Pesma je relativno kratka, sastoji se od 14 stihova, ima nepravilnu
strofinu strukturu, prva i peta strofa su najkrae i imaju 2 stiha, druga i etvrta strofa imaju 3 stiha, dok je sredinja, trea, strofa najdua i ima 4 stiha. Stihovi nisu izometrini, prvi su uvek krati, sa dva ili tri sloga u vidu upitnih rei. Napisana je kranjiskim idomom, to e postati osnova slovenakog jezika. Pesma je nastala pred kraj Preernove zrele romantiarske faze i predstavlja paradoks o poloaju pesnika u svetu stvarnosti. U pesmi se krije jedno od najbliih shvatanja romantizma - pesnik je usamljena figura. U prikazu pesnika, ima neeg prometejskog, on kao Prometej gordo podnosi trpljenje. U prvom planu je sudbina samog pesnika, i sve to se u pesmi deava, deava se u dui samog pesnika. Preern pesnika stavlja na pijedastal, velia se kult pesnika. U prvoj strofi stih "no koja tare duh" je alegorijsko kazivanje, gde je no fizika pojava, a fuh metaforina. Pesnik je onaj koji je moe razvedriti i razjasniti. No je deo simbolike koja je univerzalna. Ona je tamna, mitska, a on je u stanju da je odagna, to je njegov poziv i misija. Sredinja strofa daje tri vremenska plana: prolost, sadanjost i budunost. Koristi retorska pitanja, jer se on krije u naslovu. On je u stanju da otkloni ono to nas pritiska. Dva zavrna strofoida nam kazuju da pesniki poziv nije da prui utehu i lepe slike. Njegov poziv je ili pakao ili nebo, ali i oba zajedno. Bavi se onim to je bitno za samog oveka, on mora da se preda svom pozivu. U zavrnom dvostihu peva o poloaju i staleu pesnika, moderan pesnik trpi jer priziva i evocira lepotu i teinu ljudske egzistencije.