Zakonom su regulisani najvaniji drutveno-politiki i drutveno-ekonomski odnosi, tj.

procesi u skladu sa ustavom (razrada ustava); donose ih zakonodavni organi (parlament,

skuptine) prostom veinom 50% +1
Podzakonski akti Upotrebljavaju se u formalnom smilsu, oznaavajui one akte koje donose
organi izvrne i sudske vlasti (uredbe, akti lokalnog zakonodavstva, akti udruenja...)
a) Uredbe: donosi ih vlada (uredbe za provoenje zakona, uredbe sa zakonskom snagom,
uredbe u sluajevima nude dravni udar, trajk, nemir..)
b) Ukazi: donosi ih predsjednitvo i on ne sadri opu normu ve pojedinanu jer se odnosi na
konkretne situacije (imenovanje visokih vojnika i diplomatskih linosti...)
c) Akti lokalnog zakonodavstva: to su zapravo akti/odluke opinskih vijea a najvanije su za
prostor opine a snagu crpe iz viih akta, prvenstveno ustava s kojim moraju biti usklaeni.
d) Akti drutvenih organizacija: Statuti udruenja graana u kojim su propisani nain rada
udruenja, njihovi ciljevi i slino.
Pravni Odnos se moe odrediti kao drutveni odnos koji pravni poredak normira i titi
svojom prinudom jer nalazi interes da jednu pravno sazrelu situaciju stavi pod svoju kontrolu
i daje regulie u skladu sa svojim zamislima. Pravna sazrelost jednog drutvenog odnosa
ogleda se u kvalitetu interesa koji ine njegov sadraj i koji se iskazuju kao objektivni i
subjektivni. Objektivan interes pripada samom pravnom poretku i najee je izraz vladajue
klasne volje. Subjektivni interes izraava volju zainteresovanih strana da pravni odnos urede
po naelu formalnog ili stvarnog ekvivalenta. Pravni odnos se kree na dva nivoa. Prvi nivo
dat je u objektivnom pravu kao personifikacija pravnog poretka i izvora prava u formalnom
smislu, na ovom nivou pravni odnos pojavljuje se kao apstraktan jer je regulisan optom
normom ili aktom. Oni opisuju tip pravnih situacija koje tek treba da nastupe da bi
normativan element postao i stvaran element. Drugi nivo dat je u subjektivnom pravu. Ono se
izvodi iz objektivnog i sastoji se u ovlatenju subjekta prava u pravnom odnosu da neto sam
ini ili da od drugog zahtijeva da ini ili da neto podnosi. Subjektivno pravo je pretpostavka
da bi pravni odnos mogao postati konkretan i da bi se kroz njegovu realizaciju ostvarile i
intencije samog objektivnog prava. Kontrolabilnost podrazumijeva sposobnost pravnog
poretka da pod svojom kontrolom dri tok drutvenog odnosa koji je regulisao i pretvorio u
pravni. U njemu je takoer sadrana i delima da i pravni poredak realno moe da svaki
odnos uini pravnim time to bi ga stavio pod svoj regulativni nadzor ili je rije o apstraktnoj
mogunosti.
Pravne injenice injenice postaju pravnim onda kada pravni poredak za njihovo postojanje
vezuje odreene pravne uinke i uzima ih kao osnov za nastajanje pravnih odnosa. injenice
mogu biti regulisane pojedinano ili skupno. Induvidualno regulisane pravne injenice
oznaavaju neko pravno stanje. Povezivanje dvije ili vie pravnih injenica preduslova je
nastanka pravnog odnosa ako ono proizvodi neki unutranji smisao koji je od interesa za
pravni poredak. Pravne injenice su takoer osnov na kome se pravni odnosi mijenjaju ili
prestaju. Pravne injenice se dijele na prirodne dogaaje i ljudske radnje. Prirodni dogaaji su

ne zavisni od ljudske volje. Njih e poredak uzimati za pravno-relevantne samo ako su povod
za nastanak, mijenjanje i prestanak pravnog odnosa. Ljudske radnje najee su proizvodi
ljudske svijesti, razuma i volje, ali za pravnu regulaciju mogu biti od znaaja i ako nisu
nastale na osnovu jednog od ova tri elementa, ukoliko je njihovim posredstom uzrokovana
protivpravna teta.
Pretpostavke i fikcije Pravni poredak ima u vidu tipina drutvena stanja i regulie ih na
nain koji odgovara prosjenom shvatanju. Na osnovu tog uvida on pretpostavlja da je i svaki
konkretni sluaj usaglaen sa prosjenim tipom situacije. On stvara pretpostavku da postoji
identitet izmeu tipine situacije i induvidualnog sluaja, i ne uputa se u dalja provjeravanja.
Pravni poredak moe zainteresovanim subjektima dozvoliti da dokazuju da injenino stanje
nije onakvo kakvim bi se dalo predstavljati na osnovu neke tipine drutvene situacije. Tada
pravni poredak doputa obaranje pretpostavke o identinosti konkretog sluaja i tipine
drutvene situacije u kojoj je on nastao. Pravna pretpostavka postaje oboriva ali teret
dokazivanja da ona nije tana pada na subjekte koje imju interesa da je pobijaju. Pretpostavka
moe biti i neoboriva. Pravni poredak tada svjesno uzima da jedno stanje moe biti netano,
pa ipak ne dozvoljava da ono bude izmijenjeno. Pravne fikcije su injenice za koji pravni
poredak uzima da su apsolutno tane bez obzira na to to ih u stvarnosti uopte nema ili to su
suprotne logici stvari i odnosa. Fikcije se od neoborivih pretpostavki razlikuje po tome to
sadraj ovih pretpostavki moe biti taan u smislu podudaranja sa stvarnou, dok je sadraj
fikcije uvijek imaginaran.
Zastarjelost i odraj Zastarjelost je pravna injenica. Ona znai da subjekt ovlaenja, koji
se njime nije koristio due vremena, a bio je u mogunosti da to ini, gubi svoje sbujektivno
pravo i da na njega vie ne moe raunati kao na element pravnog odnosa.Odraj je
korelativna pravna injenica pojmu zastarjelosti. Neko lice moe da due vrijeme faktiki vri
odreene radnje i uiva neko subjektivno pravno na koje je formalno ovlateno drugo lice ali
ga faktiki ne koristi. Zastarjelost i odraj imaju obiljeja pravnih injenica stoga to su za
njih vezani momenti prestanka, odnosno nastanka pravnih situacija.
Pravno ovlatenje Pravno ovlatenje se moe odrediti kao mo jednog subjekta, priznatu od
strane pravnog poretka, da od drugog subjetka zahtijeva odreenu vrstu ponaanja, tada e
njegovi oblici zavisiti od naina na koji nastaje sam pravni odnos. Taj nain moe biti
prinudan. Tada se u pravnom odnosu pojavljuje strana koja ima vlast i strana koja je duna da
se podreuje toj vlasti. Prva strana je najee drava. Njeno pravno ovlaenje naziva se
nadlenou i pripada organu koji naspram subjekata obaveze nastupa kao personifikacija
dravne vlasti. Odnosi u kojima jedan subjekt ima nadlenost a drugi obavezu tradicionalno
se naziv javnopravnim. Kada pravni odnosi nastaju dobrovoljno, saglasnou volja
zainteresovanih subjekata, tada se prevano ovlatenje iskazuje kao subjektivno pravo.
Pravna Obaveza Pojam pravne obaveze korelativan je pojmu pravnog ovlatenja i ini drugu
dijalektiku stranu pravnog odnosa. Obino se polazi od toga da nema ovlatenja bez obaveze
niti obaveze bez ovlatenja. Njen subjekat ne moe od nje odustati, kao to to moe subjekat
ovlatenja. Obaveza moe biti jednostrana i uzajamna, pozitivna i negativna, javnopravna i
privatnopravna.

Zahtjev za ostvarenjem pravnog ovlatenja Zahtjev za ostvarenjem pravnog ovlatenja

postoji u pravnom odnosu koji nastaje saglasnou volja i koji se nalaze u poloaju
koordinacije. Saglasnot volja pretpostavlja elju subjekta ovlatenja i subjekta obaveza da se
svrha pravnog odnosa ostvari bez dravne prinude. Zahtjev za ostvarenjem naziva se tubom
u materijalnom smislu. Bez njegovog postojanja subjektivno pravo bi izgubilo pravni
karakter i bilo bi pretvoreno u moralno.
Vrste Subjektivnih Prava
Subjektivna prava se djele na apsolutna i relativna.
Apsolutna prava djeluju prema svim licima i kod njih je u datom trenutku poznat samo aktivni
subjekt, a subjekt obaveze ostaje apstraktan sve do trenutka dok ne povrijedi neije apsolutno
pravo.
Relativna prava usmjerena su ka tano odreenoj linosti i linostima i djeluju samo izmeu
njih. Poto je ovdje konkretno odreen ne samo subjekt ovlatenja nego i subjekt obaveze, i
poto je pravni odnos potpuno personalizovan, relativno pravo naziva se i linim.
U sferi javnog prava postoje isujektivna politika prava iji je cil soboda linosti i pravna
sigurnost graana naspram autoritarnih pretenzija drave i njenog intevencionizma u njihovu
sferu.
Zloupotreba prava postoji onda kada se koritenjem jednog subjektivnog prava drugim
subjektima nanosi protivpravna teta ili se oni onemoguavaju u vrenju vlastitih prava. Kad
jedan subjekat prekoraenjem svojih ovlatenja zae u domenu drugog subjektu, u pitanju je
oigledno sukob dva subjektivna prava koji sudu ostavlja jedinu mogunost da ih vrednuje i
da odlui u kome e pravcu ii njegova intervencija. Postoji i zloupotreba nadlenosti. Nju
vri lice koje predstavlja dravni organ, i to na takav nain da protivpravnim obavljanjem
svoje funkcije pribljava sebi imovinsku ili neku drugu korist, a trea lica oteuje ili ih
spreava u realizovanju njihovih subjektivnihprava. O prirodi zloupotrebe prava postoje dvije
teorije. Subjektivna smatra da su za njeno vrenje neophodne i namjera i radnja dok
objektivna stoji na stanovitu da je dovoljna samo radnja pa da bi se povela akcija za zatitu
subjektivnog prava.
Subjekt prava lice kome pravni poredak dodjeljuje odreen krug prava i obaveza nezavisno
od njegove svijesti i volje.
Fizika lica
- Pravna sposobnost - moe biti nosilac prava i obaveza, postie se upisom u matinu knjigu
- Poslovna sposobnost sposobnost da se zakljuuju ugovori i da se vre pravne radnje. Za
ovo su potrebni sljedei uslovi: a) hronoloka dob/punoljetstvo, b) normalno razvijena svijest,
volja i razum.
- Deliktna sposobnost da je fiziko lice odgovorno za djeka koja uini. Uslovi su sti kao i
kod poslovne sposobnosti.
- Politika sposobnost da fiziko lice bira i da bude birano. Uslovi su kao i kod prethodnih.

Pravno lice To je drutvena tvorevina kojim pravni poredak daje svojstvo subjekta prava radi
ostvarivanja odreenih interesa i potreba. Pravno lice ne moe biti fiziko lice, pravno lica se
upisuju u sudski registar a fizika lica u matinu knjigu roenih. Pravna lica se dijele na a)
javno pravna i b) privatno pravna. Pravno lice ima sve sposobnosti kao i fiziko lice, osim
politike sposobnosti.
Zastupnitvo Pravni odnos koji jedno lice zasniva u ime drugog lica i tim putem zastupano
lice preuzima prava i obaveze s jednakim ucinkom kao da ih je to lice samo preuzelo.
Elementi Zastupnitva: Lice koje je zastupano- moze se nalaziti u 2 situacije, da trajno nema
razvijenu svijest, razum i volju(umobolnici) ili jos uvijek nema dobnu i psihofizicku
zrelost(maloljetnici). Tada se njemu odredjuje staratelj koji ga zastupa u odnosu prema trecim
licima. Gdje je rijec o ravnopravnim subjektima sa razvijenom svijescu, razumom i voljom,
svaki subjekt prava moze sebi odrediti zastupnika. Lice koje zastupa mora biti pravni agent
sto znaci da mora biti punoljetna osoba i imati razvijenu svijest, razum i volju. Oono se jos
naziva punomocnikom. Sam odnos zastupnistva- uspotavlja se po zakonu( zakonsko
zastupnistvo) onda kad su u pitanju lica kod kojih se potreba za zastupnistvom pojavljuje
objektivno jer nemaju ili jos nisu stekli poslovnu sposobnost. Naspram zakonskog postoji i
zastupnistvo po punomoci.
Zastupnitvo po punomoi i zakonsko zastupnitvo Ono nastaje dobrovoljnom izjavom
jedne strane u pravnom odnosu da ce sva prava i obaveze stecene po svom zastupniku
priznavati kao da ih je ona sama preuzela i na taj nacin pristati na sve pravne ucinke koji iz
njih budu proizasli. Sa svoje strane zastupnik takodje daje izjavu da ce nastupati iskljucivo u
ime zastupanog i da ce se kretati u granicama povjerenog ovlascenja. Punomoc je odnos
izmedju dva lica koji moze biti uspostavljen usmeno ili pismeno, osim kada zakon predvidja
neki poseban oblik njenog sklapanja. Punomoc je opsta(generalna) ako se odnosi na pravne
poslove odredjene vrste ili vise vrsta pravnih poslova. Ona je konkretna(specijlna) kada se
odnosi na odredjeni pravni posao iz jedne ili vise pravnoh oblasti. Sam odnos zastupnistva
uspotavlja se po zakonu( zakonsko zastupnistvo) onda kad su u pitanju lica kod kojih se
potreba za zastupnistvom pojavljuje objektivno jer nemaju ili jos nisu stekli poslovnu
sposobnost.
Objekt prava Pravni odnosi moraju da imaju konkretan predmet u ijem povodu nastaju, i taj
predmet naziva se objektom prava. Postoje etiri vrste objekta prava:
a) stvari one obuhvataju sve predmete materijalnog svijeta koji su podobni za prisvajanje
b)ljudske radnje one se mogu oitovati u razliitim oblicima, kao to je injenje, davanje ili
trpljenje te se ne moraju izraavati u novcu (kao ni prethodni). Za radnju je nuno da je
odreena i mogua kao i da nije suprotna duhu pravnog poretka
c) lina dobra temeljne ljudske vrijednosti. Ona postaju objekt prava uglavnom onda kada je
nihovom povredom nastala neka imovinska ili neimovinska teta
d) intelektualni proizvodi duhovne tvorevine iz oblasti naunog ili kulturnog stvaralatva.
Ovdje spadaju i ideje na osnovu kojih kasnije mogu nastati razni praktiki pronalasci.
U modernim porecima objekt prava ne moe biti ovjek kao ljudsko bie.

Efikasnost prava Pod efikasnosti prava podrazumjeva se stepen u kome se praktino

sprovode njegovi ciljevi i u kome pravni subjekti materijalizuju svoje interese i iscrpljuju
svrhu s kojom su pravni odnosi zasnovani. Postoji primarna i sekundarna efikasnost.
Efikasnost norme koja proizlazi iz pozitivnog stava subjekta obaveze prema njenoj zapovijesti
naziva se primarnom a efikasnost koju proizvodi primjena dravne prinude sekundarnom. Za
pravni poredak uvijek je poeljnija ova prva, jer ona znai da se ljudi vladaju po normama
dobrovoljno, naprotiv sekundarna efikasnost upozorava na postojanje otpora prihvatanju
prava kao strane injenice stvarnim htijenjima ljudi. Uz pretpostavku da nijedno drutvo ne
moe biti 100% efikisan i da u svakom pravnom poredku mora postojati procenat devijantnih
ponaanja, postoji donja i gorna granica efikasnosti. Gornja granica smatra se optimalnom i
ona postoji kad najvei dio subjekata zauzme pozitivan stav prema zapovijesti pravne norme.
Donja granica uzima se kao minimalna i oznaava najmanji procenat pozitivnih ponaanja
koji je neophodan da bi se o efikasnosti pravne norme uopte moglo govoriti.
Zakonitost Njime se izraava nunost da nii elementi pravnog poretka moraju biti u skladu
sa onim viim, a oni sa onim najviim (ustavom i zakonom). Ovako definisan pojam
zakonitosti odnosi se i na normiranje ljudskog ponaanja i na samo to ponaanje, te se
zakonitost pojavljuje kao faktor objedinjavnja normativne i faktike dimenzije pravnog
poretka kao totaliteta pravne svijesti i odgovarajui pravne prakse. Ona primorava zakone da
budu saglasni sa ustavom, podzakonske akte sa zakonom, pojedinane pravne akte sa
podzakonskim aktima...
Vrste Zakonitosti:
a) Formalne Zakonitosti kod njih cijeni se da li je nii pravni akt donesen od nadlenog
organa i po propisanom postupku koji nalae vii pravni akt, kao i da li se materijalizuje u
ljudskim radnjama na zakonom predvien nain.
b) Zakonitost u materijalnom smislu odnosi se na sadraj pravnih akata i na nunost da oni
reguliu samo onu pravnu metriju koju im u nadlenosti stavlja vii pravni akt.
Pravni lijekovi Pravni poredak mora da djeluje kao sinhronizovana i unutar sebe
neprotivrijena cjelina, on mora da ima i razraene mehanizme za zatitu zakonitosti koji e
omoguiti njegovo nesmetano funcionisanje i relativno brzo otklanjanje smetnji koje tom
funkcionisanju donosi postojanje nezakonitosti. Prva vrsta nezakonitosti proistie iz
pojedinanih pravnih akata kojima se regulie neka konkretna pravna situacija. Njeni uesnici
mogu smatrati da im je upravnim ili sudskim aktom nanesena protivpravna teta te da je organ
koji je donio taj akt postupio protivpravno. Postupak utvrivanja pravne istine tada postaje
dvostepen jer ga sprovodi via pravna instanca za koju se pretpostavlja da ima bogatije pravno
iskustvo i da je samim tim hijerarhijski autorativnija. U sluajevima kada su ugroene pravne
vrijednosti ireg drutvenog znaaja ili one koje su vitalne za opstanak same drave postupak
moe biti trostepen, i tada se u njemu angauje najvia pravna instanca. U oba sluaja zahtjev
e se odnositi na upotrebu takvih sredstava kojima e nezakonitost biti ne samo utvrena nego
i otklonjena. Ona se naziva pravnim lijekovima. Pravni lijekovi se dijele na redovne i
vanredne. Redovni pravni lijekovi upotrebljavaju se u toku drugostepenog i treestepenog
postupka, i u krivinopravnoj oblasti to su albe na presude sudova koji rjeavaju u ovim
instancama. U graanskopravnoj oblasti redovni pravni lijekovi koriste se u parninom

postupku i pojavljuju se kao alba protiv presude i kao alba protiv rjeenja. U
upravnopravnoj oblasti pravni lijekovi su prisutni u upravnom postupku i to u vidu albe na
rjeenje prvostepenog organa. Vanredni pravni lijekovi koriste se onda kada su u redovnom
postpuku iscrpljena sredstva za dokazivanje da je jedan pravni akt nezakonit, a kada se ipak
pojave indicije da injenino stanje utvreno na pravi nain, da je uinjena neka gruba
povreda zakona u toku voenja postupka. U ovu vrstu pravnih lijekova spada revizija koja se
izjavljuje zbog nekih bitnih povreda odredaba parninog postupka ili zbog pogrene primjene
materijalnog prava u graanskopravnim stvarima. U krivinom procesnom pravu toj svrsi
udovoljava zahtjev za ponavljanje postupka, kome e izai u susret ako se utvrde nove
okolnosti, dokazi i injenice koje nisu bile poznate u vrijeme prethodnog postupka, a mogle
su biti od uticaja na odluku nadlenog organa.
Pravosnanost i izrnost Da bi iz isto normativne sfere stupio u onu faktiku i poeo da
proizvodi uinke koji su vezani za njegovu efikasnost, jedan pravni akt mora postati konaan,
to znai da vie nije podloan nikakvim osporavanjima i da moe da otpone samostalnu
praktinu egzistenciju. To njegovo svojstvo se naziva pravosnanost i moe da bude relativno
i apsolutno. Relativna pravosnanost postoji nakon iscrpljivanja redovnih, a apsolutna nakon
iscrpljivanja vanrednih pravnih lijekova. Izvrnost sadri zahtjev da zamisao s kojom je
utemmeljen jedan pravni odnos i koja je prola kroz sve faze svoje normativne obrade, bude
ozbiljena praktinim ponaanjem subjekata koji su ukljueni u njenu sferu. Pravosnanost
pravnih akata po pravilu prethodi njihovoj izvrnosti da bi se subjektu koji mora da podnese
teret sankcije, pruile sve zakonom dozvoljene anse da preispituje njenu opravdanost.
Pravosnanost jednog pravnog akta nije vjena.
Sankcije protiv nezakonitih pravnih akata Pravni poredak raspolae se sa da instrumenta
nitavost i ruljivost. Nitavost se odnosi na tee povrede zakonitosti i moe biti relativna i
apsolutna. Kod apsolutne nitavosti postupak za njeno ustanovljanje vodi dravni organ.
Posljedice koje je akt izazvao nite se od poetka, a za njega se uzima kao da nije postojao.
Relativna nitavost prati povrede zakonitosti manjeg intenziteta i postupak za njeno
utvrivanje vodi se samo po privatnom zahtjevu. Posljedice se i ovdje ponitavaju unazad sve
do trenutka kada ih je pravni akt poeo da proizvodi. Za razliku od apsolutne nitavosti, kod
koje nema roka zastarjevanja u pogledu podizanja tube, relativna nitavost je vezana za
rokove unutar kojih se mora pokrenuti pravni spor. Kod ruljivog pravnog akta posljedice se
ukidaju samo od trenutka kada je ona ustanovljena. Ruljivost je stoga mogunost
ograniavanja djelotvornosti pravnog akta prema budunosti ali ne i prema prolosti.
Postupak ruenja pokree se po uloenom prigovoru zainteresovane strane o kome je nadleni
organ duan da se izjasni. Odluka o ruljivosti ima konstitutivni znaaj jer utvruje stanje koje
se moe ukloniti ali i ne mora, pa je ona konstitutivni element odluke. Odluka o nitavosti ima
deklaratoran znaaj jer samo konstatuje jedno stanje koje se inae mora otklonuti.
Politiki mehanizmi zakonitosti Zakonitost ima i svoje politiko stanovite i ono prije svega
ogleda se u njenoj materijalnoj osnovi koju u modernim dravama treba da predstavljaju
ustavom zagarantovana politika prava i slobode graana. Ustavna garancija meutim je samo
preduslov njihovog stvarnog postojanja. Ako se realno ne sprovode tada e i zakonitost ostati
samo odnos meu aktima i zavriti na nivou istog formalizma.

Tumaenje prava Primjena prava prethodi jedna logika operacija kojoj je cilj da utvrdi
pravu smisao norme prije nego to njene zamisli postanu stvarnost. Ta operacija se naziva
tumaenjem prava i kada ona bude zavrena, smatra se da je norma podobna da bude i
praktino realizovana. Postoji subjektivni i objektivni razlozi tumaenja prava.
Subjektivni razlozi odnose se na linost stvaraoca norme i subjekata na koga se njena
zapovjest odnosi. Stvaralac norme eto nije u mogunosti da jezikim instrumentarijem, koji
mu stoji na raspolaganju, izrazi cjelinu svojih misli i namjera, te gotovo uvijek postoje izgledi
da sfera onoga to je htio da kae bude ira od onog iskazanog. Subjektivni razlozi tiu se i
adresata norme.
Objektivni razlozi zbog kojih je tumaenje u pravu neophodno vezani su za tekst norme i
objektivaciju misli i namjera zakonodavca koja je u njemu sadrana. Misli i namjere
materijalizuju se kao poruka stvaraoca pravne norme i akta. Kad istraiva smisla norme ima
pred sobom njen tekst, on se nalazi pred jednom objektivnom porukom ije e znaenje
nastojati da ustanovi razliitim sredstvima tumaenja. Tekoe se meutim pojavljuju odmah
tamo gdje se otkriva da poruka norme ili akta moe da ima vie znaenja jer rijei i pojmovi
kojima se ona slui ne moraju odravati iste stvari i odnose. Stoga e iztraiva najprije
uznastojati da otkrije sva mogua znaenja pa da ih onda dovede u vezu sa historijskim
kontekstom u kome su nastali norma ili akt, i da utvrdi koje je od njih najprimarnije.
Tumai Prava
Autentino ili izvorno Tumaenje vri subjekat koji je normu stvorio, jer on najbolje
poznaje smisao poruke koju je htio da materijalizuje u bie norme, i okolnosti to su ga
motivisali za njeno donoenje. Ono je srazmjerno rijetko, naroito kod optih pravnih akta,
budui da se oni odnose na neodreen broj sluajeva pa bi pokuaj da se interpretira svaki od
njih bio nemogu.
Struno Najrasprostranjenije je tumaenje dravnih organa koji primjenjuju pravo i imaju
ovlatenje da tumae opte prvane propise. Njihovo tumaenje naziva se strunim jer ga
obaljaju kvalifikovane osobe u zakonodavnim i izvrno-upravnim organima. Meu ovim
aktima od posebnog znaaja su sudski akti koji se zasnivaju na sudskom tumaenju, koje
moe da bude opte ili kazuistiko.
Vrste tumaenja
Subjektivno/Objektivno Normativnopravna tvorevina ima unutranji (psihiki) i spoljnji
(objektivacijski) element. Tumaenje te tvorevine koje e pretean naglasak staviti na psihki
element, bie nazvano subjektivnim.