoj republici.22
Seljaci: irenjem dubrovakog teritorija znatno se poveao broj seljaka. To se najprije
dogodilo, kad je Dubrovnik dobio poluotok Peljeac, a zatim Primorje i Konavle. U tim su
oblastima Dubrovani nali dosta radne snage, koju su preseljavali i u ostala podruja. U isto
su vrijeme prelazili na njihov teritorij i mnogi seljaci iz unutranjosti, kojih je radna snaga
takoer bila potrebana Dubrovniku u doba, kad je napredovala cjelokupna njegova privreda.
Kad su dobiveni spomenuti krajevi, novi dubrovaki podanici nali su se u gorem poloaju od
onoga, u kome su ivjeli stanovnici najstarijeg dijela Republike, jer su vlastela sve novo
stanovnitvo, bez obzira na njegov prijanji poloaj, pretvarala u kmetove i tako mnogima
nametala terete tee od prijanjih. Golema veina seljaka u tim oblastima postala je tada
zavisnim kmetovima, koji su bili vezani za zemlju i duni da svojim gospodarima daju dio
plodova, poklone i besplatnu radnu snagu. Kmetovi nisu smjeli naputati zemlju, niti su ih
drugi mogli primati, a gospodar je imao pravo da ih otjera. Ako bi se to dogodilo zbog
neposlunosti ili neke krivice kmeta, gospodar mu nije davao nikakvu odtetu, a inae mu je
davao nakandu samo za ono, to je o svom troku uradio, da povea prihod samog zemljita.
Zbog takvih odnosa nastajali su seljaki nemiri u novim oblastima, im su ih Dubrovani
dobili. Poslije 1399 naili su Dubrovani na otpor u svom Primorju, jer dotada slobodni ljudi,
uglavnom vlastelii, nisu htejli, da ih novi gospodari pretvore u obine kmetove, pa su se
mnogi iselili.23
Robovi: Arhivski dokumenti iz XIII. i poetka XIV. stoljea mnogo govore o velikoj
trgovini robljem u Dubrovniku. Dubrovani su robove kupovali na gradskom trgu i na uu
rijeke Neretve, pa ih prodavali u inozemstvo ili upotrebljavali u svome gospodarstvu. ini se,
da je to tada bila zakljuna faza jedne stare grane trgovine, koja je mnogo vjekova cvala u
Dubrovniku, gdje je robovska snaga bila potrebna, dok se jo nije bila razvila gradska
privreda. Kasnije je potrebama Dubrovnika vie odgovarala radna snaga ljudi, koji su mogli
da slobodno rade kao nadniari ili koje su dubrovaka vlastela postavljaja na svoju zemlju.
Tada je i trgovina robljem poela janjavait, a 1416. godine, na protest bosanskog kralja
Ostoje, ona je zabranjena, premda se roblje iz dalekih tuih zemalja i dalje prodavalo na
dubrovakom trgu.24

22

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 646 647.
Navedeno djelo, str. 647 648.
24
Navedeno djelo, str. 649.
23

10

Dravno ureenje

U doba mletake vlasti (1205 1358) na elu Dubrovnika stajao je knez (comes), koga su
Mleani slali iz Venecije. Njegovu je vlast donekle ograniavalo vijee (consilium)
sastavljeno od bogatijih i uglednijih stanovnika grada. Meutim, i naznonost kneza
Mleanina spreavala je lanove vijea da potpuno stave pod svoj utijecaj gradsku upravu.
Zato su nastajali sukobi izmeu njih, pogotovo jer su Mleani zbog svoje koristi isprva
pokuavali ograniiti politiki utjecaj Dubrovana pomou dvojice kneevih drugova
(socii). U tome ipak nisu uspjeli, jer je bogatiji i ugledniji sloj dubrovakih stanovnika ve bio
dovoljno jak, pa se mogao oduprijeti mletakim predstavnicima, a uskoro ak i pojaati svoje
sudionitvo u voenju gradske opine. Tako je Dubrovnik s vremenom stekao poloaj
autonomne komune, i Dubrovani su, zajedno s knezom, vodili unutranju, a i vanjsku
politiku gotovo potpuno samostalno. Naznonost Mleana u upravi nije se mnogo osjeala;
ona se jae primjeivala samo kad su posrijedi bili isto mletaki interesi. To je pristicalo i iz
obaveza, koje su Dubrovani bili preuzeli, kad su se podloili vlasti Mletake republike.
Veina tih obaveza bila je formalne prirode; one su bile i dosta lake, izuzev malu vojnu
pomo, koju je Dubrovnok morao davati Veneciji kada je ratovala u Jadranskom moru.
Uvrujui poloaj i jaajui svoj utjecaj, bogatiji sloj Dubrovana, koji je uskoro postao
pravom vlastelom, postigao je i nove uspjehe. Uz Malo vijee (Consilium minus), koje je s
kneuom upravljalo Dubrovnikom, ustanovljeno je 1235 i Veliko vijee (Consilium maius), a
od 1253 spominje se i vijee umoljenih (Consilium rogatorum).25
Veliko vijee dubrovake vlastele bilo je temelj i izvor sveukupne dravne vlasti. Takvim
je ono uspostavljeno odmah 1358. godine, nakon to je iz Dubrovnika otpremljen posljednji
mletaki knez, a takvim Veliko vijee i ostalo do pada Republike. Ono bira Vijee umoljenih i
Malo vijee. Na takvom sustavu triju vijea ostala su vlastela do kraja. Broj lanova Malog
vijea i Vijea umoljenih poneto se mjenjao, ali bez bitnih posljedica za njihovu ulogu i
znaenje. Bitno je bilo jaanje uloge i pozicija Vijea umoljenih. Taj se proces odvija ve
tijekom druge polovice XIV. soljea. Krug imunije i uglednije vlastele, koja pretenije ulaze
u sastav tog vijea, posebno preuzima u svoje ruke odluivanje o svim najvanijim pitanjima
unutranje i vanjske politike Dubrovake Republike.26 Malo vijee je u punom smislu rijei
izvrni organ Velikog vijea i Vijea umoljenih. Tomu je izrazita karakteristika u tom
razdoblju, za razliku od prethodnog razdoblja do 1358. godine.27

25

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 649 650.
Andrija Niki, Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 27.
27
Navedeno djelo, str. 28.
26

11

Statut grada Dubrovnika

Kako je sve jaim postajao utjecaj vlastele, nastajali su novi sukobi sa mletakim
predstavnikom, dok nije najzad knez Marko Justinijan pristupio ureenju spornih pitanja i
kodifikaciji pravnih odredaba i obiaja. Tako je nastao zbornik zakona poznat pod imenom
Statut Dubrovake opine. Poto su Statut najprije prihvatili Malo i Veliko vijee, dakle sva
dubrovaka vlastela, iznesen je pred skuptinu naroda, i ona ga je odobrlia 1272. godine. Tim
su vlastela postigla veliki uspjeh, a Dubrovnik je dobio svoje osnovne zakone. Statut je
napokon ustanovio pravo vlastele, da upravljaju zajedno sa knezom, jer je knez ubudue
mogao birati lanove Malog vijea samo na godinu dana, i to jedino izmeu onih koji su po
porijeklu iz Dubrovnika. A lanove Velikog vijea birali su knez i Malo vijee, najprije
izmeu bogatijih i uglednijih stanovnika Dubrovnika, pa i tuinaca, a kasnije samo izmeu
vlastele. Ovo posljednje je uzakonjeno izmeu 1332 i 1348 godine, i otada Dubrovnikom
upravljaju samo vlastela.28

Zadarski mir

Posljednja politika promjena u historiji starog Dubrovnika dogodila se 1358. godine, kad
je Venecija mirom u Zadru morala uz ostale posjede napustiti i Dubrovnik. Dubrovani su se
tada ugovorom u Viegradu 27. Maja. 1358. godine stavili pod vrhovnu vlast kralja Ludovika
I. Kralj im je priznao potpunu autonomiju, a oni su se obavezali, da e plaati 500 dukata
godinjeg danka i u ratu pomagati jednom galijom; ostale su obaveze bile vie formalne
prirode. Dubrovnik je ustvari otada sasvim slobodna dravica, koja se isprva nazivala
komunom (opinom), a od poetka XV. stoljea i republikom. Tu dravnopravnu promjenu
vlastela se uspjela odlino iskoristiti za sebe i prigrabiti svu vlast u opini. Tada su oni
napokon postali potpuni gospodari Dubrovnika i jedini politiki faktor u njemu, osiguravi
definitivno svoju prevlast i u drutveno ekonimskim pitanjima. Otada je Veliko vijee biralo
iz redova vlastele kneza i lanove ostalih vijea, zatim predstavnike dravne vlasti i gotovo
sve slubenike, To su, meu ostalima bili: blagajnici, koji su upravljali dravnom blagajnom,
knezovi i kapetani, dravni suci, odvjetnici, zapovjednici utvrenja i straa, razliiti
slubenici; financijski, carinski, trni i zdravstveni, lanovi crkvenih i samostanskih uprava,
nadzornici nehih obrta i drugi. Tako je dubrovaka opina, odnosno republika, potpuno
pretvorena u aristokratsku dravu, kakva je ostala sve do svoje propasti 1808. 29

28
29

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 650.

Navedeno djelo, str. 650 651.

12

Administracija i prihodi

Svoje dravne financije Dubrovani su dobro, organizirali i vrlo uredno vodili, a imali su
itav niz inovnika, koji su se za to brinuli. Ubiranje dravnih prihoda davano je u zakup, i to
obino vlasteli, a ona su neke od njih ponekad preputala drugima u podzakup. Najvaniji
prihodi bili su carine, troarina na vino i proizvodnja i prodaja soli. Carinu su ubirali na
uvezenu i izvezenu robu, a prema njezinom vrijednosti. Zakupnici soli plaali su u XIV.
stoljeu 8 10. 000 perpera godinje. Torarinu na vino plaali su proizvoai na svu koliinu
vina, koju su dobili; ta se troarina davala u zakup u XIV. stoljeu za 5 7. 000 perpera.
Proizvodnja soli bila je dravni monopo, a tako isto i trgovina solju. Dravana solana u
Stonu, prema nekim podacima, davala je u drugoj polovini XIV. stoljea do 100 vagona soli.
Ali to nije bilo dovoljno za domau potronju i za velike potrebe stoarskih oblasti u zaleu,
koje su od Dubrovnika kupovale so. Zato su Dubrovani gotovo stalno uvozili veliku koliinu
soli iz Grke, Albanije, Sicilije i Apulije. Dubrovnik je vrlo rano uredio i kancelariju svoje
opine; ona je, s vremenom, postala sredite cjelokupne gradske i dravne administracije.
Isprva su u njoj radili samo domai ljudi, obino sveenici, ali od kraja XIII. stoljea za
gradske notare i kancelare dovede Dubrovani kolovane ljude iz inozmestva. Mili se, da je
prvi stranac svjetovnjak, koji je radio u Dubrovniku kao notar i kancelar, bio Tomazin de
Saverre iz Lombardije. On je poeo da radi u Dubrovniku 1278. godine i ostao u njemu sve
do svoje smrti 1286. godine. Proveo je bolju organizaciju i uveo vei red u opinskoj
kancelariji, poeo voditi posebne knjige za pojedine vrste kancelarijskih i notarskih poslova, a
sve knjige koncepata i prijepisa uvao uredno i paljivo. Uz pojedine dokumente, koje su ve
otprije uvali u dravnoj blagajni, sada poinju da uvaju i sve spise slubene kancelarije i
notarijata. Tako su ustvari, poloeni temelji doananjem Dubrovakom arhivu.30

Kulturne prilike

Do druge polovine XIV. stoljea u Dubrovniku je bilo mnogo malih drvenih kua. One su
bile jeftine, pa ni sva nastojanja dravnih vlasti nisu sprijeila, da ih ljudi i dalje grade. Bilo je
jo i kua u suhozidu kao u dubrovakim selima, a mnogi stanovnici, osobito u najstarijem
dijelu grada, ivjeli su u kamenim kuama. Budui da su poari nekoliko puta unitili veliki
broj drvenih kua, a ponekad je zaprijetila opasnost i cijelim gradu, Dubrovani su pristupili
sistematskom ruenju takvih kua i podizanju kamenih. To je omoguio ekonomski napredak
Dubrovnika, jer su njegovi stanovnici otada lake mogli da sagrade sebi ljepe i udobnije
stanove. U tome su Dubrovani osobito mnogo uinili pri kraju XIV. i prvih godina XV.
stoljea. Izgraene su mnoge javne zgrade, meu kojima se danas naroito istiu samostani

30

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 652.

13

franjevaca i dominikanaca. Kneev dvor, a i izgradnja masivnih gradskih zidina dovrena je,
uglavnom, u sredini XV. stoljea.31
Dubrovani su se vrlo rano poeli brinuti za zatitu svoga zdravlja, osobito za odbranu od
razliitih epidemija. Zato su meu prvima, a moda i prvi na svijetu, uredili kontumac na
malom otoku Mrkanu (1377) i sistematski organizirali borbu protiv epidemija, koje su gotovo
periodiki harale. Od polovine XIV. stoljea, u Dubrovniku postoji neka vrsta bolnice, koja je
sluila i kao dom za iznemogle starce, a koja je kasnije pretvorena u pravu bolnicu. U tom
domu postojala je apoteka ve oko 1400. godine, a franjevaki je samostan imao svoju
apoteku ve prvih decenija XIV. stoljea. Bilo je u Dubrovniku apoteka i prije tog vremena.
One dvije apoteke, koje pripadaju u red prvih u Evropi, rade jo i danas. U to se vrijeme
mijenjao i nain ivota, odijevanja i ishrana veine Dubrovana. Otada bogatiji Dubrovani
nastoje da ive, udobnije, odijevaju se luksuznije i hrane bolje i bolatije. Kue su im od
kamena, bogatije namjetene i opremljene; a svuda se spominju srebreni poredmeti i nakit,
koji se uveliko izrauju od sredbra donesenog iz Srbije i Bosne. Vlada je uzalud pokuavala
da zabrani lukzus, jer je, kako to sama tvrdi, velika veina stanovnika ivjela u bijedi; bojala
se, da pretjerani luksuz ne stvori opravdano nezadovoljstov u redovima siromaha. U cijelom
XIV. stoljeu postojala je u Dubrovniku neka vrsta osnovne kole.32
Umjetnost: Prema opisu savremenika i prema reljefu grada na kipu sv. Vlaha, bila je velika
trobrodna bazilika s kupolom. Graena u XIII. i u prvoj polovici XIV. stoljea, bila je bogato
ukraena i oslikana freskama. Kao i u ostaloj Dalmaciji, tako se i u Dubrovniku romanini
oblici dugo zadravaju, i jo u polovini XIV. stoljea klee Miha iz Bara hekasfore
franjevakog samostana u romaninim oblicima, dajui im kapitele, u kojima se isprepliu
ljudski i ivotinjski likovi s liem i viticama. Sama franjevaka crkva, koja je sagraena u
prvim decenijama XIV. stoljea, kasnije je popravljana, kao i dominikanska crkva, koja je iz
vremena graenja (1304 1306) zadrala samo dijelove portala.33
Slikarska kola: Dubrovaka slikarska kola na elu sa Nikolom Boidareviem ostavila je
vrijedna dijela i u Dubrovniku i izvan njega. U graditeljstvu su i u tom razdoblju najvei
zahvati izvedeni na kompleksnim utvrenja; dubrovake utvrde, pa stonske i cavtatske, uz
ostale manje. To su bili izvanredno opseni i skupi radovi, na kojima tedljiva vlastela nisu
alila sredstava, angairajui vrsne domae i strane majstore, to se oitovalo i u praktinoj
efikasnosti i u estetskoj vrijednsoti ostvarenja. Nije bilo nita manjeg domaaja i vrijednosti
graditeljski preobraaj grada Dubrovnika s poploanim ulicama, vodovodom i kanalizacijom,
ureenom osiguranom lukom te, najzad, s izvrsnim novim lazaretima u predgrau Ploe.34

31

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 654.

Navedeno djelo, str. 655.
33
Navedeno djelo, str. 658.
34
Andrija Niki, Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 52.
32

14

Zakljuak

Zakljuak ovog seminarskog rada se logiki namee, a to je da je tokom XIII. i XIV.

stoljea Dubrovnik predstavljao jedno od najjaih i najrazvijenijih trgovakih centara toga
doba. Grad Dubrovnik kroz svu svoju historiju predstavlja veoma specifinu, u poetku
opinu (komunu), a kasnije i uspjenu dravicu. Te specifinost se ogleda u ekonomskom
razvitku Dubrovnika, od jednog malog ribarskog gradia, pa sve do razvijene trgovake
velesile toga doba na Jadranskom moru. Ovdje treba istai i veze sa Srbijom i Bosnom odakle
su uvozili prije svega srebo ali i druge metale. Vezu sa Bosnom su uspostavili preko rijeke
Neretve. Vezano za trgovinu, tu je neminovno spomenuti trgovinu sa soli, koju su oni sami
proizvodili, ali zbog veih potreba za stoarstvo, prije svega u unutranjosti, dubrovani su
poeli sa uvozom soli iz zemalja poput Grke i Albanije. Ono to je takoer vano
napomenuti jeste Statud grada Dubrovnika, kao i dobivanje prvih zakona, a koji su ili na
ruku dubrovake vlastele. I na kraju treba napomenuti umjetnost Dubrovnika, kojoj su njeni
graani bili poklonjeni, ali i novom i naprednijem nainu ivota; koji se ogledao u boljem
stilu ivljenja, mislei pri tome na izgradnju novih kua od kamena, koje su zamjenile one
drvene, zatim otvaranju kola, apoteka, kao i vee brige za higijenom, formiranjem
kanalizacionog sistema itd.

15

Literatura

Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953

Andrija Niki, Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997
Esad Kurtovi, Historija Jugoistone Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010

16

Prilozi

17

18