NICOLAS HERMAN

zvani
BRAT LOVRO

BOG
NADOHVAT
DUE
Razgovori, zapisi i pisma
Nicolasa Hermana,
poznatijega pod redovnikim imenom
Brat Lovro od Uskrsnua, karmelianina

KS
KRANSKA SADANJOST
i
HRVATSKI KARMELIANI
ZAGREB 1982.

&

metanoja

64

Naslov njemakog izdanja: NICOLAS HERMAN, Die wahre

Freude, Die Arene", Zrich 1969
Preveo:
JURE ZEEVIC, OCD
Teoloka lektura:
JAKOV MAMIC, OCD
Lektura prijevoda:
MARKO GRI
Korektura:
NIKA ORI i ZVONIMIR PROSOLI

Izdaje: KRANSKA SADANJOST, Zagreb, Maruliev

trg 14,
i PROVINCIJALAT OO. KARMELIANA, Zagreb,
esmikoga 1.
Odgovara: dr Vjekoslav Bajsi, Zagreb, Kaptol 31.

za hrvatski prijevod: Kranska sadanjost i

Hrvatski karmeliani, 1982.
Tisak: Kranska sadanjost, Zagreb

Ova knjiica razgovori, zapisa i pisama Nicolasa Hermana ili Brata Lovre od Uskrsnua (1608-1691) prireena je na temelju dvaju izvornih izdanja spisa Nicolasa Hermana iz 1692. i 1694. Prvo je:
MAXIMES SPIRITUELLES, fort utiles aux mes
pieuses, pour acqurir la prsence de Dieu,
recueillies de quelques Manuscrits du Frre
Laurent de la Rsurrection, Religieux Convers
des Carmes Dchausses, avec l'abrg de la vie
de l'Auteur et quelques Lettres qu'il a crites
des personnes de pit. Paris 1692,
a drugo:
LES MOEURS ET ENTRETIENS du Frre
Laurent de la Rsurrection, Religieux Carme
dechausse, avec la Pratique de l'Exercice de la
prsence de Dieu, tir de ses Lettres. Chlons
1694.

Ne trebam ita drugo raditi

doli ljubiti i biti radostan u
Bogu... Sav je moj ivot savrena sloboda i neprestana radost.
Nicolas Herman, zvani Brat Lovro
(1608-1691)

SADRAJ
Uvodni komentar
1. O raznim izdanjima i ponovo otkrivenoj
vrijednosti .....................................................
2. Tko je brat Lovro?.........................................
3. Obraenje, obraenja ili obraanje.................
4. Temeljna poruka: Vjeba nazonosti
Boje .............................................................
5. Odnos prema obrazovanosti ..........................
6. Vjeba nazonosti Boje - teak ili
lagan put .......................................................
7. Tema patnje ................................................
8. U oima suvremenika ....................................
9. Povezanost s karmelskom batinom...............
10. Uitelj molitve ..............................................
11. Opis spisa......................................................

9
11
12
13
14
14
17
18
20
25
26

Razgovori
Prvi razgovor........................................................
Drugi razgovor .....................................................
Trei razgovor......................................................
etvrti razgovor ...................................................

31
33
38
41

Zabiljebe
1. Temeljna naela duhovnosti .........................
2. Vjebe koje su prijeko potrebne za
duhovni ivot................................................
3. Kako se Bogu moramo klanjati u
duhu i istini ..................................................
4. Sjedinjenje due s Bogom..............................
5. O nazonosti Bojoj .....................................
6. Kako se ostvaruje nazonost Boja...............
7. Uinci nazonosti Boje .............................

46
48
51
52
54
56
58

Pisma
Prvo pismo ......................................................
Drugo pismo..................................... ...........
Tree pismo.....................................................
etvrto pismo .................................................
Peto pismo ......................................................
esto pismo......................................................
Sedmo pismo....................................................
Osmo pismo ...................................................
Deveto pismo ...................................................
Deseto pismo....................................................
Jedanaesto pismo..............................................
Dvanaesto pismo ............................................
Trinaesto pismo................................................
etrnaesto pismo..............................................
Petnaesto pismo................................................
esnaesto pismo................................................

UVODNI KOMENTAR
63
65
68
70
72
74
78
79
81
83
85
86
88
90
91
92

ivotopis ................................................. 95

1. O raznim izdanjima i ponovno

otkrivenoj vrijednosti
To to je Nicolas Herman - ili, redovnikim imenom, brat Lovro od Uskrsnua - naoj sredini gotovo
potpuno nepoznat i to na hrvatskom, ak ni nakon
trista godina, nemamo nita od njegovih spisa neki e,
moda, uzeti kao dokaz da njegova misao, vjerojatno,
i nije bogzna kako znaajna. No, to nipoto nije tako.
Njegovo je djelo visoko cijenjeno i u religioznom i u
sekularnom svijetu.
Iako je brat Lovro sve vrijeme od svoje smrti na
Zapadu ostao poznat, ipak je, na stanovit nain,
njegova poruka danas iznova otkrivena kao iva i
aktualna. Nakon dva izdanja (1692 i 1694) koja je,
odmah poto je on umro, objelodanio opat De Beaufort dola su druga, na francuskom, engleskom i njemakom. Otkako je Molinos zasnovao kvijetistiki
nauk, spisi brata Lovre objavljeni su dva puta: 1697
(Pariz) i 1699 (Kln).
Poznati filozof i protestantski mistik Pierre Poiret
(branilac Mme Guyon) priredio je 1710. novo izdanje
Lovrinih spisa. Nakon toga oni se na francuskom pojavljuju tek 1934, u redakciji Louisa von den Bosschea, u Parizu.
U Engleskoj su objavljivani vie puta pod raznim
naslovima: 1724, 1741, 1755, 1824, 1855, 1887.
Na. njemaki ih je poslije preveo kasniji kelnski
nadbiskup Clemens August von Droste zu Vischering
1829. pod naslovom: ivot brata Lovre od Uskrsnua". Nova su njemaka izdanja: Nicolas Herman,
Die wahre Freude" (Prava radost"), Zrich 1969.
9

i ,,Du bist mir nahe" (Ti si mi bliz"), Mnchen 1949,

1961, 1977,1979.
Rekosmo da zanimanje za djelo brata Lovre danas
u svijetu opet naglo raste. Ali, itatelju koji u njemu
doista pokusa nai neke odgovore na osobna pitanja
to nee znaiti mnogo. Nee misliti da je presudno ni
to to su izdanja knjige sve ea, to za njom poseu
mladi i stariji, intelektualci i prosjeno obrazovani.
Nee mu biti najvanije ni to to je ona u Indiji jedna
od najitanijih knjiga sa Zapada. Ta kolike su osrednje
knjige proglaavane najitanijima" i ,,najpriznatijima"! Pa ipak, ne moemo zaobii pitanje:
to toliki ljudi nalaze u brata Lovre da ga s uzbuenjem itaju i nakon vie od trista godina? To kompleksno pitanje zahtijevalo bi i kompleksan odgovor.
Mi emo se, zato, ograniiti samo na to da iznesemo
ono to je najpree za razumijevanje toga fenomena.
Na Zapadu, i ne samo meu vjernicima, sve vie
raste zanimanje za oitovanje mistikoga iskustva,
kao protutea svim moguim jednostranostima filozofskog, znanstvenog i tehnolokoga pozitivizma.
Drugo, Lovrin je stil jednostavan: t bio je obian brat kuhar" i nije imao visoke naobrazbe. Samim
nainom izlaganja, dakle, on zadovoljava demokratske potrebe prosjena modernoga ovjeka. Uz to, Lovro je bio ovjek koji je traio, ali i koji je nalazio, te
je tako pokazao da se u ivotu moe postii ono o
emu mnogi misle ili kao o utopiji ili kao o metafori.
Lovro je ivio u XVII. stoljeu, ali mi ne osjeamo,
kao pred djelima drugih pisaca, onaj kobni vremenski
zid izmeu njega i sebe. Jednostavnost i neposrednost
stila ulijeva nam osjeaj da itamo djelo modernog
autora.
Teme ivotnog odreenja, duhovnoga puta i odnosa s Bogom, unato povijesnoj uvjetovanosti, vjerniku
su jednako aktualne u XVII. i u XX. stoljeu. On je
religiozni pisac par exellence. Za agnostika, pa ak i
ateista, on je pak primjer unutranje cjelovitosti,
10

dosega koji se ne moe klasificirati te upravo zato

uznemiruje. Mjeren bilo kojim mjerilom, on je pojava
rijetka u svim vremenima, i nikad se ne moe, na civilizacijskoj razini, sasvim asimilirati i prevladati: on
je svetac.
2. Tko je brat Lovro
Nicolas Herman rodio se 1608. godine u Heriminiju (danas Hrimnil), seocetu sa manje od petsto
itelja, u francuskoj pokrajini Lorraini, etiri kilometra od Lunevillea, u biskupiji Toulu.
Poboni roditelji mogli su mladom Lovri biti dobar uzor, tako da njegovo obraenje, a poslije i redovniki poziv, imaju temelj u djetinjstvu.
Mladost, kao i svaka druga, vrlo burna. Najprije se
okuao u vojnikom pozivu. To je doba poznatoga
tridesetogodinjega rata (1618-1648), u kojem Lovro
sudjeluje. Zarobe ga Nijemci, optue kao pijuna i
osude na vjeala. On mirno izjavljuje da je neosnovano
osumnjien, ali da se ne boji smrti jer mu je savjest
ista. Zbog takva dranja povjeruju mu, i on bude
osloboen. U bici kod Rambervillersa, 1635, biva
teko ranjen u nogu i zbog toga prisiljen napustiti
vojniki poziv.
Prije negoli je stupio u vojsku sluio je neko vrijeme kod rizniara M. de Fieubet. Nakon ozdravljenja
(ostao je hrom) sazrijeva u njemu odluka da se posveti Kristu. Prvo neko vrijeme provede ivot pustinjaka, a 1640. ulazi u red bosonogih karmeliana, u
samostanu u Parizu. Za novicijata istie se ustrajnou u molitvi i tovanjem Majke Boje. Jedna epizoda
iz toga doba dobro oslikava njegovu hladnokrvnost i
njegov mir koji nita nije moglo pomutiti. Netko od
subrae saopi mu da se bave milju da ga otpuste iz
samostana. Lovro odgovori: U Bojoj sam ruci. On
e uiniti sa mnom to se njemu svidi. Ne radim da
bih se svidio ljudima, a ako Bogu ne mogu biti koristan ovdje, sluit u mu na drugom mjestu. "Naravno,

11

nisu ga otpustili. Redovnike zavjete polae 14. kolovoza 1642, uzevi ime Frre Laurent de la Resurrection (Brat Lovro od Uskrsnua).
3. Obraenje, obraenja ili obraanje
U literaturi o bratu Lovri mogu se nai sva tri pojma. Sva su tri ispravna. Obraenje: obino se misli na
osamnaestogodinjega Nicolasa i prizor s ogoljelim
stablom; obraenja: obino se misli na njegovu odluku da ivi pustinjakim ivotom i na odluku da ue u
Karmel; obraanje: obino se misli na cjeloviti put
koji ga je vodio od djetinje vjere do postignua
nazonosti Boje u sebi.
Prvo pravo buenje i svijest o Providnosti Bojoj
iskusio je kao osamnaestogodinjak. Dok je jednoga
zimskoga dana promatrao stablo bez lia i mislio kako
e ono na proljee ipak procvasti i onda roditi
plodom, proze ga dubok osjeaj Providnosti i Svemoi Boje", kako sam opisuje na poetku Prvoga
razgovora. Taj je doivljaj znaajan za sav njegov duhovni razvitak, jer sam veli da se u njemu tada zapalila velika ljubav prema Bogu i naglaava: Taj dogaaj nisam nikad zaboravio."
U redovnikom ivotu nije mu sve glatko ilo. Sam
kae da je u prvih desetak godina znao mnogo trpjeti,
muen samopreispitivanjem. Strahovao je da je,
moda, postao rtva iluzije; nije nalazio radosti u
molitvi: osjeao se prokletim". Ipak ne naputa
molitvu i ostaje revan u pobonostima. Te poetne
patnje poslije je shvatio kao ienje kroz koje dua
prolazi na putu k Bogu. One su ga dovele do odluke
da se potpuno preda volji Bojoj, odluke koja je sve
izmijenila, po kojoj je iziao iz tamne noi" i oslobodio se svih dvojbi. U trenucima nadahnua odluuje
da e patnje, strahove i trpljenja, ako se to Bogu svia, podnositi do kraja ivota. Od tada je svaka nova
bol dobivala nov smisao: postajala je izvor radosti jer
12

je, podnosei je, mogao Bogu pruati dokaz svoje

ljubavi.
4. Temeljna poruka: Vjeba nazonosti Boje
(Die bung der Gegenwart Gottes, L'Exercise
de la Prsence de Dieu)
Misao o nazonosti Bojoj sr je Lovrinih razgovora, zapisa i pisama. Nazonost Boja" postie se
vjebom nazonosti Boje" ili, ako se parafrazira,
vjebom kojom se dolazi u nazonost, ili prisutnost,
Boju. Nazonost Boja, dakle, jest stanje u kojemu se
osjea blizina Boja (Ti si mi blizu"), a vjeba kojom
se dolazi u nazonost Boju jest proces ili put.
Poimanje nazonosti Boje" moda se najsaetije
izlae u Petoj zabiljebi: Nazonost Boja jest
okrenutost naega duha Bogu; svjesnost da je Bog
prisutan." On zatim pokuava, razliitim izrazima,
rasvijetliti pojam nazonosti Boje. Naziva je: jednostavni in, tamno motrenje, openiti i ljubazni pogled
na Boga, prisjeanje na Boga, pozornost prema Bogu,
nijemi razgovor s Bogom itd. Na kraju istie da svi ti
srodni izrazi isto oznauju. Nama, ipak, najvie govori
izraz nazonost Boja, tj. trajna svjesnost da je Bog
prisutan.
Osnovna misao brata Lovre o dosezanju nazonosti
Boje veliko je otkrie na polju duhovnosti. Ne zato
to bi on to prvi jasno izrazio (jer je misao starozavjetna), nego zato to je on sam do kraja ivio u nazonosti Bojoj, posvjedoivi tako da njegova vjeba
nazonosti Boje nije puka metoda za knjige ili lijep,
ali nedostian, cilj nae tenje, nego realna mogunost
svakoga ovjeka. Naime, zbog Lovrina jednostavnog
naina izraavanja ne valja nikako zapasti u zabludu
pa njegovu misao oznaiti kao nii, puki" izraz
duhovnoga ivota, za razliku od nekoga vieg,
mistikog puta. Prava narav Lovrine jednostavnosti
najbolje e se shvatiti ako stalno imamo na umu da je
ona plaena vrlo visokom cijenom: ona je
13

plod dugotrajnog prevladavanja svih oblika dvojnosti, dakle sumnje.

5. Odnos prema obrazovanosti

Da bi se stekla iva vjera, da bi se otkrio i susreo

Bog, ne treba, veli on, ni mudrosti ni uenosti. Lovro
pripovijeda da je isprva na vie naina pokuavao nai put u duhovnom ivotu. Razgovarao je s mnogima i
itao mnotvo knjiga, ali je najposlije otkrio da to vie
zbunjuje njegov duh negoli mu pomae da doe do
Boga. To nipoto ne znai da je Lovro imao odbojan
stav prema knjizi i obrazovanosti; to samo znai da je
on smatrao da iskusivanje nazonosti Boje ne ovisi
ni o obrazovanosti ni o otroumnosti, jer njegovu
vjebu nazonosti Boje mogu jednako izvoditi
sveuilini profesori i nepismeni. Potrebno je samo da
ovjek vrsto odlui da e se potpuno predati Bogu.
Sazrijevajui usporedo u svojim spoznajama, napredujui i u ienju koje ga oslobaa usmjerenosti na sama sebe, ovjek dolazi do odluke da se potpuno preda
volji Bojoj. Pokuava ivjeti tako kao da su na svijetu
samo Bog i on (Peta zabiljeba i Prvo pismo). I opet:
ne da bi se izdvojio od blinjih, nego zato da bi stekao
samoostvarenje u zajednitvu s Bogom i da bi, kao
takav, uspjeno radio za blinje. Predanost Bogu
nipoto ne znai ljenarenje i preputanje svega
Bogu; ivjeti predano mnogo zahtijeva, jer se ljubav i
upravljenost prema Bogu moraju uvijek iznova
dokazivati u iskuenjima koja dolaze.
6. Vjeba nazonosti Boje teak
ili lagan put?
O tome kakve se potekoe moraju prevladati da bi
se vjebom stekao visok stupanj zajednitva s Bogom nazonost Boja - nalazimo kod brata Lovre naoko
protivne izjave. Tako on na vie mjesta u knjizi govori
da ta vjeba moe biti muna, napose u
14

poetku (npr. 6. zabiljeba, br. 5), ili (u Prvome pismu): Imao sam nemalo muke s ovom vjebom, ali
sam nastavljao unato svim potekoama..." Nasuprot tome, na drugim mjestima govori da je vjeba
potpuno laka (4. pismo): potrebno se malice potruditi iako se isprva ini da je to gubljenje vremena I u
ivotopisu nalazimo ovu izjavu o lakoi puta: To
nije nipoto teko. Naprotiv - lako je... Ja ne znam
boljega i kraega puta do potpunosti..."
No, te su izjave doista samo prividno suprotne, i lako ih
je protumaiti. Napomenut u samo da su muka" i
patnja " relativni pojmovi i da ono to nam je jednom
muno drugi put izgleda lako. Tako i ovdje treba
gledati na okolnosti i kontekst u kojemu su izjave o
tekoi i lakoi puta davane Iako protivne, izreene su
svjesno. I obje vrijede. Time Lovro upuuje da je vjeba
nazonosti Boje doista lak i svakome ostvarljiv put, ali
se na njemu ipak mora ustrajati jer bez prijeko
potrebnoga truda ne moe biti ni ploda. Nije, dakle,
samo tako da bi ovjek stajao i ekao da Bog sve uini.
Nasuprot Lutherovu stavu sola gratia (samo po milosti),
brat Lovro slijedi nauk Ivana od Kria o aktivnom i
pasivnom ienju, tj. da se poetnik na duhovnom putu
mora boriti, mora biti aktivan, ali postoji vrijeme i
prilike kad ovjek treba da miruje, da ostane pasivan i
da sve prepusti Bogu, jer bi svojim upletanjem mogao
samo pokvariti Boji posao u dui. I Lovro, na vie
mjesta, istie da ovjek samo svojim moima ne moe
mnogo postii na duhovnom putu, ako mu Bog ne ukae
svoju milost (Ta' Bog se ne moe prisiliti"). To je
milost kojom Bog daruje samo izabrane." Ali, tko su
izabrani? Lovro nastavlja: Za utjehu svima koji se
odluuju na ovu svetu vjebu - Bog, po pravilu, daje
ovu milost onome tko se priprema da je primi." Dok je
leao na samrtnoj postelji, jedan ga od znanaca zamoli
da mu isprosi od Boga molitveni duh. Lovro na to ree:
Da, ali vi morate sami od sebe tome pridoni15

jeti: teite postojano da sebe uinite prijemljivim za

to."
Misao je Lovrina jasna: ovjekovo ostvarenje, ovjekovo spasenje (koje se sastoji u trajnom suivotu s
Bogom, ne samo na nebu nego i na zemlji) ne postie
se samo ni ovjekovim moima niti samo Bojom
milou. T$ Bog ne eli oduzeti ovjeku slobodu; Bog
eli ovjeka-suradnika, koji sam stvara, koji sam odluuje i opredjeljuje se. U brata Lovre opaamo, dakle, onu dimenziju koja se u suvremenoj teologiji opet
sve jae istie: zajednitvo ovjeka i Boga radi spasenja svakoga pojedinca.
7. Tema patnje
Tema patnje i trpljenja vrlo je esta u spisima brata Lovre, te zavreuje da je, koliko nam je mogue,
razmotrimo i da upozorimo na mogua teka mjesta" koja bi mogla itatelja navesti da Lovrin govor o
patnji shvati potpuno razliito negoli je on elio.
Ve smo istakli jednostavnost i iskrenost brata
Lovre. On se ne razbacuje rijeima, ne obeava Bogu
kule i gradove" pa da onda jaue i ali se zbog najmanje boli ili nepravde. Ne. U13. pismu, kao i u 2.
razgovoru, on poteno veli da, svjestan svoje slabosti,
ne eli moliti Boga da mu poalje patnje. Iako e
takva izjava, moda, iznenaditi neke pobone ui,
nama se ona ini iskrenom i vrlo ljudskom Iz nje se
dade naslutiti da on nije nikakav srednjovjekovni trapljenik, a jo manje mazohist koji bi uivao u patnjama. Kao i svi mi, kao i sam Isus, i Lovro bi da ga mimoie gorki kale. To nije nikakva kukavnost; to nije
pobuna protiv Boga koji daje patnje; to je prirodan
osjeaj ovjeka. Lovro je, dakle, kao i svatko drugi,
elio zaobii trpljenje, ali, istodobno, on istie da e
ga prihvatiti ako ga ikad Bog poalje jer ono tada ima
smisao. Ako se Bogu svidi da on trpi, spreman je
trpjeti do Sudnjega dana", jer Bog najbolje zna to
nama koristi". Patnja, po bratu Lovri, nije, dakle,
16

neto pozitivno samo po sebi, nije neto za to treba

moliti; ali, ako nam je ve Bog priputa, onda je treba
doivjeti kao milost, kao dar koji slui za nae dobro, i
treba je rado podnositi iz. ljubavi prema Bogu. U 12.
pismu pie: Ljudi u svijetu ne shvaaju ovu istinu.
Tome se ne udim jer oni pate kao ljudi ovoga
svijeta, a ne kao krani. Oni bolest gledaju samo
kao naravnu muku, a ne kao od Boga ukazanu milost.
I jer je gledaju takvim oima, nalaze u njoj samo
okrutnost i odvratnost. Ali, tko bolest prima iz Boje
ruke i promatra je kao djelo njegova smilovanja, kao
sredstvo svoga spasenja, on gotovo uvijek nalazi
veliko olakanje i utjehu."
Posebnu vrijednost Lovrinim rijeima daje njihova autentinost, njihova proivljenost. On o trpljenju
nije samo lijepo govorio nego je svoje patnje na isti
nain i prihvaao.
Uz unutarnje muke i rane zadobivene u ratu, Lovni
su muile i druge tjelesne nedae. Doivotna posljedica ranjavanja bila je hromost, tako da se za jednog putovanja, kao to sam opisuje, na brodu mogao
kretati samo kotrljajui se preko baava (2. razgovor).
Oko 25 godina muila ga je kostobolja (iijas), a
potkraj ivota upala porebrice zadavala mu je velike
bolove. Sve je to podnosio strpljivo i bez pritube.
etiri zadnja pisma koja je pisao pred samu smrt puna
su rijei utjehe za druge, a da u njima uope ne
spominje svoje patnje. Postojanost njegova srca bila
je velika i ganutljiva. Imam samo jednu patnju",
rekao je, ,,a ta bi bila ako bih bio bez patnje." Jedan
brat, koji je posljednjih dana bdio uza nj, elio mu je
raznim panjama olakati muke. Lovro mu se jednom
obrati: Brate, hvala ti na tvojoj dobroti. Ipak te
molim, pusti me malo da trpim za ljubav Boju." Kad
su napadi boli postajali ei, molio je Lovro rijeima
51. psalma: isto srce stvori mi, Boe, i duh
postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica
svojega i svoga svetoga duha ne uzmi od mene! Da17

ruj mi dobro svojega spasenja i uvrsti me duhom

spremnim!" Do posljednjega trenutka ostao je svjestan, pribran i predan Bogu. Vjeba nazonosti Boje,
koju je djelatno izvravao 40 godina, pokazala je svoju
blagodat i u zadnjim trenucima: na prirodan nain
povezavi unutranju sabranost s radom za zajednicu,
bez ikakva gra i smrtne borbe, brat Lovro poao je k
Onome Kojeg je itava ivota ljubio.
8. U oima suvremenika

Zbog njegovih vrlina Lovru su, ponajvie, cijenila

subraa u samostanu. Ali, njegov savjet i miljenje
nisu traili samo oni: i tuinci su dolazili razgovarati
s njim i traiti pomo. Meu njima je i opat Beaufort,
koji e, ocjenjujui da je potrebno upoznati to vie
ljudi s idejama brata Lovre, ve prve godine poslije
njegove smrti sabrati i objaviti njegove spise. Njemu
imamo zahvaliti da nam je barem neto od toga
sauvano. U tom se prvom izdanju veli da je sam brat
Lovro katkad rado pisao raspravice i pravio biljeke,
ali je te zapise, iz skromnosti i poniznosti, brino
skrivao od drugih, a najee bi ih unitavao im bi ih
napisao. Opat Beaufort dolazio je izdaleka (Belgija),
razgovarao s Lovrom i, kao to sm veli, zapisivao
razgovore odmah im bi ga napustio (vidi poetak
ivotopisa).
Da bi se izbjeglo ponavljanje, donijet emo samo
nekoliko navoda prvoga izdanja (1692), koji se ne
nalaze u izdanju iz 1694 (iz kojega je uzet ivotopis
na kraju knjige), a koji nam dobro oslikavaju kako su
brata Lovru gledali i doivljavali suvremenici:
Brat Lovro bio je miroljubiv i uvijek pouzdan; bio
je jedan od najboljih ljudi na svijetu. Njegovo dobro
lice, njegovo prirodno, prijateljsko bie, njegov
jednostavni i skromni nain osvajali su otprve panju
i povjerenje onih koji su ga poznavali. Tko se ee
susretao s njime, uvijek je iznova dobivao dokaze
njegova izvanrednog potenja i neuobiajene dobro18

te. On je izbjegavao da privlai pozornost na sebe.

Uvijek je uvao temeljnu slogu zajednikoga ivota.
Brat Lovro nije cijenio onaj strogi i mrani nain
koji slui samo tome da ulije strah blinjima. Nije
pripadao ljudima koji ne ele nikad popustiti i koji
misle da se ne moe biti poboan i istodobno srdaan
i prijazan. On se nije pretvarao, nije se ukraivao,
bio je ovjean prema svakome, uvijek iskren brai i
prijateljima; nije oekivao da ga oni zapaze. elio je
biti nepoznat i ivjeti u skrovitosti.1"
Iako je u samostanu obavljao, tako rei, najnie
poslove (kuhinja, postolarija, prosjaenje), njegova ga
radost nikad nije naputala. O njegovu radu u kuhinji
nalazimo u istomu vrelu: Iako je njegov posao bio
naporan i muan - esto je radio za dvojicu - nikad
ga nisu vidjeli u urbi i hitnji. Uvijek je ostajao miran,
za svaki je posao uzimao prijeko potrebno vrijeme i
pri tom uvijek bio tih i skroman. Marljiv, ali ne
ubijajui se radei, slijedio je svoj posao ostajui uvijek
u ravnotei duha i u svojem niim pomuenom miru.
Tu je slubu obavljao, s velikom ljubavlju za blinje,
tridesetak godina."
Oito je brat Lovro smatrao da one poslove koje
smo obino navikli raditi za sebe treba da radimo za
Boga. Sve ine, sve poslove koje nam donosi nae zanimanje - sve valja initi iz ljubavi prema Bogu. Posve je svejedno da li radimo ovo ili ono kad je to za
Boga. Ne gledaju se djela nego ljubav koja iz njih zrai.
U Drugom razgovoru Lovro veli: Zadovoljan sam
ako iz ljubavi prema Bogu smijem podii jednu slamku s poda." Zatim u etvrtom razgovoru: Bog ne
gleda kao mi na veliinu djela, nego na ljubav s kojom
se djelo ini."
No, naglaujui vertikalu, tj. da sve treba initi iz
ljubavi prema Bogu, Lovro niti zaboravlja niti zanemaruje horizontalu, ljubav i rad za brata ovjeka. O
tome govori isto vrelo: On je djelovao imajui po19

vjerenja u istinitost onoga to na Gospodin veli u

Evanelju: to ste uinili najmanjemu od moje brae,
meni ste uinili. Zato se on posebno trudio u svim
slubama koje je obavljao nesebino sluiti svojim
blinjima. To vrijedi, prije svega, za njegovu slubu u
kuhinji... Pomogao je siromanima u nevolji koliko
god mu je poloaj omoguivao. Tjeio ih je u brigama
i stajao uz njih savjetom.. Ukratko: blinjima je
ukazivao samo dobro i nikada zlo. "
9. Povezanost s karmelskom batinom
Misao brata Lovre potpuno se temelji na zasadama
njegovih redovnikih pretea Terezije Avilske i Ivana
od Kria i, ujedno, na autentian nain prethodi mladoj karmelskoj duhovnosti, koja e se dalje, uvijek u
istom duhu, graditi u ivotu i djelima Terezije od Lissieuxa, Elizabete od Presvetog Trojstva, Edith Stein i
drugih velikana i velikanki. Bilo bi potrebno temeljitije prouavanje srodnosti i povezanosti Lovrinih ideja
s milju spomenutih oblikovatelja karmelske duhovnosti. Ovdje emo se ograniiti samo na to da istaknemo nekoliko toaka zajednikih njima i bratu Lovri
i da tako pokaemo da je njegova misao nicala i rasla
u istoj spiritualnoj tradiciji.
Sam veli da je, nakon obraenja, primao od Gospodina mnoge izvanredne darove, kao to su uzvieno
doivljavanje Boga, trajan mir i neprekidna radost,
ekstaze i izvanredne milosti, ali da, unato svemu,
njegova pobonost ne tei tome. Kao i Ivan od Kria,
brat Lovro odbija te Boje darove ne elei njih nego
Boga samoga. U drugom razgovoru on ak govori o
borbi due i Boga: Bog dui daruje milosti, a ona nijee da bi to to prima bio Bog. Jasno naziremo misao
da motiv ovjekova biti dobar" ne smije biti Boji
dar nego Bog sam; dobro" treba initi ne da bih od
njega neto primio nego iz iste ljubavi prema njemu.
20

Nauk o tamnoj noi - koji je jedna od najznaajnijih crta Ivana od Kria - iako ga nigdje izriito ne
spominje, jasno uoavamo u spisima brata Lovre.
Tamnu no i oba duhovna ienja o kojima govori
Ivan od Kria brat Lovro osobno je proivio i o njima
govori u prvome licu. Nakon dugotrajnog i munog
ienja, u kojem se oslobaao od sebe sama i potpuno
se povjerio Boanskoj volji, napokon se osjetio
potpuno slobodnim i doivljavao trajnu nazonost
Boju u svojoj dui.
Kao Ivan od Kria, i on istie nezamjenljivost teolokih kreposti na duhovnom putu. U Prvoj zabiljebi pie: Sve je mogue onome koji vjeruje, vie onome koji se nada, jo vie onome koji ljubi, a najvie
onome koji se svaki dan trudi oko ovih triju kreposti i
u njima ustraje."
Moda e tkogod prigovoriti da je lako izrei velike odluke i lijepe rijei o ljubavi prema Bogu, o
vrstoj vjeri i neugasivoj nadi u suivot s Bogom, ali
je teko preobraziti srce, ispuniti ga stvarnom ljubavlju
za Boga. Lovro to priznaje. Ipak, odluiti se treba.
Potrebno je poeti. I tu brat Lovro kao temelj, kao
poetak preobrazbe istie vjeru. Odluka
0 predanosti Bogu ne moe se stvoriti bez vjere u
njega. Vjera je prvi korak na putu do nazonosti
Boje, kao i veliki plod doivljavanja te nazonosti.
1 kao to se, s vremenom, vjebom nazonosti Boje,
ta nazonost sve opipljivije doivljava, tako raste i
postaje vra naa vjera. Na koncu toga uspinjanja
vjera napokon iezava, pretvara se u doivljenu stvarnost, kao to lijepo veli brat Lovro u Sedmoj zabiljebi: Ja vie ne vjerujem, ja vidim i doivljavam."
Takoer je uoljiva srodnost Terezije Avilske i
brata Lovre, toliko da ponekad imaju gotovo istovjetne misli. Evo nekoliko primjera. Govorei o rastresenosti, Terezija pie: Bilo je vrijeme kad se, ako bih
htjela razmiljati o Bogu ili bilo kakvu drugom dobru,
ne bih mogla zadrati ni na kojem odreenom pred21

metu... Razum hita kao pomahnitao luak kojega

nitko ne moe svezati... Ne daj, Gospodine, da vie
budem rastrgana tako te se ini da svaki komad ide
svojim putem... "/"ivot, 31, 16). Lovro o istome veli:
Isprva sam svo vrijeme odreeno za molitvu provodio suzbijajui rastresene misli i uvijek iznova zapadao
u njih... " (2. razgovor).
I u jednog i u drugog susreemo pojam sveta ludost". Terezija: Katkad me obuzme duevna ludost...
Dua mi se ini kao magaric na pai koji se hrani
samo zato to je hrana pred njim, jede je ne mislei na
nju. Tako dua u tome stanju blaguje velike milosti
Boje... Pomiljam to bi rekli oni koji me dre
dobrom i pobonom kad bi me vidjeli u ovom
ludovanju..." /"ivot 30, 16 i 18). Lovro: ...nijemo i
tajno ophoenje s Bogom... donosi mi tako veliko
zadovoljstvo i tako veliku unutranju radost, a esto i
vanjsku, te sam ponekad prisiljen, kako bih njome
ovladao, initi razne djetinjarije, koje vie slie ludosti
nego pobonosti..." (6. pismo).
I Lovro i Terezija iskusili su trenutke sue ipraznoe kad ne mogu pomoi ni knjige ni razgovori ni savjetovanja s ljudima. Terezija: Ako hoe (dua)
pomoi sebi itanjem, jednako je kao da ne zna itati... Uzela sam itati ivotopis nekoga sveca... Proitam etiri ili pet puta iste retke, ali - iako je knjiga
bila napisana na panjolskom - razumijem manje
nakon zadnjeg itanja nego nakon prvoga. To mi se
esto dogaalo... " (ivot 30,12). Lovro: Uvie sam
knjiga nalazio razne metode za put k Bogu, kao i raznovrsne upute za voenje duhovnoga ivota. Ali sam
stekao dojam da bi to prije zbunilo moj duh nego to
bi mi olakalo da naem ono to elim i to traim... "
(1. pismo).
U ivotopisu nastavlja: Premalo je ako pokuavamo Boga ljubiti i upoznati samo po onom to nam
knjige o njemu kau, ili po onom to mi u sebi
22

pronaemo na temelju nekoliko pobonih misli ili

sitnih prosvjetljenja. Svoju vjeru mi moramo probuditi na ivot... "
Ima stanja u ovjeku koja su neizreciva, koja se,
unato elji, ne daju oblikovati u rijei i o kojima drugi
ljudi mogu samo nasluivati. Zbog toga je uzaludno,
ak i nepotrebno, razgovarati o tome s drugim
ovjekom, jer je to podruje nae najdublje
unutranjosti, podruje gdje se mogu razumjeti samo
pojedinac i Bog. Ako se ta stanja due ipak pokuaju
prenijeti drugima, ne samo da se obino stjee dojam
da nas drugi ne razumiju nego se raa i osjeaj da smo
izdali dio sebe, da smo desakralizirali neto sveto u
sebi. Nakon tih razgovora jo se vie osjea praznina i
nezadovoljstvo kojih smo se eljeli osloboditi i jo
mutnije biva ono to smo htjeli razbistriti. To duboko
duevno iskustvo susreemo i u Terezije Avilske i u
brata Lovre. Lovro: ...Neiscrpna dobrota Boja
ulijeva mi pouzdanje da me on nee nikad posve ostaviti
i da e mi dati snage da podnesem svako iskuenje koje
mi pristupi. Zato se ne bojim i mislim da nije nuno
raspravljati s drugim ovjekom o stanju moje due.
Kad sam to pokuavao, bio sam poslije toga jo
nesigurniji negoli prije razgovora..." Slino osjea i
Terezija: Razgovaram li s kime u takvom stanju, jo je
vee zlo...(ivot 30,12).
Nama je danas razumljivo samo od sebe da nije
prijeko potrebno, da bi se sluilo Bogu, da svi postanu
sveenici, redovnici ili asne sestre. Ali, nije bilo
uvijek tako. esto se mislilo i govorilo o tzv. svetim
zanimanjima", koja bi, za razliku od drugih, trebala
omoguiti spasenje", svetost. Bilo je potrebno da II.
vatikanski sabor, u petom poglavlju dogmatske
konstitucije Lumen gentium, govorei o svetosti,
posebno naglasi da su svi pozvani na svetost, svatko
u svome zanimanju, u svojim uvjetima i ivotnim okolnostima. Svaki je poziv jednako vrijedan i spasonosan" ako se obavlja na pravi nain: u skladu s vlasti23

tom savjeu, prirodnim zakonima i Bojom objavom.

Dakle, tko odlui ozbiljno sluiti Bogu, ne mora nuno mijenjati zanimanje i postati, moda, redovnik ili
sveenik: put do svetosti", savrenosti" i spasenja" on moe jednako tako ostvariti vrei savjesno
svoje zanimanje iz ljubavi prema Bogu
Tu revolucionarnu" misao jasno su izrazili, jo
prije trista godina, Lovro i, prije etiristo godina,
Terezija. Lovro: Ja ne znam boljega puta k Bogu od
ovoga: vri to to ti tvoj poziv svaki dan nalae, ali ne
samo zato da bi te ljudi hvalili, nego - koliko je to u
tvojoj moi - jedino iz iste ljubavi prema Bogu..." (4.
razgovor). Slino pie i Terezija: Mislila sam: to bih
mogla raditi za Boga i domislih se da se prvo moram
odazvati svome pozivu..." (ivot, 32, 9).
Veina nas ima, takoer, pogreno miljenje da
savjesno sluiti Bogu znai initi neka velika" djela,
izgovarati kilometarske molitve ili se izlagati pustinjakom trapljenju. Rijetko nam pada na pamet da
je tajna povezanosti s Bogom u ovome: male stvari,
ono to se svaki dan ini, initi za Boga. Jer, Bog ne
gleda kao mi na veliinu djela nego na ljubav s kojom
se djelo ini" (4. razgovor).
Dakle, svaki in, bila to sitnica ili krupnica, treba
da bude proet milju na Boga, valja da bude izraz ljubavi prema njemu. Bog mora imati mjesta u svakome
mojemu inu - malome i velikome: tek je tada on
doista nazoni Bog, prisutni Bog. Tu jednostavnu, a
ipak duboku i uputnu istinu spoznali su i Terezija i
brat Lovro. Terezija: Unutarnja me pobuda potie
da u bilo emu sluim Bogu, pa kad ne mogu initi
nita vie, kitim slike cvijeem i granicama, metem,
ureujem kapelu..."(ivot 30, 20).
U brata Lovre i u ovim navodima fascinira jednostavnost izraavanja i, istodobno, dubina misli: po
tome se on razlikuje od veine onih koji su pisali u to
doba, tj. strogo znanstveno, metodino, s pomno de24

finiranim pojmovima i zato suhoparno i teko razumljivo izvan kruga struno obrazovanih. Takvim se
nainom pisanja, da spomenemo samo jedan primjer,
sluio brat Ivan od sv. Samsona, takoer karmelianin. On je bio obrazovan i pod utjecajem sjevernjakih mistika, te se izraavao tekim jezikom. Sposobnost da se izrazi jednostavno, a da pri tom njegova
misao ne bude plitka, ili banalna, velika je vrlina brata
Lovre: on je svima pristupaan
10. Uitelj molitve
Trijeznost i razboritost Lovrina govora o molitvi,
kao i njegovo veliko molitveno iskustvo, obvezuju nas
da ukratko promotrimo i ovu temu. Na vie mjesta on
govori o molitvi na nain koji se moe uiniti previe
smionim ili, u najmanju ruku, neobinim. Tako, npr., u
Treem razgovoru: ,,U svojim sam svakidanjim
poslovima sjedinjeniji s Bogom negoli kad se u
molitvene sate povlaim od posla. Nakon njih obino
se vraam s velikom suhoom duha."
Okomljuje li se brat Lovro ovdje na propisano molitveno vrijeme, ili je posrijedi togod drugo? Nakon
svega to smo o njemu doznali pouzdano je da nije
posrijedi pobuna te vrste. Ali, brat Lovro nije bio slijep. On je uoavao pojave formalizma pri obavljanju
propisane" molitve - u drugih i u sebe. Istodobno je
toliko poten i hrabar da to prizna. Kao to se bolest
moe lijeiti tek onda kad se dijagnosticira, tako se i
protiv te nesavrenosti moe boriti tek poto je
priznamo. Zbog toga u njega nalazimo udnu"
preporuku kao lijek: preporuuje da se ovjek ponekad prene i da se sjeti Boga ne samo u rastrojenosti
dana nego i za tih propisanih molitava, pri kojima
mole samo usne a misli su vrlo esto na nekoj drugoj
strani. Zahvaljujui toj vjebi, s vremenom prisjeanja
postaju ea, dok, napokon, ne postanu neprekidno
sjeanje - trajni osjeaj da je Bog nazoan. Stjecanje
trajne svjesnosti o nazonosti Bojoj, o kojoj Lovro

25

toliko govori, nije nita drugo nego prava, trajna i

savrena molitva. Tako u Lovre rije molitva gubi
staro znaenje: odreeni in i odreene rijei u odreeno vrijeme. Lovro, dakle, ne die glas protiv molitvenih sati koji su unaprijed odreeni; on eli da se ona
povezanost s Bogom koja bi morala postojati u te sate
proiri na svo ostalo vrijeme dana, da prome sav rad,
sve ine, sav ivot, kao to veli u etvrtom razgovoru:
Jednako smo obavezni biti sjedinjeni s Bogom u
vrijeme rada radom i u vrijeme molitve molitvom. "
11. Opis spisa
Ovaj prijevod sadri sve razgovore, zabiljebe i pisma koji se nalaze u oba prvotna izdanja (1692. i
1694), i to neskraena i, koliko je bilo mogue, po
slijedu nastajanja.
Razgovori. etiri razgovora oznaena su ovim datumima: 3. kolovoza 1666, 28. rujna 1666, 22. studenog 1666. i 25. studenoga 1667. Sugovornik brata
Lovre bio je, gotovo je sigurno, opat Beaufort, koji je
odmah nakon razgovora biljeio odgovore brata Lovre
na razna pitanja.
Zabiljebe. Ne moe se potpuno pouzdano odrediti
kad je brat Lovro nainio ovih sedam zapisa u kojima,
za razliku od drugih spisa, sreeno i sustavno izlae
osnovnu misao. Najvjerojatnije su nastali izmeu
1667. i 1690. Te zabiljebe prvi su put objavljene u
ve spominjanom izdanju iz 1692, pod naslovom
Temeljna naela duhovnosti" (ili drukije
prevedeno: Duhovna naela", ,,Maximes spirituelles", Geistige Grundstze"). Prva zabiljeba ponavlja
neke misli iz etvrtoga razgovora.
Pisma. Od 16 pisama, koliko ih je ouvano, 12 ih
je upueno jednoj redovnici. Peto, osmo i jedanaesto
upueni su nekoj gospoi, dok se esto prilino razlikuje od ostalih. Pisano je kao opiran izvjetaj o
26

duhovnom putu autorovu, iz ega, kao i iz razgovora,

zakljuujemo da su Lovri bila postavljena neka pitanja i upuivani stanoviti prigovori. Izrazi su, oito,
birani i, na Lovrin jednostavan nain, dobro promiljeni. Pismo je upueno duhovniku od kojeg Lovro
eli uti miljenje o svojim duhovnim iskustvima i
shvaanjima.
ivotopis. Sadri mnoge rijei brata Lovre i objavljen je u drugom izdanju iz 1694. Njegov tvorac, opat
Beaufort, osobno je poznavao Lovru 25 godina. Biografiju koja je pratila prvo izdanje iz 1692. ne donosimo (da izbjegnemo ponavljanje) u cijelosti, nego samo
dijelove koji nisu sadrani u ivotopisu na kraju
knjige. Te dijelove sadri ovaj prikaz u dijelu ,,U oima suvremenika".
****
Moglo bi se jo mnogo pisati o bratu Lovri i o njegovim spisima. Ipak se nadam da e itatelj i na temelju ovoga prikaza moi stei osnovni uvid u osobnost i
misao brata Lovre. Zavrit emo s odmjerenim komentarom kojim je bavarski radio popratio njemako
izdanje knjige: Ova poruka radosti, koja se opet
pojavljuje u novom izdanju, neprestance nalazi nove
prijatelje. Nicolas Herman (1608-1691), koji je pod
imenom brata Lovre ivio u samostanu bosonogih
karmeliana u Parizu i ondje radio ponajvie kao
pomonik u samostanskoj kuhinji, pripada, oito, onim
rijetkim pojavama koje - jer su svoju sposobnost vezale
za radost, jednostavnim povjerenjem prema svijetu odgovaraju duhu sv. Franje i pape Ivana istodobno.
Njegova ljubav prema blinjima, s kojom je on svaki,
najnii i najmuniji posao dovravao vedra srca,
podsjea na bratsku ljubav i zajednitvo prvih krana,
o emu se danas opet moe esto uti u razgovorima
nae mladei..."
27

LITERATURA:
1. Friedrich EICHLER, Einletung fr das
Buch Nicolas Herman, Die wahre Freude", Arche,
Zrich 1969.
2. Bruder Lorenz, Karmelit - Du bist mir
nahe", Mnchen 1979.
3. L'experience de la Presence de Dieu, izdano 1948. u nizu ,,La Vigne du Carmel".
4. Predavanja dra Raimunda Bruderhoffera,
austrijskog provincijala OCD, odrana u Beu u travnju 1981.

PRVI RAZGOVOR

Brata Lovru vidio sam prvi put 3. kolovoza 1666.

Tom mi je zgodom pripovijedao kako se zbilo njegovo
obraenje:
Bog mi je ukazao posebnu milost kad me je, u
dobi od osamnaest godina, obratio k sebi. Jednoga
zimskoga dana promatrao sam stablo koje je izgubilo
lie i bilo posve ogoljelo. Tada sam pomislio da e
na proljee drvo opet procvasti i na jesen uroditi plodom. U tome trenutku doivio sam dubok osjeaj
providnosti i svemoi Boje. Taj dogaaj nisam nikad
zaboravio. On me posve oslobodio od svijeta i zapalio
u meni takvu ljubav prema Bogu te ne mogu rei je li
ta ljubav, u ovih etrdeset godina koliko mu sluim,
uope mogla postajati veom.
Sluio sam tada kod rizniara M. de Fieubeta. Bio
sam grub, nevjet momak koji je lomio sve ega bi se
dotakao.
U samostan sam doao vjerujui da u u njemu
imati priliku ispatati za gluposti i pogreke koje sam
bio uinio. Htio sam svoj ivot i sve svoje radosti
rtvovati Bogu. Ali Bog me razoarao u toj elji:
u samostanu sam, naime, uvijek bio radostan i zadovoljan. Zato sam esto znao rei Bogu: Ti si me iznenadio!
Trebalo bi da svi mi svaki dan, svaki sat, budemo
proeti Bojom nazonou, to jest uvijek i stalno da
budemo povezani s njime. Nije li glupo zapostavljati
razgovor i openje s Bogom i, umjesto toga, biti zaokupljen kojekakvim igrarijama i tricama! Ako duu
ispunimo uzvienim poimanjem Boga i ako mu se
ozbiljno predamo, nai emo veliku radost.
31

Svoju vjeru moramo probuditi na ivot. alosno je

to, umjesto da prihvatimo vjeru kao nit vodilju svoga
ivota, gubimo vrijeme u sitnim pobonim vjebama
koje nisu trajne. Ovaj put vjere jest u duhu Crkve i on
nas vodi do velike savrenosti.
Potrebno je, jednom za svagda, potpuno se predati
Bogu i svoju sreu traiti samo u tome da se ispunja
njegova volja. Onome koji se uistinu njemu predao
svejedno je da li ga Bog vodi kroz patnju ili kroz radost. Bogu moramo ostati vjerni i onda kad dou sue,
po njima nas on kua da li ga doista ljubimo. Upravo u
tim iskuenjima imamo najbolju priliku njemu se
potpuno predati. Jedan jedini in takva nesebina
predanja dovoljan je da nam u duhovnom ivotu
omogui velik korak naprijed.
Svaki dan sluam o nevoljama i grijesima svijeta, ali
ja time nisam zgranut. Naprotiv: ini mi se zadivljujue da se ne dogaaju jo mnogo gore stvari, kad pomislim za to je sve ovjek sposoban. Umjesto da se
estim na ovjeka - molim za njega. Sve drugo preputam Bogu. 0 zlu u svijetu, dakle, ne brinem mnogo
jer znam da Bog moe zlo koje ljudi ine preobraziti u
dobro, onako kako se njemu svia.
Ako elimo postii to da se Bogu predamo onako
kako on od nas oekuje, tada moramo brino paziti na
sve pobude svoje nutrine, napose na nae strasti koje
se rado umijeaju i u duhovno i u tjelesno djelovanje.
I na tome podruju Bog rasvjetljuje svakoga koji
uistinu eli njemu pripadati.
Ako je to tvoja nakana, moe me posjeivati kad
god hoe. Tada se ne mora bojati da e mi biti na
teret. Ali, ako to nije tvoja nakana, molim te: ne dolazi
vie k meni.

32

DRUGI RAZGOVOR

28. rujna 1666. U svemu sam nastojao biti voen

jedino istom ljubavlju prema Bogu i nikakvom
drugom eljom. Otkako sam kao svrhu svega svojega
djelovanja uzeo: sve vriti iz ljubavi prema Bogu, vie
se ne brinem o tome hou li biti proklet ili spaen. Od
tada se dobro osjeam. Zadovoljan sam ako iz ljubavi
prema Bogu smijem podii jednu slamku s poda. Od
njega ne traim darova; traim samo njega i nita
drugo.
Ovaj stav due doveo je dotle da mi je Bog pruio
beskrajne milosti. Ali, kad god bih primao te plodove,
govorio sam sm sebi: sve to nije Bog. Iz vjere se, naime, zna da je Bog beskrajno vei i potpuno drukiji
od onoga to se osjea. Tako se zamee udesna
borba izmeu Boga i due: Bog dariva, a dua porie
da je to to ona prima - Bog. U toj borbi dua je kroz
vjeru silno jaka, ak jaa nego Bog: jer Bog nikad nije
mogao tako mnogo dati da dua ipak ne bi mogla rei
da to to on daje - nije on sam.
Ekstaze i ushite susree samo ona dua koja se raduje daru, koja ga ne odbacuje i koja se, neovisno o
daru, rado okree Bogu. To, moda, iznenauje, ali
se nita ne moe iznuditi: Bog je Gospodin.
Bog plaa sve to se za njega ini, i to tako brzo
i tako obilno da sam katkad elio sakriti pred njim
ono to inim iz ljubavi prema njemu, kako ne bih
d njega primio plau i tako se mogao radovati da
mi uinio neto isto za Boga.
Ja sam dugo trpio duevnu muku vjerujui da sam
izgubljen. Nijedan ovjek na svijetu nije mi mogao izbiti iz glave to miljenje. Ipak, na kraju sam odluio
hrabro rei Bogu: Gospodine, odluio sam se na religiozni ivot jedino iz ljubavi prema tebi. Uvijek sam
33

se trudio initi sve samo za tebe. Sad neka bude sa

mnom to bude. Bio proklet ili spaen uvijek u
nastaviti sve initi iz iste ljubavi prema tebi. Tako u
barem u jednome dobro postupati: do svoje smrti
davati sve od sebe kako bih tebe ljubio. Ova zebnja
trajala je etiri godine i u to sam doba mnogo patio.
Otkad je to prolo, ne mudrujem vie ni o raju ni o
paklu. Sav moj ivot jest jo samo savrena sloboda i
trajna radost. Svoje grijehe postavljam izmeu sebe i
Boga da bih mu time rekao da ne zasluujem njegove
milosti. Ali, Bog mi, unato tome, i dalje nastavlja
ukazivati milost. Katkad me on uzima, da tako kaem, za ruku i vodi me pred itav nebeski dvor. Meni
tada biva jasno kako sam bijedan ja kojemu on s
radou prua svoje milosti.
Isprva se treba malo napregnuti da bi se stvorila
navika stalno se okretati Bogu i polagati mu raun o
svemu to se ini. Ako se samo malo potrudimo, osjeat emo se k tome privueni ljubavlju, bez prisile.
Nakon lijepih dana koje mi je Bog darovao oekujem takoer i svoj dio muka i patnji. Ali, o tome se ne
brinem: znam da sam svojom mou nita ne mogu.
Bog e mi dati snage da sve podnesem.
Pri poinjanju kojega posla okreem se, poput djeteta, Bogu i kaem mu: Moj Boe, ja neu biti kadar
to dovriti ako mi ti ne pomogne. Tada odmah osjetim i vie snage negoli mi je potrebno.
Jesam li pogrijeio i zanemario svoje dunosti, tada to priznam pred Bogom i jednostavno mu kaem:
Gospodine, kad bi ti mene prepustio meni samome, ja
nikad ne bih ni bio sposoban drukije initi negoli
grijeiti. Samo ti moe sprijeiti da ne padnem i samo ti moe ispraviti to je naopako u meni. Nakon
toga ne uznemirujem se vie time.
S Bogom moramo razgovarati vrlo jednostavno.
Govoriti mu posve iskreno i otvoreno. Moliti za njegovu pomo u svemu to susreemo. On nas nikad nee iznevjeriti: ja sam to esto iskusio.
34

Prije nekoga vremena bio sam poslan u Burgundiju gdje je trebalo da nabavim vino za na samostan.
Taj mi je nalog bio vrlo neugodan. Prvo: jer se ni najmanje ne razumijem u poslovne stvari, a drugo: jer
sam na jednu nogu hrom, tako da sam se na brodu
mogao kretati samo kotrljajui se preko baava. Rekao
sam Bogu: Gospodine, to je tvoj posao i ti to mora
izvesti! I doista stvar se svrila dobro. Lani sam
poslan po istom poslu u Auvergane. I opet je sve bilo
u najboljem redu. Ne mogu rei kako se sve zbivalo,
ali, svakako, nisam to ja uredio.
Jedan drugi primjer: po naravi sam vrlo nesklon radu u kuhinji. Ipak sam se nauio i tamo sve raditi iz
ljubavi prema Bogu. Molim ga u svakoj prilici za
milost da mogu ispuniti svoje dunosti. Tako mi je taj
posao u ovih petnaest godina, koliko sam do sada
proveo u kuhinji, bio vrlo lak. Sad sam u postolariji i
ondje mi se vrlo svia. Ali, u svako sam doba spreman
predati taj posao, kao, uostalom, i svaki drugi posao,
jer se u svakome radujem ak i najneznatnije stvari
initi iz ljubavi prema Bogu.
Vrijeme koje je odreeno za molitvu ja ne razlikujem
od ostaloga vremena. Ako mi otac prior zapovjedi, ja se
povlaim na molitvu, iako mi nije potrebno posebno
vrijeme za molitvu, jer me ni najvei posao ne moe
omesti u povezanosti s Bogom.
Budui da znam da Boga moram ljubiti u svim
stvarima i budui da se trudim tu dunost ispunjavati,
nije mi potreban duhovni voa koji bi me na to
upuivao. Naprotiv: ispovjednik, koji e me osloboditi
od grijeha, uvijek mi je potreban, jer vrlo jako osjeam
ozbiljnost svojih propusta. Ipak, oni me ne
obeshrabruju. Priznajem ih pred Bogom, ne branim se
i ne pokuavam se opravdati. Nakon toga se vraam
uobiajenoj vjebi ljubavi i klanjanja.
Kad sam u brigama, nikoga ne pitam za savjet i
nikome se ne jadam. Dosta mi je po svjetlosti vjere
znati: Bog je tu. Zadovoljan sam to smijem raditi
35

za njega, a ostalo neka doe to hoe. Rado u podnijeti sve tekoe iz ljubavi prema njemu kojemu zahvaljujem svoje sadanje dobro stanje.
Beskorisne misli mogu sve upropastiti. S njima poinje muka. im primijetimo da one nisu prijeko potrebne za posao koji obavljamo, ni za na spas, moramo biti oprezni i suzbiti ih te se vratiti naem openju s Bogom. Tada e nam ii dobro.
Isprva sam svo vrijeme odreeno za molitvu provodio suzbijajui rastresene misli i uvijek iznova zapadajui u njih. Nikad nisam uspio moliti po odreenim formulama, kao to se esto ini. Iako sam
isprva i tako pokuavao moliti, poslije sam odustao
od toga jer je sve postalo drukije. Ne znam kako se
to zbivalo i o tome mi nije mogue izvijestiti.
U to sam doba raunao s time da u uvijek ostati
novak; nisam vjerovao da u biti priputen zavjetima.
injenicu da su moje dvije godine ve prole nisam
mogao shvatiti.
Nisam dovoljno odvaan da bih od Boga molio patnje i ne bih elio primiti ih na sebe. Ali, dobro znam
da sam ih zasluio. Ako mi ih Bog poalje, on e mi
dati i snage da ih podnesem. Sva djela pokore i sve
druge vjebe mogu imati samo jednu svrhu: da se ovjek kroz ljubav sjedini s Bogom. 0 tome sam puno
razmiljao te sam shvatio i iskusio da je najkrai put
koji izravno vodi do Boga vjebati se u ljubavi i sve
vriti iz ljubavi prema Bogu.
Potrebno je dobro razlikovati ine razuma od ina
volje. Ono to inimo svojim razumom ne vrijedi pred
Bogom onoliko koliko ono to voljom njemu podlaemo. Jer: ne ljubi se razumom nego voljom! A naa
prva zadaa jest Boga ljubiti i njemu se radovati. Sva
mogua trpljenja i vjebe pokore koje na sebe uzimamo ne mogu nas osloboditi ni jednoga jedinoga grijeha ako ih vrimo bez ljubavi. Oprotenje grijeha treba
oekivati po krvi Kristovoj, a truditi se moramo samo
oko toga da svom snagom svoga srca njega ljubimo.

36

ini se da Bog darove svoje ljubavi rado prua onima

koji su bili najvei grenici. To je znak njegova milosra i njegove velike dobrote.
Vie ne razmiljam ni o smrti, ni o svojim grijesima, ni o nebu, ni o paklu. Mislim samo o tome da
male stvari radim iz ljubavi prema Bogu, jer nisam
kadar uiniti neto veliko.
Kad bi me iva spaljivali, to ne bi bilo nita u usporedbi s unutarnjom mukom koju sam prije trpio, ali
takoer ne bi bilo nita ni u usporedbi s veliinom
radosti koju sam iskusio i koju jo esto doivljavam.
Zbog svega toga vie se ne bojim i ne brinem se.
Poznajem samo jedno i ljubim samo jedno: Boga!
Jedno samo elim: nikad ne grijeiti protiv njega.
Nemam obzira i ne poznam samoprijekora: uvidim li
da neto nisam pravo uinio, tada to priznam i kaem:
Gospodine, takav sam ja! Ni ubudue neu biti kadar
initi nita bolje ako mi ti ne pomogne. Ne naem U
kod sebe pogreke, zahvaljujem Bogu i opet priznajem:
to je djelo tvoje milosti.

37

TREI RAZGOVOR

22. studenoga 1666.

Temelj i poetak mojega duhovnog ivota bilo je
uzvieno poimanje Boga i stav strahopoitanja pred
njim u vjeri. Kad mi je to jednom postalo potpuno
jasno, trudio sam se pustiti po strani druge misli i sve
initi samo iz ljubavi prema Bogu. Ako ponekad due
vremena nisam mislio na njega, ipak se nisam grizao
zbog toga. Kad bih priznao Bogu svoje klonue,
vraao bih mu se s toliko veim pouzdanjem koliko je
vee bilo moje zastranjenje u zaboravu na njega.
Bogu iskazujemo ast povjerenjem koje imamo
prema njemu. to se vie u njega pouzdajemo, to ga
vie astimo i tako stjeemo velike milosti. Ne samo
da je nemogue da bi nas Bog varao, nego je, takoer,
nemogue da bi on dopustio dugo trpjeti onoj dui
koja se njemu potpuno predala i odluila sve podnositi za njega.
Ja sam dospio do toga da uvijek mislim na Boga.
Ako se u meni pokrenu druge misli i iskuenja, pratei kako nastaju, putam ih ponekad da dou blie,
jer iz iskustva znam da Bog pomae odmah. U pogodnom trenutku obraam se Bogu, i iskuenje brzo iezava.
Na temelju toga istoga iskustva, kad moram obaviti kakav posao, nikad ne razbijam glavu unaprijed.
Kad doe trenutak da se posao obavi, nalazim u Bogu, kao u istom zrcalu, sve ono stoje prijeko potrebno da bih dovrio taj posao. Otad sve obavljam u tiini, ne brinui se unaprijed kako e stvari ispasti. Ali
nije bilo uvijek tako. Dok jo nisam bio iskusio da mi
Bog u mojim zadaama sa sigurnou pomae, bio
sam vrlo zabrinut i oprezan.
38

Danas vie ne mislim na posao ak ni onda dok ga

obavljam. Moje su misli toliko u Bogu da se nekoga
posla sjetim tek poto ga zavrim a da pri tome ni sam
ne znam kako sam ga obavio. Kad ustajem od stola,
esto ne znam to sam jeo. Ali zato jedno znam: moje
su oi uprte u Boga, i sve to inim -- inim iz ljubavi
prema njemu. Zahvaljujem mu za sve to je uinio
preko mene sada i u svim drugim prilikama moga
ivota. Ali, sve to inim potpuno jednostavno i na onaj
nain koji me neprestano sjedinjuje s nazonou i
ljubavlju Bojom.
Ako me moj vanjski posao odvoji od mojih misli
na Boga, u nutrini moje due, tiho, a ipak ujno, podsjea me Bog na sebe. Pri tome ponekad postajem toliko ganut i tako zapaljen da osjeam estok poticaj
da viem, pjevam i da kao kakav mahnitac skaem
okolo.
U svojim sam svakidanjim poslovima sjedinjeniji
s Bogom negoli kad se u molitvene sate povlaim od
posla. Nakon njih obino se vraam s velikom suhoom duha.
Jasno mi je da me u budunosti ekaju patnje - i
duevne i tjelesne. Toga se ipak ne plaim. Plaim se
samo jednoga zla: kad bih izgubio osjeaj nazonosti
Boje koji me tako dugo usreuje. Ipak, neiscrpna
dobrota Boja ulijeva mi sigurnost da me on nikad
nee posve ostaviti i da e mi dati snage da podnesem
svako iskuenje koje mi on pripusti. Zbog toga se ne
bojim i otkrivam da nije prijeko potrebno raspravljati s
nekim drugim o stanju moje due. Kad sam to
pokuavao, bio sam poslije jo nesigurniji negoli prije
razgovora. Straha nikakva ne osjeam jer znam da sam
u svako doba spreman umrijeti iz iste ljubavi prema
Bogu. Potpuna predanost Bogu najsigurniji je put k
njemu, put kojim nas vodi unutarnje svjetlo.
ovjek svoju dunost mora vjerno izvravati i
zanijekati sam sebe. Ali nakon toga dolaze neizrecive
39

radosti. Ako li tada iskrsnu potekoe, dovoljno je

samo obratiti se Isusu Kristu i moliti za njegovu milost: s njome sve postaje lako,.
Mnogi nisu kadri napredovati u duhovnom ivotu
jer se zadravaju na vjebama pokore ili nekim drugim posebnim vjebama zaboravljajui pri tome glavno: da je, naime, jedina svrha i jedini cilj takvih vjebi ljubav prema Bogu. Uskoro se to poinje osjeati u
djelovanju onoga tko to zaboravlja. To i jest uzrok to
nalazimo tako malo prave kreposti.
Da bi se dolo k Bogu, nije prijeko potrebna ni
mudrost ni uenost. Samo je jedno prijeko potrebno:
srce koje je vrsto odluilo njemu se predati i njega
ljubiti vie od svega ostaloga.

40

ETVRTI RAZGOVOR

25. studenoga 1667.

Ovaj mi je put brat Lovro vrlo ivo i otvoreno
govorio o svome putu prema Bogu. Neto od toga ve
sam iznio.
Posrijedi je, prije svega, to da se jednom zasvagda
stvori hrabra i vrsta odluka i da se iskreno odreknemo
svega za to znamo da nas ne vodik Bogu. Dalje,
moramo se navii na stalno openje s Bogom, i to bez
velike tajanstvenosti, jednostavno i isto. Ve je velik
korak ako spoznamo da je Bog u naoj nutrini nazoan i
da mu se u svakom trenutku moemo obratiti. Tu emo
moliti njegovu pomo da nam u dvojbenim stvarima
oituje svoju volju, kako bismo mogli dobro izvriti one
zadae koje nam dolaze od njega. Njemu treba prikazati
poslove prije negoli ih ponemo i njemu treba zahvaliti
kad ih dovrimo. Ta stalna povezanost s Bogom
pripomae da neprestano slavimo, tujemo i ljubimo
Boga zbog njegove neiscrpne dobrote i beskrajne
savrenosti.
Iako smo greni, smijemo, oslanjajui se na beskonane zasluge naega Gospodina, s punim pouzdanjem moliti Boju milost. Bog nikad ne prestaje, u
svemu to inimo, iskazivati nam svoju milost. To
sam jasno iskusio. Njegova je pomo izostala samo
onda kad sam se ja od njega udaljavao ili ga zaboravljao moliti za pomo.
I u nastupu sumnji Bog e nam sigurno pomoi
ako nemamo druge namjere negoli njemu se svidjeti
i sve initi iz ljubavi prema njemu.
Nae posveenje nije u tome da promijenimo posao nego u tome da ono to obino radimo za sebe
same sad radimo za Boga. alosno je vidjeti kako
mnogi ljudi iz razliitih ljudskih razloga nameu sebi

kojekakva djela i tako ih obavljaju nesavreno. Oni

uvijek iznova uzimaju sredstvo za cilj.
Ja ne znam boljega puta k Bogu od ovoga: Vri to
to ti tvoj poziv svaki dan nalae, ali ne zato da bi te
ljudi hvalili nego koliko je u tvojoj moi samo iz
iste ljubavi prema Bogu. Velika je zabluda vjerovati
da se vrijeme molitve mora razlikovati od ostaloga
vremena. Ne! Jednako smo obavezni biti sjedinjeni s
Bogom - u vrijeme rada po radu i u vrijeme molitve
po molitvi.
Moja molitva nije nita drugo nego misao na nazonost Boju. Tada moja dua osjea samo jo ljubav. Ali, ni izvan vremena molitve nije nita drukije,
jer uvijek ostajem u Bojoj blizini slavei i hvalei ga.
Tako provodim ivot u stalnoj radosti. Oekujem,
naravno, da e mi Bog poslati i patnju, ali tek onda
kad mi dadne dovoljno snage podnijeti je. Vano je
samo jednom zasvagda pouzdati se u Boga i njemu se
posve predati: on nas nee razoarati.
Sve, ak i najmanje stvari neumorno inim iz ljubavi
prema njemu. On ne gleda kao mi na veliinu djela
nego na ljubav s kojom se djelo ini. Ne treba da nas
zbuni ako nam isprva sve ne polazi za rukom. Na
kraju e nam i bez svjesnog nastojanja postati
navikom svoj svakodnevni rad obavljati za Boga. Da
bismo sebe uskladili s voljom Bojom, potrebni su nam
vjera, ufanje i ljubav. Sve su ostale stvari na zemlji
kao most preko kojega se brzo ide da bi se dospjelo
jedinome cilju u kojemu se gubimo puni povjerenja i
ljubavi.
Sve je mogue onome koji vjeruje, vie onome koji
se nada, jo vie onome koji ljubi, a najvie onome koji
se svaki dan trudi oko ovih triju kreposti i u njima
ustraje.
Cilj koji moramo imati pred oima jest: ve u
ovom ivotu postati, koliko je u naoj moi, savreni
klanjaoci Boji, kao to emo biti kroza svu vjenost.
42

Odluujui se na duhovni ivot, moramo sebe ispitati do u sr svojega bia. Tko smo mi zapravo? Otkrit emo da smo svi mi, odista, grena i zabludljiva
stvorenja, koja ak ne zasluuju da se zovu kranskim imenom. Izloeni smo svakoj nevolji, i mnogi su
putovi na kojima nas nesrea vreba. Nae zdravlje, naa
raspoloenja, naa vanjska i unutarnja stanja podloni
su neprestanim promjenama. Ukratko: mi smo bia
koja Bog kroz mnotvo vanjskih i unutarnjih muka
privodi k poniznosti. Ako je tako, treba li onda da se
udimo i bunimo kad nam od blinjih dolaze razne
boli, iskuenja i napadi? Ne bi li trebalo da sve
podnosimo dotle dok se Bogu svia i da doivljavamo
sve kao dogaaje koji nam zapravo koriste?
to je vea savrenost kojoj dua tei, to joj je
potrebnija boanska milost.

43

ZABILJEBE

PRVA ZABILIEBA

Temeljna naela duhovnosti

bezuvjetno, treba Boja pomo, jer bez nje ne moe

nita. Svijet, narav i avao zajedniki vode vrlo estok i dugotrajan boj protiv due, te bi ona, unato
vlastitom trudu, bez te pomoi sigurno podlegla.
Naravi se to ini tvrdo, ali se Milost raduje i nalazi
utjehu u ljubavi koja se kroz te patnje izraava.

Sve je mogue onome koji vjeruje, vie onome koji

se nada, jo vie onome koji ljubi, a najvie onome koji
se svaki dan trudi oko ove tri kreposti i u njima ustraje.
Svaki koji je krten i koji doista vjeruje napravio je ve
prvi korak prema ostvarenju. On je na putu savrenosti
ako slijedi ova naela.
1. U svemu to se ini i poduzima mora se uvijek
imati pred oima Bog i tovanje njega. Na cilj mora
biti da ve u ovom ivotu postanemo savreni klanjaoci Boji, kao to emo biti kroza svu vjenost. Moramo vrsto odluiti s milou Bojom prevladavati sve
potekoe koje nas susreu u duhovnom ivotu.
2. Kad smo se odluili na duhovni ivot, moramo
temeljito promisliti tko smo, zapravo, mi. Tada emo
otkriti da ne zasluujemo nikakvu hvalu i da nismo
dostojni nazivati se kranima. Izloeni smo svakoj
vrsti bijede, beskonanom broju opasnosti, koje nam
ne daju mira, koje nanose tetu naem zdravlju i
naem raspoloenju, te uzrokuju da se nae vanjsko i
unutarnje stanje neprestano mijenja. Ukratko: mi smo
bia koja Bog kroz mnotvo vanjskih i unutarnjih
muka hoe privesti k poniznosti.
3. Moramo vjerovati daje, bez sumnje, za nas dobro i da se Bogu svia ako mu se prikaemo, te da boanskoj Providnosti odgovara ako smo izloeni svim
moguim ivotnim prilikama kako bismo, prihvaajui muke, patnje i iskuenja, uvijek iznova pokazivali
svoju ljubav prema Bogu, sve dok on to dri ispravnim. Bez toga podvrgavanja srca i duha volji Bojoj
ne mogu se ostvariti ni pobonost ni savrenost.
4. Dui je to potrebnija boanska Milost to je
vea savrenost kojoj tei. Njoj u svakom trenutku,
46

47

DRUGA ZABILJEBA

Vjebe koje su prijeko potrebne

za duhovni ivot
1. Najsvetija i za sve ljude koji hoe ivjeti duhovnim ivotom najprea vjeba jest: vjeba nazonosti
Boje, to jest: treba da nam bude drago ivjeti u openju s njime - svakoga trena, bez pravila, bez ogranienja, posebno u doba kunji, briga, sua, neraspoloenja, da! ak i u doba nevjere i grijeha.
2. Moramo stalno nastojati da sve nae radnje, bez
iznimke, budu, u neku ruku, kao male zabave s Bogom, ali ne izvjetaene nego onakve kakve dolaze iz
ista i jednostavna srca.
3. Sve to inimo, inimo s mjerom i imajui cilj
pred oima, bez urbe i bez prenagljenosti jer su to
znaci pobrkana duha. Suraujmo s Bogom prijateljski,
ljubazno i tiho, i molimo ga da na rad bude takav da
on moe biti zadovoljan njime. Tako usmjeravamo
svoju panju na Boga, pobjeujemo demona i
postiemo da on nema nikakve moi nad nama.
4. Za vrijeme naega rada i drugih naih djelatnosti,
kad itamo ili piemo, kao i kad se bavimo duhovnim
stvarima, da, ak i za naih izvanjskih pobonosti i
nae usmene molitve, tu i tamo, koliko moemo,
zastanimo, kao u prolasku, da bismo se u potaji sjetili
Boga i poklonili mu se u dubini srca. Ako znamo da
sve inimo pred licem Bojim i da se on nalazi u
najnutarnjijoj sri nae due, zato ne bismo, makar
ovda-onda, prekidali svoje izvanjsko bavljenje poslom, pa i samo izricanje molitve, da bismo se naas
njemu poklonili, njega hvalili, njega za neto zamolili,
njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve?
to moe biti drae Bogu nego ako tako danju
mnogo puta ostavimo stvoreno da bismo se povukli
. nutrinu i njega astili? Time se posebno suzbija
48

sebinost, koje moe biti samo meu stvorenjima i

od koje nas unutarnje obraanje Bogu nezamjetno
oslobaa.
Najposlije, mi ne moemo dati Bogu boljega dokaza
svoje vjernosti nego kad sebe vrlo esto odvraamo od
stvorenoga da bismo kratki trenutak bili sretni sa
svojim Stvoriteljem.
Ja ne tvrdim da biste vi morali vanjske stvari zauvijek ostaviti. To nije mogue. Razboritost, majka kreposti, dat e vam da naete pravu mjeru. Velim samo
da ljudi u duhovnom ivotu uvijek iznova ine pogreku ne odvraajui se pokadto od izvanjskih stvari, da
bi se u nutrini poklonili Bogu i mirno se, u tiini, radovali, nekoliko kratkih trenutaka, njegovoj boanskoj nazonosti.
Ovo zastranjivanje od teme bilo je malo podugo,
ali vjerujem daje, radi same stvari, opirnost bila prijeko potrebna. Vratimo se sad opet naoj vjebi.
5. Svi ovi ini klanjanja moraju se zbivati u vjeri.
Moramo vjerovati da je Bog doista u naemu srcu i
da ga doista moramo tovati, ljubiti, sluiti mu u
duhu, kao i to da on vidi sve to se u nama i u svemu
stvorenom sada i u budunosti zbiva. Moramo vjerovati da je Bog neovisan o svemu i da su sva stvorenja
o njemu ovisna, da je on beskrajno velik i u svakome
pogledu savren i da njemu, na osnovi njegove beskrajne savrenosti i njegove uzviene vlasti, sve pripada:
mi ljudi i sve to postoji na nebu i zemlji. On time
moe raspolagati po svojoj elji, kako u vremenu tako
i u vjenosti. Njemu s pravom dugujemo sve svoje
misli, sve svoje rijei i sva svoja djela. Ispitajmo sebe
da li se toga drimo.
6. Moramo brino paziti na to koje su nam udoredne snage najpotrebnije, a koje nam najtee padaju,
koje pogreke najee inimo i u kojim prilikama
najlake padamo. U trenucima borbe obratimo se Bogu
s punim povjerenjem i vrsto ustrajmo u nazonosti
njegova boanskoga Velianstva, ponizno mu
49

se molimo, priznajmo mu svoju bijedu i svoje

slabosti i ljubazno ga molimo za pomo. Po tome
emo u njemu nai snagu koja nam nedostaje.

TREA ZABILJEBA

Kako se Bogu moramo klanjati u duhu i

istini Tri u stvari rei o ovome pitanju:
1. Boga tovati u duhu i istini, to znai: tovati ga
onako kako se on mora tovati. Bog je duh zato se
mora tovati u duhu i istini. To opet znai: duh se na
Bogu klanja ponizno i istinito u dubini, u sreditu due
gdje to moe samo Bog zamijetiti. Ove ine tovanja
treba tako esto ponavljati dok nam oni, najposlije,
ne postanu drugom naravi. Po ovoj vjebi postaje
naa dua jedno s Bogom.
2. Boga tovati u istini znai: uvidjeti tko je Bog i
uvidjeti tko smo mi. tovati Boga u istini znai doista,
stvarno, u duhu spoznati daje Bog Onaj koji jest,
naime: beskonano savren, beskonano dostojan
tovanja, beskonano dalek od svakoga zla i ispunjen
svim boanskim svojstvima. Moe li biti ovjeka koji
ima tako malo razuma da ne bi nastojao svim svojim
snagama tovati i astiti tako velika Boga?
3. Boga tovati u istini znai takoer: priznati da
smo mi posve razliiti od njega i da on eli uiniti da
mu postanemo slini, ako mi to hoemo. Tko bi
mogao biti tako nerazborit te se i za trenutak okrenuti
od strahopoitanja, ljubavi, sluenja i neprekidne
molitve to smo duni Bogu?

50

51

ETVRTA ZABILJEBA

Sjedinjenje due s Bogom

ja djeluje na ovaj nain i volje koja ide za uicima i

ugoajima. Volja koja ide za uivanjem i ugaanjem
svoj cilj dosee odmah, u dui, dok volja ije je djelovanje ista ljubav nalazi ispunjenje jedino u Bogu
samom.

Mogu se razlikovati tri vrste sjedinjenja: uobiajeno, mogue i stvarno.

1. Uobiajeno sjedinjenje sastoji se u tome daje
dua sjedinjena s Bogom jedino po Milosti (koja se
prima krtenjem nap. prev.),
2. Mogue sjedinjenje nastaje kad se vri nekiodreeni in (in pobonosti, rtve itd. nap. prev.),
po kojem se sjedinjuje s Bogom, kad je dua zdruena
s Bogom sve dok ta radnja traje.
3. Stvarno je sjedinjenje najsavrenije. Ono je isto
duhovno. Njegovo se dolaenje osjea. Dua nije nesvjesna kao pri drugim sjedinjenjima, nego je posve
budna i njen je doivljaj ivlji od plamsanja vatre i
svjetliji od sunca nezastrta oblacima. Moe se, naravno, i u ovome osjeanju prevariti, ali to nije samo neki
jednostavni izraaj osjeaja, kao kad se, na primjer,
kae: Boe moj, ljubim te od svega srca", ili slini
izrazi. To je mnogo vie: neto neizrecivo to dua
susree, blago, smireno, sa strahopoitanjem, ponizno,
ljubazno i vrlo jednostavno neto to je nosi i tjera
Boga ljubiti, tovati ga i prigrliti s takvom njenou
koju nitko ne moe opisati i koju samo iskustvo moe
dokuiti.
4. Svi oni koji se ele sjediniti s Bogom moraju
ispitati da li je ono emu tee uivanje i slast Bojih
darova, ili je Bog sam. Svatko mora uvidjeti da je Bog
nedokuiv. Da bi se sjedinilo s njime, potrebno je
volju okrenuti od elje za duhovnim i tjelesnim
zadovoljstvima, kako bi ona, od svega osloboena,
mogla ljubiti Boga vie nego. sve drugo. Ako je volja
uope kadra dokuiti Boga, to se onda moe dogoditi
samo po ljubavi. Velika je razlika izmeu volje ko52

53

PETA ABILJEBA

O nazonosti Bojoj
1. Nazonost Boja jest upravljanje naega duha k
Bogu. Drukije reeno: posvjeenje da je Bog prisutan. Ono se moe zbivati snagom mate ili snagom
razuma.
2. Znam ovjeka koji se etrdeset godina u duhu
priuavao na nazonost Boju, koju on oznauje i
mnogim drugim imenima. Pokatkad je naziva Jednostavnim inom, kadto Tamnim motrenjem ili sveobuhvatnim i ljubaznim pogledom na Boga, a ponekad
opet Prisjeanjem na Boga. Nazivao ju je, takoer,
Pozornou na Boga, Nijemim razgovorom, Povjerenjem u Boga, ivotom i Mirom due. On kae, dalje,
da su sve te oznake za prisutnost Boju samo rijei
srodnoga znaenja koje isto oznauju. Za njega je
Nazonost Boja s vremenom postala neto sasvim
prirodno, i to ovako:
3. Time to je svoj duh esto prizivao u Nazonost
Boju, postao mu je ivot u nazonosti Bojoj navikom. im bi okonao svoje zadae, a esto i usred
rada, uzdizala bi se njegova dua u svome sreditu i
tako bi ostajala, bez njegova truda, vrsto povezana s
Bogom, kao da lebdi iznad stvari. Pri tome on ima
osjeaj da se nalazi u svom sreditu, na mjestu tiine,
gotovo uvijek osjeajui da ga u tome lebdeem stanju
prati vjera, i on je zadovoljan time. To on zove
stvarnom Nazonou Bojom. Ona obuhvaa sve
druge vrste nazonosti, i jo vie, jer dua tada ivi
tako kao da su samo ona i Bog na svijetu. Ona se
posvuda razgovara s Bogom, moli ga za ono to joj je
potrebno i neprestano se raduje s njime na svaki
zamislivi nain.
54

4. Mora se ipak imati na umu da se to openje s

Bogom dogaa u dubini i u sreditu due. Tamo dua
govori s Bogom od srca srcu, radujui se Bogu
velikom i dubokom radou. Sve to se vani zbiva za
duu je tada kao vatra od slame koja se tako brzo gasi
kao to se i zapalila; izvanjsko ne remeti nikako, ili
pak remeti sasvim malo, unutarnji mir due.
5. Vratimo se k naoj Nazonosti Bojoj: Njeni i
ljubazni pogled na Boga uie u dui nezamjetno
boansku vatru koja se kroz ljubav prema Bogu tako
estoko rasplamsava da smo prisiljeni i izvana initi
razne stvari kako nas ona ne bi posve nadvladala.
6. ovjek se iznenadi kad zna kako sve dua ponekad opi s Bogom. Njemu se ta openja toliko sviaju da dui doputa sve, pretpostavljajui da e ona
uvijek ostati u svome sreditu kod njega. I kao da
se boji da bi se ona mogla opet okrenuti stvorenim
stvarima, daje joj sve to ona moe poeljeti. U nutrini nalazi dua nadasve ukusnu i prekrasnu hranu,
iako to nije eljela ni na bilo koji nain pripravljala.
Najvie to ona pridonosi jest da bude zadovoljna.
7. Nazonost Boja jest, dakle, ivot i hrana due.
Ona se moe zadobiti Milou Bojom ovim sredstvima:

55

ESTA ZABILJEBA

Kako se ostvaruje nazonost Boja

1. Prvo sredstvo jest velika istoa ivota.
2. Drugo je sredstvo da se ovjek s velikom vjernou navikava na vjebu Nazonosti Boje i na pouzdan pogled unutra - k Bogu. Pri tome treba ostati
smiren, ponizan, ljubazan i bez ikakva nemira ili smetenosti.
3. Posebno morate paziti na to da taj pogled unutra, makar trajao samo tren, unaprijed odredi va vanjski rad, da ga za rada ovda-onda ponavljate i da na isti
nain svoj posao okonate. Budui da treba dosta
vremena dok se ne navikne na tu vjebu, nemojte se
obeshrabriti ako ona ne uspije odmah. Navika se
stjee samo mukom. Ali kad se jednom stekne, sve se
ini s radou. Nije li pravo da je srce, iz kojega
izvire sav ivot i koje je vanije nego drugi tjelesni
udovi, duno ljubiti i tovati Boga, bilo da svoje duhovne ili tjelesne poslove poinjemo, bilo da ih zavravamo ili bilo to drugo u ivotu inimo! Zbog toga
moramo izvoditi ovaj kratki unutarnji pogled u svome
srcu. To, kako sam ve rekao, inimo posve smireno i
bez ikakve grevitosti.
4. Kad se poinje s tom vjebom, prikladno je
oblikovati nekoliko unutarnjih rijei, kao na primjer:
Moj Boe, sasvim sam tvoj; Boe ljubavi, ljubim te
svim srcem; Gospodine, ini sa mnom to se tvome
srcu svia: - ili bilo koju drugu misao koja moe zaas pobuditi ljubav. Svakako, mora se i na to paziti da
duh ne zastrani i ne vraa se stvorenim stvarima, on
treba da bude usmjeren samo na Boga, te, potican i
voen voljom, on valja da bude usmjeren samo na
Boga.
56

5. Ova vjeba Boje nazonosti isprva moe biti

malo naporna, ali ako se brino ponavlja, donijet e
tajno u duu udesan uinak. Ona donosi u duu
milost Gospodinovu u veliku obilju i nezamjetno vodi
duu onom jednostavnom pogledu, neprestanom
ljubaznom motrenju prisutnoga Boga, to je najsvetiji,
najlaki i najdjelotvorniji nain moljenja.
6. Ne zaboravite, molim: eli li se dospjeti do toga
visokog stupnja, pretpostavlja se odricanje od
vidljivoga svijeta. Jer, nije mogue da se dua kojoj
se sviaju stvorene stvari potpuno raduje boanskoj
Nazonosti. Da bi se posve pripadalo Bogu, moraju
se, dakle, napustiti stvorene stvari.

57

SEDMA ZABILJEBA

Uinci nazonosti Boje

1. Prva je dobit koju dua prima od Boje nazonosti to to vjera, u svim prilikama naega ivota,
postaje ivlja i uinkovitija, posebno u naim nedaama, jer ona pridonosi da u iskuenjima i u nunom
openju sa stvarima lake zadrimo Milost. S vjerom
dua po toj vjebi postaje pouzdana, ona gleda i osjea nazonost Boju time to se jednostavno sjea
Boga. Stoga ga ona s lakoom priziva, i s uspjehom
prima ono to joj je potrebno. Moe se rei da se dua
time pribliila stanju blaenstva. to je vei napredak
koji ona ostvaruje, to ivlja postaje njena vjera.
Najposlije vjera postaje tako jaka da se moe rei:
Vie ne vjerujem nego vidim i doivljavam.
2. Iskustvo Boje nazonosti jaa takoer nadu u
nama (ufanje nap. prev.). Naa nada raste usporedo
s naom spoznajom. to se vie naa vjera kroz tu
svetu vjebu pribliava tajnama Boanstva, to vie
otkrivamo u Bogu ljepotu koja nadvisuje ne samo ljepotu svih tijela to ih na zemlji vidimo, nego i beskonano nadvisuje i ljepotu anela i najsavrenijih dua.
Tako raste i tako se uvruje naa nada. Veliina
sree, kojoj se raduje i koju kua, podie je i jaa.
3. Nazonost Boja ini da ovjek ne pridaje vanosti stvorenim stvarima; ona uie u njemu vatru svete
ljubavi. Jer: ovjek je u tome stanju uvijek s Bogom, a
Bog je razorna vatra koja u pepeo spali sve to bi mu
moglo biti opreno. Kad se dua tako rasplamsa, ona
moe ivjeti jo samo u nazonosti Bojoj, koja u
njenom srcu uie svetu vatru, sveto oduevljenje i
goruu elju da svo stvorenje ljubi Boga, poznaje ga,
slui mu i tuje ga.
58

4. Po nazonosti Bojoj i gledanjem unutra dua

postaje tako povjerljiva s Bogom da gotovo sav svoj
ivot provodi u djelima ljubavi, tovanja, kajanja,
pouzdanja, zahvaljivanja, rtve, molitve i u drugim
vrijednim djelima. Ponekad, dapae, uspijeva sve povezati u jedan jedini in koji nikad ne prestaje, jer
dua tada ivi u stalnoj i neprekidnoj svijesti o Boanskoj nazonosti.
Znam da taj visoki stupanj moe dosei malo ljudi. To je doista milost kojom Bog obraduje samo izabrane due. Napokon: Jednostavno motrenje jest dar
iz milostive ruke. Ipak, kaem za utjehu svima koji se
odluuju na tu svetu vjebu: Bog tu milost poklanja,
po pravilu, onome koji se pripremio daje primi. Ako li
Bog ne udijeli tu milost, tada se pomou obine
milosti' vjebom Nazonosti Boje stjee, u najmanju
ruku, jedan nain moljenja koji nije daleko od onoga
Jednostavnoga motrenja (tj. Nazonosti Boje
nap. prev.).

1 Usp. 4. zabiljebu gdje se govori o tri vrste sjedinjenja s

Bogom: obinom, moguem i stvarnom (Prev.).

59

PISMA

PRVO PISMO

Potovana moja majko,

Kad me tako usrdno molite, saopit u Vam po
kojoj sam metodi dospio do trajne svijesti o nazonosti Bojoj, to zahvaljujem samo neiscrpnoj dobroti
naega Gospodina. Ne mogu Vam preutjeti da se na
to teko odluujem, i to samo zbog Vaih usrdnih
molbi. Sad to inim samo pod uvjetom da nikome ne
pokaete moje pismo. Kad bih znao da ete ga bilo
kome pokazati, nita me ne bi moglo potai da Vam
piem, ak ni elja za Vaim napredovanjem u duhovnom rastu. 0 tome mogu kazati ovo:
U vie sam knjiga nalazio razne metode putovanja
k Bogu, kao i raznovrsne upute za voenje duhovnoga
ivota. Ali sam stekao dojam da bi to prije zbunilo
moj duh nego to bi mi olakalo-da naem ono to
elim i to traim, a to je: sredstvo koje e mi omoguiti da potpuno pripadam Bogu. Odluio sam, stoga,
uloiti sve to imam Predao sam sebe Bogu kao
zadovoljtinu za svoje grijehe, odrekao se iz ljubavi
prema njemu svega to nije on i pokuao ivjeti tako
kao da smo na svijetu samo on i ja. Katkad sam
promatrao sebe kao siromana grenika pred suevim
nogama. Drugi sam put gledao Boga u svome srcu kao
Oca. Molio sam mu se to sam ee mogao, tako to
sam svoj duh zadravao u njegovoj svetoj nazonosti i
sabirao svoje misli im bih primijetio da bi htjele
zastraniti. Isprva sam imao nemalo muke s tom
vjebom, ali sam je nastavljao unato svim potekoama koje su me opsjedale. Nisam strahovao niti se
uznemiravao kad bih, protiv svoje volje, zastranio.
Vjebao sam se po itav dan: kako za svakidanjega
posla tako i za propisanih molitvenih sati. U svako
63

doba, svakoga sata, svake minute, u stisci napornoga

rada proganjao sam i udaljavao iz svoga duha sve to
bi me moglo prijeiti da ne mislim na Boga.
To je bila, potovana majko, moja uobiajena vjeba od onoga dana kad sam poeo voditi duhovni
ivot. Iako znam da sam tu vjebu provodio vrlo nesavreno i nemarno, ipak mi je iz nje proizala velika
dobit. Vrlo dobro znam da to zahvaljujem samo milosru i dobroti Gospodinovoj, jer mi bez njega ne moemo initi nita, ja jo manje negoli drugi. Ali, ako
se vjerno drimo njegove svete nazonosti i ako smo
nje uvijek svjesni, to e ne samo sprijeiti da ga vrijeamo ili namjerno inimo neto to se njemu ne
svia, nego emo time stei i svetu slobodu da od
njega molimo milosti koje su nam potrebne. Ako ove
ine esto ponavljamo, postajat emo sve povjerljiviji prema Bogu, i ivot u njegovoj nazonosti postat
e, najposlije, naom drugom naravi.
Zahvaljujte Bogu zajedno sa mnom za njegovu veliku dobrotu. Ja se ne mogu dosta nauditi tome da on
daje takvo obilje milosti jednome ovako jadnu greniku kao to sam ja. Neka bude za sve blagoslovljen!
U Gospodinu Va...
(Prvo izdanje donosi ovdje primjedbu da ovo pismo
nema datuma).

64

DRUGO PISMO

1. lipnja 1682.
asna moja majko,
Koristim se ovom prilikom da Vam saopim misli
jednog od nae redovnike brae o udesnim uincima i stalnoj pomoi koju on prima po ostvarenju
nazonosti Boje.
Znajte da je on, otkad je prije vie od etrdeset
godina poeo svoj duhovni ivot, uvijek nastojao samo jedno: biti stalno s Bogom i nita ne initi, nita
ne govoriti ni misliti to bi se moglo ne svidjeti
Bogu, a sve je to inio samo iz iste ljubavi i zato to
Bogu pripada jo neizmjerno vie. On se na tu boansku nazonost tako priuio da iz nje stalno i u svakoj
prilici crpi pomo. Njegova je dua ve tridesetak
godina ispunjena stalnom radou koja je katkad tako
velika te je prisiljen, da bi je obuzdao, initi
djetinjarije koje izvana vie slie na ludost negoli na
pobonost.
Ako se ponekad udalji od nazonosti Boje, Bog
ga u dnu due podsjea na sebe. To mu se zaboravljanje
dogaa osobito onda kad je zaposlen izvanjskim
stvarima. Na taj unutarnji zov on odgovara s velikom
vjernou, uzdizanjem svoga srca k Bogu, poniznim
pogledom k njemu i rijeima koje u takvoj prilici
pobuuju ljubav u njemu, na primjer: Gospodine,
ovdje sam, potpuno sam tvoj; Gospodine, oblikuj me
po svome srcu. Tada mu se ini, i on doista osjea,
"kao da je Bog zadovoljan sa tih nekoliko rijei, te se
povlai k tiinama u najdubljoj nutrini due. To
doivljavanje ulijeva mu divnu sigurnost da Bog uvijek
poiva u dnu njegove due. Nikakve sumnje, koje se
takoer mogu pojaviti, ne mogu ga uzdrmati u tome
uvjerenju.
65

Sudite sami, moja asna majko, kolika radost i

kakav mir mora biti u njemu kad zna i osjea kakvo
veliko blago neprestano nosi u sebi. On nije vie nemirni i nespokojni traga. On je naao blago i ono mu
je nadohvat ruke moe ga uzeti kad god eli.
Njemu je ao nae ljudske sljepoe i uvijek iznova
istie da smo mi stvorenja vrijedna saaljenja jer se
zadovoljavamo sa tako neznatnim stvarima. Bogatstvo Boje, kako on obiava rei, slii neizmjernom
oceanu. Slijepi, kakvi ve jesmo, mi se zadovoljavamo
malim valom osjeaja koji se u istom trenu pojavljuje
i nestaje. Tako onemoguujemo Boga da u nas ulije
bujicu, plimu svoje milosti. Ali, nae li Bog duu
koja je proeta ivom vjerom, on joj daje milost u
obilju. Ona se ulijeva u duu poput nabujala potoka
koji je bio silom sprijeen u svome tijeku, i koji je sad
naao jedno mjesto kud moe prodrijeti, te se silovito
i u svoj punini razlijeva prostranim poljem.
Da, mi esto spreavamo tu boansku struju u
njenom toku, jer ne pazimo dovoljno na nju. Nemojmo to, moja draga majko, ubudue initi. Pogledajmo
u sebe, u svoju nutrinu i razvalimo nasipe koji
zadravaju bujicu milosti. Oslobodimo joj put, pokuajmo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Moda je
dio ivota pred nama vrlo kratak. Kako e brzo doi
smrt! Pripravimo se za njen dolazak. Samo se
jedanput umire!
Zato ponavljam jo jednom: uimo u sebe! Vrijeme protjee. Ne moemo sebi dopustiti vie nikakva
odgaanja! Ta posrijedi je spas nae due! Tu gdje
stoji svatko za sebe.
Vjerujem da ste se Vi dobro pripravili i da Vas
smrt ne moe iznenaditi. To je naa zadaa i zbog toga Vas moram pohvaliti. Ipak, moramo se jo i dalje
truditi, jer - u duhovnom ivotu svaki zastoj znai
korak unazad. Svi koji su voeni duhom Duha
Svetoga napredovat e u svom duhovnom ivotu ak i
u snu.
66

Ako li se amac nae due jo ljulja na vjetru i

oluji, probudimo Gospodina koji u njemu poiva. On
e zapovjediti, i more e se smiriti.
Uzeo sam slobodu, vrlo potovana majko, saopiti
Vam ove dobre misli da ih moete usporediti s
vlastitima. One mogu posluiti da ponovno potpale i
razbuktaju plamen ako se kojom nesreom ne dao
Bog - makar i privremeno ugasio.
Sjetimo se oboje, Vi i ja, nae prve revnosti, naeg
prvotnoga ara. Okoristimo se primjerom i prosvjetljenjem ovoga brata. Njega svijet jedva poznaje, ali
on je poznat Bogu koji s njim postupa nadasve prijateljski. Molit u Boga za Vas, a i Vi, moja asna majko, molite neprestano za mene koji sam u naemu
Gospodinu
Va...

67

TREE PISMO

1685.
Moja asna i vrlo potovana majko,
Danas sam primio dvije knjige i jedno pismo od
sestre N., koja se priprema na polaganje zavjeta i stoga se preporuuje molitvama Vae zajednice, a prije
svega Vaoj molitvi. ini mi se da je njoj vrlo mnogo
stalo do Vae molitve i nadam se da je neete razoarati. Molite Boga da mu ona svoju rtvu prinese samo
iz ljubavi i da vrsto odlui pripadati samo njemu.
Poslat u Vam jednu od spomenutih knjiga koje
govore o nazonosti Bojoj, u emu se, po mojem
miljenju, sastoji sav duhovni ivot. Uvjeren sam da
svatko moe u kratko vrijeme postati ovjek duha,
ako se u svakidanjem djelovanju doista bavi mislima
o nazonosti Bojoj.
Da bi se to postiglo, treba da srce bude slobodno
od svega ostaloga, jer: Bog ga eli cijela. Ali, Bog nae srce ne moe potpuno imati ako ono nije sasvim
slobodno od svega to nije on. On ne moe tada
djelovati u srcu onako kako njegovoj volji odgovara.
U svijetu nema sretnijega i ljepega ivljenja od
onoga u kojemu ovjek esto opi s Bogom. To moe
razumjeti samo onaj koji to svaki dan ini i doivljava.
Ipak, ja Vas ne nagovaram da se s toga razloga
odluite traiti Boga. Mi ne smijemo tu vjebu prihvatiti radi utjehe i darova, nego to moramo initi iz
iste ljubavi i zato to Bog to hoe.
Kad bih ja bio propovjednik, propovijedao bih,
prije svih drugih tema, o vjebi nazonosti Boje.
Kad bih bio duhovni voa, svakome bih savjetovao tu
vjebu, toliko mi se ona ini nunom i, istodobno,
toliko laganom.
68

Kad bismo znali koliko nam je potrebna milost i

pomo Boja, nikada, ak ni naas, ne bismo Boga
gubili s oiju. Vjerujte mi to i odvaite se odmah na
svetu i nepokolebljivu odluku: da se nikad neete
dragovoljno udaljiti od njega i da ete ostatak dana
provesti u njegovoj svetoj nazonosti, ljubei ga i
- ako on to dri ispravnim - odriui se svih zemaljskih i nebeskih radosti. Trudite se oko ovoga djela i
budite sigurni da ete, ako ste ispravno postupali,
ubrzo osjetiti uinke. Ja u Vas u tome pomagati
molitvama, iako su one siromane: preporuujem se
od srca Vaim molitvama i molitvama Vae zajednice i
pozdravljam sve, a posebno Vas.
Va...

69

ETVRTO PISMO

3. studenoga 1685.
asna i vrlo potovana majko,
Zadrao sam krunicu koju ste mi poslali po gospoici N. udim se da joj niste priopili svoje misli o
knjiici koju sam Vam bio poslao i koju ste morali
dobiti. Koristite se njome esto pod stare dane; ta
bolje ikad nego nikad!
Ne mogu zamisliti kako religiozni ljudi mogu zadovoljno ivjeti a da ne misle o nazonosti Bojoj. Ja
se pokuavam, kad god mogu, povui u duboku
nutrinu due. Kad sam tako s Njime, niega se ne
bojim. Naprotiv: i najmanje odvajanje od Njega za
mene je pakao.
Vjeba nazonosti Boje praktiki ne trapi tijelo.
Ipak je korisno ponekad, ili bolje rei ee, odricati
se malih, bezazlenih i doputenih radosti. Jer Bogu ipak nije drago da dua koja eli sasvim pripadati
njemu tei i k uivanju drugih radosti osim njega. To je
vie nego razumljivo. Ne kaem da mi sebi moramo
nametnuti neki poseban teret. Ne! Bogu moramo
sluiti u svetoj slobodi! Svoj posao treba obavljati bez
brige i bez nemira, a svoj duh usmjeravati na Boga
smireno i tiho im otkrijemo da su nam misli
zastranile.
Prijeko je potrebno da, ipak, svo svoje pouzdanje
polaemo u Boga i da ostavimo po strani sve druge
brige; moramo ak napustiti i neke posebne oblike
pobonosti, sami sobom koji mogu biti dobri i ispravni, ali kojima se esto nepotrebno optereujemo. Ti
oblici pobonosti, na kraju krajeva, samo su sredstvo
koje treba da nam pomogne da dospijemo do cilja.
Ako se mi, vjebom nazonosti Boje, ujedinimo s
njim, stoje na cilj, onda je beskorisno vraati se sred70

stvima. Mi mu moemo pokazati svoju ljubav mnogo

bolje time ako ostajemo u njegovoj svetoj nazonosti, ako ga tujemo i hvalimo, ako eznemo za njim,
ako mu sebe prikazujemo ili mu zahvaljujemo, ili na
bilo koji nain koji e svatko pojedinano izabrati za
sebe.
Ne dajte se obeshrabriti ako vam narav bude nesklona toj vjebi: oko toga se treba samo malo potruditi. Isprva se esto vjeruje da je to gubljenje vremena. Unato tome, treba odluno ustrajati u vjebi nazonosti Boje i, unato svim potekoama, ostati joj
vjeran do smrti.
Preporuujem se molitvama cijele Vae zajednice,
a posebno Vaoj molitvi, u Gospodinu
Va...

71

PETO PISMO

Gospoi N.

rujui u Boga, iz ljubavi prema Bogu i u poniznosti

pred njim.
Gospodina i gospou N., te gospoicu N., uvjerite
da u im rado pomagati svojim molitvama. Vama posebno stojim na slubu i ostajem Va u Gospodinu,
Brat...

Vrlo potovana gospoo,

Vrlo Vas alim. Krajnje je vrijeme da se prestanete
brinuti za poslove gospodina i gospoe N. i da se vie
posvetite Bogu. Od Vas se ne trai mnogo: samo to da
ga se ovda-onda sjetite, da ga, koliko moete, tujete,
da ga molite za milost, da mu katkad povjerite svoje
brige ili mu, drugi put, zahvalite na milostima koje
Vam ukazuje u Vaemu radu. Radujte se s njime to
ee moete: za vrijeme jela, kad ste u drutvu
uvijek, on e se radovati i najmanjoj misli. Pri tome
nije potrebno glasno govoriti: on nam je blie nego
to mi slutimo.
Da bismo bili s Bogom zajedno, nije prijeko potrebno uvijek boraviti u nekoj crkvi. Svatko moe od
svojega srca nainiti tihu kapelu u koju e se, pokadto, povlaiti da ponizno, skromno i u ljubavi razgovara s Bogom. Svaki ovjek moe tako govoriti s njime, jedan vie, drugi manje. On zna koliko mi moemo. Dakle, ponimo! Moda on eka samo nau odluku. Odvaimo se! Kako je kratko vrijeme ivota
koje nam jo ovdje ostaje! Vama su gotovo ezdeset i
etiri godine, a meni e uskoro biti osamdeset! Zato
ivimo i umrimo za Gospodina. S njime se sve
patnje podnose vedro i smireno. Bez njega - i najvea
su zadovoljstva samo muke. Bio blagoslovljen za sve
to ini. Amen.
Navikavajte se, pomalo, moliti mu se na ovaj nain, prosite njegovu milost i prikazujte mu svoje srce.
inite to esto: danju, usred posla, kad god moete.
Nemojte se plaljivo drati samo propisanih oblika
molitve ili odreenih pobonih vjebi; inite sve vje72

73

ESTO PISMO

asni moj oe,

Iako mi moje stanje ne zadaje briga, ipak, kako
svoju metodu nisam stvorio iz knjiga, bilo bi mi drago, radi vee sigurnosti, uti Vae miljenje o tome.
Prije stanovitog vremena razgovarao sam s jednim
pobonim ovjekom koji mi je rekao: Duhovni ivot
jest ivot milosti koji poinje s ropskim strahom, zatim raste kroz nadu u vjeni ivot i, napokon, dosee
puninu u istoj ljubavi. Svaki od ta tri stadija ima razliite stupnjeve po kojima se, najposlije, stie do ispunjenja.
Ja nisam ni jednu od takvih metoda slijedio; naprotiv one su me obeshrabrivale. Ne znam to je
uzrok tome, ali od samoga poetka nisam imao pouzdanja u njih. Zbog toga sam na poetku svoga duhovnoga ivota vrsto odluio svim se snagama predati
Bogu, kao zadovoljtinu za svoje grijehe i odrei se
svega ostaloga iz ljubavi prema njemu.
Prvih godina, u vrijeme odreeno za molitvu, bavio
sam se obino mislima o smrti, sudu, paklu, nebu i o
svojim grijesima. Tako je ilo nekoliko godina. Onda
sam se poeo truditi da svoje misli upravljam na
nazonost Boju i dok sam radio. Mislio sam na to da
je on uvijek u mojoj blizini i u sri moje due.
To mi je dalo tako uzvieno poimanje o Bogu da
me na tom stupnju mogla zadovoljiti samo vjera.
Nezamjetno se zbivalo da sam se i u vrijeme odreeno
za molitvu isto tako drao..To me vrlo tjeilo i donijelo mi veliku radost. Tako sam poeo.
Moram Vam, ipak, rei da sam u prvih deset godina iznutra mnogo trpio. Bio sam uvjeren da ne pripadam Bogu onako kako bi trebalo. S jedne strane,
74

moji prijanji grijesi, koji su mi uvijek stajali pred oima, a s druge velike milosti, koje mi je Bog udijelio to su bile opreke i izvor mojih patnji. U to sam
doba esto posrtao, ali sam se uvijek iznova dizao.
inilo mi se da se sve urotilo protiv mene: svijet,
razum, pa i sam Bog. Samo je vjera, ini mi se, bila
na mojoj strani. esto sam bio muen milju da je
znak moje umiljenosti to to sam htio jednim udarcem biti na tako visoku stupnju duhovnoga ivota,
kamo drugi dospijevaju tek nakon mnogo godina i
nakon velikih muka. Katkad sam vjerovao da je to
svjesna obmana i da mi nema spasa.
Kad sam, najposlije, ve mislio da e me ta briga i
taj nemir pratiti do konca ivota, to nipoto nije
umanjivalo moje povjerenje u Boga - dapae, moja je
vjera rasla naao sam se jednim potezom potpuno
izmijenjen. Moja dua, dotle puna nemira, osjeala je
dubok unutarnji mir. Bilo je to kao da je nala
nutarnju jezgru, mjesto tiine.
Od tada svoj posao obavljam u vjeri, poniznosti i s
ljubavlju. Trudim se da nita ne inim, nita ne govorim i nita ne mislim to bi moglo omrznuti Bogu.
Nadam se da e on, ako budem inio sve to mogu,
uraditi sa mnom ono to se njemu svia.
Duhovno stanje u kojem se sad nalazim nije lako
opisati. Ne brinem se i ne sumnjam da li sam na
pravome putu, jer nemam druge volje osim volje Boje, koju nastojim ispunjavati u svim stvarima i kojoj
sam tako posluan da protiv nje ne bih elio podii ni
slamku s tla. Ne dam se voditi nikakvim drugim
poticajima osim istom ljubavlju prema Bogu.
Napustio sam sve oblike pobonosti i sve molitve
osim onih na koje me moj stale obvezuje. Moj jedini
religiozni in jest uvijek se zadrati u njegovoj svetoj
nazonosti. U njoj ostajem jednostavno time to sam
joj otvoren i to je sa mnogo ljubavi uvijek imam pred
oima. Kako da to nazovem? Stvarnom prisutnou
Bojom? Ili jo bolje: nijemim i tajnim
75

openjem due s Bogom koje gotovo nikad ne prestaje. Ono mi donosi veliko zadovoljstvo i tako veliku
unutarnju radost, a esto i vanjsku, te sam katkad
prisiljen, kako bih njome ovladao, initi razne djetinjarije, koje vie slie ludosti negoli pobonosti.
Ukratko, asni moj oe, nemam nikakve sumnje
da je moja dua ve vie od trideset godina povezana
s Bogom. Da Vam ne bih dodijavao, preskaem mnoge stvari. Drim, ipak, ispravnim iznijeti Vam kakvim
sebe vidim pred Bogom, kojega promatram kao svoga
Kralja.
Vidim sebe kao nedostojna ovjeka, krastava i
gubava, koji je poinio mnoge zloine protiv svoga
Kralja. Potaknut stidom, u dnu due priznajem svoju
drskost i zlobu. Molim ga za oprotenje i preputam
se njegovim rukama neka ini sa mnom to mu se
svia. Ali, milostivi Kralj ne samo da me nikako ne
kanjava, nego me prima s neshvatljivom dobrotom.
Poziva me za svoj stol, posluuje me vlastitim rukama, daje mi kljueve od svojih riznica i postupa sa
mnom u svakom pogledu kao s najboljim prijateljem.
On razgovara sa mnom i raduje me neprestano na
tisue i tisue raznih naina. Oprata mi utei i ne
podsjea me na moje prijanje dranje. Dok ga molim
da me oblikuje- po svome srcu, vidim sebe bijedna i
slaba, ali ipak to milijega Bogu. Eto kako pokatkad
promatram sebe u njegovoj svetoj nazonosti.
Ova jednostavna panja, ovo ljubazno gledanje na
Boga moja je najea navika. Kod njega se osjeam
tako sretnim i zadovoljnim kao dijete koje poiva na
majinim grudima; zato bih, da bih opisao neizrecivu
sreu i uitak koji doivljavam, mogao to stanje
nazvati: poivanje na Srcu Bojemu, ako se tako smije
rei. Kad se, u stisci dogaaja ili zbog slabosti, moje
misli udalje od njega, uskoro bivam nekim unutarnjim
glasom opet pozvan k njemu. Taj unutarnji glas Boji
tako je aroban da ga nisam sposoban ni priblino
opisati.
76

Ali, molim Vas, asni moj oe, mislite vie na moje

slabosti, koje su Vama dovoljno poznate, negoli na
ove nezasluene milosti kojima Bog odlikuje moju
duu, iako sam ih nedostojan i ne shvaam ih. Sto se
tie propisanog molitvenog vremena - ono je samo
nastavak ove iste vjebe.- Pokatkad promatram sebe
kao stijenu pred kojom stoji kipar koji od nje eli
nainiti kip. Tada molim Boga da od moje due oblikuje svoju savrenu sliku.
U ostalo vrijeme, im se okrenem molitvi, osjeam
kako se itav moj duh i cijela moja dua uzdie Bogu,
a da ja pri tome nita ne inim, te se dua, tako uzdignuta, sjedinjuje s njime i ostaje odreeno vrijeme kao
u zanosu, kao u svome sreditu, kao u mjestu svoga
mira.
Mogu pretpostaviti da mnogi takvo stanje dre za
besposlicu, za obmanu i za samoljublje. Da, i ja bih
to mogao nazvati svetom besposlicom. Moglo bi se
to nazvati i blaenim samoljubljem, ako je dua u
tome stanju uope sposobna za samoljublje. Kad se
dua nalazi u tome stanju, ona se ne moe vie brinuti
o sklonostima kojim je prije naginjala jer bi joj
preispitivanje prije kodilo negoli koristilo. Ne mogu,
naprotiv, nikako podnijeti da se to stanje naziva
obmanom. Jer, dua koja se tako raduje Bogu ne eli
nita drugo negoli njega. Ako bi ak i bila neka
unutarnja obmana, tada je Boja stvar da me od nje
oslobodi. Ja se njemu posve predajem i on moe initi
sa mnom to mu se svia. Ne elim nita drugo nego
njega, da njemu posve pripadam.
Bio bih Vam zahvalan, asni oe, ako biste mi priopili svoje miljenje, do kojeg uvijek mnogo drim.
Prema Vaoj slubi imam posebnu panju, i u naem
sam Gospodinu
Va...

77

OSMO PISMO

SEDMO PISMO

12. listopada 1688.

Moja asna i vrlo potovana majko,
Moje Vas molitve, koliko god male vrijednosti bile,
nee ostaviti na cjedilu. To sam Vam obeao i svoju u
rije drati. Kako bismo bili sretni kad bismo pronali
blago o kojemu govori Evanelje, sve bi nam se drugo
tada inilo manje vanim. Ono je beskrajno veliko.
im se vie ono kopa i trai, vee su dragocjenosti koje
se nalaze. Zaposlimo se time da te dragocjenosti
traimo i nemojmo odustati dok ih ne naemo....
(U nastavku spominje brat Lovro nekoliko osobnih
stvari i zatim dalje nastavlja:)
Ja ne znam, asna moja majko, to me jo eka.
ini mi se da mi duevni mir i tiina duha dolaze u
snu. Ako postoji neka bol za mene, to je: biti bez bola. Tjeim se milju, ako je to doputeno, da postoji
istilite u kojemu u moi ispatati za svoje grijehe.
Sad znam samo to da me Bog uva. U tako sam veliku miru da se vie niega ne bojim. ega bih se mogao bojati dok sam s njime? Drim se u njegovoj nazonosti koliko god mogu. Bio zbog svega blagoslovljen!
Va...

78

Vrlo potovana gospoo N.,

Mi imamo Boga koji je beskrajno dobar i koji zna
to nam treba. Uvijek sam vjerovao da e Vas on voditi do najviega. On e doi u pravo vrijeme, i to onda
kad Vi najmanje oekujete. Uzdajte se u njega.
Zahvaljujte mu sa mnom za milosti koje Vam je udijelio, posebno za snagu i strpljivost s kojom podnosite
svoje velike nevolje. To je jasan znak njegove brige
za Vas. Tjeite se, dakle, s njime i zahvaljujte mu
za sve.
Divim se, isto tako, hrabrosti i sranosti gospodina N.
Bog mu dao plemenitu ud i dobru volju. On, dakako,
jo ovisi neto odvie o stvarima ovoga svijeta; u
njemu, zapravo, ima jo mladenake nezrelosti. Nadam se da e mu nevolje koje mu Bog alje posluiti
kao spasonosno sredstvo da opet vie promisli o sebi
samome. To je prilika koja bi ga mogla navesti da svoje
pouzdanje usmjeri na onoga koji ga uvijek prati. Neka
ga se sjea to moe ee, a posebno u velikim
opasnostima. Jedno kratko prisjeanje, jedna tiha
molitva za vrijeme mara i s maem u ruci, to su molitve koje, koliko god kratke, vrlo raduju Boga.
Nipoto one ne bi mogle okrnjiti hrabrost jednoga
vojnika; naprotiv - one ga jaaju u velikim opasnostima. Neka zato misli to ee na Boga. Postupno
e se navii na tu malu, ali svetu, vjebu. Nitko nita
nee primijetiti. Nita nije lake nego ee obdan
ponavljati te male ine unutarnjeg poklona. Stavite
mu, molim Vas, na srce da na opisani nain to ee
misli na Boga. To je prijeko potrebno i posebno
prikladno za vojnika iji su i ivot i dua stalno izlo79

eni opasnostima. Nadam se da e Bog pomoi

njemu cijeloj njegovoj obitelji. Pozdravljam sve, a
posebno

DEVETO PISMO

Va odani...
Moja asna i vrlo potovana majko,
Ne kaete mi nita novo! Vi niste jedini koji se
mora boriti protiv svojih rastresenih misli. Nae je
miljenje krajnje nestalno. Ali, kako volja vlada svim
naim snagama, ona mora uvijek iznova sabirati misli i upravljati ih na Boga kao na na zadnji cilj.
Ako se duh od samoga poetka ne dri na uzdi,
loe navike rastresenosti i misaonog tumaranja poslije
e se vrlo teko pobijediti. One nas esto vode protiv
nae volje k niim stvarima.
Vjerujem da je najbolji lijek od toga priznati svoje
nedostatke i poniziti se pred Bogom. Ne savjetujem
Vam da pri molitvi izgovarate mnogo rijei. Dugo govorenje lako vodi do toga da se zaluta i da se rastrese.
Pred Bogom se drite kao siromaan njemak, ili kao
hrom prosjak pred vratima bogataevim. Nastojte
svoje misli zadrati u Bojoj nazonosti. Ako one katkad zastrane i odlutaju od njega, ne uznemirujte se
previe zbog toga, jer e duhovni nemir prije rastresti Vae misli negoli ih sabrati. Volja mora privoditi
misli na pravi put u potpunoj tiini. Ako se tako budete ustrajno trudili, Bog e Vam, sigurno, dati da
osjetite njegovu blizinu.
Sredstvo da se duh za molitve lake sabere i ouva
u miru jest i u tome da mu ne dopustimo da predaleko
odluta ni inae, po danu. Drite svoje misli brino i
vrsto uvijek u nazonosti Bojoj. Kad se jednom
naviknete redovito ga se sjeati, lake e Vam biti da i
za vrijeme molitve ostanete smireni, ili da sa-berete
misli iz rastresenosti ako su zastranile.
U svojim prijanjim pismima pisao sam Vam opirnije o blagoslovu koji primamo iz nazonosti
81

Boje u svakidanjem ivotu. Trudimo se iskreno oko

toga i molimo jedno za drugo. Preporuujem se molitvi sestre N., i asne majke N. te, pozdravljajui sve,
ostajem u Gospodinu
Va odani...

DESETO PISMO

28. oujka 1689.

Moja asna i vrlo potovana majko,
Vaemu pismu prilaem odgovor na pismo koje
sam primio od nae dobre sestre N. Budite ljubazni i
uruite joj ga. Ona ima puno dobre volje, ali mi se
ini da eli ii bre od milosti. Ne moe se odjednom
postati svet. Preporuujem je Vaemu vodstvu. Mi
trebamo jedni druge da pomaemo savjetima, a jo
vie primjerom. Bio bili Vam zahvalan ako biste mi
povremeno javljali kako joj ide, da li je revna i vjerna
Kristu. Mislimo uvijek na to, draga moja majko, da je
naa jedina zadaa u ovome ivotu Bogu se svidjeti.
to moe biti ostalo negoli ludost i ispraznost? Mi
oboje vodimo ve vie od etrdeset godina duhovni
ivot. Jesmo li te godine doista iskoristili za to da
Boga ljubimo i njemu sluimo? On nas je po svome
milosru na to pozvao. Stidim se i u neprilici sam kad
se sjetim, s jedne strane, velikih milosti koje mi je
Bog darovao i koje mi jo neprestano dariva i, s druge strane, kako sam se ja loe koristio tim milostima,
vrlo sporo napredujui na putu usavravanja.
Budui da nam je njegovo milosre ostavilo jo
neto vremena, ponimo ozbiljno. Nadoknadimo izgubljeno vrijeme. Okrenimo se sa srdanim povjerenjem dobrome Ocu koji je uvijek spreman ljubazno
nas zagrliti svojim rukama. Odrecimo se, draga majko, iz ljubavi prema njemu, svega to nije njegovo jer
je on i beskrajno vie zasluio. Mislimo neprestano na
njega. Svo svoje pouzdanje stavimo u njega. Ne sumnjam u to da emo tada brzo osjetiti uinke i iskusiti
obilje njegove milosti s kojom moemo sve uiniti, a
bez koje smo sposobni initi samo zlo.

82

83

ivot je pun opasnosti i podvodnih stijena. Moemo ih izbjei samo ako nam Bog pomae. Molimo
ga zato bez prestanka. Ali, kako ga moemo moliti
ako nismo u njegovoj nazonosti? Kako se moe biti
u njegovoj nazonosti ako esto ne mislimo na njega?
I kako moemo esto misliti na njega ako se ne
trudimo da svoje misli priuimo da budu s njime?
Odgovorit ete mi da Vam govorim uvijek isto. Istina!
Ali boljega i lakega puta k Bogu ja ne poznajem!
Zato ga svakome savjetujem. Prije negoli mognemo
Boga ljubiti, moramo ga upoznati. Da bismo ga
upoznali, moramo ee o njemu misliti. I to ga vie
budemo ljubili, ee emo ga se sjeati. Jer: gdje je
nae blago, ondje nam je i srce. Trebalo bi da o tome
esto temeljito razmiljamo.
Va odani...

JEDANAESTO PISMO

Pariz, 29. listopada 1689.

Vrlo potovana gospoo,
Nje mi bilo lako pisati gospodinu od N. inim to
samo zato to ste me Vi i gospoa N. zamolili. Stavite, molim Vas, adresu i uruite mu pismo. Nikad ne
moemo imati previe pouzdanja prema takvom prijatelju koji nam je toliko vjeran da nas ni u ovom ni u
drugom ivotu ne ostavlja na cjedilu.
Ako gospodin N. znadne iz gubitka koji ga je pogodio izvui duhovnu dobit, ako svo svoje povjerenje
stavi u Boga, stei e, sigurno, drugoga prijatelja koji
je vei i koji je spreman uvijek pomoi. Bog upravlja
srca kako se njemu svia. Moda je gospodin N.
previe ovisio o svome preminulom prijatelju. Svoje
prijatelje, sigurno, treba da ljubimo, ali pri tome ne
smijemo zanemariti ljubav prema Bogu. Ona mora
prethoditi svemu.
Sjetite se onoga to sam Vam uvijek savjetovao:
esto mislite na Boga, danju i nou, nakon zavretka
svake zadae, svakog rada, pa i u veselim trenucima.
On nam je uvijek blizu, on je uvijek s nama. Ne
ostavljajte ga sama. Ne biste li i Vi drali neuljudnim
ostaviti sama prijatelja koji Vas je doao posjetiti?
Kako onda moemo Boga zanemariti i ne brinuti se
za njega? Nemojte ga, dakle, zaboraviti! Mislite esto
na njega, molite mu se neprestance! ivite i umrite s
njime! To je prekrasna zadaa svakoga kranina.
Ukratko: to je na poziv! Ako tome jo nismo dorasli,
tada to moramo uiti. Trudit u se pomoi Vam
svojim molitvama, i u Gospodinu sam
Va...

84

85

DVANAESTO PISMO

17. studenoga 1690.

Moja asna i vrlo potovana majko,
Ne molim Boga da Vas oslobodi Vaih patnji, ali
ga od srca molim da Vam dadne snage i strpljivosti
podnositi ih sve dok se njemu svia. Traite utjehu
samo u njemu. On Vas je na kri pribio i on e Vas
osloboditi kad se to njemu uini pogodnim. Sretni
koji trpe s njime. Priuite se trpjeti s njime i moliti ga
za snagu da strpljivo nosite sve to Vam on nametne,
sve dok on smatra prijeko potrebnim.
Ljudi u svijetu ne shvaaju i ne prihvaaju te istine.
Tome se ne udim jer oni pate kao ljudi ovoga svijeta,
a ne kao krani. Oni u bolesti vide samo naravnu
muku a ne od Boga ukazanu milost. I jer bolest gledaju samo takvim oima, nalaze u njoj samo okrutnost i odbojnost. Ali, tko bolest prima iz Boje ruke i
promatra je kao djelo njegova smilovanja, kao sredstvo svoga spasenja, on gotovo uvijek nalazi veliko
olakanje i veliku utjehu.
elio bih da uistinu iskusite da nam je Bog esto
blii u bolesti nego kad se u punom zdravlju radujemo.
Ne traite boljega lijenika od njega. Koliko ja
mogu prosuditi, samo nam on moe pomoi. Svo svoje pouzdanje stavite u njega i brzo ete osjetiti uinke,
koje mi, na alost, onemoguujemo time to se vie
uzdamo u zemaljske ljekarije negoli u Boga. Kakve
god lijekove upotrebljavali, oni e vam koristiti samo
onoliko koliko Bog hoe. Ako patnje dolaze od Boga,
samo ih on moe izlijeiti. A on esto alje tijelu neku
bolest da bi duu izlijeio.
Vjerojatno ete rei da je meni lako za stolom
Gospodnjim jesti i piti" i drugoga savjetovati. Imate
86

pravo! Ali, promislite, molim Vas, nije li onome koji

za stolom svoga kralja jede i pije i doputa da ga kralj
dvori sve to muka kad zna da je uinio mnogo zla
u svijetu i kad nije siguran da li mu je Gospodin
oprostio?
Sigurno da je s razlogom zabrinut i samo mu
uzdanje u dobrotu Gospodarevu moe donijeti mir.
Isto tako ja, vjerujte mi, kakve god dragocjenosti
kuao za stolom Gospodarevim, uvijek, imam pred
oima svoje grijehe i neizvjesnost oprotenja me mui. Ipak, tu muku podnosim u svjetlosti vjere i uvjeren
sam daje ona, odista, za moje dobro.
Zato i Vi budite zadovoljni time to vam je Bog
dao. Koliko god Vi mene drali sretnim, ja zavidim
Vama. Bolovi i patnje bili bi za mene raj, samo ako
bih ih mogao trpjeti u Bogu, a najvea zadovoljstva
znaila bi za mene pakao ako bih ih kuao bez Boga.
Bila bi mi, dakle, velika radost trpjeti neto za Boga.
Jo malo vremena pa u i ja poi na put k Bogu.
Idem k njemu i morat u poloiti raun pred njim
(Br. Lovro ovo pie dva mjeseca i dvadeset i est dana
prije smrti nap. prev.). Sva muka istilita, makar
trajala do konca ovoga vremena, bila bi mi ugodna kad
bih mogao samo jedan jedini trenutak ugledati Boga
u stvarnosti. U ovom me ivotu tjei to da kroz vjeru
ponekad gledam Boga tako da bih gotovo mogao
kazati: Vie ne vjerujem, ja vidim! Ono o emu nas
vjera ui doivljavam iskustveno. U tom unutarnjem doivljavanju i u nepokolebljivoj sigurnosti
vjere hou s Bogom ivjeti i umrijeti.
Uvijek se drite Boga! On je jedina snaga i utjeha
u Vaim patnjama. Molit u ga da Vas prati na svim
Vaim putovima. Pozdravljam majku prioricu i
preporuujem se njenim molitvama, molitvama Vae
samostanske zajednice i Vaim osobnim molitvama. U
Gospodinu,
Va...
87

TRINAESTO PISMO

28. studenoga 1690.

Moja dobra majko,
Kad bismo se mi stvarno navikli neprestano ivjeti
s mislima usmjerenim na nazonost Boju, tada nas
nikakve tjelesne bolesti ne bi mnogo pogaale. Bog
esto doputa da malo trpimo da bi time oistio nau
duu i naveo nas da budemo s njime. Ne moju shvatiti
kako moe osjeati bolove ovjek koji je kod Boga i
ija je jedina tenja Bog. To sam sm iskusio i ne
sumnjam vie u to.
Ohrabrite se! Svoje brige prostrite neprestano pred
njega i molite za snagu da istrajete. Prije svega, navikavajte se na esto openje s njime i zaboravljajte ja
to moete manje. Molite ga kad ste slabi i povremeno
mu rtvujte sebe. U najveoj boli molite ga ponizno i
s puno ljubavi kao to dijete moli oca
- da se sve dogaa po njegovoj svetoj volji i da Vam
on svojom milou pomogne. Ja u Vam pomagati
u tome svojim siromanim molitvama.
Bog ima mnoge putove kojima nas privodi k sebi.
On se, ponekad, sakrije od nas. Vjera, koja nas nikad
ne ostavlja na cjedilu, mora biti na oslonac i temelj
naega pouzdanja u Boga.
Ne znam to e Bog sa mnom napraviti - iz dana U
dan sve sam sretniji. itav svijet pati, a ja, koji sam
zasluio najstrou pokoru, doivljavam tako velike i
tako ustrajne radosti da se samo s mukom mogu primiriti.
Mogao bih moliti Boga za dio Vaih patnji, ali poznajem svoju slabost, koja je tako velika da bih ako
bi me on samo jedan tren prepustio meni samome
bio najbjedniji ovjek meu smrtnicima. Ipak, ne
znam kako bi me on mogao ostaviti sama kad je sna88

ga vjere koju osjeam tolika te mi se ini da ga mogu

prstom dodirnuti. Vjera mi daje znanje da nas Bog nikad ne ostavlja, ako mi njega nismo prije ostavili.
uvajmo se, stoga, da ga ne bismo napustili. Ostanimo uvijek kod njega. ivimo i umrimo s njime! Molite za mene, i ja u za Vas.
Va...

89

ETRNAESTO PISMO

PETNAESTO PISMO

22. sijenja 1691.

Moja dobra majko!
Potresen sam gledajui kako dugo trpite. Donekle
me tjei moje uvjerenje da je Vaa bolest znak da Vas
Bog ljubi. Promatrajte svoje boli u tome svjetlu i sve
ete ih lake podnijeti. Mislim da bi trebalo da polako
ostavite tolike ljudske lijekove i posve se predate Bojoj providnosti. Moda Bog eka upravo jedno takvo
predavanje i puno povjerenje da bi Vas izlijeio. Budui da lijekovi, unato svim nastojanjima, nisu imali
eljenoga uinka, nego se bolest, naprotiv, pogorala,
prepustite se u njegove ruke i sve jo oekujte samo
od njega.
Pisao sam Vam u zadnjem pismu da Bog puta
ponekad da tijelo trpi kako bi izlijeio bolest due.
Imajte sranosti! Nainite od nevolje krepost! Nemojte moliti Boga da Vas oslobodi bolova, nego ga molite
za snagu da junaki podnosite sve to on hoe iz
ljubavi prema njemu - sve dok se to njemu svia.
Znam da su takve molitve pomalo tvrde za nau
narav, ali su Bogu ugodne i stoga drage onima koji
Boga ljube. Ljubav blai boli. Ljubimo li Boga, tada
emo s radou i sranou trpjeti za njega. Molim
Vas, radite tako, traite utjehu u njemu. On je jedini
lijenik svih naih bolesti, on je otac oaloenih, on
je uvijek spreman pomoi nam.
On nas ljubi beskrajno vie negoli mi moemo zamisliti. Zato i Vi njega ljubite i traite pomo samo
od njega. Nadam se da ete je brzo osjetiti.
Bog bio s Vama. Ja u Vam i dalje pomagati svojim slabim molitvama, i ostajem u Gospodinu uvijek
Va...
Jutros, na dan sv. Tome, moja je priest bila za Vas.
90

Moja draga i mila majko,

Zahvaljujem naemu Gospodinu da je usliio Vae
elje i poklonio Vam malo olakanja. Ja sam ve
nekoliko puta bio blizu smrti. Ipak, nikad nisam bio
tako zadovoljan kao ba tada. Zato nisam molio za
olakanje nego za snagu da trpim junaki, ponizno i s
ljubavlju. S Bogom je lake trpjeti! Kako god veliki
bili bolovi, sve ih s ljubavlju uzmite na sebe. U patnji
se sjedinite s Bogom - to je pravi raj! Ako ve u ovom
ivotu elimo uivati mir i radost neba, moramo se
priuiti dragovoljno, ponizno i ljubazno opiti s njime.
Moramo sprijeiti da nam se duh u bilo kojoj prilici
udaljuje od njega. Podignimo u srcu za Boga duhovni
hram u kojem emo mu se neprestano klanjati. Pazimo
na to da nita ne inimo, nita ne govorimo i nita ne
mislimo to on ne voli. Ako smo tako ispunjeni
Bogom, ak i muka postaje puna slatkoe, blagosti,
unutarnje vedrine i smirenosti. Znam, dakako, da je
ve i poetak na putu prema tome visokom stupnju
duhovnoga ivota vrlo teak. Mi imamo samo istu
vjeru. Ali, znamo, takoer, da s milou Bojom sve
moemo, nju on ne uskrauje nikome koji ga ozbiljno
moli. Kucajte! Kucajte odluno! Siguran sam da e
Vam on tada otvoriti vrata u pravo vrijeme. U jednom
trenutku obilno e Vam udijeliti sve ono to Vam je
dugo godina bilo uskraeno. Bog Vas titio. Molite za
mene kao to i ja molim za Vas. Oekujem da u
uskoro biti s njime (dvadeset dana prije smrti nap.
prev.). U naemu sam Gospodinu sasvim
Va...
91

ESNAESTO PISMO

6. veljae 1691.
Dobra moja majko,
Bog vrlo dobro zna to nama moe pomoi. Sve
to on ini najbolje je za nas. Kad bismo bili svjesni
koliko nas on ljubi, bili bismo uvijek spremni jednako
prihvatiti i slatko i gorko. Najbolniji i najtvri
dogaaji bili bi nam tada dragi i dobrodoli. I
najgore muke samo su onda nepodnoljive ako ih
gledamo u krivom svjetlu. Ako smo osvjedoeni da
nama upravlja Boja ruka i da je on ljubazni Otac,
takoer kad nam alje ponienja, boli i patnje, tada
e ieznuti gorina, i naa e se alost pretvoriti u
radost.
Sva naa zadaa, stoga, treba da bude upoznati
Boga. to ga vie upoznajemo, to ga vie elimo
izbliega dohvaati. Jer se, u neku ruku, moe rei
da ljubav raste razmjerno sa spoznajom: tako e
ljubav biti to vea to je spoznaja dublja i
obuhvatnija. Ako je ljubav prema Bogu doista
velika, ljubit emo ga jednako u bolu i u radosti.
Ali, ne traimo i ne ljubimo Boga zato da bi nam
on darovao svoje milosti, pa bile one kako god
uzviene. Ni najvea naa dobra djela ne mogu nas
nikad toliko privesti Bogu koliko moe vjera kroz
jedan jednostavan in. Stoga mu se esto obraajmo
u vjeri. Ne traimo ga na drugim mjestima: on je
usred nas. Nemojmo biti negostoljubivi i ne
grijeimo ostavljajui ga da eka dok se mi bavimo
tisuama sitnica koje se njemu ne sviaju ili ga ak
rastuuju. On to, dodue, podnosi, ali bismo se
morali bojati da nas ta naa drskost jednom skupo
ne doe.
Ponimo sa svom ozbiljnou njemu pripadati i
protjerajmo iz srca i iz duha sve to nije njegovo. On
hoe tamo biti sm. Molimo od njega tu milost. Ako
92

mi, sa svoje strane, dademo sve to moemo, osjetit

emo uskoro kako se promjena koju iekujemo zbiva
u nama.
Ja ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu za mala olakanja koja Vam je udijelio. Oekujem da u ga, po
njegovoj milosti, za nekoliko dana susresti. Molimo
jedno za drugo. U naem Gospodinu sam
Va...
est dana poslije, u ponedjeljak, 12. veljae 1691,
prije podne u 9 sati, Nicolas Herman umrije.

93

IVOTOPIS

Donosimo tekst ivotopisa Les moers du Frre

Laurent" koji se pojavio u izdanju iz 1694. Izostavljena su samo dva mjesta koja se ne odnose na brata
Lovru.
Piem o onome to sam sm uo i vidio od brata
Lovre, koji je prije dvije godine preminuo kao bosonogi karmelianin u samostanu u Parizu. Piem o
ovjeku kojega se mnogi sa zahvalnou sjeaju.
Jedan je ovjek, koji se bio odrekao visokoga poloaja meu ljudima da bi, umjesto toga, svoj ivot
provodio na najzadnjem mjestu u kui Bojoj, jer vie voli Kristov jednostavni ivot nego ukrase i egipatske lonce s mesom; takav, dakle, ovjek izrazio je
elju da misli brata Lovre, koje sam sabrao, uinim
dostupnima svima onima koji su prozreli obmanu
svijeta. Radosno sam posluao. Iako su pohvalni govori i pisma dobroga brata ve objelodanjena, mislim
da se ono to smo batinili od toga svetoga ovjeka
nikad ne moe dovoljno proiriti.
ini mi se ispravnim da u osobi brata Lovre iznesem odgovarajui primjer zdrave pobonosti. To
vrijedi posebno za nae vrijeme, kad svi trae dobro
ondje gdje ono nije i idu krivim putovima da bi ga
nali.
Govorit e vam sam brat Lovro. Donijet u njegove rijei koje sam u razgovorima s njim sam sluao
i zapisivao odmah im bih ga napustio. Sveca nita
ne moe bolje oslikati nego ono-sto potjee od njega.
Ispovijesti i pisma sv. Augustina odraavaju Augustina
bolje od svega to bi se inae moglo kazati o njemu.
Isto tako, priuite se da slugu Bojega, kojega vam
sad predstavljam, promatrate samo kroz ri97

jei koje je on sam izgovorio, u svoj jednostavnosti

srca.
Njegove ga vrline nisu uinile nedrutvenim. Njegov je otvoreni nain ulijevao povjerenje. Odmah se
dobivao osjeaj da se njemu moe sve rei i stjecao se
dojam da ste nali prijatelja. Ako je poznavao ljude s
kojima je imao posla, govorio bi vrlo slobodno i
pokazivao veliku dobrotu. to bi rekao, bilo je jednostavno, ali uvijek na mjestu i vrlo razborito. Kroz
njegovu nezgrapnu vanjtinu otkrivala se upadljiva
mudrost, odreena sloboda koja je visoko nadmaivala obzor obina brata-laika. Otrina njegova pogleda nadmaivala je sva oekivanja.
I dok bi molio milostinju, jasno se vidjelo da je
imao razum koji je dorastao i najteim zadaama i da
ga je ovjek mogao pitati za savjet o svim stvarima.
To bi se moglo rei o izvanjskom dojmu koji je
ostavljao brat Lovro.
Njegov unutranji ivot i njegovo duhovno formiranje opisao je on sm u razgovorima koje vam prenosimo. Njegova unutarnja preobrazba poinje, kako
ete itati, s uzvienom predodbom o moi i mudrosti Bojoj, koju je on brino ouvao, vjerno se
trudei da ga druge misli ne odvrate od nje. Taj prvi
doivljaj Boga imao je kao posljedicu, i bio je kamentemeljac svemu njegovu usavravanju. Stoga e, dakle,
biti korisno ako malo promotrimo njegov nain ivota. Vjera je bila svjetlo koje mu nije samo u poetku
pomoglo spoznati Boga, nego se on ni poslije nije
htio sluiti nikakvim drugim sredstvima, u elji da na
svim putovima slijedi Boga. Vie mi je puta rekao da
mu se sve ono to je od drugih uo, sve to je naao u
knjigama, sve to je sam napisao - ini beznaajno u
usporedbi s onim to mu vjera oituje o uzvienosti
Bojoj i uzvienosti Isusa Krista. Govorio je: samo
nam vjera omoguuje da spoznamo tko je Bog. Mi
razmiljamo logikim zakljuivanjem razuma i na
98

temelju znanosti, a to je kao kad bismo promatrali

lou kopiju a odvraali oi od jedinstvena izvornika.
U temelju nae due odraava se sam Bog, a mi ipak
neemo da ga tamo vidimo. Okreemo se od njega da
bismo se bavili ispraznim stvarima i zanemarujemo
openje sa svojim Kraljem, koji je, naprotiv, uvijek
spreman razgovarati s nama.
Premalo je" - nastavlja brat Lovro - ako pokuavamo Boga ljubiti i upoznati samo kroz ono to
nam knjige o njemu kau ili kroz ono to mi u sebi
pronaemo na osnovi nekoliko povrnih pobonih
misli ili sitnih 'prosvjetljenja'. Mi moramo svoju vjeru
probuditi na ivot i s njenom pomou uzdii sve svoje
osjeaje, kako bismo Boga i Isusa Krista tovali u
njihovoj potpunoj boanskoj savrenosti onakve
kakvi uistinu jesu. Taj put vjere jest duh Crkve; tim
putem dospijevamo do velike savrenosti."
Brat Lovro Boga nije gledao kao nazona samo u
svojoj dui, nego i u stvorenju koje je promatrao. U
svemu to je susretao njegove su se misli jednako
dizale od stvorenja k Stvoritelju.
Prizor ogoljelog stabla zimi uzdigao je, jednim
zamahom, njegov duh k Bogu i ulio mu tako uzvienu spoznaju da je taj dojam i nakon etrdeset godina
bio jednako jak i iv u njegovoj dui kao i u prvom
trenutku. On se tako ponaao u svakoj prilici: vidljivo ga je vodilo k nevidljivom. S istoga je razloga meu malobrojnim spisima koje je htio itati sveto Evanelje stavljao nad sve druge knjige, jer je ondje, u
vlastitim Isusovim rijeima, nalazio najistiju i najjednostavniju hranu za svoju duu, vjeru.
Brat Lovro poeo je time da se u svome srcu vjerno, i uz pomo vjere, bavio nazonou Bojom. Razgovarao je s Bogom stalnim inima klanjanja i ljubavi
i time to je, za vrijeme svoga rada, zazivao Gospodnju pomo. Kad bi okonao posao, Lovro bi zahvaljivao Bogu i molio ga da mu oprosti njegove nemar99

isti time to bi ih priznavao, kako on ree, ne

branei se. Poto su ti ini bili vrlo vrsto povezani
s njegovim radom i jer su mu oni davali snagu za
rad, sve je inio s velikom lakoom. Njegove ga
misli nisu ometale u radu, nego su mu pomagale da
sve uspjeno dovri.
On ipak priznaje da je isprva imao potekoa i da je
prilino esto zaboravljao svoju vjebu. Ali, kad bi
uoio svoje propuste, prihvaao se opet vjebe.
Katkad je njegova misao na Boga bivala potisnuta
estinom mislilutalica. On bi se tada
zadovoljavao da blago protjera kako bi se opet
vratio svojemu uobiajenom openju s Bogom.
Napokon je njegova vjernost bila plaena:
neprestano je mislio na Boga! Razliiti i mnogovrsni
ini preobrazili su se u jednostavno gledanje,
svijetleu ljubav i neprekidnu radost.
Govorio je: Vrijeme rada ja ne razlikujem od vremena molitve. Radei u kuhinji, gdje me esto vie
ljudi istodobno molilo za razne stvari, ja sam s
Bogom isto tako zdruen kao kad kleim pred
svetim sakramentom. Moja mi vjera postaje
pokatkad tako bistra kao da vie i nije vjera. Tada
mi se ini kao daje tamna koprena odstranjena i da
je vjeni dan nebeskoga ivota ve svanuo."
Do toga je stupnja dospio na dobri brat po vjernosti s kojom je protjeravao sve druge misli da bi
tako svo vrijeme mogao stalno opiti s Bogom. Ta
je vjeba, napokon, toliko postala dio njega sama da
mu bijae gotovo nemogue prestati, ako bi svoj
duh i htio usmjeriti na druge stvari.
U razgovorima ete nai vrlo vanu primjedbu. On
tamo kae: Nazonost Boja morala bi se zbivati
vie po srcu i po ljubavi negoli po razumu i po
mnotvu rijei." Veli: Na putovima Bojim misli
manje vrijede. Najprea je ljubav."
Opisujem vam ovdje brata-laika koji je radio u
kuhinji i rado upotrebljavam njegove vlastite jednostavne izraze: Nije prijeko potrebno initi velike
100

stvari. Ja prevrem palainke u tavi iz ljubavi prema

Bogu. Ako sam dovrio posao i vie nemam to raditi,
bacam se na pod i molim se Bogu, kojem zahvaljujem
za milost to smijem raditi. Nakon toga ustajem
zadovoljan poput kralja. Ako ne mogu nita drugo
initi, zadovoljan sam ako iz ljubavi prema Bogu
smijem podii jednu slamku sa zemlje."
On nastavlja: Svugdje se trae metode kako da
se naui ljubiti Bog. eli se do toga cilja stii po ne

znam koliko putova. Mui se velika muka da bi se s

pomou mnotva sredstava ostalo u nazonosti Bojoj. Nije li mnogo jednostavije i ispravnije sve to se
ini initi iz ljubavi prema Bogu, svim poslovima koje
sa sobom donosi nae zanimanje svjedoiti za Boga,
te, povezanou svoga srca s njegovim, zadrati
njegovu svetu nazonost u sebi. Za to nam nisu potrebne nikakve vjetine: mora se samo iskreno i jednostavno poeti." Namjerno sam ovdje naveo nekoliko jednostavnih izraza samoga brata Lovre.
Ne smije se vjerovati da je dovoljno, da bismo
Boga ljubili prinositi mu svagdanji rad, moliti se za
njegovu pomo i ponavljati da ga ljubimo. Brat Lovro nije samo po tome dospio do savrenstva ljubavi.
On je od samog poetka mnogo vie pazio na to da
ne ini nita to bi moglo omrznuti Bogu. On se odrekao svega to nije povezano s Bogom i pri tome nije
mislio na sebe sama. On kae: Otkako sam stupio u
red, ne mislim vie na zasluge i na svoj spas. Otkako
sam se, za pokoru svojih grijeha, posve prepustio
Bogu i, iz ljubavi prema njemu, odrekao se svega to
nije on, pokuao sam ostatak svojih dana ivjeti tako
kao da smo samo Bog i ja na svijetu."
Tako je Brat Lovro poeo s onim to je najsavrenije: svega se odrekao za Boga i sve inio iz ljubavi
prema njemu. Sebe sama potpuno je zaboravio. Kad
bi zamolio oprotenje od Boga, nije vie mislio ni na
raj ni na pakao, ni na stare ni na nove grijehe. Kad bi
jednom to priznao, nije se vie vraao nazad. Na101

kon priznanja svojega grenoga dranja, bio je

savreno miran. On je to ovako izrazio:
Pouzdajem se u Boga u ivotu i u smrti, u
vremenu i vjenosti."
Mi smo" - kae on stvoreni samo za Boga.
Dakle, ispravno inimo ako ostavljamo sebe da bismo postojali samo za njega. U njemu emo bolje
vidjeti to nam jo nedostaje i to mi, unato svoj
muci, ne moemo nai bez njega. To je samo ostatak
naega samoljublja, koje nas zavarava da smo
savreni i tako nas vee na nas same, spreavajui
nas da se uzdignemo k Bogu."
Brat mi je Lovro rekao da su ga etiri godine trle
teke brige, tako velike da ga nitko na svijetu nije
mogao osloboditi misli da je proklet. Ali, ni u to
doba nije on mijenjao prvotnu odluku. Ne
razmiljajui o tome to bi se s njim moglo dogoditi
i ne zapoljavajui se vlastitom mukom, kako to
inae ini veina potitenih dua, on se tjeio
govorei: ,,Neka bude to bude, ja u, u najmanju
ruku, dok ivim sve to moram initi, initi iz
ljubavi prema Bogu." Tako je on, zaboravivi sebe
sama, hotei se rado izgubiti za Boga upravo po
tome naao sebe.
Ljubav po volji Bojoj zamijenila je u njemu vlastitu volju. U svemu to je susretao vidio je uredbu
Boju. Po tome je stalno ostajao u radosti. Kad bi
doivio bilo kakvu neugodnost, nije bio time zgranut; naprotiv, mislio je da bi se trebalo uditi to se
ne dogaa jo mnogo vie zla kad se pomisli za
kakva je sve zla greni ovjek sposoban. Istodobno
bi uzdizao svoje misli k Bogu, znajui da on moe
preobrati zlo u dobro i da on, doputajui neka zla,
sigurno ima prave i korisne razloge koji su
utemeljeni u njegovu opem zasnovu voenja
svijeta. Tada bi molio za grenike ne uznemirujui
se vie i ostajui u miru.
Jednoga dana morao sam mu, bez ikakve priprave,
saopiti da jedan vaan posao, koji je njemu vrlo
leao na srcu i na kojem je dugo radio, ne moe biti
izveden jer je upravo protivno odlueno. On je na to
102

samo odgovorio: Mora se prihvatiti da ta odluka

poiva na dobrim razlozima, prihvatit emo je i neemo nikad vie govoriti o tome." On je to doista i
drao na djelu, i to vrlo temeljito: iako je esto imao
priliku govoriti o tome predmetu, nije vie otvarao
usta.
Kad je brat Lovro ve bio vrlo bolestan, posjetio
ga je jedan vrlo ugledan gospodin i upitao ga da li bi
on, ako bi mu Bog prepustio izbor, htio jo due
ivjeti i tako poveati svoje zasluge, ili bi radije ve
sada elio doi u nebo. Dobri je brat bez predomiljanja odgovorio: Odluku preputam Bogu. Moje je
samo u miru ekati da se ispuni volja Boja."
Takvo ga je shvaanje uinilo neovisnim o svim
stvarima i dalo mu tako veliku unutarnju slobodu
koja se moe usporediti sa slobodom blaenika.
On se nije osjeao obaveznim nikakvoj stranci.
Predrasude su mu bile tue.
Prirodno domoljublje, koje susreemo i u najsvetijih, kod njega nije imalo nikakvu odluniju ulogu. Ipak, voljeli su ga i oni koji su u tom pogledu imali
suprotna miljenja. On je elio Dobro sasvim openito
i bilo mu je potpuno svejedno po komu ili za koga se
ono dogaa. Bio je graanin neba i nita na zemlji nije
ga moglo zgrabiti.
Njegov pogled nije bio ogranien ni vremenom. On
je sebe odavna usmjerio na vjenu zbilju. Sve je promatrao s gledita vjenosti.
Stoga mu nije bilo vano kamo ga stavljaju i kakve
mu slube daju. Dobri brat nalazio je Boga posvuda,
bilo da je popravljao stare cipele, bilo da je sa zajednicom bio sabran na molitvu. Nije inzistirao da mu
se dadu posebni molitveni sati, jer je mislio da Boga
moemo ljubiti i moliti mu se jednako vrijedno za
uobiajenoga rada kao i u samotnoj pustinji.
Njegovo je jedino sredstvo da se doe k Bogu
bilo: sve initi iz ljubavi prema Bogu. Zbog toga mu
je bilo svejedno kojom se stvari bavio samo ako bi
103

je mogao raditi za Boga. Nije, dakle, gledao na stvari

nego na Boga. Znao je: to je koja zadaa protivnija
njegovoj prirodnoj sklonosti, to je vea vrijednost
ljubavi s kojom on obavlja zadau za Boga. Znao je,
uz to, da okolnosti po kojoj je neto neznatno nikako ne umanjuje vrijednost rtve, jer Bog, kojem ne
trebaju nikakve stvari, u naim djelima gleda samo na
ljubav s kojom su popraena.
Druga karakteristina osobina brata Lovre bila je
izvanredna vrstoa, koja bi se ak mogla nazvati
neustraivou. Ona je otkrivala jaku duu koja je u
svemu to nije Bog bila iznad strahova i nadanja.
On se nije niemu udio i niega se nije bojao. Ta
postojanost njegove due izvirala je iz istoga izvora
kao i druge njegove vrline. Uzvieno poimanje koje
je imao o Bogu pokazivalo mu je Boga onakvim kakav on uistinu jest: najvia pravda i beskrajna dobrota. Bio je, stoga, siguran da e ga Bog voditi i initi
MU samo dobro, jer je on, sa svoje strane, vrsto odluio Bogu se svidjeti i sve initi i podnositi iz ljubavi
prema njemu.
Jednoga dana upitao sam ga tko mu je duhovni
voa. Odgovorio je da nema duhovnog voe i da njeMU nije prijeko potrebno imati ga. To rjeavaju njegove izvanjske dunosti s pomou Pravila i slube koju obavlja u redu. Evanelje mu propisuje da ljubi
Boga iz svega srca. Budui daje toga svjestan i da sam
nastoji to postii, ini mu se da mu nije prijeko potreban duhovni voa koji bi ga poticao na to. Ispojednik mu je, naprotiv, vrlo potreban da bi mu
povjerio grijehe.
Oni koji su u duhovnom ivotu usmjereni samo na
vlastita raspoloenja i osjeaje, te vjeruju da nemaju
nita vanije initi nego ispitivati jesu li doista poboni ili nisu, takvi ljudi ne mogu pokazati postojanost i
ravnomjernost, jer se ta stanja, bilo zbog vlastite nemarnosti bilo po uredbama Bojim, neprestano mije104

njaju, budui da Bog svoje darove i svoje vodstvo

oblikuje razliito, po naim potrebama.
Potpuno je drukije inio dobri brat. On se drao
vrsto puta vjere koji se ne mijenja i zato je uvijek
ostao vjeran sam sebi. Trudio se dobro obavljati dunosti svoga stalea na mjestu na koje gaje Bog postavio, i mislio je da nema potrebe teiti za drugim zadaama (k promjeni zanimanja - nap. prev.). Umjesto
da briljivo pazi na raspoloenje i straljivo preispituje put kojim je iao, usmjeravao je pogled na kraj
puta - na Boga, te je velikim koracima hrlio u susret
cilju, time to se vjebao u pravednosti, ljubavi i
poniznosti. Rad mu je bio vaniji od predugih razmatranja onoga to je inio.
Tako je njegova pobonost poivala na sigurnu temelju: ona nije bila praena nikakvim vizijama ili
drugim neobinostima. Bio je uvjeren daje u duama
koje ovise o stvorenom to vrlo esto znak slabosti, jer
ostaju na mjestu bavei se vie poklonom nego
Bogom samim. Otkako je stupio u novicijat, u njegovom ivotu nema takvih neobinih ukazanja. Bilo
kako bilo, on nikada, ni onima u koje je imao najvee
povjerenje i kojima je otvarao srce, nije o tome govorio. Cijeloga je ivota iao tragovima svetih i sigurnim putem vjere. Nije se odvajao od iskuanoga puta
koji je Crkva u svim vremenima odobravala, a koji
vodi kroz nadu, kroz dobro djelovanje i izvravanje
svakidanjih dunosti. Sve mu je drugo bilo sumnjivo. Njegov zdravi ljudski razum i svjetlo koje mu je
davala njegova jednostavna vjera ouvali su ga od svih
opasnosti koje nas sreu na putu duha i zbog kojih
mnogi danas trpe brodolom jer se, bolujui za novim,
izruuju vlastitom umiljanju, znatielji i ljudskom
vodstvu...
Vodei tako ivot sreen i osiguran vjerom, brat
Lovro mirno je iao smrti u susret. Njegova je strpljivost uvijek, u svim ivotnim prigodama, bila vrlo ve105

lika, ali osobito je rasla kako je iao u susret

posljednjim satima.
Ni u jednom trenutku, ni za najveih bolova, on se
nije doimao kao onaj koji je izgubio mirnou.
Radost se pokazivala ne samo na njegovu licu nego
i u nainu njegova govora. To je ponukalo brau
koja su ga obilazila da ga upitaju da li on doista trpi.
Odgovorio je: Oprostite mi, brao, trpim;
probadanja u boku nanose mi velike bolove, ali je
moj duh tih i zadovoljan. Posjetioci su dalje pitali:
Ako bi Bog htio da ove bolove trpi deset godina,
bi li i tada bio zadovoljan. Odgovorio je: Ne
samo to vrijeme, nego, ako se Bogu svia da svoje
boli podnosim do sudnjega dana, nita ne bih imao
protiv, jer znam da e mi Gospodin istodobno
darovati unutarnji mir i radost. to se vie bliio
as njegova rastanka sa svijetom, to mu je ara
postajala vjera, dublja njegova ljubav i enja.
Jednome je redovnikome subratu odao: Ja vie
gotovo i ne moram vjerovati da Bog stanuje u
mojoj dui, ja sam u to po vjeri toliko siguran da
ve u sebi vidim neto od toga buduega zajednitva
s Gospodinom. Ne plaim se vie ni smrti, ni pakla,
ni suda Bojega, ni sile sotonske, ija mi
nastojanja, dodue, nisu nepoznata, ali sam ih
nauio prezirati.
Poto su htjeli jo vie od njega uti, postavljali mu
nova pitanja. Tako je jedan htio znati da li Lovro
smatra neim stranim dospjeti u ruke Boga
ivoga, jer da nitko pouzdano ne zna da li je
zasluio ljubav ili gnjev. Ja sam o tome
osvjedoen" - odgovorio je - ali to ne elim znati,
jer mi se sve to ini isprazno. Nema nita bolje nego
se prepustiti Bogu. Jedan koji se preporuio
njegovim molitvama da i od Boga izmoli milost
molitvenog duha primio je odgovore: Vi morate sa
svoje strane tome pridonijeti, teite postojano da
sebe uinite prijemljivim za to."
106

Poto je zadnji put primio priest, leao je u dubokom miru - tih kao dijete. Kad su htjeli prekinuti tu
utnju i uti njegov glas i kad su ga pitali ime se sad
njegov duh bavi, rekao je: inim ono to u kroza
svu vjenost initi. Zahvaljujem Bogu, hvalim ga,
klanjam mu se i ljubim ga svim svojim srcem. Naa je
najvanija zadaa, brao moja, Boga astiti i njega
ljubiti, a o onome to dalje dolazi ne brinuti se."
Kratko nakon toga, 12. veljae 1691, u dobi od
osamdeset godina, brat je Lovro preminuo, mirno i
spokojno kao to je i ivio. Na njegovu blijedom licu
poivao je neki sjaj.
Ovo to smo iskusili o ivotu i smrti toga dobrog
redovnikoga brata odgovara slici pravoga kranskoga mudraca. Od te su vrste bili prije ljudi koji su se
doista odricali svijeta da bi se brinuli za svoju duu, za
Boga i njegova Sina, Isusa Krista. Njihovo je pravilo
bilo Evanelje, predali su se svetoj mudrosti kria.
Tako nam ih je opisao sv. Klement Aleksandrijski, i
ini se kao da je pred oima imao ovjeka poput brata
Lovre. On veli: Najvanija zadaa filozofova, to jest
kranskoga mudraca, jest molitva. Mudrac moli na
svakom mjestu, ne sa puno rijei nego utei i u dubini
due: na putu, u razgovoru, u tiini, pri itanju ili dok
radi. On slavi Boga neprestano; ne samo ujutro kad
ustaje i ne samo u podne: sve to on ini prikazano je
Bogu na slavu. Usmjerujui se u molitvi duhovnim
stvarnostima, on biva blag, prijateljski, strpljiv i
istodobno jak, tako da mu iskuenja ne mogu nauditi
ni u srei ni u nesrei. Radost kontemplacije kojom se
on stalno obnavlja, ne zasiujui se, spreava ga da mu
se svide mala zadovoljstva koje nudi svijet. Po ljubavi
boravi on ve kod svoga Gospodara, iako tijelo jo
prebiva na zemlji. Kako se po vjeri hranio
nepristupanim svjetlom, ne nalazi vie nikakva uitka
u zemaljskim stvarima. Po ljubavi je ve ondje gdje
treba da bude. On vie ne107

ma nikakve elje jer ve ima cilj svojih elja, toliko

koliko je (ovdje) mogue. On ne treba da se mui
samosvladavanjem jer ga nita u ovom ivotu ne moe
rasrditi i jar ga nita ne moe odvratiti od ljubavi prema Bogu. Njemu nije teko ouvati svoj mir, jer ga
nita ne oalouje otkako se osvjedoio da se sve
kree prema dobru. Ne biva bijesan, nita ga ne uzrujava jer ljubi Boga i samo je njemu okrenut. Ne zavidi
jer mu nita ne nedostaje. Ne ljubi tako kao to
prosjean ovjek ljubi prijatelje, on u stvorenjima
ljubi Stvoritelja. Dua mu je postojana i ne mijenja
se jer ona ne ovisi o svijetu nego je pridruena
Bogu...
Brat Lovro proivio je ivot povueno. Ipak, svatko, u kakvu se god poloaju zatekao, moe izvui veliku korist iz iskustva to je on u ivotu stekao. Brat
Lovro poruuje ljudima koji su djelatni u svijetu da
se okrenu Bogu i da ga usred svoga rada,
razgovorima, za odmora - mole za milost kako bi
mogli ispuniti dunost. Njegov ih primjer opominje
da zahvaljuju Bogu za sva dobroinstva i za dobra
koja su njegovom dobrotom smjeli uiniti, te da,
mislei na pogreke, nikad ne zaborave poniznost
pred Bogom.
Ovdje nije rije o nekoj tekoj pobonosti koja bi
se mogla obavljati samo u samostanima. Svaki ovjek
ima dunost Boga astiti i ljubiti. Ali, nijednu od tih
dviju temeljnih dunosti ne moemo ispuniti sve
dok nas s Bogom ne povee veza srca, koja e
omoguiti da u svakome trenutku naemo u njega
svoje utoite. Jer, mi smo kao djeca koja se bez
majine pomoi samo s velikom mukom mogu
prehraniti.
Na tom putu nije nipoto teko. Naprotiv lako
je! I nuno je svakome! To je ono to sv. Pavao preporuuje svim kranima: neprestano moliti. Oni koji to ne ine nisu svjesni to im treba i da su tako
nesposobni za dobro. Oni ne znaju tko su oni i tko je
Bog, zaboravljaju da bez Isusa Krista ne bi mogli
ivjeti.
108

To to netko mora puno raditi u svijetu nije nikakva

isprika da sebi uskrati tu dunost. Bog je posvuda. I
posvuda se moe na njega usmjeriti. Srce se moe
povezati s njime na tisuu raznih naina. Samo s malo
ljubavi to nije teko.
Ljudi koji su se povukli iz ivotnih nemira mogu
jo bolje uzeti Lovrin ivot kao uzor kako su osloboeni od veine svakidanjih dunosti, kojima su drugi
ljudi zaokupljeni, njih ne bi smjelo nita ometati da
nasljeduju dobroga Brata. Oni mogu ostaviti po strani
sve druge misli i truditi se jo samo oko toga da sve
to ine, ine iz ljubavi prema Bogu, i da njemu, kako
brat Lovro nazva: dadnu sve za sve".
Hotei ivjeti za Boga, on se na uzoran nain svega odrekao i nipoto nije mislio samo na sebe, ni samo
na svoje spasenje. Bilo mu je svejedno koja bi mu se
sluba i koje zaposlenje dalo. Jo jedno treba imati na
umu: u svim tim vjebama duha Lovro je ouvao
svoju slobodu.