Prikazi - Recenzije ::: Knjige

Rade Kalanj

Politika kultura, Zagreb, 2005., 343.str.

SUVREMENOST KLASINE SOCIOLOGIJE

Anja Gvozdanovi

uvremenost klasine sociologije

je namjerna apologija klasinim
sociolokim teorijama i njenim autorima,
bez oholog kritiarskog umiljanja kako
kae sam autor u predgovoru. Potrebno je
najprije upoznati vrijednost klasinih teorija
da bi se o njihovim ulogama, vanosti i
domaajima moglo suditi. Takoer, autor
zagovara ideju kontinuiteta izmeu klasinih sociolokih teorija i suvremene
socioloke znanosti .
Knjiga se moe ugrubo podijeliti na
etiri tematske cjeline: Dananje znaenje
klasinih sociolokih teorija , zatim
Intelektualni poredak prosvjetiteljstva i
oblikovanje znanosti u drutvu kao uvod
i razjanjenje povijesno-intelektualnog
temelja djelovanja Comtea, de Tocquevillea,
Spencera te Marxa koji su, svaki zasebno,
tematizirani. Trei tematski krug, naslovljen
Kontekst disciplinarne zrelosti. Zlatno
razdoblje sociologije bavi se dotinim
razdobljem, koje, prema autoru, obiljeavaju
Durkheim, Weber, Simmel i Pareto. Zadnje
poglavlje, ujedno i etvrti tematski krug nosi
naziv Pouke i konzekvencije .
U poglavlju Dananje znaenje klasinih
sociolokih teorija Kalanj daje pregled
stajalita s kojih se moe promatrati vanost
i vrijednost, a time i odnos akademske
zajednice prema kla-sinim teorijama
danas. U poglavlju Intelektualni poredak
prosvjetiteljstva i oblikovanje znanosti u
drutvu , autor daje, ne samo intelektualni
i povijesni okvir vremena prosvjetiteljstva,
nego i panoramu ideja , predstavnika
te njihovog utjecaja na daljnji razvoj
socijalne misli i znanosti poput P.Baylea,
S.Montesquieua, Voltairea, J.J.Rousseaua,
134

18-prikazi2

A. Smitha, Condorceta, Kanta, mislioca

romantizma i konzervativnih teoretiara
poetka 19.st. Saint-Simonea.
Ipak, vei dio ove knjige bavi se
disciplinarnim razdobljem sociologije koje
poinje s Comteom, prvim zagovornikom
beskompromisnog znanstvenog pristupa
ne traei pribjeite ni u jednoj postojeoj znanosti (str.72). Dakle, izbor
klasinih autora je voen kriterijem
njihovog djelovanja u smjeru preobrazbe
socijalne misli u socijalnu znanost.
Njihova je misao uklopljena u razvoj
industrijalizacije, poredak industrijalizma
i procese sekularizacije koji su, potaknuti
prosvjetiteljstvom, bili komplementarni
nastajanju trine ekonomije, uspostavi
liberalnih naela vladavine i otkriu
politikih, graanskih i socijalnih dimenzija
demokracije (str.74).
Kalanj pronalazi dva epistemoloka
poretka u razvoju socijalne misli. Upravo
ti epistemoloki poreci odredit e strukturu
i tematizirane teoretiare ove knjige. Prvi,
smjeten u razdoblje od Saint-Simonea do
osamedestih godina 19.st., poiva na analizi
i definiciji novonastalog drutva, a drugi, na
prijelazu izmeu 19. i 20.st., karakteriziraju
strogo znanstvena i metodiki formalizirana
naela prouavanja posljedica fenomena
tadanjeg drutva.
Prvom epistemolokom poretku pripadaju Comte, Tocqueville, Spencer i Marx,
a drugom Durkheim, Weber, Simmel te
Pareto.
Poglavlja posveena svakom od navedenih klasika daju relevantne aspekte,
dimenzije njihovog djelovanja i stvaranja
u kontekstu kako osobnog socijalnosvezak VI, broj 10, rujan 2005. -

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

intelektualnog zalea, tako i drutvenopolitikih strujanja unutar zemalja u kojima

djeluju. Autor ne inzistira samo na razradi
ideja klasinih autora ve i drutvenopovijesnim okolnostima koje su, dijelom,
utjecale na njihovo nastajanje pa potom i
razvoj u smjeru konstituiranja sociologije
kao znanosti. Takav kontekstualizirani
pristup itanje ini zanimljivim i jo vanije
- privlanim za daljnja prouavanja klasine
sociologije.
Poglavlje Kontekst disciplinarne
zrelosti. Zlatno razdoblje sociologije
govori o afirmaciji sociologije u razdoblju
od 1870.-1930., kojem je svojstveno
uspostavljanje sociologije kao znanosti o
drutvu kroz institucionalna i intelektualna
djelovanja.
Politika ekonomija, koja je do 1870ih
bila glavni diskurs, ija je struktura bila
standard koji su drugi diskursi morali dosei
ne bi li uvrstili svoju legitimnost, do 1890.
prolazi kroz krizu koja je ujedno i kriza
modernosti. Tu krizu, uz potporu politike
krize novonastalih nacija-drava, koristi
sociologija za vlastiti proboj i to u svojoj
kritici deduktivne, laissez-faire liberalne
ekonomije u znanstvenom, politikom i
institucionalnom aspektu.
Zadnje poglavlje nosi naziv Pouke i
konzekvencije u kojem, izmeu ostalog,
Kalanj kritizira Nisbetove dvije teze
izesene u Sociolokoj tradiciji . Prva je
povijesno-rekonstrukcijske naravi i odnosi
se na Nisbetovo ograniavanje zlatnog
doba sociologije na razdoblje od 1830.1900. Meutim, djela Durkheima, Webera,
Simmela i Pareta pokazuju kako to doba
zahvaa i prva dva desetljea dvadesetog
stoljea.

Druga teza je naelno-interpretativne

naravi i odnosi se na kreativni paradoks
sociologije gdje je sociologija prikazana
kao konzervativna reakcija na uinke
industrijalizacije i demokratske revolucije,
dok je s druge strane vrijednosno povezana s
modernistikim strujama. No, Kalanj odbija
ideju o konzervativnim izvorima sociologije
i smatra da pojmu drutva utemeljitelji
sociologije pristupaju iz logike promjene i
iz perspektive budunosti.
U narednim odjeljcima podrobnije
razlae, dokazujui prvenstveno djelima
klasinih autora, njihovu vanu ulogu
u emancipaciji znanstvene spoznaje o
drutvu te konzekventno tome i njihovu
suvremenost. Moemo rei da u tom posljednjem poglavlju dobivamo prave razloge
potrebe za (ponovnim) iitavanjem
originalnih djela klasinih autora.
Suvremenost klasine sociologije je
knjiga vrijedna itanja, bogata referencama,
namijenjenima onima koji se klasinom
sociologijom bave, ali i studentima koji
se tek uputaju u prvo prouavanje ovog
podruja.
Naime, knjiga sadri sve relevantne
aspekte interesantne poetniku od pitkog,
dinaminog stila pisanja do temeljnih okvira
znanja o klasinim teorijama i autorima. S
druge strane, ueniji itatelj ovdje moe
prepoznati smjernice i ideje daljnjeg
razvoja sociolokih teorija ali i znanstvene
misli openito.
Rade Kalanj, profesor sociologije na
Filozofskom fakultetu, poznat po vrsnim
idejno-historijskim pregledima socioloke
teorije, svakako je najvei autoritet na
podruju bavljenja klasinom sociologijom
u Hrvatskoj, to je jo jedan dobar razlog
itanja ove knjige.

135

- svezak VI, broj 10, rujan 2005.

18-prikazi2

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

Hal. K. Colebatch

Politika misao, Zagreb, 2004., 155 str.

POLICY

Preveo: Zdravko Petak

Anja Gvozdanovi

Hrvatskoj je tematika policyja, barem

to se izdavaa, a time i irokog
itateljstva tie svjea i nova - za razliku od
svjetskih politolokih trendova koji se njome
bave ve pedesetak godina. Knjigu je preveo
i pogovor napisao dr.sc. Zdravko Petak,
docent na Fakultetu politikih znanosti,
jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja se
bavi policyjem. Kako je ova tema praktiki
nepoznata naoj javnosti, ne udi to je
Petak izabrao ba Colebatcha i njegovo
djelo koje u 124 strane nastoji obuhvatiti
pojam policyja i time stvoriti temelje za
daljnje bavljenje njime.
Hal K. Colebatch je svjetski poznat
autor policy analize, australski politolog,
nastavnik na Sveuilitu u Darussalamu,
na Brunejima, istraiva i lan mnogih
strukovnih udruga. U Meunarodnom
udruenju za politiku znanost (IPSA) je niz
godina bio suvoditelj istraivakog odbora
za biznis i politiku te zamjenik voditelja
istraivakog odbora za javne politike i
upravu.
Colebatchova knjiga se ne bavi niti
jednim posebnim policy podrujem ve
nastoji objasniti i odrediti sam pojam
policyja i naine na koje se taj izraz
upotrebljava. Stoga ova knjiga zauzima
generiko gledite i ne ulazi u pojedinu
vrstu politika upravo zato to policy ima
irok dijapazon djelovanja, te se pojavljuje
u razliitim politikim sustavima i kulturama.
Autor je ovo djelo namijenio irokom
itateljstvu, studentima, sudionicima
policyja, ukratko svima koje ta tematika
interesira. Meutim, nedosljednost u toj
136

18-prikazi2

namjeni se moe vidjeti u tome to e itatelj

neupuen u problematiku i pojam policyja,
morati priekati do polovice knjige gdje e
saznati to zapravo policy jest u odnosu
na primjerice upravljanje, menadment,
politiku pojmove koji, vjerojatno, prvi
laicima padaju na pamet kada uju izraz
policy.
Svih deset poglavlja naslovljena su u
obliku pitanja na koja se u tekstu pokuava
dati odgovor u smislu predstavljanja
razliitih aspekata, perspektiva i dimenzija
koja ine kako pojam policyja tako i policy
primijenjen u praksi. Cilj ove knjige svakako
nije izravno odgovoriti na postavljena pitanja
u naslovu ve sugerirati kompleksnost
policyja i probati ga pojmovno razgraniiti
od slinih mu pojmova poput upravljanja,
menadmenta, politike, vlade. Svako
poglavlje se ustvari bavi toliko irokom
temom da ju je nemogue kvalitetno i
temeljito obraditi u desetak-petnaest strana
te se stoga autor odluio na kraju svakog
poglavlja ponuditi itateljima dodatnu
literaturu na koju se mogu referirati ele li se
odreenim problemom ozbiljnije pozabaviti,
a isto tako u tom dodatnom odjeljku itatelji
mogu nai i zadatke, pitanja vezana za
sadraj poglavlja.
to je zapravo policy? Policy je prije
svega problemski orijentiran pristup javnim
poslovima, nema jasno i nedvosmisleno
znaenje niti isto znaenje u svim moguim
kontekstima. Nije prisutan samo u vladi, ve
i u tvrtkama i NGO-ima.
Ideja policyja se izgrauje na tri temeljne
pretpostavke o drutvenom poretku a to su:
instrumentalnost (organizacija ima zadau
svezak VI, broj 10, rujan 2005. -

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

doi do odreenog cilja), hijerarhija (nadzor

djelovanja) te koherentnost (svi dijelovi
akcije tvore dio organizirane cjeline).
U odnosu na politiku, policy je ono
to zakonodavac eli ostvariti, a to
e slubenici provesti i u tom smislu
policy predstavlja ishod, dok borba meu
politiarima, potencijalnim zakonodavcima
za naklonost biraa, predstavlja proces.
Naravno, u praksi se ova dva izraza
veoma teko razlikuju, tim vie to u policy
procesu uvijek postoji element politike.
Kada se odluke poduzmu u vezi sa
ciljevima koji se nastoje postii tada se
angairaju ljudi koji provode te odluke
provoditelj odluka je zapravo uprava
odnosno slubenici koji odreuju na koji
nain je bolje zadane ciljeve ostvariti. Ova
podjela se moe shvatiti kao mit i stoga
moemo rei, kao to je sluaj s politikom,
upravu i policy nije lako razlikovati s
obzirom na to da politiari obavljaju upravne
dunosti a zaposlenici u upravi preuzimaju
politike odgovornosti. Menadent je, pak,
proirenje pojma javne uprave, pretpostavlja
vie autonomije u odnosu na upravu i vei
prostor za inicijativu.
Autor naglaava dvoznanost policyja u
smislu napetosti izmeu izbora i strukture.
Policy moe oznaavati izbore koje vre
donositelji odluka to implicira djelovanje
koje slijedi iz odluke. S druge strane, policy
je shvaen kao proces tj. tijek djelovanja
koji oituje mogunost izbora, dakle opseg
izbora je definiran djelovanjem koje je ve
u tijeku. Dvije dimenzije, policy proces i
policy odluka su meusobno povezane i
ujedno djeluju jedna protiv druge.
Tko stvara policy? Postoje okomite i
vodoravne dimenzije policyja. Okomita
dimenzija tretira policy kao pravilo
legitimne odluke se prenose prema
dolje, dunosnici donose odluke koje
e biti izvrene (implementirane) od
stra-ne podreenih, odnosno slubenika.
Vodoravna dimenzija se tie odnosa izvan

hijerarhijske vlasti, to znai da se policy

rad odvija i izvan organizacijskih granica
podrazumijeva strukturu razumijevanja
i obaveza meu razliitim organizacijama.
Ove dvije dimenzije se pretpostavljaju
jer sama implementacija odluke ovisi i o
suradnji onih izvan hijerarhijske vlasti,
te s druge strane, ono to je postignuto u
vodoravnoj dimenziji moe biti provedeno
samo instrumentima okomite dimenzije.
Dominantna je paradigma da je policy
sustavno slijeenje ciljeva. Odnosno, voe
na vlasti odreuju ciljeve, zatim se odabire
tijek djelovanja, pa se implementiraju ta
djelovanja, zatim se vrednuju rezultati
i na kraju se, ako je potrebno, policy
nadopunjuje, preinauje i slino. Postoji
tendencija da se policy shvati samo kao
implementaciju ciljeva, meutim, vano
je rei da se policy treba promatrati i kao
cjelokupni obrazac odnosa preko koga se
provodi.
Pristup koriten u ovoj knjizi je analiza
drutvenog djelovanja ili drutvene
konstrukcije, to znai da su policy i
problemi kojima se policy bavi nastale
djelovanjem sudionika. Colebatch daje
primjer oneienja okolia koji je policy
problem ba zato jer su ga ljudi prepoznali
kao problem i ele neto poduzeti s time u
vezi.
U poglavlju Kako policy izgleda u
praksi, Colebatch daje australske empirijske
podatke vezane za zdravstvenu politiku
i politiku prema globalnom zatopljenju
(ovdje nije koriten policy ve politika zato
jer se radi o pojedinanom, odreenom
policyju). Izmeu ostalog, ove dvije
politike su u dijelovima suprotne zato jer
je u zdravstvenoj politici jasno to bi se
trebalo/eljelo napraviti, no svijest o tome
da poduzimanje tih mjera zapravo vodi do
policy cilja ostaje mutno. U politici prema
globalnom zatopljenju je upravo suprotno.
Cilj koji se treba postii je jasan, ali pitanje
naina kako postii smanjenje koliine
137

- svezak VI, broj 10, rujan 2005.

18-prikazi2

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

etnih plinova ipak ostaje nerijeeno.

Bavljenjem policyjem je sloen i plaen
posao koji rade kao policy analitiari i
policy menaderi, a rade u organizacijskim
oblicima poput policy odjela. No, to oni
rade? Policy proces moe biti prikazan kao
slijed faza:
1.definiranje problema
2. utvrivanje rjeenje
3. vrednovanje opcija
4. odluivanje
5. implementacija
6. vrednovanje rezultata
Ova podjela sugerira da se policy proces
svodi na stvaranje formalnog stajalita o
policyju, meutim postoji miljenje koje
policy proces ipak vidi malo drugaije tj.
kroz cjelokupno djelovanje koje izvire davno

Rade Kalanj, Edward Rothstein

Herbert Muschamp i Martin E. Marty

prije stvaranja nekog formalnog stajalita i

traje due od objavljivanja istog i to u
svrhu pomirenja i usklaivanja razliitih
programa o nekom policy problemu. Dakle,
policy proces je shvaen prije svega kao
dugotrajno pregovaranje, stvaranje koalicija
meu zainteresiranim stranama i ne moe ga
se svesti na gore navedene faze.
Inozemna literatura koja se bavi
policyjem i njegovim pojedinim aspektima,
teorijskim i praktinim, je poprilino
velika tako da se Colebatchov Policy ini
kao ambiciozan pothvat u smislu saetog i
informativnog naina definiranja policyja
u ukupnom drutvenom kontekstu. Na
hrvatskom tritu postoji, dodue, veoma
malo literature koja se bavi ovim problemom
tako da je itanje ove knjige zapravo dobar
uvod u daljnje bavljenje tematikom policy
analize.

Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004., 112 str.

UTOPIJSKE VIZIJE

Preveo: Neven Duanec

isions of Utopia izvorni je naslov

djela objavljenog prije dvije godine,
objedinjujui trima vodeim teoretiarima
E. Rothsteinom, H. Muschampom i M.
E. Martyjem, suvremenu ameriku misao
o poimanju drutvenih vizija, napretka,
nastojanja utopije. Za samu analizu ovog
prilino opsenog pojma najvanije je u koji
se kontekst taj pojam stavlja, pod kojom
tradicijom se promatra i u koju svrhu.
Zanimljiva je sintagma naslova; utopijama
uvijek prethode neke vizije ili utopije jesu
vizije. Vizije ega? Prije svega napretka. O
zajednikom nazivniku polemiziraju sva tri,
to jest etiri autora. Prole godine objavljeno
138

18-prikazi2

Tihana Jelaa

je hrvatsko izdanje kojem je dodan esej Rade

Kalanja pri emu djelo dobiva prizvuk
sraza dviju razliitih tradicija, prije svega
jedne amerike i jedne europske. Prizvuk,
iz razloga jer se ne radi o tekstovima koji
su pisani s pretenzijom na bilo kakvo
meusobno ukrtavanje miljenja; radi se
iskljuivo o pojedinanom, ak osobnom
iznoenju utopijskih vizija. Uvodni esej
R. Kalanja Mijene utopijske svijesti
sistematino izlae povijesni razvoj utopije
kroz najznaajnija djela i oglede koji se
bave ovom tematikom. Razmatraju se
proklamacije i oblici, tokovi i diskursi
europske znanstvene zajednice spram samog
svezak VI, broj 10, rujan 2005. -

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

pojma. Kroz paletu najvanijih teoretiara

drutva u povijesti filozofske misli dobiva se
uvid o klasinoj akademskoj tradiciji kojoj i
sam autor pripada. Ovakav pristup ne pravi
razlike meu sociolokim paradigmama u
shvaanjima utopije, tovie, analizirajui
povijesnu pozadinu dogaaja koji su ih
stvorili naglaavaju se slinosti ovog
fenomena. Polaenje od zamiljanja idealnog
drutva Platonove Drave, nalaenja
novih neotkrivenih zemalja Moreove
Utopije, svojevrsne popularnosti pisanja
o utopijama u vrijeme prosvjetiteljstva, te
fiktivne vizije budunosti kojima se bavi
M. Gauchet i mnogi drugi, ostavlja nam
zakljuak o inherentnosti utopije i razvoja
drutva. Ono to ini utopiju utopijom jest
upravo sam in nastajanja, ostvarenja koje
se nije dogodilo. Sam njen razvoj i program,
vizija, jest ono to se moe usporeivati i
analizirati, ali ne i vrednovati, barem
kada su u pitanju znanstvena razmatranja
kako nam je autor pokazao u ovom eseju.
Izazovi i proturjenosti utopije malo
je drugaiji pristup Edwarda Rothsteina,
ne toliko u samom predmetu prouavanja
(analize brojnih autora utopista)
koliko u tradiciji miljenja, nastavljajui
amerikim diskurzom koji uvodi aspekte
popularne kulture kao teoretski vaee.
Izjednaavanjem utopije s praznim obeanjima o boljitku i sretnoj budunosti,
autor odaje u svom ogledu pomalo
sarkastian ton. Nain na koji svatko od
nas razumije boljitak i napredak dovodi
nas do implicitnih razliitosti njihovih
odraavanja na nau svijest. Iz tog razloga
dolazi do proturjenosti pojma, do izazova
daljnjih realizacija u stvarnosti i smjera
njezinog djelovanja, nakon to prestane
biti utopijom, a postane ideologijom.
Uz kritiku kulture, prvenstveno politike
i tehnolokih dostignua, pri emu je
najrasprostranjenija kultura interneta, autor
se dotie i interesantne analogije strukturalne
antropologije C. Lvi - Straussa; analize

glazbe, tradicije i openito drutvenog

razvoja. Jedinstvo i povezanost ostaju u
naoj svijesti kao produkti utopija, ma kako
razliito bili shvaeni. Herbert Muschamp
esejom Usluga nije ukljuena kree u
analizu jo drugaijim, subjektivnim stilom
idealom u arhitekturi. Koncentrirajui
se na A. Loosa, Muschamp istrauje
dualitet subjektivne percepcije i objektivne
stvarnosti i preko Loosa iznosi svoja vienja
idealnog u filozofiji ivljenja, umjetnosti i
dizajnu. Svojim osobnim doivljajima
nadrealizma i budizma, pozivanjem na
teorije i autoritete tih pravaca interpretira
i vlastita iskustva sretanja subjektivnog i
objektivnog, dakle drutvenog i osobnog
shvaanja i znaenja utopije. Njegova
kritika uperena je protiv dualistikog
naina razumijevanja same kulture koji onda
iskrivljuje shvaanje same stvarnosti. Zamka
dualizma onemoguuje utopistu da se otrgne
pritiscima iz okoline; da sagleda problem
na jedinstveni nain prema kojem e moi
postaviti zamiljeni ideal, to jest utopiju.
Naslov posljednjeg teksta Neostvarive, no
vrijedne razmatranja/Ironijsko poimanje
utopija Martina E. Martyja, implicira
zakljuak ukupnog razumijevanja pojma
utopije. Pridjev ironijski pritom ostaje
najupeatljiviji te se njime autor najvie
bavi. Utopije su mahom osuene na
propast, one su eksperimenti, pogreke,
kao esencijalne stvari ljudske misli u
terminima L. Thomasa. M. E. Marty ih
definira s obzirom na pojmove reda i
nereda, uoavanja, percepcije i potrage
za promjenom. U definiranju se koristi
interpretacijama nekolicine amerikih
teoretiara utopista koristei koncept
humane ironije iz protestantskog pristupa
R. Reintza. Marty istie vanost odmaka od
stvarnosti; ironijski odmak kao preventiva
miljenja utopista da je njegova teorija
konano ona koja e spasiti svijet i donijeti
napredak. Kritiku nepotivanja humane
ironije nalazi u pioniru utopijske misli,
139

- svezak VI, broj 10, rujan 2005.

18-prikazi2

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

Thomasu Moreu. Drutvena ponaanja i

moral jednog vremena ostaju slijepa za
neko drugo vrijeme. Nikad sa sigurnou ne
moemo tvrditi o apsolutnom vjerovanju u
ideal bilo kojeg utopijskog miljenja. Ovo je
ujedno i zakljuak itavog djela te odgovor
na pitanje zato su analize i razmatranja
ovog pojma toliko vane kako za pojedinca
tako i za drutvo. Ostvarenja ove etvorice

John Zerzan

analitiara kulture, drutva i filozofije

objanjavaju bit poretka utopijske misli,
svijesti, akcije i proklamacije s razlikama u
konotacijama, kontekstu, tradiciji miljenja.
Iako utopija nastaje u mati, njen smisao jest
realizacija napretka, a njezina odrivost
jedinstveno voenje misli k stvaranju reda,
bolja budunost i vjeni sklad, ma kako to
ironino zvualo.

Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004., 207 str.

ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE

Preveli: Igor Grbi i Vieslav Kirini

Goran Pavli

ohn Zerzan, gotovo opom aklamacijom priznati kontroverzni mislilac ,

hrvatskoj je itateljskoj publici prvi
puta predstavljen, u neto sustavnijem
obliku, upravo ovim izdanjem. Njegovi
prireivai su Vieslav Kirini i Zoran
Roko koji su odabirom tekstova nastojali
pruiti uvid u irok spektar autorovih
istraivakih interesa, a iji je zajedniki
nazivnik koncipiranje radikalnog programa
anarhoprimitivizma. On se temelji na jednoj temeljnoj premisi, a ta je naputanje
civilizacije u najirem smislu rijei i
povratak istinskom prirodnom bivstvovanju,
koje bi bilo lieno svih natruha civilizacije,
napose jezika kao kljunog reakcionarnog
momenta u povijesti ljudske vrste.
Izbor tekstova pokriva, moglo bi se rei,
programatske uratke od kratkih lanaka,
intervjua do ambicioznih, irih studija
fenomena koje Zerzan nalazi izrazito
problematinim.
Glavna tematska okosnica svih tekstova
je radikalna kritika suvremenosti, koja svoj
korijen ima u padu koje je ovjeanstvo doivjelo pri prelasku s lovakosakupljakog na poljoprivredni stadij
140

18-prikazi2

razvoja. Tim je prelaskom dolo do rapidnog

opadanja ivotnog standarda i, po Zerzanu,
zaetka neminovnog propadanja ljudske
vrste. To propadanje svoje najgrozomornije
olienje doivljava upravo u suvremenim
kapitalistikim dravama. I kao rjeenje
za izbavljenje iz svijeta, koji radosno hrli u
svoju propast, Zerzan sugerira povratak na
lovaki stadij razvoja.
Prije razmatranja ikakvih argumenata
koje on nudi kao potkrepu svojim uvidima,
vrijedi dati opasku metodskog tipa. Iako
estoki osporavatelj ikakvog civilizacijskog
dostignua, Zerzan, samodeklarirani radikalni anarhist, bez ikakvog krzmanja koristi
uvide odreenih graanskih znanstvenika i
filozofa ukoliko neke od njihovih teza
podupiru njegove, a da pritom nema ni
trunke refleksije o dopustivosti takvog
ina. Openito, primjetna je smijeno
naivna razina povjerenja u nalaze nekih
arheologa, paleontologa ili povjesniara
koji su doli do objektivnih spoznaja koje
osnauju Zerzanove uvide. Time se dolazi
i do druge zamjerke tehnikog tipa.
Veina njegovih tekstova s programatskim
pretenzijama ne predstavlja nita drugo
svezak VI, broj 10, rujan 2005. -

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

do li skribomansku kompilaciju citata

najraznorodnijih autora, to bi trebalo
predstavljati sustavno koherentan prikaz
koncepta anarhoprimitivizma, iako, sreom
ne, ni u kakvoj formi manifesta. Stoga se ne
moe govoriti ni o kakvoj originalnoj kritici
suvremenosti, nego samo o, uglavnom
loem, kompiliranju poznatih napada na
(modernu) civilizaciju.
Kljuan moment i meta napada u svakom
tekstu je jezik, koji predstavlja simbol
ljudskog rastanka s autentinim suivotom
s prirodom. Citirajui Sturtevanta, Zerzan
navodi kako je porijeklo jezika zacijelo
potreba za lai jer se neverbalnom komunikacijom sve bitno moe izrei (str.49).
Ustrajavanje na tezi o jeziku (zapravo
o bilo kojem simbolikom poretku) kao
uzroku pada te time i evolucijskom zlu
stoji u oitom protuslovlju s ukazivanjem na
velianstvenost egzistencije primitivnih
naroda za koje uope ne nijee da imaju jezik.
Ovakva povrnost argumentacije prisutna
je u svim tekstovima. Obraunavajui se s
kljunim autorima postmoderne (Derridaom,
Focaultom, Barthesom, Baudrillardom i
Lyotardom), zakriljen kvazierudicijskom
studioznou, Zerzan izvodi olake i banalne

Brian McNair

argumentacije koje nerijetko proturjee

tezama i stavovima iznijetim drugdje u
tekstu ili u ostalim tekstovima.
Od mnotva tekstova, kvalitetom se
ipak malo izdiu Protiv tehnologije koji
nudi iole koherentniji pristup problematici
uz dosta odrive argumentacije, te
Dravni neprijatelj to je ustvari
razgovor Derricka Jensena s Johnom
Zerzanom. Zbog strukturne naravi oblika
ovog teksta, izlino bi bilo oekivati
neki sustavni izvod Zerzanove teorije te
se mora primijetiti kako je ovo jedini
nain na koji Zerzan moe barem donekle
legitimno braniti svoju poziciju. Meutim,
upravo se ovdje u potpunosti razotkriva
trivijalnost te principijelne radikalnosti
budui da na esencijalno pitanje smisla
anarhoprimitivizma Zato su, unato takvoj
harmoninoj idili u kojoj je ovjeanstvo
ivjelo tisuama godina, ljudi ipak zapoeli
sa sjedilako-poljoprivrednim ivotom i
pristali na pad u jezinost? Zerzan ne
daje, niti moe dati, nikakav odgovor. Time
ujedno i rui prvu premisu legitimiteta
njegova zahtjeva za povratkom u praiskonski
autentini bitak.

Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004., 293 str.

STRIPTIZ KULTURA: SEKS, MEDIJI I DEMOKRATIZACIJA UDNJE

Prevela: Tamara Slikovi
Sreko Horvat

eks je, kao to kae Brian McNair na

poetku svoje knjige, najvanija stvar
na svijetu ili barem jedna od tri ili etiri
najvanije stvari na svijetu. McNair, dodue,
ne spominje nogomet, ali uz seks ukljuuje
prehranu, obavljanje nude i spavanje.
Upravo to polazite, da nam je seks svima
vaan, odreuje i profil potencijalnog

itatelja knjige ona svojom temom, ali

i stilom, nije ograniena na uzak krug
strunjaka te se time se pribliava svima
koji bi htjeli znati zato se danas govori (ili
ne govori) o seksualnosti na odreen nain,
koji su faktori utjecali na pojavu voajerizma
i prihvaanja razliitih preferencija
seksualnosti, te kakve su uope perspektive
141

- svezak VI, broj 10, rujan 2005.

18-prikazi2

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

takva odnoenja spram seksualnosti.

Odmah na poetku valja spomenuti da
se kod McNaira ne radi o foucaultovskom
pristupu temi, ali niti da je zbog toga njegova
studija manje ozbiljna i pronicljiva. McNair
zapravo ne donosi neku sasvim nepoznatu
tezu, no nain na koji spaja razliite
diskurse i informacije s razliitih podruja
(mediji, umjetnost, politika, popularna
kultura) Striptiz kulturu ine svjeim i
preporuljivim tivom. Usporeujui
fin de sicle (kraj 19. stoljea) s krajem
20. stoljea, Brian McNair meu njima
uspostavlja paralelu: kako je krajem 19.
stoljea seksualna revolucija obuhvaala
nove ene i estetike, tako krajem 20.
stoljea obuhvaa feminizam i osloboenje
homoseksualaca; dok je seksualna epidemija
19. stoljea bio sifilis, danas je to HIV,
odnosno sida. Patrijarhalna protureakcija
seksualnoj revoluciji 19. stoljea svoj zamah
dobiva kod Bostonaca , dok u 20. stoljeu
u razotkrivanjuv; moralno puritanstvo prije
se sastojalo u pokretu protiv prostitucije,
dok se ono danas sastoji u pokretu protiv
pornografije. No, unato slinostima, postoje
razlike, a one se prema McNairu oituju u
kulturi, ekonomiji i politici. Osnovno je
obiljeje seksualne situacije dananjice
Striptiz kulture ono to McNair naziva
demokratizacijom udnje . Pod time
misli na slobodniji pristup graana svim
sredstvima seksualnog izraavanja (npr.
dostupnost tvrdih porno-filmova svakome
tko ima pristup Internetu) i, s druge strane, na
pojavu seksualne kulture koja je raznolikija
i pluralistinija od one koja tradicionalno
postoji u patrijarhalnom kapitalizmu .
Dananju seksualnu kulturu McNair naziva
striptiz kulturom , ime oznaava medije
seksualnog razotkrivanja i egzibicionizma
koji su se proirili u kapitalistikom drutvu
krajem 20. i poetkom 21. stoljea.
U prvom dijelu knjige pod nazivom
Kulturna seksualizacija: od porno-prostora
do javnog prostora McNair poinje s
142

18-prikazi2

podacima o golemom rastu porno-industrije,

kao i pristupa porno-materijalu. U okviru
toga najprije pokuava definirati sam pojam
pornografije te ga na osnovu izvoda autorica
poput Camille Paglia i Avedon Carol dovodi
u vezu sa subverzivnou. S tim je, dakako,
povezana kritika pornografije, pa McNair
ukratko saima osnovne argumente protiv
eksplicitnog prikazivanja seksa. No,
usprkos tome, danas je prema McNairu
posrijedi kriza cenzure, pa su pornografski
sadraji zahvaljujui prije svega
Internetu sve prisutniji i sve dostupniji.
To dovodi do onoga to je McNair jo u
svojoj prethodnoj knjizi (Posredni seks)
nazvao pornografizacijom mainstreama ,
naime irenja porno-ika popularnim
i avangardnim kulturnim formama. No
porno-ik , kako naglaava McNair, nije
pornografija, nego prikaz pornografije
u nepornografskoj umjetnosti i kulturi:
postmodernistiko pretvaranje pornografije
u kulturnu tvorevinu u oglaavanju,
umjetnosti, komediji i obrazovanju
(primjer su Madonna i njeni erotizirani
videospotovi, filmovi poput Kralja
pornia, reklame za pivo i sl.). Posljedica
je, kao i u svakom postmodernistikom
procesu, proboj privatnog u javnu sferu,
to upozorava McNair, ne mora nuno biti
loe, jer omoguava diskusiju o pojedinim
problemima (npr. filmovi Hardcore, 8mm).
Seksualizacija javne sfere dovodi do
Striptiz kulture, sve veeg razotkrivanja ,
to se moe uoiti u simptomatinim talkshowovima (Jerry Springer), razgovorima
o seksu , ali i filmovima poput Striptiza i
obnaenim fotografijama Demi Moore u
trudnoi za Vanity fair. Seks je u tom smislu
neposredno vezan uz politiku, posebice uz
politike skandale (najpoznatiji primjer je
onaj Clinton-Lewinsky). Osim kulture i
politike i ekonomija, dakako, ima koristi
od striptiz kulture, o emu najbolje govore
podaci o prihodima internetskih stranica
s hardcore sadrajem ili pak holivudskih
svezak VI, broj 10, rujan 2005. -

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

hitova poput Sirovih strasti. Najuvjerljiviji

dokaz o seksualizaciji javne sfere je i Big
Brother, a McNair iznosi (i ne tako) okantni
podatak da je u Velikoj Britaniji vie mladih
ljudi Internetom i telefonom sudjelovalo u
drugom serijalu Big Brothera nego to ih
je izalo na glasanje 2001. godine. McNair
u tom kontekstu propituje voajerizam, ali
i postojanje tv-emisija koje prikazivanjem
mentalno retardiranih osoba dobivaju na
gledanosti (dovoljno je spomenuti nau
Nonu moru).
Drugi se dio knjige bavi seksualnim
prikazima , a McNair izvodi zakljuak da
medijski prikazi imaju trostruku funkciju.
Prvo, oni otkrivaju seksualne norme i
norme ponaanja u odreenom drutvu
u odreenom trenutku, drugo, njihova je
funkcija didaktika i, tree, medijski prikazi
kao potrona roba ire ideje o seksualnosti.
Brian McNair pokazuje da takva vrsta
profiliranja seksualnosti nije pokazatelj
moralnog nazatka nego prije pozitivna
posljedica poslijeratnog liberalizma:
od prikaza promjene u predodbi ene
(oglaavanje, asopisi za ene, filmovi
poput Kobne privlanosti, Sirovih strasti,
serije poput Ksene i Buffy), preko afirmacije
homoseksualnosti (Kubrickov Spartak i
izbaeni dijalog, Village People, David
Bowie, Elton John, Philadelphia), do krize
mukosti (umjesto Rudolfa Valentina i
Clark Gablea, slike idealnog mukarca
postaju Brad Pitt i David Beckham;
pojavljuju se parodije supermukosti poput,
primjerice, Schwarzenegger u Policajcu iz
vrtia ili Posljednjem akcijskom junaku,
filmovi Michaela Douglasa, Skidajte se
do kraja, Klub boraca). Za razliku od
ovoga dijela knjige u kojem se najvie
bavi medijskim prikazom seksualnosti, u
treem i posljednjem dijelu pod nazivom
Estetika seksualne transgresije McNair
se usredotouje prvenstveno na umjetnost.
Primjeri art filmova poput Sudara (David
Cronenberg) ili Idiota (Lars von Trier),

fotografije Mapplethorpea ili Fierney Goeren

shvaeni su kao sredstva demokratizacije
udnje, a takva estetika transgresije svoje
porijeklo ima u djelima u Markiz de Sadea
i teoriji Georgesa Bataillea. No, unato
njezinom doprinosu demokratizaciji udnje,
McNair utvruje da su umjetnou seksualne
transgresije dominirali mukarci. U tom
kontekstu pokazuje razvoj queer kulture , od
homoseksualne umjetnosti prije Stonewalla
do Andy Warhola i Mapplethorpea. Poput
marginalizacije homoseksualnosti u umjetnosti i enstvenost je, prema McNairu,
doivjela istu, ak i goru sudbinu. Tu pripada
teza o odsutnosti velikih umjetnica, koju
je na neki nain opovrgnula feministika
historiografija, a McNair tematizira i
koncept loih djevojaka , trenda ije su
zacetnice Billie Holiday i Patti Smith, a
koji svoj vrhunac dosee u pokretima poput
girrl power i Riot Grrrls. Taj dio knjige
McNair zavrava zakljukom da danas
umjetnou seksualne transgresije vie ne
dominiraju iskljuivo mukarci, te da je
feministiki pokret u mnogoemu uspio. Na
kraju knjige McNair raspravlja o utjecajima
razvoja striptiz kulture na buduu seksualnu
politiku, tvrdei da se kraj patrijarhata
nee dogoditi u skoroj budunosti i da
demokratizacija udnje, nasuprot nadzoru
udnje , doprinosi opoj demokratizaciji i
liberalizmu.
Osnovna zamjerka McNairovoj knjizi,
osim moda nedovoljnog tematiziranja
Foucaulta iji su uvidi o seksualnosti
danas nezaobilazni, jest autorovo zanemarivanje teorija poput, primjerice,
one Jeana Baudrillarda. Raspravljati o
poloaju seksualnosti u postmodernizmu,
a pritom ne spomenuti mogunost da i
demokratizacija udnje moe biti ne
samo neka vrst simulacije, ve simulacija
par excellence, dovodi do pomalo optimistinog, ali i gotovo fukuyamistikog
shvaanja seksualne politike. Mogua
zamjerka knjizi moe biti McNairovo
143

- svezak VI, broj 10, rujan 2005.

18-prikazi2

10

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

ograniavanje na, u prvom redu, britansko

i ameriko drutvo, na ono to bi se moglo
oznaiti svojevrsnim europocentrizmom,
no sam se McNair od toga unaprijed
ograuje tvrdnjom da je Striptiz kultura
knjiga o seksualnim kulturama naprednih
kapitalistikih drutava koje karakterizira
relativno ekonomsko bogatstvo i moralni
liberalizam. Koliko je njegova teza, da e
procesi koje opisuje djelovati i na drutva
u kojima razliite patrijarhalne diktature i

Corinne Maier

vjerski fundamentalizmi koe emancipaciju

ena i dekriminalizaciju homoseksualnosti,
tona zasad moemo samo nagaati, no s
obzirom na ponueni materijal moemo
pretpostaviti da e se transgresija (ne nuno
u Batailleovom smislu) nastaviti, a da li je
to pozitivno ili nije, odluuje svatko od nas
osobno, ovisno o moralnom backgroundu,
ali i vlastitim seksualnim preferencijama.

Naklada OceanMore, Zagreb, 2004., 125. str.

DOBAR DAN, LIJENOSTI: O UMIJEU I POTREBI ZABUAVANJA NA POSLU

Prevele: Ljiljana Jei i Martina Jelinek

Igor Bezinovi

njiga Dobar dan, lijenosti francuske

psihoanalitiarke i ekonomistice
Corinne Maier postigla je ogroman
komercijalni uspjeh 2004. godine, iste
godine kada je i objavljena. Ve je
prevedena u dvadesetak zemalja te su
komentari knjige objavljeni u velikom
broju znaajnih svjetskih medija. Radi
se o djelu koje je nastalo kao reakcija na
mnoge psiholoke savjetnike namijenjene
modernim poslovnim ljudima. I ova je
knjiga neki oblik savjetnika koji se od
ostalih savjetnika razlikuje po tome to
radnicima predlae da na poslu ne rade
nita: Moete dakle potkopavati tvrtku
vaom pasivnosti i to bez ikakve opasnosti:
teta bi bilo ne iskoristiti tu priliku (str.
104.). ini se da je zapravo autorici glavna
inspiracija za nastanak ove cinine knjige
pisane bez dlake na jeziku bio upravo njezin
vlastiti posao, naime i sama je zaposlena u
dravnoj tvrtki.
Iz podnaslova knjige bi se moglo
pomisliti da se u knjizi nalaze korisni savjeti
kako zavarati poslodavca, fotokopirati to
144

18-prikazi2

vie papira na raun tvrtke ili kako cijeli

dan priati s inozemstvom iz tvrtke bez da
budete otkriveni. Na alost onih koji oekuju
konkretne upute kako uspjeti na poslu bez
puno truda, gotovo je cijela knjiga (ili moda
bolje reeno esej, manifest, pa i pamflet)
posveena iskljuivo analizi suvremenih
tvrtki i poloaju radnika u njima. Tek je
na posljednjih dvadesetak stranica obraen
fenomen lijenosti, a na posljednje dvije
stranice knjige nalaze se i autoriini prilino
apstraktni protusavjeti o tome kako bi se
zaposlenici trebali ponaati u tvrtki. itava
argumentacija autorice mogla bi se saeti u
jednu reenicu tvrtka je loa i ne usreuje
vas, stoga ne morate raditi nita za nju i
proi ete nekanjeno.
Nakon uvodne misli da tvrtka nije
ovjekoljubiva prelazi se na analizu
jezika koji koriste zaposlenici tvrtki,
koja je vjerojatno nastala pod utjecajem
Marcuseove kritike zatvaranja univerzuma
rasuivanja . Jezik tvrtke je nerazumljiv
onima koji ne pripadaju zajednici eksperata,
odvie precizan, prepun kratica i engleskih
svezak VI, broj 10, rujan 2005. -

11

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

posuenica, jednostavno reeno radi se o

praznim frazama i blebetanju (str. 34.).
Nadalje, istiu se razni problemi u samoj biti
postojanja tvrtki: utilitaristika orijentiranost
iskljuivo na profit i vlastiti probitak, stroga
hijerarhija radnika, postojanje apsurdnog
dress code-a , vea vanost osobnog imida
nego obrazovanja i sposobnosti, prerani
odlasci u mirovinu, nemo sindikata Tvrdi
se da su zaposlenici prevareni i prisiljeni
raditi u sredini gdje im se podvaljuje
iluzija o njihovoj mobilnosti, pripadnosti
kulturi poduzea i gdje vlada nemoralna
konkurencija i konzumeristiki mentalitet.
U poglavlju Kreteni na koje nailazite
autorica, oito iritirana raznim efovima,
menaderima, inenjerima, komercijalistima
i konzultantima, otro napada oblik novog
ovjeka kojeg stvara poduzee homo
economicus cretinus (str. 78.). Radi se
o strunjacima koji savreno racionalno
rade potpuno besmislene i nepotrebne
poslove. Nakon temeljite dijagnoze stanja
u tvrtkama, Corinne Maier u zadnjem dijelu
knjige razlae svoju najprovokativniju
tezu, zbog koje je i dospjela na naslovnice
novina: u tvrtkama nitko ne primjeuje
kada nii rukovodioci (srednjerangirani
efovi) ne rade, jer oni zapravo niti
nemaju nikakve obaveze. Nad njima ne
postoji kontrola autoriteta, oni nemaju niti
konkretno zanimanje niti posao. Ukratko,
oni bi se trebali prepustiti umjetnosti
zabuavanja koja je, kao to je ve istaknuto,
predstavljena putem deset toaka na kraju
knjige (autorica, naravno, nije sluajno
navela upravo deset pravila).
Plaeni rad je moderna figura ropstvav
(str. 118.), a jedini ljudi koji doista neto
rade u tvrtki su privremeni zaposlenici.
Recept za uspjeh na poslu sadran je u deset
protusavjeta, u kojima je saet i smisao
cijele knjige. Prema autorici, radnici se ne
smiju suprotstavljati sustavu, moraju se
prilagoavati promjenama u njemu, ne smiju
prihvaati nikakvu odgovornost, moraju

birati samo najbeskorisnija radna mjesta,

moraju izbjegavati promjene, udruiti
se s istomiljenicima i, naravno, moraju
prihvatiti da je njihov posao besmislen.
Ponaajui se na taj nain oni se mogu
posvetiti drugim stvarima koje ih zanimaju,
mogu se posvetiti bilo emu to ih usreuje,
a za oekivati je da e se sadanje drutveno
ureenje ionako uruiti samo od sebe, ba
kao to su graani tranzicijskih zemalja ne
radei nita doekali pad Berlinskog zida.
Corinne Maier za sebe u knjizi jasno
kae: Da ne bi bilo nesporazuma, ja uope
nisam marksist (str. 90.). Nakon itanja
njenih deset protusavjeta teko je zakljuiti
u koju bismo teorijsku struju mogli smjestiti
njeno djelo. Iako u popisu literature navodi
autore kao to su Marx, Foucault, Arendt,
Debord, Vaneigem, Gorz i Klein, njen
manifest teko je uklopiti u neko nasljee.
Ona potie potpuni individualizam,
zanemaruje bilo kakav znaaj solidarnosti
i odgovornosti prema ostalim radnicima,
odbacuje svaku pomisao o intervenciji
u postojei poredak i to je najbizarnije,
prihvaa da bi se radnici trebali pomiriti s
time da je bitan dio njihovog ivota (rad)
lien smisla.
Korisno je usporediti ideje Corinne
Maier s prijanjim teorijama rada. Poticanje
lijenosti radnitva nipoto nije nova ideja.
Jo je 1880. godine u prvoj verziji svog
eseja Pravo na lijenost Paul Lafargue
govorio o prokletstvu rada, indoktrinaciji
radnika, tetnosti kapitalistikog utilitarizma
zastupajui trosatno dnevno radno vrijeme.
Stavovi usmjereni protiv rada prisutni su
i u anarhistikoj tradiciji, primjerice u
pamfletu Ukidanje rada Boba Blacka iz
1985. godine u kojem se potie na ludiku
revoluciju . Marksistiko i anarhistiko
shvaanje lijenosti razlikuje se od shvaanja
lijenosti Corinne Maier u dvije glavne
toke. (1) Prvo, oni ne zastupaju potpuno
odustajanje od rada. Lafargue pristaje na
to da radnici rade tri sata dnevno i rjeenje
145

- svezak VI, broj 10, rujan 2005.

18-prikazi2

12

4.9.05, 21:14

Prikazi - Recenzije ::: Knjige

pronalazi u tehnolokom napretku. Takoer

izlaz vidi u zapoljavanju, Saint-Simonovski
govorei, parazitskog, besposliarskog
dijela populacije (vojnici, novinari,
savjetnici) u nekim po njemu za ivot
vanim djelatnostima. Black se zalae
samo za ukidanje prisilnog rada te tvrdi
da alternativa radu nije ljenarenje . On
takoer izlaz iz uredske oligarhije vidi u
oslobaanju parazita u drutvu (po njemu
to su trgovci, vojnici, menaderi, bankari)
ali i u potpunom ukidanju sadanjeg ekonomskog poretka. Maierova takoer prepoznaje parazitske elemente u drutvu
(konzultanti, menaderi, komercijalisti),
ali ne smatra da je bitna bilo kakva promjena
njihove funkcije. Ona im jednostavno
predlae da ne rade ako im se ne da raditi,
jer nee biti otkriveni. Daljnje posljedice tog
prijedloga ona niti ne pokuava predvidjeti,
nego se jednostavno nada najboljem ishodu.
(2) Drugo, klasini ljeviarski stavovi nuno
staju u obranu humanog rada i sferu rada
ele smjestiti s onu stranu carstva nunosti.
Tako Blaenka Despot u djelu Pladoyer
za dokolicu 1976. godine tvrdi da svaki
rad mora biti ne samo svrsishodna, nego i
samosvrna djelatnost. Kod Maierove ne
nalazimo ovakve marksistike ideje, ve
ona pristaje da radnik dio radnog vremena
protrati u uredu, da se pravi da radi i na
hodniku nosi fascikle pod rukom kako bi
zavarao kolege. Ona pristaje da radnik
svoje radno i slobodno vrijeme ivi u svijetu
lienom smisla i da se miri s postojeim
poretkom. Iako naizgled revolucionarno
proklamira: Disidenti u kravatama, oslobodite se! (str.114.), promjena koju ona
zastupa izrazito je povrna i ne bi dugo
trajala.
Ogorenost i revoltiranost autorice
potpuno je shvatljiva i karakteristina za
manifeste nastale pod situacionistikim
utjecajem. Uzgred reeno, iste godine
kad je prevedena ova knjiga, na srpski je

146

18-prikazi2

preveden i uveni situacionistiki pamflet iz

1966. godine Bijeda studentskog ivota ,
a ove je godine povodom Zerzanovog gostovanja u Zagrebu izdana i knjiica Future
primitivev u kojoj se nalazi nekoliko
tekstova o situacionizmu. Dobar dan,
lijenosti poinje citatom Guya Deborda:
Nikada ne radite . Naalost, ini mi se da
je ova knjiga zbog propagiranja pasivnosti
daleko od Debordovih ideala. Upuena je
samo zaposlenicima tvrtki i to ne svima
nego samo onima koji se mogu nekanjeno
prepustiti lijenosti. Na koga e ovo djelo
utjecati? Prije svega, propagiranjem lijenosti zabavit e mnoge ljude uklopljene
u kapitalistiki svijet rada, ali teko da e
mnoge uvjeriti da je bolje ljenariti nego
raditi. Onima koji ve naveliko ljenare
na radnom mjestu (a takvih u Hrvatskoj,
vjerujem, ima napretek) knjiga e pruiti
kakvo takvo teorijsko opravdanje za njihov
nerad. Ona na zanimljiv i zabavan nain
prikazuje besmislene uvjete rada u tvrtkama,
ivotne stilove zaposlenika i meuljudske
odnose. Meutim, kao to je ve naglaeno,
ono to je vjerojatno uzrokovalo toliku
popularnost ovog bestsellera nije opis
stanja u tvrtkama, ve dio knjige koji se
tie lijenosti. ini mi se da je upravo taj
dio nerazraen i nedovoljno promiljen;
ukratko, prema Corinne Maier, oni koji su
u prilici ljenariti mogu iskoristiti tu sreu,
a oni koji nisu morat e nastaviti raditi i
nadati se da e se njihovo stanje uskoro
promijeniti nabolje. injenica je da se
knjiga iznimno dobro prodaje i da itatelje
u razvijenim zemljama oito intrigira i sama
mogunost da na poslu ne prakticiraju strogu
radnu etiku, odnosno mogunost da ivotne
orijentire pronau izvan svijeta prisilnog
rada. Zapadnjaka ljubav prema prisilnom
radu i esta prevelika posveenost poslu
u svakom je sluaju injenica koja bi nas
mogla brinuti.

svezak VI, broj 10, rujan 2005. -

13

4.9.05, 21:14