Mato Lovrak

VLAK U SNIJEGU

NAJVEA KUA
Ide li posred ceste kroz gornji ili donji kraj Velikog Sela, ut e iz vee daljine prema
sredini sela neki amor slian vrenju golemoga kotla u kojem se kuhaju ganci ili
pekmez. uje: "Puuu! Uu Uh! Hii! Mrrrrrmrrr!" Doe li blie sredini sela, glasovi
postaju jasniji. Vika i amor jee na kilometar daleko. uje samo ovako: "Au! Aaaaa
Ooooj! Daaaj! Heee! Stooooj..." Zvee samoglasnici: a, e, i, o, u i cvre kao da se
na eravici peku.
No, kad se priblii, vidi: to je velika bijela kua. U njoj je kola. Kraj kole dvorite, u
njemu djeca, aka vie od stotine. Sad moe tono razabrati rijei. Djeca viu: "Stoj! Ne
daj! K meni! Bjei! Trgaj! Pucaj! Skai! Hvataj ga! Dri, dr!"
Jedni bjee dvoritem. Gaze jedan drugoga. Neki se parovi rvu. Ima ih koji jau jedan na
drugome. Veinom to jai i tei jae na slabijemu. Neki, opet, skau preko kolskih drva.
Ima ih koji preskakuju plotove. Neki se tuku. Pljuskaju ake po licu kao slatki poljupci.
Vidi neke gotovo na vrhu krova. Silno je to i mlado, al' vri kao najuzavrelija voda. ini
se, dvorite im je pretijesno. Kuu ne mogu razmaknuti. Preostaje im jedino da se vinu
gore, na oblake, gdje bi bilo bijelog i nepreglednog prostora do mile volje. Eh, da su im
samo jo krila, odletjeli bi!
Ta kola iznutra nema nita osobito, samo to po zidovima visi mnogo slik, djeijih
radova. Klupe su tvrde i stare. Ta tko e acima za kolu kupovati konate naslonjae ili
barunaste divane! U takvim naslonjaima sjede samo generalni direktori i bogati
industrijalci.
Djedovi govore da djecu treba ibati. Bake misle da ih treba drati u velikom strahu i da
je zgodno potegnuti ih za ui i za kosu. Osim toga, majke i oevi ele da im djeca budu
velika gospoda, da lake ive. A, opet, kad je velik posao na poljima, treba djeija
pomo. Stric eli da mu sinovac otri u duan, ujak alje neaka u trafiku po duhan, a
tetka bi jela ribu uz post. Najjeftinije bi prola kad bi joj neak koju ulovio u rijeci. Kum
se, opet, nada da e njegov kumi katkad pripaziti i na njegove krave na pai. I tako tri
onamo, pomozi ovdje, a djeca bi se htjela igrati. Osim toga, treba uiti za kolu i na
kraju, jo se esto uje: "Lijena djeca! Samo da im je dobro jesti i spavati!"
Mnoga djeca koja imaju stariju brau ili starije sestre moraju nositi sve to je starijoj djeci
tijesno. A roditelji mnoge djece po cio dan su na poslu, zabrinuti su kad treba kupiti
cipele ili kaputi, i kad djeca legnu, dugo se savjetuju priguenim glasom ta da rade.
Djeca preko dana uu u praznu, pustu kuu, pa ih samoa istjera na cestu, meu djecu. U
priama se mnogo govori o toplini doma, o dragom kunom ognjitu. Ali taj dom i to
ognjite mnogi nemaju.
Velika kua, kola, najvea je i najljepa kua u selu. Nije u svim selima ovakva. Ima i
tronih kua na kojima jedino ploa sa natpisom i larma djece odaju da je to kola. Ovdje

je kola lijepa, svijetla, i djeci bi moglo biti u njoj ugodno! Samo kad bi uvijek znali
zadae, ne bi se ni plaili!
U kolskom je vrtu jedna osobitost: sjajna staklena kugla nataknuta na bijeli prut. Taj
humak je ljeti preplavljen arenim cvijeem. Usred rua, leptirova i muica ova se kugla
sja. A kad lipanjsko podnevno sunce padne na kuglu, ne moe u nju gledati zbog sjaja.
Ako joj se koji ai sasvim priblii, onda na kugli izgleda ovako: nos ima dug i debeo
kao krastavac. Oi izbuljene kao u krokodila. Lubanja se rairila, a ui su se rastegle kao
krila aviona. Bradica se opet usitnila, vrati je tanji od pileeg vrata, i cijelo je tijelo dolje
kratko i zbijeno, a noice se jedva vide!
Ima kola u Velikom Selu jo neke udne aie. Stanuju pod krovom. "Pod krovom?"
pitat ete. To su onda neki krilati aii. Pa i jesu: to su vrapci. Trideset vrabaca stanuje u
koli pod strehom. Jedne ih zime aci hranili mrvicama kruha sipajui ih na dasku koju
su postavili na granu kruke. Vrapci se silno razveselie i udebljae. Onda je dolo
prolee. Doselile se lastavice. Tekom mukom sagradile one desetak gnijezda pod
strehom u kolskoj zgradi. Kad su jadne svrile, uselie se vrapci u njihovu muku. E, to
nisu nauili u koli!
Htjedoe aci popucati od bijesa. Kako da se osvete vrapcima? Vie ih nee hraniti. Pa
ta se dogodilo? Vrapci se hranili zajedno s kokoima i udebljae se kao neke bogate
gazde mjesto kojih rade njihove sluge. Kad su se dosita najeli, slijetali su na dasku
prozora. Tamo bi se pod krilo malo poeali i nainili neto nezgodno. Kad bi koje dijete
to uradilo, izvuklo bi grdne batine.
Kako je zgodno popeti se na kolski tavan! Na svaku stranu svijeta gleda po jedan
prozori. Sa zapadnog vidi groblje. Pod tobom se rasprostrlo mnogo malih i velikih
krieva. Mali krievi su tamo gdje su pokopana djeca kojima je bilo "sueno" umrijeti,
kako babe vele. Pokraj njih ima pokopanih i ena, majki. Uboge ene, radile su od zore
do mraka, ispucalih i ranjavih ruku, i nikad poslu nisu vidjele kraja. A kad su umirale,
lice im je bilo zaueno kao da eli rei "Zar ve? Pa rublje mi nije osueno!"
S junog tavanskog prozora vidi se duga rijeka. Ona je blatna, ovjeku do koljena i
mutno uta. Ljudi se ljeti u njoj kupaju. Kad dou kui, govore: "Ba sam se lijepo
okupao. Ahaha! I bez sapuna."
S istonog prozoria vidi nekoliko kua utonulih u umu voaka. Sve je to izvan ceste,
na brdacetu. Zaselak je, a ime mu je Jabukovac. Odande dolaze u kolu tri mala aka.
Idu u prvi razred. Zovu se Ljuban, Pero i Draga. Dok je Ljuban jo malen bio i nije
mogao biti ak, uvijek ga je privlaila tajanstvena velika kua nasred sela. esto je
zalazio tamo neopaeno, kroz otvorena velika vrata. Tumarao je s drhtavim srcem po
svim sobama i hodnicima. Zavirivao je u svaki kuti. Napokon je nabasao na ue
velikog kolskog zvona. Zveknulo je zvono, a Ljuban umalo da nije umro od straha.
Odozdo, iz prizemlja, zauo je korake i razgovor. Htjede pobjei. Ali kamo?! Zalutao je
u tim silnim sobama i hodnicima. Dugi koraci preskoie sve stepenice, a za as se stvori
uitelj kraj malog Ljubana.
Dijete problijedjelo, a da je ivo, vidi se samo po tome to mu ilica kraj oka usplahireno
kuca. une uitelj da bude malen kao Ljuban. Zagrli i pomiluje dijete i veli mu:
"Bi l' jo zvonio?"
"Bih da mi date!"
"Hajde, zvoni! Koliko te volja!"

I epalo dijete ue. Zvoni. Poskakuje. Sja od sree. Klike neto. Pria uitelju i zvoni,
zvoni!
"uju to moja maja i moj tajo na Jabukovcu! uje i Draga! I Pero uje! uju svi! Ohoo!
Svi na Jabukovcu!"
A sada? Ljuban je pravi ak. Svako se jutro opere sapunom. Njega mati ne mora stisnuti
meu koljena da ga oriba. Istina, sapun je skup, i treba skuckati novac da se kupi, ali
Ljuban ne voli biti prljav. Mirie, tako, na ljubice. A Pero, on se pere jedanput u godini.
Kad ga ve natjeraju. A kod njih ba nije teko doi do sapuna, imaju oni vie nego
Ljubanovi roditelji. Ali Peri ba mnogo ne smeta neistoa.
Idu, tako, tri djeteta sa Jabukovca. Ista cesta vodi ih do kole. Ali zato ne idu zajedno?
Ta bilo bi im ljepe, bre bi im vrijeme prolo, jer djeca jedno drugom imaju mnogo toga
priati. Ali ne, ide svaki posebno. Moda su im roditelji posvaeni? Moda su Peri rekli:
"Ne idi s tim Ljubanom, njegovi su siromaniji od nas!" Ali nije tako. Djeca ne idu
zajedno u kolu jer su se posvadila. Draga je uvrijeena i ne oprata Ljubanu jednu
uvredu. Do groba mu neu oprostiti. Nikada! Crn joj je pred oima. Crnji od najcrnjeg
Ciganina. Ako vas ba zanima, ispriat u vam zato.

TROJE MALIH SA JABUKOVCA

Dogodilo se ovo usred ljeta one godine kad su Ljuban, Draga i Pero imali zajedno
osamnaest godina. Bila je ba nedjelja, a nad njom iroko modro nebo s mnogo sunca. U
dvoritu Dragine kue skupilo se mnogo malih i sitnih djevojica i djeaia. Dugo su se
prepirali ta bi se igrali. "Da se igramo ovoga, da se igramo onoga", cvrkutali su kao
vrapci. Napokon odluie da prirede vjenanje. Tko e izmeu njih biti mlada? "Ja!"
viknu tankim glasiem Jana. "Ja!" viknu Ruica. A i Marica je takoer htjela da to bude
ona. Male se djevojice popravdahu. ak su se potukle i razbjeale kui, upave i prljave
od suza i praine. Kako su im suze curile niz musavo lice, tako su ostajale bijele pruge.
Onda se sjeti Draga:
"Brojit emo. Koju zapadne zadnji slog, ona e biti mlada."
Stadoe sve ukrug, a Draga u sredini pone brojiti:
Tri mesara buhu klala
Buha sim, buha tam,
Buha im utekla van!
Desilo se da je ono "van" zapalo ba nju. Sad je svima trebalo biti pravo. Dugo se zatim
vijealo dok su ustanovili tko e biti mladoenja. Bit e Pero, to mu kosa stri kao u
jea. Izabrali su i barjaktara i debelog kuma. Bile su djeverue, a jedan je djeak bio pop,
i taj ih je trebao vjenati.
A vjenanje se imalo obaviti slino kao kod Cigana. Samo ne pod vrbom, nego u malom
gaju. Gaj je pun drvea i grmlja. Nazivaju ga Jarak.
Razbjeali se barjaktari kui i nali tapove. Zatim su otvorili kriomice ormare i krinje.
Trgali su itave polovine majinih skutova ili bluza za barjak. Na vrh tapova vezali su
rue. Oni koji su trebali biti muzikai donijeli su od kue poklopce od lonaca, pitaljke i

stare trublje. Da ujete samo taj divni orkestar! Jedni e fiukati, a jedni e vikati:
"Tratata! tratata!" Drugi su, opet, napravili gusle od kukuruzovine, a neki e zvidati u
list. Jedni e turiti prst u usta i jako piskati. O, to e biti muzika! Nek sluaju slavuji u
Jarku!
Barjaktari i debeli kum nosit e boce s vodom kao da je u njima vino. Oni e se gegati,
kao da su pijani, i pjevat e: "Oj, djevojko, draga duo moja!"
Mlada e se ukoiti, morat e se stidjeti i nee smjeti nita brbljati. A da zapjeva? Boe
sauvaj! Mora imati vijenac na glavi, a visit e joj dugi runik s glave do zemlje.
Mladoenja, opet, mora biti trijezan i ne smije se gegati. Djeverue e imati vijenac
cvijea oko glave i u rukama e nositi kitu cvijea. One e se morati jako derati
pjevajui, da svatovi budu veseliji. Da ne bi izgledalo kao da im je krivo to se njihova
drugarica udaje prije njih!
Svi e svatovski gosti biti okieni rumarinom. Zato su otrgali itav jedan grm rumarina
i unitili ga. Neke e djevojice ostati da budu kuharice. Lonci e im biti izdubene
bundeve, a sve e jelo, kao arobnice, napraviti od jabuka, kruaka i ljiva. Kuharice e
se namazati crvenim papirom da bi izgledale crvene i zagrijane kao prave domaice oko
vrue pei. I jedan djeak ostae uz njih. On e natai bundevu na prut i vrtjet e je kao
da pee prase na ranju. Jedna e djevojica biti Dragina mama. a jedan djeak tata. One
kapke natrljat e s malo crvenog luka. Navrijet e im suze. Plakat e, i svatko e od njih
ozbiljno samo se ne smije pri tom nasmijati ovako rei: "Zbogom, dijete! Bog te
blagoslovio!"
Mladoenji e rei: "uvaj nam dijete! Othranili smo ga, muili se s njime, sad ga tebi
predajemo!"
Ne treba vam priati, vjerovat ete sigurno da je to trajalo dugo, nekoliko sati, dok su se
svatovi uredili i opremili. Povorka je bila duga. Muzikai, djeverue i djeveri vritali su,
derali se i pitali da je itav Jarak odjekivao. Draga, mlada, drala se zbilja divno i
ozbiljno, ali nakostrijeeni mladoenja Pero nije nikako pristajao uz nju. Osim toga je
stalno eprkao po nosu. Djeveri su se gotovo valjali po zemlji, kako su bili, toboe,
pijani, a debelom kumu se neprestano tucalo i podrigivalo.
Ali su se i muzikai pokazali! Psi su u Jabukovcu i u Velikom Selu poeli zavijati zbog
njihove svirke. Mali je Jovo razbio jedan poklopac, pa se rasplakao od straha ta e mu
majka rei. Jo je jedino njegov pla nedostajao pa da muzika bude potpuna.
Barjaci su se vijali. Bilo ih je bijelih, crnih, sivih, utih i zelenih. Sve meunarodne boje!
Vihorili se na vruem vjetru rukavi, suknje i polovine gaa.
Barjaci u svim moguim bojama: a kao ti barjaci, bile su i pjesme. Svaki je od njih sve u
esnaest pjevao svoju pjesmu, svaki drugim glasom. No, moete zamisliti tu galamu.
Povorka se polako kretala. Ila je prema hrastu na kraju luga. Pod hrastom u hladu eka
ih nestrpljivo mali pop, zaogrnut u plahtu. Krivo je njemu to ih ve nema, jer ga je strah
samog.
Sve ga podilaze marci. Ne mie li se grmlje tamo pokraj jame? Zna on da se odmah uz
put, usred najgueg grmlja, nalazi duboka jama. U nju seljaci bacaju i zakopavaju
uginulu stoku. Nae se tamo ponekad itav kostur konja. Kakva li uasa da se sad ukae
kostur konja i da dokljoca do njega: kljoc! kljoc! kljoc! Malog popa poeo je od
straha oblijevati znoj, i potrao je svatovima u susret kao da konjski kostur juri za njim
u trku i hoe da ga dohvati ogromnim zubima. Kad ga svatovi ugledae, viknue svi
ljutito:

"to si pobjegao? T ti ne smije sa svatovima! Ti nas mora tamo ekati. Kad si jo

vidio da pop ide sa svatovima, t to se ne pristoji!"
Ne slua on njih, ve im javlja kako se grmlje njie oko one strane jame.
Zaledila se pjesma u grlima. Svatovi stadoe aptati.
"Mau! Mauuu!" zau se tada mumljanje iz grmlja. Mali pop vrisnu i potra natrag u selo.
Zaplele mu se noge u plahtu, i on pade, a preko njega barjaktari. Popadali vam oni jedan
preko drugoga, zaas se napravila itava hrpa. Polovina svatova bjei blijeda lica i bez
daha u selo. Sve su oni ostavili na putu porazbacano, vijence, i boce, i barjake, i muzike
instrumente.
Mladoenji se kosa jo jae nakostrijeila, ali on ne bjei. Debeli kum ne tuca vie (kako
se samo rastrijeznio, jadan!), ali ni on ne bjei natrag. Mlada je najhrabrija. Vie Draga
svatovima:
"Natrag, straljivci! Natrag! Nita se nije ulo! Vama se to samo tako priinilo!"
I skupi ona opet hrpu svatova, i kad im se srce malo otkravilo, poli su dalje. Pjesma i
razgovor zamrli su im su doli blie grmlju.
Prikradali su se, priguena daha, unjajui se kao make, a spremni da na svaki uanj
udare u bijeg kao zeii. A kad stigoe pred jamu, ispade iz grmlja konjska lubanja.
Naini eljustima: kljok!
Bilo je to kao da je bomba prasnula. Svatovi popadae od straha. Srce im je kucalo ak u
grlu. Kao da su smrvljeni.
Kadli ispade iz grmlja Ljuban. Iza njega izaoe jo dvojica djeaka. Svi izgrebani od
trnja.
"Dobar dan, svatovi!" veli podrugljivo Ljuban. Svatovi dooe k sebi od obamrlosti.
Sad, kad su vidjeli da je samo Ljuban sa svojom bandom, ohrabrie se. Neke im
djeverue isplazie jezike, koji su, bome, bili dosta dugaki. Mladoenja Pero skoio
Ljubanu iznenada na lea.
Vidje Ljuban da je dolo do ozbiljnog, zinu da kae kako je to samo ala, ali ne dospje.
Svatovi nisu znali za alu. Pero ga je ve napao kao ivi avoli, pa ga sve upa i udara
akom meu oi, po nosu i preko usta.
Zajauknu Ljuban. Pograbili se djeaci kao oni ratoborni pjetlii. Plae jedan, suzi drugi.
Napokon se Pero izmae i potra kui u selo. Plae da sve odjekuje:
"Majoo! Tajoo! Ajooooj! Ubi me Ljuban! Ubbbi meee!"
Na taj znak razbjeae se i ostali svatovi svojim kuama, a Ljuban i njegova dva druga
uzee golim rukama brati koprive. Pojurili za svatovima i stali ih ei koprivama po
golim nogama.
Razbjeala se vojska. Ali tko to ostade na bojnom polju? Debeli kum, i prijee odmah u
Ljubanov tabor. I tko jo? Ba glavna linost neprijateljskog tabora, mladenka Draga.
Ponikla glavom, a bijes joj sijeva iz oiju. U guvi izgubila runik, pa joj je u kovrastoj
kosi ostao samo vijenac.
Ljuban je zavrio svoju osvetu i vratio se zadihan.
"Aha", ree kad vidje Dragu, "to je zato to nas nisi zvala u igru. Hoete prirediti igru bez
nas! Mi smo valjda dripci, mislite da ne vrijedimo kao vi zato to nismo bogati?"
"Ti si magarac!", veli njemu Draga ve kao kroz pla.
"A ti si guska, ako ba hoe znati!" odgovara joj Ljuban. "A gdje ti je dini mladoenja
Pero!? Pobjegao je! Drugi put neka mu tele olie kosu da ne bude kao je. Pa, lijep je on
deko, hihi. Al' pobjegao je. Evo, tu su jo tri djeaka. Izaberi izmeu njih mladoenju!".

"Neu se igrati", veli Draga.

"Hoe li Pavla?" pita opet Ljuban.
"Neu."
"Uzmi Radu!" nutka je ozbiljno Ljuban i vidi se da bi on htio nastaviti igru.
"Neu ni njega!"
"Pa uzmi Stevana, onoga to je bio debeli kum! Pozvat emo natrag sve svatove."
"Neu ni njega", odgovara Draga.
"E, pa koga bi ti?"
Draga ga pogleda zajapurena, ispod oka, ljutita to joj nudi sve druge, a sam uti. A ako
bi izabirala, to bi bio...
"Tebe hou!" ree i pogleda ga velikim oima.
"Mene? Ne ide to", ree Ljuban. Nije on za mladoenju. On bi htio urediti svatove, a ne
da kao mladoenja ide mirno i ukoeno.
Izgovarao se: "Ja se jo ne smijem eniti! Veli moj tajo da u se eniti dok svrim
vojsku!"
Htjede jo neto rei, ali vie nije trebalo. Draga je bila ozlojeena i uvrijeena. Iznenada
se tre. Triput pljunu pred Ljubana. Ljuban je gledao zabezeknut, a Draga je pojurila
puteljkom prema selu kao neka vila.
"to, ta guska da pljuje na tebe? Ama, Ljubane, pa to je sramota. Da joj se osvetimo!
Treba nju za pletenicu! Treba je doekati u zasjedi, pa je valjano izlemati. Eto, to treba!"
nagovarali su ga Pavao i Stevo.
"Neu!" ree Ljuban. Pokupi sve barjake i zatakne ih kod kue na tarabe. Majke se
vratie s polja kui. Moete misliti kako se iznenadie kad naoe barjake na tarabama.
"Tko li nam se to htio narugati?" mislile su jadne, umorne od rada preko itavog dana.
"Da li nam se to netko narugao to nam se keri jo nisu udale? E, bome, i mi bismo
voljele to u ovoj krizi!" Gledale su se poprijeko. Tako vam se pozavadilo nekoliko
susjeda preko taraba, sve sumnjajui jedni na druge.
Dotle su bivi mali svatovi ve igrali neku drugu igru. Samo je Pero ostao kod kue. Ne
zato to se on ne bi volio igrati. Nemojte sluajno pomisliti da je poeo navrat-nanos uiti
zadae. Ne, nego se bojao Ljubana.
Ni Draga nije vie nikuda ila od kue. inilo joj se da bi Ljubanu mogla oi iskopati.
Toliko se ljutila na njega.
Ona je ve eljela i to da Ljubanu grom tresne u kuu, pa da je zapali. I bilo bi dijete i
dalje grijeilo u mislima, sve izmiljajui takve zle dogaaje da nije zaspalo od umora i
plaa.
E, preko noi mnogo to ishlapi. Pa i mrnja Dragina na Ljubana. Samo, samo s
Ljubanom se vie ne igra. Ni Peru ne gleda rado. A sada, kad su ve aci i kad idu svaki
dan u kolu, oni ne idu zajedno, nego svaki ide posebno.

ZADRUGA LJUBANOVAC
Draga, Ljuban i Pero prelazili su iz razreda u razred. Ne moe se ba rei da ponekad nije
zapinjalo, ali, ipak, ilo je dosta glatko. to je razred bio vii, to se vie reetalo, i do
etvrtog razreda prorijedie se aci. Neki su bili lijeni, neki priglupi, ali je bilo i

siromanih aia koji su morali tako mnogo pomagati kod kue da nisu dospijevali
dovoljno uiti. Sad ih je u etvrtom razredu bilo trideset. Dva su ostala u treem razredu.
Jedan da temeljitije proui "jedanput jedan". Drugi da jo jedanput uje kako se narod u
toj i toj zemlji "bavi ratarstvom i stoarstvom". etvoro ih je ostalo jo u drugom razredu.
Oni naroito hoe prouiti to sve na sebi ima krava. etvoro aka ostalo je jo u prvom
razredu. Kako im nisu bile dovoljne dvije godine, odluie da jo jednu godinu ponove
taj razred. I dogodilo se te ve etvrtu godinu sjede svi u istom razredu, jo malo pa e se
na klupi poznati udubina od njihovih turova. Meu ovima je i mala Janica. Ona jo
uvijek tvrdi: "Dva i tri su devet!" Samo to joj to niko ne vjeruje.
Da ste vidjeli kako su se koili novopeeni aci etvrtog razreda prvi dan u tom novom
poloaju! epurili su se u dvoritu kao golubi guani, promatrali s visine ostale aie,
naroito prvake, kojima je to bio prvi dan u koli, te su jo bili zbunjeni. Govorili su
meusobno: "Ba su malena ta djeca u dananje vrijeme. Mi nismo bili tako mali."
Najmlai su u nekoliko dana upoznali najvee. Znali su koji je Ljuban, koji je Pero, koji
je Stanko, koji Pavao. Nisu sve voljeli jednako. Pero je bio grub, volio je pokazivati
kako je jau, znao ih tui i peckati te im otimati slatkie i voe. Ljuban bi ih tada branio.
On nije mogao gledati kako netko upotrebljava silu. Zato su njega maliani voljeti, a
Peru nisu.
Jednoga je dana napolju bila gusta magla, a u sobi je gorjela ugodna vatra. aci su se
otkravili od hladnoe na putu, a uitelj je u etvrtom razredu priao o tome kako je na
narod u davna vremena ivio u zadrugama, gdje je svaki lan imao svoj dio rada, a svi su
zajedniki uivali njegove plodove.
"Vidite, djeco", rekao je acima, "zato ne bismo pokuali" neto takvo? Hajde da
vidimo. Pretvorite razred u zadrugu."
aci napregoe panju.
Treba izabrati domaina. Treba da svi jednako rade. Da imaju jednake dunosti i jednaka
prava. Nitko ne smije sebi prisvojiti vea prava ili nametnuti silu. Treba da se sami brinu
za razred, uitelj se ne treba ni u to mijeati, on e samo dolaziti i nai sve u redu,
isto, spremljeno i mirno.
Ree im: "Zato da ja sve moram vama nareivati i nadzirati vas? Nauite sami da se
sloite u onome to treba. Za nedjelju dana izabrat ete domaina ili predsjednika."
"Stanka!" viu neki.
"Milicu!" nadvikuju drugi.
"Ne treba nam djevojica!" upadaju djeaci.
"Zato ne djevojica?" udi se Ljuban. "Pa zar Draga ne bi bila sposobna za domaicu?
Ona je stroga, sve e nas u red stjerati! Ako bude potrebno, ona e ponekoga i oplesti po
leima."
Razredom zaori smijeh. Draga zaplae. "Ama zato ona plae?" udi se Ljuban. Nije on
zlo mislio. Eto, naalio se malo na kraju.
"Ni govora o tom!" veli uitelj. "Domain ne smije nikoga tui. O svim stvarima mora se
jedanput nedjeljno razgovarati. Subotom popodne. Nazvat emo to dogovor zadruge.
Moete birati ili domaina ili domaicu. Tko kae da ena ne moe biti glavna? Bilo je u
vrlo davna vremena tako da je ena bila glava porodice. ena treba da ima ista prava kao
i mukarac. E, sad razmislite, imate vremena sedam dana, koga ete izabrati. Ja mislim da
taj mora biti pametan, strog, dobar i pravedan!"
"Ljubana! Ljubana emo birati!" stade sada druga vika razredom.

"Ne znam", veli uitelj, "razmislite. Ne biramo danas."

"Peru! Peru hoemo za domaina! On je najpravedniji!" viu neki podrugljivo. Pero se
okrenu bijesno, i sav u srdbi, u elji da im se osveti, pokazao im figu u depu.
Nije to bilo tako lako stiati sada uzbuene duhove. Razgovaralo se to i ivo prepiralo jo
na putu kui. Svaki ak je htio drugog domaina. Bilo je tu onda trideset stranaka.
itav nedjeljni dan proao je tako u prepirkama i nagaanjima. A u ponedjeljak bili su svi
uzburkani kad su se skupili.
Pero se unjavo prikrao prvoj klupi. Malo usplahireno rekao je dvjema djevojicama:
"Ako... ovaj... mene izaberete, dat u vam dvije lijepe slike." One su zakikotale, a on nije
znao to misle.
U utorak je priao hrpi djeaka koji su se grijali oko pei.
"Kad bih ja bio domain, donio bih s mog tavana pun vreanjak oraha i suhih ljiva,
svima vama!"
U srijedu se Pero jo vie zabrinuo. Iao je od klupe do klupe i davao: komu pero, komu
komadi pisaljke, komu olovku, komu kuhano jaje. Svima je rekao: "Ja ne traim da
birate mene. Ali izaberite Stanka, a ne Ljubana!"
U petak je Pero itavi dan bio blijed i izgrizao je sve nokte do krvi. Svaki as je pio vodu,
a nije bio edan. Govorio je:
"uo sam da nijedna djevojica nee glasati za Ljubana. Draga ih nagovara za Stanka."
Gledao je ispod oka na Ljubana. Ljuban je bio miran, kao da on nema nikakvih elja.
U subotu ujutro doao je Pero prvi u kolu. Vidjelo se na njemu da je blijed i neispavan.
Cijelu je no sigurno sanjao o sutranjem izboru. Odmah poslije njega eto vam i Drage.
Ha! Kao naruena Peri!
"Draga!" zovnu je on. Ona se ne odaziva. Nee s njim da razgovara. Onda on izie u
hodnik. Malo zatim izae i Draga da namoi spuvu. Pero ispusti dinar na kamen.
Dinar zvecnu, no Draga se i ne obazire.
"To tebi!" veli Pero sav blijed.
Draga ga pogleda, okrene se i poe bez rijei. Dinar ostade na kamenu. Pero ga stidljivo
digne.
Kupe se aci. Doekuje ih Pero. asti ih orasima, suhim ljivama i jabukama.
"Uzmite, uzmite", nudi on. Ima svega u izobilju. Napunio je bio torbu i sve depove.
Maja i tajo sigurno nisu za to znali. Dobio bi on svoje da su ga uvrebali.
Pruaju drugovi ruke, mljackaju slatko. Pero pita:
"Koga ete birati danas?"
Oni slijeu ramenima, punih usta, i samo govore: "Vidjet emo, vidjet emo!"
"Na odmoru me priekajte dolje iza staje!" moli ih Pero, a ruke mu dru, i sav je kao
izvan sebe. Jedva je doekao da proe sat. Na odmoru dvadeset aka eka Peru iza staje.
Donio je omot iz duana. Dijeli on: rogae, smokve, bombone. Oblizuju se aci. Prte
bomboni pod eljnim zubima, a sve se nekako skrivaju, jer slute da neto nije u redu.
Ispituju oni Peru odakle mu novac. "Iz Amerike, od strica!" lae on i na kraju pokazuje
veliku plou okolade. Zablistae pohlepno djeije oi, i slina im procurila. Ali tad
zazvoni zvono.
U podne ree uitelj:
"Djeco! Popodne e biti zbor. Jeste li razmislili? Ali ne smije biti nagovaranja! Svaki po
svom uvjerenju. Kod nekih odraslih ima ravih naina, podmiivanja i prinuavanja, ali

vi jo jamano niste pokvareni, ne vjerujem da toga ve kod vas ima. Jeste li se odluili
za koga?"
"Jesmo! Jesmo!" viu aci.
"Nije jo potrebno da znam. Nije potrebno", brani se uitelj. "Tajno ete birati!"
"Peru emo izabrati!" opet vika razredom.
"Sram vas bilo!" viknu Ljuban. "Jo juer ste bili svi za to da izaberemo Dragu za
domaicu, a ako ne nju, onda Stanka za domaina. Ala se brzo mijenjate, kao vjetar!
Priznajte, Pero vas je podmitio slatkiima!"
"Ne! Ne! Ljubana emo, Ljubana!" zavikae opet aci.
Nasmijao se uitelj neodlunosti svojih aka i otiao. Oko Pere se okupilo opet mnogo
aka. Nadaju se da e dobiti komadi slatke okolade.
"Nemam je! Izgubio sam je!" brani se Pero. Ne vjeruju aci, pa ga opipavaju. Prevru
mu torbu i depove. Raskopavaju mu koulju. Pa onda, kad nisu vidjeli nita, poeli su
ga kakljiti i potezati za najeenu kosu. tipkaju ga sa svih strana. Jedan mu je napisao na
leima kredom: "Domain". Iz poetka se i Pero smijao, ali onda se morao rukama
braniti. Udarao je oko sebe dok je mogao, jer je Milan naao komad uzice i vrsto mu
odostrag svezao ruke. Donesoe metlu i utaknue mu je ispod miice, pa svi stadoe
ispred njega i viknue: "ivjela naa bogata domaica! ivjela Amerika!"
U toj najveoj galami pomoli se Ljuban u razredu. Saletjee ga aci: "Ljubane! Presudi ti!
Da l' da odveemo Peru smokvara i Peru okoladara?"
A kad Ljuban klimnu, odvezae Peru i zapjevae:
U naega domaina
Zlatna muha na duvaru.
Draga se opet u dvoritu stalno neto dogovarala s djevojicama. Onda su sve druge
otrale u razred, a Draga je ostala na bunaru da se napije vode. Ljuban je skoio po drva u
tagalj, kad nabasa na Dragu kako se mui i ne moe izvui teak drveni abar s vodom.
"Pusti! Ja u ti izvui!" veli on Dragi i uhvati za kota. Kota se okretao brzo, a kad je
abar skoio gore, opazi Ljuban da Drage nema. Zamisli se za as. Onda pljucne u stranu.
Skoi po naramak drva. Zagrabi loni svjee vode i odnese u razred. Najprije stavi vodu
na klupu pred Dragu, a onda odnese drva k pei.
"Hihihi, gle ti Ljubana kako je usluan momi!" nasmijae se djevojice. A Draga gurnu
loni pun vode. Nastade itava bara na podu.
"Tuit u uitelju!" skoi Pero.
"Koga? Dragu?"
"Ne. Ljubana!"
"Pa nije on prolio!"
"Ipak je on kriv!"
"On? Nije istina!"
Jest! Nije! Jest! Nije! Pum: Pljus; Jao! Udari! Ne daj se! K meni! U pomo! Bum!
Bum!!!
Sav se razred zaratio, i ne zna tko koga udara. Koliko aka, toliko stranaka! Tresu se
prozori. Vika i pla drmaju razredom.

Zvono se utia. Kad se smirie na svojim mjestima, ala su lijepo izgledali djeaci! Crveni,
izbijeni, izgrebeni do krvi, poderana odijela, prorijeene kose, istegnutih uesa! A
Ljuban? On je ve naao neku krpu i brie vodu s poda.
Tako ih nae uitelj i ree: "ini se, izborna borba bila je estoka!"
Zagrajae aci i stadoe priati uitelju o svemu to se dogodilo. Najvie o Peri. Kako je
donio odnekle preko trideset dinara. Nakupovao pola duana, pa dijelio i mitio. Plou je
okolade imao! ovjee, toliki komad u ovoj krizi! I nestala ploa nekamo! T zar ju je
pojeo! Pa odakle mu novac? Ne znaju. Veli Pero, poslao mu dolar neki stric iz Amerike.
Za vakanje. Kako ne bi! Ba u Americi strievima peeni golubovi lete u usta! I sve
takve stvari.
"Mir, djeco, t ogluit u od te buke, a nita ne razumijem!" viknu uitelj smjekajui
se. Ali mu se za trenutak smrai lice kad je uo tube o podmiivanju. Dogovorio se s
acima. Svaki dobiva komadi papira i pie tajno, da nitko ne vidi, ime i prezime onoga
koga eli za domaina.
Obavi se taj povijesni izbor. Nestrpljivo prebrojie glasove. Prvi put je to ovako
izgledalo: Ljuban je dobio dvanaest glasova. Za Dragu je glasalo est. Imao je i Stanko
pet, neki drugi po dva ili tri, a i Pero je dobio jedan glas.
Bilo je ispisano runim rukopisom, kao da su se slova iskrivila od neke bolesti ili da su
pijana, tono ovako:

jagla sujem za Peru Kladarca!

Nezgoda. Uitelj se opet stane dogovarati s acima. Nijedan od njih nema veinu
glasova. Sad e se birati izmeu ovoga dvoga koje e imati vie glasova: Ljuban ili
Draga.
aci se ponovo nagnue, grickajui olovke i pritiskujui ih vrsto na papir, ispisivahu
imena. Kadli se naglo die Nikola: "Peri Kladarcu je zlo!"
"Idite obojica napolje na zrak", kae uitelj. aci svi podigoe glave i prestadoe pisati
promatrajui Peru. Blijed je kao stijena i tetura se k vratima, kao da e pasti. Uitelj mu je
pomogao da izae, pa se onda vratio. Za as se vratio i Nikola. Jo s vrata veli:
"Hu!!! Pero povraa sve samu okoladu!"
Jadni Pero, kad je izgubio povjerenje u drugove i nadu u uspjeh, u oajanju sam je
smazao itavu plou.
"Pfffuuui!" gizdavo s dva prstia stisnule nosie one djevojice koje su maloas dobile od
Pere po komadi okolade.
Glasanje jo nije svreno. Ljuban je blijed i ozbiljan. Pie:
Ja glasujem za Dragu.
Predani su svi papirii. Slae uitelj dvije hrpe na stolu. Jedna je via, druga nia. Svi su
u razredu uzbueni. Jedva diu, oi rairene.
Uitelj proglauje: "Izabrali ste za domaina Ljubana!"
"Haj, haj! Ihahaj!" kliktahu najvie djeaci.

Uto se naglo otvorie vrata. Ulazi Pero, blijed i satrven.

"Ja nisam glasovao!" protivi se on.
"Pa za koga bi, Pero?" pitaju ga aci. "Glasuj javno!"
"Za Dragu", veli on. aci udarie u smijeh.
"Pa estitamo Dragi!" rugaju se.
Ali sad se umijea i uitelj. "Ne treba poinjati svoju slobodu time da peckate i da se
rugate. Imamo sad rijeiti vana pitanja. Kako da nazovemo zadrugu?" pita on.
aci se zagledae, i za nekoliko trenutaka rekoe svi kao u jedan glas:
"Ljubanovac!! Ljubanovac!! Ljuban nam je domain! Ljubana smo izabrali!!
Ljubanovac!!"
Pero sjede u klupu kao pokoen. Vie mrtav nego iv. I strano razoaran. Eto, veli, pa
imaj povjerenja u ljude!
To vee poslali su roditelji Ljubana u duan da kupi kvasac za kola. Sutra je nedjelja.
Kad se vraao iz duana, proe pokraj Dragine kue. Ljubanov otac razgovara s
Draginim ocem na tarabama. Tue se jedan drugom kako je dolo teko vrijeme. "Sve to
mi seljaci prodajemo jeftino je dozlaboga, a ono to moramo kupiti skupo je da ne
moemo nasmagati." "Jest, tako je, radimo cijelu godinu, radimo, a na kraju jedva koji
dinar, jo ostajemo i duni za porez."
Vrtjeli su glavom u znaku uenja i neshvaanja. Dragin otac spazi Ljubana. Doviknu
mu:
"uo ja, Ljubane, da si stekao neku veliku ast u koli! E, lijepo, lijepo! Velim ja uvijek,
bit e ti moj zet!"
Smiju se susjedi, a Ljuban i ne uje nita. Zakree u sokak. Nije mu ba lako pri dui. Sad
dolazi Perina kua, a zna on Peru. I zaista, u tren oka izletje veliki straan pas iz Perina
dvorita.
"Dri ga! Asa!! Asa!!!" To Pero hucka svog divljeg psa na Ljubana.
Vrisnu Ljuban u prvi mah. Dah mu se presijee, i zatetura malo. Ali se dosjeti. Naglo se
sagnu po grudu zemlje. Udari njome psa posred gubice. Zacvilje pas i pobjee natrag u
dvorite podvijena repa.
I tek to je Ljuban malo oivio od straha, kadli zauje za sobom neko tabanjanje. To tri
Pero s velikim kamenom u ruci. Zamahnu na Ljubana.
"Jao! Majo moja!!!" viknu Ljuban. Klecnu na zemlju. Kamen mu preletje preko glave.
Onda u Ljubanu zavre. Sav dre. Zubi mu cvokou. Stisnuo ih je i potrao za Perom.
Sustie ga i pograbi za vrat. Baci ga preko jarka i pritisnu uz tarabe. krgutne zubima i
zavitla stisnutom pesnicom iznad Pere. Ali ne udari ga. Spusti ruku i ree sabrano:
"Neu te tui. Nije to osveta. Nego u sve ispriati na dogovoru zadruge, pa neka svi
sude."
I ve Ljuban pustio Peru iz aka kadli ovaj zacvilje kao da ga netko kolje. uje to Perin
otac, pa izletio na put i stao vikati. Prijeti Ljubanu:
"Zar te tako uitelj ui u koli?! Ti premudri Ognjanoviu! Doi e ti meni u ake!"
Perina ga mati umiruje: "Ta nemoj se mijeati u djeije stvari. Bit e da ni na Pero nije
nevino jagnje."
Ljuban je s prezirom pogledao Peru, koji se podmuklo cerekao.
"Nisam te htio tui, ali, ini se, trebalo je!" doviknu Ljuban.

DOGOVOR
Nestrpljivo se iekivao prvi dogovor. Novopeeni zadrugari ve bi htjeli pretresti stvari
koje ih najvie zanimaju. I za subotu pade dan prvog dogovora.
Ali, ipak, uprkos opem uzbuenju, nekoga kao da stvar nije zanimala. Netko nije doao.
Ni traga ni glasa od njega. Bio je to Pero.
U ponedjeljak se ispriao da mu je tetka bila bolesna. Ona stanuje tamo negdje u devetom
selu iza devete ume. Poslije se saznalo da je njegova tetka iva i zdrava, te da i dalje
ukuhava aj u rakiji, ne u vodi. Druge subote bio je Pero samo do podne u koli. Subotom
popodne aci nita ne ue, nego se samo dogovaraju. Pero je izostao popodne, ostao je
kod kue, a knjige su mu ostale u koli. Odnio mu ih je kui Ljuban i objesio torbu pred
kuom na tarabe.
Tree sedmice, bilo je to u srijedu prije dva sata, sretoe se uitelj i Ljuban u hodniku.
"Ljubane!"
"Molim!"
"Hajdemo zajedno u razred. im uemo, reci, poinje dogovor."
"Ba sjajno. Treba zadrugare ponekad i iznenaditi!" veli Ljuban.
Uoe u razred. Redue iste i briu prainu. Loai griju sobu. Nadzornici istoe
pregledavaju drugove. Radi se kao u konici.
Ljuban prekine sve zvonkim glasom:
"Odrat emo dogovor iznimno danas, a ne u subotu!"
"Dobro! Dobro!" viu djeaci. "Moemo!"
"Skoi, Pero, kroz prozor na cestu!" podruguje se neki malom Kladarcu. "Nema ti druge.
Nisi bio jo ni na jednom dogovoru! Neto si sigurno skrivio. Ali sad nema kamo!
Uhvaen si!"
"Zato bih bio uhvaen?" brani se on, no vidi se, blijed je i sav uznemiren.
Domain najprije pita ima li se tko na koga potuiti. Domain Ljuban je prirodan, ni
traga od neke nadutosti. Pa nije on neki poglavar ili neka vlast, on je od svih izabrani
predstavnik meu jednakima.
Pero se sav u uho pretvorio. Uitelj kao da i ne mari. Kao da se on nema u to mijeati,
kao da je sluajno tu. Stao prevrtati neto po ormaru s knjigama.
Srce Perino udara kao da e se otkinuti. Vidi on svoju bruku. Evo zgode Ljubanu da ga
optui to ga je htio ubiti kamenom. Pa da ga je pogodio u sljepoicu, ubio bi ga! Tako
vele ljudi.
Ali Ljuban jo nita ne govori: "Kad li e poeti? Sad smilja!" misli Pero i sve strepi.
Onda se die mali Milkan i pria:
"Donio Rade juer ujutro lijepo dralo za pisanje. Mi svi prepoznali da nije njegovo,
nego Stevino. I sam Rade zna da je Stevino, ali ga ne daje. Veli on: 'Moj ga tetak naao
na stazi!'"
Rade skae i brani se kroz suze:
"Dabome! Naao ga je moj tetak!"
"Pa onda, zato ga ne daje Stevi natrag, a i sam zna da je njegovo?!" udi se domain.
Rade sav postien.
Javljaju se i drugi. Predbacuju Radi. ude se. "T kako je mogao da ne vrati? T to je
kraa!"

"Dobit ete vi od mog tetka batina kad se budete vraali kui!" govori kroz pla Rade.
"Pa dobro je!" prekida cijelu galamu domain. "Mi emo dobiti batina od tetka, a Stevo
mora dobiti natrag svoje dralo! Da uradimo tako?"
"Tako je! Tako je!" viu drugovi.
Djeaci kao da od svega srca surauju s Ljubanom, ali nos ih izdaje. Polovina mu zavidi
na poloaju i sad bi svi htjeli biti domaini. Da im je uzeti u ruke vlast i mo nad
razredom, to li bi se divno proveli!
"Ima li se jo tko na koga potuiti?" pita domain. Die se Anica:
"iro me danas u podne tukao u lea akama."
"Da, da! Vidjele smo! Uasno je to bilo!"
Djeaci upadoe podrugljivo:
"T on ju je pogladio, a nije tukao!"
"Jest!" "Nije!" "Jest!" "Nije!" Dva tabora! Muki i enski! Da imaju noeve, kao to se
veli valjda bi se poklali!
I uitelj se umijeao u prepirku. Pomae domainu da pronau tko je poeo. iro ili
Anica? Tekom mukom ustanovljeno je da je Anica prva poela zadirkivati. Pala ona
na klupu i stala plakati. iro zadovoljno namiguje djeacima.
Uitelj je dosad samo gledao.
"Fuj! Sram te bilo, iro!" prasnu odjednom. "Djeak, pa da akama navaljuje na slabu
djevojicu! Ba si mi ovjek i neki junak!"
Skoio itav razred i prihvatio:
"Ba sramota! Ba sramota!"
Smije se Ljuban grohotom. Stoji pred klupama u razredu, i tako se smije da se sve za
trbuh hvata.
"to se to Ljuban smije! to?! Zato?!" pitaju svi.
"Zato", veli im on jo uvijek kroz smijeh, "to ste prevrtljivci. Sad ste protiv ovoga. Za
tren oka ve ste protiv onoga."
I smijao se, smijao. To je na djeake padalo kao hladan pljusak, pokunjili su se,
postieno se zgledali. Ovaj smijeh ih je vie dirao nego da su dobili pljuske.
"Ala ste i vi za slobodu! Ovaj razred je dospio samo dotle gdje ibom dijele pravdu po
golim akama. Ala ste me i poastili to ste me izabrali! Ta mi treba da smo jednaki i
slobodni!"
Uitelj se umijea:
"ekaj, domaine, ne moe odmah od njih traiti sve. Oni jo nemaju svoje glave i jo se
ne snalaze u ovim novim odnosima."
Za cijelo to vrijeme Pero Kladarac uti. Nabrano mu je elo i prestraene iroko otvorene
oi. Misli on teke misli. to li e tek razred zabrujati kad domain pukne kao iz puke:
htjede me Pero ubiti otrim kamenom. as mu je od silnog straha postalo vrue, as
hladno. Bio je zaista samo jedan izlaz: da sad pobjegne na vrata i da se ovamo nikad vie
ne vrati. Da pohaa kolu daleko u drugom nekom selu. Ili da pobjegne i od roditelja i
da ode u drugo koje selo. Da ode kojem gospodaru za kravara. Ili da doe neki potres, i
da se ovaj as sve srui, ali opet, opet, da on ostane iv. Ima jo i ovaj izlaz: da naglo
ipi k prozoru, otvori ga i skoi kroza nj. Zgodna zamisao kad ne bi razred bio na spratu i
kad bi mjesto tvrde zemlje dolje bilo debelo meko tijesto Nema nikakvog izlaza! On to
mora pretrpjeti. Na mahove mu se od neke muke mrailo pred oima. Da zamoli da izae
napolje, na zrak? Ah, ne! Svi bi mu pod nos turili onu okoladu.

Kadli Ljuban glasno zapita: "Ima li se jo tko na koga potuiti?" Svi sjede. Nema nikog.
Onda Milan skoi: "Domaine! Reci ti! Moda se ti ima na koga prituiti?"
Pero pretrnu. Grlo mu se osuilo. Daha mu ponestalo. Sve djeije glave zaigrale su pred
njim u kovitlac. ini mu se, sada e se onesvijestiti! Ljuban ree lijepim zvonkim i
ugodnim glasom:
"Ne! Nemam se ja ni na koga potuiti!" Proao uitelj pored njega i pogladio mu tamnu
kosu. Pero se zarumenio, i povratio mu se ivot. Kad su poslije svi zadrugari poeli
govoriti to su sve one sedmice dobro uinili, razbrbljao se i Pero. Pa on je ovo nainio,
pa ono. Ovo, pa ono. I previe toga! Dok to nije dojadilo Jozi:
"Ne klafraj tu vie! Dosta si lagao! Ne bi to ve ni pas s maslom pojeo!"
Svi su zadrugari duni saopiti bar jedno, ma i najsitnije dobro djelce koje moraju svake
sedmice izvriti. Svata tu moe uti, pa i nasmijati se.
Milka veli:
"Ila sam u duan tati po duhan!"
"Gle, gle!" ruga joj se zadruga, "zar to nije dunost djeteta? Gle ti nje? Ona ocu nainila
dobro i plemenito djelo! estitamo na toj asti! Ba si pogodila!"
Veli Ana:
"Nahranila sam gladne ptice!"
"Nazdravlje im!" podruguje se Jozo. Graja! Napokon su ustanovili da je to ipak dobro
djelo.
Nastavlja Jozo kroz smijeh:
"Ehe! Blago sada naim kolskim vrapcima. Ti e vam dobiti na teini od silnih dobrih
djela!"
Ljubica sjedi u jednoj klupi s Jelom.
Jela saopuje:
"Poklonila sam Ljubici pisaljku."
"Dobro", veli zadruga jednoglasno.
Odmah do nje Ljubica saopuje:
"Poklonila sam Jeli pisaljku!"
Razred prasne u smijeh:
"Tako! Daj mi ti da ti dam! Ona da, ova joj vrati! Divno! Tako su obje izvrile dobro
djelo!"
Jedva se smijeh utiao.
Jedan djeak javlja dalje:
"Poklonio sam Ivkici jabuku."
Drugi:
"Dao sam Ivkici jabuku."
Trei:
"Jabuku sam poklonio"
Domain upada:
"Kome?"
"Ivkici!"
Opet se smijeh zaori razredom. Kao da proljetna kia skakue po liu.
Neka djevojica:
"Suhih ljiva sam poklonila ovaj Ivkici!"
"Aha! Divno!" Zagraja zadruga guei se u smijehu.

Opet jedna djevojica:

"Dala sam oraha"
"Ivkici!" nastavlja sama zadruga. Neki se lanovi valjaju po podu od smijeha. Ustanovilo
se ovo: Ivkica je bila mala lukava ptiica. Znala je da se na dogovoru zadruge iznose
rava djela i hvale dobra. Ona je to iskoritavala. Izazivala je i prkosila drugovima i
drugaricama. Od ponekog izazvanog dobila je bubotak u lea. A kad se onda ona njemu
zaprijetila da e se protiv njega na dogovoru prituiti, odustala je samo u sluaju ako joj
krivac neto ponudi.
Tako se otkrila rabota male Ivkice. Prepredena lukava ptiica kao da je ila u kolu
pokvarenih odraslih.
E, ne moe nita sakriti. Na dogovoru se sve otkrije. Brr! Dogovori! Ti dogovori! Tko
bi mislio da e tolika mala srdaca drhtati uoi subote? E, nema kud! Mora biti pametan
i valjan, koliko je god mogue, samo da te zadruga ne reeta na tom stranom dogovoru!
Kad su se dosita narazgovarali o dobrim djelima, ustanovie da polovica iskazanih djela
nisu uope dobra djela. To su dunosti koje moramo initi. A dobra djela uinjena Ivkici
o tome bolje da se uti. Potuio se domain:
"Ako tako dalje potraje, vi ete rei da je skinuti eir pred nekim i rei ,dobar dan!' za
vas dobro djelo
Nego, sad idemo dalje!Ima li tko od vas zgodan prijedlog da poboljamo nau
zadrugu?"
Toga dana ustanovie da treba prikupljati lanarinu od svakog lana. Plaat e je jedan
dinar mjeseno. Od toga novca kupovat e se etke za odijelo, etkice za zube i sapun za
ruke. Ostat e jo novaca. Nabavljat e sve djeije asopise koji se kod nas tampaju.
"Ako griza potraje due, onda emo morati smanjiti lanarinu na pola dinara mjeseno!"
zahtijevao je Stojan.
"Razumije se. Ako netko ne moe lanarinu platiti, neemo ga goniti niti mu izuti
cipele!" pristadoe svi. I odmah uputie Stojana da se ne kae griza, nego kriza. Stojan ne
voli da ga upuuju, pa ljutit sjede i bocnu pesnicom u rebra svog prvog druga. Dogodilo
se to potajno, ispod klupe.
Udareni se htjede prituiti. Ve je bio i zinuo. No, u tren oka izvadi Stojan jabuku iz
depa i prui je drugu. Ovaj, podmien, zauti.
Na kraju dogovora proitao je Ljuban zadruzi pismo iz grada. Pie jedan lijenik. Poziva
kolu da stariji razredi dou razgledati higijensku izlobu. Ona e biti otvorena od
petnaestog studenog do petnaestog oujka
Sad se ukazalo neto o emu se moglo mnogo priati. Svi su oni za putovanje. tedjet e
novac, kojim e platiti eljeznicu do grada i natrag. Odgodit e izlet za mjesec veljau,
jer se nadaju da e do tog vremena hladnoa ve popustiti. Lake e se putovati.
Od ovog dogovora pa dalje nije bilo vie nijednog a da nisu razgovarali o tom izletu. Bilo
je to dobro, jer su se bar valjano spremili. Tako se dogovaraju oni koji idu na vrh
Himalaja.
Pa, za neke i jest bilo to daleko kao Himalaja. Jer, nabaviti novac za put za mnoge je tako
veliko pitanje da ne smiju o tome ni misliti.
Oni kojima to nije teko uivaju ve unaprijed.
Milo im je priati o tom izletu na svakom dogovoru. aci vole eljeznicom putovati.
Osobito ako se putuje daleko, pa jo iz sela u grad! Mnogi jo nisu iz sela nosa promolili!
I tako su odluili otii osmog veljae rano vlakom ujutro prije zore.

Pisali su efu stanice. Odnio mu je pismo jedan ak zadrugar. Kad je ef stanice proitao,
rekao je zamiljeno:
"Ba mi treba ta mala bagaa! Budit e me ujutro na stanici jo prije pijetlova!"
Mali se djeai nakaljao. ef se prenuo:
"O, pardon," ree, "nisam zlo mislio. Pozdravi zadrugu i reci da u naruiti poseban
vagon za va put."

IZLET U GRAD
Stie i odreeni dan, osmi veljae.
Zora jo nije ni svanula kad su ve kroz mrane ulice procvrkutali aci. Jutro je bilo
neobino, udno toplo. kola je bila rasvijetljena, i u crnoj noi davala je arobnu sliku.
aci, koji su ustali iz toplih postelja jo u pono, bili su potpuno oduevljeni. Pa, nije ni
udo, bilo je to kao bajka. Neki od njih strepili su itave mjesece hoe li im roditelji
skuckati novac za put. Nije to velika svota. Nije velika, kako kome. Za neke je
nedostina. Ali ipak, bili su svi na broju.
"Samo da ne zakasnimo!" strepjeli su, i u mati sa uasom ve su vidjeli vlak koji je
othuknuo bez njih, odnosei njihovu nadu, njihov san. Sakupili su se u koli mnogo prije
vremena. Ljuban je meu prvima. Prilazili su mu drugovi i, kao domainu, tuili mu se:
"Barometar je otiao odvie ulijevo!"
Tjeio ih je on: "I barometar se moe ponekad prevariti." No u sebi je krio neku slutnju.
Strailo ga je to odvie toplo jutro.
aci su dolazili u sve veim skupinama. kola je odjednom uzavrela. Jedna mala dola
sva zamotana da je nisi mogao prepoznati. Majka ju je utrpala kao da odlazi na Sjeverni
pol zemljine kugle.
"Dobro jutro, snao! Odakle ste, prijo? Mi vas ne poznajemo!" Tako su doekivali
ostali ove zamotane.
Ali kao u naknadu za to, neki su opet bili obueni odvie slabo. Zimski kaput im je
toboe prestar ili odvie otrcan za grad. A neki nisu imali kaputa, naprosto nisu imali. Ne
zato to su bili ravi djeaci te nisu zasluili da ga imaju, niti zato to ih moda roditelji
nisu voljeli. Ne, nego ne mogu im ga roditelji nabaviti. Ne mogu smoi toliko novca, pa
ma koliko radili.
Neki su vam doli u velikim sestrinim cipelama, koje su sve ljapale: fljas, fljas. Jedni su
opet dobili ili pozajmili velike kapute od roaka ili susjeda koji su od njih dvostruko
stariji. Kako su maliani u tim kaputima izgledali, moete zamisliti: elegantni nisu bili!
Neki dooe sa zavezanom arenom kravatom oko vrata kakva je bila u modi prije
trideset godina.
"O, moj naklon, gospodine!" doekivali su ove s kravatom.
A kad uitelj doe, prekinu se prepirka i podrugivanje. Ali djeca su se neto udno
zagledala u uitelja. Izgledao je blijed i ut. Za volju uitelju, ili su kroz selo tiho, a
posljedni su bili najjunaniji djeaci da bi odbranili ostale od pasa. Da njihova hrabrost
ne bi bila uzaludna ovi su, ako psi nisu navaljivali, samo trebali udariti kameniima u
tarabe: kvrc!!! I evo itavog opora pasa za tili as.
Na kraju sela okupie se djeca u zbor i zapjevae punim glasom:

Zbogom, premila majko!

Mi emo se dijeliti!
to u ja jadan initi
Daleko od tebe?!
Na kraju pjesme naali se uitelj: "Tko plae za mamom, neka se vrati!"
Svi su se hrabrili, a opet ne bi rekao da ih nije bilo nekoliko kojima je zadrhtalo
neispavano srce.
"Domaine! Pokaite se danas na djelu! Gledajte da ja imam to manje posla s vama!"
"Dobro je!" viknue svi razdragano, i tad u sumraku iskrsnu stanica pred njima.
U stanicu uoe tiho, kao duhovi. apuu kad se razgovaraju. Odmotavahu se u ekaonici
oni koje su roditelji odvie umotali. Kupali se u znoju. To jutro bilo je neobino toplo.
Odjednom na staklenim vratima zasja svjetlost. Malo se okance otvori. Proviri pospana
glava efova. Iz mrane ekaonice jednoglasno zabruji:
"Dobro jutro!"
"Dobro jutro, djeco!" otpozdravi ljubazno ef.
"Da vas nismo moda probudili, molimo lijepo?" pita Jozo.
"O, ne", veli ef, "a vi? Jeste li pospani? Da vam je moda aica rakije."
"Nikako!!!" viu djeca. "Mi ne pijemo alkohol!"
Jo su uvijek djeca uzbuena i nestrpljiva. Onda e biti sigurni kad ve jednom budu
sjedili u vlaku. Ali njega jo nema. Da otkud ne iskrsne kakva zapreka! Jao! Samo to ne!
Kadli ef zovnu:
"Izvolite karte!"
Ljuban skoi s ispravom u efovu kancelariju. Dobio je zajedniku kartu do grada za sve
ake i za uitelja. Platio je i zahvalio efu: "Hvala vam! Osobito se veselimo posebnom
vagonu!"
"Stvari na sebe!!" viknu Ljuban za nekoliko minuta.
Fiiii! zafuka maina i stade upravo pred stanicom. Vlak je bio sav uvijen u paru. Prozori
svi rasvijetljeni.
"Molim lijepo, koliko ekamo?" pita Ljuban konduktera.
"Pet minuta, djeae."
"Doputate li da napiemo kredom velikim slovima na naem vagonu 'Zadruga
Ljubanovac'?'"
Kondukter se zbunio. U slubenim propisima nema ni doputanja ni zabrane za takvo to.
Klimnu i ree: "Dobro." I ue u vagon s Ljubanom. Tamo se aci ve smjetaju kao koke
na jajima. U vagonu je divno i svijetlo. Mala Nada ima najljepi rukopis. Napisala je
raireno preko cijelog vagona:
Zadruga Ljubanovac
Kad je vlak krenuo, zatraio je kondukter utivo kartu. Skoi Ljuban:
"Ja sam domain ove zadruge. Nosim sve uza se." Zbunio se ponovno kondukter i stavio
naoare na nos. Gleda kartu, gleda. Da putuju vojnici u etama, to je vidio esto, i da
imaju zajednike karte. Ali zadruga? Probui kartu. "Drago mi je", veli. "Samo pazite,
domaine, da prozori na vagonu ostanu itavi i da se svagdje odri istoa!?"

"Moete biti bez brige!" umiri ga domain. "Postavljeni su ovdje redari i redue kao u
razredu."
Opet se kondukter zbunio. Naklonio se i pozdravio rukom vojniki.
"Zbogom!!" graknuli su svi aci. Kondukter se iznenadi. Trgne se, zbuni i okrene.
Pozdravi opet vojniki i nasmija se. Izgledalo je kao da e neto rei. No, opet nije!
Otiao je. aci su sada nesmetano uivali u vonji. Priali su, agorili, avrljali, kao kad
se pred proljee sastane sabor od stotinu i stotinu vrabaca.
Na jednoj stanici uao pijan putnik. Grunuo ovjek u vagon, zaljuljao se i sjeo na prvu
klupu, pa u udu bulji po vagonu. Bunca on:
"Govorite mi!... Ima li vas tu zaista toliko, il' ja pijan od dvoje vidim toliku djecu?"
Prie mu Ljuban:
"Dobro jutro! Bit e vam moda neugodno ako vas kondukter odavde izvede, jer je ovo
poseban vagon za ake."
"Ku, balave", otrese se pijani ovjek na dijete.
Ne dospije dalje. Na vratima je kondukter. On ga odvede u drugi vagon.
"Hvala vam lijepa!", povikae aci kad se kondukter vratio. "Zapjevat emo vam jednu
pjesmu ako vas pjevanje veseli!"
"O, i te kako! Molim!", ree kondukter i sjede na klupu. "Mogu li zapuiti?"
"Izvolite samo! Izvolite! Mi emo ve poslije prozraiti... Pri tom emo jako paziti da
ne razbijemo prozore. Putna blagajna vrlo nam je mrava, a u gradu nas ekaju plaanja.
Platit emo neto na higijenskoj izlobi, a nadamo se da emo i u kino, na predstavu."
Stigoe do jedne stanice. Opet u njihov vagon uoe dva putnika. Seljak i seljakinja.
Seljak je za svoju enu nosio jastuk da moe lei na klupu. Bio je to fin ovjek i rekao je:
"Molim vas, djeco, dopustite da budem ovdje s mojom enom. Bolesna je, i idem s njom
lijeniku. Do tree stanice. Ovdje nitko ne pui pa mi ena lake die!"
"Samo izvolite!", vele mali i odmah ispraznie cijelu klupu. A kad opet ostadoe mali
aii sami s uiteljem u svom posebnom vagonu, dolo je jutro. Na svakoj su stanici
putnici radoznalo promatrali posebni vagon s velikim natpisom na njemu.
A kad vlak ue u grad, veliko mnotvo graana zaudi se natpisu. Ila je udna povorka
aia ulicom, i ljudi stadoe u udu zapitkivati. ivot je dosta jednolian, i graani su
eljni ma kakve novosti. Djeci ba opet nije bilo lako odgovarati, jer su se zagledala u
visoke kue, crkve i duane. Ogledali su se. Okretali se i udarali o plinske svjetiljke, a i
stali na nogu jedno drugom.
"Aj, kakva zgradurina, jesi li takvo to ve vidio?"
"Oj, ne gazi mi po nogama, vidim!"
Higijenska je izloba poneke od aka zanimala. Neki su se ba i razoarali, nekima je
postalo muno gledajui ljudska crijeva, plua, srce i mozgove, i sve to sa nekim stranim
bolestima.
Ali neto su svi gledali s jednakim zanimanjem. Zinuli su od divljenja.
Svaki je od njih ve vidio, pa i itao novine. Ali kako se one tiskaju, to nisu znali, ili su
tek zamiljali na sve naine. Sad su ih odveli u tiskaru, gdje se novine tampaju. Kako su
uurbano kuckali neki radnici, a iz strojeva ispadaju olovni redovi sa slovima! Pa kako se
vrte neki valjci, na jednom kraju velikog stroja ubacuju papir, a s druge strane, a da ni
trenuti nisi mogao, ispadaju gotove strane iarane crnim slovima!
Zatim su ih vodili u tvornicu suhomesnate robe. Tamo su pojeli po par tankih kobasica.
Poslije toga su posjetili tvornicu okolade. I ba kad su dobili na dar svaki po komad

okolade i sa slau zagrizli, zatresoe se prozori tvornice od silnog sjevernog vjetra. Kad
su aii izali napolje, vjetar ih je htio odnijeti. Oni slabo obueni cvokotali su zubima
usred hladnog sjevernjaka. Osim toga, sasu se gusta, hladna i otra tua. Zasipa oi, ui,
nosove i pada za vrat, kao da sipa akom.
Ciknuli aci u tuem svijetu. Skoio uitelj naprijed i vodi ih u stan. Nikud vie ne mogu
po gradu. Moraju ovdje ekati poetak kino predstave. Odande e poi ravno na stanicu.
Problijedjeli mali aii u stanu, i oi su im stalno na prozoru. Vani vjetar urla. Savija
stabla divljih kestenova. Meava! Strana meava!! Ulicom ne vidi prolaznika. Kue na
drugoj strani jedva razabire. Ne da gusta tua da vidi.
"Ovo nam ba nije trebalo!", veli uitelj, no opet tjei ake: "Proi e to brzo kako je
naglo i dolo!"
"Ima vrlo slabo obuenih!" veli Ljuban. "Meni je jutros bio sumnjiv barometar. Pao je na
buru. Ali nisam vjerovao da bi u ovo doba moglo biti bure."
"Cijelo jutro visio je crn oblak iznad nas! Doao sjevernjak i kapljice kie pretvorio u
led!" Tako su se razgovarali aci, a vjetar je tresao prozorima i trgao vani grane drveta i
stupove, te lomio telefonske ice.
Tek nakon pola sata prestade padati led. Zato nastavi snijeg, sitan i gust, a suh i otar.
Sipao je na zemlju tako, kao da se otvorilo stotinu tisua golemih usta na nebeskom
svodu, pa izbacuju milione i milijarde sitnih pahuljica na sat, na minutu, za tren.
Nova briga pograbila male zadrugare i uitelja za srce. Sad je tek deset sati dopodne. Ne
prestane li snijeg ovako padati do etiri po podne, bit e zasute sve staze, putovi i
eljeznika pruga.
I dolo je jedanaest sati. Prolo je podne, a snijeg ne prestaje. Sve sipa te sipa, jednako
gust. Upravo ne moe vjerovati da to ikad moe prestati! Vjetar je ve bio laki, ali je
zato padao jo gui snijeg.
Mala lica prilijepila se uz prozor zurei napolje, ekajui. Dah im je ostavljao trag na
staklu, a nosii, spljoteni o staklo, ostavljali su male krugove.
A snijeg sve pada, pada. Po plonicima i ulicama grada napadao je ve pola metra debeo
sloj snijega.
Mali se aci pomirili sa sudbinom. U tri sata ostavie stan, i jedva dooe pred kino.
Probijali su se, sitni, slabani. Jedva se vidi kako se miu male crne figurice u silnome
snijegu. Dugo je trebalo dok su stresli gusti snijeg s odijela i cipela.
Aoj, kakva je to bila dvorana! Sve sam crveni barun, a stolica preko stotinu! Topla
soba doekala ih je, a doekao ih je i ljubazni vlasnik.
Daleko naprijed na zidu bila je velika bijela plahta.
Kad su se ugasile one sitne i lijepe elektrine svjetiljke, i kad poee ivi ljudi hodati i
govoriti po onom platnu, aii su se silno iznenadili, jer u ovom kinu nije bilo kao kod
njih u selu kad doe koji putujui kino.
Tamo u selu sam gazda kina okree stroj rukom. Ljudi sjede i stoje sa eirima na glavi i
pue: tko cigaru, tko lulu. Gazda ne zna dobro hrvatski jezik. On okree stroj i govori
glasno:
"Potovani publikum! Sada vidila na platno jedna nesretna grofica! Sada budi vidila
jedan vitez, recimo, no hergo!... to neka bude jedan princ! On budi klekni pred grofica
Potovani publikum, vidila sada kako on, taj vitez, rairila svoje ruke obadva i veli: ,Ja
vas, divna grofica, molim za vaa ruka! Onda, ta radi grofica, potovani publikum? Vi
svi vidila, ona se dii i rukom pokai svoje srce, a drugom rukom na nebo i kazala: ,Bog

mi neka bude svjedok! Ja sam vjerna svome mu, i ekala ga budi dok se vrati iz rat!... I
sad, potovani publikum, ja ne znam, ima li tko meu vami da mu nije bar suza iz oka
skoila van, jer ta slika srce tipat mora!"
Kad se onda ta kino predstava kod njih u Velikom Selu svri, gazda zapali svjetlost i
glasno vikne:
"Potovani publikum! Sutra molim za jo vei posjet. Sutra dajemo novi raspored. Jedna
drama, koja se budi zvala: Grofica u pandama razbojnika! Poslije toga igrala jedna
ala. A onda ples!"
Poslije kino predstave u Velikom Selu ne odlaze gosti kui. Svi pleu, a vlasnik kina,
njegova ena i sin sviraju. Stari svira u trubu, sin u harmoniku, a debela ena, koja je
bila na ulazu i kupila novce, ona udara u bubanj.
A ovdje, u gradskom kinu? O, ovdje je sasvim drukije!
Samo, samo za vrijeme predstave opazie oni aii koji su sjedili pokraj uitelja da je on
problijedio kao na smrt bolestan. S ela mu kaplje rijeka znoja.
"Zlo mi je!", apnu uitelj najbliima.
"Djeco, viknite!... Vode... bih trebao!"
I nije prolo ni nekoliko trenutaka, prekinuta je predstava i zapalie se svjetla. aii
vrite u oajanju, a vlasnik kina, pa neki odrasli tjee ih i obeavaju svoju pomo. No
oni se ne dadu utjeiti. Idu za onesvijetenim uiteljem.
Uitelj ne zna za sebe. Nose ga u auto. Voze ga u bolnicu, kao mrtvog.
Moete zamisliti taj mete, taj oaj, taj jad! Predstava se vie ne nastavlja. Djeca su sva
blijeda i jecaju. Domain Ljuban teko zamiljen.
Odrasli su dali da se donese sanduk narani da umire djecu. Djeca poee jesti, i pri tom
slatko-kiselom ugodnom okusu zaboravie pomalo na nesreu.
Onda ih tui ljudi svrstae u red, i oni pooe kroz gusti snijeg na eljezniku stanicu. Tu
ih smjestie u toplu ekaonicu drugog razreda. Kao neka mala gospoda sjede u lijepoj
sobi. Ali djeca sjede i ute. Sve su oi ustraene i zaplakane. Tako im je kao da oca
izgubie.
Neke se gospoe brinu za djecu: "Siroti golubii, kako e stii kui?!"
ef stanice rekao je:
"Djeca mogu ii kui. Naredit u pratnji vlaka da pripazi na njih. Njihove su kue odavde
udaljene svega pet sati vonje. Vlak ne bi smio nigdje zapeti. Zapne li, poslat u jo jedan
stroj! Dva! Makar i tri! Mali siroii moraju biti danas kod kue!"
Sve badava! Ni gospoe ni ef stanice nisu mogli razveseliti djecu. Oni mali samo tuno
gledaju i nita ne razumiju.
Upravo pet minuta prije nego to e ui u vlak, doao je u ekaonicu, sav zadihan i bijel
od snijega, neki ovjek.
"Molim lijepo, koje je dijete Ljuban Ognjanovi?" viknu on odmah s vrata.
"Izvolite!" oglasi se Ljuban i skoi k njemu, a svi aci zinue, i zaslade im dah.
"Evo pismo od gospodina uitelja za tebe!"
Uze Ljuban drhtavo otvarati pismo, a svi aci se okupili oko njega. Ljuban glasno proita
pismo:
"Dragi Ljubane i sva djeco!
Imam slabo srce, i od napora sam smalaksao. Lijenici mi ovdje u bolnici kau da moram
ostati kod njih bar tri dana. Navratite se mojoj kui i recite gospoi ta mi se dogodilo, i

da mi je ve sasvim dobro. A vi budite pametni i sad pokaite da ste zadruga i da ete

moi i bez mene stii kui. Ljubane! Ne daj nikome izlaziti iz vagona do naeg sela!
Drite se junaki!
Va uitelj"
Kad to djeca ue, odmah su im se lica zaarila. Doao jedan eljezniar po njih da uu u
vlak. Jedva uoe u vagon prtei debeli snijeg. Ljuban ree gospoama na vratima:
"Hvala vam lijepa na brizi! Zbogom!"
Gospoe su plakale i lijepim bijelim maramicama brisale suze. ef velike gradske stanice
dolazio je tri puta u vagon. Svaki put je pitao:
"Da li vam je dosta toplo, dragi moji?"
Svaki put ih je hrabrio:
"Nita se ne bojte! Danas vi morate biti u svojim posteljama!"
Vlak je zazvidao i krenuo. aci su mahali gospoama i efu. Vlak je sporo naputao
grad i izgubio se u gustom roju snjenih pahuljica. Danas se u vlaku voze samo aci i
eljezniko osoblje.
"Skinite rupce i kapute!" ree glasno Ljuban kad im ispred oiju nestade grad. "Dosta je
toplo u vagonu."
Prenue se aci i zagledae se u Ljubana.
Zaista!
Njihova je zadruga prvi put sama i samostalna u svijetu sa svojim domainom.

VLAK U SNIJEGU
Ali kao da nisu ba svi jednoduni. Vei dio aka okupljen je oko Ljubana sluajui
njegove upute. Ali jedan dio kao da nije zadovoljan. Skupili se tamo neki kod prozora te
sve neto ukaju, ogledaju se, bacaju pogled ispod oka i apuu.
Ljuban to opaa. Veli im on:
"Samo da ne bude vee nesree, a za ovo je lako! Ako ne skinete rupce i kapute, prije
ete se prehladiti kad izaemo."
"Brini se za sebe, a ne za nas!" doviknu Pero.
I iz Perine skupine uperie se pakosni pogledi.
S Perom je Milan, sin opinskog naelnika. "Bolje da uti, Ljubane! Ala i jesi za
domaina! Bogac. to ti je otac? Moj otac je naelnik, on moe raditi to hoe. On moe i
prodati vaih piljivih pet jutara zemlje samo kad bi htio utjerati dugove!"
Perina druba nasmija se grohotom, zadovoljna to je Milan naao pravi izraz: bogac. To
su oni esto sluali u svojim kuama, esto su uli kako je taj i taj nitko i nita, kako
drugi ima samo toliko jutara, kako je neki nevjet i nita ne zaradi, a drugi neki razumije i
iz svega umije vui korist.
"to ti hoe, sram te bilo! Ljubanov je otac siromah, ali je poten, a siromah je zato to
ga tvoj otac isisava. Misli da ne znamo ta je on? Lihvar, zna!" viknu u nesebinom
gnjevu Stanko, koji se sad naao potpuno uz Ljubana.

Ljuban ga pogleda zahvalno, ali mu ree: "Nemoj, Stanko, ulaziti u te stvari. Manimo
nae oeve. Neemo se svaati. Nego je runo da oni remete slogu, da kvare na
sporazum i da hoe nau zadrugu razoriti."
Pero se iskesio i uzeo debeo guji batak, kao da njime izaziva i prkosi.
Ljubanovci ga pogledae smijui se njegovoj prostoti. Ljuban ree: "Dobro da je ve sada
dotle dolo. Znao sam da ete vi praviti nered. to prije, to bolje. Bar znamo to treba
poeti." Nato nastade galama, urnebes.
Uto ue kondukter, onaj isti koji je jutros bio u tom vlaku.
"Dobro vee!" pozdravie aci. Ljuban mu dade kartu i ispravu. No ovaj put kondukter
ima ozbiljno lice i ne ali se vie s malim aiima. Ne kae im ni rijei. Privruje jae
naoale i nabija kapu na ui. Izlazi na vrata. Okrene se i vikne: "Domaine!"
"Izvolite!" priskoi Ljuban.
"Doi malo k meni ovamo u hodnik."
Zanijemjeli svi aci kad ostadoe sami. Kakva je to tajna? Pero je ve na vratima i
prislukuje. Ljuban poznaje njegov nos. Prui ruku iza lea, a da to kondukter nije ni
vidio, i povue Peru za nos. "Jao!" viknu Pero.
"Prislukivati je nepristojno!" kae Ljuban u brzini. Nasmija se malo kondukter, ali
smijeh mu ba ne ide od srca.
Veli on Ljubanu:
"Vidi li, djeae, kako sporo vozimo!? Snjeni nanosi prijete sve jae tako da bismo
mogli ostati preko cijele noi negdje nasred polja. to vas je, djeco, ba danas nosilo u
grad?"
Zabrinuo se domain i zamislio, ali se opet tre i ree:
"Ja mislim, stii emo ipak. Gospodin ef u gradu obeao nam je, ako ustreba, devet
strojeva da nas izvuku iz snijega. Rekao je, jami nam da emo danas biti u svojim
posteljama."
"Lijepo je to od njega", veli kondukter, "ali pitanje je kako da mi njemu javimo da smo u
opasnosti i da smo zapeli u snijegu. Treba otii do stanice po tom nevremenu. Do
brzojava. Svaka ga stanica i nema! Telefon na ovoj pruzi nije uveden... A onda, tko nam
jami da e oni poslani strojevi stii do nas?"
Posljednje rijei Ljuban jedva da je i razumio, neto zbog lupe vlaka, ali vie zbog strane
i neobuzdane vike aka u vagonu.
Ljuban je odmah upoznao konduktera s poloajem.
"Tamo unutra su dvije stranke. Jedni su uz mene, i mi smo u stanju sve uiniti. Drugi su
protiv nas. Oni kvare sve. Na sreu, njih je manje!"
"Ali to je straan nered! Pa tu e prozori stradati!" uzrujava se kondukter i hoe da ue u
vagon. Sav se nakostrijeio.
Ljuban se snaao:
"Molim vas, ne idite onamo! Htjeli bismo naem uitelju dokazati da emo i bez njega u
redu stii kui. Prepustite sve nama..."
"Pardon! Pardon!" ispriavao se kondukter sa smijekom i opet pozdravio vojniki. "Ali
prozori?"
"Imam jo uza se dvjesta dinara! Ako ba bude tete, imamo ime platiti, kako vidite"
"Molim, molim! Ne mijeam se!" uvjeri on Ljubana. "Ali ipak, ako vam bude potrebna
moja pomo, rado u vam pomoi"

"Hvala!" ree Ljuban, "ali samo u nudi i na nau molbu!"

"U redu!" ree kondukter, pozdravi, nabije kapu i ode u drugi vagon. Otar vjetar fijukne
u hodnik i jedva dopusti da za sobom zatvori vrata.
Ljuban je doao u vagon upravo u posljednji as. Tu je ve bio rat. Pero se potukao s
Ivanom. Grebu se oni kao make. Grizu se kao psi. upaju se za kose kao pobjenjele
babe. Skoi Ljuban, skoie jo neki djeaci i rastavie zaraene. Pero se, izgreben,
pokunjio, a Ivan se rasplakao kao najmanje dijete.
Oko deset djevojica pade u dreku:
"Ljubane! Ljubane! To sve zbog tebe. Pero je rekao da si ti ciganski voa, a ne domain,
a Ivan skoio da te brani."
I sad nastade pljusak:
"Nije!" viu jedni.
"Jest!" viu drugi.
Ovako je bilo! Onako je bilo! I svi sudjeluju u vici, samo Draga sjedi u kutu do prozora.
Sjetno, kao da je bolesna, gleda napolje u bijelu poljanu i u milionski roj pahuljica
snijega. Snijeg pada, pada, i nikako ne prestaje.
Ljuban viknu to je jae mogao:
"Mir! Sluajte! Ja se zahvaljujem na asti! Neu vie biti va domain. Svreno je!"
U taj as nasta grobna tiina. Za trenutak zauo se napolju lomot kotaa i fijuk otrog
sjeverca.
Stadoe se djeaci i djevojice okupljati oko Ljubana, a manjina oko Pere. apu jedni.
apu drugi. A Draga? Ona je jo uvijek sjetna. Rijetko kad i okrene glavu na ake.
Pogled joj je upravljen stalno na polje i na snijeg. Djevojice potrale k njoj pitajui je
neto apatom, ali ona ne odgovara. Mahnu rukom bezvoljno i ne prozbori rijei.
Trkaju djeca u jedan kut, pa u drugi. Dogovaraju se. Zaboravljaju da se sputa no. Sad
se vide samo jo najblie pahuljice, koje se lijepe o prozore. One u veoj daljini utonule
su u mrak.
Doao kondukter i pali svjetiljke. aci su se utiali. To je iskoristio Ljuban. Ustade s
klupe i ree:
"Gospodin kondukter mi ree da bi na vlak mogao zapeti u nanosima snijega."
aci napeli ui i problijedjeli.
"Moglo bi se desiti da itavu no prestojimo vani, na polju, u zimi i snijegu", nastavlja
Ljuban.
"Jaoj!!!" u se nelagodan uzdah cijelim vagonom. Dragine ui sluaju iz kuta. Bolestan
sjaj ih sve vie odaje.
Svri Ljuban:
"Dobro. Za volju onih to me nagovaraju ostat u domain jedino u sluaju da mi predate
svu hranu to je svaki jo ima, i svu odjeu koje neki imaju odvie i tako pomognemo
jedan drugome da preivimo no na polju. U nudi glavne su hrana i odjea. Za drugo bit
e lake! Sjetite se kako smo na lanjskom izletu jadno proli jer se nismo sloili kako
treba!"
Ostade kondukter kod zadnje svjetiljke. Zinuo je zauen. Gleda u Ljubana i u djeiju
gomilu. Ne vjeruje svojini uima. Pa i ne osjea, jadan, da mu iz svjetiljke kapa ulje za
vrat.
"Molim, kaplje vam ulje za vrat!" ree Jozo.

"Ravno za vrat?" strano se zaudi kondukter, a onda se tek prene: "To jest, htio sam rei,
zar Ljuban nije vie domain?!"
"Jest! Jest! Ljuban je i dalje domain!", klie mnotvo u vagonu.
"Dajete li to sam traio?!", pita jo jednom Ljuban odluno i glasno.
"Dajemo! Dajemo!"
"Ali sve! I narane, i okolade, i kolae?"
Pero viknu izazivaki: "Ja ne dam!"
I jo neki glasovi su tako dreknuli.
"Saperlot", kliknu kondukter, "to je zanimljivo!" i sjedne na klupu. Uzme rupi i stane
otirati ulje s vrata.
Ljuban zavri mirno:
"Dobro! Tko nee s nama u slogu, taj ne moe biti zadrugar. Neka ivi sam! Tko zaista
hoe u nau zadrugu, neka doe ovamo k nama, a tko nee neka ide u drugi kut!"
Priskoila Ljubanu velika veina, gotovo ga sruie. Oko Pere u drugom kutu okupilo se
njih osmero.
Jo Ljuban nije gotov. Skoi on kondukteru.
"Sve ste vidjeli! Molim vas, sad nas odijelite. Ovdje nas je dvadeset i dvoje, a tamo
mnogo manje. Mi ne moemo biti zajedno. Ovi nai drugovi nee s nama u zadrugu...
Na vagonu jo pie Zadruga Ljubanovac. Tu spadamo samo mi!"
"Ho! Ho! Jasno! Jasno!" veli kondukter. Die se i slubeno namjeta kapu. "Ima jo
vagona. Svi ovi koji nee u zadrugu neka izvole sa mnom. Bar se neete svaati. Ja
moram paziti na red u vlaku!..."
U taj tren iskoi Rade k Ljubanu. Skoi i Jela. Vidi se, htjedoe jo neki, no na as
zastadoe, pa tako i ostadoe uz Peru.
"Idemo!" viknu kondukter. Pooe estorica za kondukterom s Perom na elu. Neki su
zamiljeni. Ali Pero se veseli. Na njemu se vidi zadovoljstvo.
Ali ta je s Dragom? Sve su oi uprte u nju. Ta ona jo do sada nikuda ne spada. Napokon
se die i ona, bez rijei pognuta. Zadruga je zanijemjela i motri svaki pokret Dragin. Ona
kao najtea bolesnica uzima svoj kaput i torbu i die se. A onda poniknu glavom i izae
posljednja na vrata za kondukterom. I opet nekoliko trenutaka tiina u vagonu. Onda se
odahnulo.
Ljuban ree:
"Da odrimo dogovor!"
Bilo je opet neto malo prepirke i svae, ali se sve dobro svrilo. Morali su dati sve jelo.
Svaki je dao to je imao. Neki, iz siromanije kue, ponijeli su bili manje i skromnije, a
neki iz gazdinske kue ponijeli su svega i svaega. Zadrugari su se morali izjednaiti.
Nakupili su od svih punu klupu jela. Bilo je tu jo mnogo kuhanih jaja, suhog svinjskog,
gujeg i kokojeg mesa, slanine, sira, gibanice od maka, gibanice od zelja i drugih
kolaa, a kruha u izobilju. Povrh svega bilo je i bombona, okolade i narani. Sve to
djevojice lijepo svrstae po klupi, i izgledalo je kao duan.
"Svaki bi imao premalo, a svi imamo mnogo! Kako je to zgodno zamiljeno" rekoe
djevojice slaui. Ljuban ree: "Ako stignemo kui u pravo vrijeme, vratit emo sve
vlasnicima. A ako ne stignemo, upitat emo konduktera kad je sedam sati, pa emo
veerati! Milica nema nikakav drugi posao. Ona neka pazi na hranu."

Dogovorie se i za ostalo. Jedan ima paziti na istou zahoda. Jedan na prozore.

Izmjenjivat e se. Ba u vrijeme dogovora mali Duan iznenada problijedje kao krpa. "K
njemu dvojica! Ruke na elo! Neka se nagne!", veli domain;
"Ja to ne mogu gledati", potuilo se nekoliko djevojica.;
"ao nam je!" rekoe im djeaci. "Najlake je to. Vi ne morate gledati! Izvolite okrenuti
svoje osjetljive glavice k prozoru. Nosi dignite uvis i kroz staklo promatrajte prirodne
ljepote!"
Duan je povratio sve ono to nije spadalo u njegov eludac. aii su obino na izletu
lakomi. Mijeaju zajedno kobasice i okoladu. Nije udo to im onda pozli!
Pune eire snijega donijee drugovi kad vlak stane na jednoj maloj stanici. Osim toga,
uzee omote od novina i opet uredie pod u vagonu.
Zaokupljeni time, mali zadrugari nisu dospjeli opaziti da je vani snijeg prestao padati.
to vie a to je ba najstranije nebo se razvedrilo da nigdje nisi vidio oblaka ni za
lijek! Zvijezde su provirile, a mjesec se razlio po nepreglednim bijelim poljanama. Uz
prozore se osjealo kako se strana studen uvlai kroz pukotine. To e biti vjetar kakav u
vedre zimske noi kosi sa sjeveroistoka.
Zabrinu se zadruga, ali evo konduktera!
"Kako zadruga?", pita on.
"Dobro, samo nije zdravo!", odgovaraju aci.
"Saperlot! Koliko jela ima tu! To je itav trg! A oni tamo, vae izbjeglice, ba sada jedu.
Pojest e sve, a to e raditi onda ako sluajno zapnemo u snijegu?"
"A to radi Draga, molimo lijepo?" uzvikivale su djevojice i poele tumaiti kondukteru:
"Ona to ima kovrastu kosu."
"A ona? Legla na klupu. Izgleda kao da je bolesna ili pospana."
"A Pero? to on radi?", pitaju djeaci.
"Ah, on! Jede kao da nije jeo itavo stoljee! Trai i od drugih. I daju mu."
"Da, moraju podmititi svoga vou!" veli Ljuban. Ljuban je ve opet neto smislio i veli
kondukteru:
"Lijepo vas molim, dopustite nam da smjestimo bolesnog naeg Duana u vagon drugog
razreda. Taj je odmah tu do nas, naprijed. Tamo je meke, a i toplije je"
U poetku kondukter nije pristao, jer to je protupropisno, ali je ipak popustio. Duan je
ponio tui kaput da se dobro pokrije. Kad je kondukter odveo Duana u drugi razred,
ree Ljuban zadovoljno:
"Ide sve fino, kao po loju! Sad imamo i bolnicu! Djeco, ne bojte se nikakvog zla!"
Poslije kratkog vremena otvorie se vrata od vagona. Proviri glava konduktera:
"Pardon! Moda smetam?!"
"O molimo! Ne! Nipoto!"
"Htio sam vam samo to rei da vam je onaj mali lump zaspao na kanapeu kao top! Sjajno
je to! Saperlot!" I ode vedriji nego to je bio na poetku puta. Htjede jedan djeak neto
kazati, kadli se opet otvorie vrata. Kondukterova glava progovori toplo:
"Jo neto! Zaboravio sam vam ranije rei. Jedan mali izbjeglica cmizdri, pa vam je
poruio da bi htio k vama. Veli da je Ljubanov brati."
"Ne treba nam!" veli Ljuban. "Mislim da smo svi u tome sloni."
"Jesmo! Jesmo!" vele aci.
"Utjeit u ja ipak njega. Ima vremena!" veli kondukter. "Znate, ionako nemam
nikakvog posla. Badava stojimo na stanicama. Ni iva dua ne ulazi nigdje u vlak!

Izgleda kao da se sav svijet zaledio i da je izumro, a samo mi da ivimo. Saperlot! No,
nije ni udo. Tko e na put po ovoj stranoj studeni? Tko e? Samo Zadruga Ljubanovac!
ivjela!!!"
Ba u taj as otar fiuk stroja proree leden uzduh.
"Oho! to je to!" trgnuo se kondukter i iezao.
Jo jedan fiuk! I jo jedan! Vlak jurnu najveom snagom. Vrisnue aci u vagonu. Oni
na prozoru i ne vide polja. Ne vide ni nebo sa zvijezdama i mjesecom. Jure bijelim
tunelom kroz snijeg. Sipa se suhi snijeg preko vagona. Zatrpat e itavi vlak.
Odahnue aci. Vlak je probio veliki snjeni nanos i sad opet juri kroz zvjezdanu ledenu
no.
Opet fiuk dug i alostan. Vlak je opet pred bijelim tunelom. Izaoe opet sretno! Tako
nekoliko puta. Zabavljaju se aci. Svi su na prozorima dugog i prostranog vagona.
Promatraju stroj na zavojima i vagone na mjeseini. Vagoni su osvijetljeni jasnim
svjetlom, koje pada kroz prozore na snijeg u dugim ploama. Vagoni i stroj obueni su u
snijeg. Ledene svijee vise po rubovima kao ipke. Opet fiuk stroja. Vlak najveom
snagom jurnu i zabi se u snjeni nanos.
Trzaj proe vlakom. acima u vagonu zaslade dah.
to je to?
udan um, kao hroptaj ranjene goleme nemani. Vlak stane naglim trzajem.
Zagledae se mali zadrugari. Svuda bijelo. Svakome se jezik ukoio, kao da je zaleen.
Ne mogu ni rijei prozboriti. Silna tiina vani i unutra. uju se srca kako kucaju. Dotri
kondukter. Ne zaustavlja se. Nekamo dalje tri. Samo to viknu nestrpljivo:
"Pa zar ne vidite da smo se zabuili u snijeg?!"
Ljuban ga ipak zaustavi:
"Samo jedno molimo! Koliko je sati?"
"Pola est", veli kondukter i nestane.
"Saperlot!" kliknu Ljuban, "to smo mi onda ba na pola puta. Pa nita! Hajdemo, djeco,
neto malo zagristi. Ali samo malo! Tko zna to nas jo eka! Dok budemo vakali,
lake emo razmiljati o naoj nezgodi."
Sjetie se i Duana. Ljuban je otiao pogledati onamo u drugi razred. Vratio se brzo!
Govori veselo:
"Spava i dalje! Mari on to smo se zabuili u snijeg!" Svi se malo nasmijeie i tako
ohrabrie. Ree im jo Ljuban:
"Dobar tek i prijatno vam bilo!"
"Hvala, isto tako!" uzvratie oni njemu i bacie se da pojedu jela koja bi se najprije mogla
pokvariti.
"Ne mljackajte kao praii!" opomenu ih Jozo. U taj as mu se izmakne jaje iz ruku i
padne na pod. Kako je bilo malo premekano skuhano, razletjelo se po podu na stotinu
komadia. Zanijemio Jozo i tuno gleda u razbijeno jaje.
"Dobar tek, Jozo!" podruguju se drugovi. "Gledaj da ne mljacka kao prai! Napokon,
ako te glad ba tako bude morila, ima vani bijelog snijega do grla!"
"iste destilirane vodice!", dobaci neki. Dobije ipak Jozo komadi mesa mjesto
upropatenog jajeta. Kad zautjee aci, zaula se vani vika eljeznikog osoblja.
Ljuban se zaogrnu, a s njim jo nekoliko djeaka i djevojica, i izaoe iz vagona, na
leden uzduh noi, da vide to je.

DJEIJE RUKE
Izaoe mali aii iz vagona na junu stranu. Cijela ta strana vlaka bila je slobodna.
Stroj i prva tri vagona zarili se sa sjeverne strane u snijeg gotovo do prozora.
im je ovih nekoliko aia izalo van, odmah se djevojice vratie natrag u vagon, jer je
vani studen kidala ui, ledila nos, udarala po oima i davila plua. Disati se nije dalo!
Snijeg pod nogama kripio je kao da je iv. Cvili, i jedva se po njemu i hoda. Polja su sva
pod debelim ledenim snijegom. Proviruju samo suhi eeri i crne grane trnove ivice uz
mee. Nebo vedro sa zvijezdama, koje drhture, i sa zaleenim mjesecom. Nebo plavo i
napeto. ini ti se, puknut e od studeni i sasut e se na zemlju ledenim zveketom!
Ljuban se zavukao sav u ovratnik kaputa. Vidi mu samo oi. uje mu i glas. Mumlja
pod kaputom: "Juhaj! Sigurno je vie od dvadeset stupnjeva ispod nule!"
Jedva je Ljuban s trojicom drugova stigao do stroja. Grdosija crna zagrezla sa sjeverne
strane do polovine u snijeg. Isparuje se na sve strane. Na njoj strojovoa i loa psuju i
mlate rukama. Kod stroja kondukter i jo trojica eljeznikih namjetenika. Prepiru se
otro.
Prepirka sve odzvanja u ledenoj noi. Mjesto da se ljudi prihvate posla, poee jedni
drugima predbacivati krivicu, jer se dogodilo neto to se nikako nije smjelo dogoditi.
Kako se vlak zabuio u snijeg, otkopae stroj od vlaka. Mislili su, moi e samim
strojem bez vagona probuiti nasip, jer je nasip zaista bio vrlo kratak. A kad strojem
proiste put, vratit e se po vagone. No, to se dogodilo?! Stroj je poao otprilike tri
metra i ponovno se jo jae zakopao u snijeg. I ne bi bilo otud nikakvo zlo da se ne
moraju vagoni grijati parom iz stroja. Sad su odsjeeni.
Ljuban se upleo u prepirku:
"Sad treba najprije dovui stroj natrag do vagona i prikopati ga da grije vagone, jer
emo se ovako posmravati.
"to nam taj balavac soli pamet?!", izderao se ozlojeeni strojovoa.
Kondukter ga htjede odbraniti. Ali njemu treba dugo dok se pribere, i ima jo obiaj da
slubeno natie kapu. Dotle se Ljuban ve snaao.
"Oprostite! Ja sam moda balavac, ali sam putnik! Ako vam budemo potrebni, pomoi
emo vam da se to prije izvuemo odavde. Do vienja!"
Odoe djeaci prozebli. Doekala ih je ostala zadruga s vikom:
"Hladno je! Hladno je! Cijevi sve slabije griju!"
Domain ih sve okupi na dogovor. Kae im da su odsjeeni od stroja i da se vagoni vie
ne mogu grijati. Bilo ih je nekoliko koji su odmah zaplakali, neki su gotovo zaurlali.
"Tu vam dreka ne pomae!", veli Ljuban. "Treba neto smisliti... Da li biste vi htjeli
prihvatiti jedan moj prijedlog?!"
"Da ujemo! Da ujemo!"
"Ima nas dosta. Svi smo zdravi osim Duana. Tamo eljezniari imaju samo dvije lopate.
Oni odgru snijeg. To ide presporo. ekat emo ovdje u hladnim vagonima do jutra.
Morali bismo i mi na posao!"
"Hoemo! Hoemo!!" kliktala je zadruga, pa i oni koji su plakali.
"Vani je najmanje dvadeset stupnjeva ispod nule", upozoruje ih Ljuban.
"Nita za to!", vie zadruga.

Ljuban nastavlja:
"Mi emo morati rukama i nogama bacati snijeg i eprkati prstima oko tokova i
osovina."
Zadrhtala djeca, ali se i dogovorila kako e se esto izmjenjivati. Oni koji ostanu u
vagonu bit e lake obueni. Koji rade vani obui e se u sve najtoplije to imaju u
vagonu. Zato neka svi sa sebe skinu i predadu sve tople kapute, alove i rukavice,
vunene prsluke i drugo. To e trebati onima koji e poi van u snijeg.
Kad se o svemu dogovorie, potrai Ljuban konduktera. Proao je kroz drugi razred.
Duan spava jo uvijek, i ne sluti to se sve desilo. Obrazi su mu se zarumenjeli. Tad
Ljuban iskoi iz vagona i potri po snijegu do stroja.
"Gospodine", ree djeak kondukteru. "Naa zadruga e pomoi vlaku, jer inae neemo
ove noi biti u naim posteljama."
"Kako? ime?! Nije loa odluka, mali moj, ali u ovu studen da izlazite? Pa ime da
radite!?"
"Ne! Ne!", usprotivio se kondukter. "Samo vi budite unutra! To ne smijemo dopustiti!...
Poslali smo mi jednog eljezniara do prve vee stanice koja ima brzojav. Doi e nam
u pomo radnici i stroj. Dva stroja moraju nas izvui!"
"Lijepo!", veli Ljuban. "Ali zaboravljate da su vagoni ve jako studeni. Sve je to uplje.
Uvui e nam se ova studen u kosti, nahladit emo se svi."
"Preselite se svi u drugi razred. Tamo je toplije i zatvorenije!"
"Ja mislim, opet, da ne treba. Treba drugi razred uvati samo za bolesnike. To nam je
posljednja utjeha."
"Saperlot! Pa radite to znate kad sve sami smiljate."
itavo se eljezniko osoblje zadivilo i svi su ve zavoljeli djecu iz Velikog Sela.
Strojovoi je ao to je Ljubana malo prije uvrijedio.
"Pa zna, mali domaine, kad je ovjek u urbi i nestrpljiv, onda se naljuti kad mu se
neto uini kao ala" objanjavao je ljubazno.
Nali su u stroju jednu kantu za vodu. Izvadie ara do pola kante i dadoe djeci da
odnesu u vagon da se ne smrzavaju. Stavili su kantu nasred vagona. Posjedali su i
pokleknuli okolo, pa su se grijali: Kad se ta pe ohladila, dobili su novog ara iz stroja.
Najprije se bacie na jelo. "Da nahranimo svoje strojeve!" Veerali su meso, i svaki je
mjesto vode dobio po tri krike narane. Zatim se razdijelie na etiri smjene. Za svaku
smjenu po est aia. Djevojice se prijavie za posao isto tako kao i djeaci.
Pazili su da jela ostane jo za jedan dobar obrok. Onda se spremila prva smjena. Ljuban i
s njim tri djeaka i dvije djevojice.
Al' da ste ih vidjeli kako su se umotali! Izgledali su kao pravi pravcati mali Eskimi. Lica
im nisi mogao vidjeti, samo su im oi virile; ui zamotane. Usta i nos sakriveni.
Kad onako ukukuljeni doskakutae do stroja, eljezniari se moradoe zagledati u njih:
Uputie ih da se kotai stroja moraju osloboditi snijega, koji se primrzao izmeu osovina.
Tu ne pomau sada ni lopate niti ikakvi drugi alati. Tu su potrebne ba ovjeje ruke.
"Naprijed!" viknu Ljuban.
Grabe male djeije ruke suhi i prhki snijeg i odbacuju ga da se sve prai. Mumljaju od
muke ve za nekoliko minuta, ali jo ne poputaju. Onda ciknu Ljuban:
"Dosta! U vagon!"
U vagonu eka nova smjena, umotana i zakukuljena do oiju. Druga estorica. Jozo je
voa. Uputila ga je prva smjena:

"Kad osjeti da se od studeni vie ne moe izdrati, treba viknuti: Dosta! U vagon! Dotle
e ve ekati trea smjena, obuena u topla odijela onih estoro prvih."
I otra Jozo sa svojih petoro radnika.
Troje malih radnika iz prve smjene plae. Doli su s posla i odmah su se primakli kanti sa
arom, pa dobie zanoktice. Kasno se sjetie da je to opasno.
Hrabrio je Ljuban treu smjenu:
"Samo brzo radite vani! to vie mlatite rukama i nogama! Zagrijte se!"
Oni tako u razgovoru oko kante sa arom, kadli se vrata otvorie i banu meu njih tko?
Jedan od neprijateljskog tabora. Izbjeglica. To je brati Ljubanov. Uhvatio Ljubana za
kaput, i bome ne znam tko bi mogao silom da ga otrgne!
"Ne idem tamo vie! Ne idem! Tamo je uasno studeno, a vi imate pe!"
Prvo mu se htjedoe narugati. Ali onda svi viknue:
"Ostavit emo ga! Ostavit emo ga! Imademo jednog radnika vie. Opametit e se svi oni
kad ih pritisne studen i glad."
Brati Ljubanov bi odreen da ide sa posljednjom smjenom. Stie druga smjena. I ovi su
stradali i plakali zbog zanoktica.
Trea smjena je bila opreznija. Oni u akama donesoe snijeg. Kad dooe u vagon, ne
grijahu oni ruke nad arom, nego ih trljahu snijegom.
Kad su se ve sve smjene dvaput izredale na poslu, izgubilo se troje radnika. Dvije
djevojice dobie drhtavicu, a jedan djeak neku nesvjesticu. Ljuban ih je otpremio u
bolniki vagon. Svaki je dobio svoj leaj. Djevojice legoe zajedno da im bude toplije.
Za ljubav bolesnika oduzeli su i malo tople odjee od radnika. Trebalo je bolesnike
ugrijati.
Ve je osam sati, ali se niotkuda ne vidi da dolazi pomo radnika s lopatama ili pomo
nekog stroja.
"Ljuban neka ne ide van odgrtati snijeg!" rekoe zadrugari. "On neka vodi zadrugu i neka
daje naredbe i savjete, i nita drugo."
Ljuban ne pristade. Ii e i on u svojoj smjeni. Dospjet e jo u bolnicu da pregleda sve
drugo to jo bude trebalo. Jedna smjena dotri te javi Ljubanu i ostalima:
"Da znate uda! Doao Pero sa svojom dvojicom izbjeglica do stroja pa nas gledaju
zaueno kako mi zajedno s kondukterom i mainistom radimo! Doli lako obueni.
Kadli poviknu kondukter na njih: 'Saperlot! Natrag u vagon! Ovako lako obueni ne
smijete izlaziti na ovu zimu! Ta zar ne vidite da je hladno kao u Sibiru?'"
Prolazilo je vrijeme u tome. Ve je blizu devet sati. Ba je u to vrijeme Ljuban otiao na
rad sa svojom smjenom. Otvorila su se vrata na vagonu. Uoe dvije djevojice i jedan
djeak. Upitae:
"Gdje je Ljuban?"
"Na radu!" odgovorie im. "Vratit e se naskoro. Miite se odavde! Da vas ne vidi! Ala!!"
I stadoe ih gurati van.
"Ma ne tjerajte nas! Dajte nam da se ogrijemo malo! Umrijet emo od studeni!"
I odluie mali zadrugari da im dopuste da se malo ogriju. Jedna djevojica uz vrui ar
zaplae. Kad vidje na klupi jo svu silu jela, ree kroza suze: "Nisam jela nita od
podne!"
I opet zadrugari ne mogoe odoljeti i dadoe svakome po komad kruha.
Uto nahrupi Ljuban sa smjenom. Ne sjedaju oni, nego jure vagonom. Pleu i trljaju ruke
snijegom.

"Hu! Hu!" hue Ljuban meu prste i hrabri zadrugare:

"Djeco! Samo naprijed! Stroj ima ve sasvim drugi izgled! Proraunao sam! Budemo li
se drali ovako junaki jo pola sata, bit e stroj slobodan, i moi e se vratiti k
vagonima!"
Milan iskoristio domainovu dobru volju:
"Ljubane, gle! Dolo nam je troje izbjeglica. Neka ostanu! Ionako nam nedostaje troje,
koji su morali u bolnicu."
"Kad je vama pravo, i meni je!", kliknu Ljuban i pone se raspremati. I u asu kad htjede
prigledati u bolnicu, otvore se vrata na vagonu i uleti neko pisamce u vagon. Povei je to
papiri, i na njemu pie:
Zadruzi Ljubanovac
Molim vas, primite me natrag. ao mi je to sam se
odijelila od vas.
Draga.
Ustanovie zadrugari da joj je kondukter morao pozajmiti olovku i papir.
Ree Ljuban:
"Da. Opazio sam i ja da kondukter ali izbjeglice."
To je potvrdilo i ovo troje to dooe. Kondukter dolazi da tjei izbjeglice. Upuuje ih
kako da se vrate u zadrugu. Jedini jo Pero prkosi. Kondukter njega ne voli i stalno ga
nagovara sa "saperlot". Nasmijala se zadruga tome i otpisala je na istom papiru s druge
strane:
Izbjeglice Drago!
Ostani ti tamo gdje jesi! Pero i Draga ne trebaju nas, ne trebamo ni mi njih.
Zadruga Ljubanovac.
Zamisli se Ljuban i ree;
"Da se nismo prenaglili? Nismo li uinili neto nelijepo?"
Pisamce odnese jedan djeak zadrugar. No nije mogao odoljeti srcu. Nije mu bilo dosta
da samo zaviri, nego ue u vagon.
Troje ih je jo tamo. Draga lei na klupi. Jedan djeak trkara po vagonu gladan i
ozebao. Pero se zgurio u tamni kut i razmilja. Kuje li osvetu? Smilja li molbu za
izmirenje? Ne moe mu se proitati s lica.
Onaj mali to trkarae vagonom uhvati zadrugara za ruku:
"Dobro da si doao! Reci Ljubanu da e Draga umrijeti! Ima veliku vruicu. Da imamo
toplomjer, pokazivao bi sigurno etrdeset stupnjeva."
Zadrugar ne ree ni rijei, ve se trgnu i otra u zadrugu.
"Ljubane!", stade zadahtano priati, "Draga je jako bolesna! Umrijet e!"
Skoi na te rijei Ljuban kao uboden i jurne u vagon izbjeglica. Kad spazi zgurenu Dragu
na klupi, ne ree ni rijei, nego je pograbi ispod vrata i ispod koljena. Plae Draga, a
Ljuban nosi teret. Laktom otvara Vrata, a zatvara ih nogom. Ponese djevojicu kroz
vagon zadruge i odnese je u drugi razred. Nagrnulo za njima mnogo djece. Donesoe joj
naranu. Prima ona i poudno sie sok. Dotle je Ljuban i djevojice zatrpavaju
kaputima.

Onda dvije djevojice ostadoe uz nju, i sve tri plakahu:

"Kada emo kui?! Hoemo li noas stii kui?"
Ljuban se vrati u zadrugu. Na njega je red da se obue i da ide sa svojom petoricom na
posao.
Studen u vagonu bila je ve tolika da ni kanta nije pomagala nita. Mnoge djevojice
otidoe u bolnicu. Tamo sve po tri zajedao legoe na kanapeje da se ugriju, jer ih je
hvatala drhtavica, i ne mogahu na rad. Radnika je bilo sve manje i manje. Ostadoe
samo djeaci.
Ali to je to? Ovaj put Ljuban sa svojom smjenom neto suvie izostaje? Nema ga, te
nema. Da im se nije to dogodilo?
Najednom ledenu no proree fiuk stroja. Svi u vagonu protrnue. Odmah zatim banu
Ljuban na vrata sa svojom smjenom. Viknu:
"Zadrugo! estitam! Svreno! Sluajte! Pssst!"
Ni dah se nije uo unutra. Vani zapita stroj: -, -, -! Brum!!! Udarac u vagone!
Popadae neki aci na pod, a jedan malo te ne sjede u kantu sa arom.
"Aha!" dahnue izmueni mali putnici. I odjednom zau se ispod gvozdenih cijevi neki
um grij, grij, grij Puzi topla para.
"Juhaj!!!" vrisnue aci. Grle se. Skau. Jure vagonom. Preskakuju jedan preko drugog.
I zapjevae. Kao da su bili mrtvi, pa su napokon nanovo oivjeli.
Otvaraju se vrata. Ulazi kondukter. Pjeva i on s njima. Ispod naoala na oi mu iskoie
dvije debele suze. Kad prestade pjesma, upita Ljuban:
"Koliko je sati, gospodine?
"Blizu deset."
"Izvolite s nama jesti. Sigurno ste ogladnjeli."
Branio se iz poetka kondukter, no onda pristane. Odnio je jela i ostalim eljezniarima.
Svi su zakasnili. Svi su gladni.
Razdijelie djeca jelo tako da im ostade jo jedan manji obrok. Odnesoe jela i u bolnicu
da ponude bolesnice. Tamo oivjee i ozdravie gotovo svi od toplote. Kao kad se
izlegu pilii iz jaja. Vratie se natrag u svoj vagon. Jedino ostadoe Duan i Draga.
Spavaju. Omamila Dragu toplota, pa zaspala. A Duan?! Pa taj i ne zna to se sve
dogaa! Njemu se sigurno ini da spava u svojoj postelji kod kue.
Zadruga slatko zamljackala. U toplom vagonu priaju. ale se i zabavljaju. Upravo oni
ne mogu vjerovati da su toliko sati radili i vlastitim rukama i nogama ieprkali kotae
stroja ispod snijega! Sve to kao da je bio ruan san. Usred jela zau se pred vratima
vagona jecanje i mrcanje. Zastao svima zalogaj u grlu.
Veli kondukter:
"To je jo onaj jedini gladni i ozebli mali piivac! Primite ga natrag! Svi e oni uvidjeti
da sami nita ne mogu! Za Peru ne molim! On je rav. S njim radite to vas je volja. On
je radio protiv zadruge."
Otvorie se vrata, a pred njima uro. Uvukoe ga. Dadoe mu jesti. Plae on i jede. Sladi
suzama batak od guske. Kad se najeo, presretan nije mogao vjerovati da se nalazi tu,
usred zadruge. Zavukao se u topli kut i zaspao sit i omamljen toplinom.
Neka vani sada puca drvlje i kamenje! Vagonom struji divna toplota. Kao da su to blage i
meke majine ruke, pa te ovijaju u zagrljaj. Poslije muke i napora, kako je slatko
zamiriti i zaspati!

Sve pozaspalo sjedei i leei. Ima ih na klupama, na podu i na policama za prtljagu.

Mrmljaju zadovoljno i proteu se. Neki priaju u snu.
"Ovaj se bori s Perom!", veli kondukter Ljubanu. Neki se esto prevru. Spavaju
nemirno. Uzrujani su i smrtno umorni od tekog posla, a leaj im je tvrda daska.
Prevrui se, udaraju druge oko sebe: bum!! jedna ruka po tuem trbuhu! Bum!!
druga ruka po nosu neijem.
Ali nitko ne mari za to. San je tvrd i sladak. Nemogue je otvoriti slijepljene oi!
Klimaju glave i rue se lijevo, desno, naprijed i natrag. Hrkanje i uzdasi slatki sa svih
strana. Lica im upaljena gore jakim crvenilom.
Ljuban je dugo razgovarao s kondukterom. Onda smalaksa. San ga je hvatao. Kapci mu
se zatvarahu.
"Vidim tri konduktera mjesto vas! Toliko sam pospan! Oprostite... Ja to stalno zijevam,
a ne znam stavljam li ruku na usta."
"Mili djeae! Laku no!", ree kondukter i prui Ljubanu ruku. Ljuban je bio toliko
pospan da je jedva naao kondukterovu ruku pri rukovanju. Tek to kondukter izae,
Ljuban prostre zimski kaput na pod. Legne i za tren kao da potonu u sladak san duboko
dolje ispod vagona, snijega, i dublje, gdje ne zna vie za se.
Vani ledena no. Stroj piti. Para krklja u toplim cijevima.

LJUBAN I PERO
Kad je zadruga utonula u prvi, najtei i najdublji san, vrata se od vagona tiho i polako
otvorie, a iz tame zasjae u vagonu dva oka. Bilo je u tim oima zavisti, zlobe, lakomosti
i nemonog bijesa. Zato su tako udno sjale.
To su Perine oi. Velike su, i u strahu rairene jo jae. Ui otro sluaju, pa ti se ini da
jo vie stre. eir natuljio do uiju. Dugo gleda u vagon kroz napola otvorena vrata.
Plazi hladnoa do onih koji spavaju blizu vrata. Osjeaju u snu studen, pa se miu i stiu
jedan uz drugog.
Perine oi uzmaknu natrag u mraku. Boji se on da ga ne opaze.
Jo jedno kratko vrijeme ne uje nita drugo nego samo duboko disanje.
Onda je Pero naglo i na prstima koraknuo u vagon. Vrata je ostavio otvorena. Kao lopov
obilazi djecu i klupe. Kad god se koji zadrugar pomakne u snu, Peri od straha prestane
srce kucati. Skameni se na mjestu. Kad se sve smiri, on opet obilazi. Vidi se, trai neto
lakomim i gladnim pogledom.
"Ah..." jeknu prigueno. Opazi klupu s jelom. Mesa ima tu. Sira bijelog. Lijepih kolaa.
uti se hrpa narani.
Kad se trebalo dijeliti, Pero dodue nije htio da dade neto od svojega. "To je moje i
niije vie", mislio je pakosno. A sad, kad je sve svoje pojeo, zaboravio je da ovo nije
njegovo, da nije htio imati veze sa svima, da i on bude zadrugar, te da jede zajedniko
zadruno jelo.
Provue se vjeto kao zmija izmeu svojih drugova to leahu na podu. Pograbi jedan
batak i lagano ga poe vakati. Onda se u nekoj groznici sjeti da ne radi dobro. Treba to
prije odavle. Zgrabi bre-bolje svega ega se mogao doepati, pa trpa i trpa u depove.

Narane! Toliko narani! One ga sasvim zaslijepie! Raskopava njedra. Uzima jednu.
Dvije. Tri. Pet komada. I estu e!
No onda, ini mu se, predugo je tu, pa ima ve dosta svega. Naglo i u strahu nespretno
uhvati estu naranu. Ova se omakne i padne. I to padne upravo na glavu jednome
djeaku.
"Saperlot!", kripnu ovaj zubima i okrene se na drugu stranu. Gurne nogama druga do
sebe. Ovaj pone mrmljati i mljackati zubima kao malo dijete kad sie.
Uz ovog se i trei pomie. Cijeli red djece stane se vrpoljiti i smjetati u stari poloaj.
Srce Peri od straha skoi! ak u grlo! Davi ga! Oi stakleno zure. Da ga zadruga uhvati u
krai!? Da skoi sva na njega?! Zgnjeili bi ga kao crva!
Tako ukoen, prestajao je nekoliko minuta. Onda se opet otkravio i poao natrag u vagon.
Oprezno obilazi izmeu zadrugara, kao da lebdi u uzduhu. Sve u vagonu teko spava.
Pero slobodnije die i ne uri mu se ba tako.
Potrai oima Ljubana. Lei ovaj potrbuke u sredini vagona na podu. Stane Pero
nogom kraj Ljubanova uha. Pero je toliko bijesan na njega da bi mu najradije stao nogom
na uho kad se ne bi bojao da e cijelu zadrugu dii protiv sebe.
Zato odlui koraknuti dalje. U tom asu zgrabie dvije ruke Perinu desnu nogu. Nokti se
zabie kao avli. Ljuban to dri Peru, kao da je prirastao za nj, i stenje:
"Lopove jedan! Nesreo!!"
Pero u groznom oaju trza nogom. Ljuban se die i oslanja na Peru. Kad to ovaj vidje, to
je jae mogao udari lijevom nogom Ljubana u rebra.
"Joj!!!" zastenja Ljuban i smota se u klupko na pod. No samo za tren. Zaboravlja na bol.
Skoi i jurnu za Perom. Ovaj nije mogao biti daleko: jedan, dva, tri! Ljuban je u vagonu
izbjeglica!
Tuk!! uju se vrata. Pero pobjee. Na podu jedna narana. Ljuban juri dalje! Tuk! Tuk!
Pero mora da je ve u drugom vagonu.
Ljuban je u hodniku tog vagona. Otvara vrata i odmah ustukne natrag. Vagon nije
osvijetljen. Moda ga Pero eka iz zasjede. Kroz otvorena vrata priuava oi na
polutamu i na mjeseinu u vagonu, a onda naglo jurne kroz vagon. Tuk! Tuk! Tuk! Tuk!
etvera vrata udaraju. To je Pero ve u novom vagonu. Opet jednu naranu nae Ljuban
na podu.
Stane tu Ljuban u sredini vagona. Kuda e Pero sada? Ovo je zadnji vagon.
"Kukavice!! Ne ekaj iz zasjede! Doi ovamo u vagon! Ima irine dosta. Da se
ogledamo. Tu sam potpuno sam. Zadruga spava!..."
Topot nogu po snijegu. Ljuban skoi do prozora. Vidi: iskoio Pero iz vagona i tri
junom stranom po niskom snijegu gore prema stroju.
Iskoio i Ljuban za njim van u snijeg. I vidi: Pero je preao zadrugin vagon. Ne ide ni u
bolniki. Penje se u prvi osobni vagon.
Ljuban se kao munja brzo stvori kod prvog vagona.
Kljoc! Zatvori Pero vrata vagona. Smrtno blijed, ukoeno gleda Ljubana. Stoje oni jedan
uz drugoga. Dijele ih samo drvena vrata i debelo staklo. A na staklu? Usta uz usta, nos uz
nos! Oi uprte u oi. Diu duboko. Mjere se! Gledaju se.
Prene se Ljuban i pone zavaravati Peru kao da e toboe otrati naprijed, onda se kao
tigar baci na snijeg. Potrbuke plazi ispod vagona i kroz paru. Ve je na drugoj strani.
Evo ga na vratima donjeg dijela vagona! Tu je ve i Pero, s druge strane stakla, sav
zadihan, iza zakljuanih vrata.

"Bee!" pokae on iznutra svoj jezik. "ic!! Nee me! A ako me i dohvati, imam i no
uza se! Pa me onda tui uitelju koliko te volja!"
"Kukavice!", ruknu Ljuban. I prebaci se kao riba u snijeg. Padne do pasa. Jedan zamah,
dva, i ve je na vratima prednje strane vagona. Volja savlauje sve! Leti se preko snijega
kao u snu! Kao da i nema zapreka!
Pero ne dospje zakljuati prednja vrata. Zae Ljuban u vagon. Trai Peru. Nema ga.
Nije mogue da mu je ve pobjegao! Ha! Zahod je u sredini vagona. Jurne onamo.
Zaista! Zahod je zakljuan. Pero unutra uurbano die. uje se u no.
"Izai, kukavice!" zove ga Ljuban.
"Ne izlazim dok ne doe kondukter", veli Pero. "On me mora braniti. Pusti me na miru!
Tuit u te sutra mom ocu! On e ti svu kosu poupati!"
"T nemoj!", udi se Ljuban.
"On e te batinom premlatiti!"
"T ne govori!", udi se opet Ljuban. "O, kako me je ve unaprijed strah! Sluaj
Cvok... cvok... cvok... cvok... Sve mi zubi cvokou... Nego pustimo to. Radije da
razgovaramo o pametnijim stvarima. Kako je vama tu unutra, gospodine izbjeglice?! Vi
ste sada gazda Pero u zatvoru. U eliji samici. Pa takve izdajice i spadaju u ovako krasne
sobice..."
"Moj e tajo tebe biem i vilama po leima, i po glavi!", prijeti Pero iznutra.
"T to ne govorite!", podruguje se Ljuban. "Gospodine Pero! Da li vam je bjeei
ostalo togod ukradenog jela? Ova je sobica taman za takve ljude da im slui za gostinsku
sobu. Samo se ne dajte smetati! Blagujte ukradeno! Bilo vam na zdravlje! A ja odoh u
vagon zadruge da spavam dalje! Mi i onako prije jutra odavde ne odlazimo... Odavde
emo odrediti drugove da kod vas, milostivi gospodine, dre strau."
I poe Ljuban prema donjim vratima i udari njima jako, a onda drugi put tie. Moglo je to
izgledati kao da se udaljio. No on je ipak ostao u vagonu! Dugo i dugo je tu prestajao i
ekao gotovo i ne diui. Osjealo se da Pero u zahodu isto tako napeto oslukuje. Njemu
je bila jedina briga da pobjegne do konduktera i da u njega zatrai zatitu. Poslije dueg
vremena sigurno je povjerovao da je Ljuban otiao. Otvori vrata. Izae i stupi u vagon.
Ogleda se unaokolo.
S jedne klupe skoi Ljuban. Vrisne Pero kao ranjena zvjerka i jurne natrag. Ne dospje u
zahod. Istra na prednja vrata. Ljuban mu je za petama! Bi! Ne bi! Fljos!! Skoi na
sjevernu stranu i upadne u najdeblji snijeg. Pone se koprcati, pa se jo jae zatrpa.
Nasmija se Ljuban. Ue u vagon. Otvori prozor i stoji nasuprot Peri. Veli mu:
"Kako vam je, gazda Pero?! Da vam je amac, pa da veslate?! Ili ne! Sada da imate kakve
vile ili bi! Da se sagne malo nie pa da potrai ispod snijega. Moda e nai kakav
kameni, pa da me kvrcne po glavi..."
Peri nije bilo do razgovora. Studen ga vani ubija. A jo k tome u snijegu do vrata.
Pokuava se izvui iz pandi snijega. Koprca se i koprca. Onda prestaje i gleda
izgubljeno kao zvjerka u klopci.
"Zima mi je!", progovori Pero. Zaplae.
"T ne cmizdri!", prigueno e mu Ljuban. "Nije jo sve izgubljeno! Izvui u te ja!"
Ue u hodnik vagona. Skine kaput i prsluk. Svee prsluk za rukav od kaputa i dobaci
jedan kraj Peri. Ljubanu nije bilo hladno... Sav se oznojio dok je dovukao utopljenika do
stepenica vagona. Pero ga udari nogom u lea. Htjede ga gurnuti u snijeg. Ali mu nije
uspjelo, jer se Ljuban vrsto drao za eljeznu ogradu. Hoe Pero opet pobjei, ali ga

Ljuban u tren oka pograbi za rukav, pa za ruku i za kaput, a onda ga epa za vrat i unese
u vagon. Toliko snage u njemu da ga nosi! Razjaren, Ljuban veli:
"Jedanput sam te ve imao u akama. Oprostio sam ti! No ti to nisi zasluio! Izdajica si i
zasjednik!"
"Pusti me! Moj e tajo tebe ubiti!" stenje Pero. Ljuban vitla njime vagonom i veli:
"Pustit u te slobodnog, pa da se onda ogledamo! Zbog tebe stalno nekakvo zlo! Ti sve
muti! Ti neslogu pravi! Sramota si ti!"
Sad ga Ljuban pusti iz svojih aka na slobodu. Ali odmah iri dlanove i Peru pljus! s
jedne strane. Pljus! s druge strane. Pljus! Pljus!
"Ljubane, Ljubaneee! Nemoj me vieee! Pusti meee! Neu vie nikadaaa! Samo me
pusti Ajooooj!! Mili moooooj Majo mojaaa! Ajojj jojoooj!!!"
Ljubanu se sve to zgadi. Drhtavim rukama obue prsluk i kaput i uputi se u vagon k
zadruzi. Koljena su mu klecala. Pero ostane na podu jecajui.
U vagonu zadrugari nita ne znaju i spavaju bez brige. Ljuban donese one narane to ih
je izgubio Pero i stavi ih na staro njihovo mjesto. Onda se prui po podu. Znao je da e
teko zaspati, jer se jako uzrujao. Laktom je podupro glavu i sjetio se uitelja. On je kao
njihov, kao drug. to li bi on rekao na sve to da je otkud vidio to se dogaalo!
Pokuao je zadrijemati.
Uto zauje korake. Bit e to Perini, jer su djeiji. Ulazi Pero musava lica i crvenih oiju
od plaa.
"Ljubane!", veli plaljivim glasom, "smijem li ostati tu s vama u vagonu?!"
"Pssst!!... Tie! Ovdje spavaju radnici!... Smije! Uzmi tamo s klupe jela! Jedi i onda lezi
pa spavaj!"
"Ti e se sigurno rugati meni u zadruzi, sramotiti me! Ti e njima sve pripovijedati!...
Rei e uitelju kad se vrati..." tuio se jo kroz jecaj Pero.
"Neu! Nikome ni rijei! Ti si, recimo, sam doao u zadrugu, i gotovo. Uvidio si da si
grijeio. Tako emo svakome rei... Pssst! A sad vie ne cmizdri. Jedi, a onda lezi."
Kad se Pero najeo, zaspao je na podu do Joze. Kao malo dijete poslije suza.
Ljuban nikako da zaspi. Stalno mu se nekakva briga mota po glavi, ali, onako uzrujan i
umoran, nikako pravo nije se mogao sjetiti to ga mori! Uto se zauju koraci. Bit e
kondukter. Ulazi i oprezno obilazi izmeu djece, sve na prstima. Ljuban mu se javi bez
rijei. Mahne rukom i osmjehne se. Kondukter pozdravi vojniki.
"Ne spava, domaine, mudra glavo?!", pita apui. Ljuban od umora nije mogao ni
rijei kazati. On samo zavrti glavom: ne, a onda rukom pokaza na Peru.
Razrogaio oi kondukter i prasnuo u smijeh,
"Pssst!", zamoli Ljuban stavi prsta na usta.
"Pardon! Pardon!... Kako je doao, molim lijepo, u zadrugu taj nevaljalac?"
"Saperlot! To je sjajno!... estitam, Ljubane! Ali sada i ti spavaj. Nadamo se da e za koji
as stii radnici drugim strojem. Oni e za kratko vrijeme osloboditi prugu od snijega.
Vi se ne brinite nita. Stroj ima dosta uglja i vode. Stii emo do Velikog Sela. A onda mi
ne moramo dalje. Glavno je da vas kui dovezemo!"
"Molim vas, koliko je sati?" upita Ljuban.
"Blizu je pono."
"Hvala."
Kad je kondukter izaao, sjeti se Ljuban to mu je to zadavalo veliku brigu. Bila je to
Draga! U kakvom je stanju njena bolest?!

Skoi kao uboden i potri u bolniki vagon da pogleda bolesnike.

Ovdje je ostala zadruga u snu. Peru je Ljuban izlijeio. On se smirio, pa se iri kao da je
iznajmio cijeli vagon samo za se. U snu baci ruku do usta Joinih. Jozo ima hunjavicu, pa
die na usta. U snu i nehotice turnu Pero aku Jozi u usta.
Prene se ovaj u strahu i stane trljati oi. Ogledava se. Ne moe se snai. Dugo treba da se
sjeti gdje su oni to. Onda pogleda svog najblieg. Ne vjeruje oima! Ta to je Pero! Budi
oprezno oko sebe djeake i djevojice. Dugo treba da ih probudi. uenju njihovom nije
bilo kraja. Kako je doao? Ne! Ne! Ne bi ga u tom sluaju Ljuban primio. Sam je on
morao doi!
Pokuae ga probuditi povlaei mu po licu konac. Ni pucanj topa ne bi ga mogao
probuditi!
Male je zadrugare ta novost obradovala, i oni poee razgovarati, smijuckati se i zbijati
ale, i vie im san nije dolazio na oi.

PONO
Onda opazie da Ljubana nema meu njima. Sjeti se Jozo da se domain sigurno nalazi u
bolnikom vagonu. Cijela zadruga udarila u iv razgovor. No Peru to ne smeta. Spava on
bez brige, spokojno, mirne savjesti.
Sjetili se zadrugari Duana. On spava u bolnikom vagonu bez brige cijelo vrijeme i ne
zna to su oni sve prepalili i uradili. aljivdija Jozo udario u ozbiljne ice. Veli:
"Neka kae tko to hoe, ali nama je svima ovako lijepo! Da nam dadu ovaj vlak, pa da
putujemo po svim krajevima! Oh, kroz gore, doline, uz mora! Juhaj!! Djeco! Kad se
sjetim naeg rastanka, teko mi je pri srcu!"
Naas su svi zautjeli i teko se zamislili, a onda se raspriali sve ivlje. Kazuju snove to
su ih sanjali. Lau i izmiljaju nadugako i nairoko. Smiju se. Dobacuju jedan drugom.
Izruguju se. Najprije djeaci bockaju djevojice. Pria Ivo:
"A znate li vi kako je Manda donijela u proli petak iznesak u kolu? Malo majuno
jaje. Kao vrapije. Pokazala je drugim djevojicama, a ove udarile u viku. ,Bacaj ga
preko krova! Ne valja takvo jaje nositi u kuu, jer e kokoi prestati nositi jaja!'"
"Trebao si rei da ga metne pod pazuh", javlja se Jozo.
"Zato?", pitaju drugi i smiju se.
"Tko takvo jaje grije pod pazuhom devet godina dana, izlei e iz njega vraga!"
Prasnula opet zadruga u smijeh. Onda Milan ustade i objavi svoj prijedlog priguenim
glasom:
"Djeaci! Djevojice! Ovaj Pero nije zasluio da danas s nama doe u Veliko Selo! ast
naem domainu, ali nije zasluio!"
"Da ga odvuemo u drugi vagon?" pitaju ovi.
"Ne, probudio bi se!"
"Nego to?!"
"Pokupimo sve stvari i preselimo se mi svi u vagon izbjeglica! Kad se probudi, to li e
se gadno razoarati!"
Nije ilo odmah lako, no za nekoliko minuta zadruga se potpuno smjestila u vagon
izbjeglica, i Pero je sam hrkao u svom vagonu.

Dotle je Ljuban u velikoj brizi. Boravi on u bolnikom vagonu kraj Drage. Ona lei, sva
crvena u licu, u nekakvom nezdravom snu i stalno govori:
"Gori!! Vode sipajte! Jo! Majko moja! Tuna sam ti i alosna."
Uzalud ju je Ljuban budio i dozivao k svijesti. Zato otra naprijed k stroju. Tamo u
potanskom vagonu nae konduktera:
"Dobro veer!"
"Izvolite junae!", skoi usluno kondukter.
"Poite sa mnom u vagon bolesnoj Dragi i savjetujte ta da radimo."
Zaas su obojica u vagonu. Stenje Draga i govori nerazumljive rijei.
"Ona je u velikoj vruici! Trebaju joj hladni oblozi. Ali gdje su nam? Tu treba itava
plahta! Trebalo bi je omotati oko prsa." Tako savjetuje kondukter.
U tren oka Ljuban je smislio. Svukao je kaput i prsluk. Skine koulju.
"Evo obloga!" Uzme kondukter koulju i smoi je vani u ledeni snijeg. Ljuban podie
Dragu rukama, a kondukter je omota hladnim oblogom, a povrh toga toplim Draginim
suhim rupcem.
Kad je Ljuban spustio Dragu na kanape, ona zadovoljno uzdahne, prestane bulazniti i
pone jae disati.
"Kroz kratko vrijeme treba oblog promijeniti. Moramo uvati jadno dijete!", toplo i
oinski veli kondukter. Ljubana neto stegne oko srca, i samo to mu suze ne poletjee na
oi, jer se sjetio maje i taje njezinog, kako je u brizi oekuju.
"Ozebla u vagonu izbjeglica", veli kondukter. "A ve je nahlaena i iz grada pola."
Ljubana spopane muka. Pone sebi u dui predbacivati da poneto krivice ima i na njemu.
Skoi naglo i potri kroz vagon u zadrugu. Kako li se zaudio kad je naao samog Peru!
A kad stie u drugi vagon, ree im prijekorno:
"Vi tu alu zbijate, a tamo Draga bolesna da ve ne zna za se!"
Htjedoe djevojice odmah u drugi vagon da je vide. Zaustavio ih Ljuban:
"Kamo ete?! I onako niste od koristi. Samo da vam je udo gledati... Nego neto
pametnije! Potrebne su nam koulje Dragi za obloge!"
Djeca se u prvi as zagledae ne razumijevajui. Svoje koulje da dadu? A ta e rei
kod kue?
Ali sve to iezne pred milju: Dragi je potrebno, da ozdravi. A kad im je Ljuban pokazao
svoja gola prsa, zaas se naslagala itava hrpa koulja.
Sad odredie nekoliko djevojica koje e biti uz Dragu i mijenjati joj esto obloge.
I jedva se malo smirie, iznenada otar zviduk potrese svu djecu u vagonu. Bio je to
novi i nepoznat zviduk. Iz grada je dolazio nov stroj i vukao jedan vagon. Iz njega
iskoilo najmanje deset radnika s lopatama. Odmah se primie posla, ali se sporo
odmicalo. Snijeg je bio suho zamrznut i rasipao se. Nije se dao odbacivati.
Ljuban se obukao toplo i izaao k radnicima.
Vani se nadvila gusta magla i povjeala inje okolo naokolo.
"Za koje vrijeme bi se moglo svriti?", pita on radnike.
"Za sat!", veli mu jedan preko srca. Ve je umoran od prekomjernog rada.
"To je predugo, a u vagonu e umrijeti jedna mala djevojica!", zabrinuto e Ljuban.
"E, derane, tu ti ja ne mogu pomoi. Radimo koliko nam snage doputaju. Trudimo se",
ree radnik.
"Tu nema pomoi", pomisli Ljuban i potrai opet konduktera u potanskom vagonu i
ispria mu da mu se ini kako oblozi Dragi ne pomau. Ona opet bulazni! "ta da

radimo? Tu samo lijenik moe pomoi!", ee uzrujano kondukter vagonom, a ee isto

tako Ljuban:
"Gospodine kondukteru! Kad bismo krenuli odavde, moete li vi voziti do Velikog Sela
najveom brzinom?"
"Vozit emo to je mogue brom!", veli kondukter. "Rei u strojovoi."
"O, to je dobro!", klie sretan Ljuban. "A ja sad idem da obuem zadrugu pa emo
rukama pomagati! Draga mora to prije lijeniku! Pssst! Ne zabranjujte nam nita!
Do vienja!"
Prolazi Ljuban kroz vagon u kome spava Pero. Ne budi ga. Zadruga ga doeka vesela:
"Hoemo li skoro biti otkopani?"
"Djeaci i djevojice! Moramo opet pomoi rukama da se snijeg odgre!", veli Ljuban i
mjeri ih odlunim pogledom.
Meu djecom nastane mrmljanje i nezadovoljstvo.
"Pa zato? Sad su doli radnici! Zar se nismo dosta naradili?"
"Ako Draga za jedan sat ne doe naem lijeniku, mogla bi umrijeti. Tu, u vagonu, bez
svoje mame!" Uzdrhtao je Ljubanu glas. Ne moe dalje govoriti. Okrene se stijeni.
Nasloni se i sakrije oi rukama. Vie Ljuban i ne treba govoriti! Mali se zadrugari odlue
u dvije smjene. Natrpae na se kapute da ih ne bi mogao ni raspoznati. Tako valjda
izgledaju mali Eskimi tamo daleko na sjeveru zemaljske kugle.
Kad su doli do snjenog nanosa, vikne Ljuban:
"Juhaj!!! Samo naglo! estoko!! Zagrij se! Udri! Udri!"
Leti snijeg na sve strane, i za nekoliko minuta oslobodie velik dio pruge, pa potrae
natrag. Nije potrajalo dugo, evo druge smjene. Udarie i ovi. Neki i zaplakae i pobjegoe
natrag. Ali desetoro ostaje u snijegu do iznemoglosti. Odbacuju snijeg ivim lopatama,
malim rukama. Onda pobjegoe u vagon.
Poslije nekog vremena fiuk stroja sprijeda. Fiuk odostrag. Pokuat e da vlak provedu
kroz tanji i krai snjeni nanos.
Ozebli aii griju se u vagonu i napregnuto oslukuju. Trgne prednji stroj, pa stane!
Gurne stranji u vlak, pa stane. Viu eljezniari, galame radnici. Fiuk prvog, fiuk
drugog stroja. Drn! Drn! Drn! Drn!
Pomiu se naprijed samo nekoliko centimetara. Jedva se i opaa.
Ulazi u vagon Ljuban sav blijed. Od velikog nestrpljenja i straha lomi prste.
"to je, Ljubane?"
"Strah me je za Dragu! Sad opet nepomino miruje!"
"Meu li joj djevojice obloge?"
"Nije vie potrebno! Ona je hladna!" muca Ljuban.
"Hladna?" Jeza proe kroz zadrugu.
"T ta vi opet mislite!", ispravlja Ljuban.
"Ma ne znam nita, ni ja ni kondukter. Samo da to prije stignemo kui!"
Fiuk stroja! Drugi se odziva. Vani jo jaa galama.
Prvi stroj potegnu jae. Drugi odostrag jae gurne!
Drrrrrn! Drrrrrn! Drn!
"to je to?"
"Juhaj!!"
"Pazi, ne stajemo!"
"Pazi!!!"

"Idemo!!!"
Drn, drn, drn, drn, drn, trtata, trtata, trtata, trtata!!
Vlak pregazi nasip. Prolazi pokraj radnika. Ovi kliknue djeci na prozorima i skinue
eire. Veselju u vagonu ne bijae kraja! Grlila se djeca. Ljubila, igrala! Plesala! Valjala
se po podu! Pjevala! Urlala! Ma pravi urnebes!
Ostavi ih Ljuban i potri u bolniki vagon. Tamo sjedi kondukter uz Dragu i smijei se.
Draga isto tako. Gleda ona bistro i potpuno je pri svijesti. Veli tihim glasom:
"Ljubane, ja sam sada zadrugarka, zar ne?"
"Jesi! Kako da ne?!" muca Ljuban presretan, ali usta mu se skupljaju, a oi vlae. On se
okree i bjei na vrata. Onda u hodniku slatko zajeca na as. Tako mu je bilo ve jednom
kad mu je mali brat ozdravio poslije teke bolesti. Obilazi mali domain tuno i
zamiljeno vagonima.
Vlak je jurio kroz maglu kao pobjesnio. Misli Ljuban:
A sada? Sada? Kad je Draga zdrava, kad se svi poslije svih pretrpjelih muka sretno
vraaju kui? Zar ve? Ta zar ne bi bilo ljepe dugo, dugo putovati svijetom u tim dragim
kuama na kotaima? U daleke nepoznate krajeve! Ali ovom brzinom vlak e uskoro stii
u Veliko Selo. Ovi e vagoni ostati prazni i dalje putovati svijetom bez njih. A oni, sretni
putnici, vratit e se u svoje kue, bogatije ili siromanije, razlikovat e se opet, bit e opet
nesuglasica i svaa!
Zamiljen, Ljuban je uao u zadruni vagon.
"to je? Kako je Dragi sada?", graknue djeca.
"Sasvim je dobro", veli Ljuban zamiljeno.
"Pa to si onda spustio nos! Evo nas kod kue za kratko vrijeme!"
"Zato mi upravo i jest ao", veli Ljuban s tekim uzdahom.
"A zar nam ipak nije bilo lijepo ovdje u ovim malim kuicama to su tople i svijetle, a ne
miruju, nego lete, lete? Bili smo jednaki, bili smo sloni, ak su se i nai protivnici poslije
pridruili!"
Bocnuo ih je Ljuban sve u srce, i na trenutak svi osjetie alost zbog rastanka, pa se
snudie.
No upravo u taj as doe kondukter. Veli:
"Mila djeco, na noge! Evo nas za koju minutu u Velikom Selu! Kupite stvari! Ovdje su
koulje iz bolnikog vagona."
Porukuje se kondukter sa svima, a s Ljubanom se nije mogao rastati. Suze mu kapahu na
naoale. Dugo, dugo je tresao Ljubanu ruku, a onda ga naglo privukao k sebi i vrsto ga
zagrlio. Polovina djevojica je zaplakala.
Prekine taj prizor Milan:
"A to e biti s Perom?"
"Pustimo ga neka spava do Velikog Sela!" Zamolie konduktera da ga tamo probudi.
Tako su odluili zadrugari.
"Kako e Draga?"
"Ja u se za nju pobrinuti!" veli kondukter. "Vlak nee otii prije nego to se svi u redu
ne iskrcaju."
"A Duan?"
"Isto tako. I o njemu ja vodim brigu."
I tako, dok su se spremali i opratali, dojuri vlak na stanicu Velikog Sela. Stanica je puna
ljudstva kao za proenja. Cikte matere. Zovu oevi. Utrae u vagon k djeci. Tu unutra

nastane guva. Svaki svoje dijete potee, grli, umata i nosi na rukama iz vagona. Svaki
svoje ogleda, pipa da li je ivo i zdravo. Trza ga izmeu ostale djece. Svoje grabe, a za
druge ne haju!
I gospoa uiteljica je ovdje. Djeca joj, zabrinutoj, kazuju sve.
Smjetaju roditelji djecu pred stanicom u kola, u saonice, neke ljepe, neke runije. Neki
pogureni oevi nose u naruju dijete kao dragocjen sveanj. Ru ozebli konji, jer dugo
ekaju. Zveckaju praporci na saonicama.
Najljepe saonice sa najvatrenijim konjima jo stoje prazne. Tri Perin otac oajan du
vlaka i vie: "Pero! Dijete! Gdje si?!"
Zove ga kondukter u vagon. Pokazuje mu sina na podu kako slatko spava. Veli
kondukter:
"Prilino vam je nevaljalo dijete! Nije htio s drugom djecom u slogu, u isti vagon. On je
morao biti neto posebno!"
Razljuti se otac. Pone ga tresti. Jedva se Pero probudio!
Kad se osvijestio, opazio je da je u vagonu s ocem.
"Gdje su drugi zadrugari?", pita Pero zabrinut.
"Pa ti si se odijelio od njih, oni su u drugom vagonu", veli otac i trese ga.
"T nije mogue!" veli Pero. "Ja sam s njima zajedno putovao!"
"Vidim! Vidim! Tu te naoh samog!"
Zastidje se pred ocem Pero i nije mogao vie ni rjece prozboriti, ve sputene glave
izae iz vagona ne razumijevajui nita.
Kondukter probudi i Duana. Dugo je malom pospancu trebalo dok mu se oi razbistrie.
Bunio se to ga bude. Ree njegovoj materi kondukter:
"Evo vam lakeg bolesnika! Ovaj je najsretnije proao. Spava cijelu no bez brige!"
Ne razumije Duan nita! Samo zna da je gladan. Kakve su to brige trebale biti? Dolo se
lijepo kui spavajui u toplom vagonu. Pa jo k tome na kanapeu u drugom razredu!
Oko Drage se najvie uzvrtjee. Doao je njen otac. Kondukter ga uputi da je svu omota.
Preko usta treba joj staviti topli rubac kako bi udisala topao uzdah. Otac uze ker na
lijevu ruku, a desnu prui kondukteru.
"Hvala vam na brizi!", ree Dragin otac.
"Moram vam rei, prijatelju, da vie imate zahvaliti malom Ljubanu. Taj se djeak za
sve njih brinuo kao otac! Radi vae keri je nagovorio sve da rukama odgru snijeg, samo
da ona stigne to prije kui. Sloio on sve njih u zadrugu. U jednu zajednicu!... Recite
vaem uitelju da mu preporuujem neka me, kad ozdravi, potrai. Mene, konduktera
Lazia. Pripovijedat u mu kakvo su mu udo ostvarili aci zadrugari. I jo neto! Da
pripazi na toga malog Ljubana! To je udo od djeteta. Stari bi se u njega mogli ugledati.
Treba ga othraniti. uda e stvarati jo vea!"
Slua seljak, a slua i Draga na ruci. Onda se ona pobrinu:
"Tajo, a gdje je Ljuban?"
"Da!" trgne se otac. "Moramo i njega povesti. Perin je otac jedini s Jabukovca doao na
saonicama, pa moramo svi s njime. Ljubanov otac nije doao. Ne moe. eka da mu se
krava oteli."
Oprosti se ovo dvoje od konduktera.
Vie stanicom Dragin otac:
"Ljubane! Pero! Ljubane! Pero!"
Odazva se Perin otac. On ve sjedi sa sinom na saonicama. No Ljubana nema.

Zabrinuo se seljak, jer je obeao Ljubanovu ocu da e ga dovesti kui na Jabukovac.

Ostavi Dragu toplo zamotanu u saonicama i vie meu kolima i saonicama:
"Ljubane! Dijete! Oj, Ljubane!!"
Pita djecu i njihove roditelje u drugim kolima, no oni ne znaju. Tko bi za koga znao u
tom meteu?
"Pa gdje je Ljuban? Gdje je? Ne znate?" Eno ga u vlaku. Objesio zamiljen svoju torbu
preko lea i luta vagonima. Ne moe se odijeliti od njih. Stroj sprijeda zvizne. Vlak
krene.
"Zbogom, kue! Zbogom, vagoni! Zbogom, zadrugo!!", vrite djeca sa stanice!
Strojovoa i svi drugi eljezniari dovikuju djeci:
"Zbogom, djeco, sretno!"
Trgne se Ljuban u vlaku od sanjarenja. Otvori vrata. Jo jedan pogled kroz dugi prazni
zadruni vagon! Onda skoi u snijeg. Zabije se nosom u njega. Ali nita! Mekan je.
Ljuban se uspravi i gleda za osvijetljenim putujuim kuama. Nestaju u mraku.
"Ljubane!", uje sa stanice prestraen glas.
"Ohoj!" odazva se. Ispliva iz snijega i poe na stanicu.
Doeka ga Dragin otac. Ispituje ga gdje je zaostao, no mali je zamiljen i nita ne
odgovara. Na stanici su samo jedne saonice. Veli Perin otac:
"Hajdemo, ljudi! Oni svi ve otioe!"
"Otioe svi? Svaki na svoju stranu?", upita tunim glasom Ljuban. Uskoi lako u
saonice pa onda opet upita:
"A tko se to sve u ovim saonicama vozi?"
"Pero, Draga i ti!", veli Dragin otac.
"Tako?", zaudi se Ljuban. Sjedne na sjedalo uz Peru. Ogrli ga i prodrma. Onda zapita
Dragu:
"Jesi li iva?"
"iva i zdrava, domaine!" mrmlja Draga ispod rupca. "Budi bez brige!" Ljuban klikne:
"Odlino! Tri aka s Jabukovca prvi put zajedno!"
Saonice su jurile po snjenom drumu. Hladan uzduh silio je da se oi zaklope. U
saonicama svi zautjee. Ljubana je milo grijala enja da se zagrli s majkom i da svom
ozbiljnom ocu ispria sve dogaaje. No osim toga, to su saonice bjenje jurile kroz crnu
no, Ljuban je sve jae vidio zatvorenim oima ovo: njemu kao da je povjereno
najmanje deset vlakova. Svi su oni dugi s mnogo vagona. Stroj na golemim kotaima
puta paru, kao da e se od snage i radosti raspui. Ljudi bi govorili: "Sitnom djetetu dati
tolike vlakove, pa to je strana nepromiljenost!" Tu bi se pojavio kondukter Lazi. On bi
stao pred Ljubana, pozdravio kao vojnik i rekao: "Stojim, domaine, na raspoloenju." I
jo devet konduktera dolazi i oni se sporazumijevaju. Teretni vlakovi trebaju voziti
hranu, odjeu i drvo iz plodnih u gladne krajeve da ona djeca to ive u kamenu jedu
dobro kao i ona koja ive u itorodnim ravnicama. Osobni vlakovi trebaju voziti svu
slabunjavu, blijedu i boleljivu djecu na more i u gorske krajeve da promijene zrak i da
ozdrave. I tako, da to ne bude kao danas, kad to mogu samo ona djeca iji su roditelji
bogati, pa imaju mnogo novaca. Ljuban e paziti da se sva djeca izredaju. Da nijedno ne
ostane. Kako bi se moglo podnijeti da koje bude zaboravljeno i da gorko plae.
Strojevi bi zvidali. Kotai bi se strelovito okretali! Brzi vlakovi bi jurili kao pomamni
kroz snijeg i arko sunce! Ljuban bi prelazio iz jednog vlaka u drugi da vidi ide li sve u
redu. Vlakovi bi se i susretali i stranom brzinom jurili! Djeca bi pozdravljala iz vlakova

sretnim krikom i mahala bi rukama. Ljuban bi pazio naroito na vlak koji vozi
konduktera Lazia. Oni bi se dospjeli pozdraviti i tek malo porazgovoriti. Kondukter bi
rekao: "Domaine, mudra glavo! estitam! Mudro je smiljeno! Moj vlak vozi tri stotine
na more. Besplatni putnici. Ne buim karte... Haj! Haj! To je veselo! Treba samo da ih
pokrivam u vagonima da ne ozebu Sad svi spavaju"
Onda Ljuban osjea kako ga je kondukter Lazi ogrlio. Miluje ga i nagovara: "Domaine!
Ti si premoren! Lezi i ti ve jednom da spava"
Kad su saonice stigle pred Ljubanovu kuu u Jabukovcu, Dragin otac je morao Ljubana
unijeti na rukama u kuu, ravno u toplu postelju. Mati se strahovito prestrai, no Dragin
otac stavi prst na usta i uutka je da ne jaue.
"Nije mu nita, susjedo! Deko vam je strano premoren, pa zaspao u saonicama.
Prodrmao sam ga, no ne koristi. Taj e spavati do sutra u podne."

BILJEKA O PISCU
Mato Lavrak je roen u Velikom Grevcu kraj Bjelovara 8. 3. 1899. godine, a umno u
Zagrebu 13. 3. 1974. godine.
Uitelj po struci, Lovmak je najvea dio ivota proveo uiteljiujui u provinciji i
Zagrebu. Autor je brojnih proznih djela za djecu, a poznat je i prevoen i izvan naih
granica.
Objavio je sljedea djela: "Slatki potok", Zagreb 1930; "Djeca Velikog Sela" ("Vlak u
snijegu"), Beograd 1933; "Druba Pere Kvrice", Zagreb 1933; "Divlji djeak", Zagreb
1934; "Neprijatelj broj l", Beograd 1938; "Doka Bedakovi", Zagreb 1938; "Francek,
drugi, hrabri", Zagreb 1938; "Micek, Mucek i dedek", Zagreb 1939; "Anka
Brazilijanka", Zagreb 1939; "Sretna zemlja", Novi Sad 1940; "Prijatelji", Beograd 1941;
"Dijamant u trbuhu", Zagreb 1951; "Nai djeaci", Beograd 1954; "Djeak konzul",
Sarajevo 1954; "Prozor do vrta", Sarajevo 1955; "Tri dana ivota", Zagreb 1957;
"Devetorica hrabrih", Zagreb 1958; "Iskrica", Beograd 1959; "Dobra oluja", Beograd
1959; "Zeleni otok", Zagreb 1961; "Putovanje od 35 koraka", Zagreb 1963; "Slamnati
krovovi", Zagreb 1963; "Katiev dom", Sarajevo 1964; "Andrija Jug i svijet danas",
Zagreb 1967. i "Gimnazijalac", Zagreb 1968.
Z. Turjaanin