Izvorni lanak UDK 141.333: 17: 159.964.

2/Freud
Primljeno 22. 01. 2007.

eljko Senkovi
Sveuilite J. J. Strossmayera, Filozofski fakultet, Lorenza Jgera 9, HR-31000 Osijek
zsenkovic@ffos.hr

Antropoloko-etika perspektiva
u Freudovoj psihoanalizi
Saetak

U Freudu svojstvenom etikom relativiziranju, moral i smisao bivstvovanja u konanici

su odreeni ekonomijom libida. Takvi su stavovi omogueni reduciranjem djelovanja na
prirodnouzroni determinizam, posredovanjem konstrukcije teorijskog modela psihikog
funkcioniranja, pri emu se zanemaruje mogunost neempijskog kauzaliteta iz slobode.
Freudova biologijska orijentacija (smatrao se prirodoznanstvenikom) rezultirala je gleditem o psihikim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fiziolokih procesa, koji su k tome
prvenstveno odreeni hereditarnim ili konstitucionalnim imbenicima. No, upravo kod njega psihoanaliza je imala najsnaniji kulturni i antropologijski impetus.
Kljune rijei

Freud, moral, libido, determinizam, eros, thanatos, psihoanaliza

Za Freuda, moral je epifenomen temeljno empirijske konstelacije, koja se

moe objasniti prirodnouzrono, a njegova teorija psihe ima antropologijski karakter. On se slui mehanicistiki koncipiranim modelom psihikog, te
pretpostavlja da u osnovi nema razlike izmeu psihikog aparata ljudi i onog
kod viih ivotinja.
Glede pitanja ovjekova ivota i smisla, za njega je dinamika psihikog aparata odreena programom principa ugode. Samoodranje instance Ja moe
uspjeti samo u okviru individualne ekonomije libida. U osnovi, tu se radi o
predrazumijevanju prakse u specifinom hedonistikom smislu. Taj Freudov
hedonizam pesimistian je, jer se princip ugode moe samoogranieno realizirati. Kroz navedeni princip i kroz skladite nagonske energije freudovsko
Ono pojam uma instrumentaliziran je, te daleko od toga da postane misliv
u klasinom filozofskom smislu kao transcendentalan. Zbog toga je znaenje
moralnosti empirijski nivelirano na motivaciju ugoda-neugoda.
U tom pristupu eventualna etika koncepcija postaje tek nuan produkt kulture, a proizlazi iz ekonomije libida, odnosno u znamenitom Edipovom kompleksu poetci su religije, morala, drutva i umjetnosti. I danas, u jednom viem smislu, sveukupnost kulturnog podruja rastereuje pojedinca u njegovoj
uvjetovanosti libidom, ona je zatita ovjeka od iste prirode u njemu, te je
regulator meuljudskih odnosa. Stoga postoji trajna i principijelna napetost
izmeu principa ugode i zahtjeva kulture. S jedne strane kultura rastereuje,
a s druge strane permanentno kolidira s individualnom libido ekonomijom,
pri emu od pojedinca trai potiskivanje i(li) poricanje nagona. Takav odnos
spram nagona ipak je pozitivno istumaen pojmom sublimiranje koji razvija i jaa kulturnu dimenziju u nama.
Nadalje, sustav nagona nije odreen samo principom ugode nego i kroz agresiju, tj. takoer ima i destruktivan potencijal. Agresivnost je po sebi ekstrem

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

58

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

no neprijateljska spram kulture, ali se upravo kulturom mora ograniiti i nadvladati. Tj. princip ugode i agresije, eros i thanatos uzajamno se ograniuju,
to se, recimo, u podruju seksualnosti pokazuje kroz fenomene sadizma i
mazohizma.
Prihvatanje nagona smrti ili destruktivnosti nailo je na otpor ak i u krugu analitiara. Znam
koliko smo skloni da sve to u ljubavi osetimo da je opasno i neprijateljsko pripiemo iskonskoj
bipolarnosti njene sutine Jasno mi je da smo u sadizmu i mazohizmu uvek gledali ispoljavanje nagona destrukcije upravljenog napolje ili unutra, i jako legiranog sa erotikom, ali vie ne
mogu da shvatim kako smo mogli prevideti ubikvitarnost neerotine agresivnosti i destruktivnosti i propustiti da im damo mesto koje zasluuju prema svome znaaju za objanjavanje ivota.
Nagon destrukcije okrenut unutra, ukoliko nije obojen erotski, obino promakne zapaanju.
Seam se sopstvenog otpora kada se u psihoanalitikoj literaturi prvi put pojavila ideja o nagonu
razaranja, i koliko mi je trebalo da je prihvatim.1

U ovoj konstelaciji nastaje moral kao strategija ozbiljenja kulturnog podruja,

unato destruktivnosti u nama. Ako kultura slui principu ugode, moral se
pokazuje kao funkcija ekonomije libida, a strategija kulture se onda sastoji u tome da u pojedincu instalira Nad-Ja. ovjek stoga nije u bti moralno
bie, nego su moralne okolnosti rezultat kulture, uz opet nuno ponovljeno
odnoenje spram libidinoznog elementa. Nad-Ja nam je potrebno, jer je nae
Ja slabo, ovisno i potrebuje zatitu. Zato je Ja upueno na razliite pomoi:
u djetinjstvu to je primarno lik oca, ali s ispoljavanjem agresije Ja je uvijek
u opasnosti izgubiti blagodati na koje je upueno. Tu je takoer i strah od
gubitka ljubavi, to amortizira strategija kulture i uspostavljanje Nad-Ja. NadJa (savjest) svoju mudrost usmjerava ka konformiranju da se ne bi izgubile
blagodati, zatita i pomo. Glede navedenog, oigledno je da se u etikom
smislu radi o heteronomnom fundiranju. Ukoliko se moe govoriti o Freudovoj etikoj teoriji, ili ipak prvenstveno implikacijama u tom smjeru, onda
treba ukazati na tendenciju da se njegovim pristupom dovodi u pitanje moralni fenomen, odnosno tu se praxis reducira na prirodnouzrono objanjenje.
Svakako treba rei da ova redukcionistika tendencija nije tipina za dananju
cjelokupnu psihologiju; mnogi psiholozi i psihoanalitiari razlikuju svoja empirijska znanstvena istraivanja i filozofsko postavljanje problema. Mogui
kritiki prigovori glede navedenog redukcionizma jesu slijedei.
a) Naelno, empirijske znanosti grade modele, te pojedine isjeke iskustvenog svijeta mogu zahvatiti samo onako kako im doputa njihova metoda. tovie, model empirijskih znanosti konstrukcija je koja istraivako
tematsko podruje pojednostavljuje na odreenu strukturu. Vrijednost
pojedinog modela u njegovu je teorijskom objanjavajuem potencijalu.
Naravno, ti modeli ne odslikavaju stvarnost, nego su prije konstrukti, shematske fikcije koje se u svom teorijskom objanjenju fenomena potvruju
kao praktini. Radi se o tome da ove modele ne treba ontologizirati. U
Freudovoj psihoanalizi takoer je na djelu konstrukcija modela psihikog
aparata, ija se vrijednost objanjenja psihikih fenomena sastoji u njihovoj terapeutskoj upotrebljivosti. No, kad se takav psihiki model uspostavi, iz toga ne slijedi da se njegovi dijelovi, instance i funkcije (Ono,
Ja, Nad-Ja, Edipov kompleks, princip ugode, nagon za smrti itd.) smiju
ontologizirati i uzeti kao relevantna podruja ljudskog u antropologijskom
smislu. Kod Freuda se upravo dogaa da ontologizira model bez uvaavanja kako je taj isti model rezultat pojednostavljene metodske redukcije.
Njegov prijelaz od prikazanog metodikog puta do filozofskog empirizma
(tj. hedonizma, instrumentalizacije uma, otklanjanja moralnog principa
itd.) pokazuje jedno filozofsko optiranje koje se ne moe niti empirijski

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

59

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

potvrditi niti ue filozofski utemeljiti. No, naravno, on ipak ima znaajne

filozofske implikacije.
b) Empirijsko-psiholoka objanjenja djelovanja teila su pomou teorijskog
modela objasniti podruje praxisa kao da je rezultat psihiko-empirijskog
uzajamnog djelovanja. Takva objanjenja su u temelju prirodnouzrona
i zasjenjuju praktiki doseg neempirijskog kauzaliteta iz slobode i stoga
iskljuuju vlastitost znaenja moralnosti i odgovornosti. Praxis se tendenciozno reducira na empirijski objanjeno djelovanje. No, treba rei da
moralna karakteristika prakse nije odreena injenicom to je konkretna
impregniranost savjesti empirijski uvjetovana. Kada se radi o djelovanju
iz strogo moralnog podruja, empirijske znanosti (pa i psihologija) uvijek
mogu ukazivati na nune, ali nikako i na dovoljne uvjete njegova odreenja. Ipak, s druge strane, glede zbiljnosti konkretne savjesti, njezin motivacijski horizont i struktura izgradnje umnogome su zaista upueni na
empirijske rezultate, napose koliko se moe raunati na nesvjesne komponente motivacijskog horizonta (potiskivanje, kompleksi, arhetipovi itd.), a
koje proizlaze iz konstelacije individualnog djetinjstva ili kolektivno kulturnog konteksta. Sigurno je da socijalno-psihologijski tumaiteljski potencijal pomae ustanoviti kulturno etiku dijagnozu, tj. razumjeti zadani
ethos u genetskom smislu.
Deterministiki pristup psihikim procesima znai da ovi procesi funkcioniraju kao fiziki. Premda je ovo za nas dananje vjerojatno jedna od najslabijih toaka kod Freuda, mora se rei da upravo ova pretpostavka omoguuje
istraivanje psihikih motivacija koje su prije toga smatrane beznaajnim ili
tajanstvenim podrujem, rezultantama organskih stimulansa. Takoer, zahvaljujui deterministikom mehanicizmu, moglo se konstruktivnije pristupiti
pojavama koje su dotada bile poimane kao posljedica vanjskih imbenika,
te nisu bile intresantne psihologijskom istraivanju: npr. dinamika razloga za
stvaranje i zadravanje odreenih navika, psihiki imbenici izazvani izlaganjem opasnostima i sl. Freudovi odgovori o ovim i mnogim drugim temama
nisu konano apsolvirali probleme, ali su otvorili prostor za istraivanja i priskrbili odreene pravce razumijevanja. Dakle, dobra (korisna) strana hipoteze o determiniranosti psihikih procesa jest u pruanju smjernica za uvid u
dublje psihike veze.
Freudova biologijska orijentacija (smatrao se prirodoznanstvenikom) rezultirala je gleditem o psihikim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fiziolokih procesa, koji su k tome prvenstveno odreeni hereditarnim ili konstitucionalnim imbenicima. Ukoliko je Freud smatrao da je psihiki ivot odreen
emocionalnim nagonima s psihologijskom osnovom, moe ga se proglasiti
teoretiarem instinkata. On na instinkte gleda kao na unutranje somatske
poticaje koji neprestano funkcioniraju i tee rastereenju napetosti; instinkti su na granici organskih i psihikih procesa. I jo naglasimo, za Freuda
je karakteristino suzdravanje od bilo kakvih vrijednosnih stavova, apstiniranje od moralne procjene. To je u skladu s njegovom prirodoznanstvenom
(samo)kvalifikacijom, a utjecalo je i na neke njegove teorijske pojmove, kao
to je, recimo, Nad-Ja.
1

Sigmund Freud, Nelagodnost u kulturi, u: Iz

kulture i umetnosti, Matica srpska, Beograd
1979., str. 327.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

60

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

***
Psihoanaliza je odgovarala pesimistikoj viziji ljudske socijalizacije, jer je
ovjek po svojim nagonskim dispozicijama asocijalno i polimorfno perverzno
bie. Struktura njegove psihe, izraena topoloki u tri instancije kao Nad-Ja,
moralna svijest, Ja ili konkretni subjekt, i Ono, nagonska i podsvjesna priroda,
odgovarala je, iako sasvim autonomna, drutvenoj patrijarhalnoj organizaciji
obitelji. Tako se socijalizacija pojedinca odvijala nuno u strogo autoritarnom okviru, i bilo je lako zakljuivati je li subjekt (Ja), ravnajui se naelom
potivanja zbilje, uspio ili ne potisnuti nagonske porive u ime pritisaka
moralne svijesti (Nad-Ja) koju nam namee oinski ili drutveni autoritet.
Kad potiskivanje nagona ne bi bilo dovoljno uspjeno, onda bi prema tom
hidraulikom modelu asocijalni nagoni probijali moralnu opnu i praznili
se u obliku razliitih neurotinih simptoma, veinom asocijalne naravi. Tek
teorijski model, u kojemu se Freud rukovodio strogo scijentistikim i materijalistikim redukcionizmom, svodei sve vie psihike sloene procese na
razliite transformacije osnovne nagonske erotike energije-libida, doao je u
pitanje iz dviju perspektiva: a) kad je sama topoloka struktura bila napadnuta
kao mitoloka, odnosno kao subjektivacija ili introjekcija hipostaziranih
drutvenih odnosa (patrijarhalnih) i b) kad je sama drutvena struktura pod
utjecajem drutvenih initelja gubila svoje karakteristine graansko-patrijarhalne crte. Dakle, napad s gledita psihike genetike, kao i s gledita historijskih procesa, istovremeno psiholoko-genetiki i historicistiki. Stara
dijalektika subjekta i objekta, individue i drutvene stvarnosti ponovno se
na drukiji nain odrazila u procesu socijalizacije ovjeka. Vanost psihoanalize u znanosti o ovjeku pokazuje se kroz: psihologizaciju drutvenog,
biologizaciju psihikog, naturalizaciju ljudskog. Time se dolazi do situacije
da se povijest objanjava pojmovima koji nisu historijski, a pripadaju teoriji
o ljudskoj prirodi.
Naravno, za kritiku drutva najvaniji su oni oblici socijalizacije koji pokazuju kako se stvaraju karakteri, uslijed fiksacije libida na odreene razvojne
faze, to pogoduje nesocijalnom ponaanju ljudi u drutvu. Tako je fiksacija
libida uz poetnu fazu razvoja, oralnu fazu, stvarala narcisoidni karakter koji
se mogao dovesti u svezu s okrenutou modernog ovjeka prema sebi i svojoj samorefleksiji. Meutim, slijedea faza fiksacije, takozvana analna faza,
bila je mnogo vie iskoritena za kritiku drutva, jer je analni karakter vezan
uz tendenciju zgrtanja stvari i krtost, s jedne strane, te uz sadomazohistike
agresivne tendencije, s druge, a to je jako pogodovalo tomu da se analiziraju
neke crte kapitalistikog drutva, kao i pojave agresivnog i militaristikog
ponaanja. Nakon ovih predgenitalnih faza i faze latencije, dolazila je i trea, isto tako veoma vana za analizu karaktera, vezana uz buenje genitalne
funkcije, a to je faza Edipovog kompleksa, mrnje prema ocu i ljubavi prema
majci, tipine za poloaj mladog ovjeka u graanskoj patrijarhalnoj obitelji
i bezbroj puta analizirana za mnoge linosti iz podruja kulture, naroito u
umjetnosti, ija je tematika pruala bogat materijal za analizu Edipovog kompleksa.
Freudu je psihoterapeutski rad posluio izgradnji ope univerzalne teorije o
ljudskoj naravi, a pritom kauzalna objanjenja nije traio samo u pojedincima
nego openito u ljudskom rodu. Slijedom analogija izmeu nekih neurotinih
pojava i drutvenih ponaanja (napose u religiji) doao je do teze da bi individualna ljudska psiha mogla predstavljati model. Uz to, psihiko se podruje
mehanicistiki anatomizira pa se dua, ovjekova osoba u svojoj cjelovitosti,
nekako razara i depersonalizira. U toj je teoriji posebice ostala upitnom kon-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

61

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

cepcija destruktivnog nagona koja proizlazi iz uroenog biolokog supstrata,

nazvanog thanatos.
Fromm2 navodi da je kod Freuda uoio tri oblika agresivnosti: 1) Impulsi
okrutnosti, neovisni o seksualnosti, koji se temelje na instinktima samoouvanja; njihov je cilj prepoznavanje stvarne opasnosti i obrana protiv napada.
Funkcija ove agresivnosti jest postizanje onoga to je neophodno za odranje
ili obranu od opasnosti koje prijete ivotnim interesima. 2) Postoji destruktivnost kod koje je in unitavanja i muenja poudan, a on je kombinacija
seksualne poude i neseksualnog instinkta smrti (sadizam). 3) Agresivnost
bez ikakvog seksualnog cilja, ali gdje je zadovoljavanje instikata praeno visokim stupnjem narcisoidnog uivanja, jer dozvoljava egu da ispuni svoje
stare elje za svemoi. Meutim, ni Freud niti Fromm ne uzimaju u obzir da
pored dinamike koja se odvija unutar psihe pojedinca mogu djelovati i mehanizmi kojima se pojedinac izjednauje s gomilom, sve do gubitka osobne
samosvijesti. Ulogu ove identifikacije pojedinca s gomilom ili kolektivom ne
uvode u dinamiku agresivnosti, iako je oito da ona upravo u destruktivnosti
igra veliku ulogu.
U starijoj koncepciji eros (instinkt ljubavi ili instinkt ivota) poistovjetio je
sa seksualnim instinktom (zajedno s instinktom samoouvanja), tako da je
eros u ime iste libidinalne energije tumaio funkcioniranje Ja i nagonske sfere
(Ono), te je nosio u sebi proturjenost ljubavi i samoodranja. Ono razvija
stanovitu koliinu napetosti koja se, kad dosegne odreenu jainu, mora rasteretiti i smanjiti, a nain rastereenja kontrolira Ja, koji promatrajui stvarnost
sprijeava da ne bi dolo do sukoba s vanjskim uvjetima ili pritiscima, pa tako
izbjegava konflikt s potrebom opstanka. Poslije uvoenja thanatosa u svoju
teoriju, Freud se okree jednom irem biolokom modelu, u kojem osnovne
sile ivota i smrti postaju ono bitno motivirajue za ovjeka. Rije je o opoj
biolokoj dinamici koja je zapravo dualizam ivotnih procesa. No, i ovdje
ostaje vaeom misao da psihikim sustavom vlada zakon tendencije svoenja napetosti na neku nisku razinu ili na potpuno gaenje. S tim se mijenja njegovo stajalite da libido odreuje sve psihike energije, jer je thanatos shvaen kao opa tendencija ivih bia ka smirivanju energetskih potencijala.
Fromm smatra Freudovo poopavanje erosa i thanatosa promaenim, jer tako
reducira mnogobrojne aktivne procese do neprepoznatljivosti. Nirvana princip i strast za destrukcijom razliite su stvari koje ne treba, prema Frommu, stavljati u istu kategoriju s instinktom smrti. Ako je ivotu svojstvena
tendencija k usporavanju i vremenom k smrti, onda to treba razlikovati od
aktivnog impulsa za unitavanjem. Glede erosa, Freud je taj pojam proirio na
tendenciju spajanja stanica ivih bia, tj. postavio ire nego to implicira seksualni nagon spajanja, ali nije napustio teoriju o fazama seksualnog razvitka,
te suprotstavio predgenitalnu seksualnost (oralnu i analnu) kao izvor destruktivnosti genitalnoj seksualnosti kao izvoru ljubavi. Sredinji stav u Freudovoj
teoriji libida jest moda u tome da su svi prijatni tjelesni doivljaji, ili stremljenja k njima, po prirodi seksualni. To obuhvaa organska zadovoljenja, od
sisanja, preko jedenja do defekacije i miinih pokreta. Prema Freudu razliiti
prijatni doivljaji mogu biti povezani s odreenim seksualnim aktivnostima
odraslih, ukljuujui perverzije i fantazije masturbacije. S takvim hipotezama
on je umnogome potpomagao nae poznavanje raznovrsnosti imbenika koji
2

Usp. Erich Fromm, The Heart of the Man, Har

per and Row, New York 1964.; Erich Fromm,
Djela u 12 svezaka, Naprijed, Zagreb 1984.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

62

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

mogu podsticati seksualni podraaj, ali ono to ostaje nedokazano jest da su

ovi imbenici po sebi seksualne prirode. Neoprezna uopavanja i nepotvrene
analogije napose su u ovom osjetljivom podruju esto stranputice, vie inspirativna i upuujua za razmiljanje nego na tragu onoga to je psihologija kao
znanost htjela ustanoviti. Tj. vrijednost podataka koje se kod Freuda odnose
na erogene zone ini se vrlo sumnjivim.
Takoer, teorija libida je kod ovog mislioca rezultirala stavom da neke karakterne crte ili stavovi mogu biti neposredni, inhibirani ili sublimirani izraz
libidnih nagona. One mogu biti npr. uobliene prema seksualnim svojstvima
kao reakcijska formacija libidnih impulsa ili njihovih frustracija. Takvo motrite o sveobuhvatnom utjecaju libida u psihikom ivotu dovodilo je, kako
je ve reeno, do optubi psihoanalize za panseksualnost. Umjesto povijesti
pristupa toj problematici ovdje je vanije ukratko razmotriti samo to pitanje,
tj. da li je branjiva Freudova psihoanalitika teza po kojoj je svaka tenja k zadovoljstvu u osnovi tenja k specifinom libidinoznom zadovoljavanju. Smatram da je to preslobodna i proizvoljna postavka, a ono to se inae iznosi kao
dokaz prvenstveno je preiroka generalizacija inae odlinih zapaanja. Slinosti koje postoje izmeu fiziolokih funkcija i mentalnog ponaanja koriste
se kao dokaz da one prve odreuju ove druge. Unaprijed je pretpostavljeno
da karakteristike iz seksualnog podruja proishode u slinim koegzistentnim
karakternim obrisima. Ne postoje nikakvi dokazi za uopene tvrdnje da su
sve nae tenje namjerno inhibirani instinktivni nagoni. Tj. racionalno je za
pretpostaviti da uvstva mogu izrasti i iz razliitih nelibidinoznih izvora, na
primjer iz roditeljske brige. Mogue je vrlo oprezno ustvrditi kako seksualne
i neseksualne tenje i potekoe vjerojatno esto koincidiraju. Ako je neka
osoba naglaeno sklona osamljivanju, njezin izbor seksualnih odnosa zasigurno e biti na nain u kojemu e moi zadrati svoju preferenciju distance
spram ljudi. Meutim, Freudove tvrdnje idu preko ovakvih stajalita; on smatra da su seksualne karakteristike uzrok, a nae ostale osobine posljedica. Za
pretpostaviti je da ovakav smjer zakljuivanja prati povrne iskaze njegovih
pacijenata.
Ako teorija libida i ne stoji odve vrsto u Freudovoj sloenoj psihologijskoj konstrukciji, ona mu je kao radna hipoteza pruala mnogobrojne inspirativne putokaze za daljnja doraivanja, preciziranje, proirivanje teorijskog
diskursa. Ona je konstrukcijska uputa za ostvarivanje nekih opservacija. K
tome, teorija libida umnogome je pomogla zapadnjakom kulturnom krugu
da bespredrasudno pristupi tematici spolnosti i seksualnim potekoama, da
prepoznamo slinosti izmeu karakternih i seksualnih svojstava, te da se terapijski rasvijetle funkcionalni poremeaji koji koegzistiraju s konfliktnim
seksualnim tenjama.
Nagon smrti i njegov derivat, nagon za unitavanjem, prema Freudu, objanjavaju kvantitetu neprijateljske agresivnosti kod neuroza, strah od neprijateljstva, optuivanje, sumnju, razliite egzistencijalne moduse koji ostaju
neobjanjivima pod vidikom teorije libida. ovjek ima unutranji nagon
prema zlu, agresivnosti, okrutnosti tvrdnja je koju bi se vrlo teko moglo
opovrgavati s obzirom na nae znanje povijesti ovjeanstva i konflikata vlastite duevnosti. No, ono to je s ovim u svezi diskutabilno jest upravo sama
nagonska i instinktivna narav destruktivnog ponaanja; naime, estost i intenzitet pojavljivanja destruktivnih impulsa jo uvijek nisu dokaz da je takvo
ponaanje uroeno. To bi znailo da e se neprijateljstva i sukobi zapravo pojaviti pod bilo kakvim uvjetima; kad-tad e oivjeti svojevrsno zadovoljstvo
pokazivanja nezadovoljstva (s drugima i sobom). Ipak, ako postoje odgovara-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

63

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

jui razlozi da se bude neprijatelj s obzirom na zadanu situaciju, destruktivni

nagon kao da gubi svoje uporite. Mogue je tvrditi da ako elimo da (se)
povrijedimo ili ubijemo, to inimo jer se osjeamo ugroenima, povrijeenima i sl.; ako razaramo ne inimo li to zbog vanog nam naela sigurnosti (koji
nas s principom uitka vjerojatno najznaajnije psihiki konstituira), zato jer
nastojimo oko svoje sree (odnosno onoga to nam se takvim ini), a u krajnjoj perspektivi zbog ivota, tj. vjerojatno ne razaramo zbog razaranja samog
(osim u graninim patolokim stanjima).
U knjizi Nelagodnost u kulturi osnovna je teza da ljudski porivi agresije i samodestrukcije ometaju ivot u zajednici; borba izmeu erosa i thanatosa jest
vjena. Konflikt o kojemu je tu rije zapoeo je od trenutka potrebe ivljenja
u zajednici, a psihoanalitiki uvid u poetak povijesti ljudskog rada poiva
na uvidu o destruktivnosti koja ini jednu instinktivnu dispoziciju, primarnu i
autonomnu u odnosu na ljudsko bie. Stoga, agresivnost treba dobiti znaajno
mjesto u istraivanju naravi ovjeka, te kae:
Nevinaca, naime, ne vole da im se spomene uroena sklonost ovjeka zlu, agresiji, destrukciji, a time i okrutnosti. Bog ih je stvorio po obliju svog savrenstva i nitko ne eli da se podsjeti
koliko je teko spojiti usprkos uvjeravanju kranske nauke njegovu svemo i bezgraninu
dobrotu s nesumnjivim postojanjem zla.3

Freud svoje objanjavanje kulture u pravilu reducira na temeljnu bioloku

ulogu nagona; ako i razmatra utjecaj kulturnih imbenika na npr. neuroze,
njegovo je gledite ogranieno na pitanje: kako kulturni uvjeti djeluju na ljudske nagone? On smatra da je kultura sa svojim pojaanim ogranienjem libidnih, a posebno destruktivnih nagona, tek sredstvo za izazivanje potiskivanja,
osjeaja krivnje i elje za samokanjavanjem. Kulturne blagodati moramo
platiti nezadovoljstvom i nesreom. Svojevrstan izlaz nalazi se u sublimaciji,
ali budui da je sposobnost za sublimaciju ograniena, te jer je potiskivanje
nagona jedan od kljunih imbenika za stvaranje neuroza, Freud pretpostavlja
kako postoji kvantitativni odnos izmeu stupnja potiskivanja to ga namee
kultura i intenziteta nastalih neuroza.
Bitna karakteristika naeg Ja jest slabost; svi izvori energije nalaze se u nemodificiranom dijelu nae psihe kojeg, kako je poznato, naziva Ono. Sve
sklonosti naeg Ja odreuju Ono i Nad-Ja, a pored zavisnosti od njih, Ja se
mora suprotstavljati i vanjskom svijetu. Slabost Ja slina je slabosti neke
osobe koja nema nikakvih vlastitih izvora, a svoju viestranu uvjetovanost
postavlja tako da eli da se koristi jednom od strana, no pritom mora paziti
da odnos s drugom(-im) stranom ne bude naruen. U osnovi bi se moglo rei
kako psihoanaliza zna dosta vie o podruju kojeg naziva da je Ono (treelino-bezlino) nego o Ja. Tome je tako zbog Freudova primarnog razvoja teorije o nagonima, a vjerojatno bi se samo njezinim naputanjem moglo neto
bitno novo saznati o egocitetu, o Ja, pri emu je, naravno, osnovni problem
to to bi se na taj nain potpuno udaljili od onoga to je postulirao zaetnik
psihoanalize. Za Freuda je Nad-Ja unutranja instanca moralnih zahtjeva, iji
je prvenstveni zadatak moralno zabranjivanje. Uopeni je zakljuak da se
radi o istovjetnosti sa savjesti, samo to je u sadraju psihoanalitikog pojma
rije o veoj zahtjevnosti. Slino tajnoj policiji, ova moralistika instanca otkriva sve nae skrivene tenje i kanjava nas ukoliko se pojave takve pobude,
naroito agresivne naravi. Budui da Nad-Ja pobuuje anksioznost i osjeaj
3

S. Freud, Nelagodnost u kulturi, str. 327328.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

64

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

krivnje, Freud smatra kako su u njemu destruktivni potencijali; na neurotinu potrebu za savrenou gleda se npr. kao na tiransko diktiranje Nad-Ja.
Problem je u tome to pojedinac mora na neki nain postii slaganje s tom
instancom, te se projicira u normama posredovanu ideju usavravanja kako bi
izbjegao kanjavanje.
Nagoni su potiskivani od Nad-Ja zbog svog antisocijalnog karaktera; trivijalnim moralnim iskazom, reeno zlo i negativnosti uope se u ovjeku potiskuju. Neto preciznije, rije je o tome da ono to se u potiskivanju potiskuje
ovisi od vrste maske (persona) koju je individua prinuena nositi; sve to se
ne uklapa pod tu masku treba priguivati. Maska e se u grubim crtama podudarati s onim to se smatra dobrim, a to se priguuje na raun toga, bit e
loe. Medicinsku psihoanalizu naelno ne trebaju zanimati moralna gledita
pacijenta, ali mora biti zainteresirana za patnju koju mu odreena gledita
nanose, te spreavaju njegov dobar odnos sa samim sobom i s drugima. A vaan aspekt ovoga pokazuje se u osjeaju krivnje, pri emu se istinski osjeaj
od hinjenog moe razlikovati s obzirom na ozbiljnost elje za poboljanjem
stanja. Krivnja se sastoji u prekraju moralnih zahtjeva i zabrana koje se nalaze u odreenoj kulturi; osjeaj krivnje izraz je bolnog uvjerenja da je takav
prijestup uinjen. Inae, u psihoanalitikoj literaturi pojam osjeaj krivnje
upotrebljava se bilo za reagiranje na neku nesvjesnu krivnju ili kao sinonim
potrebe za kanjavanjem. U svakodnevnoj upotrebi ovaj se termin tako esto i
iroko koristi da zaista moramo razmisliti da li osoba koja kae da osjea krivnju to zaista i osjea. No, s obzirom na moralni aspekt u svezi ovoga, moe se
ipak rei da su (kada razmiljamo o psihoanalizi u medicinskom, klinikom
smislu) moralni problemi sastavni dio bolesti i da je dunost terapeuta pomoi
mu u rasvjetljavanju ovih problema. Pritom, primarno treba biti razlikovanje moralnih od pseudomoralnih problema, otkrivanje moralnih pretvaranja i
sagledavanja njihove stvarne funkcije. U tome je funkcija medicinske psiho
analize izuzetno korisna.

***
Prema Russellu Jacobyju,4 afirmatoru izvornog djela zaetnika psihoanalize,
sredinom prolog stoljea dogaalo se hotimino drutveno potiskivanje Freudova miljenja. Radilo se o planiranom i sistematskom guenju kritike misli
uope, a glede psihologije realistinu i kritiku Freudovu misao zamijenile su
navodno progresivnije i humanije teorije i terapije. Rezivionizam u ime esto
trivijalnih zdravorazumskih stavova u osnovi se dogaao pod okriljem triju psiholokih kola: a) neofreudovci od Adlera do Fromma postulirali su sumnjive
apstraktne vrijednosti, ponovno otkrivali svijest, kreativno Ja i sl.; b) humanistika psihologija je, suprotno Freudu, uvjerena u dobru narav ovjeka i vjeruje
u spontani samorazvoj linosti; c) te, naposljetku, antipsihijatrija s Laingom,
Cooperom i ostalima precjenjuje drutveni znaaj psihoterapije, te mijeaju individualno poboljanje mentalnog zdravlja s radikalnim mijenjanjem drutvenih odnosa koji su u konanici odgovorni za nastajanje psihikih bolesti.
R. Jacoby u svom djelu prvenstveno pokuava rekonstruirati i revitalizirati Freudovu teoriju, pri emu je ukazivanje na regresivni razvoj suvremene
psihologije stalno prisutan pozadinski motiv. U neofreudovskim pristupima,
izvorne se psihoanalitike teze na povran nain sociologiziraju; sociologizirana psihoanaliza na neki nain postaje sredstvom drutvenog prilagoavanja.
K tome, psihoanalitika teorija deseksualizirana je i na taj nain izgubila je
svoju vrlo vanu otricu ukazivanja na antagonistiku narav ovjeka i po-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

65

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

nore nesvjesnog. Umjesto nastavljanja na analize seksualnosti i teorije potiskivanja na nain kako je to bilo ingeniozno zapoeto, sve se vie bjealo u
idealistiku etiku i religiju, ali teorijskom trivijalizacijom. Ovakve teze prati
jo jedan, vjerojatno bitniji uvid o tome da poslije Freuda psihoanaliza nije
zadrala svoj izvorni kulturni i antropologijski impetus. Nekada, ona je bila
teorija ljudske prirode i kulture s otvorenim granicama izvan uskog psihijatrijskog podruja i akademske psihologije: raspravljalo se o fenomenu religije i zaetku kulture, moralu, odgoju, umjetnosti, mitologiji, knjievnosti itd.
Psihoanaliza je nekada bila reformator i dio ireg drutvenog projekta; bilo je
vano raditi na mijenjanju socijalnih i kulturnih institucija, a ne kao kasnije
prvenstveno teiti akademskoj profesionalizaciji i palijativnom terapeutskom,
dobro plaenom drutvenom funkcioniranju. Nasuprot inovativnoj psiholokoj i antropolokoj teoriji dolo je, ponajprije u SAD, do medikalizacije psihoanalize, novog specijaliziranog argona dalekog iroj kulturnoj javnosti.
Kako znamo i iz Freudove Autobiografije, on se nije elio ograniiti samo
na medicinsku specijalnost, jer mu je to znailo reduciranje psihoanalize s
njezinih irokih izvornih intencija.
Korijen gubitka kritinosti psihoanalitike teorije utjecajni pripadnik tzv.
frankfurtske kole, Herbert Marcuse, pronalazi5 u naputanju psihoanalitike
teorije seksualnosti. Suvremeno drutvo karakterizira svjesno odvajanje nagonske od intelektualne sfere, uitka od misli; drutvo se svim silama suprotstavlja punom zadovoljenju libida, pa ovjek ne moe biti sretan u takvom
represivnom drutvu. Za Freuda su srea i sloboda blisko povezani sa zadovoljavanjem seksualnog nagona, a kultura je (nuno) upravo ograniavatelj
ovjekove bioloke i nagonske strane. Povijest ovjeka je, dakle, povijest njegova libidinoznog i erotinog aspekta, jer neobuzdani eros mora biti ukroen.
Stvar je u tome da bi svako smanjenje drutvenih kontrola nad spolnim nagonima okrenulo organizaciju spolnosti ka pre-civiliziranim stadijima. Takva
bi regresija ukinula kanaliziranje spolnosti u monogamnu reprodukciju i tabu
na perverzije. Uope, odnosi o kojima ovisi civilizacija pretpostavljaju da se
spolni nagon inhibira u svojem cilju. Za Marcusea je mogunost prevladavanja takvog represivnog stanja u tome da se libido ne oslobodi naprosto, nego
transformira; bilo bi to premjetanje fokusa sa spolnosti ogranienoj u genitalnoj prevlasti na erotizaciju cijele linosti. Takav preobraaj libida bio bi
rezultat drutvenog preobraaja koji omoguuje slobodnu igru individualnih
potreba i sposobnosti:
Marcuseovo neprestano inzistiranje na povijesnoj i drutvenoj odreenosti ljudske egzistencije, sve do odreenja strukture ovjekove psihe, njegovo tumaenje represije kao povijesne i
drutvene pojave, nalaenje u Freudovom biologizmu drutvenih sadraja, njegova upozorenja
na promjene u oblicima dominacije kao i ukazivanje na tendencije suvremene tehnologije ka
ukidanju individua, vezivanje promjena oblika naela ugode s promjenama formi naela stvarnosti svim tim ukazuje Marcuse na nunost da se u analizama ovjeka neizostavno uzima u
obzir i drutvena dimenzija njegova bivstvovanja. Taj zahtjev, kao to je ve ranije upozoreno,
ne moe znaiti zalaganje za iskljuivost drutvenoteorijskog pristupa ili pak ikojeg drugog
shematizma odnosno redukcionizma, ve svojevrsno upozorenje da ne moe dostajati nikakva
teorijska analiza koja iskljuuje drutvenu optiku.6
4

Russell Jacoby, Drutveni zaborav, Nolit, Beograd 1981., str. 25 itd.

Gvozden Flego, Um, eros i drutvo, Politika

kultura, Zagreb 2006., str. 107108.

Usp. Herbert Marcuse, Eros i civilizacija.

Filozofsko istraivanje Freuda, Naprijed, Zagreb 1965.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

66

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

Prema Erichu Frommu,7 Freudova slika ovjeka ima dvostrano odreenje: libidinozni aspekt proima njegova drutvenost, jer mu za zadovoljenje trebaju
drugi ljudi. Usmjeren prema pitanjima drutva i kulture openito, Freud je tragao za korijenima drutvenih problema na bazi vlastitih, recimo, filozofskih i
biologijskih pretpostavki. Fizioloki supstrat nagona i odlino hermeneutiko
polazite bila mu je seksualnost. Uope, teorija libida odraava njegov odnos
prema drutvu: tenja spram zadovoljstva zasnovana je na potrebi otklanjanja nezadovoljstva, na nevolji i oskudnosti. Dinamiko shvaanje ovjeka
protee se kroz itav njegov rad, u razliitim proturjejima njegova opusa,8
u shvaanju ovjeka kao bia unutranjeg sukoba (nagona ivota i nagona
smrti), pri emu je mitologizirajua dijagnoza Edipov kompleks, drama par
excellence.
Nadalje, Fromm smatra da je kod prvog psihoanalitiara rije o hipotezi nepromjenjive naravi ovjeka, stalno odreenog konfliktno suprotstavljenim
nagonima, kao racionalno iracionalnog bia. Freud je lutao izmeu vjere
u snagu uma i uvida u njegove slabosti, kroz ponor nemogunosti krajnjeg
shvaanja/upravljanja suodnosom svjesno-nesvjesno. Nesvjesno ovjeka determinira, ali ne potpuno, jer um ipak moe ostvariti odreenu kontrolu nad
nesvjesnim. Freud ne priznaje moralnost u klasinom filozofskom smislu;
ovjek se razvija iz svojih interesa, optimalno pokuava razviti svoje libidinozne nagone, ali tako da ga to ne ugrozi u samoodranju. Savjest nema objektivno vaenje, jer je Nad-Ja u krajnjoj instanci personalna varijanta drutvenih
uvjetovanosti. Posljedica ovog stava jest relativizam i kritika morala, premda
vjerojatno tek implicitna.
Nagon smrti, prema Freudu, tei vratiti sve to je ivo u poetno stanje anorganske, beivotne prirode. Seksualni nagon ide, dodue, k produenju ivota,
ali Ja-nagoni, u koje je svrstao i agresiju, tee k smrti. S ovim se uspostavlja
dualizam u suprotstavljanju Ja-nagona nagonu smrti i seksualnog nagona nagonu ivotu. Za njega (kako razrauje u djelu Ja i Ono) nae nesvjesno, koje
ne zna za prostor i vrijeme, zakone logike i morala, ne zna niti za smrt. Stoga
bi se, na osnovi ovakvih stavova, moglo zakljuiti da je za njega smrt neto sekundarno; strah od smrti sekundaran je fenomen koji pripada svijesti, dok nae
nesvjesno ima sasvim drukiji odnos prema smrti.9 Smrt je apstraktan pojam
negativnog sadraja za koji u nesvjesnom nije prisutno nita odgovarajue.
Freud mijenja znaenje pojmu nesvjesno; prije njega, on je u filozofskoj
i knjievnoj tradiciji bio prilino mraan, nedokuiv i uvijek miljen samo iz
perspektive ne-svjesnog (negacije svjesnog). On nesvjesnom prilazi iz njegovih sopstvenih kvaliteta, kao to su: san, dosjetke, govorne greke. Npr.
znaaj Freudova pristupa nesvjesnom podruju vjerojatno je najvaniji i najintrigantniji aspekt njegova teorijskog diskursa. To podruje pripada onim
idejama koje se ine opeprihvaenim, ali se zbog svojih implikacija ne shvaaju potpuno. Specifinost Freudove pozicije glede nesvjesnog jest u dva stajalita. U prvom se tvrdi da potiskivanje odreenih tenji iz svijesti ne sprijeava te tenje da postoje i budu aktivne. Tj. nae interese, nezadovoljstva
i ljubavi mogu odreivati motivacije koje ne poznajemo. Drugo, nesvjesne
motivacije ostaju nesvjesne jer smo mi zainteresirani da ih ne budemo svjesni.
Vjerojatno je u ovome srika razumijevanja psihikih pojava: ako pokuamo
osvijestiti nesvjesne motivacije, otvaramo podruje unutranjih sukoba, jer
postoji opasnost da neki od naih interesa ne budu zadovoljeni. O tome se u
psihoterapiji govori kao o otporu.
Uope, Freudova psihoanaliza za cilj ima ustrojavanje i promatranje nesvjesnog, pa je pitanje: kakvu antropologiju potrebuje ta teorija da bi si osigurala

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

67

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

optimalan znanstveni razvoj? Kod njega je rije o shvaanju ovjeka kao relacijskog bia, na nain da je ukotvljen u dvostruki odnos, prema ocu i majci
(kao to je prikazano u djelu Totem i tabu), za to se prvi empirijski dokazi
mogu pronai ve u prvobitnoj hordi. ovjekova bit je, psihoanalitiki miljeno, da primarno bude sin ili kerka; rije je o skupu kompleksno strukturiranih osobina koje se razvijaju u naponu prevladavanja Edipovog kompleksa.
No, tijekom itavog ivota nune su konfliktnosti, pokuaji prevladavanja,
napetosti i nerjeivosti u naem najunutranjijem psihikom podruju.
Odabrana literatura
Bastide, Roger: Sociologija i psihoanaliza, Naprijed, Zagreb 1987.
Bhme, Gernot und Hartmut: Das andere der Vernunft, Frankfurt am Main 1983.
Flego, Gvozden: Um, eros i drutvo, Politika kultura, Zagreb 2006.
Freud, Sigmund: Aus den Anfngen der Psychoanalise. Briefe an Wilhelm Fliess, Abhandlungen und Notizen aus den Jahren 18921902, S. Fischer Verlag, Frankfurt 1962.
Freud, Sigmund: Autobiografija, Zagreb, Zora 1970.
Freud, Sigmund: Budunost jedne iluzije i drugi spisi, Naprijed, Zagreb 1986.
Freud, Sigmund: Nelagodnost u kulturi, u: Iz kulture i umetnosti, Matica srpska, Beograd
1979.
Freud, Sigmund: Uvod u psihoanalizu, Matica srpska, Novi Sad 1973.
Fromm, Erich: Filozofska antropologija i psihoanaliza, u: Filozofija modernog doba, Veselin Maslea, Sarajevo 1986.
Jacoby, Russell: Drutveni zaborav, Nolit, Beograd 1981.
Jaspers, Karl: Duhovna situacija vremena, Matica hrvatska, Zagreb 1988.
Marcuse, Herbert: Eros i civilizacija; Filozofsko istraivanje Freuda, Naprijed, Zagreb
1965.
Marcuse, Herbert: Um i revolucija, Veselin Maslea, Sarajevo 1966.
Reich, Wilhelm: Analiza karaktera, Naprijed, Zagreb 1982.
Savi, Obrad (ur.): Filozofsko itanje Frojda, Istraivako-izdavaki centar SSOS, Beograd, 1988.
Taylor, Charles: The Sources of the Self. Making of the Modern Identity, Cambridge University Press, Cambridge 1989.

Usp. Erich Fromm, Filozofska antropologija i psihoanaliza, u: Filozofija modernog

doba, Veselin Maslea, Sarajevo 1986., str.
220237.

Moda je uz ovo primjereno navesti anegdotu

o prvim Freudovim rijeima koje je izrekao
nakon jednog (u nizu) napada nesvjestice:
Sigurno je slatko umrijeti prema: Vincent
Brome, Sigmund Freud und sein Kreis, List,
Mnchen 1969.

Usp. G. Flego, Um, eros i drutvo, str. 4445.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)

68

. Senkovi, Antropoloko-etika perspektiva u Freudovoj psihoanalizi

eljko Senkovi

Anthropological-Ethical Perspective
in Freuds Psychoanalysis
Summary

In ethical relativism characteristical for Freud, moral and the meaning of being are in the end
determined by the economy of libido. Such attitudes are enabled by action being reduced to
naturally caused determinism, where construction of the theoretical model of psychological
functioning acts as an intermediary, and the possibility of non-empirical causality from freedom
is disregarded. Freuds orientation towards biology (he considered himself a scientist of nature)
has resulted in his stand on psychological motivations as a result of chemical-physiological
processes, which are, in addition, primarily determined by hereditary or constitutional factors. Nevertheless, it is with Freud that the psychoanalysis has had the strongest cultural and
anthropological impetus.
Key words
Freud, moral, libido, determinism, eros, thanatos, psychoanalysis