Bosansko- hrvatski krajiki konflikti, Galib ljivo, Nae teme, asopis za drutvena

pitanja, God. XXXIII, br. 7-8, Zagreb, 1989.

Galib ljivo u ovom radu pristupa problemu bosansko-hrvatskih krajikih sukoba
tako to daje komentare na pisanje Drage Roksandia. Kae kako je pitanje Vojne krajine
nedovoljno itraeno i da se tek u posljednjih nekoliko godina (op. a. ljivo je svoj rad objavio
1989) pojavilo nekoliko dobrih studija o Vojnoj krajini, u koje ljivo svakako ubraja studiju
Drage Roksandia Vojna Hrvatska- La Croatie militaire. 1
Bilo je vie povreda granice, naroito nakon Svitovskog mira 1791. godine i
razgranienja koje je potom izvreno 1797, tj. kad su Habsburgovci vratili Osmanlijama
Berbir (Bosanska Gradika) i Novi, ali su zadrali Cetingrad i Drenik-Grad. Roksandi
navodi da su Bosanci s pravom bili nezadovoljni takvim razgranienjem zato to su oekivali
da e granina linija biti poviena onako kako je bila ustanovljena prije poetka rata. Poto su
njihova oekivanja bila iznevjerena, bosanski Krajinici su izraavali svoje nezadovoljstvo
uestalim izgredima na granici upravo na spornom podruju.2
elju bosanskih krajinika da povrate cetingradski kraj u kome su dominirale tvrave
Drenik-Grad i Cetingrad, u cijeloj prvoj polovini XIX st. otjelovljivao je Hasanaga Beirevi
iz Pei. On je bio potinjen ostroakom kapetanu Muratbegu Beireviu, ali je kapetan
ustvari radio ono to je Hasanaga elio. 3
Red na granici je trebalo da odravaju kapetani (na podruju Bosanske krajine
bihaki i ostroaki kapetan), jer su oni i njihovi vojnici dobijali ulefu iz dravne hazne.
Meutim, kapetani su bili nasljedni, tako da je autoritet bosanskog valije bio mali, poto je
njegova sluba trajala godinu dana. Zato su najuistureniji ljudi u Bosanskom ejaletu u prvoj
etvrtini XIX. st. bili kapetani koji du drali odbranu itave zemlje, a najvei broj njih je bio
skoncentrisan u Bosanskoj krajini. Oni su bili svjesni da je odbrana najugroenije provincije
Osmanskog carstva u njihovim rukama, a istovremeno su branili i svoju postojbinu. Zbog toga
je Hasanaga vedrio i oblaio na granici. Valija je pozivao kapetane ne poslunost, a kapetani
su oklijevali u oekivanju da proe godina, da se valija promijeni i da onaj koji odlazi u
1 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 1.
2 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 1.
3 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 2.

Carigrad ponese i sve svoje naredbe i svu argivu- a onda je stanje ostajalo onakvo kakvo su
uspostavljali Hasanaga i njegovi istomiljenici.4
Bosanci su valije smatrali strancima, devletskim ljudima koji ostaju u Bosni samo
privremeno. esto su to bili pravi Turci, Anadolci, a poznata je bila netrepeljivost bosanskih
muslimana prema Turcima. Bosanski muslimani prave razliku izmeu sebe i Turaka iz
Anadolije, koje smatraju divljima i nekulturnima, pa ih pogrdno nazivaju turkue, nisu
usvojili njihove obiaje, iako su primili islam, a potcjenjivali su i turski jezik.5
Prva polovina XIX st. bila j zaista pozornica estih sukoba, upravo na podruju
Vojne Hrvatske, izmeu krajikog stanovnitva dvaju carstava, iako su izmeu njihovih
dvorova vladali prijateljski odnosi. Ti ukobi poeli su se otrije ispoljavati 1809. godine
napadom bosanskih krajinika na cetingradski kraj. Bosanski valija Ibrahim Halim.paa nije
pridavao znaaj tim sukobima na bosansko-htvatskoj granici. Francuski konzul u Travniku,
Pjer David je bio iznenaen to je bosanski valija dozvolio mogunost da francuska vojska u
ovim sukobima sama umiri bosanske kapetane, smatrajui ak da bi to bilo vrlo dobro i da
ne bi poremetilo dobrosusjedske odnose dvaju zemalja. (OVDJE SE VIDI KAKO SU
BOSANSKI KRAJINICI OD POKRAJINSKE I CENTRALNE VLASTI PREPUTENI
SAMI SEBI). Meutim, dogaaji na Kordunu su se odvijali onako kakav je bio trenutan
odnos snaga, a ne inaugurisana politika susjednih drava. Zato i ne treba uditi to su u
Carigradu, Beu i Parizu, ovaj sukob gledali drugaije nego na granici i umanjivali njegov
znaaj. Nemsa sumnje da su ljudi na granici, gdje je ivot na obje strane bio organizovan na
vojniki nain, bili vjeti oruju. O tome svjedoi i ocjena kapetana Mamule koji za bosanske
Krajinike kae da su najsraniji Turci, dobri strijelci i smioni konjanici.6
Bosanskim vlastima, pa i muslimanskom stanovnitvu je bilo stalo do dobrih odnosa
s Francuzima. Meutim ono koji su pruali otpor nisu raunali na podrku cijele
muslimanske Bosne. Bosanski ejalet je u ovim nemirnim vremenima bio u znaku velike
podijeljenosti, nereda i anarhije, ega se zemlja nije oslobodila sve dok su u njoj postojale

ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 2.

5 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 3.

6 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 4.

uredbe i stalei.7 To ne znai da bosanski krajinici nisu povremeno dobijali pomo iz okolnih
krajeva. Tako je npr. major Mareti zabiljeio da su Sulejman-paa i kapetani Banja Luke,
Berbira i Dervente dobili valijinu naredbu 19. aprila 1810. godine da odu u cetinski kraj i da
posreduju u smirivanju Francuza i Osmanlija, a Husein-beg Beirevi iz Ostroca histno je
uputio slugu gradaakom kapetanu zbog nemira oko Cetina i zatraio da mu na austrijskom
podruju uputi nekoliko eta u pomo.8 (ODNOS KRAJINIKA I POKRAJINSKIH
VLASTI)
ljivo prenosi Roksandieve navode o tome da su bosanski Krajinici branili svoj
svijet, da nisu bili zaslijepljeni barbari kakvima su ih doivljavale francuske vojne vlasti, o
emu svjedoi njihovo ponaanje u kordonskom ratuu proljee 1809. godine. Naime, kad su
zauzeli zemljite na koje su polagali pravo, oni su zaustavili svoje ete, iako su ih Francuzi
nagovarali da nastave prodor u Hrvatsku, jer je to njima bila prijeko potrebno u ogorenim
borbama koje su vodili protiv habsburke vojske. 9

7 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 5.

8 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 6.
9 ljivo, Bosansko-hrvatski krajiki konflikti, 6.