Professional Documents
Culture Documents
Suljic51 60
Suljic51 60
Slike i njihova mo
On the relationship of visual arts and Christianity
Paintings and their power
Primljeno /2010.
51
1 12.
Uvod
Slika ima mo. Ali po emu i na koji nain? Ima li, kranski
gledano, slika mo iz same sebe, kako to katkad znaju tumaiti
likovni kritiari? Moda. Postoji li samosvojnost likovnoga izraza
u boji, liniji, kompoziciji? Vjerojatno. No, nakon svega ipak
ostaje nepobitna injenica da iza slike iza svakoga umjetnikog
djela stoji umjetnik. Umjetnik i njegova darovitost, snaga i
jedinstvenost onaj je prvi i posljednji medij koji ima ili nema
spomenutu mo. Umjetnik je zapravo medij koji prenosi svoj
pogled, svoj doivljaj, svoju fascinaciju, radost, tugu, bol i
ushit, vjeru i nadu u ovome sluaju putem slike. No, otkuda
to ovjeku? I, je li to zaista samo njegova mo, njegov doivljaj,
njegova darovitost?
Mo
stvaranja
ovjek slika
Boja
52
Kristoloki
karakter likovnosti
Isusovu rije koju je rekao Filipu: Tko vidi mene, vidi i Oca (Iv
14, 9), lake emo se pribliiti istinskom smislu, uvjetno reeno,
sakralne slike i likovnosti kao takve. Na neki bi nain to trebalo
znaiti: Tko vidi sakralnu sliku, vidi Boga. Ovo objanjava npr. i
injenicu da su istonjaki monasi prije no to e poeti slikati
due vrijeme molili i postili.
Sakralni sadraj nekoga umjetnikoga djela sputa se za
stupanj nie i dublje od prikaza teme i opet izranja kao poruka
- nadahnuta, prepriana i doivljena. Jer, slika je takoer
rije. Slika govori, ima svoje znaenje i poruku. Mogli bismo
parafrazirati prolog Ivanova evanelja i rei: Na poetku bijae
slika. U konanici - ovjek je slika Boja. Slika stoji na poetku
bitka. Ona bitno karakterizira i ovjekov svijet. A on nas zanima.
No, ovjek sliku samo ne prima, nego je i stvara. Ako je slika
odraz Boga u stvarima, tada je iznoenje umjetnika, na neki
nain, Bog koji trai sebe i koji se u slici djela prepoznaje1
i kojega u slici prepoznajemo. Ako nije to, slika, odnosno
umjetniko djelo, ne bi se mogla smatrati sakralnim, pa imala
ona i najkranskiju temu.
Vratimo li se sada kristolokom karakteru onoga to uvjetno
nazivamo sakralnom umjetnou, onda to znai da u injenici
to je Krist doao sve ispuniti sobom u skladu s nainom
postojanja svih stvari (Schmemann) lei najdublja zbilja
ljudske, a onda i umjetnike egzistencije. Krist je, prema tome,
postao izraz tajne koja je umjetnost. U tajni Krista takoer je
i posljednje znaenje tajne umjetnosti. Istinska e umjetnost
stoga biti ona koja je ispunjena Kristom u skladu s vlastitim
nainom postojanja umjetnosti.2 Otuda e kristoloki naglasci
tijekom itave povijesti bitno utjecati na sakralnu umjetnost,
kao to e to biti i ostale teoloke discipline, ali i filozofija. No,
nas zanima, kako do toga doi?
Likovni
razvoj prikazivanja
Krista
53
54
Dominacija
srednjovjekovne ikonografije
55
56
Rije
i slika
mo slike
57
58
Ikonografske
metode
Zakljuak
Slike imaju svoju mo koja izvire iz imaginacije i nadahnua
samoga autora, ali, kada je sakralna umjetnost u pitanju, njihova
je mo povezana s Biblijom, odnosno sa snagom Rijei i dubinom
njezina izvora. Ustvari, mo slika proizlazi iz one povezanosti
koju slikar ima sa svojim Stvoriteljem, s njegovim tihim i
stranim nadahnuima i s njegovim uvijek novim oitovanjima.
No, moe biti da slika gdjekad i nadvisi svoga autora. U tom
sluaju, govorimo o onoj nadahnutosti koja se kranski zove
milost. Milost i nadahnue (umjetniko, ali i svako drugo) imaju
isti korijen i isti izvor. U tom smislu, moglo bi se rei kako
slike govore i nekom svojom samosvojnou, zatim mjestom na
kojem se nalaze, tehnikom kojom su izvedene, nainom uporabe
likovnih materijala i konano, interpretacijom.
Mo koju slika ima u sakralnome prostoru posve je
osobita. Nije stoga svejedno hoe li Krist na Krinome putu biti
naturalistiki prikaz inkarnata ili produhovljen iskaz unutarnje
patnje naputenoga od ljudi i od Oca. Sve ako bi, primjerice,
inkarnat Krista patnika govorio o njemu kao ovjeku boli, jo bi mu
nedostajala ona dimenzija boanskog koja se mora moi doivjeti
i itati. Ako bi ostala na samo jednoj dimenziji, onoj ljudskoj i
pojavnoj, slika bi vie izraavala autorove dosege, vanosti
i granice, no to bi naznaivala misterij, od njega treptjela i u
njemu se kupala. A nema li slika (umjetnost) i tu svoju vibraciju,
njoj se ne bi moda moglo porei umjetnost, no zasigurno bi bila
liena svoje moi kao umjetnost sakralnog reda.
Mo (sakralne) slike (umjetnosti) izvire iz povezanosti u
ljubavi onoga tko je primio milost (dar, darovitost, nadahnue)
i osobe, predmeta ili stvarnosti njegova promatranja i
prikazivanja. Ako je, kako kae T. de Chardin, ljubav najvea
sila u kozmosu, tada je jedini autentini, pa dakle i religiozni
i sakralni, umjetniki izraz onaj koji nastane iz unutarnje
sjedinjenosti umjetnika i onoga to se obino naziva objektom
59
60