Nedad Ibrahimovi

ULJEZ U KUI, ILI GOST?

(ili fenomeni entropijskog u naraciji)
Imanentni sistem struktura
nije n a sistem,
nego nj i h o v sistem.
S. Lasi
A) Povijest
0.
Iz vrtoglavih dubina u koje je zaranjala misao autora tradicionalnog naracijskog opredjeljenja, a koje je
dubine tako zduno napadao Robb-Grillet, naracijski su prostori danas evoluirali u plohu vodene povri.
Palimpsestno je upisivanje zamijenjeno pisanjem po vodi. Jedna ve zastarjela koncepcija ponovno se
budi pozitivistiko zrcaljenje stvaraoevog lika. Suvremeni autor ispisuje po odrazu vlastitog ja kao
ovjek koji se poduhvaa zadae da opie svijet. S godinama napuuje prostor slikama pokrajina,
kraljevstava, planina, zaljeva, brodova, otoka, riba, soba, orua, zvijezda, konja i ljudi. Malo prije
negoli umre, otkriva da taj strpljivo izraeni labirint od crta rie sliku njegova lica.1
Iznad i ispod vodene povri dva su bia po malo umorna i posustala, zagledana jedno u drugo. Po neki
anakronini potez, isprovociran s jedne ili s druge strane, zamreka povrinu medija da bi se sve potom
ubrzo, rezignantno smirilo. Dobra, stara vremena djetinjstva i vjere bespovratno su prola. Veronikina
marama na kojoj je nekada mogao ostati lik Isusov, nakon to bi on obrisao znoj, muku i krv, danas bi
ostala potpuno suha.
1.
Osobena zavodljivost Tolstojevog pisma u Ani Karenjinoj posljedica je, izmeu ostalog, i naporednosti
dvaju naelno nespojivih narativnih diskursa: detaljizirajueg, pozitivistiko-realistikog, koji se ni u
emu bitnom ne razlikuje od Gogoljevog ili Balzakovog, i jednog novog, drugaijeg pisma koje citira
struju svijesti junakinje.
Sklanjajui se od konvencionalnosti, grof je posegnuo za iracionalnim i subverzivnim pismom koje e od
tada sluiti kao znak nesaznajnog, neshvatljivog, transcedentnog i demonskog, ukratko unutranjeg.
(Ponor koji se tako ukazao kroz otvore novog pisma Tolstoj je gledao da oaluje nekim prividno vrstim
narativnim cementom. Za to mu je posluila priica-sliica o ovjeku s bradom koji kuje eljezo u
Aninim snovima i koji se pojavljuje u Aninoj javi onog momenta kada se njeni snovi probiju u njenu
stvarnost. To je trenutak njenog ludila, tj. njene snrti.)
1.1.
Ureenju entropijskih prostora nesvjesnog Freud je pristupio prethodno iitavi i Tolstoja. Gonjen istim
interesom za karakter i psihiko, on se uglavnom priklonio optem scijentizmu devetnaestog stoljea. Do
tada vjeto zaobilaeni, prostori entropijskog koji e kasnije probuktati preko avangardnih poetika, s
Freudom su posljednji put bili racionalizirani.

Borges, J.L.: Sabrana djela, Zagreb 1985; 1952-1969, str. 86

2.
Koncept osnovne narativne strukture2 segmentirao se kroz povijest u represirajui sustav unutar kojega
postoji konzekventno sprovedena podjela nadletava, prava i moi:
a) Junak akter je sna kojeg ne moe biti svjestan; Freudovo nesvjesno;
b) Pripovjeda vlasnik je oslobaajue perspektive za nivo Junaka i prvotni organizator sna; ovdje se
deava penetracija racionalnog i to je Freudovo predsvjesno;
c) Autor on je prvotni vlasnik i drugotni organizator sna; on vidi manifestni sadraj sna i deklarira se
kao ego;
d) italac drugotni je vlasnik sna i tuma koji Autoru ne vjeruje ba sve na rije dok je i sam uljez u
naraciji koji (uljez) as vara nju, as Stvarnost; i Janus je i bie to objedinjuje, Hermes, dakle.
3.
Utemeljujui trojstvo lirinost epinost dramatinost u Cassirerovu filozofiju jezika Staiger veli da
u lirskom bivstvovanju jo ne postoji odstojanje izmeu subjekta i objekta. Ja pliva u prolaznome. U
epskom se gradi naspramnost jedne perspektive. U inu posmatranja uvruje se i predmet i ono ja
to posmatra predmet.3
Razloeno mitsko jedinstvo ovjek svijet proizvelo je misao da je Drugi sastavni dio svijeta, da je
Drugi neto to valja opisivati jer je drugaije od ja. Taj, ili To, Drugi postaje predmet prie i
objekat pripovjedaa. Utrnue svetog spoja ovjeka i svijeta naznailo je i porodilo profanizaciju prie.
Od profanizacije do entropije bio je preostao jedan mali korak.
3.1.
Postepena povijesna kanonizacija Drugoga u karakter, te istodobna spoznaja o artificijelnosti
pripovijednog ina, uvjetovala je stvaranje nekih novih nivoa i pojavu prie u prii. Meta-pripovjeda ili
autor nastavie dalje multipliciranje strukturne stvarnosti (jer se sada ve radi o strukturi) sve u nadi da
e se logos prie uspjeti oduprijeti valovima besmisla, valovima pokrenutim onoga trenutka kada se
mitski uvar rezignirano povukao iz stvarnosti ostavljajui ovjeka samome sebi i svome govoru.
3.2.
Ograda od prua preko koje je plavila divlja rijeka stvarnosti, ostavljajui na prepletima nanose prie,
pokazala se kroz povijest okotalom i represirajuom strukturom koja je izgubila unutarnji smisao jer je i
cilj radi kojeg je postojala evoluirao. Umjesto skeleta oko kojega e se okupljati meso smisla, struktura
e u svojoj viestruko hijerarhizirajuoj totalitarnosti predstavljati optereenje za sve sadravajue
elemente i, netom prije uruavanja, naliit e kakvoj mastodontskoj scenografiji to se protee kroz cijelu
dijakroniju ljudskog govora.
3.3.
Za Robbe-Grilleta metaforika je glavni instrument nametanja obuhvatnih analogija, dakle stvaranja
dubinskog, antropomorfistikog pogleda (). Metafora, naglaava autor, nikada nije bezazlena4.
Robb-Grillet zatvara oi pred temeljnom lingvistikom injenicom da je, naime, sam jezik generator
figurativnosti te da je i najmanja kombinacija znakova i bjelina uhvaena meu papirnate korice metafora

Pod osnovnom narativnom strukturom podrazumijevamo Kayserov model prasituacije pripovijedanja u kojoj postoje
prialac (1), pria (2) i slualac (italac) (3).
3

tajger, Emil: Umee tumaenja i dr. ogledi, Beograd, 1978., str 188 (prev. D. Gojkovi)

mega, Viktor: Povijesna poetika romana, Zagreb 1987; str. 368

po sebi. Novi roman bio je samo jo jedan neuspjeh mimetikog koncepta u literaturi. Savrena imitacija
nije vie imitacija, ve sama stvar, tako da je konano jedina postojea imitacija ona nesavrena.5
Predmeti jo nisu nauili govoriti kroz literaturu!
4.
Rad na dosljednom razdvajanju razliitih (sastavnih) strukturnih planova unutar kojih knjievno djelo
(jo) funkcionira najznaajnija je tendencija suvremenog narativnog teksta. Ovaj se rad kontinuirano
provodi bez obzira na sve okolne integrirajue procese. Svaki pojedini plan (Junak, Pripovjeda, Autor,
italac) okuplja oko sebe one elemente koji njegovu egzistenciju najbolje potvruju ne marei naravno
pri tome koliko nagrizaju cjelinu smisla unutar kojega jo postoje.
Bog, poslavi nas u svijet, na tisue nas je naina onemoguio. Nije nam dao naina da zamislimo
konano, beskonano, ne-konano; nemamo ak niti dar posvudanjosti (ubikviteta). Tako, ja sam
definitivno zarobljenik zatvoren, gluh i slijep ovoga svijeta O kojoj biste stvarnosti htjeli da vam
govorim, osim o stvarnosti tajne.6
Figurativne moi jezika participiraju u tajni i ve relativiziranu i posredovanu stvarnost umnaaju u
prostorima umjetnine. Dvije stvarnosti, literarna i izvanliterarna uslovljavaju i iskrivljavaju jedna drugu
ali, na alost, nikad tako i toliko da u negaciji jedne prepoznamo apsolutnu afirmaciju druge.
Sama sintagma literarna stvarnost (logiki kontradiktorna) mogla bi pak oznaavati onaj domen
literature koji sa objektivnom stvarnou ima dodirnih taaka ali i posjeduje ingerencije nad sopstvenom.
5.
Pristanemo li govoriti o stvarnosti literarnog djela, osim to emo zamijetiti njeno raslojavanje,
posljedino emo utvrditi i dominaciju jedne hijerarhijske stratifikacije koja e nam svaki strukturni
elemenat samjeravati o neku uvijek nadreujuu i bjeeu stvarnost. Takva, ona (stvarnost) e biti
razlogom ope i vjene elje sastavnih elemenata da se jednom potvrde u stvarnosti koja e biti njihova i
ujedno uzrok unutarnje tenzije knjievnog djela koju emo identifikovati kao nostalgiju.
Dva su moguna naina da se strukturni elementi rijee temeljne inhibicije:
a) da ponu egzistirati osvijeteno, usprkos strukturne hijerarhije i
b) da preko nje, kao preko stepenica, pronau konanu potvrdu svoje istinitosti u objektivnoj stvarnosti,
iz koje su nekada davno i ubaeni u metaforu.
Takva potraivanja isporuivae strukturi takve zahtjeve koje ona nee moi zadovoljiti. No, prije nego
kaemo neto o sadanjosti i budunosti ove u temeljima poljuljane strukture, valjalo bi se osvrnuti
njenoj prolosti.
5.1.
Prva nadreujua stvarnost koja bez narativne strukture ne moe, utoliko vie ukoliko je vie negira,
jeste ova koju materijalisti nazivaju objektivna stvarnost. Njena jedina relevantna drugost je san. Njen
pragmatiki aspekt djelo priznaje kao neobaveznu igru. Toliko neobaveznu koliko puno podsjea na
stvarnost.
5.2.
Prva posredovana stvarnost ve pripada domicilnom podruju knjievnog djela ali i pretenduje na
ravnopravnu podjelu smisla sa objektivnom stvarnou, bez ikakvih obziranja na prirodu i karakter iste.

Genette Gerard: Granice prie, Teka 6/1976, Zagreb; str 1406 (prev. J.Tale)

Ionesco-Borges-Bevilacqua (razgovor u Odjeku, br 18, 1985, str 17)

tovie, u objektivnoj stvarnosti ono eli da se dokine. Djelo je dvosmjerni transporter za razmjenu
smisla. Funkcionira poput idealnog zrcala koje je sjajnije to su mu gradbeni dijelovi nevidljiviji.
5.3.
Druga se posredovana stvarnost okuplja oko generalnog smisla djela. Kao i prethodnim dvjema
stvarnostima i njene su ingerencije integrativne prirode s osnovnom razlikom da na granicama djela
prestaju. Unutarstrukturna subordinacija utemeljuje sve elemente u snu kao zaboravu sopstvenog za
raun opeg (smisla).
5.4.
I posljedna, viestruko reflektirana stvarnost jeste ona koju polagano, u potaji, strpljivo i sigurno, od
davnina, grade i okupljaju Junak, Pripovjeda, Autor i italac (Slualac). Ono to ih povezuje jeste
zajedniki neprijatelj generalni i nametnuti im smisao.
Naravno, nemogue je zaobii ono to ih razdvaja: koliina znanja, kompetencije i inovi zbog uea u
hijerarhiji.
5.4.1.
Budui da se neosvijetena posredovanost doivljuje kao vlastito ogranienje, sve to u pojedinanu
stvarnost Junaka, Pripovjedaa, Autora i itaoca (Sluaoca) dospije postaje represirajue i uveava
potrebu za osloboenjem. U hijerarhiji:
1_______________ italac
2_______________ Autor
3_______________ Pripovjeda
4_______________ Junak

koja je dubinska, vidi se da je Junak posredovan Pripovjedaem, ovaj Autorom a Autor itaocem. Svi su
posredovani generalnim smislom djela, njegovim paradigmatskim projektom ili Idejom. Prijenos
energija izvanliterarnog smisla u obrnutoj je korelaciji sa sa produkcijom energija sna. Dok prve prodiru
po emi 1234, druge, energije sna, to nastaju u stvarnosti Junaka, prodiru obrnutim smjerom:
4321.
6.
Osim pomenutih naina kojima se strukturni elementi knjievnog djela spasavaju od posredovanosti i
represije, imanentna povijest narativne strukture pruila nam je primjere nekih drugih, zanimljivih
naina:
6.1.
Sanjanje.
Ako se, naime, u svojem miljenju naprosto prosljeuje jedno trebanje, tada se stanje represije
podrava; tada se sanja; tad postoji kompromis.7 Mogao je Marks (kod Bitija) i tvrditi da se tada sanja
tui san, jer se stanja sna ovjek nikada nee moi osloboditi. Danas mu je to ponovno pronaena
sloboda.
Ono to je za Marksa stanje sna (i inhibiranosti) u javi, u literarnoj strukturi to je istina u kojoj ona
postoji. Zato samo san moe omoguiti vlasnicima pojedinanih razina (Autoru, itaocu, Pripovjedau i
Junaku) da dopru do istine svoje stvarnosti.
7

Biti, Vladimir: Bajka i predaja, Zagreb, 1981; str. 146

Svoju realnost e svaki nivo ovjerovljavati oporbom prema svojim snovima. Na primjer, Junak,
ostvarujui se kroz san udaljava se od presije objektivnoga duha Pripovjedaa i postepeno, a to povijesna
poetika zna, racionalizira svoju poziciju. U realistikom narativnom konstruktu mi emo danas osjetiti
mig romanesknog Junaka koji nam signalizira da on u svemu tome samo statira i da nesrpljivo oekuje
priliku da nam pokae ta je sve kroz vlastitu povijest nauio (raditi).
U strukturi u kojoj svi elementi osim participacije u istini djela sanjaju i istine svojih stvarnosti ukazae
se mehanizam koji proizvodi svijest o sebi kao svijet o sebi. Isti je svijet potpuniji ukoliko je zaboravniji,
ukoliko su prostori sna prostraniji. Razlikovna e zaboravnost sve elemente strukture ostvarivati u
njihovoj samostalnoj punoi.
Latentna je opasnost da se u jednom idealnom snu Junak, graditelj svoje stvarnosti, opasno priblii polu
ieznua, smrti. Tako, s jedne strane nestanak i smrt, s druge posredovanost i represija, ravnaju
njegovim svijetom. Kada, npr, prestane eljeti biti to to u strukturi jeste, pred Junaka se postavlja izbor:
hoe li biti Pripovjeda (renegat) ili e nestati, umrijeti? Ista sutinska dilema kao nezaslueni Damoklov
ma visi nad glavama Pripovjedaa, Autora i itaoca.
6.1.1.
Dvije su mogue smrti knjievnog junaka: (1) prelazak u drugi nivo, koji moe uslijediti tek poto se
Junak odrekne samoga sebe i, (2) smrt kao nemotivirana egzekucija, bezrazloni nestanak iz djela, iz
hijerarhije uope. Dok se Junakovo renegatstvo povodi Borgesovim stihovima: Moda u s druge strane
smrti doznati/da lbijah rije ili sam bio netko8, nemotivirani nestanak, dok uobliava spoznaju o
arbitrarnoj prirodi Junakova postojanja, vrhunac je entropijske penetracije u narativnu strukturu. Tako je
jedino bezrazlona smrt prava smrt. Samo apsurd smrti donosi njen smisao.
Kada jednom metaforiki parazit (allien) zaposjedne njeno i nevino tijelo referencije, stvarnost je sve
dalja Uinie nam se da je Istina nekad i negdje postojala i samo trag o njoj init e nas ponekad
sumnjiavim prema istinama koje nam metafora umnaa u beskraj. Jedini spas je izlazak iz igre, na bilo
koji nain. Iz metaforikog Egipta u Kanaan valja krenuti oboruani smru, ili vjerom.9
6.2.
Ludilo. Dekonstrukcija. Shizo-jezik. Seksualizacija teksta (Derrida). Proizvodnja novih tijela.
Novi corpusi su djelo izvjesnog izo-jezika, izofreninog znakovlja, bez-umlja, koji visoanski
tradicionalni filozofski um i njegov, po ekonomiji istog, hijerarhijski ureen jezik proganjaju poput
gubavca, ili politikog inomiljenika, u pustare, azile, u getaTaj um misli iluziju revolucije, ostajui
zatoenikom najbezdunijeg sputavanja (drutva uope, pisanja, teksta), kao revoluciju na djelu10
U teoriji knjievnosti postoji nacrt jednog zakona koji bi trebalo da onemogui disocijaciju teksta i koji je
zapravo pripreman jo od talijanskog 16. stoljea, od manirizma. U novije vrijeme se s krajem realizma
8

Borges, J.L.: 1975-1982, str. 130

Odsustvo autoritarnog, realistikog, sveznajueg pripovjedaa, onog zadnjeg koji nas sve pria, jedna je od temeljnih
karakteristika borgesovskog postmodernizma. U konfesionalnoj poetici bio je to (i jest) Bog. U realistikoj, to je autoritarni
pripovjeda koji koristei tree lice manipulira susvojivom istinom skrivenom iza nepojavljujueg ja. Borges, pak, proizvodi
metahistorijske vizije oslanjajui se na babilonsku knjinicu koja sadri naelo svih moguih iskaza, kombinacije cijele
ljudske prolosti i budunosti (mega, ibid). Sva pitanja upuivana Nebu stropotala su se na glavu zapitivaa onog momenta
kada se porueni Bog reinkarnirao u itaocu Autoru. Stavljanje potencije na knjievnu fikciju (mega) rezultiralo je
logikom djeijih pitanja koja svojom krunou i beskrajnou najbolje ilustriraju stanje u kojem je jedina ovjekova
izvjesnost mo da se pita. Uprkos svoj zastraujuoj dubini, Borgesova kruna ruevina zavrava u konvenciji kruga, tj. u
konvencionalnoj prirodi ivota. Budui da se sve zbiva po matrici gdje su samo sudbine izvjesne a imena nebitna, idealni
model Borgesovog svijeta najbolje bi mogao biti predstavljen preko Proppove morfologije bajke. Likovi postoje samo kao
funkcije toka radnje. I drugo Proppovo pravilo koje veli da je broj funkcija za koje bajka zna ogranien, podsjea na
Borgesovu tezu o ogranienom broju kombinacija u svemiru koje e se po dostignuu toga konanog broja ponoviti.
10

Ain, Jovica: Paukova politika, Beograd, 1978; str. 82.

obnovila elja za njim (zakonom) a kao rezultat toga nastao je jedan opiran zakonski tekst koji je
striktno propisao i odredio vlasnike eventualnih lutajuih strukturnih elemenata. Kasno uspostavljena
podjela vlasnikih prava mogla je znaiti samo da ta ista prava (i moi) ve uveliko postaju opa,
zajednika, ili pak niija. Cleanth Brooks i R. Penn Warren su 1943. godine smisao eventualnog
zakonskog nacrta vidjeli u odreivanju pripovijednog arita (focus of naration). F. Stanzel je mogunost
vidio u razlikovanju autorske, pripovjedake i personalne situacije pripovijedanja, Tzvetan Todorov u
odnosima pripovjedaa i lika, Gerrard Genette, opet u Brooks-Penn Warrenovim tipovima fokalizacije, a
Boris Uspenski u minuciozno elaboriranim takama gledita. Cijela mrea nadletava i odgovornosti nad
strukturom (malim djetetom ili allienom?) ne uspijeva danas sprijeiti-objasniti prodore jednog
drugaijeg jezika koji dolazi iz samog sredita strukture kao neka subverzivna afirmacija Drugoga. Kao
ne-vrijednosna i ne-oblina emanacija, shizo-jezik, poput kamikaze, unitavajui strukturu unitava i
samoga sebe. On ne predstavlja samo pukotinu realizma, on je i pukotina djela uope kroz koju ulazi
sveopa entropija.
Kao mogui spas od neizdrljive strukturne represije, elementi mu pribjegavaju tek u krajnjem sluaju.
6.3.
Autoreferencijalnost.
Autoreferencijalnost ima svoje korijene u realizmu; oznaava poklapanje u velikoj mjeri Djela sa
Stvarnou. Ono to nije uspjelo Robb-Grilletu sa objektima, ovdje je pokuano sa biima, tj. vlastitim
imenima. Kao znak autentinog bia, ime se prenosi unutar narativne strukture, odvaja se od svoga
oznaenoga da bi ga kasnije dozvalo kao ovaploenje iz same knjievne strukture. Preko autentinih
imena moderna proza iluzionira osloboenje od tekstovnih ideologija i klasinih stratifikacija.
Istovremeno, valja napomenuti, ovdje se radi o dvostranom metafizikom iskoraku: iskoraku bia to se
sklanja od negostoljibovog bitka i jednog strukturnog elementa to se mimikrijski skriva od presije
strukture.
Cervantes u Cervantesovu romanu, Hamlet u prii (drami) o Hamletu, Valmiki u Valmikijevom spjevu,
Mirko Kova u romanu Mirka Kovaa i tako dalje du suvremenog manirizma. Na jednoj strani
dokumenat, kao kraj ili poetak homolognosti, na drugoj fikcija koja citiranjem fingira dokumentarnost,
dre koherenciju unutarliterarne stvarnosti na ledu. ini se kao da ona (stvarnost) neometano prelazi
granice djela, koje citiranjem prestaju biti stvarne granice sudbinske metafore, i definitivno razgrauje
nau vrstu motrilinu taku. Ako linosti neke knjievne fikcije mogu biti itatelji ili gledaoci, onda i mi,
njeni itatelji ili gledaoci, moemo biti fiktivni, veli Borges u Djelominim arolijama Quijotea.
Koristei se mimikrijom autoreferencijalnost dolazi iz same sri narativne strukture i nanosi njenoj
tradicionalnoj etverostepenoj hijerarhiji ozbiljne povrede. Bez pomoi izvana, koja je presudna,
struktura bi morala da mijenja svoju osnovnu paradigmu i da postane autoispovijed privatnog iskustva.
Ovako, njene korice postaju njen najbanalniji ali i najvri oslonac. Samo njihovom razgradnjom
(knjiga bez korica) razgradila bi se struktura a njeni bi elementi implodirali svako u svoju stvarnost. To je
i smisao Carlyleove izjave da je sveopa povijest svijeta knjiga koju svi ljudi piu i itaju, i nastoje
razumjeti, i u koju su, takoer, i sami upisani.
Kao i sve revolucije koje ne uspiju u osnovnim ciljevima i ova (autoreferencijalnost) je uspjela u
sporednim: klasina je realistika struktura manje klasina danas.
6.4.
Legalna ponuda strukture.
Ako gradbeni elementi uspjeno i do kraja participiraju u ostvarenju globalnog smisla djela, struktura
(svjesna svoga represivnoga rada) moe blagonaklono da im dozvoli da saberu oko sebe, ako stignu, i
neto svoje stvarnosti. Sve naplavine, otpatke i humus koji ostaju iza prohujalog globalnog smisla,
strukturni elementi tada koriste u gradnji svojih snova. Svi ti zaostaci procesom posvojenja bivaju
preparirani i ne pripadaju niti strukturi niti u nju i iz nje upisivanom smislu. Oni se najee nazivaju

literarnim konvencijama i preko njih tee unutarnja povijest literature. Bahtin o njima govori kao o
anrovima, Hirsch, jr (E.D.) pominje i unutarnji anr (intrinsic genre).
Postaje oevidno da forma cjeline, tj. anrovske forme, sutinski odreuju temu. Tema se ne ostvaruje u
reenici, ni u periodu, niti u zbiru reenica i perioda, ve u noveli, romanu, lirskoj pjesmi, narodnoj
prii, a ovi tipovi anrova ne podlijeu sintaksikim odredbama, rei e Bahtin preko Medvedeva i svaki
anr moe da ovlada samo odreenim stranama stvarnosti, njemu pripadaju odreena naela izbora,
forme vienja i razumijevanja stvarnosti, odreeni stepen irine zahvata i dubine pronicanja.11
anr bi tako mogao biti definitivna pobjeda u ratu protiv tradicionalne realistike strukture. Neki svoj
smisao, koji bi korelirao sa raznim smislovima objektivne stvarnosti, struktura nee nikako moi
nametnuti i udjenuti u nestiljivu strukturu anra koju, i pored sve volje, nee moi prepoznati kao svoju.
Viestoljetna polagana sedimentacija otpadaka (od generalnoga strukturnog smisla) oko itaoca, Autora,
Pripovjedaa i Junaka, uvrstila se u jedan alternativni skelet jednog alternativnog povijesnog smisla
osloboenog operealistike tendencije da se mijenja im se promijeni i objektivna stvarnost.
Tradicionalna bi narativna struktura mogla ostvariti svoju dvosmjernu korelaciju stvarnost djelo tek
onda kada bi stvarnost bila bezizlazno nepromjenljiva, dakle, anrovski odrediva.
Danas jedan udan spoj dominira jednim krilom suvremene naracije. To je spoj (pozitivistiki)
jednosmjerne potrage za opom i susvojivom istinom i istovremenog uvjerenja da se istina skriva u
korijenu same potrage. Rezultat je opa gnoseoloka sumnja najee iskazana putem modernog anra u
kojem je mitska supstancija zamijenjena deifikacijom jezika. I kod Jolesa i kod Borgesa literatura se
poistovjeuje sa oblicima koji se, takorei bez udjela ma koga pjesnika, u jeziku zbivaju sami i iz njega
se sami izrauju.
Pozitivistia glad za onostranom istinom i strukturalistiko uvjeravanje da je istina unutra, dakle
ovostrana, bitno obiljeuju sve modalitete literarnog tiva danas.
6.4.1.
Gerrard Genette veli da su predmeti bavljenja istorije knjievnih formi, izmeu ostaloga, rima, metafora,
opis. On se zalae i za istoriju itanja12. Valery je govorio o istoriji knjievnosti koja bi bila ne istorija
pisaca i dogaaja vezanih za njihov ivot i njihova djela, ve istorija duha kao proizvoaa ili potroaa
knjievnosti.13 Ruski formalisti su se bavili tehnikama unutarnjeg funkcioniranja djela i govorili o
knjievnoj evoluciji.
Iza unutarnjih pobuna elemenata protiv optereujueg diskursa strukture u kojoj funkcioniraju,
prepozanajemo podzemnu, alternativnu, literarnu povijest, onu za koju smo vidjeli da elementima nudi
njihov svijet. Zato to ne mora imati nikakvih dodirnih taaka sa onom vanjskom povijeu, ona moe
posluiti i kao parametar jednog unutranjeg realizma djela iskazanog kroz stepen podudarnosti date
strukture sa opom povijeu narativnih struktura.
Oigledan primjer samjeravanja strukturne sadanjosti sa strukturnom povijeu vidjet emo u svim onim
primjerima gdje se razmiu davno utvrene anrovske granice. elja (ontolokog 14) strukturalizma da
pronae strukturu struktura pothranjuje se elaboracijama ovako shvaene literarne povijesti.
7.

11

Medvedev, P.N.: Formalni metod u nauci o knjievnosti, Nolit, Beograd, 1976, str 199 i 196/197 (prev. . Vukovi)

12

enet, erar: Knjievnost i istorija; Francuska nova kritika, Sarajevo, 1981, str 422 (izbor, prijevod i predgovor: D.
urikovi)
13

Francuska nova kritika, str. 398/399

14

Sintagma U. Ecoa.

U sanjanju strukture razlikuju se dva razliita sna koji bi samo po nekim osobinama nalikovali
Freudovim manifestnim i latentnim sadrinama snova. To su:
a) vanjski san kao svijet i smisao izgraen postupkom integracijskih namjera koji je neposredno iza
manifestnog nivoa djela. On je uvijek itaoev san i omoguuje vanjski pristup djelu.
b) unutarnji san kao svijet zaborava izgraen disolucijom strukturnih sastavina; omoguuje unutarnji
pristup djelu.
Sve narativne strukture u kojima su vidljivi jaki integracijski procesi sanjaju vanjski san i referiraju na
aktualnu stvarnost. Vice versa, sve disimilacijski ustrojene strukture sanjaju unutarnji san i referiraju
samo na sebe.
7.1.
Mogli bismo ovdje napomenuti da je prihvatanje uea u konstrukciji generalnoga smisla djela veoma
primamljivo za sve elemente strukture. Jedino im ono prua neke nade da e uspjeti da se vrate u
stvarnost, iz koje su nekada davno doli, i da se svoga vazalskog odnosa rijee. Jer, dok im nudi zatitu
majinskog okrilja, struktura im i uva istinu o gadostima svijeta s kojim je primorana komunicirati.
Realistika je konstrukcija najilavija narativna konstrukcija jer bjelodano isijava unutarstrukturno
slaganje (barem dok gosti odu) kao pokazanu elju elemenata da se preko identifikacije djela i stvarnosti
ovoj potonjoj maksimalno priblie. Neke najzanimljivije prie dananjice su one koje tendenciju
identifikacije djela i stvarnosti ostvaruju preko te klasine narativne strukture sa vrsto markiranim
strukturnim elementima. Borges je jedan od autora takvih pria kod kojega se ispostavilo da je realistiki
metod blii ostvarenju fantastinog cilja nego to je to bio prolostoljetni fantastini metod romantizma.
8.
Relativizam kao spiritus movens modernizma u postmodernistikoj e prozi evoluirati u radikalizam
jednog novog poetka. Junaci Pinchonove prie Entropija, nakon bezuspjenog pokuaja da sveopu
entropiju zaustave na pragu svoga doma, u prostorima svojega brino njegovanoga vrta svijeta koji je
predstavljao siuno ostrvce ispravnosti u haosu grada, nedostupno udima vremena, nacionalne politike
i bilo kakvom graanskom neredu15, u oajanju, koje je tako blizu nade, razbijaju prozore elei da
takvim inom besmisao doe izvana. Krhku istinu svojih ivota sauvali su unutarnjeg razaranja
eutanazijskim samoubistvom.16
Za razliku od uvijek relativne ljudske istine, one u kojoj je ovjek osuen da ivi, istina entropije,
razaznajemo, produkt je jednog apsolutnog stanja. Njeno porijeklo negdje je izvan ljudskog svijeta, ona
je skoro pa boanskog karaktera. Nije li ak neki nulti nastavak davno prognanog stvoritelja? Ili je pak
samo supstancija koja popunjava poroznu strukturu bitka?
Sva su ta pitanja proizala iz inicijalne situacije podvajanja ope i pojedinane istine, objektivne i
subjektivne stvarnosti, svetog i profanog ivota. Nije li pojedinani strah ostavljenog bia projektovan u
entropijsko porijeklo bitka? Tako je zapravo izvorni smisao ljudskog govora elja da konstruira paukovu
mreu preko koje e se ostvariti kakva-takva komunikacija sa Drugim, sa svijetom, sa vremenom i,
posredno, sa besmislom. Pria je jedinku ukljuivala u zajednicu i tako unekoliko zamijenila jednu
osnovnu (izgubljenu) vrlinu boanskog bia. Samim time je i sama morala preuzeti prerogative koji su se
ve u postmedievalnom Zapadu postavljali kao optereenje slobode jedinke. Kada Marry Louise Pratt
kae da svakodnevne prie formalno priznaju da u naem dobrovoljnom pristajanju na ulogu publike mi
prihvaamo iznimnu ili neuobiajenu prisilu 17, ona samo eksplicira petostoljetno raspoloenje subjekta
prema jednom standardiziranom obliku ljudske prie. Ovom emo raspoloenju dugovati sve
15

16

Pinon, Tomas: Entropija, Savremena svetska pria, Beograd, 1982, str. 204 (prev. D. Albahari)

Okrenula se da pogleda oveka na krevetu i saekala sa njim dok se ne dosegne trenutak ravnotee, kada e 37 stepeni
Farenhajtovih vladati i spolja i iznutra, i zauvek, a lebdea, udnovata dominanta njihovih razdvojenih ivota pretopiti se u ton
mraka i konano odsustvo svakog kretanja. (Entropija, str 218)

revolucionarne, sve subverzivne narativne pokrete koji su strpljivo razgraivali logos drutvenog govora
koji je u zajednitvu uvao monopoliranu i (iz)manipuliranu istinu.
Tako je izgraivanje pukotina hotimina radnja suvremene proze koja se na taj nain, poput Pinchonovih
junaka, nastoji spasiti od besmisla. Elem, ako ga sama proizvede, i time ga posvoji, on prestaje vie biti
kosmiki besmisao. Kao da je civilizacijski mimikrizam jedini spas. Problem se ini tako irokim jer je
ubuhvatio sve nivoe kulture i civilizacije. Razaranje metaforike posredovanosti pokazalo nam je i svoje
drugo lice: nitavilo i besmisao!
8.1.
U svom poznatom lanku Uvod u strukturalnu analizu pripovijednog teksta (1966), koji je neka vrsta
manifesta naratologije, Roland Barthes se pitao da li je sve u pripovijednom tekstu funkcionalno,
odnosno, da li je i svaki detalj optereen smislom strukture. Odmah potom on i odgovara da umjetnost ne
poznaje umove (u informatikom smislu rijei) i da je pisanje neizbjeno isto.18 I sam termin struktura
implicira apsolutnu ureenost i zatvorenost i sve dok je tako pisanje je zaista neizbjeno isto. Meutim,
u svim onim strukturama koje svoju potvrdu nalaze izvan samih sebe, bit e za oekivati da e sa istom
potvrdom u sebe unijeti i neto izvanjske prljavtine. To je neto drugo to emo mi u ovim potonjim
strukturama otkriti neizbjeni realistiki koncept kao elju djela da sa objektivnom stvarnou vjeito
korelira.
Barthes dodue kae da se um moe javiti unutar umjetnosti samo kao kodirani elemenat, a to je, da se
vratimo Pinchonu, izgraivanje pukotina, dakle, eutanazija. I tako smo doli na poetak krunice. Bez
entropijskog suvremena se literatura vie ne moe (za)misliti. Ostaje nam da vidimo ta se to sada, pod
ovim okolnostima, u strukturi zbiva.
8.2.
Ishodite entropijske gerile jeste apovijesna, radikalna osvajaka politika. Sa knjievnog djela ona e
teite prebaciti na djelanje, sa strukture na strukturiranje, sa subjekat-objekatske veze na predikaciju.
Gledae da to prije iznivelira sve unutarnje razlike, da poistovjeti itaoca sa Autorom, ovoga sa
Pripovjedaem a njega sa Junakom. Doi e i do stapanja dvaju prostora, onoga koji je nekada sasvim
ozbiljno iluzionirao svoju objektivnu stvarnost i ovoga koji je uvijek bio alternativan i ukorien.
Jedna teologija pisanja ponovno zamjenjuje teleologiju ivljenja.
8.3.
Promjene su (za sada) najvidljivije na pozicijama itaoca i Autora. Ako se uvoenje osvijetenog
Pripovjedaa vidjelo kao novo, osvijeteno polazite, danas e se uvoenje Junaka u kazivanje samoga (s
imenom i prezimenom) Autora morati misliti kao novo meta-stanovite. Proces se obrnuo i nulti poetak
knjievnog teksta (pisma) danas je Autor-italac. Sve iznad i sve ispod bie "meta". Autorska ideologija
trai prava vlasnitva nad domenima koji su joj bili kroz povijest oduzeti: zato, npr, i Autor ne bi itao
svoje djelo sa svim obavezama i prazninama (dunostima i privilegijama) koje je diljem cijele poetike
uivao samo italac (Slualac)?
ak i same zahtjeve itaoca, Autor e drati svojim sopstvenim. U takvom komplementarnom postojanju
oni e se toliko zbliiti da e postati jedno. Gdjegdje e se, istina, iz pragmatikih (semantikih) razloga
distancirati jedan od drugoga pa e smrt jednoga inicirati ivot drugome: samo je Autor pravi italac ili,
pak, samo je italac pravi Autor.
8.4.

17

Revija br 2, Osijek, 1984; str. 15

18

Republika br 7/8, Zagreb, 1983, str. 108/109

Ispisivanje mora (vode), kao posljedica spajanja i posljednjih dvaju planova, onog stvarnog i onog
fiktivnog (kopna i vode), kao osnovno poetiko naelo recentne pripovjedake umjetnosti, omoguava
spajanje apsolutne modelativne sposobnosti sa apsolutnim opsegom modelovanja: sve je umjetnost i nita
vie nije umjetnost! Sva su ogranienja umjetnosti od sada i ogranienja ivota.
Ogranienja ivota su nemotivirana i nesaznajna definitivno. (Moda nas sada entropija i obie?)
9.
Disocijacija, nezaobilazna u suvremenoj prozi, dosljedno sprovedena preko cijele narativne strukture,
samo naizgled ne uveava entropiju time to zadrava klasino hijerarhijsko ustrojstvo. Literatura nam
daje obilje primjera u svim onim sluajevima gdje gradbeni elementi emaniraju samo svoje snove: sve
postoji, i Autor, i italac, i Pripovjeda, i Junak, ali i sve se raspada. Osvijetenost je sve elemente privela
slobodi paralelnih svjetova.
Nakon svega, danas se cijela literatura ima i moe smatrati jednom knjigom, odnosno, vice versa, u
jednoj (takvoj) knjizi moemo prepoznati (najmanje) etiri druge knjige:
1.
2.
3.
4.

knjiga sa Junakom (ili u pluralu!)

knjiga sa Pripovjedaem (ili u pluralu!)
knjiga sa Autorom (ili u pluralu!)
knjiga sa itaocem (ili u pluralu!).

B) Poslije povijesti
1.
Suvremeni je svijet konglomerat razliitih oznaiteljskih praksi. Svuda okolo mi smo svjedoci trajueg
procesa proizvodnje znaenja: mediji, ideologije, literature, svakodnevne prie, historijska zbivanja
stvaranje svijeta je okonano i on danas pria sam sa sobom. Zbiva se ono to se zbivalo u kulturama
evropskog srednjeg vijeka - sve je stvoreno (tada od strane Boga) i tomu se valjalo samo prilagoditi i s
time identifikovati. Autor nije imao osobnosti, niti potrebu za njom, cijenio se tek diskurs koji(m) se (on)
ukljuivao u kulturu19.
2.
Dok se prosvjetiteljska misao hranila postulatom ovjek je lo i postat e bolji, pa se stoga i
knjievnost (umjetnost) razumijevala kao dio opeg procesa humaniziranja, misao vladajueg,
postmodernog20diskursa polazi iz pozicije ovjek je vrednosno (itaj: diskurzivno) nejasan. Naspram te
temeljne ljudske karakteristike, knjievnost (i umjetnost) (p)ostaju dio igre. Dobro ili zlo ostavljeni su
ljudskoj praksi a s diskursa je skinuto breme prosvjetiteljske odgovornosti.
3.
Budui da je sa interpretativnim obratom21 nastupila smrt Autora, to znai da je istodobno nastupila i
smrt Junaka, kao i smrt itaoca. Na leinama ovih smrti iznikla je biljka postmodernizma.
19

Lotmanova estetika istovjetnosti.

20

Postmodernu razumijevamo kao recentnu knjievnu epistemu koju u kritici karakteriziraju, npr: sveproimajua
diskurzivnost, dekonstrukcionalizam, poststrukturalizam, neomarksizam, reader response criticism itd., kao prevrednujui
odnosi naspram modernistike iskljuivosti.

21

Koji je, s druge strane, ravan lingvistikom obratu koji je uveo F. de Saussure.

Interpretacijski je obrat iz svakog (pro)miljenja teksta izbacio njegova autora shvaenog u obliku
demijurkog stvaraoca koji je, u krajnjoj instanci, vlasnik tekstualnih znaenja. Tako se prelazak iz
moderne u postmodernu moe vidjeti i kao izvjesna desociologizacija autorstva, tj. jedna osobita vrsta
otuivanja teksta od onog koji ga je prvi vidio. Tekst je izmaknut od njegova potpisnika pa je autor
autor samo dok teksta nema. Njegovom pojavom on umire. U takvim konstelacijama razumljivo je da
smo svi roditelji teksta. Tekstovi su u nama, svako je autor i svi su itaoci. Roditelji nisu oni koju su ga
(po)rodili nego svi oni koji o njemu brinu, na bilo koji nain koji e ga uvaiti. Dalju brigu o/u/nad
tekstom od roditelja preuzimaju oznaiteljske institucije kao to su, primjerice, studiji knjievnosti, a
potom i svi ostali centri drutvene moi.
Ovako posmatrana, historija knjievnosti vie ne moe biti historija autora, ve historija oblika tekstova i
historija autodiskurzivne proizvodnje. Na ovakvim je premisama stoga nemogua institucija studija
knjievnosti ili pak znanosti o knjievnosti. U najboljem sluaju moe se jo govoriti o studiju literature
kao najire shvaenom pojmu. Ono to se nudi kao alternativa jeste studij semiotikog i/ili morfolokog
bavljenja tekstovima, zapravo retorika.
3.1.
Dok su stavovi tradicionalne (modernistike) kritike bili rezultat drutveno dogovorene hijerarhinosti
ishodita, govorili mi o junaku ili o (njegovu) autoru, poststrukturalistika kritika o autoru pria kao (i) o
(njegovu) junaku i to sa istim stepenom argumentacijske snage. Autor, vien oima suvremenih
knjievnih teorija, nije nita stvarniji, niti fiktivniji, od (svoga) knjievnog junaka. Oba su junaci
preradbenog diskursa. I autor je tek jedna od derridijanskih metafizikih supstanci, kao to su to i Bog,
Istina, Povijest itd.
3.2.
Budui da je postmoderna ustoliila diskurs (jezik, govor, tekst) kao utemeljujueg arbitra smisla
(naspram nekadanje strukture), Autor, anr i/ili italac to vie ne mogu biti. Naime, ono to oni danas
jedino mogu, ponad smisla kojeg artikulira i manipulira diskurs, jeste da taj posao (diskursa) kvare22. Niti
Autor, niti anr, niti italac, ne donose znaenja diskursu ve ih iz njega vade, postavljaju mu brane i
ustave i pokuavaju da ga kanaliziraju kvarei ga. Ono to postmoderni autor (ovdje moraju biti
navodnici) radi (i rabi) jeste izabir iz razlinih diskurzivnih oblasti. I taj izabir nije ni u emu
tendenciozan. On je prilagoen injenici da se diskurzivnost stalno multiplicira i da je sve ve ispriano
preostala je jo samo mo kolairanja, pastiiranja Suvremeni je autor tako tek jedan od skretniara
ogromne bujice brbljajueg diskurzivnog toka. On, znaenjima to se samomultipliciraju u svijetu
ogromne diskurzivne proizvodnje, tek smeta.
Zato to je proizvoenja smisla (to je perspektiva i pozicija modernistikog, tradicionalnog autora), u
biti njegovo kvarenje ili iznoenje, suvremena se knjievna kritika vie ne pita ta neki diskurs znai ve
koje je znaenje iz njega (diskursa) izvueno?
4.
Diskurs je(ste) doao namjesto svrgnutog (srednjevjekovnog) boanstva ali sa bitnim razlikama. On ne
nosi nikakav regulirajui/definirajui smisao. On je, naprotiv, prezaguen smislom, on se u njemu davi i
blizu je, da zbog bujice koja se iz njega raa, definitivno zauti. Problem je ta poslije? To je istinski
problem postmoderne kulture!

22

Julija Kristeva veli da bi metafizike ideje o knjievnom obliku valjalo zamijeniti idejom teksta kao mehanizma (maine?)
koji sam sebe proizvodi neprestanim procesom.