Professional Documents
Culture Documents
Castaneda - Aktivna Strana Beskonačnosti
Castaneda - Aktivna Strana Beskonačnosti
AKTIVNA STRANA
BESKONANOSTI
S engleskoga prevela
Nada Vuini
Naslov izvornika:
Carlos Castaneda
THE ACTIVE SIDE OF INFINITY
Copyright 1998 Laugan Productions
All Rights reserved by the Author throughout the world
Digitalizacija Knjiga : Equilibrium 2006
Sadraj
Predgovor
Uvod
Drhtaj u zraku
Putovanje moi
Namjera beskonanosti
Tko je zapravo bio Juan Matus
27
38
56
63
72
77
83
93
103
112
127
140
149
159
170
186
207
PREDGOVOR
Sintaksa
Jedan ovjek, zurei u svoje jednadbe,
ree da je svemir imao poetak.
Dogodila se eksplozija, rekao je.
Prasak nad praskovima, i svemir bi roen.
I on se iri, ree.
ak je izraunao i duinu njegova ivota:
deset milijardi okretaja Zemlje oko Sunca.
Svi na Zemljinoj kugli zaklicae od radosti;
njegove proraune nazvae znanou.
Nitko nije pomislio da je ovjekova pretpostavka o poetku svemira
tek odraz sintakse njegova materinskog jezika;
sintakse kojoj su potrebni poeci poput roenja,
razvoja i sazrijevanja,
i krajevi, poput smrti, kao injenini iskazi.
Svemir je imao poetak,
i on stari, uvjerava nas taj ovjek,
i umrijet e, kao to umiru sve stvari,
kao to je i on sam umro poto je matematiki potvrdio
sintaksu svojega materinskog jezika.
Druga sintaksa
Je li svemir doista imao poetak?
Je li teorija velikog praska istinita?
To nisu pitanja, iako zvue kao da jesu.
Je li sintaksa kojoj su potrebni poeci, razvoji
i zavreci kao injenini iskazi, jedina postojea sintaksa?
To je pravo pitanje.
Postoje i druge sintakse.
Evo jedne, primjerice, koja zahtijeva da se razliitost
intenziteta uzme kao injenica.
U toj sintaksi nita ne poinje i nita ne zavrava;
tako roenje nije ist, jasno izdvojen dogaaj,
nego posebna vrsta intenziteta,
to vrijedi i za sazrijevanje i za smrt.
ovjek s takvom sintaksom, pregledavajui svoje jednadbe,
zakljuuje da je izraunao dovoljno razliitih intenziteta
da moe sa sigurnou rei
kako svemir nikada nije poeo
i nikada nee zavriti,
ve je prolazio, sada prolazi i prolazit e
kroz beskrajna kolebanja intenziteta.
Taj bi ovjek s pravom mogao zakljuiti da je sam svemir
bojna koija intenziteta
i da se ovjek na nju moe ukrcati
kako bi putovao kroz promjene bez kraja.
Sve e on to zakljuiti, i mnogo vie,
a da moda nikada nee shvatiti
kako samo potvruje
sintaksu svojega materinskog jezika.
UVOD
kua nie, u istoj ulici gdje je stanovao Roy, ivio je gospodin Marsh,
vlasnik tvornica za proizvodnju najkvalitetnijih madraca u Americi,
ije je bogatstvo dosegnulo nevjerojatne razmjere. Roy je bio straho
vito isfrustriran. Njegov nagon za uspjehom bio je toliko jak da mu
se od toga na kraju naruilo zdravlje. Jednog je dana umro od aneurizme u mozgu.
Njegova me je smrt natjerala da trei put posjetim mrtvanicu.
Royeva me je supruga zamolila da kao njegov najbolji prijatelj pro
vjerim je li le odjeven kako treba. Otiao sam u pogrebni zavod gdje
me je tajnik uveo u stranju prostoriju. U trenutku kad sam uao,
deurni pogrebnik koji je radio za visokim mramornim stolom, ka
iprstom i malim prstom pokuavao je podii kutove ve ukoene
gornje usnice mrtvaca dok se srednjim prstom upirao o dlan druge
ruke. Kad se na Royevu licu pojavio groteskni smijeak, pogrebnik
se napola okrenuo prema meni i udvornim glasom rekao: Nadam
se da ste zadovoljni, gospodine.
Njegova ena, za koju se nikada nee saznati je li ga voljela ili
ne, odluila je pokopati Roya sa svim malim poastima koje je, pre
ma njezinu miljenju, zasluio. Kupila je najskuplji lijes izraen po
narudbi, koji je izgledao kao telefonska govornica; na tu je ideju
dola gledajui neki film. Roy je pokopan u sjedeem poloaju kao
da vodi poslovni razgovor pri telefonu.
Na pogrebu nisam ostao do kraja. Otiao sam kada me je esto
ko spopalo neto poput mjeavine nemoi i srdbe, vrsta ljutnje koju
nisam mogao ni na kome iskaliti.
Ti si doista u nekomu morbidnom raspoloenju danas, primi
jetio je don Juan smijui se. Ali usprkos tome, ili upravo zahvalju
jui tome, pribliio si se cilju. Posve si blizu.
I danas se divim tome kako se moje raspoloenje mijenjalo svaki
put kad sam bio s don Juanom. Kad bih stigao k njemu, uglavnom
bih bio neraspoloen, razdraljiv, optereen sobom i svakojakim sum
njama. Nakon nekog vremena, moje bi se raspoloenje na neki ne
objanjiv nain poelo mijenjati i ja bih se postupno oputao sve dok
ne bih osjetio kako me preplavljuje potpuni mir. Meutim, moj na
in izraavanja nije se mijenjao u skladu s raspoloenjem. Moj uo
biajeni nain razgovora bio je tipian za ovjeka punog nezado
voljstva koji se suzdrava od otvorenoga kukanja, no usprkos tome,
njegovo nezadovoljstvo izbija iz svake izgovorene reenice.
Moe li mi dati primjer nekog dogaaja vrijednoga pamenja iz
tvojeg albuma, don Juane? upitao sam uobiajenim tonom prikrivena
a ne samo tebe. Vidi, poput Madame Ludmille, svi mi, mladi ili sta
ri, izvodimo figure ispred zrcala na ovaj ili onaj nain. Biljei to
zna o ljudima. Pomisli na svako ljudsko bie na Zemlji i bez sumnje
e uvidjeti da ma tko bili, ma to mislili o sebi, ime god se bavili,
rezultat njihovih djela uvijek e biti isti: besmislene figure ispred zr
cala.
========================================================
Drhtaj u zraku
========================================================
Putovanje moi
U ONO DOBA kad sam upoznao don Juana, bio sam vrlo marljiv
student antropologije i elio sam poeti raditi kao profesionalni an:ropolog, objavljujui to vie lanaka. vrsto sam odluio izgraditi
akademsku karijeru i smatrao sam da je prvi korak na tom putu skup
ljanje podataka o nainu uporabe ljekovitog bilja meu Indijancima
jugozapadnih dijelova Sjedinjenih Drava.
Prvo sam se obratio profesoru antropologije koji se bavio tim
podrujem i zamolio ga za savjet o mojem projektu. On je bio ugle
dan antropolog i objavio je mnogo radova o kalifornijskim Indijancima i Indijancima s jugozapada i Sonore u Meksiku, potkraj tride
setih i poetkom etrdesetih godina. Strpljivo je sluao moje izlaga
nje. Namjeravao sam napisati rad pod nazivom Etnoloki podaci i
objaviti ga u asopisu koji se bavio iskljuivo antropolokim tema
ma jugozapadnog dijela Sjedinjenih Drava.
Predloio sam da prikupim ljekovito bilje, odnesem primjerke u
botaniki vrt Kalifornijskog sveuilita kako bi ih valjano klasificirali te da potom opiem zato i kako ga koriste Indijanci s jugozapa
da. Zamislio sam da u skupiti tisue primjeraka, ak sam planirao
objaviti malu enciklopediju o toj temi.
Profesor mi se osmjehnuo kao da mi oprata. Ne bih elio uma
njiti tvoje oduevljenje, rekao je umornim glasom, ali ti moram ot
voreno rei da ne mogu do kraja poduprijeti tvoju oduevljenost
ovom temom. Revnost je dobrodola u antropologiji, ali je valja pra
vilno usmjeriti. Jo se nalazimo u zlatnom dobu antropologije. Ja
sam imao sreu to sam studirao s Alfredom Kroberom i Robertom
Lowiem, nositeljima drutvenih znanosti. Nisam iznevjerio i dalje njinovo povjerenje. Antropologija je i dalje temeljna disciplina. Svaka
druga disciplina trebala bi proizlaziti iz antropologije. Cjelokupno
podruje povijesti, primjerice, trebalo bi se nazvati 'povijesnom
Namjera beskonanosti
Bio sam potpuno zbunjen. Nisam nikako elio pokvariti taj, jedi
ni mogui kontakt. inilo mi se da Jorge Campos potpuno razumije
moju muku.
Kupi jednu masku, savjetovao mi je.
Rekoh mu da imam novaca samo za benzin i hranu i da namje
ravam voziti do Los Angelesa bez zaustavljanja.
Pa, daj mu onda svoju konu jaknu, ree on suho, ali nekako
povjerljivo, kao da mi doista eli pomoi. Inae e ga razljutiti i
pamtit e samo tvoje uvrede. No, nemoj mu govoriti da su mu ma
ske lijepe. Naprosto kupi jednu.
Kada sam rekao Lucasu Camposu da bih mu dao jaknu za jednu
njegovu masku, samo se zadovoljno osmjehnuo. Uzeo je jaknu i od
jenuo je. Krenuo je prema kui, ali prije nego to je uao, izveo je
nekoliko udnih kretnji. Kleknuo je ispred neke vrste oltara i ispru
io ruke kao da se protee, zatim je pogladio jaknu s obje strane.
Uao je u kuu, donio jedan zaveljaj umotan u novinski papir
i dao mi ga. Htio sam ga neto pitati. Ispriao se rekavi da mora ra
diti, ali je dodao da ga, ako hou, mogu posjetiti nekom drugom zgo
dom.
Dok smo ili prema Guaymasu, Jorge Campos me je zamolio da ot
vorim zaveljaj. Htio se uvjeriti da me Lucas Coronado nije preva
rio. Bilo mi je svejedno to je u zaveljaju; za mene je bilo vano sa
mo to da mogu sam otii do Lucasa Coronada i razgovarati s njime.
Bio sam ushien.
Moram vidjeti to je unutra, navaljivao je Jorge Campos. Za
ustavi auto, molim te. Nikada ne bih doveo svoje klijente u opas
nost, ni po koju cijenu. Platio si me za odreene usluge. Taj je ovjek
pravi vra i stoga je opasan. Zato to si ga uvrijedio, moda ti je dao
neki zaarani paket. Ako je tako, moramo ga brzo zakopati u ze
mlju.
Osjetio sam kao da e mi pozliti i zaustavio sam auto. Krajnje
oprezno izvadio sam zaveljaj. Jorge Campos ga je istrgnuo iz mojih
ruku i otvorio. U njemu su bile tri prekrasne, rukom izraene Yaqui
maske. Jorge Campos nabaci, hinei nezainteresiranost, kako bi bilo
lijepo da mu poklonim jednu. Budui da me jo nije odveo do sta
rog Indijanca, zakljuio sam da ne bih trebao pokvariti dobre odno
se. Rado sam mu poklonio jednu masku.
Ako nema nita protiv, radije bih uzeo ovu, ree pokazujui
na drugu masku.
Nisam imao pojma o emu govori, niti sam ga htio pitati. Stra
no sam se bojao da ga nehotice ne uvrijedim. Jedna od posebnosti
Yaqui Indijanaca bilo je to to su se neobino lako vrijeali. inilo
se kao da su neprestano na oprezu u oekivanju neke uvrede koja je
toliko istanana da je nitko drugi ne bi ni primijetio.
U okolnim planinama ive arobna bia, nastavio je, i ona
mogu djelovati na ljude. Ljudi od toga stvarno polude; deru se i bu
lazne dok su pod njihovim utjecajem, a kad se konano iscrpljeni
smire, nemaju pojma zato su pukli.
Misli li da se to i meni dogodilo? upitah.
Sigurno, odgovori s dubokom uvjerenou. Ti si sklon tome
da poludi za najmanju sitnicu, ali si istodobno vrlo sabran. Danas
nisi bio priseban, poandrcao si bez razloga.
Nije to bilo bez razloga, uvjeravao sam ga. Nisam to dosad
znao, ali taj stari Indijanac na mene djeluje strahovito poticajno i
kao da me bodri kad god mi je teko.
Lucas Coronado je utio, kao da se duboko zamislio. Tada je po
eo koraati gore-dolje.
Poznaje li nekoga starog ovjeka koji ivi ovdje negdje, ali nije
ba iz ovoga kraja? pitao sam.
Nije razumio moje pitanje. Morao sam mu objasniti da je stari
Indijanac kojeg sam upoznao, kao i Jorge Campos, Yaqui Indijanac
koji ivi negdje drugdje. Lucas Coronado mi je objasnio da je prezi
me Matus uobiajeno u tom kraju, ali da ne poznaje ni jednog Matusa ije je ime Juan. Izgledao je prilino obeshrabreno. Tada se do
sjetio to bi to moglo biti; koliko je ovjek star, ree, moda ima dru
go ime, a meni je dao svoje radno ime, a ne ono pravo.
Jedini starac kojega poznajem, nastavi, otac je Ignacija Floresa, ali on mi se ne ini tako starim. S vremena na vrijeme posjeti
sina, no on je iz Mexico Cityja. Da, ba je to neobino, on je Ignacijev otac, ali ne izgleda kao da ima toliko godina. No, mora biti star,
pa i Ignacio je ve star. Otac izgleda mlae od njega.
Od srca se nasmijao kad je shvatio to je rekao. Oito nikad nije
razmiljao o tome da starac izgleda mlado. Mahao je glavom kao da
ne moe vjerovati. Ja sam pak bio potpuno ushien.
To je on! viknuo sam, a da nisam ni sam znao zato.
Lucas Coronado zapravo nije znao gdje ivi Ignacio Flores, ali je
bio vrlo susretljiv i predloio mi je da odemo do oblinjega grada u
kojem su preteno ivjeli Yaqui Indijanci. Tamo je pronaao ovjeka
kojeg sam traio.
=========================================================
=========================================================
OTIAO SAM u Sonoru kod don Juana. Morao sam s njim razgova
rati o jednom dogaaju koji mi se tada inio najvanijim u mojem
ivotu. Trebao mi je njegov savjet. Kad sam uao u njegovu kuu, je
dva sam imao vremena pozdraviti ga koliko mi se urilo. Sjeo sam i
odmah krenuo s bujicom problema i nedoumica.
Smiri se, smiri se, ree don Juan. Nije to tako bezizlazno!
to se to sa mnom dogaa, don Juane? zapitao sam. Bilo je to
zapravo retoriko pitanje.
To je djelovanje beskonanosti, odgovori on. Neto se promi
jenilo u tvojem nainu opaanja onog dana kad si me sreo. Tvoj os
jeaj uzrujanosti proizlazi iz toga to podsvjesno shvaa da ti istjee
vrijeme. Na neki nain ti to zna, ali nisi potpuno svjestan toga. Os
jea da nema vremena, i to te ini nestrpljivim. Dobro mi je poz
nato stanje u kojem se nalazi jer se to dogodilo i meni i svim vra
evima iz moje loze. U odreenom trenutku zavrilo se jedno cijelo
razdoblje mojeg, a i njihova ivota. Sada je na tebi red. Jednostav
no, vrijeme ti je isteklo.
Zatraio je tada da mu ispriam sve to mi se dogodilo. Ree da
iz svoje prie ne smijem izostaviti niti jednu jedinu pojedinost. Nije
ga zanimao opis u kratkim crtama. Htio je da pretvorim u rijei sve
ono to me je muilo.
Da ujemo kako e priati tono po propisima, kao to se to
kae u tvojem svijetu, ree. Sad ulazimo u podruje formalnoga
govora.
Don Juan mi objasni da su vraevi starog Meksika razvili ideju
o formalnom nainu govora nasuprot onoga neformalnoga, i koristi
li se objema vrstama govora u poduavanju i voenju svojih ueni
ka. Formalni govori za njih bijahu neka vrsta saetaka u kojima su s
vremena na vrijeme prikazivali svojim uenicima sve ono o emu su
Izabrali smo neki povijesni film u boji. Bio je to dug, muan film
i inilo se da je sasvim zaokupio Rodrigovu pozornost. Kad smo
izali iz kina, ve se poelo smraivati. Vozio sam prema Burbanku
usred najvee guve. Rodrigo je inzistirao da, umjesto autocestom
koja je u to vrijeme zakrena, idemo okolnim putem. Kad smo stigli
u zranu luku, zrakoplov je upravo odlazio. Bila je to zadnja kap.
Pokunjeno i slomljeno, Rodrigo je otiao na blagajnu i traio da mu
vrate novac za kartu. Napisali su njegovo ime i dali mu potvrdu re
kavi da e mu poslati novac u roku od est do dvanaest tjedana iz
Tennesseeja, gdje se nalazilo raunovodstvo te avionske kompanije.
Vratili smo se do zgrade u kojoj smo obojica stanovala. Budui
da se tog puta ni s kim nije oprostio da se ne bi opet osramotio, ni
tko nije ni znao da je jo jednom pokuao otputovati. Jedina teta
bila je to to je prodao auto. Rekao je da ga odvezem do roditelja jer
e mu tata dati novac koji je potroio za kartu. Otac ga je uvijek, ko
liko se sjeam, izvlaio iz svake nevolje u koju bi upao. Oeva je iz
reka bila: Ne boj se, sine, Rodrigo senior se brine! Kad ga je Rod
rigo zamolio da mu pozajmi novac kako bi vratio dug za kartu, otac
ga je pogledao najtunijim pogledom to sam ga ikada vidio. I sam
je imao ozbiljnih financijskih tekoa.
Zagrlivi sina, rekao je: Ovog ti puta ne mogu pomoi, djeae
moj. Sad ima razloga za strah, Rodrigo senior je doivio krah.
Oajniki sam se pokuavao poistovjetiti s mojim prijateljem,
osjetiti teinu situacije, onako kako sam to uvijek inio, no nisam
mogao. Samo sam se usredotoio na ono to je rekao njegov otac.
To mi je zvualo tako konano da sam se sledio.
udio sam za drutvom don Juana. Ostavio sam sve u Los Angelesu i krenuo u Sonoru. Ispriao sam mu kako me proima neko
novo, udno raspoloenje prema prijateljima. Jecajui od osjeaja
krivnje, rekao sam mu da sam ih poeo osuivati.
Nemoj se toliko uzbuivati ni zbog ega, ree don Juan mir
no. Sad ve zna da jedno cijelo razdoblje tvojeg ivota zavrava,
ali pravi kraj nekog razdoblja ne moe nastupiti sve dok kralj ne
umre.
to hoe time rei, don Juane?
Ti si kralj, ali si isti kao i tvoji prijatelji. To je istina od koje si
se prestraio. Jedna mogunost je da to prihvati, to, dakako, ne
moe. Drugo to moe uiniti jest da kae: 'Ja nisam takav, ja ni
sam takav', i stalno si to ponavljati. Ali kaem ti, doi e trenutak
kad e shvatiti da si i ti takav.
Neizbjean sastanak
bilo zbog zalaza sunca. Uasno sam pogrijeio to sam doao u don
Juanovu kuu kasno poslijepodne. Sunce na zalazu bilo je zapanju
jue zlatno, a njegov odsjaj na golim brdima to su se uzdizala isto
no od don Juanove kue bio je zlatno-ljubiast. Na nebu nije bilo
ni jednog oblaka. Izgledalo je kao da sve miruje. Bilo je kao da se
cijeli svijet sakrio, ali se njegova prisutnost snano osjeala. Tiina
Sonorske pustinje bila je otra poput bodea. Probadala me je sve
do kostiju. elio sam otii, sjesti u auto i odvesti se. elio sam biti u
gradu i izgubiti se u njegovoj buci.
To to osjea okus je beskonanosti, zakljui don Juan ozbilj
no. Znam, jer sam to proao. elio bi pobjei, uroniti u neto ljud
sko, toplo, puno suprotnosti, glupo, nije vano kakvo? elio bi zabo
raviti na smrt svojeg prijatelja, ali ti beskonanost to ne doputa.
Glas mu je omekao. Ona te je zgrabila svojim nemilosrdnim pan
dama.
to mogu uiniti, don Juane? pitao sam.
Jedino to moe uiniti jest sauvati ivo sjeanje na svojeg
prijatelja do kraja ivota, a moda i due, ree don Juan. Tako
vraevi izraavaju svoju zahvalnost onda kada je vie ne mogu izre
i. Moda misli da je to glupavo, ali to je najvie to vra moe ui
niti.
Nesumnjivo me je moja vlastita tuga natjerala da povjerujem
kako je don Juan, pun razumijevanja, jednako tuan kao i ja. Od
mah sam odbacio tu misao. To je nemogue.
Tuga za vraa nije osobni osjeaj, ree don Juan, opet ulazei
u moje misli. Nije to samo tuga nego val energije koji dolazi iz du
bine kozmosa i ulazi u vraeve kada mogu primati, kada su poput
radija sposobni uhvatiti radiovalove.
Stari vraevi koji su potpuno ovladali carstvom vraanja i osta
vili nam svoje cjelokupno znanje, vjerovali su da u svemiru postoji
tuga, kao sila, kao stanje, poput svjetla, poput namjere, i da ta vje
na sila osobito djeluje na vraeve jer oni vie nemaju obrambene
titove. Oni se ne mogu skrivati iza prijatelja ili svojih studija. Ne
mogu se sakriti iza ljubavi, mrnje, sree ili jada. Ne mogu se sakri
ti ni iza ega.
Stanje vraeva jest takvo da je tuga za njih apstraktna, nasta
vi don Juan. Ona nije posljedica udnje za neime, pomanjkanja ili
samovanosti. Ona ne dolazi od ja. Ona dolazi iz beskonanosti. Tu
ga koju osjea zato to nisi zahvalio svojem prijatelju ve tei to
me.
Toka loma
ekaj malo, stani malo, don Juane, rekoh, dosta je bilo toga!
Trai previe. Da budem iskren, mislim da to ne mogu uiniti. Moji
su prijatelji moja obtelj, moje vrste toke.
Tono, tono, primijeti on. Oni su tvoje vrste toke. Stoga ih
se mora rijeiti. Vraevi se odnose samo prema jednome: beskona
nosti.
Ali kako onda mogu nastaviti, don Juane? pitao sam molei
vim glasom. Svojim me je zahtjevom stjerao uza zid.
Jednostavno mora sve to napustiti, ree kao da se to samo po
sebi razumije. Izvedi to na bilo koji nain, kako najbolje zna i umije.
Ali kamo u otii? upitah.
Preporuujem ti da unajmi sobu u jednome od onih jeftinih
hotela koje poznaje, ree. to runiji, to bolje. Ako u sobi bude
otrcani zeleni sag, trone zelene zavjese i izblijedjeli zeleni zidovi,
jo bolje - jednom sam ti u Los Angelesu pokazao hotel koji otprili
ke tako izgleda.
Uzrujano sam se nasmijao sjetivi se kako sam se vozio s don
Juanom kroz industrijski dio Los Angelesa gdje su se nalazila samo
skladita i troni hoteli za putnike u prolazu. Jedan je hotel poseb
no privukao don Juanovu pozornost zbog svojega bombastinog ime
na: Edward sedmi. Zaustavili smo se na trenutak preko puta toga ho
tela da ga pogledamo.
Ovaj je hotel, ree don Juan upirui prstom u njega, smatram,
prava slika zemaljskog ivota neke prosjene osobe. Ako bude imao
sree, ili dovoljno drskosti, dobit e sobu s pogledom na ulicu, iz
koje e moi gledati beskrajnu smotru ljudske bijede. Ako ne bude
imao sree ni dovoljno drskosti, dobit e sobu koja gleda na unu
tranju stranu, s prozorima okrenutima prema zidu susjedne kue.
Pomisli kako bi bilo provesti ivot u stalnom razdoru izmeu ta dva
pogleda. Kad ima prozore na stranjoj strani zgrade, eli pogled
na ulicu, a kad ima prozore na strani ulice, ezne za pogledom na
zid kue jer si umoran od ulinog prizora.
Don Juanova me je metafora beskrajno uznemirila jer sam sve
to i predobro razumio.
No, sada kad sam se suoio s mogunou da unajmim sobu u
nekom hotelu poput Edwarda sedmoga, nisam znao to bih rekao ni
ti kud bih sa sobom.
Sto bih trebao tamo raditi, don Juane? upitao sam.
Mjere spoznaje
osjeao sam teret te udne ljubavi vie nego ikada. Plakalo mi se.
Kroz glavu su mi neprestano prolazili naslovi koje je moj prijatelj
Rodrigo Cummings izmislio za knjige koje nikada nee biti napi
sane. On se specijalizirao za pisanje naslova. Njegov najdrai naslov
bio je Svi emo mi umrijeti u Hollywoodu, drugi je glasio Nika
da se neemo promijeniti, a meni je bio najdrai O ivotu i grije
sima Rodriga Cummingsa, koji sam kupio za 10 dolara. Svi su
mi se ti naslovi motali po glavi. Ja sam bio Rodrigo Cummings, i bio
sam zarobljen u vremenu i prostoru, i volio sam dvije ene vie od
samog ivota, i to se nikada nee promijeniti. Kao i ostali moji prija
telji, i ja u umrijeti u Hollywoodu.
Sve sam to kazao don Juanu kad sam ga izvjeivao o svojemu
tobonjem uspjehu. On je to bez kolebanja odbacio. Rekao je da je
to to osjeam samo posljedica preputanja samosaaljenju i da se
vraevi moraju promijeniti ako hoe nekome zahvaliti i s njim se
oprostiti i ako to doista i misle.
Odmah svladaj osjeaj samosaaljenja, naredio je. Izbaci iz
glave misao da pati, i to ti ostaje kao trajni osjeaj?
Ostao mi je trajni osjeaj da sam objema enama dao svoj po
sljednji dar. Ne radi obnavljanja odnosa, ili nanoenja bola bilo ko
me, ukljuujui i mene, nego u istinskom duhu na koji me je don Juan pokuavao uputiti - u duhu ratnika-putnika ija je jedina vrlina,
ree on, odrati sjeanje na sve ono to je na njega ostavilo dubokog
traga, iji je jedini nain da zahvali i oprosti in arolije - pohranji
vanje u tiinu svega onoga to voli i to je volio.
========================================================
========================================================
Razvodnik
Bio sam u don Juanovoj kui u Sonori, vrsto sam spavao kad me je
don Juan probudio. Gotovo sam cijelu prethodnu no probdio raz
miljajui o idejama koje mi je objanjavao.
Dosta si se odmarao, ree odluno, gotovo ljutito, dok me je
tresao drei me za ramena. Nemoj se predavati umoru. Tvoj umor
nije samo umor. To je elja da te se ostavi na miru. Neto se u tebi
opire bilo kakvu uznemiravanju. No, najvanije je da napregne taj
dio u sebi, sve dok se ne slomije. Idemo pjeaiti.
Don Juan je bio u pravu. Jedan dio mene nikako nije podnosio
da ga se uznemiruje. elio sam spavati danima i ne misliti na don
Juanove ideje o vraanju. Potpuno protiv svoje volje, ustao sam i sli
jedio ga. Don Juan je pripremio doruak koji sam pohlepno pojeo
kao da nisam danima jeo, potom smo izali iz kue i krenuli prema
istoku, u smjeru planina. Bio sam toliko bunovan da nisam ni primi
jetio da je rano jutro, sve dok nisam ugledao sunce koje se nadvilo
tono nad istonim planinskim lancem. Htio sam rei don Juanu da
sam cijelu no spavao ne pomaknuvi se, ali me je on uutkao. Ree
da idemo u planine na izvianje, traiti neke osobite biljke.
to e uiniti s biljkama koje skupi? pitao sam ga im smo
krenuli.
One nisu za mene, ree sa smijekom. Biljke su za mojeg pri
jatelja, botaniara i ljekarnika. On ih koristi za spravljanje napitaka.
Je li on Yaqui, don Juane? ivi li ovdje u Sonori? upitah.
Ne, nije Yaqui i ne ivi u Sonori. Upoznat e ga jednog dana.
Je li vra, don Juane?
Da, jest, odgovorio je suho.
Upitao sam ga tada mogu li neke biljke odnijeti u Botaniki vrt
Kalifornijskog sveuilita da ih identificiraju.
zranu luku. Ona se spremala studirati muzikologiju na Kalifornijskom sveuilitu. Njezin je zrakoplov stigao rano uveer, pa me je
zamolila da je odvezem do sveuilinoga kampusa da pogleda kako
izgleda mjesto na kojem e provesti sljedee etiri godine svojeg i
vota. Znao sam gdje se kampus nalazi jer sam onuda proao bezbroj
puta vozei Sunset Bulevarom prema plai. Ali nikada nisam uao u
kampus.
Semestar je bio zavrio i naili smo na samo nekoliko ljudi koji
su nas uputili prema odsjeku za glazbu. Kampus je bio pust, no me
ni se osobno inilo da se preda mnom prostire najdivniji prizor na
svijetu. Bio je to uitak za moje oi. inilo se kao da zgrade ive ne
kom vlastitom energijom. Ono to je trebao biti kratak obilazak
glazbenog odsjeka pretvorilo se u podrobno razgledanje itava kam
pusa. Zaljubio sam se u Kalifornijsko sveuilite. Moj zanos kvarila
je samo nestrpljivost moje djevojke, koju je ivcirala moja upornost
da pregledamo taj cijeli, golemi kampus, spomenuo sam don Juanu.
Do vraga, to tu ima gledati? derala se na mene pobunivi se.
Kao da nikad u ivotu nisi vidio kampus! Kad vidi jedan, vidio si
sve. Mislim da samo pokuava svojom umjetnikom duom zadivi
ti moju prijateljicu!
Nije bilo tako. Strasno sam im pokuavao objasniti da me se naj
iskrenije dojmila ljepota svega oko mene. Osjeao sam da te zgrade
odiu silnom nadom, obeanjima, a opet, nisam mogao izraziti svoje
subjektivno stanje.
Gotovo sam cijeli ivot provela u koli, protisnula je moja dje
vojka kroza zube, i zlo mi je od toga, gadi mi se! Sve je to sranje!
Sve je to mlaenje prazne slame, a nitko te ne priprema za pravi i
vot, za preuzimanje odgovornosti.
Kad sam spomenuo da bih elio tu studirati, jo se vie razbjesnjela.
Nai posao! zaderala se. Suoi se sa ivotom od osam do pet,
i prestani srati! To je ivot: posao od osam do pet, etrdeset sati tjed
no! Vidjet e koliko e nauiti! Pogledaj mene - ja sam odlino
kolovana, a nisam sposobna ni za jedan posao.
Znao sam samo da nikad nisam vidio tako prekrasno mjesto.
Tada sam odluio da u studirati na Kalifornijskom sveuilitu, bez
obzira na sve, kakve me god muke ekale. Moja je elja dolazila iz
dubine mojeg bia, pa ipak to nije bila potreba za trenutnim zadovo
ljenjem. Ispunjavalo me je neto poput strahopotovanja.
mislio da e uskoro dobiti upalu plua. Teko je disao i svaki put kad
se zakaljao ispljunuo bi sluz. Otiao je ravno u krevet i zaspao. Tra
io sam neko mjesto gdje bih mogao prilei. Nita nisam mogao na
i. Kua je bila krajnje neudobna. Osim toga, bilo je hladno. Studen
ti su upalili svjetla, ali ne i grijanje. Bezuspjeno sam pokuavao otk
riti gdje se ukljuuje grijanje, ili gdje se nalaze prekidai za reflek
tore, ili bilo koje svjetlo u kui. Prekidai su bili na zidu, ali ini se
da su se sva svjetla palila i gasila preko glavnog prekidaa. Sva su
svjetla gorjela, a ja nisam znao kako ih ugasiti.
Jedino mjesto gdje sam mogao spavati bio je tanak, mali prostira, a jedino ime sam se mogao pokriti bila je tavljena koa og
romne francuske pudlice. Oito je to bila ljubimica kue pa su je
htjeli ouvati; imala je sjajne oi, poput crnih pikula, i otvorena usta
iz kojih je virio jezik. Glavu sam okrenuo dolje prema koljenima.
Ipak sam se morao pokriti zadnjim dijelom koe koja mi je bila na
vratu. Njezinu sam glavu osjeao kao neki teak predmet meu ko
ljenima. Bilo je to vrlo neugodno! Da je bilo mrano, ne bi mi toliko
smetalo. Skupio sam neto prljavog rublja i smotao ga u jastuk. Os
tatak sam upotrijebio to sam bolje mogao da prekrijem kou pudli
ce. Nisam mogao zaspati cijelu no.
Dok sam tako leao, u sebi sam se proklinjao zato to sam bio
tako glup i nisam posluao don Juanov savjet. Tada mi je s lua
kom jasnoom pred oima proao cijeli moj ivot. Sjetio sam se do
gaaja koji je don Juan nazvao razvodnikom, jednako jasno kao i
prije, ali uvijek sam nekako napola zanemarivao ono to mi se do
gaalo kad sam bio s don Juanom, mislei da je u njegovoj prisutno
sti sve mogue. Ovog puta, meutim, bio sam sam.
Mnogo godina prije nego to sam upoznao don Juana, crtao
sam reklame na zgradama. Moj se gazda zvao Luigi Palma. Jednog
je dana Luigi dobio posao da izradi reklamu za unajmljivanje i pro
daju vjenanica i smokinga. Reklamu je trebalo naslikati na stra
njem zidu jedne stare zgrade. Vlasnik prodavaonice, koja je bila
smjetena u toj zgradi, htio je da reklama bude velika da bi je vidje
li mogui kupci. Luigi je trebao nacrtati mladenku i mladoenju, a
ja sam trebao ispisati slova. Popeli smo se na ravan krov zgrade i po
stavili skele.
Bio sam prilino zabrinut iako nisam imao nikakva razloga za
to. Ispisao sam desetke reklama na visokim zgradama. Luigi je mi
slio da sam se poeo bojati visine, ali da e me to proi. Kad smo tre
bali poeti s radovima, spustio je skele nekoliko metara ispod krova
Bio sam svjestan da je nesumnjivo rije o beskonanosti. Don Juan ju je opisao kao svjesnu silu koja se promiljeno uplee u ivot
vraa. A sada se uplee u moj. Znao sam da me beskonanost upozo
rava na neto, putem ivih sjeanja na zaboravljene doivljaje, na
moj dubok snaan nagon za vladanjem, i da me tako priprema za
neto to prelazi granice mojeg iskustva. Znao sam sa zastraujuom
sigurnou da e se neto preprijeiti, da e mi oduzeti mogunost
da budem glavni. Znao sam da mi je potrebna, vie no ikad, trezve
nost, lakoa i preputanje da bih se mogao suoiti s onime za to
sam osjeao da dolazi.
Dakako, sve sam to ispriao don Juanu i dao sam si oduka op
irno opisujui svoja razmiljanja, nadahnuto iznosei zakljuke do
kojih sam doao, o moguem znaenju uspomena koje mi naviru u
sjeanja.
Don Juan se dobrohotno nasmijao. Sve je to psiholoko pretje
rivanje, slika onoga to bi ti elio, ree. Kao i uvijek, trai obja
njenja u kojima bi uzrok i posljedica slijedili linearno jedno iz dru
goga. Svaki dogaaj kojeg se sjeti sve se ivlje ocrtava u tvojem sje
anju i sve te vie izluuje jer si, kao to sam ti rekao, uao u jedan
nepovratni proces. Tvoj pravi um izranja, budi se iz mrtvila u kojem
se nalazio cijelog ivota.
Beskonanost je dola po tebe, nastavi. Ma kojim sredstvima
se sluila kako bi te upozorila na to, ona ne mogu imati nikakav dru
gi smisao, razlog ili vrijednost, osim onoga koji imaju. Ti bi se, me
utim, trebao pripremati za silovite nasrtaje beskonanosti. Morao bi
stalno biti pripravan da primi snaan udarac koji e ti ona zadati.
To znai imati zdrav, trezven pristup, na taj se nain vraevi suoa
vaju s beskonanou.
Od don Juanovih mi je rijei ostao gorak okus u ustima. Zapra
vo sam osjeao da se sprema napad na mene i toga sam se bojao.
Budui da sam cijeli ivot proveo skrivajui se iza neke povrne ak
tivnosti, predao sam se poslu. Drao sam predavanja u raznim ko
lama po junoj Kaliforniji, gdje su moji prijatelji radili. Pisao sam
neumorno. Mogu slobodno rei da sam hrpu rukopisa bacio u smee
jer nisu ispunjavali uvjete koje je, prema don Juanu, neki tekst mo
rao zadovoljavati da bi bio prihvatljiv za beskonanost.
Rekao je da sve to radim mora biti in vraanja - in slobodan
od tuih oekivanja, od straha od neuspjeha, od nade u uspjeh. Mo
ram se osloboditi kulta ja; sve to radim mora biti impromptu, djelo
vanje arolije, slobodno preputanje poticajima beskonanoga.
mi, da sam bolje razmislio, bilo jasno da nitko nije znao gdje stanu
jem.
Ajmo to razjasniti, nastavi. Prema mojim mjerilima, kao i mje
rilima vraeva starog Meksika, doista sam bio stvaran i kao takav do
ao sam k tebi iz moje unutranje tiine da ti kaem koje uvjete po
stavlja beskonanost i da te upozorim da ti vrijeme istjee. A ti si, iz
svoje unutranje tiine, istinski otiao do grada koji smo izabrali da
mi kae kako si uspio obaviti zadak koji ti je postavila beskonanost.
Govorei tvojim jezikom, jezikom prosjenog ovjeka, i jedno i
drugo bilo je snovienje. Sanjao si da sam doao k tebi iako nisam
znao adresu, a potom si sanjao da smo se sastali u onom gradu. Ja
pak, kao vra, znam da je ono to ti smatra snovienjem istinito ba
kao i injenica da nas dvojica sad ovdje razgovaramo.
Priznadoh don Juanu da te dogaaje ne mogu objasniti sa staja
lita zapadnjakog naina razmiljanja. Rekoh da razmiljati o njima
kao o snovienjima znai stvarati neku izmiljenu kategoriju koja je
neodriva i da je jedino mogue kvazi objanjenje, koje bi se nekako
moglo prihvatiti, drugi aspekt njegova znanja: sanjanje.
Ne, to nije sanjanje, ree odrjeito. To je neto mnogo neposrednije i zagonetnije. Usput, danas u ti dati novu definiciju sanjanja, vie u skladu s tvojim stanjem. Sanjanje je in mijenjanja toke
u kojoj smo povezani s tamnim morem svijesti. Ako to gleda na taj
nain, onda je to vrlo jednostavan pojam, vrlo jednostavan zahvat.
Valja se maksimalno napregnuti da bi to ovjek shvatio, ali nije ne
mogue niti je obavijeno nekim velom tajne.
Rije sanjanje me izluuje, nastavi, jer umanjuje snagu tako
monog ina. Zvui kao da je rije o neemu proizvoljnome; kao da
je rije o utvari, a sanjanje je sve prije nego to. Pokuavao sam pro
nai neki drugi izraz, ali je ta rije ve toliko uvrijeena da nisam us
pio. Moda e je ti jednog dana promijeniti, iako, kao to se to naj
ee dogaa u vraanju, kad doe do toga da bi stvarno i mogao
neto uiniti, nije ti vie stalo jer ti postane svejedno zove li se neto
ovako ili onako.
Otkad sam upoznao don Juana, uvijek je nadugako i nairoko
objanjavao da je sanjanje umijee, koje su otkrili vraevi starog Mek
sika, kojim se obini snovi pretvaraju u bona fide ulaenje u druge
svjetove opaanja. Zagovarao je na sve mogue naine neto to je
nazvao pozornou sanjanja, a to je sposobnost da se obrati posebna
vrsta pozornosti ili da se usmjeri posebna vrsta svijesti na elemente
obinog sna.
Anorganska svijest
Jasan pogled
gubi. To je cijena koju plaa jer ivi po pravilima samopreispitivanja. Nemam ti to rei kao ni ti samom sebi. Mogu ti jedino savjeto
vati da se ne osjea krivim zato to si budala, ve da pokua ukinu
ti vladavinu samopreispitivanja. Vrati se na fakultet. Nemoj odusta
ti.
Moje zanimanje za studij znatno je oslabilo. Poeo sam ivjeti
kao da ne upravljam vlastitim ivotom. Sve mi je bilo teko, bio sam
potpuno klonuo duhom. Ipak, primijetio sam da moj um nije u sve
to ukljuen. Nita nisam planirao, nisam si postavljao nikakve cilje
ve, niti sam to oekivao. Nisam bio obuzet nikakvom milju, ali
sam bio obuzet osjeajima. Pokuao sam razmiljati o toj dvojnosti
izmeu pasivnog uma i uzburkanih osjeaja. U takvu stanju, prazne
glave i prepun osjeaja, jednog sam dana iao od Haines Halla, gdje
je bio odjel za antropologiju, prema restauraciji gdje sam objedo
vao.
Odjednom me je spopala udna drhtavica. Mislio sam da u se
onesvijestiti i sjeo sam na neke poploane stube. Pred oima sam vi
dio ute mrlje. Imao sam osjeaj da se vrtim. Bio sam siguran da e
mi pozliti. Pred oima mi se zamaglilo i na kraju nita nisam vidio.
Moja je tjelesna neugoda bila tako potpuna i tako jaka da mi nije
preostalo mjesta ni za jednu misao. Osjeao sam samo tjelesno uz
buenje od straha i tjeskobe, no istodobno me je obuzelo neko ushi
enje, neki udan predosjeaj da e mi se dogoditi neto veliko. Bila
su to uzbuenja koja nije pratila nikakva misao. U jednom trenutku
nisam vie znao sjedim li ili stojim. Bio sam okruen tako neproboj
nim mrakom kakav se moe samo zamisliti, i tada, vidjeh energiju
kako struji svemirom.
Vidjeh niz svijetleih kugli kako idu prema meni ili od mene. Vi
dio sam ih jednu po jednu upravo onako kako je to don Juan jedan
put opisao. Znao sam da su to razliite osobe po njihovim razliitim
veliinama. Ispitivao sam svaku pojedinost njihove strukture. Njiho
va svjetlost i okruglost bile su nainjene od vlakana koja kao da su
bila slijepljena. Bilo je tankih i debelih vlakana. Svaka od tih svije
tleih figura imala je debeo, upav pokriva. Izgledale su kao neke
udne, svijetlee, dlakave ivotinje, ili divovski okrugli kukci prekri
veni svijetleom kosom.
Najvie me je okiralo to to sam shvatio da sam te dlakave kuk
ce viao cijelog ivota. Sve one prigode u kojima me je don Juan tje
rao da ih namjerno vidim sada su mi se inile kao neki zaobilazan
put koji sam proao s njime. Sjetio sam se svih zgoda u kojima mi je
don Juan pomagao vidjeti ljude kao svijetlee kugle, ali je sve to bilo
neusporedivo slabije od toga kako sam ih sad vidio. Znao sam tada,
bez ikakve sumnje, da sam cijelog ivota potpuno sam, bez iije po
moi, opaao strujanje energije kroz svemir.
Ta me je spoznaja potpuno svladala. Osjeao sam se beskrajno
ranjivim, krhkim. Trebao mi je neki zaklon, morao sam se negdje sa
kriti, kao u snu koji svatko od nas pokatkad sanja, u kojem smo goli
i ne znamo kamo bismo. Osjeao sam se vie nego nag; osjeao sam
se nezatienim, slabim i uasavao sam se povratka u normalno sta
nje. Imao sam neki nejasan osjeaj da leim. Pokuavao sam iz sve
snage vratiti se u normalno stanje. Zamiljao sam kako leim na po
ploanoj stazi, grei se od bolova, okruen ljudima koji me gledaju.
Osjeaj da leim postajao je sve stvarniji. Osjetio sam da mogu
micati oima. Vidio sam svjetlo kroza zatvorene kapke, ali ih se ni
sam usudio otvoriti. Bilo je udno to nisam uo ljude za koje sam
zamiljao da me okruuju. Nisam uo nikakvu buku. Konano sam
se ohrabrio i otvorio oi. Leao sam na krevetu u svojem stanu na
uglu bulevara Wilshire i Westwooda.
Kad sam vidio da se nalazim u krevetu, uhvatila me je histerija.
Ali zbog nekoga neobjanjiva razloga, gotovo sam se odmah smirio.
Histeriju je zamijenio osjeaj tjelesne oputenosti ili neke vrste tje
lesnog zadovoljstva kakvo ovjek osjeti nakon dobra ruka. Meu
tim, nisam mogao smiriti misli. Najvie me je zaprepastila spoznaja
da sam cijelog ivota izravno opaao energiju. Kako je uope bilo
mogue da ja to nisam znao? to me je to sprjeavalo da pristupim
toj drugoj strani svojeg bia? Don Juan je govorio da svako ljudsko
bie ima mogunost izravno vidjeti energiju, no nije mi rekao da
svako ljudsko bie izravno vidi energiju a da to ne zna.
Postavio sam to pitanje prijatelju psihijatru. Nije mi mogao nita
razjasniti. Mislio je da je moja reakcija posljedica umora i pretjera
nog uzbuenja. Prepisao mi je Valium i preporuio da se odmorim.
Nisam se nikome usudio rei da sam se probudio u svojem kre
vetu a da nisam mogao objasniti kako sam tamo dospio. Stoga je bi
lo razumljivo da sam elio vidjeti don Juana to prije. Odletio sam
u Mexico City to sam prije mogao, unajmio auto i odvezao se k nje
mu.
Sve si to ve prije radio! ree don Juan smijui se kad sam mu
opisao svoj nevjerojatan doivljaj. Samo su dvije novine. Jedna je
da si opazio energiju potpuno sam. Zaustavio si svijet i tada si shvatio
Sjene od blata
Ne, ne rade to oni tako. To bi bilo idiotski! ree don Juan smje
kajui se. Oni su bezbroj puta uinkovitiji i organiziraniji nego to
ti misli. Da bi nas drali u pokornosti, da bismo bili ponizni i slabi,
grabeljiva izvode zapanjujui potez - sjajan, dakako, sa stajalita
borbene strategije, ali jeziv sa stajalita onih koji zbog toga trpe.
Daju nam svoj um! uje li me? Grabeljiva nam daju svoj um koji
postaje na um. Um grabeljivaca je barokan, proturjean, mraan,
pun straha da svakog asa moe biti otkriven.
Znam da se boji da e biti gladan, nastavi, iako nikad nisi
gladovao, a to nije nita drugo doli bojazan grabeljivca koji se boji
da se svakog asa moe razotkriti njegov manevar i da e ostati bez
hrane. Putem uma, koji je uostalom njihov um, grabeljivci u ovje
kov ivot usauju to god im odgovara. I na taj si nain osiguravaju
neku vrstu tampon zone protiv vlastitog straha.
Mogao bih ja to nekako i prihvatiti, don Juane, rekoh, ali ima
u tome neto tako grozno da mi se u biti gadi. Tjera me da se uspro
tivim. Ako je istina to da nas jedu, kako to ine?
Don Juanovo se lice razvuklo u iroki osmijeh. Topio se od mili
ne. Objasnio je da vraevi vide ovjekovo novoroene kao neobi
nu, svijetleu kuglu energije, od vrha do dna prekrivenu sjajnim
omotaem, neime to je poput plastinog prekrivaa koji je vrsto
povezan s energetskom ahurom. Rekao je da grabeljivci jedu taj
sjajni omota svijesti i kad ljudsko bie odraste, sve to ostane od to
ga sjajnog omotaa svijesti jest uzak rub koji ide od poda do vrkova
nonih prstiju. Taj rub omoguuje odraslima da ive ili, bolje rei,
da jedva preivljavaju.
Kao da sanjam, sluao sam don Juana Matusa kako objanjava
da je ovjek, koliko je njemu poznato, jedina vrsta koja ima sjajni
omota svijesti izvan svijetlee ahure. Stoga je postao lak plijen za
svijest drukijeg reda, kao to je na primjer teka svijest grabeljiv
ca.
Tada je iznio najpogubniju tvrdnju to sam je ikad od njega uo.
Izjavio je da je uski rub svijesti epicentar ovjekova samopreispitivanja kojemu on nepovratno robuje. Igrajui na nae samopreispitivanje, to je jedina svijest koja nam je ostala, grabeljivci izazivaju
bljeskove svijesti. Plamenove to nastaju iz bljeska konzumiraju na
okrutan nain, svojstven grabeljivcima. Nameu nam beznaajne
probleme od kojih se bljesak pretvara u plamenak svijesti i tako nas
odravaju na ivotu da bi se mogli hraniti energetskim plamencima
naih tobonjih spoznaja.
Taj grabeljivac, nastavi don Juan, koji je, dakako, neorgansko bie, nije sasvim nevidljiv za nas, kao druga neorganska bia. Kao
djeca, mi ga doista i vidimo, vjerujem, ali nam je tako straan da ga
elimo to prije zaboraviti. Djeca bi se svakako mogla usredotoiti
na taj prizor, no svi ih odvraaju od toga.
Jedina mogunost koja preostaje ovjeanstvu, nastavi, jest
disciplina. Samo disciplinom moemo prestraiti grabeljivca. Ali
pod disciplinom ne mislim na stroge navike. Ne mislim na ustajanje
u pet i trideset ujutro i pljuskanje hladnom vodom dok ne poplavi.
Suoiti se hladne glave s neoekivanim dogaajima - to je sposob
nost koju vraevi nazivaju disciplinom. Za njih je disciplina umijee:
umijee ovjeka da se suoi s beskonanou a da ne ustukne, ne za
to to je jak i otporan, nego zato to ga beskonanost ispunjava stra
hopotovanjem.
Na koji bi nain disciplina vraeva mogla zastraiti grabeljivce? pitao sam.
Vraevi kau da pomou discipline sjajni omota svijesti postaje
bljutav za letaa, ree don Juan ispitujui moje lice ne bi li otkrio
znak nevjerice. Tada su grabeljiva zateeni. Nejestivi sjajni omo
ta je izvan dometa njihove spoznaje, pretpostavljam. Kada su zate
eni, ne preostaje im nita drugo nego da se suzdre od svoga opa
kog nauma.
Ako grabeljivci neko vrijeme ne jedu na sjajni omota svijesti,
on raste, nastavi. I dalje e rasti. Jednostavno reeno, vraevi po
mou discipline dre grabeljivce po strani dovoljno dugo da im
sjajni omota svijesti moe narasti iznad visine nonih prstiju. Kad
naraste iznad visine nonih prstiju, onda raste dalje do svoje priro
dne veliine. Stari su vraevi govorili da je sjajni omota svijesti po
put drveta. Ako ga netko ne odree, naraste do svoje prirodne veli
ine. Kad svijest prijee visinu nonih prstiju, goleme opaajne spo
sobnosti postaju neto sasvim prirodno.
Jedan od sjajnih trikova kojima su se sluili stari vraevi, na
stavi don Juan, bio je optereivanje letaeva uma disciplinom. Ot
krili su da kad opterete letaev um unutranjom tiinom, strana ugra
dnja nestane, te tako svaki praktiar koji sudjeluje u tom zahvatu po
staje potpuno siguran da je taj um bio stranog podrijetla. Strana
ugradnja se vraa, uvjeravam te, ali nema vie takvu snagu kao prije.
Usto, uklanjanje strane ugradnje za vraa postaje rutina, te je se sve
lake oslobaa, dok je se jednog dana konano ne rijei zauvijek. Tu
an dan doista! Tog se dana mora osloniti na vlastite izvore, koji su
gotovo jednaki nitici. Nema vie nikoga tko bi ti rekao to initi.
smetalo to spavam s upaljenim svjetlom. Ali istog asa kad bih uga
sio svjetlo, sve je oko mene poelo poskakivati. Nikad nisam vidio
cijele likove ili neke druge oblike. Sve to sam vidio bile su tamne
crne sjene kako promiu.
Letaev um te nije napustio, rekao je don Juan. Znatno je o
teen i pokuava sve kako bi naao naina da ponovno uspostavi od
nos s tobom. Ali se neto u tebi odvojilo od njega zauvijek. Leta to
zna. Stvarna se opasnost krije u tome da letaev um moe pobijedi
ti time to neprestano stvara proturjenost izmeu onoga to on ka
e i onoga to ja kaem, pa te tako iscrpljuje i prisiljava da odustane.
Vidi, letaev um nema suparnika, nastavi don Juan. Kad ne
to tvrdi, sloi se s vlastitom tvrdnjom i navodi te da povjeruje kako
si doao do neega vrijednoga. Letaev e ti um rei da je sve to te
Juan Matus ui ista glupost, a potom e se isti um sloiti s vlasti
tom tvrdnjom: 'Da, svakako, to je glupost', rei e ti. Tako nas oni
pobjeuju.
Letai su bitan dio svemira, nastavi, i valja ih prihvatiti takve
kakvi stvarno jesu - grozni, nakazni. Oni su sredstva pomou kojih
nas svemir iskuava.
Mi smo energetske sonde koje je stvorio svemir, nastavio je
kao da je zaboravio na moju prisutnost, i zato to posjedujemo
energiju koja ima svijest, mi smo sredstva pomou kojih svemir po
staje svjestan sebe. Letai su neumoljivi izazivai. Treba ih uzeti kao
takve. Ako uspijemo u tome, svemir e nam dopustiti da nastavimo.
elio sam da mi don Juan jo govori o tome. Ali je on samo re
kao: Prepad na tebe zavrio je kad si posljednji put bio ovdje; sve
to si mogao rei o letaima, rekao si tada. Vrijeme je za drukije
taktike poteze.
Te noi nisam mogao zaspati. Pred jutro me je svladao lagani
san i spavao sam dok me don Juan nije izvukao iz kreveta i poveo
na planinarenje. Tu gdje je tada ivio, sastav tla je bio sasvim druk
iji od onoga u Sonorskoj pustinji, ali mi don Juan ree da se ne
uputam ni u kakve usporedbe jer nakon kilometar-dva, sva mjesta
na svijetu izgledaju isto.
Razgledanje okoline je za ljude koji putuju autom, ree. Oni
se kreu velikom brzinom ne ulaui nikakav napor. Razgledanje ni
je za one koji hodaju. Primjerice, kad se vozi u autu, moe ugleda
ti golemu planinu koja e te oarati svojom ljepotom. Prizor iste pla
nine nee te odueviti na isti nain ako ide pjeice; ona e te oarati
na drukiji nain, osobito ako se mora popeti na nju ili je obii.
Bilo je vrlo vrue tog jutra. Hodali smo po isuenom koritu rije
ke. Jedino to je ova dolina imala zajedniko sa Sonorskom pusti
njom bili su milijuni kukaca. Muice i muhe obruavale su se na mo
je nosnice, oi i ui, poput bombardera. Don Juan me je upozorio da
ne obraam pozornost na njihovo zujanje.
Nemoj ih pokuavati rastjerati rukom, ree odrjeito. Tjeraj
ih namjerom. Podigni energetski tit oko sebe. Budi tih, i iz tvoje ti
ine izrast e energetski tit. Nitko ne moe objasniti kako on nasta
je. To je jedna od onih stvari koju su stari vraevi nazivali energet
skom injenicom. Zaustavi svoj unutranji dijalog. I to e biti dovoljno.
elim ti predloiti neto vrlo neobino, nastavi don Juan dok
je hodao ispred mene.
Morao sam ubrzati korak da ga stignem kako ne bih propustio
nita od onoga to je govorio.
Moram naglasiti da je rije o vrlo neobinoj ideji koja e izaz
vati beskrajni otpor u tebe, ree. Mogu ti rei unaprijed da je ne
e lako prihvatiti. Ali to to je neobina ne bi smjela biti prepreka.
Ti se bavi drutvenim znanostima i stoga je tvoj um uvijek otvoren
za nova istraivanja, zar ne?
Don Juan me je ismijavao bez imalo ustezanja. Znao sam to, ali
mi nije smetalo. Moda zato to sam se morao toliko naprezati da bih
drao korak s njime, njegov me je sarkazam samo okrznuo i umjesto
da se branim, poeo sam se smijati. Pozornost sam usmjerio na ono
to je govorio i kukci su mi prestali smetati zato to sam namjerom
stvorio energetski tit oko sebe, ili moda zato to sam bio toliko za
dubljen onime to je govorio da nisam vie mario za njihovo zujanje.
Ta neobina misao jest, ree polako, mjerei kakav e dojam
ostaviti njegove rijei, da svako ljudsko bie na Zemlji ima iste re
akcije, misli i osjeaje. ini se da ljudi na manje-vie isti nain rea
giraju na podraaj. Ono to govore, na neki nain zamagljuje njiho
ve reakcije, no ako ih ogolimo, vidjet emo da su reakcije svakoga
ljudskog bia na Zemlji potpuno jednake. Bilo bi mi drago da te to
zainteresira, dakako kao znanstvenika, i da vidimo bi li takvu podu
darnost mogao objasniti na znanstveni nain.
Don Juan je skupljao biljke. Neke su od njih bile tako sitne da
su se jedva vidjele. Izgledale su vie kao da pripadaju porodici algi
ili mahovina. Ja sam nosio otvorenu torbu za biljke i nismo vie raz
govarali. Kad je prikupio dovoljno biljaka, krenuo je prema svojoj
kui to je bre mogao. Rekao je da hoe oistititi biljke i razvrstati
ih prije nego to se previe osue.
krila i zujanja radija, kao kad ovjek trai neku postaju na radiju i
ne moe nai njezinu tonu frekvenciju, a udar koji je uslijedio bio
je nezaboravan. Stijena na kojoj smo se nalazili don Juan i ja zatresla se kao da e se raspuknuti - divovska crna sjena od blata stropotala se tik do naih nogu.
Ne boj se, rekao je don Juan odlunim glasom. Zadri svoju
unutranju tiinu i otii e.
Tresao sam se od glave do pete. Bilo mi je jasno da e me sjena
od blata prekriti kao ogromna deka i zaguiti me ako ne zadrim
unutranju tiinu. Zadravi tamu oko sebe, zavritao sam iz sve
snage. Nikad nisam bio toliko ljut, tako neizrecivo frustriran. Sjena
od blata ponovno je poskoila, no ovog puta prema dnu doline. Na
stavio sam vritati, tresui nogama. Htio sam otresti sa sebe ono to
me je dolo pojesti. Bio sam toliko izvan sebe da sam izgubio pojam
o vremenu. Moda sam se onesvijestio.
Kad sam doao k sebi, leao sam u krevetu u don Juanovoj kui.
Na elu mi je bio hladan, mokar runik. Gorio sam od poviene tem
perature. Jedna od don Juanovih enskih sljedbenica trljala mi je le
a, prsa i elo alkoholom, ali se od toga nisam osjeao nita bolje.
Vruina koju sam osjeao dolazila je iznutra. Nastala je od bijesa i
nemoi.
Don Juan se smijao kao da je ono to mi se dogaalo bilo neto
najsmjenije na svijetu. Grohotom se smijao kao da se nikad nee
zaustaviti.
Nikad ne bih pomislio da e te vienje letaa tako pogoditi, re
e na kraju.
Primio me je za ruku i odveo iza kue gdje se nalazila golema
kada napunjena vodom. Gurnuo me je unutra potpuno odjevenoga
- na sebi sam imao cipele, sat, sve.
Moj sat, moj sat! povikao sam.
Don Juan se valjao od smijeha. Ne bi smio nositi sat kad mi do
lazi u posjet, rekao je. Sad si ga pokvario!
Skinuo sam sat i stavio ga pokraj kade. Sjetio sam se da je otpo
ran na vodu i da mu se nita nee dogoditi. Kupanje u kadi me je
spasilo. Kad me je don Juan izvukao iz ledene vode, osjeao sam se
mnogo bolje.
Divna li prizora! ponavljao sam ne mogavi se sjetiti to bih
drugo rekao.
Grabeljivac kojeg je don Juan opisivao nije bio dobrohotan. Bio
je strahovito teak, golem, ravnoduan. Osjetio sam da nas prezire.
=========================================================
Skok u ponor
Ipak su ostavili veliki otvor, okrenut prema zemlji, da bih imao zra
ka. Pravi trenutak uasa nastupio je kad su zaili kou iznad moje
glave, to je bilo kao da su spustili poklopac na lijesu. Teko sam
disao i mislio sam samo na to kako e biti uzbudljivo kad budem
epao kralja strvinara za vrat.
Gospodin Acosta mi je dao posljednje upute. Da bih znao to se
zbiva i da ne bih postao nervozan i nestrpljiv, rekao je da e me oba
vijestiti zvidukom poput ptijeg zova kad kralj lenara pone kru
iti iznad magarca i kad se spusti. Tada sam uo da su skinuli ator,
a potom zauh kas konja koji su se gubili u daljini. Bilo je dobro to
nisu ostavili ni jednu rupicu jer bih zasigurno virio kroz nju. Iskue
nje da pogledam prema gore i vidim to se dogaa bilo je gotovo ne
odoljivo.
Prolo je dugo vremena u kojemu ni o emu nisam razmiljao.
Tada zauh fukanje gospodina Acoste pa sam pretpostavio da str
vinar krui iznad mrtvog magarca. Moja se pretpostavka pretvorila
u zbilju kad sam uo glasno lepetanje monih krila i odjednom se
truplo stade ljuljati kao da se valja na oluji. Tada osjetih neto teko
na magarevu tijelu i znao sam da se kralj strvinara spustio i potpu
no umirio. uo sam potom lepet drugih krila i fukanje gospodina
Acoste koje je dolazilo iz daljine. Tada se pripremih za ono to je bi
lo neizbjeno. Magarevo se truplo stade tresti dok je neto poelo
derati kou.
Odjednom je golema, runa glava s crvenom krestom, divov
skim kljunom i otrim, otvorenim okom upala unutra. Zaurlao sam
od straha i zgrabio objema rukama strvinarov vrat. Mislim da je kralj
strvinara na trenutak bio zateen jer nita nije poduzeo, to mi je
omoguilo da mu jo jae stegnem vrat, a onda je vrag odnio alu.
Doao je k sebi i poeo tako estoko trzati glavom da sam letio na
sve strane i udarao o drvenu kostrukciju, no ve u sljedeem tre
nutku naao sam se djelomice izvan magareva tijela, konstrukcije i
svega ostaloga drei vrat razjarene zvjeri kako bih spasio svoj ivot.
uo sam galopiranje konja gospodina Acoste u daljini. uo sam
ga kako vie: Mali, pusti ga, pusti ga, odletjet e skupa s tobom!
Kralj strvinara doista se spremao odletjeti i ponijeti me sa so
bom ili me oderati svojim pandama. Nije me mogao dohvatiti zato
to mu je glava bila napola zarivena u utrobu i meu tapove. Svaki
put kad bi me pokuao dohvatiti pandama, one bi skliznule po slu
zavim crijevima i nikad me zapravo nisu ni okrznule. Spasilo me je
i to to je strvinar svu snagu troio ne bi li izvukao vrat iz mojih
Uvjeravao sam ga, premda sam i sam bio nitko i nita, da je sjaj
no sve to pie. U jednom sam se trenutku toliko zanio da sam pre
ao granicu koju nisam trebao.
Vjeruj mi, Antoine, vikao sam, ja sam vie nitko i nita nego
ti! Ti ima majku. Ja nemam nita. Sve to pie je dobro.
Vrlo pristojno me je zamolio da napustim njegovu sobu. Natje
rao sam ga da se osjea glupo sluajui savjete bezveznog djeaka.
Gorko sam alio zbog svojeg ispada. elio sam da ostanemo prijatelji.
Antoine je prebacio svoj otmjeni ogrta preko desnog ramena.
Imao je na sebi prekrasno zeleno odijelo od engleskoga kamira.
Baka je progovorila. Mora pouriti, dragi, rekla je. Vrijeme
je vano. Mora otii. Ako ne ode, ovi e te ljudi ubiti radi novca.
Mislila je na svoje keri i njihove mueve koji su bili izvan sebe
od bijesa kad su saznali da ih je majka potajno razbatinila i da e
odvratni Antoine, njihov zakleti neprijatelj, otii sa svime to po za
konu pripada njima.
ao mi je to mora proi kroza sve ovo, ispriavala se baka.
Ali kao to zna, vrijeme ne vodi brigu o naim eljama.
Antoine je govorio svojim ozbiljnim, prekrasnim glasom. Zvu
ao je vie nego ikad kao kazalini glumac. Samo minutu majko,
rekao je, da ti proitam to sam napisao za tebe.
Bila je to pjesma zahvale. Kad je zavrio s itanjem, neko je vri
jeme utio. Zrak je bio nabijen bogatstvom osjeaja, sve je podrhta
valo.
To je ista ljepota, Antoine, rekla je baka uzdiui. Pjesma je
izrazila sve to si htio rei, to sam ja eljela uti od tebe. Zastala
je na trenutak. Tada joj je licem preao prekrasan osmijeh.
Plagijat, zar ne, Antoine? upitala je.
Antoine se osmjehnuo majci isto tako blistavim smijekom.
Svakako, majko, rekao je. Svakako.
Zagrlili su se plaui. Voza taksija je trubio jo nestrpljivije. An
toine je pogledao prema stubitu gdje sam se skrivao. Lagano je
kimnuo glavom kao da mi je htio rei: Do vienja. uvaj se. Tada
se okrenuo, i ne pogledavi vie majku, otrao prema vratima. Imao
je trideset sedam godina, a izgledao je kao da mu je ezdeset. inilo
se da na pleima nosi veliki teret. Zaustavio se prije nego to je doh
vatio vrata, kad je zauo glas svoje majke kako ga upozorava zadnji
put.
Ne okrei se, Antoine, rekla je. Nikad se nemoj osvrtati. Budi
sretan i radi neto! Radi! U tome je tajna. Uini neto!
Povratak
NEJASNO SAM bio svjestan glasne buke motora koji kao da se utrki
vao na mjestu. Pomislio sam da uvari parkiralita popravljaju neki
auto iza kue u kojoj se nalazio moj stan s uredom. Buka je postala
tako glasna da sam se na kraju razbudio. U sebi sam proklinjao de
ke koji rade na parkiralitu zato to su popravljali auto tono ispod
prozora moje spavae sobe. Bilo mi je vrue, bio sam znojan i umo
ran. Sjeo sam na rub kreveta i osjetio bolne greve u listovima nogu.
Poeo sam trljati listove. inilo se da su mi miii tako jako napeti
da sam se bojao da e mi ostati uasne modrice. Automatski sam
krenuo prema kupaonici potraiti neku ljekovitu mast. Nisam mo
gao hodati. Vrtjelo mi se u glavi. Pao sam, to mi se jo nikad nije
dogodilo. Kad sam doao k sebi, shvatio sam da me uope ne brinu
grevi u listovima. Uvijek sam bio sklon umiljati bolesti. Neobina
bol kakvu sam tada osjeao, u normalnim bi me okolnostima izbe
zumila.
Otiao sam do prozora da ga zatvorim iako vie nisam uo bu
ku. Shvatio sam da je prozor zatvoren i da je vani mrak. Spustila se
no! Soba je bila zaguljiva. Otvorio sam prozore. Nije mi bilo jasno
zato sam ih bio zatvorio. Noni je zrak bio hladan i svje. Parkira
lite je bilo prazno. Pomislio sam da je buka zasigurno dolazila iz
uliice izmeu parkiralita i moje zgrade. Nisam vie o tome razmi
ljao i vratio sam se u krevet da jo malo odspavam. Ispruio sam se
po irini kreveta s nogama sputenima na pod. Htio sam tako spava
ti kako bih pospjeio cirkulaciju u listovima koji su me jako boljeli,
ali nisam bio siguran je li bolje drati noge na podu ili ih dignuti i
podboiti jastukom.
Ba sam se poeo oputati i ponovno tonuti u san, kad me je prenula misao takvom silinom da sam istog asa morao ustati. Bacio sam
se u jedan ponor u Meksiku! Sljedea je misao bila toboe logiki
Juanom. Bio sam sam. elio sam razmiljati o tome, oplakivati gubi
tak, uroniti u smirujuu tugu kao to sam to uvijek inio. Nisam mo
gao. Nisam imao za ime aliti, nisam imao zbog ega biti tuan. Ni
ta nije bilo vano. Svi smo mi bili ratnici-putnici i sve nas je progu
tala beskonanost.
Cijelo sam vrijeme sluao kako don Juan opisuje ratnika-putnika. Neizmjerno sam uivao u njegovu opisu i poistovjeivao se s
njime na isto osjetilnoj osnovi. Pa ipak, nikad nisam stvarno shva
tio to mi je time htio rei, ma koliko mi puta objanjavao smisao to
ga. Te noi, sjedei za ankom kod Shipa, shvatio sam o emu je
don Juan govorio. Ja sam bio ratnik-putnik. Bile su mi vane samo
energetske injenice. Sve ostalo bili su tek ukrasi, bez ikakva smisla.
Te noi dok sam sjedio i ekao hranu, nametnula mi se jo jedna
misao. Osjetio sam da me preplavljuju osjeaji druge osobe. Poisto
vjetio sam se s onime to mi je don Juan govorio. Konano sam ost
vario cilj njegova uenja: bio sam jedno s njime kao nikad prije. Ni
kad se u biti nisam suprotstavljao don Juanu ili njegovim idejama,
koje su za mene bile revolucionarne, samo zato to se nisu uklapa
le u moj linearni nain razmiljanja, svojstven zapadnjacima. Pravi
razlog za to bila je preciznost kojom je don Juan iznosio svoje ideje,
a koja me je na smrt plaila. Njegova mi se uinkovitost inila poput
dogmatizma. To je ono to me je tjeralo da neprestano traim obja
njenja i da se ponaam kao vjernik koji se koleba.
Da, rekao sam sebi, skoio sam u ponor, ali nisam umro jer sam
dopustio tamnomu moru svijesti da me proguta prije no to sam sti
gao do dna. Predao sam mu se bez straha i aljenja. Tamno more mi
je podarilo sve to mi je bilo potrebno da se izbavim od smrti i za
vrim u svom krevetu u Los Angelesu. Jo prije dva dana, to mi ob
janjenje nita ne bi znailo. U tri sata ujutro kod Shipa, znailo
mi je sve.
Lupio sam akom o stol kao da sam bio sam u restauraciji. Ljudi
su me pogledali i smjekali se kao da razumiju. Bilo mi je svejedno
to misle. Moj se um usredotoio na nerjeivu zagonetku: bio sam
iv usprkos injenici da sam prije deset sati skoio u ponor jer sam
elio umrijeti. Znao sam da tu nedoumicu neu nikada razrijeiti.
Moja se normalna spoznaja mogla zadovoljiti jedino linearnim
objanjenjem, a ovdje ono nije bilo mogue. To je bio glavni pro
blem s prekidom kontinuiteta. Don Juan je govorio da je taj prekid
aranje. Sada mi je to bilo potpuno jasno. Shvatio sam koliko je don
Juan bio u pravu kad je rekao da mi je za opstanak potrebna sva
sam ga mnogo puta kod Shipa pogurenoga nad alicom kave, uvi
jek na istomu mjestu za ankom. Viao sam ga takoer kako eka
vani i gleda kroz prozor restauracije, pratei kad e se osloboditi
njegovo omiljeno mjesto za ankom.
Kad je uao u restauraciju, sjeo je na svoje uobiajeno mjesto i
pogledao me. Pogledi su nam se sreli. Sjeam se samo da je ispustio
straan krik od kojeg sam se smrznuo, a inilo se da je tako djelo
vao i na druge. Svi su se okrenuli prema meni i gledali me irom ot
vorenih oiju, neki usred zalogaja, s neprovakanom hranom u usti
ma. Oito su mislili da sam ja kriknuo jer sam prije lupio akom o
stol i glasno se smijao. ovjek je skoio sa stolca i istrao iz restaura
cije, okreui se i zurei u mene dok je uznemireno mahao rukama.
Bez razmiljanja potrah za njime. elio sam da mi kae to je
to vidio u meni, to ga je natjeralo da ispusti takav krik. Sustigao
sam ga na parkiralitu i upitao zato je kriknuo. Pokrio je rukama
oi i ponovno kriknuo, jo glasnije. Izgledao je poput uplaena dje
teta koje se prepalo u snu i vrisnulo iz svega glasa. Ostavio sam ga
i vratio se u restauraciju.
to ti se dogodilo, duo? pitala me je konobarica dobacivi mi
zabrinut pogled. Mislila sam da si mi pobjegao.
Samo sam iao vidjeti prijatelja, odgovorih.
Konobarica me zaueno pogleda i napravi pokret, pretvarajui
se da joj idem na ivce.
Zar je taj tip tvoj prijatelj? pitala je.
Jedini prijatelj na svijetu, rekoh, i to je bila istina ako se pri
jateljem moe nazvati netko tko vidi kakav si ispod povrine i tko
zna otkuda uistinu dolazi.
-KRAJ-