Nona slutnja

( Nihad Krupi )
"RAM ZA MOJU SLIKU"
Kratke price i Novinske kolumne Nihada Krupia
Ljeto 1942
Sa brda oko Oraca ve danima su odjekivali pojedinani pucnji uznemiravajui
itelje ovog malog mjesta smjetenog nedaleko od izvora Une u Martin-Brodu.
Uz usko rijeno korito se formirao zeleni pojas njiva,vonjaka i travnjaka
stvorivi plodno obradivo tlo u pravcu Kulen-Vakufa, Klise, Oraca do ukova
gdje se kotlina zavravala a Una skretala lijevo prema Ripu i putu BihaBosanski Petrovac.
Taj prirodan usijek izmeu dvije planine, dug nekih dvadesetak kilometara,bio je
i najkrai put mnogih hodoasnika i vojski da preu iz Bosne u Liku,izbjegavajui penjanje na
Ljuto, dominantni vrh itave bihake i petrovake kotline. Putnici-namjernici su bili oarani
ljepotom ovog kraja a vrijedni domaini su uporedo sa obradom zemlje godinama natjeravani da
budu spremni na odbranu imanja od estih i podmuklih napada Srba koji su nastanjivali okolne
visove. Jo od vremena najuvenijeg oraanina Tale Lianina mjeavina krvi i pepela se stapala u
bogastvu zelene unske ploe koja je bila isuvie primamljiva za srpske seljake da je zloinom
preotmu, a za domae da je pravom vlasnitva zadre. I kao u drugim dijelovima Bosne, nije se
moglo sastaviti desetak godina uivanja u mirnom ivotu a da ovo stanovnitvo bilo izloeno
pokuaju da ga se protjera sa ovih prostora.
Drugi Svjetski Rat je uao u svoju drugu godinu.esta pucnjava iz dana u dan je pojaavala sumnju
meu ovdanjim muslimanima da se i ovaj rat nee zavriti bez napada etnikih hordi na njihove
kue i imanja. Njemci su rijetko navraali u Oraac. Uglavnom su se zadravali u Bihau. Dolazak
okupacije na ove prostore je ponovo pretvorio kraj u nesigurno i opasno podruje te svakako
idealne uslove za srpsku hajduiju i odmetnitvo.Za njih su se imperije mogle mijenjati ali meta
napada je uvijek bila lokalno muslimansko stanovnitvo.
Familija Vojia, jedna od najveih u selu, je imala presudnu ulogu u razvoju oraake
zajednice.Zbog posjedovanja veih parcela zemlje, ume i slonosti bila je potovana meu ostalim
oraanima. Kua jednih od Vojia, Fejze, se nalazila blizu seoske esme a ispod makadamskog
puta Biha-Oraac, na zapadnoj strani kotline,sa ije avlije se kao na dlanu mogao vidjeti svaki
djeli kotline. Fejzo je uz svoj domainski posao bio strastveni zaljubljenik lova, ume i dobrih
lovakih pasa. To ga je inilo najobavjetajnijim ovjekom u selu. Nasljedivi ljubav prema lovu od
svog oca, instinktom iskusnog lovca ponovo je osjetio miris baruta, krvi, palea a da mu ni zadnje
rane iz djetinjstva nisu dobrano zacijelile.
Ie: zovnu Fejzo enu,: Ovo ne mirie na dobro. Neki dan sam u umarku blizu Medenog Polja
vidio silne tragove opanaka koje nose Srbi iz Bravskog.Izgleda da se ponovo pripremaju da nas
napadnu.Zavri obraanje zamotavajui nervozno cigaru.
Eh dragi Fejzo uzdahno Aie,uvijek sebi umilja neku borbu i napad.
Na ove njene rijei skoi Fejzo kao oparen i zagrmi: Eto kada enturai neto ozbiljno kae.to
je za nju,ama kome ja to priam! Kupi djecu i u kuu. Kada vam dopustim izaete napolje!.
Problijedi Ia znajui narav svog Fejze koji je bio teak, ljut, prgav, ali isto tako pravedan i zatitniki
prema djeci kojih su ve sedmoro imali a ekajui uskoro osmo. Zbog te njegove naravi oraani su
znali rei Ni psa mu mrko nemoj pogledati.
Hajmo djeco u kuu, pozva Ie, I onako je dan pri kraju, treba sutra sijeno pokupiti! Hafa,

Fatima, Vahida, Melea, Maza, Ibrahim i mali Beir se skupie na brzinu i uz sitno negodovanje
uoe posluno u kuu. Sva djeca osim Beira su bila poodrasla te im nije bilo pravo da propuste
jo jednu no pored oblinje seoske esme, gdje se omladina okupljala, aikovala i dobro
zabavljala. Zatvarajui vrata za djecom,Aie jo jednom pogleda svog Fejzu znajui da je mnogo
zabrinut im je svoju galamu ovako brzo prekinuo.
Moj Fejzo,dao Bog,da ne bude opet belaja, apnu tiho, onako za sebe.
unu Fejzo na kraju avlije, kako je to znao esto raditi,izvadi kesu sa duhanom i poe motati jo
jednu cigaru iako ni predhodnu nije popuio do kraja.Ispod njega pukla kotlina u svom najveem
sjaju.Miris trave se pomijeao sa laganim povjetarcem nosei svjeinu hladne unske vode. Vonjaci
rodili kao nikad, grane pucaju pod teinom krupnih plodova.Harmoniju spoja livada,planina,rijeke i
vonjaka slavili su jedino cvrci uobiajnom predakamskom pjesmom.
Boe dragi, pomisli Fejzo, podlaci su podlaci su izgleda ponovo nakanili unititi sve ovu
blagodat.Samo poganom insanu moe biti drai jauk,pla i smrtni hroptac od ove pjesme cvraka
sa mojih njiva.Okrenu se,pogleda oblinje brdo i onako sebi u bradu: Pogani jedni, da vam se na
dlanu dadne ova divota vi bi je unitili sami izmeu sebe.Znam da sada virite iza busija sakriveni i
da ete veeras napasti.Oca ste mi ubili,ali mene i moje neete.
Prvi sumrak je poeo da obavija seoska domainstva,probudivi izgleda jedino kura mnogobrojnim
seoskim psima koji su uivali u gromoglasnom laveu. Prolo je tako pola noi u razmjeni sitnih i
krupnih pseih poruka, a u tmini avlije jo uvijek je bdio Fejzo, palei jednu za drugom te
povremeno dubokim povlaenjem dima osvjetljavajui zabrinuto lice. U glavi su mu se itavo
vrijeme vrzmali razni planovi vezani za sauvanje familije.Znao je da su etnici dobro naoruani i da
se ne mogu dugo braniti. Uz to oni su imali vis i bili u prednosti.itavu zadnju godinu upozoravao je
oraane na mogui napad,ali narod ko narod,ve se bio sprijateljio sa nekim branima i vjerovao
da je prolo vrijeme stranih etnikih pokolja.Tako je neshvaen,ostajao usamljen ali uvijek na
oprezu.Nikad mu nije manjkalo oruja, znali su to mnogi i nisu sa njim ulazili u zavadu. Bdio je
Fejzo dalje nervozno pogledavajui prema kui iz koje je dopirao zvuk zaspale eljadi.Duboko iza
ponoi,svjeina noi je uinila zrak vlanim i hladnim
Prvi zraci svijetlosti su se poeli promaljati iza dida Ljutoa kako su mu oraani tepali.Odjednom
uz prasak kotrljajueg kamena te polomljenih grana poee da se strmoglavljuju nizastranu
ogromne stijene prema oraakim kuama u nizini. Odjek razbijanja svega to se nalo na putu
tekog kamenja se ehom prenosio na susjednu stranu kotline tako da se nije znalo sa koje je strane
poelo obruavanje i napad.
Takva situacija iznenadi i Fejzu iako je tako neto i oekivao. Tre se ljutito nevjerujui podlosti
neprijatelja te procijedi kroz dogorjelu cigaru:
Krv vam vau poganu,znao sam da ete ujutru napasti! privue sebi karabin i pohita u kuu.
Otvorivi teka drvena vrata ugleda prestravljenu djecu u bunilu nasilno prekinutog sna. etnici
napadaju,spremaj se,idemo!:ree kratko.
Djeca pooe vriskati,od straha,sudarajui se u polumranoj sobi.
Mir,zagrmi Fejzo,da nikog nisam uo da pisne!
Zaudo sve se umiri,ak i mali Beir koji je bio izbezumljen u ovoj silnoj halabuki.
Djeco,doite ovamo:zovnu Aia iz susjedne sobe.Umirujui majin glas doe kao spas i djeca
potrae blie njoj. Iako u poodmakloj trudnoi Aie je spretno oblaila mlau djecu a starijima
podjeli po uzo sa najosnovnijim odjevnim predmetima iz kue.Zavrivi spremanje naredi im da
izau napolje.

U sobi ostae samo Fejzo i ona. Gledali su se bez rijei,ini se do u vjenost.

Teak i opor vazduh pun slutnje izmjeao se sa mirisom kue u momentima naputanja.itav
ivot,srea,ljubav,mjesto roenja njihove djece, stajalo je tu.Osjetie stranu bliskost sa kunim
ognjitem kao nikad prije.Shvatili su tek tada kako im je kua za srce prirasla ne razmiljajui o
tome nikada.ivjeli su ivot teaka,brzo i za druge,nikad za sebe:zadovoljavajui se trunicama
sree ne znajui da je ikad postojala do ovog trenutka.
Eh,.bilo nam je fino ovdje:uzdahnu Aia.
Jes, Boga mi" doda Fejzo.
Nasta gr,bez rijei, u ukoenim bonjakim grudima iju tugu naputanja rodnog ognjita ne moe
niko zamisliti i osjetiti vie od njih a vani.opet,po ko zna koji put, krvava zora svie nad
Oracom,mjestom tako slinom svim drugim u Bosni.
Hajmo Ie:prekinu utnju Fejzo:djeca ekaju,teak put je pred nama!.
Fejzo Voji se vratio na spaljeno ognjite 1949, nakon sedmogodinjeg muhaderluka u Todorovu,
malom mjestu blizu Cazina. U meuvremenu mu se rodilo jo dvoje djece koja su jedina preivjela
istu situaciju samo pedest godina kasnije.