RANKO MATASOVI

(http://mudrac.ffzg.hr/~rmatasov/)

POREDBENOPOVIJESNA GRAMATIKA (SRPSKO)HRVATSKOGA JEZIKA

SKRIPTA

etvrti otisak
Zagreb 2007.

I. Uvod
(Srpsko)hrvatski meu indoeuropskim jezicima

(Srpsko)hrvatski se svrstava u indoeuropsku porodicu jezika. Ta se porodica sastoji od sljedeih

grana:

1. Anatolijski jezici: a) staroanatolijski: hetitski, luvijski i palajski; b) novoanatolijski: lidijski

likijski A, likijski B, karijski, eventualno i pisidijski.

2. Indoiranski jezici: a) indijski: staroindijski (vedski, sanskrt), srednjoindijski (pali, maharatri,

auraseni, itd.), novoindijski (hindski, bengalski, itd.) b) dardski ili kafirski (kati, itd.); c) iranski:
staroiranski (avestiki, staroperzijski, medijski, skitski), srednjeiranski (pehlevi, partski,
sogdijski, hotansko-sakski), novoiranski (perzijski, pato ili afganski, baludski, itd.)

3. Grki jezik s brojnim dijalektima, meu kojima se istiu mikenski, jonsko-atiki, eolski,
dorski, arkadijsko-ciparski i pamfilijski.

4. Italski jezici: a) oskiko-umbrijski (oskiki, umbrijski, pelignijski, marucinski, itd.); b)

latinsko-faliskiki (latinski i faliskiki). Iz latinskoga su nastali brojni romanski jezici (talijanski,
francuski, panjolski, portugalski, rumunjski, sardski, dalmatski, retoromanski, itd.)

5. Keltski jezici: a) otoni (irski, kotski, manski, velki, bretonski i korniki); b) kontinentalni
(lepontijski, galski) i c) keltiberski

6. Germanski jezici: a) istoni (gotski, vandalski, burgundski, itd.) b) sjeverni (islandski,

norveki, ferski, vedski, danski) c) zapadni (engleski, frizijski, nizozemski, niskonjemaki,
visokonjemaki, itd.)

7. Armenski jezik

8. Toharski jezici (toharski A i B)

9. Albanski jezik

10. Baltoslavenski jezici

Osim navedenih grana indoeuropske jezine porodice, postoji jo niz indoeuropskih jezika koji
su preslabo posvjedoeni da bi ih se moglo jednoznano svrstati u neku od grana, ili
predstavljaju samostalne grane ie. jezika. Meu njima se istiu frigijski (jezik koji se govorio u
Maloj Aziji u 1. tis. pr. Kr. i poetkom 1. tis. po. Kr.), venetski (jezik sjeveroistone Italije prije
rimskih osvajanja), luzitanski (predrimski jezik dananjega Portugala), traki (predrimski jezik
dananje Bugarske), itd.

Slavenski jezici

Istonoslavenski jezici

Ruski je jezik posvjedoen od 11. st, prije svega u tekstovima ruske redakcije
crkvenoslavenskoga (Ostromirsko evanelje iz 1056-7, Arhangelsko evanelje iz 1092,
udovski psalterij iz 12. st., itd.). Najstariji se ruski tekstovi veu uz dva sredita, Novgorod i
Kijev; u Novgorodu su pronaeni i brojni natpisi pisani irilicom na brezovoj kori. Ti natpisi
odraavaju, za razliku od ruskih crkvenoslavenskih tekstova, govorni oblik sjevernoruskih
dijalekata 12-13. st. Kijevska je Rusija potrajala do tatarske najezde u 13. st; najstariji ruski
tekstovi iz kijevskoga podruja s punim se pravom mogu smatrati i najstarijim ukrajinskim
tekstovima, jer je na itavom kulturnom prostoru od Novgoroda do Kijeva bio u upotrebi jedan
opeistonoslavenski knjievni jezik, koji je osim svega pretrpio jak utjecaj staroslavenskoga,
odnosno crkvenoslavenskoga. Svjetovni tekstovi, kao Slovo o vojni Igorevoj iz 12. st, ili
Ruska pravda (s konca 11. st.), u manjoj su mjeri pretrpjeli staroslavenski utjecaj. Suvremeni
se ruski jezik oblikovao u 18. st. (Lomonosovljeva gramatika iz 1755.) i poetkom 19. st.
(Pukinova djela). Stari je pravopis, oblikovan prema staroslavenskomu, zamijenjen suvremenim
u doba Oktobarske revolucije. Velika veina od 148 milijuna stanovnika Rusije govori ruski, bilo
kao materinski, bilo kao drugi jezik, a ruski je i jezik kojim govore brojni Ukrajinci, Bjelorusi i
Rusi u drugim zemljama bivega SSSR-a. Podruje na kojem se govori ruski jezik predstavlja
veliki dijalekatski kontinuum, od krajnjega sjevera (Murmansk) do granice s ukrajinskim. Na
zapadu se ruski dijalekti postupno pretapaju s bjeloruskima, te je granicu tih dvaju jezika mogue
povui samo arbitrarno (iz literature nije jasno lei li primjerice Smolensk u ruskom ili u
bjeloruskom podruju, premda je administrativno-politiki u Rusiji). Izmeu sjevernih i junih
ruskih dijalekata prostire se takoer iroka prijelazna zona u pravcu Pskov-Moskva-PenzaSaratov; u toj prijelaznoj zoni lei i Moskva, iji je gradski idiom jako utjecao na suvremeni
standardni jezik.

Najstarijim se bjeloruskim tekstovima mogu smatrati oni staroruski jezini spomenici koji
pokazuju za bjeloruski tipina dijalekatska obiljeja, primjerice ugovor grada Smolenska s
Rigom i Gotlandom iz 1229. Jedna je varijanta bjeloruskoga bila i slubeni jezik Velikog
vojvodstva Litve u 15-17. st. U tom se kontekstu pojavila i prva knjiga na bjeloruskome
(Skorynina Biblija, 1517-19). Koncem 17. st. zaetci bjeloruskoga knjievnog jezika bivaju
potiskivani od poljskoga i ruskoga, a u carskoj Rusiji bjeloruski je bio i zabranjen. Tek poetkom
20. st., a osobito u sovjetskom razdoblju, dolazi do standardizacije bjeloruskoga. Bjeloruski je
danas slubeni jezik Bjelorusije, uz ruski (od 1995.). Veina od 10,4 milijuna stanovnika
Bjelorusije govori ruski, a bjeloruski se vrlo sporo probija kao jezik kulture i javne
komunikacije. Bjeloruski se pie posebnom verzijom irilikog pisma, a pravopis u veoj mjeri
odraava izgovor (tj. slijedi fonoloki princip) nego u ruskome.

Ukrajinskim jezikom govori oko 40 milijuna ljudi, od toga 38 milijuna u Ukrajini, gdje je
ukrajinski slubenim jezikom. Veina Ukrajinaca govori i ruski. Staroruski jezik jezik Kijevske
Rusije bio je u odreenom smislu vie staroukrajinski nego staroruski; to se oituje po nekim
glasovnim obiljejima (npr. odsutnost akanja, izgovaranja samoglasnika /a/ u nenaglaenim
slogovima na mjestu praslavenskoga *a). Tipina ukrajinska obiljeja pojavljuju se u tekstovima
iz Galicije i Volinje iz 12-13. st. U stoljeima koja slijede ukrajinski je bio jezikom
neobrazovanih niih slojeva, budui da je plemstvo u ukrajinskim zemljama govorilo poljski ili
ruski. Tek u 18. st. dolazi do prvih pokuaja stvaranja pravih knjievnih djela na ukrajinskom
(npr. spjev Eneida Kotljarevskoga iz 1798), no punu knjievnu zrelost ukrajinski doivljava
tek u radovima Tarasa evenka (1814-61). Ukrajinski se dijalekti dijele na tri skupine: sjeverni,
jugozapadni i jugoistoni; na temelju jugoistonih dijalekata (sa sreditem u Kijevu) nastao je
ukrajinski standard. I ukrajinski se, poput bjeloruskoga, pie prilagoenim oblikom irilice koji
se razlikuje od ruske irilice.

Zapadnoslavenski jezici

Poljski je jezik posvjedoen samo onomastiki od 9. st. ("Bavarski geograf"), a glosama i

izdvojenim frazama u izvorima iz 12. st (npr. Bula iz Gniezna); prvi su tekstovi na staropoljskom
iz 14. st: to su Svetokrike propovijedi (Kazania witokrzyskie) i Florijanski psalterij.
Budui da je kranstvo u 10. st. u Poljsku dolo iz eke, staropoljski je jezik isprva bio pod
jakim utjecajem staroekoga. U 16. st. razvija se na poljskome lijepa knjievnost, pri emu
osobito valja istai djela velikoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga. Niti u doba
gubitka poljske neovisnosti (1795-1918) poljski nije prestao biti knjievnim jezikom visoke
kulture, osobito u dijelovima poljskoga teritorija koji su pripali Austriji, sa sreditem u Krakovu.
Poljskim govori oko 39 milijuna ljudi, od toga oko 37 milijuna u Poljskoj. Nakon promjena
granica 1939. i 1945. dolo je do brojnih preseljenja i mijeanja izvornih poljskih dijalekata;
tradicionalno se poljski dijalekti dijele na velikopoljski (oko Poznanja), malopoljski na jugu, sa
sreditem u Krakovu, mazovski ili mazurski, na srednjoj Visli oko Varave i leski, na zapadu, sa
sreditem u Katovicama. Standardni jezik ima dva jednakopravna oblika, jedan zasnovan na
govoru Varave, i drugi, oblikovan pod utjecajem krakovskoga govora.

Kaupski neki lingvisti smatraju poljskim dijalektom, premda se u genetskom smislu

nedvojbeno radi o samostalnom zapadnoslavenskom jeziku, kojega od poljskog odvaja cijeli niz
starih izoglosa (izostanak metateze likvida, slobodni naglasak, itd.). Najstariji tekstovi na
kaupskome seu u 16. st; treba spomenuti nadasve Duhovne pjesme Martina Luthera koje je
1586. na kaupski preveo Krofey. Govornici kaupskoga ive oko grada Gdanjska u Pribaltiku, i
od davnih vremena izloeni su polonizaciji i germanizaciji, tako da se u etnikom smislu Kaubi

smatraju Poljacima ili Nijemcima. Koncem 19. st. bilo je pokuaja da se izgradi jedinstveni
kaupski knjievni jezik, no oni nisu urodili plodom.

Slovinski je jezik izumro oko 1900. godine. Govorio se u sjevernoj Poljskoj, oko jezera Gardno,
sjeveroistono od Stolpa. Taj je jezik ostavio za sobom uglavnom narodnu poeziju i folklornu
grau koju su prikupili poljski dijalektolozi. Poput kaupskoga, i slovinski neki lingvisti (osobito
Poljaci!) smatraju poljskim dijalektom, a radi se zapravo o odvjetku dijalekatskoga kontinuuma
koji je obuhvaao zapadnoslavenske govore u Pribaltiku, koji su osim kaupskoga i slovinskoga
obuhvaali i pomoranski, izumrli jezik Slavena koji su ivjeli izmeu ua Odre i Visle, koji je
poznat samo iz onomastike, te polapski.

Polapski je izumrli jezik Slavena koji su obitavali u sjevernoj Njemakoj, oko Lneburga na
Labi. Izumro je u prvoj polovini 18. st., ali je na tom jeziku sauvano nekoliko tekstova:
Vocabularium Venedicum koji je sastavio Christian Hennig (1679-1719), vie varijanti molitve
Oe na, jednu molitvu, nekoliko narodnih pria i jednu narodnu pjesmu. Sve su te tekstove,
osim jednoga, zabiljeili njemaki autori koji su pisali polapskomu jeziku neprilagoenim
pravopisom.

Poljski, kaupski, slovinski, polapski i izumrli pomoranski zajedno se svrstavaju u skupinu

zapadnoslavenskih jezika koja se naziva lehitskom.

eki je poznat iz onomastike grae jo od 10. st., a neki staroslavenski jezini spomenici (npr.
Praki listii) odaju eke dijalekatske osobine. U 13. st. imamo najstarije tekstove na ekome
(npr. Ostrowska pjesma), a u 14. st. znaajne knjievne spomenike: Dalimilovu
Aleksandreidu, Legendu o Katarini, itd. U 15. st. eki jezik postaje nositeljem husitskoga
reformatorskog pokreta, i razvija se, prije svih ostalih slavenskih jezika (osim staroslavenskoga),
u jezik visoke duhovne kulture. Nakon poraza eha u ratu protiv Habsburgovaca (1620) eki
uzmie pred njemakim kao jezik visoke kulture i civilizacije, no poetkom 19. st. ponovno
oivljava zahvaljujui djelatnosti prosvjetitelja i obnovitelja eke kulture, prije svega Jana
Dobrovskoga (1753-1829) i Josefa Jungmanna (1773-1847). Danas ekim govori oko 10
milijuna ljudi, ponajvie u ekoj Republici. eki se dijalekti dijele na bohemske (ili eke u
pravom smislu), koji su ponovno podijeljeni na zapadne, srednjoeke i istone. Standardni je
eki jezik zasnovan na srednjoekim govorima sa sreditem u Pragu. Osim bohemskih
dijalekata tu su i moravski (ili hanaki), sa sreditima u Brnu i Olomoucu, istono-moravski (s
prijelaznim moravsko-slovakim govorima) i leski (oko Ostrave i Opave). Osnove ekoga

pravopisa, s tipinim dijakritikim znakovima za slavenske palatale, oblikovali su se jo u

husitskom razdoblju; eki posjeduje jednu od najstarijih europskih pravopisnih tradicija.

Budui da je slovako podruje tijekom povijesti pripadalo Ugarskoj, slovaki se nije razvio u
knjievmo jezik sve do konca 18. st. Prije toga u javnoj je upotrebi umjesto slovakoga bio
latinski, a za vjerske se potrebe upotrebljavao i eki; valja meutim istai da se u ekim
tekstovima iz husitskoga razdoblja (15. st.) mogu uoiti oblici koje valja pripisati slovakomu.
Na profiliranju slovakoga knjievnog jezika, kao razliitoga od ekog, najvie su uinili Anton
Bernolk (1762-1813), koji je poetkom 19. st. nastojao zasnovati slovaki standard na bazi
zapadnoslovakih govora, te Ludovit tr, koji je sredinom 19. st. tomu suprotstavio standard
zasnovan na temelju srednjeslovakoga dijalekta. trova je opcija na kraju pobijedila na
kongresu pisaca u Bratislavi (1851) te je srednjoslovaki normiran kao standardni jezik u knjizi
Krtka mluvnica slovensk Martina Hattale (1852). Slovakim govori oko 4, 8 milijuna ljudi,
veinom u Slovakoj Republici. Od tri skupine slovakih dijalekata (zapadnoslovaki,
srednjeslovaki i istonoslovaki) upravo se srednjeslovaki, na kojem je utemeljen standard,
najvie razlikuje od ekoga, s jedne strane, te od ukrajinskoga i poljskoga, s druge strane.
Postoje meutim dijalekatske osobitosti koje srednjeslovaki povezuju s junoslavenskim
jezicima (npr. prijelaz *dl > l, metateza skupina *arC, *alC pod cirkumfleksom u raC, laC, itd.

Luikosrpski jezici predstavljaju ostatak nekadanjega slavenskojezinog stanovnitva

jugoistone Njemake. Lutherov Katekizam preveden je na donjoluiki 1574 (A. Moller), a na
gornjoluiki 1597 (Wacharius), a sauvani su i neki tekstovi iz 16. st. na danas izumrlim
luikim dijalektima, npr. M. Jakubicin prijevod Novoga Zavjeta iz 1548. U 18. i 19. st. razvija
se na luikim jezicima i lijepa knjievnost, a narodni je pokret Luiana osnaen osnivanjem
kulturnih institucija kao to je Towarstwo Maicy Serbskeje (Drutvo matice luike), osnovano
1847.Donjoluikim govori oko 15000 ljudi u podruju njemakoga grada Bautzena (luiki
Budiyn), a gornjoluikim oko 35 000 ljudi u podruju Cottbusa. Govornici oba jezika veinom
su dvojezini, te uz luiki govore i njemaki. Oba su luika jezika zatiena zakonima SR
Njemake zajedno s drugim pravima nacionalnih manjina, a postoje i brojne kulturne institucije
koje njeguju luike jezike, poput kazalita, nakladne kue Domowina iz Bautzena, te Instituta
za sorabistiku na Sveuilitu u Leipzigu.

Junoslavenski jezici

Meu junoslavenskim jezicima najstariji je posvjedoen slavenski jezik staroslavenski;

staroslavenski je u osnovi jezik okolice Soluna, kojim su govorili Konstantin (iril) i Metod,
apostoli Slavena. Taj je lokalni govor zacijelo ve u njihovim prijevodima svetih spisa doivio
odreenu modifikaciju, bilo pod utjecajem govora sredine u kojoj su djelovali (Moravska,
Panonija), bilo pod uslijed tenje prevoditelja da stvore naddijalektalan, opeslavenski knjievni
jezik. Na taj su jezik preveli osnovne vjerske prirunike, koji su nam ouvani u kasnijim
prijepisima. Isprva su ti tekstovi pisani glagoljicom, pismom koje je izmislio Konstantin, no od
kraja 9. st., pod utjecajem Bugarske, sve se vie iri irilica, koja predstavlja adaptirani oblik
grke majuskule. Staroslavenski su tekstovi pisani glagoljicom Marijinsko evanelje, Zografsko
evanelje, Assemanijev izbornik, Sinajski psalterij i Kijevski listii, a irilicom su pisani Savina
knjiga i Suprasaljski zbornik. Jezik je prvih prijevoda svetih tekstova izvrio velik utjecaj na
slavensku pismenost, osobito kod istonih Slavena, Bugara i Srba, ali i kod Hrvata, zbog
prisutnosti slavenskoga bogosluja i upotrebe glagoljice u Hrvatskoj sve do 19. stoljea. U
pojedinim slavenskim sredinama nastajali su u Srednjem Vijeku tekstovi iji su autori pokuavali
oponaati jezik kanonskih staroslavenskih tekstova, no u njihova su se djela probili utjecaji
njihova dijalekta, odnosno ivoga slavenskog idioma. Jezik se tih kasnijih spomenika naziva
crkvenoslavenskim, i on od poetka predstavlja umjetnu tvorevinu nastalu na osnovi mijeanja
staroslavenskih oblika s obiljejima tipinih za pojedine slavenske jezike. Moemo razlikovati
sljedee staroslavenske redakcije, odnosno sljedee oblike crkvenoslavenskoga: 1. ekomoravsku; 2. bugarsko-makedonsku; 3. rusku; 4. srpsku; 5. hrvatsku.

Makedonski se jezik razvio na temelju dijalekata, u genetskom smislu blisko srodnih

staroslavenskomu jeziku. Meutim, pismenost se na makedonskom poela razvijati tek u 19. st.
(radovi D. i K. Miladinova, G. Prlieva, P. Zografskoga, a u 20. st. K. Racina). U 19. st.
makedonski se pisao irilicom i grkim pismom, no naposljetku je prevladala irilica. Nakon
Drugoga Svjetskog Rata poeo se izgraivati standardni makedonski jezik (osobito zahvaljujui
naporima makedonskog lingvista B. Koneskoga). Danas je makedonski slubeni jezik
Makedonije; njime govori oko 1,5 milijuna ljudi, od toga 1,4 milijuna u Makedoniji.

Bugarski je, poput makedonskoga, vrlo blizak staroslavenskome; u njemakoj je lingvistikoj

tradiciji uobiajeno staroslavenski nazivati starobugarskim (altbulgarisch). O osobitostima
kojima se bugarski izdvaja iz kanonskoga jezinog idioma staroslavenskoga korpusa mogue je
govoriti tek u okviru bugarske redakcije staroslavenskoga, osobito u srednjebugarskom razdoblju
(12-14. st.). Najstariji su bugarski tekstovi zapravo tekstovi bugarske redakcije
crkvenoslavenskoga, npr. Dobromirovo evanelje (12. st.), Bojansko evanelje (12-13. st.),
Ohridski apostol (12. st.), itd. Starobugarskima se mogu smatrati i najstariji datirani natpisi na
nekom slavenskom jeziku, Dobrudanski natpis (943) i Samuilov natpis (993). Bugarski se

standardni jezik razvija u 19. st. (gramatika Neofita Rilskoga iz 1835), osobito nakon ponovnog
stjecanja neovisnosti (1878). Bugarskim govori oko 9 milijuna ljudi, veinom u Bugarskoj.

Bugarski se zajedno s makedonskim obino izdvaja u posebni, istoni odvjetak junoslavenskih

jezika. Genetska bliskost bugarskoga i makedonskoga nije sporna, no postojanje je
junoslavenskoga prajezika, kao to emo vidjeti, dvojbeno.

Slavenski dijalekti bliski bugarskome i makedonskome u ranome srednjem vijeku govorili su

se i u Grkoj, koja je (osim otoka i veih gradova) bila gotovo posve slavizirana, ali je ondje u
bizantskom razdoblju opet prevladao grki; o nekadanjoj prisutnosti Slavena ondje svjedoe
brojni slavenski toponimi, npr. Visok ili Kamentsa na Peloponezu. I na podruju dananje
Rumunjske bilo je u srednjem vijeku dosta slavenskoga stanovnitva, a toponimija nas pouava
da je ono govorilo govorima istonojunoslavenskoga tipa (osim na krajnjem sjeveroistoku
Rumunjske, gdje su prevladavali slavenski dijalekti bliski ukrajinskomu).

Slovenski je posvjedoen od 10. st. Freisinkim (ili briunskim) listiima, prvim slavenskim
tekstom koji je pisan latinicom, i upravo zbog neprilagoenosti pisma vrlo teko itljiv. To je niz
ispovjednih molitvi s komentarom, koje je zapisao neki njemaki redovnik, a pronaeni su u
samostanu u Freisingu u Bavarskoj. Slovenski se knjievni jezik razvija od 16. st, osobito u
djelima Primoa Trubara i Adama Bohoria 1520-1598), koji je sastavio i prvu slovensku
gramatiku (1584). Danas slovenskim govori oko 2, 2 milijuna ljudi, veinom u Republici
Sloveniji, no u srednjem su se vijeku slovenski dijalekti (zacijelo i prijelazni slovenskozapadnoslavenski dijalekti) govorili u dijelovima Austrije, osobito u Korukoj i Donjoj Austriji
(usp. npr. toponime kao Feistritz = Bistrica); slovenskih je govora bilo i u talijanskoj pokrajini
Friuli (Furlaniji), gdje su (kao i u Korukoj) i danas ouvane neke slovenske enklave.

Praslavenski i opeslavenski; pokuaj jezine kronologije

Pod praslavenskim podrazumijevamo rekonstruirani prajezik iz kojega su se razvili svi

posvjedoeni slavenski jezici. Suvremena istraivanja pokazala su da je praslavenski u doba
najvee teritorijalne ekspanzije Slavena bio u glasovnom pogledu iznenaujue jedinstven jezik.
Od Novgoroda do june Grke govorio se jezik koji, koliko moemo prosuditi na temelju
posuenica iz susjednih jezika, i slavenskih posuenica u tim jezicima, nije imao prepoznatljivih
dijalekata. Naravno, o slavenskim dijalektima u to doba moemo zakljuivati samo na osnovi

fonolokih pojava, a ne i morfolokih, budui da morfoloki oblici u to vrijeme nisu bili

zabiljeeni. Upravo taj jezik, odnosno to stanje maksimalne jedinstvenosti u razvoju izmeu
indoeuropskoga i posvjedoenih slavenskih jezika, nazivat emo praslavenski. Praslavenski se
jezik nastavio razvijati i nakon godine 600., ali u to su doba na teritoriju na kojem se govorio
poele nastajati lingvistike razlike, koje se oituju kao izoglose koje presijecaju praslavensko
podruje. Na mjestima gdje takve izoglose ine snopove nastajale su granice meu slavenskim
jezicima (ili skupinama slavenskih jezika). Neke su jezine promjene koje su se dogodile nakon
600. g. zahvatile i itavo slavensko podruje, a neke su ostale ograniene samo na njegov dio;
primjerice, nastanak nazalnih samoglasnika, prijelaz prasl. * u y, monoftongizacija diftoga *aj,
prijelaz *a u o itd. opeslavenske su glasovne promjene, dok, s druge strane, druga palatalizacija
nije opeslavenska, budui da se u nekim perifernim dijalektima (na sjeveru Rusije)
najvjerojatnije nije ni odvila, a njezini se rezultati, osim toga, razlikuju u pojedinim dijelovima
slavenskoga podruja. Obino se posljednjom opeslavenskom promjenom smatra gubitak
poluglasova i u tzv. slabom poloaju (npr. u g. sg. imenice san, hrv. sna < prasl. *sun,
stsl. sna). Stoga emo tu glasovnu promjenu uzeti za vremensku granicu razdoblja koje
nazivamo opeslavenskim, kako bismo ga razlikovali od praslavenskoga u uem smislu. Pri
tome valja imati na umu da ni tu granicu nije mogue strogo odrediti, jer poluglasovi su se u
razliitim dijelovima slavenskoga podruja gubili postupno: u naelu, nestanak poluglasova u
slabom poloaju odvio se od 10. do 12. st, pa stoga i nae opeslavensko razdoblje traje od
poetka 7. st. do, otprilike, 11. stoljea, premda ve u 9. st. imamo tekstove na jasno profiliranom
staroslavenskom jeziku, u 10. st. na staroslovenskome (Frizinki listii), a u 11. st. na
staroruskome. Osim toga, gubitak poluglasova u slabom poloaju u nekim dijelovima Slavije nije
bio potpun, bilo zbog iznimaka (npr. u akavskome, maa < *ma, lat. missa), bilo zbog
injenice da su u polapskome oni u pravilu ouvani i u slabom poloaju. Kada se sluimo
posuenicama da utvrdimo apsolutnu kronologiju glasovnih promjena valja imati na umu da
adaptacijom u jezik-primalac one mogu znatno izmijeniti svoj lik. Berntejn istie, primjerice, da
albanske rijei dalt dlijeto i gardin gradina sigurno nisu posuene iz slavenskoga prije 11.
st., dakle znatno nakon metateze likvida, koja se obino smjeta na prijelaz izmeu 8. u 9. st. Pa
ipak, kada bismo sudili na osnovi tih posuenica, morali bismo tvrditi da one odraavaju
slavenski izgovor prije metateze likvida. Osim toga, moramo biti svjesni da se posuenice koje
su u praslavenski ule iz grkoga i (vulgarno)latinskoga mogu dosta dobro datirati, jer iz
povijesnih izvora znamo kada su Slaveni stigli na Sredozemlje i na Balkan, dok se posuenice iz
ugrofinskih i baltijskih jezika (i slavenske posuenice u njima) ne mogu ni priblino tako tono
datirati o tome kada je neka rije iz slavenskoga ula u baltijski moemo suditi samo na
temelju dosta nesigurnih arheolokih svjedoanstava o dodirima Balta i Slavena; stoga za neke
promjene poput prijelaza *a u *o, ili jotacije suglasnika, za koje sa sigurnou znamo da se u
junim dijelovima slavenskoga podruja jo nisu odvile u doba ekspanzije Slavena na Balkan
(oko 600.), ne moemo biti sigurni da se nisu u isto doba ve bile odvile na sjeveru slavenskoga
podruja; injenica da u finskome i baltijskome ima slavenskih rijei koje su posuene prije no
to su te promjene nastupile ne govori mnogo, jer su te rijei mogle biti posuene i znatno prije

godine 600: izoglose koje nose granice do kojih se neka jezina promjena proirila pomiu se
esto i stotinama godina.

Raspad praslavenskoga i junoslavenski

Tradicionalno se slavenski jezici dijele na istone, zapadne i june; po shvaanju mnogih

lingvista postoje brojne izoglose koje zapadnoslavenske jezike (polapski, poljski, kaupski,
slovinski, gornjoluiki, donjoluiki, eki i slovaki) odvajaju od skupine u kojoj su istoni
(ruski, ukrajinski i bjeloruski) i junoslavenski jezici (slovenski, makedonski, bugarski, te
kompleks hrvatskoga, srpskoga, bonjakoga i crnogorskoga). Meu zajednike inovacije
junoslavenskih i istonoslavenskih jezika ubrajaju se, primjerice, dosljedno provoenje druge
palatalizacije i ispred praslavenskoga *w (usp. hrv. cvijet, rus. cvet spram poljskoga kwiat, hrv.
zvijezda, rus. zvezd spram polj. gwiazda) i gubitak glasa d ispred praslavenskoga l, npr. u hrv.
h

rijei ralo, rus. rlo spram ekoga rdlo (od prasl. *ardla < ie. *h erh d lom, usp. lit. rklas, gr.
2

rotron). Treba, meutim, istai da su izoglose koje odvajaju zapadnoslavenske jezike od ostalih
redovito rezultat inovacija na istono-junoslavenskoj strani, dok je nejasno ima li zajednikih
inovacija koje bi obuhvatile sve zapadnoslavenske jezike i samo njih. Stoga smatramo da nije
dokazano postojanje "prazapadnoslavenskoga", kao vora na genealokom stablu slavenskih
jezika. Jedine genetske jedinice koje se mogu nedvojbeno utvrditi na slavenskom zapadu nie su
razine: lehitski jezici (pomoranski, polapski, poljski), eko-slovaki i luiki. Na slian nain,
pitanje je genetskog jedinstva junoslavenskoga otvoreno: meu zajednikim obiljejima
junoslavenskih jezika gotovo da nema zajednikih inovacija u fonologiji i morfologiji, kojima
bi se oni odvajali od slavenskoga sjevera. Metateza likvida provedena je, dodue, na jedinstven
nain u itavom junoslavenskom podruju, ali takoer i u srednjeslovakim govorima, dakle to
nije ekskluzivna junoslavenska izoglosa; na slian nain, promjena kojom je prasl. * (stsl. y)
postalo i u junoslav. jezicima zahvatila je i eki, a najvjerojatnije i polapski.