MIROSLAV KRLEA

Hrvatski bog Mars

Bitka kod Bistrice Lesne

Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u

poast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i estorice mrtvih
domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida,
Blaeka Franje, Loborca tefa, Lovreka tefa, Pecaka Imbre i Kria
Matije, koji su svi pali kod junake navale na kotu broj trista trinaest,
prolivi tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu
hiljadugodinjeg kraljevstva Szent Istvna, u smislu Madarskohrvatske nagodbe od godine 1868. Poivali u miru!

Gospodin priuvni desetnik Pesek Mato i est junaka ove nae

pripovijesti, svi su oni ivjeli u poetku tihim i gorkim ivotom kojim
ive milijuni naih ljudi to se ve stoljeima pate na naem blatu te
ga svakog proljea i jeseni preoravaju da bi iz njega izvukli aku-dvije
zrnja i pojeli reanj penine gibanice na Uskrs i na Boi, dva svijetla
dana, kada se ne osjea teret svagdanji u kriima, ve se samo napaja
blago po talama i pui i pljucka pred crkvom cijelo dopodne. U
vjekovnoj magli tlake i rabote, dimnice i kmetstva i batina, u onoj
feudalnoj magli koja se jo godine devet stotina i etrnaeste pod

vladom Franje Josipa Prvoga povijala nad naim selom kao alosno
velo, svi nai junaci osjeali su taj svoj ivot kao neku stvar jo od
Gospodina Boga stvorenu, i njihov djed i pradjed (ne budi im
potueno) ivjeli su tako, pak to tu ima da se misli i to se tu moe?
Sve to kako stoji stvorio je Sam Gospodin Bog (slava Mu budi i dika),
i mui i jesu bokci, kada ih je Sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i
tako je to zapisano na farofu i na katastru, u paragrafima na kotaru i u
zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog postavio Gospodu da paze
na mue bokce da dobro vre deset zapovijedi gospodnjih, da plaaju
porez i prireze i namete i da idu u soldate, a kada se to Njemu svidi
bogme i u rat.
I tako je sedam naih domobrana napajalo ujutro, o podne i podvee
svoga Cvetana i svoga Lisaka i svoju bolesnu i suiavu Rumenu,
svaki boji dan ljeti i zimi, po kii i po snijegu, ve trideset godina.
Orali su i kopali, sijali penicu i jeam, ra i heljdu, repu i kukuruz,
okopavali vinograd, kosili sijeno, otavu i otavicu (ako je bila jesen
sretna i topla), i to uvijek od jutra do noi, da su ih krsta probadala, jer
je naa zemlja jalova i visi, pak treba da se duboko ore i ljudski gnoji
da ne izda i ne zataji.
A sve je to bilo teko. Jer: orati je teko. Po brazdama gacati mokrim
sijui i drljajui je teko. Blago dvoriti je teko. Vol je vol, a svinja je
svinja, i njima treba sve da se postavi gotovo. I slama i sijeno i sjeka
i djetelina! Gnoj treba da se ispod njih ostrue i da im se nastre i da se
marva oelja, a mora se sve to, mora se, jer ako se propusti jedan

jedini dan, ve je eto drugi zinuo kao propast, pak se zato mora! A sve
stoji zlo i sve mora ovjek sam! I voe treba da obere i ocat da prea i
konoplju da bije i platno prede, jer je sve fabriko skupo, pa mora da
se nategnu sve sile da ne bi krepao ovjek gol i bos. Jer: ovjek vrta
zdenac (bez zdenca se ne moe), to proguta hiljade. Bijeli kuu, to
odere; i klijet treba da natkrije ritkom, pa mlaci poderu desetinu, a
ako hoe da obue sebe i druinu, treba da talu isprazni. A gdje su jo
obveze, stari dugovi, hipoteke, advokati? Nikad brigama kraja!
Kramar odnese pune korpe jaja i graha za dvije-tri zdjele, za stakleni
cilindar i pantljike; opanar na sajmu odere kou s ovjeka za te
proklete opanke; porezi natjeu, nameti vuku na jednu stranu, financi i
andari na drugu, lugari, kancelisti, oficijali, kapelani, uitelji, svi oni
nose i kradu: jaja i ivad, rakiju i vino, slaninu i orahe (kao tvorovi i
kune), a svi biju po muu kao po marvi. I vidi mu dobro da je on
nekako najdonji i da su na njega silu toga navalili, ali kad i vidi - to
to vidi - ta ima od toga da mu je to sve jasno?
I inovnici i andari, kasarne i oblasti, opine, spisi, uredi, sve je to
naim junacima izgledalo kao stroj koji je po gospodi doktorima samo
zato izmiljen da bi se bogekom ivotu napipala ila i da bi se
prebrojale seljake vree i svinje i kobile: ali sav taj gospodski,
doktorski, kraljevskotrojedni stroj i sve te kraljevske uredbe tog
inovnikog stroja omalovaavale su onaj silni i nesavladljivi ivot u
njima, i kad su ti nai junaci razmiljali o sebi i o svome ivotu, to je
onda otprilike izgledalo ovako: "Ovo je moja koliba, kojoj je krov

strm, i kinica se slijeva lijevo i desno i ne curi mi tako na glavu. To je

dobar izum da mi voda ne curi na glavu, i to mi je dao djed moj
pokojni u batinu, taj moj aavi topli krov, a ja u ga ostaviti sinu, jer
je to mudra stvar: krov nad glavom. (ovjek bi bio kao marvine da
nema krova.) Sjedim ja pod tom svojom gljivom i gledam dim kako
kulja, voda nebeska tee i natapa oranicu. I to je dobro. ena mi lie
povjesmo kao pauk, u loncu mi se kotrlja krompir, a nalo bi se i koje
masno rebarce u dimu na tavanu. To je sve. Vie mi zapravo i ne
treba. Dobro je ivjeti! ovjek zapali lulu u sumrak i gleda ute oi
maje u volovskoj pari u tali, gdje blistaju kao krijesnice! Dobro je
ivjeti!"

Sva ta bijedna zagorska, prigorska i kalnika sela i naselja, rasuta po

umama i jarugama, doivjela su u svojoj prolosti mnogo i mnogo
katastrofa, i taj posljednji habzburki rat, to je ujahao u selo jednog
predveerja, kada se ito mlatilo i mainalo i sva seoska gumna
odzvanjala od muklog nabijanja, taj nesretni rat nije bio za ove ljude
ni prva ni posljednja nesrea. Pogorjeli su oni nekoliko puta do
temelja, pomrli od kuge i kolere, od gladi i batina grofovskih: kada su
ono Turci pregazili karlovako-podravske tvrave, spalili su sav taj
kraj, a austrijski arkebuziri iz Parme, Piacenze i Spezije i kondotjeri
panjolski i vicarski, pod stjegovima austrijskim i papinskim, porobili
su sve to se dalo do posljednje kobase u dimu i posljednje niti u
tkalakom stanu, poslije katastrofe stubike, godine 1573. Strijeljali su

po tim ljudima madarski andari u smislu Nagodbe od godine 1868,

silovali im ene i djevojke etrdesetosmai i zelenokaderai za
Custozze i Solferina, a ene rodilje su novoroenadi i dalje svojom
vlastitom rukom rezale pupak srpom i ustajale trei dan po porodu,
mrtvaci se polijevali vinom kao i u stara poganska vremena. To to se
po obalama evropskih mora podigla i propala silna carstva, to se
pootkrivale nove zemlje, to se ivot izmijenio iz temelja, sve se to
ovoga ivota ovdje nije ticalo nita. Jest! Posazidale se po dolinama
crkve i kaznionice: kamene zgrade sa stjegovima i krstovima rimskim,
s gromovodima i orguljama, reetkama i paragrafima: ali sve te
kaznionice i uredi i crkve nisu jo juer bile, a moe se dogoditi da te
crkve i spisi i paragrafi opet ni sutra ne budu, a Jezuevo i Sveti
Jalabet i Sveti Ivan prozvat e se opet Lisjakom i Vujom Jamom
kao i prije toga, pa nikome nita! Slava Bogu!
Gledajui stvari i mjerei dogaaje ovim uzvienim i iskusnim
mjerilom, naravno da se nai ljudi ba nisu mnogo uzrujavali na taj
takozvani rat.
- Hja! Rat!
- Eh, Bog moj! Rat! A to se tu moe? Ve gospoda doktori znadu to
hoe kad guraju taj rat!
- To je gospodska stvar, taj njihov rat!
Dogodilo se i puknuo glas da je ovome ili onome odgrizlo nogu, a
bogme i glavu; ene su stale da vonjaju po judiformu, pa se ulo da se

podigli neki u zeleni kader (ali taj vie ia bogatae nego kmetove, taj
zeleni kader, pak e ve neto biti to e biti).
- Bilo je da nije bilo rata, pak e i opet tako biti da ga ne e biti!
- ene se istinabog pokvarile, ali ni muevi po kasarnama i pitalima
nisu bolji!
- Svakomu svoje! Tko poivi, vidjet e! Sve ima svoje vrijeme. Svaka
sila za vremena!
Sve je poelo idilino. Jadnim teacima i marvogojcima, koji su itav
jedan ivot spavali po talama i gurali se s rogatim blagom, njima se
zbivanje u asfaltiranome gradu (gdje, kad pada kia, plonici sjaju kao
zrcala) priinilo u prvi mah lakim od onog oajnog i crnog tegljenja, i
tako im je bilo kao da su iz svog nesnosnog, tekog, robijakog ivota
isplivali - na minutu. uli su oni govoriti o jednoj udnoj zemlji
larafiji, gdje peene race i pilii lete u usta ovjeku, po livadama
pasu prasci i odojci na ranju, a srebrne ure i lanci vise po drveu, i taj
ivot u gradu priinio im se u prve gradske dane takvom larafijom.
Sve sami zelheraji sa suhomesnatom robom! Sve same butine i rebra i
crvena slanina debelih svinja, pak su smrtonosne rane zapeene lijepo
masnom crnom aom, a kroz krvave rupe prodrli avli, te vise
naduvena crijeva i cijede se trule kobasice i miriu varci po zdjelama
porculanskim, opletenim drotom da se ne raspadnu. Samo suho meso!
Pun grad suhoga mesa! unke vise kao zastave! I na cimerima
mesarskim odsjeene glave bijelih odojaka, rasporeni telii oko crkve,
bijele plahte na vjetru sve lijepo polivene mirisnom svjeom krvlju,

krvave - mesarske ruke otisnute na plahtama, sve same fine brijanice

to miriu po najfinijem sapunu, pa se njiu barbirske zdjele i kripe i
cvile na vjetru da je milina. Pa kolike jo slavne krme i cimeri sa
finofajn namazanim farbama, sami crni maki i kanoniri, muae, pa
opet bijeli maki i oguljeni pilii polomljenih zglobova, pozabadani
viljukama peterorozim, pa velike ae pjenuavoga piva, a po oknima
masne palainke i krafni i pogae i pogaice, sve to mirie, sve to
pjeva. Kako tu mora da je divno u nedjelju poslije podne, kada ovjek
nosi u depu itavu mazdu, pak jo gucne frakli ljivovice i gverca,
zasladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i pricerima, pa kad je
cura i tambura i harmonike, drme trese krmom, a enske su sise
tople, da ih sve grize i na nepcu upaljenom osjea slani znoj
enskoga tijela i sukrvicu, golotu, te plee kao fanik krvavi, napio si
se divno, sve same cure, slukinje, tirkane podsuknje, crvene
pantljike, gola crna blatna koljena i stegna, drme, tambure, berde, dudu, du-du, digu-gigu-dajca, baba ljubi zajca, juh-hu-hu, juh-juh, ijuhhu-hu.

I gospodin priuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid,

Blaek Franjo, Loborec tef, Lovrek tef, Pecak Imbro i Kri Matija
poeli su tu stvar ratovanja ovako idilino, s drmeom u nedjelju
poslije podne, ali je stvar kasnije bogme narasla i zapalila se kao rana i
bogme su ti nai junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovali
vozom i pjeke i mnogo se najaukali po pitalima i zatvorima i mnogo

istina spoznali do onog nedjeljnog jutra kada im je bilo sueno da

padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu trista
trinaest.
Onoga jutra, kada je trebalo da doe do bitke, bio je domobran Trdak
Vid od svih najtuniji. Sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio
praznine, one uasne praznine u koju je zagledao nema tome pet dana
i neto ga je steglo u grlu te nije mogao niti da popije svoju crnu kavu,
nego ju je izlio u blato. Ba nekako pred njegov odlazak u grad, u
kasarnu, pokopao je enu, a na kui ostalo mu dvoje djece, stariji
deki sedam, a mlai etiri godine. Sa svojim i eninim rodom se
posvaao, i sve dok nije stigao telegram da se ide, on je mnogu i
mnogu no prostenjao na smrdljivoj slamnjai, to i kako da on to
rijei sa svojom djecom? Onu posljednju no sinula mu ideja da poe
na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore
na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potui: to e
biti s njegovom djecom kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban
neto uini u toj njegovoj stvari.
I tako je na Trdak Vid mnoga vrata obio na Markovom trgu i na
mnoga uzalud pokucao: nije znao bi li ostavio kapu na glavi i
pozdravio kao pravi vojnik, ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi
mu i kmet kada moli svoje pravo? I tako je negdje salutirao gologlav,
pa su mu se smijali, a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja
i ulazi u uredske prostorije pokriven, "valjda mu se ui na glavi ne e
prehladiti". Tako se na tome krinom putu po onim beskrajnim

hodnicima i sobama kraljevske vlade namjerio na jednog ovjeuljka,

koji je imao beutne oi, a nad glavom mu je plamtjela uta plinska
svjetiljka treperei glasno; u sobi je bilo polutamno.
Otpjevao je Vid Trdak onomu ovjeku svoju tualjku, a taj ga je
stari s beutnim staklenim oima sluao, gledao preko njega u zrak
i punio Riz-Abadie-tuljie srednjefinim Be-ha-duhanom i slagao
cigarete jednu za drugom u katulju, koja tek to nije bila puna.
- Da! Dobro je, kume! uo sam ja ve to sve, dragi moj! Da! Ali
kamo da vam smjestim ja vae dijete? Mi nemamo tu mjesta za vau
djecu! Mi moemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj
kume!
- Je! Prosim ih, gospon doktor - bumo rekli - poglaviti! A kaj meni
zapisnik bu? Ja ne znam kam bi z decom!
- A koliko grunta imate?
- Dva rala!
- A kuu?
- I kuu!
- No! Pa zato ne bi djeca ostala na kui?
- Je, gospon doktor! Bog budi njimi! Ali sedem letje starei star! Kaj
to more ostati sam?
- Vidite, kume, vi dobivate mjesenu potporu! Pa dajte komu u selu
potporu!
- A kaj je to, ta piiva potpora? Za to nigdo ni nee!
- Pa dajte rodu! Imate valjda roda?

- Imam ga, imam, ali bi bole bilo da ga nemam! Kakni je to vraji

rod? Da Bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet put prerasla
da je tak kak meni moj rod eli. Brazde su mi preorali, kuu zruili,
kaj buju moja deca pri taknem rodu?
- Je! A ta vam mi moemo, kume? Mi djecu principijelno u grad
uzeti ne emo! Jer ako ih uzmemo, djeca e vam se protepsti.
Proletarizirat e vam se djeca! Buju bogija postali, razmete?
- Je. A kaj ja nis bogec, gospon doktor? Em smo si mi bogija!
- Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod na
ionako propada! Pak to e biti od nas ako nau zemlju napustimo,
ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klate gradski, kume!
- A kaj ja bum njimi? Ja ih onda moram zagutiti da ne krepaju! Kaj
ja morem da mi deca klate ne postaneju? I sam se klatim kakti fakin,
Bog njimi, poglaviti!
- Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima!
- Ah, prosim ih, a gde jesu ti dobri ljudi?
- Vjerujte mi, kume, u interesu vae djece nema smisla da ih
povlaimo u grad! U interesu je vae djece da ostanu na zemlji!
- Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristuovih? Gde buju ostali?,
zavapio je Trdak Vid oajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom
trgu i dolo mu je da zaplae, tako ga je stislo u prsima. "Ta za Boga
miloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu "doktoru" tu nije
jasno da on sutra putuje na frontu?"
- Ve e se neto nai, kume! Mi emo lijepo pisati dopis na opinu!

- Biljenik je tat i lopov!

- Mi emo pisati upniku!
- Ah, prosim ih! Na veleasni, mahnuo je Trdak Vid rukom.
- Pa pisat emo mi ve svima! Svima, kume! I na kotar i na upaniju!
Urgirat emo da vam se povisi potpora! Sada e ionako biti poviene
potpore. Eto! Sada emo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume, pak
e sve biti dobro!
Potpisujui tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik, javila se u
Vidu Trdaku jedna neugodna misao da je taj zapisnik la i da tamo
nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana,
ni bilo ega, nego ovakav jedan kratkovidni ovjek to puni cigaretne
tuljie i slae ih jedan do drugoga u kutijicu. On je o tome ve
mnogo puta mislio da su ti zapisnici, uredi i spisi prevara i la za
bokce i za mue, ali mu se sve to tako konano i neopozivo jasno do
onoga trena nije javilo jo nikada. Sve je praznina i nigdje nema
nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mranoj, kuroj sobi sjedi
ovjek sa staklenim oima i puni cigarete Riz-Abadie srednjefinim
Be-ha-duhanom.
Do domobrana Trdaka Vida stupao je u dvolanu drugoga dvoreda
domobran Loborec tef, stari fronta, a rana ga je na desnom ramenu
pekla pod remenjem teleaka i manliherice. On je zaludu premetnuo
puku s desnoga na lijevo rame; svejedno ga je zarezotina sjekla i
smetala kod svakoga koraka.

Ganjao se domobran tef Loborec po grabama i juriima amo-tamo i

pao ranjen u stegno; ozdravivi u bolnici, opet je bio baen na frontu,
gdje se razbolio od tifusa, dugo umirao i nije umro, nego ga bacilo u
oporavni odio; ve je bio odreen za estonedjeljni dopust kada je pala
u bolnicu neka izvanredna komisija i tako njega i jo trideset i
sedmoricu bacila u kasarnu k bataljonu. Loborec tef nije bio oenjen
ni dva mjeseca kada su ga otrgli od njegove ene, i on je tih est
nedjelja dopusta osjeao kao "svoje sveto pravo", koje mu nitko nije
bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo "sveto pravo".
Ogoren tako, pao je u tihu apatiju i nije mario ni za to. Prije toga
drage je volje istio cipele potasnicima, i kada su ga slali u kantinu,
on je trao tamo i natrag; ali sada bi gunao na sve povrijeen i
trebalo ga je iknuti i opaliti nogom u stranjicu da potri na
zapovijed.
Kada se satnija opremala na frontu, bio je na strai; a slijedei dan nije
vie za njega bilo cipela. Govorili su potasnici o nekoj krinji u
glavnome skladitu, koja da nije stigla, a poslije su ga ismijali. "Neka
samo ide u poderanim cipelama! Gospodin koji se sa curama skie
kada se satnija oprema..."
- Na strai sam bio!
- Ku! Mar van! Vole bezobrazni!
Bio je na prijavku, zapisali su ga i nije dobio svoje cipele i tako se
otputio na bataljon da tui svoju satniju, da dobije "pravo svoje", zato
da lopovima u magazinu pokloni svoje cipele?

Ali su ga iz bataljona izjurili nogom, rekli su mu da je Lepoglavan,

pseto, vol, svinja i tat! "Neka samo pazi da ga ne objese jo do jutra!"
Kotrljajui se niza stube bataljonske, ogulio se na ogradu i poao u
dubokoj potitenosti do magazina; magazini su bili zamandaljeni
tekim ocalnim prekama i zakljuani lokotom. Sve je bilo pred njime
zamandaljeno i zakljuano lokotom, a on nije traio nita drugo nego
"svoje sveto pravo"!
Treba da se shvati pravna svijest staroga frontaa! U ono vrijeme pred
odlazak, kada ih olovo od osam magazina otrih naboja stee oko pasa
i kada se po bataljonskim noarnama bruse bajonete, te cijele dane
cvile brusovi i goli ocal, onda frontai osjeaju u sebi neke
prapoetne, vuje snage, to se bude u dubljinama. To se krvavo i
zvjersko osjeanje postepeno gubi u etapnom blatu i patnjama
logorskim, ali u kasarni, gdje je sve jo operetno, gdje blijete maevi,
zvee trube, stupaju ete u taktu, tu se frontai osjeaju kao junaci. I
kada se mjere s bataljonskim pisarskim osobljem, ti jadni ljudi sami
sebi izgledaju kao neki gorostasi i divovi, koji idu na velike podvige, u
pokolj, krv, vatru, a ne e ostati pod toplim krovom kao ovi lopovi,
pisari, vindleri, maroderi, tati i sive lijene pekarske svinje i
liferanti."Dobro je ovim jeevima bataljonskim! Ne e oni zepsti
sedam dugih noi u marvinskom vagonu, gnjide proklete, nego e
cvrljiti crne buhe na papiru u toploj sobi, derati komis i guckati
pelinkovac! Zato ne bi i oni pomirisali kako kugle cvre?" To se u
frontaima budi mrnja gladnoga kurjaka kada mirie toplu talu, i

zato nije dobro dirati u frontae, te se iskusni i miroljubivi pisari u ove

posljednje dane klone frontaa kao gubavaca.
Pognute glave i tuan vraao se Loborec tef natrag od magazina,
svijestan ve da e sada morati otputovati u galicijsko blato s
poderanim starim cipelama i da e od prve kie dalje imati mokre
noge, kada je tako u mislima, ba nasred bataljonskoga dvorita,
nabasao na debeloga narednika mita, glavara sviju skladita, pak se
odluio da jo jedanput pokua sreu i da se kod vrhovnoga
zapovjednika sviju magazinskih cipela i avala pritui kako je to s
njime i kako su ga srezali nepoteno i svinjski.
Stao je pred mitom i jo lijepo tram kvrcnuo petama, da stvar to
bolje ispadne, ali se mit uzrujano iskesio.
- Idi k vragu! Daj mi mira!
- Gospodin narednik, pokorno molim, ali moje cipele...
Gospodin narednik, kome su itav dan na diviziji pili krv radi nekih
dvadeset i sedam kruna i esnaest filira u jednoj protunamiri,
sraunavao je partije robe i problematine svote i traio zaboravljene
izdatke, pak mu je Loborec izmijeao sve kombinacije, i tako je
planuo.
- Mar, ti tat zagorski! Svi ste vi tati!
- Nisam ja tat, nego ste vi meni moje pravo ukrali!
mit zapravo nije uo to ovaj tu eli i to on tu govori, nego je mita
razbjesnila ta neuvena drskost, da ga jedan prosti domobran

zaustavlja i da mu jedan prosti domobran veli da je krao, kada su mu

cijelo prijepodne na diviziji svirali to isto madarski vindleri.
I tako je uio Loborca tefa, glasno, iz sve snage, da se rijei ve
svega toga do vraga.
Ba u taj tren prolazili su preko dvorita kuhari s velikim kotlom vrue
crne kave, i Loborec, u bunilu bjesomunom, u povrijeenoj
frontakoj asti, da njega, koji sutra putuje trei put na frontu, tu na
rajonu uka jedan magaziner - "jedan tat kramarski", skoio je na
narednika, pograbio ga i bacio u kotao crne kave. Okupan u kipuoj
kavi, mit je povukao sablju, zahvatio Loborca u lijevo rame,
zasjekao ga duboko u meso i tamo u polutmini, meu oupanim
kestenovima, kraj prolivenoga kotla crne kave, razoruan od strae,
priprave i kuhara, osjetio je domobran Loborec tef da sve to to se
dogodilo nije bilo dobro.
Ranjen, krvarei, izbijen, prestraen nekim ratnim paragrafima i
strijeljanjem, on je jo istu no pristao na kompromis, pristao je da
onako ranjen otputuje na frontu, samo da izmakne komplikacijama i
strijeljanju po ratnome sudu, jer je povukao bajonetu na viega; tako je
sutradan doista i otputovao u vruici s pijanim transportom, koji je
reao kao menaerija divljih zvijeri i kleo Gospodina Boga i sve svece
nebeske od zapovjednika do onoga jadnog zaviraa na repu voza, to
je neispavan drhturio na zadnjem vagonu sa svojom crvenom
zastavom za signale.

Bilo je to u vrijeme kada je rat sazrijevao i kada se po tim putovanjima

frontakih transporta osjealo da su lanci negdje ve pukli; nije vie
bilo zastava ni glazbe ni cvijea, nego se prevaljivali kotlovi s
gulaem, jer to nije gula nego smrdljiva mokraa, to nije govedina, to
su kuhane make; bacao se tvrd pljesnivi komis u prozore ekaonica,
mlatili se kelneri po restauracijama kolodvorskim, razbijale se
svjetiljke; a kada je netko bacio ik u stogove preanog sijena, to su
stajali nagomilani do visine dvokatnice na jednoj madarskoj stanici, i
kad je transport krenuo osvijetljen rumenilom poara, svi su se smijali
glasno.

Negdje u Karpatima, gdje su slova na stanicama bila ispisana

irilicom i gdje su tik uza stanicu stajale crne visoke strmine, sve
posute crnogoricom, pobila se jedna madarska eta s Tirolcima na
maingevere. Loborec tef je uo neto da navodno jednom Madaru
nije dospjela porcija njegove crne kave i da su Madari unijeli u
kolodvorsku ekaonicu blatan zahodski lonac, a na to je zapovjednik
stanice ustrijelio jednog momka; ukratko: pobili se vojnici. U onim
rojnim prugama to su polegle preko tranica, u onom regetanju
strojnih puaka, telefoniranju, dovikivanju, pucnjavi osjetio je
Loborec potrebu da se i on uplete u tu bitku, jer je sigurno da je opet
jednome ovjeku oteto njegovo sveto pravo.
Kada je saopio tu svoju ideju svome vagonu, ljudi su slegli
ramenima, kimnuli glavom, pljucnuli, pak se opet istegli na slami

umorni i gladni, glasno zijevajui, svi izgrienih i izbodenih lica od

otre sjeke na podu vagona.
A ta je ideja grizla i kopkala u Loborcu tefu cijelo vrijeme putovanja.
"to on ovdje opet putuje na frontu kada to nije pravedno? Bio je on
ve vani u grabi, odleao je on vani ve svojih sedamnaest mjeseci. I
dopust mu njegov nisu dali, koji mu je pripadao po svim pravilima, i
cipele su mu ukrali i rame su mu raskrvarili i ovako krvavoga bacili ga
opet van, u maglu, u blato, u krv, u smrt."

Bilo je tiho nedjeljno jutro i magle se puile na istoku, gdjegdje

osvijetljene jedva primjetljivim pjegama svitanja. eta je stupala kroz
umu, u blatu i kinici, i nije se ulo nita, samo tuckanje oruja,
lopata i svjetiljaka. Osjeao se golem masiv umski lijevo i desno od
puta, a u Loborcu tefu svrdlala je uvijek jedna te ista misao: "Da se
je tamo dolje u selu, gdje su noili, zavukao u talu i zakopao u
gnojnicu i tako ostao do noi, bio bi se rijeio svega i mogao bi da se
vrati. Ranjen je, krvari, primili bi ga negdje u bolnicu. Spasio bi se od
svega i ne bi trebao da se mui kao ivotinja."

eta se zaustavila na jednome istacu u polutmini; oficiri su ekali

telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmor.
Ljudi su namirisali bitku. Ve dva dana uju se topovi, a netko tamo
naprijed iz prvih dvoredova otrim, piskutljivim glasom pripovijeda
kako nikako ne moe da se sjeti kakvo je bilo lice onome ruskom

ovjeku koga je on posljednji put, kada je bio ovdje vani, ubo u ivo
meso. "Pod bukvu se sakrilo magare, ali je on njega bajonetom
ieprkao iz unja te ga Rus u ovom natezanju ugrizao, eto na, tu, u
lijevi kaiprst, jo se i sada pozna trag ugriza duboko u kosti."
Vonjalo je po mokrim jelovim daskama, od kojih su divizijski
telefonisti tamo na istacu sabili svoju kolibu, i puio se dim; jedan je
telefonist prao kotlove i govorio ljudima kako su tu, na tu istu
telefonsku tangu prije dva dana objesili pijuna. "Zaelio se ljiva i
kruha, da se najede pred smrt, i dali su mu ljive, neka se najede tih
ljiva. Ali nije mogao da grize, tako je bio prestraen te su mu se
cijedile napolje i tako je izgledao kao da mu na usta tee krv. A nije
bila krv nego ljive!"
- He-he!
- Ni kruh nije mogao da grize, nego ga je samljeo dlanovima i prosuo
ga po blatu, da ostane pticama!
- A to radi na Rucner? He-he?
- Ah! Bolje je njemu nego nama!
- Skoro da mu je i bolje!
- Dobar je to bio ovjek, teta za njega!
Opaalo se po rijeima da je taj "na Rucner" po svoj prilici uivao
iskrene simpatije u satniji i da su ga ljudi voljeli i potovali. Bio je on
pisar u civilu i mnogo se nagladovao po provincijalnim opinama, a
onda mu je uspjelo te se zavukao u jednu smrdljivu sobu visoke
kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade na

Markovom trgu i tamo ravnalom crtao registre i punio skrialjke

brojkama i slovima.
Taj "na Rucner" proitao je u ivotu nekoliko knjiga o tome da Boga
nema i da e demokracija bezuslovno i sigurno spasiti svijet, i sve se
to u njegovom mozgu zaplelo; on je mnogo sebi razbijao glavu kako
zapravo stoji s tim Bogom i s tom demokracijom? ivci Rucnerovi
nalazili su se davno ve u prilino rastrovanom stanju i bubrezi su mu
bili istroeni kao prodrto reeto. On je to pitanje svojih ivaca krstio
"ivanom dezorganizacijom", a o bubrezima je uvijek govorio kao o
neemu to ima svoju posebnu razornu tendenciju i "to da je ono"!
Pod time "da je to ono" Rucner je mislio da rjeava ba ono
najskrivenije i najtajnovitije u ivotu. Osjeao je on kako mu zubi
trunu i ispadaju, a lijezde (neke masne otrovne lijezde duboko u
njemu) da ne funkcioniraju kako bi trebale. Sve je u njemu propalo.
Srce mu je bespomono treperilo u masi dogaaja i on je osjeao to
svoje gnjilo srce kako treperi i osjeao je kako mu nokti sami od sebe
rastu kao mrtvacu; razmiljajui tako o tome da je "to - ono", tuno je
i nesretno ivio prije no to su ga svrstali u bataljone i nastrijelili dva
puta. On je, u civilu jo, najvie volio da ee po nasipu smrdljivoga
kanala na kraju grada, kamo se valjalo blato i smrad itavoga grada i
gdje su skakali takori ogromni kao kunii. Rucner je u ono vrijeme
sebi iskonstruirao konaan i vrlo tuan pogled na svijet, koji se
sastojao od temeljne ideje da itav grad postoji zapravo samo zbog
ovoga smrdljivog kanala. Ljudi se kolju i pate, gutaju kalorije i putuju,

piu knjige o tome da "Boga nema i da e demokracija spasiti svijet",

a to sve samo zato da bi u posljednjoj konzekvenciji iz sviju patnja i
ideja potekao ovakav jedan crn i blatan kanal. Taj se pesimizam u
Rucneru poslije njegova frontakog iskustva samo jo utvrdio, i on je
tovie i u demokraciju posumnjao te vie ni o njoj nije htio da misli.
Svejedno! Demokracija ili nedemokracija! Sve e ipak konano svriti
u blatnom kanalu!

U selu Bistrici, gdje su noili, spleo se Rucner s kovaicom, koju je

upoznao prije dvije godine, kada je prolazio ovim krajem. Bila je ta
kovaica ena rodilja, kojoj su ustrijelili ovjeka, te je tako ostala
udovica s petero djece. One noi ostao je Rucner kod ene, i nije u
svemu tome bilo nita naroito. Topla postelja, mnogo crveno-bijelo
ispruganih perina, jaka znojna enska bedra u perju i negdje daleko
mumljanje topova. Jaha je jedan sa svjetiljkom gacao preko blatne
ceste, i to se ulo kako konj teko izvlai kopita iz blata. Sipila je
magla. Sjetio se je Rucner da je na stolu u kuhinji (poploenoj
crvenom ciglom) ostavio svoju lulu, i ba mu se u taj tren tamni taj
prostor u kome gaca konjanik uinio neobino dubokim. Zaplakalo je
dijete u sobi, a on tu stoji glup, bolestan, ostavljen.
Tako su ga nali drugoga jutra u sjeniku gdje visi na debeloj gredi.
Drao je u lijevoj ruci lulu i neobino je djelovao na Vida Trdaka. Bili
su zajedno u istome dvolanu, pa kada bi bili zapovijedani dvoredovi
desno, onda se Vid Trdak oko Rucnera okretao kao krilo oko vratnice

i skakao uvijek Rucneru u dvored; tako su mnogo zajedno razgovarali

i u dvoredu i u vagonu i u kasarni: Rucner je poznavao brigu
Trdakovu, ali ga nije nikada tjeio.
- Ti e umrijeti i tvoja e djeca umrijeti i ja u umrijeti, a zato se
nitko ne e uzrujavati! Molim ja tebe! ta ti misli da ja ne poznam
Markov trg? Ti misli da tamo sjedi onaj stari kratkovidni pisar i da
puni Riz-Abadie-cigarete - to? He-he! I ti misli da je on doktor?
Nikoga nema tamo! Ni onoga staroga doktora nema, ni Bana, ni
Vlade! Sve je prazno! Sve e to u crni kanal!
"Eto! Bio je ovdje, jo je juer stupao ovdje u dvoredu, a sada ga vie
u dvoredu nema! Jednostavno je istupio iz dvoreda!"
Rugali se iza Vida Trdaka ljudi bataljonskom zidaru Viktoru, koji je
dobio od gospodina majora dopust jedino pod tim uslovom da poe
kui i da ustrijeli enu kao kuju, jer ga je ona na najpodliji nain
prevarila sa starim mlinarom (dok je on ovdje na fronti krvario,
ostavila je ena kuu i preselila se na mlin), pa se eto Viktor vraa
natrag bez rezultata!
- Sluaj me, Viktore, rekao mu je bataljonski zapovjednik pred
polazak na dopust. - Ja te putam s fronte! Dobro je! Ali mi zadaj
potenu rije da e tu svoju kuju ustrijeliti na svaki nain!
- Evo, gospodine majore! Na moju potenu rije! Ustrijelit u je kao
kuju!
I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio ene! "Gdje ti je
potena rije, Viktore? Viktore!"

Izali su iz telefonske kolibe oficiri (svi u kauuku i gumiji), zajahali

konje, razlijegale se zapovijedi niz bataljonsku tjelesinu, i sve se opet
pokrenulo teko i umorno.

ovjek koji je odluio sudbinom naih junaka u bitki kod Bistrice

Lesne zvao se Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg
und Hochenthurm, a bio je u inu generaltapskoga potpukovnika i
operativni ef one armijske skupine u kojoj se naa zagorska eta
izgubila kao jedva primjetljiv potez povuen crvenom olovkom na
sivoj isprecrtanoj karti jedan naprama sedamdeset i pet hiljada.
Na toj karti gospodina potpukovnika nije se vidjelo da je taj itavi kraj
bio izrovan granatama (kao da su zemlju izmrcvarili pobjenjeli
veprovi), i te hiljade to su se onoga jutra micale nevidljive i tihe po
uvalama i jarugama terena nisu izgledale kao gomile ranjenog i
gnojnog mesa, nego su to bile crvene strelice uperene iljcima na
modre vijugave crte ruskih postava. Na koti trista trinaest stajala je
zidana kapelica s raspetim limenim Kristom, sva izbrazdana i oguljena
dubokim zarezotinama tanadi. Jedna njemaka komanda pribila je na
zid crnu tablu s imenima dvadeset i devetorice to su ih tu pokopali u
zajedniki grenadirski grob, jo prije tri mjeseca. Bili su to grenadiri
jedne jurine kolone, to je nadirala preko kote trista trinaest na istok,
a onda se fronta na tome mjestu dva puta polomila i Rusi su preli
preko kapelice, a sada je opet u uzmicanju i gibanju natrag stali
naputati. To pljeivo brdace, zaraslo ikarom, vladalo je itavim

okoliem i s njega je pucao pogled daleko preko potoka i polja, preko

brazda i jablanova do sela gdje se poslije ponoi objesio "na Rucner"
i dalje do umskoga kompleksa, gdje se dobrim dalekozorom jasno
mogla razabrati razvaljena i pogorjela stanica i gdje su bili ukopani
prvi zagorski postavi.
Ta kota trista trinaest bila je za sveukupan razvoj odnosa od velike
vanosti, neke vrste ugaoni stoer oko koga su se kretale sve
kombinacije gospodina Rikarda Weisersheimba i baruna von
Frederiksa, njegova dvojnika na ruskoj strani, gentlemana sa srebrnim
ostrugama, boljarskim naslovom iz petrovskih vremena i visokim
odlikovanjima. Taj barun von Frederiks bio je po Weisersheimbovom
najdubljem strunom uvjerenju "glupan", "diletant", "neznalica" i
"pacer".
- Idiot! Da je onu svoju kazanjsku brigadu, to mu se juer tu
raskrvarila, bacio u liniju dvadeset i etiri sata prije, sve bi se bilo
dogodilo obratno! Ali ovako! Pokazat emo mi tome "paceru" tko smo
i to smo!
I tako je Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und
Hochenthurm, kao da igra ah s barunom von Frederiksom, svojim
protivnikom s onu stranu fronte, prekriio kotu trista trinaest crvenom
olovkom i preko nje povukao crtu svojih kombinacija, a to je za
brigadu naih muenika (koja se svjee izglaana i jo magazinskim
kamforom nasuta utaborila iza maglenih uma) znailo da e zagaziti
u krv ve slijedeega jutra, ba na samu boju nedjelju.

Potitenost je u ljudima rasla iz koraka u korak i svi su osjeali u

utrobi kao neki kamen, koji sili ovjeka da stane, pa da se ljudski
izmokri; svaki je as po jedan istupio iz dvoreda, stao u grabu, pak
onda potrao da stigne na svoje mjesto, i tako je od toga nervoznoga
trkaranja oprema na ljudima zveketala kao na tekim teretnim
konjima okovana orma.
Proli su pokraj razbijenih municijskih kola, kraj kojih je leao izuven
mrtvac pokriven atorskim listom, a obojci su mu bili prljavi i
raskvaeni; jedna je avka sjedila na boku, ali nije uzletjela visoko i
opet se grakui glasno spustila u blato.
uma je postajala sve rjeom i teren se iroko modeliran sputao do
potoka, to je onuda vijugao duboko zarezan u blato, kao da je netko u
onu gnjecavu i sivocrvenu ilovau duboko zagnjurio nadnaravnim i
nokatim palcem i razderao zemlju te se zemlja cijedila gnojna i prljava
kao stara rana. Vjetar je ukao suhim liem kada je pao prvi hitac.
Bila je prije toga sablasna tiina, kakva uvijek obavija dogaaje:
patrole, to su bile izaslane daleko pred etu, vratile su se natrag s
vijeu da su ruski postavi na rubu ume, a hitac je odjeknuo daleko
preko parcela i polja. Ljudi koji jo nisu omirisali baruta uzdahnuli su
duboko i nije im se to sve priinilo tako stranim! "To je prasnulo kao
da je negdje daleko pala jedna daska na drugu! To nije nita!"
Uto je pao i drugi hitac.
Jo dva.
Onda mir.

Ljudi su gazili preko jednog povaljenog kronjatog stabla svi prljavi i

zamusani, pak je bljedilo obraza ljudskih izgledalo nadnaravnim. Svi
su stupali plaho te je tako glas gospodina desetnika Peseka u ovoj
sveanoj tiini (kada je svatko osjeao svoje srce u grlu) zvuao
dvostruko surovije i stroe.
- No! Kaj bu? Em niste balerine! Mulci prokleti! Trkom!
Strali su se svi u korito potono, to je bilo naplavljeno vodom do
glenja, i svrstali se tamo; neki strani i nepoznati vojnici gacali su
preko oranica, as poskakujui a as plazei. Sve to izgledalo je
smijeno i neshvatljivo u jedan mah. Gledao je Lovrek tef te
nepoznate i strane vojnike kako se miu po brazdama kao orai u
daljini (a nisu orai i ne nose plugove nego puke), i gledao je mokru i
teku razvaljenu zemlju i tako se sagnuo da opipa rukom kakva je to
zemlja, jer mu je izgledalo kao da je orano duboko i ljudski i da bi
zemlja mogla biti dobra. U onaj tren, kako se Lovrek tef sagnuo i
zahvatio ruku zemlje, zacvrkutao je jedan vrabac, a Trdak Vid, njegov
drug iz sedmog dvolana, naslonio se o njega kao da mu je pozlilo.
U tihom podmuklom miru zaregetao je daleko negdje na desnom krilu
u umi mainengever, pak se lomljava prelila po dolinama i talasala se
sve dalje i dalje; u onom irokom talasanju jeke muklo se javio top.
Top je zagrmio kao da stoji negdje na pet koraka, glasno i duboko kao
muar pred crkvom na Uskrs. Javili se u taj isti tren topovi negdje
daleko naprijed kao glasovi orgulja i neto je preletjelo preko jarka i
potoka nad ljudima kao ptica.

- Previsoko, povikao je netko u udu.

- Ku!
Lovrek je uo topove i bio se napeo sav od znatielje hoe li opet da
opali kad ga je Trdak Vid uhvatio grevito, kao da se utapa. Lovrek je
samo osjetio to kako je Trdak Vid mekan i nekamo pue k zemlji i krv
mu lopti na usta i tee mu po rukama.
- Vid, Vid, za pet ran Kristuovih, Vid!
Vid Trdak nije odgovorio ni rijei. Bjelutak mu se onih jabuka caklio
modrikasto i krvava mu se pjena cijedila niza zube; on je gutao neke
gvalje i mljackao eljustima kao da preiva. Trdak je jo uo onoga
vrapca, i onaj pokli je uo, da je previsoko, kada mu se zamaglilo, i
on se sjetio da je zaboravio rei onom gospodinu doktoru na
Markovom trgu da moli brzo uredovanje, a najposlije da to i nije
zaboravio, onaj gospodin doktor nema vremena, on puni Riz-Abadiecigarete - a Rucner je rekao da niega nema - niega nema, ni Vlade,
ni Bana, ni doktora, nieg...
Lovrek tef se sagnuo do Vida Trdaka i htio je da ga pridigne i da
uini neto to bi bilo mudro i ljudski i na svome mjestu, samo nije
nikako mogao da se dosjeti gdje je zapravo njegov zavojni omot, gdje
se ono izgubio taj prokleti pakli, u torbi ili u teleaku? Nad jarugom
je opet zasvirala jedna granata i ta je bila previsoka; a onda odmah jo
tri, sve tri visoko. Ljudi su stali da tre kao krave pred ognjem, nije se
nita razabiralo, samo vika suluda i zvidanje, te se Lovrek potpuno

smeo i nije znao ta da radi? "Da tri za ljudima, da vie, da pusti

Trdaka Vida ovdje u blatu, to, to?"
- Mater ti ludu! Ustrijelit u te kao psa! Mar!
Trgnuo se Lovrek kao oda sna. Pred njega je stao desetnik Pesek i
grozi mu se revolverom i vie iza svega glasa i kune; nigdje nema
nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju, samo on tu stoji i
gospodin desetnik Pesek s revolverom. Posluno kao blae potrao je
Lovrek do jednoga panja, i nije bio od toga panja ni tri koraaja kada
je negdje pokraj njega udarila granata i mlaz ga je zemlje bacio u
potok. Jedva to se trgnuo od Trdaka i pao u vodu, okomiti je crni stup
vode i blata poletio uvis desno i odmah isto takav crni stup zemlje
lijevo, i tako je zemlja poela da skae kao kapljice po mlakama za
oluje: tu jedna i tamo druga, pa sve vie i sve bre. Lovrek je osjeao
mokro ruho i rubeninu kako mu se lijepi za kou, a oi su mu bile
poprskane smjesom gnjile zelenkaste balave mahovine i ruke krvave
od Trdakove krvi. Na laktu ga je ivo palilo, tamo se ogulio, i na
koljenu ("to nije nita, mala ogrebotina"), fiju, fiju fiju, zvidale su
otre niti zrakom, kao na streljani kad su u zaklonu postavljali table, i
debeli se komad obronka odvalio iznad njega mastan i teak, kao
tijesto odrezano noem. uli se vodeni mjehurii kako klokou u
blatu: klok, klok.
Zvidaljke su resko pitale i pucalo se negdje naprijed u ipku i
kupinama. Truba je jedan etveronoke brzo kao majmun trao po
jarku te je Lovrek htio da zavie za trubaem, gdje je druga satnija, ali

se u onoj ornjavi to je jeala nad humom nije ula ni jedna rije,

samo su granate brundale kao berde. Tutnjava je rasla sve vie, i
pokraj uha Lovrekova zviznulo je zvonko tane kao da je iglasto. U isti
mah se drugo zabolo pred njim u zemlju i razderalo je, a zemlja je
zajauknula tromo i duboko, kao to jauu dotuena stvorenja. ulo se
kako se u umi kala jedno deblo od kronje do korijena. Lovrek je
leao na leima u zavijutku potoka, gdje se napajalo blago i gdje je
sve bilo izgaeno papcima i zasmreno kravljim kolaima. Htio je da
se okrene, da se podvue pod povaljeno brvno ("bilo bi mu toplije"),
ali nije mogao da se makne od nekog neizrecivog umora, kakav nije
osjeao ni onda kada je mlatio ito u najveoj kolovoznoj vruini. Kao
da mu je tijelo raskvaena vrea cementa, takvu je teinu osjetio u
nogama, a oi su mu se sklapale; on je jo samo toliko drao otvorene
vjee te mu se u zjenice nalijevala tanana vodoravna crta svjetlosti, te
se kroz masnu koprenu kao kroz suze vidjele kapljice kie to su se po
pauini sklizale s lista na list. Lovrek tef se jasno sjeao toga kako ga
je Trdak pritegao za remen i kako je posve mekan stao da bljuje krv i
kako je Pesek zalajao na njega s revolverom u ruci, a sada su se sve te
predodbe uvlaile u neto mekano kao zgaena pueva ticala i sve je
izgledalo tako balavo i gnjecavo i hladno. udno je bilo Lovreku to
se gospodin desetnik Pesek toliko izderao na njega i zgrozio mu se jo
revolverom, a sada lei eto do njegovih nogu, zelen, gluh, ne mie se,
a bijeli oblaii rapnelski lijeu mu nad glavom, kao snjene grude.

Zemlja se sipa kao da je netko lopatom baca, i sav taj dim i to blato,
sve je tako gluhonijemo i tiho.

Loborec tef bio je duboko zaokupljen svojom idejom kako bi to bilo

da se je on zavukao u selu negdje u gnojnicu kada se bila osula prva
artiljerijska vatra; on je ostao leei u jaruzi kao stari i iskusan
veteran, koji znade da je prvi princip uspjenog i mudrog ratovanja
ostati leei i zariti glavu u blato i miriti to dulje to bolje. Ostao je
tako nepomian i ukoen i kada se trgnuo, nije znao je li to bilo samo
jedan hip ili strano dugo; izgubio je svijest o vremenu i izgledalo mu
je kao da se probudio oda sna, a oko njega bili su sami Madari i
madarski kleli i ili naprijed. Jedna se silna madarska ljudeskara
zaustavila nad njim i opalila ga nogom u trticu, pa je i on ustao i
potrao za Madarima.
"Idu Madari, ide i on! Svejedno! Madar ember! Alamvaut. Mora
se! Jo e ga ustrijeliti madarske svinje kao psa! On je ostao dok je
mogao! Sada svejedno!"
Ruski dvojnik gospodina potpukovnika Rikarda Weisersheimba,
barun von Frederiks, "diletant" i "idiot", koji je juer tako lakoumno upravo hazarderski - proigrao svoju kazanjsku brigadu, nije dao da mu
otmu kotu trista trinaest nikakvim protunavalnim trikovima. On je
precizno predvidio taj udar i zato je jo prolu no podupro itav
postav dvostrukim topnikim priuvama i crvenom olovkom na karti
privukao nekoliko erkeskih transporta, to su putovali ve tri nedjelje

po blatnim stanicama ruskim, i tako izdao zapovijed da se fronta dri

dok ovi transporti ne stignu.
Crni zemljoskoci dizali se od granata lijevo i desno. Loborec tef
ustrao se kao izgubljeni mravac u tamnoj kolonadi crnih aavih
stupova dima i jama, te se zasopljen, usijan, bez daha, bacio u vatru
omamljen, kao da ga je netko akom udario po nosu. To je bila gruda
zemlje.
Puili se masni crni oblaci dima, a iverje raskoljenih debala, ikara
trnovita i blatna zemlja, sve je to vrcalo nad glavama ljudskim.
Loborec je osjetio kako ga je neto toplo pokropilo po licu, a kada je
povukao prstom da vidi to je to, bio mu je prst krvav kao da je
zgnjeio stjenicu. To je kropila krv.
Ljudi su vikali lijevo i desno, ali se nije razabirala ni jedna rije, a
grmljavina i iglaste niti puane tanadi mitraljeza i vatra, dim, jauk
ranjenika, teak i opojan zadah baruta, sve se to uvlailo u oi i ui, u
pore i nerve, pak je Loborec, od teke neke potrebe da se nekamo
sakrije, kao kukac zario lice u zemlju i teko disao. S njega se puila
para kao s konja. Desno je netko jauknuo i to jaukanje ispunjavalo je
Loborca kobnom tjeskobom. Osula mu se po tijelu skrletna vatra, i on
se kao svrabljivac stao grepsti po dlakavim prsima, po stegnima, po
koljenu, te mu je dolo da se svue gol, da se osovi, da pobjegne, da se
pogrebe po tabanu to tako avolski svrbi, da zavie, da se razdere ali
se u to tik pred njime zabolo jedno tane i zviznulo nad njim. Loborca
je u taj tren spopao osjeaj da mu se to tane zabolo u oko, i on je

poeo da pipa svoju onu jabuicu i zaudio se da je ostala na svom

mjestu netaknuta. Vjee treperile su nervozno od neprestanoga
praskanja eksploziva, te u onoj kii tanadi, to se sipala kao zrnje,
nabubrile su mu opne modane i tako je sve u njemu tutnjilo kao da
netko udara njegovom lubanjom o zid.
U jakoj vruini to mu je lizala iz utrobe od neobino silnog tlaka
eksplozija, u apsolutnoj trenutanoj tmini, zatisnuo je Loborec oi
rukom i zgrio se u namjeri da se jo dublje zarije u zemlju, kada je
sve planulo, i on je dignut vatrometom zelenih iskara osjetio kako je
izbaen, kako se preokrenuo nekoliko puta, kako je gologlav i sav
zalijepljen od blata to mu plazi za vrat, te ga zalijeva teka i
zaguljiva fosforna smola i sve ga golica u nosnicama i duniku da
kihne. On bi bio kihnuo, ali se nije usudio ni trznuti i samo je sluao
puke to su klopotale kao klopoci u vinogradu, na brzom vjetru; onda
bu doel sveti Mihal...
Dugo je tako ostao nepomian, a onda se ohrabrio i polako stao da
pipa po sebi, je li jo iv? Iskopao se iz zemlje, a pokraj njega leala je
neija glava. To je bila glava iz jurine kolone s kacigom, svezana
remenom kao potanski zamotak. "U dvoredove desno kren! Zbogom!
Juri! Bog mu daj dui lehko!" Jedan je razbijeni kundak zazvrndao
visoko u dimu, a po brazdama povlaio se bijeli plin i sve je vonjalo
po paljevini i po sirovom eljezu, to je neprestano cvralo i gasilo se
po mlakama, kao potkove u kovanici.

Loborcu je palo na um da bi bilo dobro da izdube tu svoju jamu, u

koju ga je bacio valjda sam sveti Rok, i tako je s tekom mukom
poeo da trai svoju lopatu, to mu je spuzla na lea, i dugo se tako
natezao i muio s remenom lopate, a kada ju je konano izvukao,
neto je zveknulo i lopata mu je u visokom luku izletjela iz ruke.
"Odnijelo je", pomislio je on smotavi se u jami u klupko, kada je u
slijedei tren opet neto zviznulo i Loborca je zapeklo na glavi. Meso
ga je eglo, ogrebotina je krvarila, i on je sav blatan i prljav tackao po
glavi i as glupo gledao u krvave prste, a as se opet gladio po glavi, i
srce mu je kucalo ivo i glasno. Pred njime u hrpi zemlje leala je
neija kabanica, a jedno tane otkinulo je gumb te kabanice i gumb je
zazvrndao kao prasence kada se pastiri prasikaju na livadi. "To je
geler, vrag mu mater, i jo jedan."

"To netko ba po meni strijelja, mater mu krvavu", domislio se

Loborec i posegnuo za svojom pukom. Njegove puke nije bilo
nigdje, ona je ostala u jarku, i on je tu, zaklonjen neijom leinom,
leao bez puke, jo uvijek u mislima da bi bilo mnogo pametnije da
je ostao u bistrikoj gnojnici nego da se tu na oranici da zaklati na
samu boju nedjelju. Do onoga asa on je jo uvijek bio ovjek koji je
mutno osjeao da mu je uinjeno krivo i da bi bilo potenije da se
obori na one fakine i peke, liferante i kaderae vindlere; da uzme
puku i da pone strijeljati sve one lopove u pozadini od generala do
bataljonskog ustera. Kao pitomo blae on se bojao te vatre, ali

zarivi sada njuku pod zelenu kabanicu nepoznatog madarskog

mrtvaca, raskrvavljen i razdraen u dubokom osvjedoenju da to netko
upravo po njemu puca, on je pograbio puku i stao da strijelja u
maglu, u blato, u kupine, u nita!
"Komu je on to skrivio? Njemu su oteli njegov estonedjeljni dopust,
i enu su mu roenu odbili od njega kundakom kod plota
kasarnskoga! Razmrcvarili su ga, po pitalima su ga povlaili, ukrali
su mu cipele, i sada jo po njemu strijeljaju? Tko je ta svinja koja po
njemu strijelja! Da vidimo tefa Loborca, hoe li on dugo da trpi da
ba svi po njem lupaju?"
Tako je bjesnio Loborec tef i puka mu je grmjela kao motor, cijev
se dimila i drvo se zapalilo i fieci su vrcali usijani iz magazina kao iz
sjekarnice, a na prstima tefovim puili se bijeli mjehuri od opeklina.
On je putovao na parostroju bitke punim tempom.

Divizijski mrtvozornik Pali (u civilu ak i nervik koga svaka, i

najmanja sitnica ivotna gui u grkljanu i cakle mu se oi od neke
neizrecive tuge) brojao je u pukoj koli Bistrice Lesne mrtvace od
prologa dana sa kote trista trinaest. Prvi bataljon zagorske pukovnije,
koji je bio na lijevom krilu, stradao je najjae: sedamdeset i dvije
smrtovnice leale su od prvoga bataljona na stolu divizijskoga
mrtvozornika aka Palia, koji je te mrtvake papire ljutio iz utih
metalnih korica i slagao materijal u spise i skrialjke divizijskih
gubitaka. Od drugog bataljona stradale su druga i trea satnija. U

drugome vodu druge satnije ostala su leei sedmorica, i to: desetnik

Pesek Mato i est domobrana.
Prvi po redu bio je domobran Kri Matija. Roen, cijepljen, pao,
ostalo iza njega u prilogu: dva pisma, dvadeset i etiri krune, depni
no, ogledalo.
Prvo pismo Kria Matije, pisano tekom teakom rukom, bilo je od
Katice Rode, a glasilo je ovako:

Daimadem poletna krilaca poletjela bina tvoje zamamne grudi da

imadem oko sokolovo zavirila biu tvoja raskona njedra da imadem
gjengje oko vrata obavila bi njim tvoje srce samo da mi bude ljepi i
tomiliji i to drai. Eto tolikote ljubim a dauustreba i ivot svojbi
poloila za tebe. A ipak kakoto razaberem iz tvojega pisma kara me i
napominje dati vjerna nisam nebojse ti zame mili moj, ja jedino kroz
tebe mogu postati blaena i zadovoljna i to opisati nemoem srce u
izvaditi i pred tebe postaviti dau njemu gleda lik svoj i cjeli da se
vidi kako te ljubim.
Lajavi jeziki nemogu da miruju pa imene prem nevinu i nedunu
ogovaraju. To je meni moj ouv kriv koji bi htel da ja njegova
postanem dok se moj Pepo iz Talije vrne doma. A ti uto neveruj. To je
alosno kad tvoja majka mene psujeju jer spavam pri ouhu a gde bi
ak ne prinjem kad kod tebe nemrem, jer kaj Pepo veli ak se doma vrne
jer je tefek Franceti s Pepom u Taliji bil i Pepo je iv i zdrav Hvalen
Isus i Marija dovienja Katica Rode.

Drugo pismo domobrana Kria Matije nije bilo od Katice Rode, nego
od Ljubice Jankieve, po svemu sudei jo neudate djevojke.

Evo mili i ljubavni pozdrav od Ljubice Jankieve. Faljen Isus i Marija

Dragi Mato Zlato moje davam vam znati dasam vau kartu primila na
treega na veer i bilo mi je srce veselo kad sam dobila vau kartu.
Sad vam ovaj listak piem jer mi srce neda mira dragi mato jubav
moja srce moje zlato moje ljubav moja tak je stalna kao sneba
mjeseina sjajna Milo moje uzmem olovku u desnicu ruku da napiem
jedno pismo da mi dragi Skupa nismo. Sjajna zvijezda srca moga
ljubim vie neg i boga evo sad mi iz istoga sine sunce jarko i
pozdavlja srce slatko.
Drago moje piitemi od onoga lista to ste primili na Majkuboju
prosim piitemi jestelivi zaistinu bolesnootrovni kak je meni Kovaev
Bla rekel jer ve treji put piem pa se bojim dastevi u gradu
zdrccgicna u ljubavi Primite mili i ljubazni pozdrav od Ljubice Janki.

Divizijski mrtvozornik ak Pali zamislio se nad tim pismom

Rodeove Katice to je eto dolo na njegov mrtvozorniki stol i tako
postalo svretkom jedne ljubavne drame.
Katica Rodeova sigurno je pljunula u isuenu i pranu tintarnicu i
mijeala po njoj okrenutim dralom kao da zafrig mijea u loncu, pa
onda itavu nedjelju poslije podne prepisivala iz ljubavnoga lista neke

harambaievsko-badalievske izraze, da bi na koncu u sve to

licitarsko arenilo uplela jednu malu istinu, gorku kao kap pelina.
Poznavao je ak Pali taj nain dopisivanja i naitao se on hiljada i
hiljada takvih pisama, polijepljenih goliavim ruiastim aneliima i
krvareim srcima, pisanih uvijek jednom te istom rukom u dijagonali
iz gornjega lijevoga kuta u donji desni; znao je ak Pali ve tono
unaprijed kada e doi onaj stanoviti obrat iz slatkoga u gorko, i sve
mu je to izgledalo dosadno i alosno.
Sjediti tu u praznoj kolskoj sobi i itati itave noi kako Eva
Katanecova alje pokojnom domobranu Blaeku tri goluba. "Prvi ti
ljubav vodi, drugi ti nosi poticu, a tretji nosi ruicu ja sam znala sve
kaj je bilo v goricaj s Janicom Gorianevom i zakaj ti meni ne pie
zbogom." I kako Pecakova Jaga pie hrvatskome kralju, "da se smerno
potpisana slobodna nalazi, da se u svrhu podjele previnje oinske
milosti nazonu preponiznu molbu pokorno podastrijeti usudi".
Tu nazonu preponiznu molbu Pecakove Jage kraljevske su oblasti
uputile slubenim putem vojnom nadlenom naslovu na tamonju
svrsishodnu preporuku, a nadleni je naslov tu molbu kratkim
uredovanjem putem prijavka povratio moliteljici (dotino njenom
muu domobranu Pecaku), uz pripomenu da se Njegovo Velianstvo
Hrvatski Kralj "nije udostojao smilovati i svoju previnju oinsku
milost pruiti i dati nije blago izvolio" i po tome se domobran Pecak
Imbro ne e na grunt vratiti, kao to je to Jaga bila molila, emu se

silno nadala i zato opinskom pisaru tustu gusku i dvadeset i sedam

jaja poklonila.
Sve je propalo! I guska i dvadeset i sedam jaja i Jagiine nade i Imbro
Pecak! Sve je to u onim metalnim koricama smrtovnice, koju ljuti
ak mrtvozornik Pali, gdje stoji crno na bijelom zapisano da je
Imbro Pecak pao i da je cijepljen protiv kolere i tifusa, roen i oenjen
u selu Trnje Jezuovo opina svetojanska. I srebrna ura desetnika
Peseka Mate je tu i pod njenim poklopcem izrezak iz kalendara
"otar", gdje stoji natampano da je tu srebrnu uru dobio gospodin
Pesek Mato kao nagradu od Kalendarske uprave to je odgonetnuo u
kalendaru "otar" objavljeni rebus "Tko rano rani, sam u jamu pada",
a "Tko pod drugim jamu kopa, dvije sree grabi". Naljutio se ak
Pali tih smrtovnica, naitao tih molbenica i jasno gleda on
Blaekovu Maricu na smrtnoj postelji kako joj kumovi pale samrtnu
svijeu: djeca plau, ona umire od suice, a njezin Franjo lei eto
ovdje na katedri puke kole u Bistrici Lesnoj galicijskoj, s ljubavna
tri goluba Katanecove Eve. "Prvi ti ljubav vodi, drugi nosi poticu, a
tretji nosi ruicu." A da se je Loborec tef vratio k svojoj mladoj eni,
naao bi je gdje se je propila. Kravu, svinje, ivad, pol rali livade, sve
je to Loboreva ena zapila u ludoj nekoj zamisli da je tef mrtav i da
se ne e vie vratiti. I ormar i jastuke i plahte, sve je to ona propila, i
to jednu plahtu za etiri krune. Sve se na domu Loborca tefa sruilo,
te da se on kojim sluajem vratio, bio bi naao svoju enu pijanu gdje
onesvijetena lei u grabi i gdje se seoska djeurlija nabacuje na nju

kamenjem. On bi je sigurno bio izmlatio do krvi, pak je tako bolje da

se uope nije ni vratio. A otac domobrana Blaeka, koji je prebacio
sedamdesetu te je slab i bolestan i nema nikoga tko bi ga oprao i neto
mu toplo skuhao: konji su mu oravi, svinje uginule, tua sve potukla,
te on pie svome sinu, svojoj desnoj ruci da se vrati na zemlju, da
napie molbenicu, da stane, da se prijavi da ga puste kui, jer se to
vie izdrati ne da.
Padaju smrtovnice na stol divizijskog mrtvozornika kao kia, a sa
smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana, i sve to ak
Pali ita, registrira, i sve je to svreno i svemu tome nema vie ni
medicinskog ni pravnog lijeka, ni utoka ni priziva.
Nije samo tu ostao Vid Trdak sa est svojih pajdaa iz drugoga voda
druge satnije, sa svojom molbenicom, na koju je zaboravio napisati da
moli brzo uredovanje; brigade i divizije mrtvaca proetale su se kroz
ove skrialjke i stupaju dalje u beskonanost, nijeme, pognute, jadne,
nevino osuene na smrt.
Idu u etveroredovima, u gluhom topotu beskrajnih nonih kolona,
tucka im oprema, manliherice, lopate, noevi, uje se kako izvlae
bakande iz blata, pak je divizijski mrtvozornik zastao na as u
zbrajanju, naulio ui kao pas i zaustavio dah od stravine neke
jasnoe.
"Eto, vani stupaju zagorski rudari, to su itav svoj ivot gutali au i
smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednoga groba, zapalili svoje
uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I vinogradari

podravski i teaci stubiki, unuci Matije Gupca, svi oni stupaju vani u
tmini i svi e se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozorniki stol.
I on e itati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one strane
barbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome ne e biti
kraja."

Kraljevska ugarska domobranska novela

MAGYAR KIRLY HONVD NOVELLA
Projurivi brzim kasom uz zadimljene suionice koksa i malene
bugarske kolibe i udarivi brzo preko oranica, koso poprijeko,
domogao se gospodin satnik Jugovi nasipa, potoka i mosta, i pogled
mu pue po sivoj maglenoj praznini vjebalita.
Na maglenoj tratini nije bilo nikoga i daleko jedva su se razabirali
dudovi i jablanovi jankomirski i areni majuri, a gusta februarska
magla padala je sve jae i zavijala i Kustoiju i brdo Grmoicu i sela
u vrbiku neprozirnim bijelim velom.
Gospodin satnik pognao je Micu galopom u maglu preko mlaka i
movara, u smjeru lijevoga kuta, gdje je negdje kod zapreka i barijera
za konjske utrke morala biti satnija. I doista! U jedva zamjetljivim
obrisima vidjele se sive mrlje, kako se gibaju amo-tamo, tre i
razvijaju rojne pruge, pa vrludaju kao bez cilja i smisla.
"Aha! Razvijaju rojne pruge! Tako i treba! To je pametno! To je jako
pametno!" poveselio se gospodin satnik. "Da se momci malko
protegnu! Ne e im nita koditi! Bit e elastiniji!"

Ali to veselje gospodina satnika pokazalo se potpuno iluzornim. To se

samo iz maglene daljine priinjalo da satnija razvija rojnu prugu.
Izbliza izgledalo je sve to kao kaos bez glave i bez repa, vika i trka
jadna, suluda. To je satnija "ila u navali", ali nijedan vod nije
podravao vatre, niti je priuve bilo, niti su patrole bile izaslane, niti je
bilo komande, ni iega. Sve je bilo samo markirano, i gospodin satnik
je "drutvo ulovio", kako se veli u kraljevskom ugarskom
domobranskom oficirskom argonu. Ta cijela "navala" bila je samo
naoko navala, a u istinu to nije bilo nita, nego neko petljanje
diletantsko i glupavo. Gospodin satnik je uperio spram sredine rojne
pruge i uzrujan sav, da su mu prsti noni sve podrhtavali, zapitao je
nekog domobrana sagnuvi se s Mice: "Koji si ti roj, mome?"
Domobran, koji gotovo nije ni uo kako je doao gospodin satnik,
tako je bio zaokupljen svojim udnim mislima da se sav lecnuo i
zabezeknuo od uda, otkuda se najednom gospodin satnik na Mici iz
magle stvorio ovdje, te je poeo neto da zbunjeno muca i blebee.
- Vole! Koji si ti roj? To te pitam!
- Gospodin satnik, pokorno javljam, ne znam!
- to? Ne zna? Kriste, Marijo i svi sveci boji! Ti ne zna koji si roj?
Stoj! Stoj! Stoj! Poeo je gospodin satnik da vie glasno i da mae
palicom po zraku. Tako je zbunio ljude, i ljudi su u rojnoj pruzi poeli
dovikivati jedni drugima, i graja se razlegla iz centruma na oba krila
satnije to se gubila u magli, te se usred velike buke satnija nekako
teko ustavila.

- Zapovjednik voda! Zapovjednik voda! izderao se gospodin satnik

strogo.
- Pokorno molim, gospodine satnie, ja sam! odazvao se odnekud
jedan glas.
- Tko je to "ja sam"? Zar ja moram da vas prepoznajem po glasu? "Ja
sam!" Hou da znadem tko je, a ne "ja sam"! Zar se tako govori sa
efom satnije? Trkom amo!
- Ja sam zapovjednik treeg voda, gospodine satnie, pokorno
javljam! Kadet-aspirant Bubnji! dotrao je do gospodina satnika
jednogodinji dobrovoljac kadet-aspirant - puki ustaa Bubnji, u
civilu pripravnik III. teaja muke preparandije, deko neobino
ogranien. Ukoio se pred gospodinom satnikom kao pred
razrednikom i, kao da ga je strah da e pasti na ispitu, tako izgleda.
- Aha! To ste vi! Bubnji! No, naravno! Nije ni udo! Bubnji!
ovjee! U vaem vodu imade jedan arkar koji ne zna kojem roju
pripada! Znadete li vi to to znai? To moe da povue za sobom
najtee posljedice. To je neuvena indolencija! To je strano! Tu ljudi
ne znaju svoju udjelbu!
- Kamo navaljujete!? okrenuo se gospodin satnik spram nekog drugog
ovjeka to je objesio puku preko ramena protupropisno kao lovac.
ovjek se ukoio i gleda.
- No! to me gleda!? Zar me jo nikada nisi vidio? Kamo navaljuje
satnija? Pa zar se tako nosi puka u rojnoj pruzi? Zar si ti lugar, ti
svinjo? Govori, sto ti bogova, kamo navaljuje satnija?

- Ne znam, pokorno prosim!

- Be-e-e, izbeio se gospodin satnik s osjeajem vieg prezira, da, ak
i gaenja. - Bik! Kelner! Eto! Tu je drugi egzemplar! Taj ne zna kamo
navaljuje satnija! I s takvim materijalom neka ovjek operira na
bojitu! To je grozno, Bubnji! A sve u vaem vodu! Dajte doite s
tom dvojicom na prijavak. A da li vi sami znadete kamo satnija
navaljuje? Na koliko se metara nalazi neprijatelj! ujete li? Bubnji?
- Neprijatelj se nalazi na 1500 koraka, u smjeru Jankomira,
- Tako? U smjeru Jankomira? Ta to je smjer Jarun! Vi idete na Savu, a
ne na Jankomir! A vi ete se ovako etati 1500 koraka pred
neprijateljem, i on ne e pucati? Mislite? Je li? Zar mislite da su
erkezi glupi kao Zagorci? Ovi se lugari panciraju na misu! Ne znaju
udjelbu! Ne znaju kamo idu! Pa tko uope zapovijeda tim pogrebnim
drutvom? Zapovjednik satnije je ve ovdje preko pet minuta, a nije
jo primio prijave! Tko je zapovjednik? Gdje je?
Kadet-aspirant Bubnji javio se tiho i prestraeno:
- Gospodin satnik, pokorno javljam, satnijom zapovijeda gospodin
narednik Slepevi.
- Kakav vraji gospodin narednik? Zar je za vas, kadeta, narednik
Slepevi - gospodin narednik? Vi ste stariji, a zato vi ne
zapovijedate? Vi ste kadet, sto mu bogova! Kakve su to gluposti?
Gdje je taj prokleti Slepevi? No, hvala bogu da ste se udostojali
konano ipak, gospodine, da se potrudite amo! Vrhovni
pretpostavljeni ef ete nalazi se ovdje preko etvrt sata, a od vas ni

traga ni glasa! Kakav je to nain? To je prostota! to jo ekate? Ta

hou li ve jednom da izmuzem iz vas tu prokletu prijavu? Kakva je to
glupost? Vi sa cijelom satnijom navaljujete na Jankomir? Ta
postrijeljat e vas kao takore! Na hiljadu i petsto! Kakva glupost! To
se samo u mozgu jednog ovakvog narednika moe da rodi ovakva
sirova bedastoa! A ljudi vai ne znaju kamo idu! Niti zato idu! Nita
ne znaju! To je sve cirkus! No! to ekate? Prijavu hou! Rodite ve
jednom tu prokletu prijavu!
Na Slepevia se izlila bujica rijei, srditih i prostih. Ali nije
Slepevi zaludu postao od "dalje slueeg" potasnika slubovodei
narednik pete doknadne satnije i nije on zaludu kod ete linijske ve
etrnaest godina, a da bi se zbog takve sitnice uzrujavao. Aktivni etni
linijski narednici impregnirani su oito nekom pastom protiv sviju
psovaka, i takve se bujice rijei razne nervozne gospode slijevaju na
narednike bez efekta, jer oni ostaju mirni i hladnokrvni. Narednik
Slepevi pustio je gospodina satnika neka se izvie, a onda mu je
glasom podignutim i otrim odskandirao pjesmu satnijske prijave,
resko i osorno: "Gospodin satnik pokorno javljam, dvjesta i dva
momka. etrdeset i osam bolesnih!"
Gospodin satnik bacio se u sedlu nauznak, kao opaljen gromom na
nevjerojatnu vijest da je od momadi hodne satnije etrdeset i osam
bolesnih, i bio bi moda ve planuo da se iz magle nisu pomolili obrisi
dvojice oficira koji su panju gospodina satnika s ove porazne i
katastrofalne injenice svrnuli na jednu drugu, ne manje vanu stvar.

"Kako? Kod satnije se nalaze dva asnika, a satnijom zapovijeda jedan

obini benavi narednik? Kakav je to red? Oficiri pue, a momad
vjeba!" Dva oficira, pukoustaki porunik Schwarz i pukoustaki
porunik Kukolj, dola su do gospodina satnika i dva koraka pred
Micom stala i pozdravila u jedan mah.
- Dobro jutro, gospodo, odzdravio je gospodin satnik naoko uljudno
ali bijesno. - Gospoda su ovdje kod satnije, a satnija je kao bez glave!
To nisam mislio! Ne! To nisam mislio! Slepevi! Dajte satniji odstup
pa je svrstajte tamo kod zapreke, pravcem na dimnjak u razvitoj pruzi!
Molim gospodu na moment!
Podbo je gospodin satnik Micu i poskoio s kobilom na desetdvadeset koraka, a oficiri su se pourili za njim i stavili se propisno i
opet pozdravili ukoeno i mrko.
- Moja gospodo, to ne ide! To nikako ne ide! Kad momad radi,
pogotovo potpuno bojno opremljena momad, onda oficiri moraju da
rade s njom! To zahtijeva osjeaj dunosti! To nije nain da oficir
dangubi, a momad se znoji. Eto! Ljudi su zbunjeni! Disorijentirani!
Ne znadu ni kamo ni kuda ni to! A vi, gospodo, preputate jednom
obinom naredniku da ih kvari! Gdje vam je srce? To nisu marionete,
moja gospodo! To su ljudi koji idu u boj! To nije puki ustanak! To je
kraljevska vojska! Tu se radi o biti ili ne biti! Tu se radi o tome jesi li
ovjek ili nisi. udi me da vam ja moram o tim stvarima da govorim!
Zapovijedam! Jeste li me razumjeli? Zapovijedam da u mojoj satniji
svi rade jednako! Nema tu ni ina niti protekcije. Jeste li me

razumjeli? ivimo danas u demokratskom vremenu! Molim, izvolite

sada ustupiti! Izvolite, molim, gospodin porunik Schwarz, preuzeti
zapovjednitvo satnije, pa kad bude sve u redu, javite mi! Hvala!
Gospodin satnik je naglo okrenuo Micu na stranjim nogama, te se
ona, sasuvi grmljavinu neuljudnih tonova i svu silu gvalja i jabuka
arenih, propela i rznuvi obijesno udarila u tutanj i maglu.
- avo odnio sve skupa, odmahnuvi rukom, mislio je gospodin
satnik. - Ba u i danas da se ljutim. Dosta je! A danas bi bilo glupo da
se derem! Sada u malo da se ovdje jo vrtim u krugu, a onda ionako
skoro moram na bataljon!
Pognao je Micu u oblom i irokom krugu kao u maneu, bockajui je
pravilno vrkom ostruga i drei teku glavurdu kobile sapetu uzdama,
tako da je izbacivala prednje noge otmjeno i ukoeno kao pravi
pravcati kraljevski ugarski domobranski konj.
Hop, hop, hop, hop, u velikom je ritmu skakao konj, i gospodin satnik
je osvjeen ledenom vlagom gotovo zaboravio probdjevenu no kad je
opet poelo neto nemilo da se mie u crijevima.
"Ah! To je onaj prokleti trapist! Samo da nisam derao onog trapista",
zaustavio je gospodin satnik uznojenoga konja i prislukivao udnoj
glazbi u svom elucu, a u glavi nije imao ni jedne sreene misli.
Pobuna kapetanskih crijeva, magla, fronta, Mica. I tako se iz magle
ula od satnije graja i vika.
Sve i protiv svoje volje naulio je gospodin satnik ui kao staro
erarsko kljuse kada uje zveket oruja i rzanje konja. Ne moe se

linijski ovjek oteti tome da ne slua kad se eta vrpolji. I sluao je

tako gospodin satnik viku satnije to se svrstavala u magli, pa je
gotovo nehotice zaokrenuo Micu i podbo je do satnije.
"Ajde, da pogledam te nesretne kuburante!" rekao je sam sebi, a kada
je ugledao satniju u razvitoj pruzi, pa Schwarza gdje se bespomono
vrze pred linijom, neto je trglo njime i nije mogao da ostane
neutralan.
"Valjda ne u kljastom kramaru, tom romaru dozvoliti da na moje oi
kvari materijal s kojim sam tako dugo i krvavo radio. Da mi jo uniti
cijeli posao posljednji dan, to tele!"
- Gospodin porunik! Izvolite preuzeti zapovjednitvo voda! Ustupiti!
- Pozor! Preuzimam zapovjednitvo satnije! zaorio je glas gospodina
satnika i sablja mu je zablistala u ruci, a Schwarz se neujno povukao
iza lea drugoga voda i nestao u satniji.
Momci su odmah osjetili da se gospodin satnik ne ali kada je izvukao
sablju, zato je dvije stotine okovanih peta zacvokotalo na gromki
pokli gospodina satnika. Gospodin satnik ne vie, kada zapovijeda, iz
mozga nego iz grla. Ovih trinaest godina etne slube, to gospodin
satnik vie nad bezbrojnim satnijama i vodovima, tako je rutiniralo
grlo gospodina satnika da je vrlo vjerojatno da bi on mogao da urla
nad satnijom bez pauze moda i tjedan dana.
Ne ivi crkva katolika zaludu u najboljoj ljubavi s kraljevskom i
carskom i kraljevskom ugarskom domobranskom armadom; pa kao
popovi crkve i oficiri su pusti vikai iz profesije. Svaki oficir, kao i

oficijelni propovjednik, raspolae stanovitim rjenikom i stanovitom

koliinom parabola, koje onda upotrebljava u svoje vrijeme i na
pravome mjestu bez jedne jedine svoje vlastite misli.
Gospodin satnik spada u onu vrstu brbljavih kraljevskih ugarskih
domobranskih govornika koji govore s nekim naroitim apetitom. Ne
e on propustiti ni jedne, ma i najmanje prilike, a da ne bi zainio
stvar besjedom pounom i domobranskoj dui korisnom. Pa kao to se
lice popa na govornici preobraava kada se opasuje tolom i roketom,
i lice je gospodina satnika sinulo u nekom naroitom osvjetljenju kada
je osjetio u svojoj ruci ma, a pred sobom satniju. Sveti Duh Vjenoga
Reglemana raskrilio se nad njegovom duom, i on je prestao da postoji
kao individuum i kao gospodin satnik Duan Jugovi, koji imade
pokvaren eludac i debelu ljubovcu i duga oko petnaest hiljada kruna,
i on se pretvorio u jednog od onih pet hiljada glupih i treberskih
kapetana velike habzburke Armade, koji viu ve decenije nad
ljudima neumorno i koji se kao sastavni dijelovi c. i kr. sistema i
mainerije napinju iz svih sila, i u grabi i kod kadera i u etapi, samo da
veliki carski aparat ne zapne ni na jedan as.
- U dvoredove de-e-sno kren! povikao je gospodin satnik razvukavi
prvo "e" napadno dugo, tako da se domobranski mozgovi uzmognu
spremiti na predstojei eksperimenat, pa kad zasijee otri i kriljivi
kratki "kren", da dvoredovi samo sunu u jedan mah kao da ih je netko
gurnuo.

Tako je i bilo. Ovu relativno laganu i poznatu kretnju izvela je satnija

kako-tako, ali donekle ipak u redu. Vidio je gospodin satnik vrlo
dobro da se satnija ba nije u polovici propisno pocijepala i da se
dvolanovi nisu priklopili kao da se kreu oko osi podmazanih
vratnica, ali nije htio da dira ve kod prve kretnje tamo u pobrkani red
treeg voda, da ne smeta ljude odmah na poetku.
"Treba da se stvar malko gane! Onda e se ve smjestiti oni prokleti
glupani! U treem vodu!"
- Pravac jablan! Satnijo, stu-paj!
Dvije stotine domobranskih pukoustakih, bolesnih i ranjavih,
krastavih i prostrijeljenih, reumatinih jadnih nogu trglo se na vlas
tako kao to je to propisano u Vjebovniku za kraljevsku madarsku
domobransku pjeadiju, u prijevodu akademika Tome Maretia.
I ona kretenska, ogavna, prokleta, glupa, idiotska takozvana carska i
kraljevska disciplina koja kao otrov kakav ukleti tee po ilama
habzburkih graana ve vie stotina godina, ta uasna struja opasna i
grozna razlila se po udima od dvije stotine zagorskih tjelesa. Ve
stotinama godina tee ta strahovita ognjena tekuina arterijama
zagorskim, i danas, ovog tunog februarskog dana kada snijeg kopni i
vrane graku, dvjesta se madarskih domobranskih pukoustakih
nogu prignulo u koljenu u smislu Nagodbe od 1868. u prvom hipu.
U drugom hipu ve je dvjesta novih, utih, kao kamen tvrdih i
okovanih domobranskih bakanda udarilo o ledinu, i satnija je poela

da se giba u topotu propisnom, pravcem na jablan, kao to je to

zapovjedio gospodin satnik.
Popucale su ledene ploice to su se skrutile preko noi po lokvama i
mlakama. Ona mlijena kora to se zamrzla preko peata konjskih
kopita, duboko usjeenih u gnjecavu tratinu, zemlja grudasta i ilovaa
travom prorasla, sve se to rastopilo pod udarom novopotkovanih
bakanda, i gomila se satnijskog mesa svrstana u dvoredu vodova
zanjihala i ganula, kao predmet tvrd i golem.
- Jedan-dva, jedan-dva, viu izmeu vodova are to sada stoje na
elu i kraju svakoga voda u etveroredu stisnute kao kope. Viu are
i broje takt strogo i vano, te ljudi pod sugestijom toga glasnog
brojanja udaraju kao omamljeni, bijesno i vansebno, i blato uto prska
i poledica se lomi kao staklovina i satnija se giba kao tvrdi
paralelogram: jedan-dva, jedan-dva...
To sada nije nikakva komplikacija gibati se u dvoredu vodova. Svaki
domobran obino zuri u pete svog prednjaka i po gibanju ramena i
bokova svojih susjeda moe da se lagano uivi u cjelokupan ritam po
sluhu i jednolinom zamahu. U etveroredu satnijskom domobran je
doslovno zabijen u zatvoreni i etani red i svaka regrutska satnija
moe redovito precizno da se giba svrstana u etveroredu ve poslije
dva tjedna izobrazbe.
Gospodin satnik Jugovi, koji kasa pred satnijom na Mici, te se sav
vano ustremio u sedlu i mae golom izvuenom sabljom i sam
proivljava svoje vlastite poluinteligentne, budjejovikim pivom

prelivene, lirske, junkerske, sredovjene grube senzacije, on u drilu

svog carskog i kraljevskog i kraljevskog ugarskog domobranskog
grenadirskog odgoja eli da se dvoredovi hodne satnije pokriju kao
koncem izmjereni.
Zastao je on na Mici iza satnije, pa zamurivi na lijevo oko mjeri
sabljom satnijske dvoredove i vidi da se dvoredovi ni izdaleka ne
pokrivaju i da je cijela satnija neuredno vijugava.
"O, Boe! Boe! Koliko je vremena potroio na te piljive dvoredove!
A, eto! Nita! To je rezultat svega da satnija niti hodati ne zna. Idu na
Ruse, a niti hodati ne znaju! Osli vraji! Idioti! Marva seljaka!"
- Satnijo, stoj!
Satnija se ustavila skandalozno, tako skandalozno da bi se i laike
usne bile razvukle na posprdan smijeh da su zapazile ovo ustavljanje.
Bila je kriva nervozna zapovijed koju je gospodin satnik izbacio
nenadano i hitro, pa se momci zaustavili nejednako, kako koji i u
dugim razmacima. Nastale su u koloni uslijed toga mnoge rupe, a
etvrti vod jo se nije niti prikljuio i jo se uvijek gibao. To su oni
nesretnici etvrtoga voda koji uvijek stradavaju najjae kod neukih i
loe izvjebanih trupa. Ako se elo pouri, jedva stiu i zlo
prikljuuju, a ako elo zapne, oni su koji naletavaju. A nisu krivi!
rtve satnijske na satnijskom repu, jadnici etvrtog voda uvijek
stradavaju zbog glupih zapovjednika.

Gospodin satnik bio je jo na zaelju satnije i bio je osobito bijesan,

jer je osjetio da je sam skrivio konfuziju svojom nervoznom
zapovijeu.
- Mir! Ne gibaj se! Svinja uljiva! to se mrijesti, ti some gnjili,
crvljivi! Ti!
Tako vie i trubi gospodin satnik u ui etvrtom vodu da bi skinuo sa
sebe odgovornost, i mir nastaje plah i ukoen. Gospodinu satniku
osobito se svidjela misao da ovi ljudi niti hodati ne znaju, pa mu je
dolo da bi bilo dobro da o tome povede koju rije. Malo citata iz
Vjebovnika, to nikada ne moe da kodi.
On je potjerao Micu do drugog voda i tamo se na sredini vano
zaustavio.
- Pazi amo! Odmor! Ali pazi amo!
- Vidi li kako si bedast? Rodio si djecu i enu vara, zemlju kopa, a
bedast si! Niti hodati ne zna! Eto! Niti hodati ne zna! Star si
etrdeset godina, a ne zna hodati! Jesam li ti govorio ve milijun i
milijun puta, govorio po danu i po noi, da na onaj prokleti "stu-paj"
najprije prigne malo nogu u koljenu, kao to je to propisano! Nemoj
ti misliti da je to izmiljeno! Nije to nita izmiljeno! To je sve
propisano, a to biste vi potasnici morali da znate to je propisano.
Tamo se jasno i glasno veli "da se noge ponesu naravno naprijed blizu
tla, a da ga ipak ne dirnu, pa se onda ispruenim koljenom, te napolje i
dolje okrenutim vrkom, korak ispred desne noge cijelim stopalom
spusti na tlo".

- Potasnici! Tako pie u Vjebovniku! U Vjebovniku! Pa to onda

povlai tu svoju prokletu nogu kao da je namoeni krapfn? Nisi frajla
valjda! Nisi u crkvi valjda! to tedi, vraga, tu kramarsku kou? Udri,
sto ti bogova! Nije tvoja koa nego erarska!
Nijedan valjani linijski oficir ne moe pred licem svoje ete da
izgovori ni rijei, a da se ne bi redovito pozvao na vrhovni soldaki
etni autoritet, na Vjebovnik. Vjebovnik i Biblija dvije su najstarije
knjige na svijetu. I dvije najpoznatije knjige na svijetu. Milijuni i
milijuni glupana koje su s propovjedaonica crkvenih nauili na
mudrost biblijsku, ti su isti milijuni bili istodobno po bezbrojnim
kasarnama sviju kontinenata dresirani kriminalnim metodama ovoga
Vjenoga Vjebovnika u kanibalskoj metriji naeg carskog i
kraljevskog i kraljevsko ugarsko domobranskog vremena. To je dakle
taj famozni Vjebovnik za madarsku infanteriju, ta sramotna
kompilacija krvave meunarodne empirije. Na najmodernijim
stavkama tog Vjebovnika suraivali su i japanski mrtvaci Port
Arthura i Liaoyanga i pokojni ruski strijelci iz balkanskih vojna
prolostoljetnih, i skalpirani Buri od Capetowna i Victorije. Sve
krvavo razbojniko iskustvo ove nae kugle zgusnuto je u takvom
jednom Vjebovniku, na koji se pozivaju sva gospoda satnici ovog
bankirskog svijeta kao na neko otkrivenje pramudrosti.
- Dakle! Jeste li me razumjeli? No onda! Da vidimo!
- Po-zor! Pravac jablan! Satnijo, stu-paj!

Satnija od dvjesta domobranskih graana u smislu Nagodbe od 1868.

opet je pola pravcem na jablan, a gospodin satnik ostao je s Micom
na mjestu i gledao je za etom.
Ta "Trinaesta hodna formacija", ona je njemu naroito srcu prirasla.
On ju je sam stvorio, stvorio od "niega". to znai stvoriti jednu
hodnu satniju ni od ega, to moe sebi predstaviti samo gospodin bog
koji ni od ega stvara, i iskusan soldat koji znade kakav su nemogui
materijal ti "zagorski mulci". A ipak je gospodin satnik od te zbrdazdola slupane bande stvorio sasvim pristojnu satnijicu. "Boe moj!
Garda nisu! To je istina! Garda nisu! Ali da satnije nema, to se ipak ne
bi moglo rei! Ona je tu! Sto mu bogova! Eto! Ona postoji! Ona se
giba! Hoda, eto, u pozoru, i to se uje! I te kako se uje! Satnija
postoji - aleluju mu svijetlu nebesku! Satnija stupa, satnija je na putu u
smrt! Sjajno!"
Koliko je samozatajne muke stajala ta satnija gospodina satnika. No,
meutim! On je mislio ovako: "Eto! Izobrazio sam barem deset bojnih
formacija od etrnaeste godine naovamo! Koliko je mog znoja
proteklo za tih deset formacija? A Bog zna koji je uft u Galiciji ubrao
plodove moje muke. Ja sam eto liferovao prvorazredan materijal, a
majmun je neki lijepo ubrao kronenorden za moj trud. Zapravo je on
tat i uft i on je meni ukrao moj kronenorden jer su ga moji momci
zaradili. A ja nita! Pa zato da i ja ne zaradim kronenorden jedanput
za svoj posao pravedno?"

I tako je gospodin satnik u svojoj neizrecivoj ambiciji odluio da za

sebe, lino za sebe, stvori svoju satniju koju e on sam povesti na
bojite i sam pokazati to znai biti kapetan Jugovi. "Jer, konano,
koja korist od kaderske slave? Koja korist od hvale u
doknadnobataljonskim zapovijedima i od ugleda koji po okruju leti?
Sve su to ludorije hinterlanda! Treba na licu mjesta pokazati to
vrijedi jedan ovjek na svome mjestu. Ako u roku od mjesec dana A.
O. K. (Armeeoberkommando) ne dozna da se u postavu nalazi kapetan
Jugovi sa svojim tigrovima, eto glave. Tako treba nategnuti ljude!"
Vidi se, dakle, da je gospodin satnik postavio vrlo visoku mjeru koju
je htio da preskoi svojom satnijom. On je htio rekord. Svakako
rekord. U njegovom mozgu sve se puilo uzrujano. Gleda on, na
primjer, neki naporan noni mar po kii. Uzmimo kojih pedeset
kilometara. "Ide satnija pedeset kilometara! To je natovjeanski
napor! Ali njegova satnija ide! Jer zna hodati! Njegova satnija zna
kako je u Vjebovniku Hod propisan, i ide divlje. I stie u postav u
posljednji as i baca u juriu Ruse, a u protujuriu zauzima rusku kotu
te spasava armijski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo onda
osvaja srca svih onih trebera kod divizije i kod kora i kod armije, i
svi se rue kao kegle! Tako e on to da udesi! Ali zato treba materijal!
Prije svega, dobar materijal!"
Zato je gospodin satnik s osobitom panjom probirao ljude za hodnu
formaciju. Gotovo je svakoga momka uzeo u ruke pa ga dobro opipao
i promjerio i vagnuo prije no to ga je udijelio u hodnu. Posao, koji

ostali satnici obino svre jednom lakoninom reenicom, naredbenim

putem satnijske zapovijedi koja glasi da se dvjesta i pedeset ljudi s
priloenim imenikom udjeljuje iz doknadne formacije u hodnu, taj
posao jedne reenice rjeavao je gospodin satnik kao osobit problem
tri dana. Cijela tri snjena dana stajale su doknadne satnije njegove
doknadne grupe na blatnom dvoritu, i on je uzimao jednog
domobrana za drugim lino i doslovce je zidao svoju hodnu
domobranima kao opekama. On je igrao svoj domino - va banque!
Sav vaniji satnijski personal, kao daljinare, ordonance, trubae, sve je
to on isposuivao od drugih satnija i eta. Koliko se puta samo morao
poniziti da isprosi koju vrsniju silu od kojega kolege koji je ovjek
kavanski pa za takve etne gluposti mnogo ne mari. Tako je na
primjer rezervnom kapetanu, a u civilu inenjeru Zebiu dva puta
platio veeru za desetnika Gavrana i vodnika Repia. Ta dva
odlikovana strijelca, desetnik i vodnik, stajala su ga svojih sto pedeset
kruna! No nita zato! Ali sada barem imade dva balvana na kojima
poiva ostala gradnja sigurno. Sve je are sam moljakao na
bataljonskom raportu bezbrojno mnogo puta i izmjenjivao ih i
poduavao ih do nemogunosti najiznijansiranijih tehnikih sitnica.
Potasnici su njegov ponos i dika.
Sastavio je on za svoju gospodu potasnike litografirane preglede i
arke na kojima su pregledno zapisane i nacrtane sve vanije taktike
situacije. Navala na lijevom krilu! Prodor u centrum! Gibanje u
rezervi! Obuhvatni eksperimenti! "Sve je zapisano na tim tabelama,

koje njegovi potasnici u depu nose. Pa kako onda da nema anse za

kronenorden?"
Tako je gospodin satnik dugom ambicioznom panjom, koja moe biti
priroena samo jednom aktivnom i nadasve pedantnom gospodinu
satniku, konano iskonstruirao i sazidao tu svoju famoznu " III.
hodnu". Ta njegova "hodna" to je zapravo jedno slavno arhitektonsko
djelo! Ali tu svoju "Trinaestu hodnu" on ne e da prepusti nekom tatu.
To je krv njegove krvi i meso njegovog mesa, i tu e satniju on sam da
vodi na frontu. Negdje u etapi galicijskoj prezentirat e je divizioneru,
kome li, i prikazat e satniju ve sa dvije-tri kretnje, da je to to
general gleda osobito uspjelo djelo u koje je on uloio lino neopisivo
mnogo truda i poleta i rijei i vremena i zdravlja, u koje je, jednom
rijeju, ulio svu svoju aktivnu kapetansku kr. ugarsku duu.

I tako je prolo vrijeme izobrazbe kao tren. Kao da je juer bio

oktobar kad su regruti pod oupanim drveem na satnijskom dvoritu
kisli goli kao vrapci. A, eto, to je danas nastalo od njih. Gora,
opasana novim remenjem miriljivim i utim, lavina ljudeskara, fino
odjevenih i opremljenih da je milota! Ve dva dana eka "Trinaesta
hodna" depeu, a depee od A. O. K. nema te nema. Noas je
gospodin satnik pio kod Cara Austrijanskoga cijelu no, pa je jutros
doavi kui poslao ordonanca Franju do satnije da kae, ako depea
jo uvijek nije stigla, neka se satnija malo proeta prije menae. I tako

je satnija izala u potpunoj bojnoj opremi da se malo eta. Jer to bi

drugo prije menae nego da se eta?
Dvije stotine nesretnih, bolesnih i alosnih, spram ovog habzburkog
rata potpuno indiferentnih ljudi na tu je zapovijed duboko uzdahnulo.
"Pa to je to? Niti danas im ne daju mira? Danas, kad mogu da krenu
moda posljednji put od kadera i doma, niti danas im ne daju mira! Pa
jo je mokro i snijei i magle su. to e vani na vodama vjebalita?
Koga ih vraga ne putaju da budu tamo gdje su. Da ekaju u onim
smrdljivim i uljivim satnijskim sobama, zgureni, utisnuvi glave u
ake i u tvrdoj utnji. Nego ih i danas ganjaju! Vrag im oca i mater
gospodsku!"
Takve su se mutne misli kupile u glavama domobranskim kad su
jutros oglasili zapovijed gospodina satnika da treba da se opreme i da
podu na vjebu da se malko proeu.
Ali ta se tu moe? Nemoni ljudi, kojima je oduzeta svaka
mogunost izjednaene borbe i koji su predani na milost i nemilost i
sputani lancima, predali se podavljeno i poeli da vezuju nove gunjeve
remenjem, da natrpavaju torbe i prtljagu, da vjeaju na se i
manliherice i lopate i trube, pa da se kao blago pod tekim jarmom
zapute van u blato i beznadne februarske magle.
I tako je zastao gospodin satnik na Mici i gleda kako se satnija giba u
dvoredovima, a Mica se raskreila stranjim nogama, pa je briznuo iz
nje topli vonjavi uti vodopad, arajui po snijegu i smrzavici udne
oblike i dimei se kiselkasto.

- Jedan, dva! Jedan, dva! viu are od vremena na vrijeme. - Jedan,

dva, jedan, dva! ori se iz grla potasnikih, te je gdjegdje neki
potasnik i iskoio iz reda i stao postrance i strogo mjeri i promatra
hod i vie: "Jedan, dva, jedan, dva!"
udno je to vikanje ara kad eta stupa. ovjek bi mislio u prvi mah
da je to neka idiotska ambicija to vie iz njih. Istina je! Imade i
takvih ambicioznih glupana za koje kapralske zvijezde znae
kulminaciju u ivotu. Ali u veini sluajeva to je nagon i enja za
rastereenjem. Na narod je narod junjaki i ne voli jarma na sebi.
On e u svom vatrenom temperamentu uiniti sve, samo da skine
jaram sa svojih lea. On e iskoiti iz etveroreda i urlati postrance "jedan, dva" - surovo i divlje, a samo zato da ne mora sam da se gnjavi
i mui u pozoru. Viu podoficiri i udaraju takt i satnija ide, ide - jedan,
dva, jedan, dva, jedan, dva.
- Pazite, momci! Sad emo da stanemo! avizira gospodin satnik milo i
uljudno, sve u strahu da se stvar ne bi pokvarila kojim nenadanim
incidentom. Tako se valjda i poslastiarski kalfa za glazuru svoje torte
boji i dre nad njom kao i gospodin satnik nad satnijom, nemoan
kao reiser nad slabim glumcima.
Gospodin satnik pogna Micu skokom naprijed svu zapjenjenu i divlju,
pa je onda odjednom vjetim trzajem uzde ustavi tako da su joj se
stranje noge zabile u blato, i, dignuvi sablju, glasom promuklim i
slabim, ali rutiniranim vie:
- Sat-ni-jo-o-o-o-o! Stoj!

Onaj "o" od vokativa je gospodin satnik dugo zategnuo, a "stoj"

odrezao otro i kratko, tako da je etiri stotine okovanih peta kvrcnulo
u jedan mah drveno i muklo. Iz dugog i ustalasanog ritmikog gibanja
satnija se zaustavila kao tvrdi zid i eka u tiini.
- Satnijo, stu-paj! zakrijeti opet reski glas gospodina satnika.
Zapovijed je opet zaleprala nad glavama ljudskim, a domobrani se
apatino i bezosjeajno pokorili i poli umorno teglei svaki svoj crni
teret, kao predmeti.
O, koliko se satnija crnih uperilo u ovaj isti hip sa sviju strana globusa
koncentrino na jednu odreenu liniju da se tamo, iz sviju smjerova
pridole, pokolju u katastrofalnom srazu. Kao crni gigantski stubovi,
tako jure beskrajne ljudske kolone jedne na druge da se polome u
traginom sukobu financijalnih, graanskih, feudalnih i
imperijalistikih, klimatskih i rasnih lai. A nad svakom od tih
beskrajnih crnih kolona lepra po jedna mistina nevidljiva zapovijed
koja kolone svojim pjevom mami u propast. A kolone sluaju zov te
nevidljive ptice, i idu, idu, ve godine, ve stoljea, ve vjenost.
Kolone se kreu pod magijom tog financijalnog imperativa kao meso
u klaonice. O, crni imperativu nad glavama satnije! O, teretu
nepodnoljivi satnijskog bola!
Koliko samo bolnog tereta vue ovakva hodna satnija za sobom kad
etano vjeba u magleni dan i kad eka depeu da krene. Kako je sve
to zguvano i polomljeno! Kako su sve te rane pokidane i upaljene!
Dvije stotine srdaca krvari u takvoj hodnoj satniji nad kojom vie

jedan gospodin satnik u otmjenoj krznenoj bundi. Jedan gospodin

satnik sa ruiastim manikiranim noktima, briljantnim prstenjem,
skupocjenim jelenjim rukavicama to su se toplo i ugodno priljubile
uz meke dlanove. Jedan gospodin satnik sa palac debelim medvjeim
elom i plavim namirisanim engleskim brkom. Elegantan i mlad
gospodin satnik, neoenjen i relativno dobro plaen, na novom utom
sedlu to mirie i kripi, na debeloj toploj ishranjenoj kobili koja tako
ugodno grije kao termofor.
Gospodin satnik tako je jednostrano odgojen da ne vidi nita, nego
samo ono to je u Reglemanu propisano. On imade konate naonike
na oima kao i sve upregnute ivotinje. Da ne progledaju pa da se ne
uplae i ne polome jaram. Tako gospodin satnik ne vidi ranjave i
bolne satnije! On vidi samo nove zelene kabanice koje jo miriu po
naftalinu kraljevskog madarskog centralnog odjevnog zavoda u Peti.
On vidi samo nove ute nabojnjae i kokarde trobojne, ali ne vidi da
se za satnijom cijedi crveni krvavi trag od mnogih rana na srcu i dui
zagorskoj kojoj se ne ratuje ni za cara ni za kralja.
Gospodin satnik oito uiva u etanom vjebanju. Svojih trinaest
godina etne slube, ako se odbije popreno jedna do dvije godine to
ih je proveo na raznim oficirskim kursovima, mjerei estilom po
tapskim kartama i dosaujui se nad terenskom plastikom, dakle za
trinaest godina etne slube moe se mirne due rei da ih je proivio
u etanom vjebanju. On se kroz tih trinaest dugih godina tako uivio
u ovaj ritmiki tutanj kolona i zveket oruja, da ga pogled na etanu

satniju ugodno podrauje. To je slavna soldaka estetika koja u palac

debelim mozgovima djeluje poput simfonijske instrumentacije.
Zamislite jednog ivog ovjeka koji trinaest punih godina dan na dan
etano vjeba. Od jutra do veeri svaki dan etano vjebanje!
Mozak takvog ovjeka prezasien je reglemanskim ludilom kao
mozak provincijalnih dirigenata valcerima. U takvom mozgu sve vrvi
od vodova i satnija i bataljona, sve same pruge i kolone, mase,
razvijanja i svrtavanja, sve sami pravilni paralelogrami i kvadrati i
monotoni infanterijski ritam, sto i petnaest koraaja u jednu minutu.
Sto i petnaest u mi-nu-tu, jedan-dva, jedan-dva, na lijepom plavom
Dunavu u aru valcera.
Pa koje onda udo da su se svi ti oblici u primitivnim mozgovima
staloili kao sakrosanktne i nepovredive vrednote i da djeluju na
gospodu satnike estetski. Tako i na gospodin satnik uiva kad gleda
"etanu" satniju gdje u pozoru stupa, pa ga simetrino i uglaeno
mijenjanje postroja osobito milo i ugodno dira. Lijepa je stvar kad
satnija "razvija" pa vodovi u pravilnim etverokutima sijeku prostor i
kao odsjeeni tono pristaju na ravnu liniju novoga postava. To su
muzikalni motivi kao Wagnerova glazba!
Gledajui za satnijom, dolo je gospodinu satniku te se i nehotice
sjetio aktivne momadi prije sarajevskog atentata.
"Eh, eh! Aktivna momad mirnih vremena! Gdje je ta aktivna
momad? Gdje su oni crveni punokrvni grenadiri? Ono nisu bili
domobrani! Ono su bili grenadiri! Boe moj! Kakvi divni ljudi! Prvi

vod! Sve metar i osamdeset! Pa ona prsa bivolska, pa one divne

bogovske noge! Cijela se Kustoija tresla kada je takva satnija
"razvijala". I ne samo da su kao gromovi tutnjili po zemlji, nego su i
nabojnjae nabijali da bolje grmi! Ona njegova aktivna trea satnija s
kojom je kod Batra preao Drinu. Smijali se momci u pontonima
rapnelama to su cvrale po vodi! Smijali se rapnelama! Pa kako su
samo jurnuli na onu kotu 216! Kukuruzovina je utala, a satnija
jurnula kao vjetar. Tamo je i dobio svoj Signum! Na onoj koti 216! A
sad, gdje su oni ljudi sa kote 216?"
ovjek bi mislio da e sada gospodin satnik logino proslijediti u
mislima do nekog poraznog rezultata da su svi ti ljudi sa kote 216 s
bivolskim prsima i bogovskim nogama uniteni. Da trunu na onim
mnogim kotama preko Drine, i da su kljasti i suiavi i slijepi, i da je
bilo besmisleno i neizrecivo glupo prijei Drinu. Ali ne! Gospodin
satnik misli po drugom sistemu. On povlai paralelu izmeu ove
satnije to se u magli vue pred njim i izmeu one mrtve aktivne
satnije. On promatra obje ete s apsolutno soldakog stanovita kao
materijal i bjesni na ove bolesne jadnike i ljuti se na lou kvalitetu
sadanjeg materijala.
"Na, ovi prokleti lazari ovdje! Jesu li to domobrani? To su bokci! Ti bi
pred crkvu mogli da stanu s krunicom! Te suiave mrcine to hriplju i
stenju i simuliraju. Mater im griljivu! Lopovi ogavni! Kakvi su to
domobrani?"

S nekom bolesnom mrnjom pogledao je gospodin satnik satniju to

stupa pred njim u blatu, te mu je dolo da je pogna nemilosno i izmui
do krvavog znoja i povalja po vodi, da je izdere i satre, tu stoput
prokletu satniju lazara, tu satniju karikatura.
Taj tiranski poriv javio se u gospodinu satniku divljaki i silno, te mu
je dolo da zgazi tu inferiornu bagru pod sobom i da je uniti. U tarifi
oficirskih vrijednosti momak manje vrijedi od konja, i u rubrikama
slubenim najprije se broje konji, a onda momad. Distanca izmeu
gospodina satnika i jednoga domobrana bez ina vea je - mnogo vea
- nego izmeu konja i koijaa ili antikog roba i slobodnoga
graanina. To nije distanca izmeu ovjeka i ovjeka, nego izmeu
gospodina Boga Oca i neke inferiorne stvari, predmeta, i manje od
predmeta: kukca. A ovi nai zagorski kmetovi koji ni formalno nisu
osloboeni svog kmetstva, ti plahi i izbijeni i prestraeni kmetovi
dolaze pred bi i knutu madarskih junkera i sramotan je njihov odnos
spram tog financijalnog imperijalnog stroja. Junkeri u atilama i
dolamama marionete su iznakaene, a najvee linosti izmeu njih
istiu se kojom kominom pobjedom na ubogom kakvom naem
provincijalnom steeplechaseu, ili nad kojom kasafrajlom ili smijenim
dvobojem do prve krvi. To su jedini svijetli momenti u ivotu ove
kretenske junkerske kaste to po kasarnama bezbrojnim i pustim
tiranizira na narod ve jedan vijek: dvoboj, triper, steeplechase u
Stenjevcu.

Neka degenerirana, glupa, neodreena, perverznobolesna potreba

upiljila se gospodinu satniku u mozak da iz satnije izame jednu
jedinu preciznu kretnju. "Jednu "etanu kretnju"! Kolonu desno, na
primjer! To je barem jednostavan obrat! Samo jednu jedinu kolonu
desno!"
I kao izvan sebe zavikao je jasno i odreeno:
- Kolona, desno!
U tom pokliu nije bilo ni mrve line volje gospodina satnika
Jugovia. Gospodin satnik bio je u svojoj biti meko, neurastenino,
razmaeno dijete koje se po svom odgoju za posljednjih sedamnaest
godina nije ni u emu razlikovalo od druge djece. etiri godine
kadetske kole i trinaest godina etnog ivota proteklo je kroz mozak
gospodina satnika kao fluid to potpuno izolira sve misli i sva
zapaanja i sve talente eventualne, te sve prevlai nekom korom koja
raste onda izmeu takvog djejeg mozga i vanjskog ivota kao crni
izolator. Od onoga dana kada je gospodin satnik stupio u kadetsku
kolu, pa do dana dananjega, gospodin satnik nije trebao da se brine
ni za to drugo nego samo za etu i reglement. Od glace-rukavica pa
do kefica za zube, od spona hlanih pa do posljednjeg najmanjeg
puceta na koulji, sav komfor i udobnosti, carski i kraljevski i
kraljevski ugarski Sistem servirao je gospodinu satniku. Jelo, konja,
lak-cipele i dolame, slugu, novac, pa dapae i duhan, sve je to
gospodin satnik dobivao tono i obilato, a za sve to nije trebalo nita
drugo, nego da vri vlast nad dvije stotine robova. Gospodin satnik

nije nikada ni od koga uo da bi ta vlast bila la nemoralna i glupa.

Tiranska, ogavna, varvarska forma. Nasuprot! On je imao o toj vlasti
predodbu svijetlu i veselu, predodbu koja se raa u dui glupe djece
kad gledaju goli ma gdje se ljeska na suncu. Dijete se veseli
nikljastom mau, i zato da ne posijee njime kad je srebrn i otar?
Gospodin satnik promatrao je tu vlast sa djeje strane i on ju je vrio
radosno i milo i mahao njome, kao to djeca mau maem golim i
otrim. Kada je gospodin satnik povikao: "Kolona, desno", on onda
nije znao da iz njega vie jedna sredovjena shema paklene neke
organizacije koja hoe da prodaje svoju robu od Soluna do Bagdada.
O tim tezama pisalo se po opozicionalnim novinama, a te ne ita
pristojan ovjek! On onda nije znao da je on bijedna jedna estica
crnog stroja, glupog, ogranienog i glomaznog. Dugogodinja dresura
to je otupila poluinteligentni i nemarni njegov mozak i njegovu duu
pustu, nezasijanu i neuzoranu razvalila, ta dugogodinja dresura vikala
je gramofonski na usta gospodina satnika programatske gluposti.
On je zapovjedio kolonu desno, kao gramofon, a u njemu se puile
ute polupijane refleksije kavane zadimljene, i Cigani i kasirice, i
violine su cviljele u njegovom mozgu i pijano mnotvo glasova
urlikalo je u njegovoj glavi. Gledao je debele bijele gole noge gospoe
Loebl i neke skupocjene ipke zguvane nad koljenom mekim i
okruglim, a u crijevima mu svirali udni glasovi i podrigivao se trapist
od noas i kojeta kiselo i gorko. Ovakvo neurastenino bolesno
dijete, jo omamljeno od sinonje pijanke, mae tu golom sabljom na

arenoj kobili i goni dvije stotine tunih i nesretnih ljudi po blatu i

maglama, goni ih preko gora i dolina, krvavih i nabujalih voda u
propast, u smrt.
- Kolona, desno, odjeknuo je glas gospodina satnika u dvjesta
domobranskih mozgova, kao vjetar s lijeve strane, to e sad na
pognati na desnu ove krvave i tune i pocijepane ljude, kao nevidljivi
uragan. Ljudi su mehanino poput paripa naulili ui, kao da im je
netko vignuo biem povrh glave i nervozno su stali da oekuju onu
udnu viku to se razlijee po satniji poslije aviza komande i koja ih
onda svrstava u nov postroj i baca ih svakoga na svoje mjesto kao
vree.
- Kolona, desno, uo je gospodin porunik Kukolj gospodina satnika
gdje vie negdje daleko i neto je progunao u uljivom mamurluku.
Taj porunik Kukolj, to je tip onih naih studenata koji su svakako
primjerci predratni i danas su - moe se mirne due rei - gotovo
posve izumrli. Ti su studenti studirali pravo deset do petnaest godina i
po svim krmama naega grada vodili polemike o determinizmu i o
indeterminizmu. Oni su u Khuenovo doba osnivali germanske
maevalake klubove i nosili dvobojne kulere i svaku zdravicu
svravali sa: vivat, crescat, floreat! Tako! Rastepli se u ivotu po
provinciji kojekuda i nisu svrili studija nikada, nego se povukli na
debele opine, na unosna mjesta po protekciji ili se poenili
purgarskim usidjelicama. A oni koji su jo ostali na studiju spasili se u
vojsku kada je rat pokazao najbolju namjeru da potraje dulje. Postigli

su in oficirski, dobili kojeg slugu i konja, zavukli se gdjegod u

kasarnu ili jamu na frontu i nastavili da piju i deru animalno. Takav
jedan primjerak debele site ivotinje je gospodin porunik Kukolj. On
je prije rata uvijek pobolijevao, a sada, drevna pijanica, nabrao je na
fronti devedeset i est kila tako da bi mu se koa izmeu nogu odmah
nakon prvog kilometra nauljala, tako je bio salovit i ugojen. Pa je
zato i proklinjao kadersku glupu slubu i poveselio se kada su ga
konano udijelili u ovu Trinaestu slavnu hodnu formaciju. Tako e se
rijeiti svih tih kaderskih bedastoa i opet poivjeti pristojno kao
ovjek na fronti. Zato je ve i lumpovao tri dana redom i tako jutros
naravno zakasnio u vojarnu i sav zadihan i znojan jedva stigao satniju
kod vodovoda.
"Koji je to vrag vidio danas izlaziti? Jo rat! Rat! Dobro je! Rat je
stvar kod koje se ljudski pije i jede. Ruma, ampanjca, konjaka, svega
ima u ratu kao u kakvom erarskom bifeu. Ali koji je to avo izmislio
hodati na vjebu!? To je ovaj odurni monarhijski domobranski sistem!
Oca mu i mater tom sistemu! Ili se ratuje ili ne!"
Tako se bunio gospodin porunik Kukolj i teturao za satnijom, a kad
ga je gospodin satnik pognao u etni red, pljunuo je, izvukao svoju
ravu i kao akalicu tanku sablju i odonda putuje sa satnijom kao
prtljaga. Putuje tako gospodin porunik Kukolj kao zapovjednik prvog
voda i misli: "Vrag ga dal i stvoril! To nije bio pelinkovac noas! To
je glicerin neki prokleti. Ulje gorko. Da mi je da se ljudski izbljujem!
Ona kelnerica na Potoku isto je zgodna puca! Ne bi bila "na odmet"!

Ako ne stigne zapovijed, bogami, noas u je pozvati! isto zgodni

vadli! Kakva voda! Opet sam zaglibio! Tako! Sada u jo i da gacam
u mokrom! Ali me pee meso! Jo u sebi vuka naribati. Vrag ga dal i
stvoril!"
Tako se pue nesuvisli oblici u omamljenom polusnu i peku Kukolja
njegove malene svinjske oi, sve zalivene znojnim salom, i on umoran
i zadihan klipe i preskakuje preko lokava i zapada u vodu i kune i
tegli masnih devedeset i est kila s velikim naporom i mukom i pue i
iti i duva i kune duhom odsutan i pijan.
- Kolona, desno, zaorio je u njegovoj dui glas velikoga voe na Mici,
i on se namrgodio. "Koji je to vrag, ta "kolona desno"? To je opet
nekakva bedarija soldaka, kod koje se sve vrti i hoda! Samo to je to?
Vrag ga dal i stvoril! Staromodne gluposti!"
Tako se sve napree gospodin porunik i nastoji ne bi li gdjegod u
kojoj modanoj brazdi otkrio neko zaboravljeno zrno soldake
metrije i mudrosti, pa da se sjeti to je to zapravo ta kolona desno. Ali
zaludu! Kolone desno nema pa nema! Sve sama tmina i beznae. Tako
misli debeli Kukolj i hoda dalje na elu prvoga voda, jer je on
moderan ratnik, a na ratitu je probanio godinu dana, i on ne ratuje
marijaterezijanski nego suvremeno.
- Kolona je desno, gospodin porunik, uzbunio je Kukolja vodnik
Repi. To je onaj isti Repi koga je gospodin satnik kupio za sto i
pedeset kruna od prve doknadne, da ima dva-tri balvana za gradnju
satnije. Taj vodnik je dakle jedan od satnijskih temelja. Pa koje udo,

dakle, da se vodnik Repi, stasiti i jaki aktivni crnomanjasti vodnik, sa

crvenim streljakim vrpcama na zlatnoj nori i velikom i malom
srebrnom za hrabrost, nervozno vrze i uzrujava, kao to to mogu samo
aktivni vodnici, koji slue ve etvrtu godinu. To su "kolovani"
aktivni podoficiri jo iz mirnog vremena kada se kod pukovnija
solidno radilo. Oni poznaju dunosti potasnika i Slubovnika III. dio
po paragrafima, a sve linijske mudrolije etanih pokreta nose u
malom prstu. Takve aktivne podoficire silno vrijea i itavom
njihovom nutrinom moe da potrese jedna omaka principijelna i
vana, te se oni silno uzrujavaju kod etanog vjebanja. Njihove su
ui uvijek nauljene, kao u dresiranih pasa, pa samo ekaju zviduk da
preskoe palicu. Po svom odgoju smatraju oni to preskakivanje palice
jednom nadasve vanom stvari bez koje ne bi mogao da postoji niti
kralj, niti dom, ni drava, ni Austrija, ni "Lijepa naa". U njihovom
svakom nervu i ilici duboko su usjeene sve te kolone i dvoredi,
razvite pruge i "mimohodi, pozori i pukohvati ", sve te interesantne
stvari kojima se bavi ljudski um dvadesetog stoljea na radost poslova
veih od 230%.
Takvi podoficiri, to su tamne mrlje, grozne zapreke u formiranju
svijesti ovog zelenokaderakog domobranskog naroda. To su
centurioni cezarskih carskih i kraljevskih legija i kohorta, banditi
kondotjerskih trupa i prokleti usud armija sveope vojne obvezatnosti.
Da nema tih balvana i satnijskih temelja, raspale bi se carske vojske
kod prvog udara granate. Doista! Vojske bi se raspale kao utvare. Ali

oni su tu i dre grau, kao pozitivne i realne injenice. Oni ive na

svijetu samo za ove kolone i ove dvoredove i ovu krvavu i bolesnu
grozotu naih dana, i kao psi ovari bdiju na svakom krilu voda dva po
dva i ree na plaho stado u vrstama.
Doe tako slobodan i bistar momak sa sela u kasarnu. Ona ga
dekorativna sredovjena elegancija oficira zabljesne, i u njemu se
stvori pojam o barbarskom gospodstvu koji se skruti kao beton i ni
jednim se trnokopom ne moe poslije rastrgati. Gospodin Bog, to je
oficir. Oficir je onaj koji imade vlast, koji je u rodbinskoj vezi sa
Carem, a nosi sablju i ostruge i zvijezde kao i samo Njegovo
Velianstvo u Beu. ovjek nastoji da se to vie priblii pojmu
Gospodina Boga, to je jasno, a budui da je gospodin narednik blii
Gospodinu Bogu od domobrana, to seljaina iz petnih ila nastoji
kako da se dokopa asti, i idealom takvog seljaine postane uti pertl
sa tri narednike zvijezde. rtva je stradala. Zagorac ostaje u kasarni,
umre na vjena vremena, i tako se od slobodnog ovjeka pretvori u
psa, u graniara, u daljeslueeg potasnika.
- Kolona je desno, gospodin porunik, srdito je ponovio gospodin
vodnik Repi zurei u debelog i pospanog Kukolja koji je
bespomono gledao oko sebe i nije znao to bi i kako bi. Jo je stajao
pod fizikim dojmom satnikovog aviza. Ali taj poziv nije dopro do
njegova intelekta, i ona letargija, raspuzla i pijana, prelila se preko
kolone desno, kao to se i mulj prelijeva preko rupe to je ostala u
blatu od uboda tapom. U mozgu Kukolja javila se meka i dobra

mirisna postelja, kao topla iluzija, i on je gledao u mekano platno

jastuka i u crvenu vunu toplog pokrivaa, i sve je plesalo pred njim u
idealnim bojama. Svojih devedeset i est kila naslonio je na golu
ravu i tupu sablju i u polusnu zaklopivi oi nehajno putovao dalje,
kao da ga se konano to sve ipak nita ne tie.
Kad nije komandant prvog voda reagirao na zapovijed, ne moe
bogme ni drugi vod da provede kretnju, te se zapovjednik drugog
voda, pukoustaki porunik Schwarz sav uzvrpoljio od treberske
migoljivosti. Taj Schwarz, to je elavi neurastenini staraac, te bi
sam Gospodin Bog znao kako je on dospio u ovu Trinaestu hodnu.
Valjda mu je netko od bataljona uinio psinu, pa ga bacio iz etapnih
formacija u hodnu. Pograbio je netko ceduljicu gospodina porunika
Schwarza, pak ju je lijepo iz etapne tabele premjestio na drugu, hodnu.
I tako je Schwarz dospio u Trinaestu hodnu i tako e u boj s
Trinaestom hodnom. Bio je ve i na bataljonskom prijavku da se
potui, ali su ga ismijali. Opkolili ga sami visoki zidovi i zapreke, i tu
se ne moe nita. Jedan jedini otvor, taj vodi na frontu. to se tu
moe?
Sluio je Schwarz godinu dana negdje u tirolskoj etapi, pa je za
talijanskog navalnog nastupa u maju 1915. ak sudjelovao u jednom
okraju i dobio Signum na koji je osobito ponosan. Posve neki
abnormalan, bespomoan ovjek je taj Leutnant Schwarz koji e sa
Trinaestom hodnom otputovati u smrt isto tako bespomono. "Valjda

je slabouman, dok ne liferuje robu - nego se po etama povlai i

ratuje" (misli o njemu Trinaesta hodna).
U etapi nauio je Schwarz da izvodi dvije-tri etane kretnje, te kako
ba naroito dobro znade da na vrijeme okrene drugi vod u kolonu (to
ba nije teko ni komplicirano), htio bi on da se istakne pred
gospodinom satnikom i uzrujano gleda povrh etveroreda, to je tamo
s prvim vodom, to to prvi vod eka i smeta satnijsku harmoniju. Tako
se vrpoljio Schwarz kao ae, te bi ovjek mislio da e sad na dignuti
ruku i namigivati sa dva prsta uzrujano da upozori satnika kako on
svoju lekciju znade napamet i moli odliku.
Gospodin satnik se otrijeznio od svojih razrovanih, bolesnih refleksija.
Da je prvi vod propisno reagirao na zapovijed, on bi, vrlo vjerojatno, i
dalje fantazirao o mekanom koljenu gospoe Loebl i sluao Cigane,
ali tako se uzrujao. Podbo je Micu i naletio na Kukolja. Kukolj tu sada
ne znai samo linost gospodina porunika Kukolja, nego on
reprezentira svih pedeset momaka prvog voda. Svih pedeset njih, svi
su oni sada Kukolj. Kukolj, Schwarz, Bubnji, tako se veli, a pod time
se uvijek razumijeva pedeset - pedeset glava, pod Kukoljem,
Bubnjiem i Schwarzom.
- Prvi vod, Kukolj! Kukolj! Prvi vod! Kukolj! to e biti? Kolona,
desno! Prvi vod! Sto mu bogova, prvi vod! - Tako vie gospodin
satnik najurivi Micu na prvi vod koji se sav usplahirio od debele
kobile i poremetio, to je jo vie zavitlalo bijesom gospodina satnika.

- to je to? Vi mulci prokleti! Zar se bojite jednoga konja? Krave vi

bedaste! To je konj! To je obian konj!, projahao je gospodin satnik u
srditom zaletu kroz prvi vod kao kroz vodu i razagnao ljude bijesan
to su se prestraili njegove Mice. Ljudi se iza repa kobilinog opet
svrstavali i stupali dalje u smislu prvotne zapovijedi smjerom na
jablan.
- Hej! Gospodin porunik! Gospodin porunik! Dobro jutro! Dobro
jutro!
Kukolj se trgnuo od matanja o postelji i o snu i skupio se muno, te
blesavo zirkao as u gospodina satnika, as u gospodina vodnika
Repia koji mu je, nakreveljivi se i namrekavi usne u desni kut da
se ne vidi, doaptavao: "Desno front! Desno front! "
- Desno front! izdere se Kukolj bespomono i nehajno za Repiem, a
kako je zapovjedio na krivu nogu, razbio je korak cijelog prvog voda.
Zlo je kod momadi koja nije izvjebana, kad izgubi korak, jer se
onda teko sklada, pa se tako i prvi vod nakon okreta desno uskolebao
rastepen i polomljen bez ritma, bez koraka, bez smjera.
Gleda gospodin satnik rastepeni prvi vod gdje gmili raspuznuvi se u
blatu, pa vie: - ae ! Kakve su to piljive ae? ae, korak!
Svijetla vam nebeska! Korak!
- Jedan-dva, jedan-dva, viu gospoda potasnici iz svega grla i udaraju
ljude kundacima pod rebra, guraju ih akom u lea, vuku za ui,
poikavaju ih i svrstavaju kako treba i kako se to pristoji. Jedan-dva!
Jedan-dva, kako vraga da etiri ae ne bi ispljuskale jedan vod u red,

pogotovo kad je jedan od njih balvan satnijski i temelj gradnje. Jedan-dva! Jedan-dva! Jam-brek! Vrag-ti-ma-ter! Dr-i-ko-rak! Mulec-Sve-tec! Gla-vu-van! Tr-buh-nu-tra! Paj-tak! Svi-nja-gu-ba-va!
Jedan-dva! Jedan-dva!
Sve to ritmiki na slogove raskidano urliu potasnici te rijeima i
akom, kundakom i nogom sabiru raspreni vod u svrstanu etu, a vod
posre pod udarcima i vod se opet polagano slijeva u zajedniki topot,
propisan, uglast i ukoen: jedan-dva, jedan-dva!
- Ruk! ruk! ruk! ruk! vie Repi sav usplahiren i uznojen u svojoj
novoj prekrojenoj kabanici: - Ruk, ruk, ruk!
Nema eto niti itavih sedam dana to je Trinaesta hodna opremljena,
ali je Repi ve preko svojih satnijskih veza uspio da prekroji
kabanicu, kao pravi kico. Nije to sada vie ona neugledna i neukusna
zelena vrea to se navorala pa visi preko ramena, ve je to elegantna
kabanica "daljeslueeg potasnika", dobro izglaana i besprijekorna
kao oficirska, i to ne priuvnoasnika ve aktivnooficirska. Ve trei
put fasovao je Repi kabanicu u hodnoj formaciji, te se po trei put
sprema na frontu. Prvi put prostrijelila mu nogu strojopuka na etiri
mjesta. Drugi put ga sasula granata. A trei put su ga kao osobitu
vrsnu i kod izobrazbe naroito upotrebljivu silu poslali u zalee, a
sada ga je gospodin satnik nanjuio i kupio ga i vozi ga sa sobom
natrag van. On e mu kod njegovih ambicioznih pothvata na fronti
svakako trebati! Zvone srebrne medalje na Repievim grudima i on

vie kao pomaman: "Ruk, ruk, ruk, ruk!" A mila je stvar uti glas tako
vjerna ovjeka, pa gospodin satnik ne moe, a da ga ne bi pohvalio.
- Dobro je, Repi! Dobro je, Repi! Prvi vod! Gledaj Repia! Tako
treba! Ruk, ruk, ruk, jedan-dva! Bravo!
Neka slatka milina razlijeva se Repiu tijelom i on se smjeka, te ga
dolje kod trideset i treeg kraljeka sve neto stee, tamo oko
rudimentarnih kotica repa, i sve mu dolazi, da mahne tim
imaginarnim repom, kao pseto to su ga pogladili.
I tako se prvi vod skupio nekako zaslugom revnoga Repia i uperio
pravcem na stenjevaku crkvu iji sivi i kao musavi toranj stri u
magli iznad granja i malenih porazbacanih kua. Skupio se prvi vod i
udara stegnut i skalupljen novim smjerom na stenjevaku crkvu.
- Desno front, krijeti iz pokvarenog i vonjavog starakog zubala
Leutnanta Schwarza, a drugi vod, vod podravskih kokoara i tatova,
vod u pedeset procenata momadi najmlaeg godita, vod mlijenih i
bijelih regruta i golobrade pastirske djece to je dosad podrezivala
frule i ganjala marvu te jo nije primirisala praha, taj drugi vod udara i
lomi da sve prati i tutnji, da je prava milota. Ako u kojem vodu
Trinaeste hodne formacije vlada dobro raspoloenje, to bi se moglo
rei da je drugi vod u svojoj polovici jedini koji danas nije tmuran i
desperatan. I to je ta polovica neiskusne i neuke, lude, zdrave, naivne
djece koju su kao drebad pognali u kasarne i upregli. Ta djeca boluju
na neofiliji i luduju za novim i nepoznatim senzacijama dana.
Monotoni ivot kadera im je dojadio pa se vesele putovanju, novim

varijantama fronte i rata, i malo su se razigrala rakijom pa udaraju

ludo. U njima gori djeja iluzija o novom. O, ugasnut e ta iluzija u
njima, ugasnuti! Isto tako kao to je ugasla u ovim blijedim i bolesnim
starim deziluzionistima to teko kalju i vuku ovaj teret austrijske i
madarske gluposti.
I oni su bili jogunasti i mladi, razigrani i ludi, i srnuli su kao divlji
onoga augusta kada su padale zvijezde. Srnuli su da uhvate iluziju i
pjevajui su srtali siti i pijani i nabijeni snagom. Pa to je nastalo od
svega? Pljesnive jame, gnojne jame, smrdljive bolnice, patnja i uas.
Nita nije ostalo! Da ih puste kui, to bi najbolje bilo. Da oru, da se
oporave. Da jo ozdrave! Da ozdrave od te gospodske bedarije! Ali
djeca u drugom vodu nisu proivjela tajne. La se njima jo nije
otkrila! I djeca sru, ivot se ponavlja i sve ostaje na istome mjestu.
- Dobro je, drugi vod! Izvrsno, drugi vod! sokoli svoj elitni drugi vod
gospodin satnik blago zanesen i ugodno iznenaen svojim dragim
drugim vodom. - Tako treba, sokoli moji sivi! Dobro je! Dobro je!
A lica se ara sva sjaje od radosti i ire se usne u nasmijane,
izobliene kretenske grimase, a mozgovi bubre od ponosa da se drugi
vod tako divno kree svijetom, pa sve podstrekuju i bodre i bockaju
pastirsku djeurliju ne bi li ornjava dosegla neuveni i nevieni
maksimum: "Ruk, ruk, ruk!"
Trei vod pod kadet-aspirantom Bubnjiem i etvrti pod vodnikom
Madarom Hajoem dobro su okrenuli i na vrijeme, te je gospodin

satnik, sunuvi u galopu, pretekao satniju i sada na elu pred etom

okrenuo konja, mae sabljom i vano rastegnuvi slogove vie:
- Pr-vi vo-de, stoj!
Prvi vod, koji je meutim opet bio uhvatio korak, stao je ukoen i
nepomian. Na est koraka prikljuio se iza njega drugi vod pod
porunikom Schwarzom u tutnju nenaravnom i afektivnom. Ljudi su u
nekoj prostoj demonskoj sugestiji doista dosegli vrak i tukli divlje,
kao avoli opsjednuti, uvjereni da su to trikovi koji dobro djeluju na
glupane kakav je njihov kapetan.
- Vode, stoj! zakrijetao je gospodin porunik Schwarz neobino
visoko da ostane u ekstatinom naponu svog slavnog voda, te je napeo
sve glasovne tetive do posljednje mee pa se onda ukoio kao
votanica u sredini "meuprostora" kao spomenik.
- Vode, stoj! kliknuo je kadet-aspirant Bubnji u treem vodu, i on se
zabio est koraka iza drugog, kao to je propisano u Vjebovniku.
- Vode, stoj! zaustavio je s madarskim akcentom vodnik Hajo
etvrti vod, i satnija je stala u koloni, ukoena i tiha.
- Dobro je, drugi vod! Dobro, Bubnji! I etvrti vod, bravo! Samo prvi
vod treba da se skupi! Sve e biti dobro! Mora biti dobro, sto mu
bogova! Samo sad kad si stao, sad stoj! Ne mii se! Pokrij ! Na vlas
pokrij! Trei vod, trei dvolan! Pokrij! Malo lijevo! Lijevo! Ti
mulec! Ta-ako! Tako! Dobro je, vie satnik i polagano bocka Micu na
desno te kilji preko ispruene sablje na dvolanove i vrste da se

dobro pokriju, jer je to vano da dvolan pokrije dvolana. Izvidivi

tako cijelu liniju skoknuo je s konjem postrance.
- Odmor!
Kao da je pukla oma ili se slomio zapon, sve je popustilo. Klecnulo
je dvije stotine koljeninih jabuica i zabibalo se dvije stotine tekih
domobranskih glava. Satnija se poela nakaljavati, iseknjivati,
namjetati i mrijestiti. Kao poslije mistinog intermezza po crkvama,
kad popovi pokazuju hostiju, pa je tiina, a poslije zamrmori uanj i
gibanje i tutnjava klecalima, tako je i ovdje nestalo misterija stege i
preko satnije se prelio ljudski nemir.
Zveknula je negdje lopata ili tucnula bajoneta, popravlja se otro
remenje to stee, namjetaju se bakande to gule meso do krvi, pa
se prstima poravnavaju obojci zguvani da ne peku, i sav taj surovi i
brutalni jaram to je sputao gomilu ljudskog mesa namjeta se da bude
nekako podnoljiviji i laganiji. Posegla je po koja ruka da popravi
crveno-bijelo-modru kokardu ija je pribadaa iskliznula, pak je
narodna hrvatska trobojnica spuzla na elo, te bi ovjek imao potrebu
da ovim simbolom Nagodbe od godine 1868. otare svoj hrvatski
domobranski znoj.
Veu se svilene trobojne, trikolorne, jakobinske, jelaievske vrpce
kojima je satnija okiena kao da u svatove kree, ili popravljaju
momci papirnato gorue srce Isusovo to se zguvalo na kabanici.
"Grehota je za Kristua, da se ovako guva i kisne!"

Ne visi tamo na domobranskim grudima Kristu kao simbol Ideje.

Krist je postao barbarski feti od etverobojne bojadisane hartije to
ga na smrt osueni domobrani iglom pribadaju o svoje prljave koulje
da ih titi od taneta i od vjeala. I na Malajskom arhipelagu bojadiu
se ljudi krvavointenzivnim bojama i nose sa sobom u ratove kipove
svojih bogova da ih tite od neminovne smrti. Osim svog
oleografiranog Krista, svaki domobran nosi na ratite i po koju Majku
Boju Bistriku za kapom ili svetoga Roka u depu. Ne postoji samo
jedan hrvatski bog, mnogo ih ima, bezbrojno mnogo hrvatskih
bogova. Gotovo cijela satnija zavjetovana je bezbrojnim svecima,
blaenicima i aneoskim uvarima, i mnogi e od ovih na smrt
osuenih domobrana koji naivno kreu da robe, da pale, da kolju, da
ubijaju, na golim koljenima puzati oko presvetog rtvenika i lizati
crkveni mramor, uvjeren da je izvukao glavu, ako se vrati iv, obasjan
blagoslovom svevinjim. I doma kod satnije visi sa prozora velika
hrvatska zastava u tri pokisle boje s velikom Kristovom glavom,
diletantskom i groznom, to je pustila boje pa se razmoena kiom
demonski izobliila i nacerila kao kakav melankolini Pantokrator na
bizantinskim freskama.
Giba se tako satnija u odmoru i od zaduvanih se neispranih tjelesa
isparuje kiselkasta znojna magla, te izgleda kao da se iz satnijske
gomile pui samovar.
U dvjesta glava zabio se "pozor" kao avao, a eto "odmor" je sada
iupao avao prokleti i u glavi opet smije da vrije. I doista! Uzavrele

su misli po glavama domobranskim, te se sada slobodno isparuju kao

znoj i kao oblaci prelijeu februarsku maglu u kojoj plivaju jablani i
dudovi kao privienja. Uzdiu ljudi i misli im se lijepe o sve one stvari
i predmete na kojima su ivjeli kao gljive ve cijeli jedan civilni
predratni ivot.
Misle ljudi o enama, o toploj sobi, o blagu, o zemlji, i tihi bol javlja
se u domobranskim grudima. Poigrava neto u grudima, poigrava kao
da stee, turpijica neka malena okree se negdje duboko u prsima, pa
to sjecka i ee taj bol za zaviajem i za rodnim krajem to ga valja
ostaviti, moda zauvijek!
"Nije konano to mala stvar otputovati, otii, ne vratiti se nikada vie
moda. Sve to nije mala stvar, ako uzme ovako ili onako. A i zato,
ako se pravo uzme? emu?"
Negdje daleko na pruzi kod jablanova pilane zasoptao je teretni voz, a
u vrstama su satnijskim padali glasovi. Najprije jedan tu, pa tamo kod
drugoga voda drugi, i tako zaamorila satnija.
- A kaj je tvoja ena dola? Ni? Betena je! Ali mi je sestra pisala da
dojde, pak je ni! I meni moja pie da nemre. Imaju kolinje ! A kad
dojde telegram? Da bi ve barem doel, pa da idemo. Kaj bu e ne bu?
Ak pak bu kak bu? I zakaj se to bu? Em je se ve tak i tak naopak.
I tako poinje redovita satnijska konverzacija o tome da li danas
kuhaju noklice s gulaom ili samo zelje ili klobase.
- Kad je esta hodna ila, dobila je ruma i piva. Trea je i palainke
dobila. A kad su ono prvi put ili, onda su svaki dan jeli meso i

makarone i pili dvije flae piva. A jutros su ve neke lagve gurali po

satnijskom dvoritu. Valjda pivo. Ako kuhaju gula, onda se svakako
ide. Ali da se ide, valjda onda ne bi bili izali na vjebu. Kuhar je
rekao da kuhaju zelje, onda valjda nema brzojava.
- A to je s duhanom? to je s mazdom? A gdje je pamet?
I tako su poeli rasti ljudski glasovi kao plima. Govor je ivana
zaraza i iri se brzo, i zrakom se odjednom prosu hihot i vika, kijavica
i smijeh, kaalj i kuknjava. Ljudi se poeli gibati, a drugi vod
djeurlije pastirske i kokoara podravskih, taj drugi vod poeo je da se
tipa i bocka. Netko je u drugom vodu iz druge vrste hraknuo u
velikom luku preko prve, pa je to izazvalo grohotan smijeh. Zatalasao
se tako nemir satnije koja stoji u odmoru.
Ta je nepristojnost ete uzrujala gospodina satnika. On je za cijelo
vrijeme odmora pomno zamatao svitke remenja na sedlu u propisne
zavoje i prstom gladio udne, zagonetne mrlje na svijetloj koi. Za te
se mrlje nikako nije mogao da sjeti otkuda su. Nemir ga je
domobranski razljutio i on je srdito mahnuo rukom i zgrozio se da e
sad za as odmah zabiti dva-tri avla u onu ogavnu prostotu. Jo je
pritisnuo kopu na svojim skupim toplim jelenjim rukavicama i,
istegnuvi se na Mici, srdito zavikao:
- Pozor!
Bakande okovane udarile su otro jedne o druge, a ruke se ukoile
mrtvaki, lupile po bajonetama, to je dodue protupropisno, ali se
ugodno slua. Prsni se koevi istegli, lubanje se trgle nauznak, kao da

je dvije stotine naotrenih iljaka bocnulo domobranske podbratke, a

neumoljiva ocalna otrina u taj je as istesala iz udne, ustalasane i
brbljave gomile nemilosrdnu i tvrdu etvorinu pasivnog ljudskog,
domobranskog mesa.
- Pravac crkva u Stenjevcu! Satnijo, stu-paj!
Dvjesta se nogu strjelohitro ispruivi izbacilo, potkovani su potplati
zatutnjili estoko i satnija je udarila po dijagonali preko cijele ledine
vjebalita na daleki, svima dobro poznati bijeli zidani toranj u magli
to se izdignuo nad oranicama i njivama.
- Ruk-ruk-ruk-ruk, viu are, a satnija udara preko mlaka i movara i
vode te lomi led i smrznute kolae kravlje i konjsku balegu, da sve
vrca zemlja i prti pod teinom satnije.
Satnija topti u pozoru uperivi pogled na daleki stenjevaki cilj i ide
odluno i smiono naprijed, samo naprijed, samo uvijek naprijed:
pravac Stenjevac! Satnija gazi povelu travu, gnjilu i utu, lomi
zamrznute ike, gaca po mokrom snijegu i giba se naprijed bezglavo
i silno, te kad je ne bi nitko zaustavio na njenoj putanji i kad joj nitko
ne bi dao nov smjer, ona bi zacijelo vjeno ostala na svome starom
putu. Ona bi onda udarila preko movara vjebalinih i preko dudova i
oranica i vrbika i kukuruzovine. Ona bi preko sela i cesta udarila na
Savu i preko nje na Oki i preko Okia na Triglav, na Alpe, na
Matterhorn, na Montblanc i dalje na ocean, na dno oceana, u nita.
Nihilizam marijaterezijanskog Vjebovnika odveo bi je ravno u nita.

Vidi gospodin satnik na satniji kojeta! O, njegovo iskusno oko vidi

vrlo dobro da su vrste grbave i neizjednaene. Da se ne dri korak
podjednako, da nema onoga slavnog topota kad ostaje u blatu za
satnijom trag kan za plugom, te bi ovjek mogao da sije za dobrom
satnijom. Nije to, bogami, satnija koja ore! Ne zvoni voda u bubnjiu
gospodina satnika, sve: zu-zu-zu, kao to je zvonila kad je stajao i
gledao za svojom aktivnom satnijom godine etrnaeste, koja je isto
tako otputovala u nita kao i dvanaest "hodnih" poslije nje. "Ne padaju
tu istupi kao istesani stupovi u parnoj pilani. Sve je tu civilno,
bogeki, nekako mlitavo i razvodnjeno. To su majkoboari, a ne
domobrani! Niti odmaka nema pravilnog, te se vodovi as pribliuju i
sudaraju, as opet klimavo zaostaju, a ordonanci i trubai, saniteti i
sva ta bagra satnijska, sve to lijee drsko i neuredno, bez ambicije i
bez volje. A are koje bi morale da vode nemarno glavinjaju kud koja
i teturaju kao da su pijane. Nisu to nikakvi stari, iskusni i pouzdani
"smjerovoe" koji su jamili za udarni smjer svojom glavom. Ako
udari na plast sijena, satnija e ravno na plast sijena. Ako udari na
vrbu, eto satnije tik pod vrbom. Ali ono su bili ljudi, a ne umorni i
bolesni lazari, protenjari i bagra! Nisu aktivni smjerovoe bili babe
koje se dadu izgurati sa svoga puta, nego su znali da laktom gurnu
cijelu satniju i da joj narinu svoju volju. Nisu oni ili ovako bedasto i
slijepo, kao orave make, boktepitaj kamo, nego su put odmjerili na
zone. Put od oranice do duda podijelili su na etape, kako treba i kako
je propisano. Od meucilja do meucilja. Od kravljega kolaa do

ivanice, od ivanice do konzerve, od konzerve do cigle. Tako su ili

smjerovoe aktivni! Onda naravno da je sve divno pasovalo."

Satnija se vijuga i gura amo-tamo kao zmijuljasta harmonika, i ti

lazari prokleti, te vree smrdljive nemarno bazaju lijeno i nespretno i
kao da im je do svega toga vrlo malo stalo.
"Jadno je, doista jadno, zapovijedati tom lazaronskom bandom", misli
gospodin satnik i nastoji kako bi se pomirio s tom kobnom injenicom
da je cijelu pregledno objasni i protumai. Sjea se gospodin satnik
velikih mirovnih manevara, kad se radilo s ratnim satnijama, i kad su
ulani i dragoni Franje Josipa u Engleskoj dobivali prve nagrade kao
najelitniji konjanici svijeta. "Ono je sve bila aktivna momad, pa su se
aktivne ratne satnije svejedno teko etano gibale. A ovo su lazari!
Kako da vre ono to niti aktivni nisu mogli idealno? Vraga su ti
glupani prokleti u stanju da se priue na takve fronte od trideset
polulanova, kada je i u miru sa dvadeset polulanova jedva jedvice
ilo." Gospodin satnik se tako zagrizao u iluziju o vrsnoi svoje satnije
da e radije i svoje uspomene zaprljati samo da ne treba da razori
svoju satniju s kojom se on sprema na velike stvari.
"U miru je bilo deset polulanova, petnaest najvie! Pa i onda je jedva
jedvice ilo. I onda su stari bake bili lijene mrcine i tek su tree jeseni
poeli da poimaju tu slavnu domobransku mudrost. A kako bi sad ovi
drempei i romari mogli da stupaju uzorno? Jo je i dosta dobro! U
pet mjeseci! udo! Treba samo pogledati prvu doknadnu! Ili etvrtu!

Kakva je ono bagaa! A ovdje ipak! Kako-tako, ali ide! Ide, ide!
Hajde de! Isplatila se muka ovjeku i ne e biti zaludu valjda! Rat je
rat!"
Tako promatra gospodin satnik satniju koja je ve dobrano odmakla u
magli, te se opet poeo da uspavljuje i uljuljava svojim omiljenim
fantazijama o dekoraciji i snu svoga putovanja: o kronenordenu na
modro-utoj vrpci, na gali, u cercleu!
"Bit e to negdje u etapi u Bukovini! Mali humovi, omorike i seoca
slamnata! A na livadi stoji nekoliko hiljada hodnih formacija! Svi
narodi cijele monarhije! Dolazi general da pregledava, smotra je. U
daljini mumljaju topovi, a general promatra ete. Tamo e Jugovi da
debitira sa svojim Zagorcima! To e biti debut! Mimohod nevien!
Natkrilit e njegova satnija sve narode ove zemlje! Osupnut e se
general u udu.
- Bravo, Jugoviu! Bravo! I niste vi bili zaludu slavni po cijelom
okruju! To je djelo, ta vaa satnija! estitam! estitam!"
"To e biti debut! A onda ona protunavala! Dvjesta Rusa mrtvih.
Dvjesta zarobljenih. Jugovi je bacio natrag litavski bataljon
strijelaca! Naravna stvar, kronenorden!" I onda su gospodinu satniku u
dui zaplesale dekorativne boje kronenordena. "Onaj krasni dvoglavi
orao, pa ona uta vrpca s plavim finim rubom: uto-plavo, barunasti
bijou! Kako bi to zaista divno stajalo na dolami u cercleu, na primjer,
u operi. Sve one jadne ablonske kolajne koje svatko nosi: jubilarnu
crveno-bijelu od bosanske aneksije pa crno-ute od krize 1912-13, to

nosi svatko. I signuma s maevima imade sva sila rezervnih. Ali

kronenorden, to je ve neto! To je ve senzacija! Sjedi gospodin
satnik u operi. Sviraju Karmen ili Travijatu. Svejedno. A kronenorden
blista kao briljant. Pa zato da njega ne zapadne ta srea? Kojekakve
nitarije i zadnji u rangu i lopovi koji su se u kadetskoj jedva
provlaili i po zatvorima se vucarali, svi su oni ve otmjeno
dekorirani. I toliki civili! Puki ustae! Kolari! Zidari! Svi oni nose
kolajne, samo Jugovi nita! On, Duan Jugovi, koji je bio u
kadetskoj dvostruko odlikovan i ija je satnija uredna kao najuredniji
triper-pital ili draguljarska katulja, on nikako ne moe da se
domogne jedne pristojne dekoracije! Barem da dobije Verdienstkreuz
! A nita!"
"Niti pero, niti dralo ne smije da bude prano kod njega u satnijskoj
pisarni, tako je pun savjesnosti i osjeaja dunosti i svijesti, a nikada
nita. Svinjarija!"
Gospodin satnik poeo je da se ljuti. "ini mu se nepravda! Sada ve
trei put ide na frontu sa svojim plunim i eluanim katarom! Ali to
mare oni za to!? Da, to su one svinje frankovake kod bataljona! ine
mu psinu! I na fronti mu uvijek ine psinu. Ti odurni frankovaki
intriganti. A to sve zato jer je Srbin! Jer je dobar Srbin! To je zato jer
se ne stidi toga to je Srbin! Graniar, nae gore list! Preradovievac!"
"Kad je ono zapovjednik kora pregledavao galicijski postav, pita on
njega: Sind Sie Serbe, Herr Hauptmann, oder katholischer Kroate ?
- Nein! Ich bin griechisch-orientalisch, E zellenz! Melde gehorsamst."

"Tako mu je odbrusio u brk. Onda je bio na diviziji njegov spis kojim

je bio predloen za "Verdienst". A tri je strojopuke zaplijenio i dva
voda prije nekoliko dana, a "Verdienst" su mu ponitili! Zato, jer je
generalu otkresao u brk, jer se ne boji. I sad ga opet bacaju na frontu.
To je zato, jer nema nikakvo zalede u Peti! Da mu je barem samo
koji kum u ministarstvu, pokazao bi on ovim frankovakim lopovima
to Srbin moe! Ne! Ne e dugo ostati vani! Samo dok zaradi
"Kronen". Onda e odmah natrag! Pa nekamo u koju lijepu bolnicu! U
sanatorij u Be! Ili Petu! Lijepe bolniarke, fine gospoe! Opet kakva
gospoa Loebl! Ili kakva jaj de fe Petanka. Gerbaud. Opera. Hotel
Fijume! Little lady!"
Tako se penje gospodin satnik u mislima preko trnja do zvijezda, obija
se i mui u fantaziji i sav se zgurio na Mici i ruka mu je umorno
klonula na sedlo, a satnija je otila daleko, daleko u maglu, i tamo u
sivoj boji jedva se jo vide njene konture i uje topot hoda.
"Da sada saspem salvu u ove bolvane, bih li ih sve potukao? To je
trista otprilike! Ne bi ni jedan ostao iv, mater im lijenu i smrdljivu!"
Tako mjeri gospodin satnik distancu do satnije i dolazi mu da puca.
Zaista! On bi pucao po satniji. On bi pucao po satniji bez ikakve
zabrinutosti i ne bi mu palo ni na kraj pameti da ubija svoje vlastite
ljude. Ona satnija za njega sada nije ljudska satnija! Ono su sada
stojei likovi na trista koraaja! Metar ezdeset i est visoki stojei
likovi! Kada bi satnija legla, bila bi visoka trideset i est centimetara i
bila bi vrsta leeih likova. I na leee likove iz distance od trista

koraka puca se s nianom od trista s osobitim efektom. A kako ne bi

na stojee! Sve bi ih poiao! A budui da je kozmiki poziv
gospodina satnika, da leticom taneta po svim principima balistike
probija likove, leee, stojee, svejedno kakve likove, to on nikada i
ne misli drugo, nego kako da "posipom" svoje ete satre neprijateljske
figure. On misli samo na tehniku stranu te svoje metrije, i za njega
ne postoji nita drugo, nego samo ta tehnika strana. Cijela je carska i
kraljevska disciplina i sazidana na potpuno amoralnim temeljima, ona
je apsolutna i ne poznaje nikakvih ljudskih vrednota. Ali taj tehniki
amoral nije herojski. Taj amoral ne znai pobjedu nad vrijednostima.
On znai kanibalski nivo koji stoji jo duboko ispod sviju i
najprimitivnijih politikih vrijednosti! Gospodin satnik je tako
odgojen da odmah, im neki oblik padne u njegovo vidno polje, on ga
odmah procjenjuje s tehnike strane. "Je li mrtav ili iv? Ako je mrtav,
da li bi mogao biti zaklon? Ako je iv, je li leei ili kleei lik i na
koliku je distancu? Je li na hiljadu dvjesta ili na hiljadu etiristo". I
onog momenta, im je procijenio distancu do neprijateljskog lika, on
odmah puca i kalkulira o rezultatu. To je ve tako u soldakom odgoju
koji operira najprimitivnijim predodbama. ivotinje grabeljive i
carski i kraljevski ugarski soldati gledaju jednako na svijet! Tako je
promatrao pejza po svoj prilici krapinski ovjek, kako to ine dobro
odgojeni soldati. Krapinski ovjek bojao se mamuta, orla, medvjeda, a
carski i kraljevski ugarski soldat se boji "neprijatelja". Gospodin
satnik eta na primjer Cmrokom. Gleda one doline, pokrene ume,

vinograde, brda i vile, i on ne vidi pejzaa. On vidi samo teren, i

njegovo oko po rubovima parcela ili u zaklonu plotova, po dalekim
vinogradima, trai carstvu austrijskom i kruni ugarskoj opasnog
"neprijatelja". U onom dugogodinjem drilu uspjelo je carskom
sistemu da svojim dobro odgojenim oficirima sugerira neku vrstu
manije progona. Svi se oficiri na terenu osjeaju progonjeni od
"neprijatelja", od njegovih patrola i izvidnica, i izloeni cijevima
njegovih mitraljez. Zato i pipaju okom po pejzau ne bi li
"neprijatelja" otkrili prvi pa da ga napadnu prije nego on njih, jer
"udarac je najbolja parada", kao to je to napisao onaj famozni von
Clausewitz ili netko drugi. Na tim manijakalnim premisama sazidana
je cijela carska metrija, a to se opet razvilo ve tako daleko da se
dogaa da, kad gospodin satnik kojom prilikom doe na koju izlobu
slika, on trai i na izloenim pejzaima "neprijatelja" i mjeri
imaginarne distance u perspektivi uljenih boja.
Pa koje udo onda da bi gospodin satnik bez promiljanja pucao po
svojoj roenoj satniji. Tome dakako nije on sam toliko kriv. Ne bi
ovjek ni mislio kako je njegova naobrazba zapravo porazno plitka i
njegovo znanje uplje. to znade ovakav gospodin satnik? Nita!
Toliko, koliko i jedan pismeni narednik! On pozna neke najpovrnije
civilizatorne principe evropejtine! On ne e ii noem u usta. Ne! To
nikako! On se ne e naklanjati u hodu, nego e lijepo stati, zvecnuti
mamuzama i elegantno kimnuti glavom. On e se uljudno znati
prikazati i kondolirati propisno. I pismeno. Tako! Te e stvari znati.

Otplesati koji twostep, flertovati, biti besprijekorno odjeven! I to je

onda sve. itao nije ve deset godina gotovo nita. Na vrhuncu svoje
ivotne intenzivnosti bio je u etvrtom razredu gimnazije kad je sa
Sienkiewiczem preivljavao Kmicica i njegove krize u "Potopu".
Odonda postepeno pada. Deset godina nije uo mudre rijei i deset
godina nije razmiljao ni o emu vrijednom. Da! Dou ovako slutnje
na momente! Slutnje, kada se sve prikazuje u nekom udnom
osvjetljenju. To se sve ee u posljednje vrijeme ponavlja. U
pijanstvu! Kod ene! Kad ga sluba pridavi! Ali to se opet odmah i
izgubi. Priinja se onda sve na momente bijedno i besmisleno.
Politiki besmisleno. Svemu su krivi Englezi i liberalna inteligencija i
nai politiki fakini. I dolaze misli da bi najbolje bilo da se sve baci k
vragu. I sablja i ostruge i dolama, pa da se poivi kao ovjek! Ali koji
ovjek i kakav ovjek i gdje? Kao bankovni inovnik, kao kvitirani
knjigovoa? Fuj! Vedrina za as ve gasne i ostaje tama. Alkohol!
Seks! Vjebovnik! Nihilizam!
Mjeri tako gospodin satnik distancu od satnije, a onda mu se zamagli i
on podbode Micu koja sitno zarzavi udari u trku za satnijom. "Nije ih
postrijeljao, svinje, to sad?"
Stignuvi satniju, prohtjede se gospodinu satniku da provede jo jednu
etanu kretnju. "Zato ne bi jo jednu etanu kretnju? Kad je bila
kolona, neka se sada razvije banda u razvitu prugu. To nije runa
stvar! Pozabavit e se malko time, a onda ionako mora na bataljon.
Razbit e svoje nujne misli na lijepom krianju vodova koji se na

jednu jedinu rije iz etvorine razvrstavaju u ravnu liniju, ravnu kao

odrezanu. Motaju se vodovi po propisu, a onda se lijepo razvrstaju,
svaki za se, da je milina gledati!"
- Po-zor! Razvijati ! zaviknuo je gospodin satnik satniji.
Gospodin porunik Kukolj trgnuo se i sneno se obratio ovome ivom
leksikonu vodniku Repiu da iz njega izvadi uputu to treba da radi.
"Glupo je sve to, istina! Sramotno! Ali ne e da opet dozvoli nov
skandal. Sva su ta razvijanja glupost!"
- Repi! Bogati! Repi! to sad?
- Nita, nita, odvraa Repi povjerljivo. - "Razvijati je!" Mi idemo
dalje. Nas se to nita ne tie.
Zapovjednik drugoga voda, porunik stari, benavi Schwarz,
skonfuzio se sav bezglavo jer ne zna to bi. A razvijanje iz kolone nije
nauio u etapi. Talijan major koji je zapovijedao njegovim etapnim
bataljonom stvarao je uvijek kolonu iz dvoreda i drugo nita. Zato
Schwarz pozna samo kolonu, a razvijanje je za njega potpuna
nepoznanica.
to da uini gospodin porunik Schwarz s vodom? Da stane? Da ga
okrene? Da potri? to? to? U onoj zbrci bespomonoj potrao je
pred svoj vod i zaustavio ga sabljom i vikom, kao krdo svinja. Ljudi
su nasrnuli na njega i sjatili se i stali kao poplaeno stado oko pastira,
te se sve vrzu i roje jer nitko nema pojma ni o emu, ni to, ni kako?
Schwarz mae sabljom i vie neto nesuvislo, a kadet Bubnji
nahrupio je s treim vodom na drugi i nasukao se tamo, ljudi se

ispremijeali u guvi, te se sve pobrkalo, zaplelo i smelo. U cijeloj je

satniji jedini zapovjednik etvrtoga voda, vodnik Hajo, znao to je to
"razvijati" i to treba da se radi na tu maginu zapovijed "razvijati", taj
prvorazredni element Vjebovnika. On je zapovjedio svome vodu
okret u dvoredove lijevo, istupio propisno, pa se opet okrenuo u
pravom kutu u frontu i sada pravilno stupa izvan ovog babilonskog
metea u centrumu satnije. Vodnik vlada elementima.
Gospodinu se satniku smuilo kada je ugledao svoju jadnu hodnu
satniju rastepenu i u potpunom rasulu.
Prvi vod pod porunikom Kukoljem udaljio se ravno naprijed, jer se
njega to nita ne tie, kao to je to i propisano, i jer tako veli vodnik
Repi, a on valjda znade to treba a to ne. Schwarz nervozno vie nad
svojim rastepenim drutvom, kadet se nasukao i ne zna kako da se
spase, samo vodnik Hajo vri sa etvrtim vodom propisanu kretnju i
klie slavodobitno i ponosno svom vodu:
- Dobro je, etvrti vod! Dobro je, etvrti vod! Jedan, dva! Jedan, dva!
etvrti vod spasio je svoju ast. On, satnijski surogat na repu,
najneugledniji i jadni etvrti vod, satnijsko potrkivalo, on znade to i
kako treba da se razvija, pa mu Hajo povlauje demonstrativno i
podrugljivo, da svrne na se panju: jedan-dva, etvrti, dobro! Jedandva.
Gospodinu satniku navrla je krv u glavu.
- Jeste li vi satnija? Trakavica prerezana, to ste vi! A ne satnija!
Razbiti pigl ! Harmonika prokleta! Lopovi i tati ste vi, a ne satnija! I

vi, vi ete za dan-dva u vatru? No! Lijepa e to biti komedija! Vi u

vatru! A ovdje na stolu ravnom ne znate razvijati! Sramota! Vjena
sramota! I s vama neka ja idem pred neprijatelja? to?
Gospodin satnik pada sve vie i vie u iskreno uzbuenje. Slina mu se
cijedi na usne, i on srdito i nemono pljucka i sav se zapjenuio crven,
znojan i naduven, i tako mu je kao da e se onesvijestiti!
- Kada vas ugledaju erkezi i Kozaci, smijat e vam se kao babama.
Batinom e na vas gospoda Kozaci, a ne pukom. Kozaci nisu eprtlje,
majku vam kokoarsku ! Sramota bi i bila na takvu majkoboarsku
satniju pukom. Je li to razvoj? to? to je to? Skandal, svinjarija, a ne
razvoj! I za to sam derao ja svoja plua i dao vam svoju duu da mi
onda ovakvu gibanicu zamijesite? - Tu je gospodin satnik dosegao
vrhunac. Onda je odjednom prekinuo nenadano.
- Potasnici k meni! Odstup! Potasnici k meni!
Satnija je veselo odahnula. Pobacali su ljudi puke do nogu i
ponaslanjali se na cijevi i pripalili cigare i poeli da povlae iz lula, i
tako kako koji. Nije satnija u slobodnom odmoru mirna niti tren.
Odmah se nad nju navlai neki vii timung. Ljudi su poeli da se
cerekaju i smiju, jer kad gospodin satnik zove potasnike k sebi, to
onda znai barem pet do deset minuta slobodnog disanja. Dobra je to
mana gospodina satnika da poziva potasnike k sebi na dogovor.
Tamo oni dodue raspravljaju tezu koja se tie koe bagrine, ali bagra
se za to ne zanima. to se to satnijske bagre konano i tie da li se
kolona razvija lijevo ili desno? to to nju zanima da li je kolona vana

ivotna pojava, ili treba li da se na desno krilo uvijek i bezuvjetno

izaalju patrole, i zato to treba? Sve su to gospodske bedarije! Sve su
to oficirske i unteroficirske mudrolije! Briga ba Zagorca za takve
gluposti! Haje on za to i ne haje tko vodi politiku. Strgkh ili Czernin!
"Se je sejeno! Ali si, ali nisi!" - Gdje Zagorac stoji, tamo i mokri - bez
oklijevanja, pa sav zadimljen toplom i ukastom parom lijepo puni
lulu i pljucka i razgovara, o hodnoj, o transportima, o poti, o ratnoj
potpori, a esto i najee o kravi i o eni. U drugom vodu jogunasti
kokoari podravski drae i navlae satnijskog pajaca Kvakara, pa mu
turaju glavu meu noge, tuku ga i ismjehuju, i tako u drugom vodu
izgleda da je veselo.
A tamo s gospodinom satnikom podoficiri se gnjave.
Svrstani po inu, na desnom krilu oficiri, a na lijevom sve mlai i
mlai. Najprije narednici, pa vodnici, pa desetnici , pa razvodnici na
koncu, a razvodnici su ionako smee.
"I razvodnici su stupovi satnije", veli gospodin satnik, pa zato moraju i
oni da su prisutni, premda su smee, a to je poznata stvar! Svi su se
dakle potasniki stupovi satnije ukoili u irokom polukrugu i
pozdravili gospodina satnika u jedan mah. Dvadesetak je okorjelih
seljakih apa udarilo o drvene vratove kundaka tako da su svi okovi
na cijevima puanim zvecnuli, i da se Mica prestraila i lecnula.
Dvadesetak hrapavih i crnih ruetina udarilo je tram po drvetu, a taj
je otri pozdrav udobrovoljio gospodina satnika. On je pao u njegovu

srdbu kao kap ulja, i oi su mu se zakrijesile od veselja da njegovi

ljudi ovako divno udaraju pozdrav. Cak, cak, kao jedan!
"Nema nita! Ipak je stega tu! Samo treba da se pograbi s prave
strane!"
Gospodin satnik slui ve dugo kod linije, ali on nije od onih
nemarnih i indolentnih linijskih rutinera lijenina koje se s vremenom
posve zapuste i propadnu. Takve oficirske lijenine fukaju na etu i
etnu slubu. One gledaju da svre kakav opskrbnoasniki teaj pa da
se zavuku u magazin ili u tapsku pisarnu. Takve se lijenine poene
pa sanjaju o kapetanskoj zvijezdi i penziji, bez pretenzija. Ali
gospodin satnik nije nikakva lijenina! On je nabijen ambicijom breg
avansmana, on bi htio da se popne do majorskog ranga. On je sanjao i
o zelenoj generalteblerskoj bluzi, o crnim barunastim parolama , ali
je doskora napustio tu tatu megalomaniju. "Nije on za takva suvina
bubanja udnih gluposti. Ono ne bi ni Mica podnijela to tamo rade na
pripravnim teajevima za ratnu kolu. A kako je tek u Beu! K vragu i
generaltab!" Ali zato je gospodin satnik uredno svrio sve kursove
koje jedan linijski oficir na mjestu treba da svri. I tako je gospodin
satnik odgojen i teoretski. Upuen je on i u ideje koje pokreu etnim
mehanizmom. Boe moj! To ne znai da je njegov mozak pozobao sve
one delikatese sveukupne militarske mudrosti i literature. Ono je ve
generalteblerska afektacija i peckanje! One svakakve raznobojne
tabele, karte i citati. Oni fifirii i treberi u zelenim bluzama znadu i
to koliko se japanska radio-telegrafska stanica razlikuje od engleske i

je li kolo ruskih municionih kolona potkovano u ovom ili onom

sistemu. I bi li bolje bilo da se kod tekih muara uvede ovakav ili
onakav zavor. Sve to znadu oni zeleni gigerli od taba koji lumpuju
po bekim kavanama pa ak i u "Neue Freie Presse" tampaju svoje
lanke o potrebi naoruanja. I sve je to nedohvatno za jednog obinog
etnog oficira koji nema megalomanskih pretenzija, ali je oficir na
mjestu.
Ali takav gospodin satnik koji u svome zvanju stoji na obje noge, on
znade to satnik treba da znade. On znade po tom i tom litografiranom
aktu koji je nabubao na takvom i takvom kursu, na primjer, to "da su
potasnici stupovi satnije". I sada on dabome ne e da propusti ni
jednu jedincatu priliku, a da to sveano ne izree. On je to nauio, on
to znade, on osjea vanost toga i on to propovijeda. To mu je dunost
da iri svjetlost u tmini kraljevskih ugarskih domobranskih mozgova.
On je jedan "kulturni faktor" i ini za narod vie nego stotinu brbljavih
civila i prljave novinarske bande koja samo ruje pod temeljima
Monarhije.
"Eto! Mui se s tom Trinaestom hodnom satnijom punih pet mjeseci.
Od oktobra do februara mui se s tom hodnom. Koji se prokleti fikal
mui sa svojim klijentom od jutra do mraka? U najgadnijoj sezoni, u
bljuzgavici, meavi, magli, po vodi, po govnu, po blatu, mui se on sa
svojim plunim i eluanim katarom i radi. A za koga radi? Zar za
sebe? Za narod radi! Za na mili seljaki narod!"
"Govori mu. Propovijeda mu. Prosvjeuje ga. Pomae mu."

"Njemu. Narodu. Seljakom naem narodu."

"Svrava poslove u pisarni, brine se za opskrbu i opremu hodne,
trkara po bataljonu, rjeava razne molbenice, brine se za civilne
parnice svoje momadi, i otac i mati i brat i sestra i hranitelj i
branitelj, sve je on to svojim ljudima. Koji to civil ini za Narod kao
on? Oni fikali ogavni koji politiku tjeraju, oni narod gule, a on narod
odgaja i die. Jo civili prokleti hru i spavaju svoj lijeni i ugojeni san
kad je on ve na nogama i radi. Mui se, kini, pati i napinje, a ona
prokleta antimilitaristika civilna banda sve to ne priznaje nego se jo
i ruga! Mrcine! Sve bi njih trebalo unovaiti , pa da uvide to to znai
poten posao i kako se radi! Gospoda laju po saborima i grade kue. A
on?"
"Eto! I danas! Danas kad se depea eka, i kad e poi ve moda
popodne na put, u rat, na ratite, u vatru, u smrt, moda u nepovrat, on
se ne tedi. Izaao je sa svojim ljudima na ovo blato, u ove magle, i
uzrujava se, iako ne bi smio jer mu uzrujavanje kodi. kodi mu
uzrujavanje, i lijenik mu je zabranio da vie, a on svejedno vie. Zar
ne bi sad mnogo ugodnije bilo da sjedi do objeda u toploj kavani?
Sjedi u ugodnom fotelju i pijucka konjak to osobito godi nahlaenom
crijevu. Ali ne! On se rtvuje i treba da se rtvuje za dunost, za
potenje, za narod! Za domovinu! Za cara! Za kralja! Za politikante!"
I gotovo fanatiki poeo je gospodin satnik da govori podoficirima,
razvueno, retorski, s dubokim uvjerenjem da se ovdje radi o
"narodnoj i vanoj stvari", a ne o politici.

- Toliko puta sam ve naglasio da su potasnici stupovi satnije! Da!

Potasnici su stupovi satnije! I to je ona istina na kojoj lee sve ostale
istine i bez koje je sve jalovo. Ako potasnici ne vrijede nita, satnija
moe da se objesi mirne due. Satnija moe da se objesi! Na klin!
Jeste li me razumjeli? Na klin! Je li to bio hod u koloni kako ste vi
prije ili? Krave idu na vodu ovako, a ne hodna! to se vraga ee?
to hoda bez glave? Idi ko ovjek - ravno na cilj! Moja roena hodna
pa ide kao da su joj crijeva porezali! Svinjarija!
- A kako, kako dugo ti govorim: idi pametno! Idi pametno! Ne misli ti
sad o eninim nogama (tu se gospodin satnik sjetio bijelih nogu
milostive gospoe Loebl), niti o boinom kolau, niti o ponoki! Ni o
drugom vragu! ta ja znadem! Sve je sad to zbogom! Sad si ti hodna!
Sada ide u boj! Pa kako se onda moe od onog mulca u satniji traiti
da bude svijestan, da ide u boj, ako to ni potasnik ne zna! Ti si
potasnik, sto mu bogova! Potasnik, a ne domobran! Pot-as-nik!
Nije to mala stvar voditi satniju! Ali kada su potasnici na svome
mjestu, to se onda i osjea. Za vrat treba zgrabiti one vree i kofere u
satniji pa ih strpati onamo kamo spadaju. Pograbi ti njega za iju pa ga
dovuci za ui k meni na prijavak, mater mu svinjsku, lijenu! Pa da mu
ja onda zasviram u diple! akom treba kad si u vrsti, a ne rukavicom!
Onda nema nieg ovjejeg kad je pozor! Potasnici! Jeste li me
razumjeli! Apeliram na vae potenje, na va karakter! ast naa
zahtijeva to od nas, i osjeaj dunosti! Dajte! Prolistajte samo malo
Slubovnikom, pa da vidi to je tamo o dunosti napisano. O

dunosti potasnika. Skupite se, ljudi! Vi ste jezgra ete, sto vam
bogova! Mi idemo da lijemo krv za domovinu! Mi nismo vatrogasci!
Hej! Trubau! Daj! Dri Micu!
U zanosnoj vatri svoje zapovjednike besjede skinuo se gospodin
satnik nervozno s kobile i poao blie spram potasnikog kruga da
bude blie svojim ljudima, da im govori ravno u rodoljubivo
kraljevsko ugarsko srce. Da ih gane, da im konano objasni da su
doista stup satnije.
"Ipak se ovako okom u oko govori direktnije, neposrednije nego s
Mice. A konano! Kasno je! Ali ipak nije teta za vrijeme. Pravilan
razvoj iz kolone vrijedi uvijek pola sata!"
- Tako je to s hodom i s kolonom! A to je ono bilo s razvijanjem?
Razvijati! Je li? Razvijati! No, sto mu bogova, valjda to ipak nije
takva mudrost, to prokleto razvijanje? Eto! Tako stoji stvar! Jesu li to
vodovi? Je li to prvi vod? to? A ovo je drugi? Eto! Ovdje je trei! A
ovo na koncu etvrti!
Gospodin je satnik naglo, da je sve ocal zacvilio, izvukao sablju iz
korica i povukao etiri paralelne crte po prljavom i blatnom snijegu.
Ali crte se u mokroj bljuzgavici nisu dobro razabirale, i on je as-dva
zirkao u poteze to su se rastapali, a onda ih bijesno rastoptao nogom i
bacio sablju opet srdito u korice.
- Ne! ekajte! To je bolje! Eto! To je prvi, drugi, trei vod!
I neobino je brzo skinuo gospodin satnik kapu s glave. Onaj stari
famozni lonac od crnoga sukna, opleten zlatnom norom za koji nitko

od publike civilne ne zna zato ba tako neukusno i glupo izgleda. Ali

publika civilna je nenaobraena i ne zna da je taj austrijski oficirski
lonac degenerirani ako napoleonskih generala koji je prije jednog
punog stoljea igrao tako vanu rolu na globusu. Onda je bio visok pol
metra, a danas se degenerirao na dvadeset centimetara. Tek pod
kicokom rukom ces. i kr. dobavljaa u Peti i Beu snizio se taj lonac
s vremenom do oblika dokejske kape, gore iroke, a dolje uske,
pomodno, "jaj de fe " skrojene od petanskih fakina da bude to
elegantnija i to gluplja!
Skinuo je dakle gospodin satnik taj svoj crni sukneni loni s glave pa
ga okrenuo i po suknenoj pladnjastoj krunici poredao etiri ibice,
jednu za drugom, onako kako vodovi stoje u koloni.
- Prvi, drugi, trei, etvrti vod! Je li to sada kolona? ta? No? Pa ako
je sada zapovjedim razvijati, onda je jasno da drugi vod mora ii
desno, a trei i etvrti lijevo. Drugi mora desno! Kamo e, ako ne
desno?
- Eto! Drugi je otiao desno!
I gospodin je satnik drugu ibicu izgurao desno naprijed, uz prvu, u
jednu liniju, tako da su dvije igice bile u jednoj crti.
- Tako! To je drugi vod! A to s treim i etvrtim vodom? Valjda se
ne e gurati uz drugi? To bi dugo trajalo! Oni idu lijevo! Zadnja dva
idu lijepo lijevo, i gotova stvar! Satnija se razvila!
Gospodin je satnik prstom izgurao treu i etvrtu igicu lijevo pa ih
onda sve lijepo poravnao na svojoj kapi u jednoj crti.

- Tako! Molim! To je sada razvita linija!

Jo je gospodin satnik okrenuo sumporaste glavice spram unutra da
bude sve lijepo simetrino i skladno aranirano, te je pun nekog
unutarnjeg zadovoljstva promatrao igice na kapi. To je ta slavna
pozitivna satnijska zorna obuka kojom se i najtei problemi rjeavaju
na jednostavan i plastian nain. Na kapi.
- Eto! Kako divno ide! Pa kad ide na kapi kako ne e u eti? Samo
treba da potasnici budu - karakteri! Ne tek kakvegod brbljave babe i
onanisti! Nego muevni karakteri, svaki svijestan svog poziva!
Potasnici! Ako je vama uvijek na pameti i pred oima ovo jedno, a to
je da ste stupovi satnije, onda ne ete nikad promaiti! Jer ako ti
poputa, rui se sve to je na tebi! A na tebi lei sve! Sve! I ona
marva bezglava tamo u satniji, i cijeli doknadni bataljon, i cijela
drava i fronta i politika i Monarhija i trideset naroda Monarhije! Sve
lei na tebi! Mislite li vi da bismo mi Ruse zagnali tako duboko u
Aziju natrag da nema vas potasnika? Vi ste oni koji ste razbili rusku
mainu! Bila bi nas pregazila! Tvoje selo i dom, sve bi bila sa
zemljom sravnila ta kozaka horda da nije bilo slavnih potasnika. Ali
oni su tu! Zato se skupite i budite ljudi! Zabijte sebi u mozak da eta,
koja etano ne vrijedi nita, ne vrijedi niti u roju nita. A ako je u roju
labava, onda je i na fronti puna opasnih rupa! Pa koje udo ako prodor
uspije? Sve onda stoji krivo. Vidite, dakle, da je sve jedno s drugim
vezano. Zato pazite sad! Sad emo ponoviti razvoj, pa da sve ide ko
lojem namazano! Hvala vam, potasnici!

I gospodin satnik, sav opijen svojom elokvencijom, blagonaklono je

kimnuo potasnicima zveknuvi mamuzama, oito uvjeren da je
pogodio ravno u centar potasnike due. Opet je dvadesetak krastavih
i crnih apa i ruetina udarilo po drvenim kundacima, i potasnici su,
okrenuvi se propisno na peti za sto osamdeset stupnjeva, poli spram
satnije to amori tamo daleko dokle bi se kamenom nabacio.
- Molio bih gospodu na jedan as, okrenuo se gospodin satnik spram
oficira da i njih obrati i probudi iz njihovog civilnog polusna i da im
malko izmasira njihove pozaspale i lijene, bolesne rezervne civilske
mozgove.
Jer to to znai "rezerva" u mozgu jednog aktivnog oficira? Rezervni
asnik jeste oficir, istina! Zvijezde nosi i porte-pe , i menau
oficirsku jede, ali postoji neka bitna distanca izmeu aktive i rezerve.
Aktivni se razaznavaju meusobno instinktivno, i solidarno staleki
mrze rezervu i preziru je. Rezerva je plebs i samo je prolazno dospjela
u njihovo drutvo i, im rat mine, opet e je nestati. Ideologija rezerve
njima je posve oprena i esto dolazi do trenja i do konflikta u raznim
stvarima. Odnos je otprilike izmeu aktive i rezerve kao onaj na brodu
izmeu putnika i mornara. Jedni i drugi putuju istom laom.
Aktivni oficir osjea se specijalistom u svom zvanju, a eto sada je
nahrupila masa diletanata koja mu metriju samo kvari. Aktivni oficir
ignorira rezervnoga, a rezervni se osjea zapostavljenim i
eksponiranim na opasnim mjestima, i tako se glou kao psi i make,
kao dvije vrste mraka, kao dvije negacije.

"Mi smo oni koji vuku kestenje iz vatre", tako govori rezerva za sebe i
frnji nosom, ako ide na patrolu ili predstrau, jer je rezerva uvjerena
da su aktivni mafija i organizirana klika koja radi protiv rezerve iz
cehovskih interesa.
"Mi smo oni bez kojih ne bi nikada ove slobodnozidarske rezerve
bilo", tako misli aktiva okupirajui sva mjesta u zaleu i etapi, a kako
e se spor rijeiti, i kome e historija dosuditi slavu da je vie uinio
za na narod u ovom ratu, to je jo ovoga trenutka, godine 1916,
prikriveno neprozirnim velom tame.
Gospodin satnik je dakle naumio da tom prilikom svakako prozbori
nekoliko rijei i oficirima. Kukolja naroito nije mogao da podnese
zbog njegovih devedeset i est kila, a i iz mnogih drugih razloga.
"Takav jedan siromani student! Zacijelo je u civilu nosio koulju dva
tjedna i prljave manete! A sada se naderao erarskog mesa pa e da
pukne", tako ga je zavidno promatrao satnik, kao da je Kukolj jeo
doista njegovo meso i kao da ga je u tome prikratio, i kao da on sam
ne jede erarsko meso ve dva decenija.
- Samo jednu rije, gospodo! rekao je gospodin satnik hladno i
zakopano sve do vrata. "Jer pretpostavljeni treba da je zakopan sve
do vrata, kao novo izglaana dolama. Tako tvrd i zakopan kao
Vjebovnik i Slubovnik zajedno. Ova rezervna civilska banda, to su
neki takozvani demokrati! Revolucionari! Oni politiku tjeraju! Bez
odgoja, banda! Pa ako im u slubi prui samo mali prst, prerast e ti
preko glave. Pij samo s jednim od njih koju no! Drugo jutro ve ne

stoji u pozoru! I ve se smije i cereka i prvi ti prua ruku! Ogavno!

Civili! Oprez!"
- Gospodo, poeo je satnik suzdrljivo i suho, moram da vam izjavim
svoje krajnje negodovanje nad svim ovim to se dogodilo. Ja sam u
neprilici kako da to nazovem? Indolencijom? Skandalom? im li? To
je ipak skandal da gospoda dodijeljena u jednu hodnu formaciju, u
formaciju koja kree u boj pod mojim linim zapovjednitvom, ovako
nemarno prednjae. Gospoda od rezerve uope putaju mnoge vane
stvari s uma. Mi smo, gospodo, oni koji smo armadu stvorili! To je
problem, stvoriti neto. A ne baniti u gotovom. A od gospode se od
rezerve sada nita drugo ne trai nego da konzerviraju uinjeno! Pa ni
to se gospodi ne da. Bilo bi ipak dobro da se gospoda upoznaju s
nekim temeljnim naelima stege i posluha. Jer disciplina je kao i
sport. Ne mauje li dva-tri dana, kvinta, kvart, prim, sekond, ruka ti
omrtvi - zbogom. Ne vlada se onda vie sabljom! Tako je i s
disciplinom! Moja gospodo! Japanci su kod Port Arthura u
infanterijskoj vatri etano vjebali! I to nije mala stvar! Disciplina je
sve! Ako ovako nehajno nastavite, ne ete vi svoje vodove drati u
ruci, gospodo moja! Ovako pozitivno u ruci kao to ja drim tu uzdu
prokletu! Daj mi konja, mare!
Truba je u trku dodao Micu gospodinu satniku, a on je bijesno poeo
da trga uzdom tako da je Mica poela da skae.
- Eto! Ovako u ruci treba imati stvar! Pa kada trgnete lijevo, ide lijevo,
a kada desno, onda desno! Ali jaha mora da znade kamo hoe! To je

ono! Jer onda konj vodi, ako jaha ne dri uzde. Jao jahau koga konj
vodi! A vas konj vodi, moja gospodo. Va konj ide kamo hoe! Kod
prvog vanijeg momenta, eto moje glave, razlit e vam se ljudi kao
voda. Vi ete kao pravi kuburanti traiti svoju etu. Smijena stvar!
eta nije igla! eta se ne trai! etom se zapovijeda. Ali tome treba
autoritet! A zato treba poznavati materijal. Da, da, moja gospodo!
Materijal!
- Dajte, moja gospodo! Prolistajte vi mirne due Vjebovnikom! Tamo
paragraf - koji to paragraf samo? Svejedno! Toka 387 govori o
razvijanju! Jest! Ba 387! Naravno 387! Tamo je jasno reeno da
drugi vod ide desno! Ta to je barem logino da ide desno. Sve to je
drugo, to ide desno! I drugi roj! I druga satnija u bataljonu, i tako
dalje. Nije sve to tako teko! Treba samo prodrijeti u samo srce stvari!
Onda je ve sve jasno! Sve stoji u vezi! Onda se tek vidi kako je
materijal zanimljiv i lijep! Da, moja gospodo! Ali treba htjeti! Treba
imati volju! Pa da itate Vjebovnik, mnogo biste nali u njemu!
Toka 546 govori o snanoj volji voe! Dajte vi to sve prouite malo
pomnije, moja gospodo, kad uhvatite slobodno vrijeme! Jer to to sve
znai? Kamo mi to inae idemo? Da onog analfabeta Zagorca te stvari
ne zanimaju, to jo pojmim! Ali vas, akademski naobraene ljude! Da
se vi udubete u stvar, vidjeli biste da nije sve to ba tako suhoparno
kako izgleda. Imade u svemu tome poezije! O! I te kakve poezije!
Preradovi je bio veliki pjesnik i dobar general! Dakle, molim, moja
gospodo! Da se ne bismo opet blamirali kad ponovimo stvar, moja

gospodo! Drugi vod ide desno, a trei i etvrti lijevo! Onda okree u
frontu, i stvar je gotova! Hvala lijepo!
I gospodin satnik opet se naklonio gospodi priuvnim asnicima,
zvecnuo mamuzama i salutirao. Gospodin porunik Kukolj u kome je
od dugotrajnog pozora svaka ilica poigravala od umora uzdahnuo je
duboko i izmueno i astmatino, te se sa Schwarzom i kadetom
Bubnjiem zaputio spram satnije.
- No! Jesi li uo, kadet? Ti ide desno!
- Ali ne, gospodine porunie, uzrujao se uiteljski pripravnik. - Sad je
ba reeno jasno da samo drugi vod ide desno! Prvi ravno, a trei
lijevo!
- Aha! Desno! No! Svejedno! Lijevo ili desno! Koliko je sati? A zato
jo nije stigao taj telegram od A. O. K.?
- Ve je pola jedanaest skoro!
- Kad e taj idiot prokleti na bataljon? Ni danas nam ne da mira! Da se
barem ispavam! Kreten prokleti!
Gospodin satnik je zadovoljno gledao za svojim oficirima.
- Dobro sam govorio, mislio je o efektu svoje strateke besjede. - Vrlo
lijepo sam govorio! Ono o Preradoviu mora da je osobito upalilo na
koncu! Ide, ide! Sve ide!
Tako gleda gospodin satnik za svojim oficirima i popravlja vertikalne
nabore kabanice to padaju okomito na sponu na leima, zvanu kod
ete dragoner. Ti nabori moraju uvijek padati na dragoner propisno, i
zato ih rutinirane ruke gospode oficira esto ravnaju i priteu. Nabori

su dakako vrlo esto uiveni, ali kako je bunda gospodina satnika

skupocjena, on ih nije dao uiti. On moe da otkopa dragoner, pa
onda bunda ispada kao prava bunda, iroka i prostrana. Dakle,
gospodin satnik ravna nabore i uope instinktivno trai i pipa obim
rukama po kabanici da nae kakav toaletni defekt. "Ovratnik je dobro
stegnut, puceta sva zakopana, bunda dobro pada u pasu. Tako! Sad
jo samo da malko pritegne lanac od sablje i da ieprka ibicom, koja
mu je ostala u ruci jo od taktikog eksperimenta, blato i travu to se
zaplela u zvjezdicu na ostrugi". Gospoda satnici a i via gospoda, ne
samo subalterna , osobito vole te taktike eksperimente ibicama.
Sjede gdjegod u restoranu kod ae budjejovikog piva, pa bude rije
o kakvim vanim soldakim stvarima. I odmah se vade iz ibinjaka
igice i reaju po stolu. Prvi vod, drugi vod, trei vod! Prva satnija,
druga, trea! Prve tri igice fajerlinija, a etvrta rezerva! Neprijatelj se
vrsta na drugom kraju stola. I sada tee debata o vatropostavu, o vatri,
o gibanju i zahvatima i o mnogim drugim mudrostima s ovog ili onog
manevra.
Vano je da se naglasi da takve strune besjede po restoranima vodi
samo elita zbora oficirskog. Samo elita! A u tu elitu spada i gospodin
satnik koji je zapravo najelitniji kapetan u pukovniji.
Oistio je, dakle, gospodin satnik svoje ostruge od blata, a onda se
uzverao na Micu, mekuasto, boleivo i dosta naporno: bilo mu je zlo.
Potjerao je Micu kasom u veem krugu i gutao plinove to su mu se

dizali iz utrobe, i proklinjao onaj prokleti trapist! Tako se ponovno

razljutio kao to se ljute ljudi pokvarene probave.
"Ne isplati se niti zapovijedati toj lijenoj bagai golom sabljom! Gola
sablja je svetinja! emu profanirati svetinju na takve lazare? Dosta e
biti bi!"
Gospodin satnik je izvukao iz sare od kamaa jahau palicu i mahnuo
njome dva-tri puta visoko da tako upozori satniju na zbor.
- Hodna satnija!
Njegov glas je poletio do domobranske satnije kao ptica i svojim
udnim pjevom pao u domobransku duu. Tamo se ukoila sva satnija
kao oinuta i oprena, i odrvenjele su one brine i kundaci, i gdje koja
je lula zapela jo u usnama, te se nitko ne mie. Jao onome tko bi
samo jednim kretom ili trzajem ili zvukom razbio to groteskno
mrtvilo.
- Pravac dimnjak ciglane! Zbor! Trkom!
"Zato samo zbor? Zato ne bi trkom?" pomislio je gospodin satnik u
posljednji as, te je "trkom" nadovezao na "zbor" gotovo nehotice. "Ta
i onako se lijene mrcine samo oblae u svoje nove, paradne, ratne
uniforme kao kicoi i spavaju po magazinima itav tjedan!" Tako je to
sebi argumentirao gospodin satnik! "I dobro je da im krv zakola malko
ilama. Da se malko osvjee! Lijene mrcine! Nisu se gibale ve
etrnaest dana! to je ono u dvoritu? Meu kestenovima! Nita! Pa
zato da i ne tre? Zato i slue da tre! I neka tre! To je trening! Rat
je sport."

Blizu je u satnikovom mozgu izmeu zbora obinog i zbora trkom. U

satnikovom mozgu taj razmak nije velik. Ali projiciran na satniju, on
se znatno poveava i zauzima bitne razlike u dimenzijama ovoga
sporta to se u Galiciji tjera ve drugu godinu.
Tako se satnija zatrala. Zvei oruje zveketom antipatinim koji
mnogo podsjea na zveket lanaca. Bajonete, pljoske , lopate, trnokopi,
sve to zvoni limeno i otro. Muklo bubaju debeli svici gunjeva na
leima loe sapeti, pritee teret u naprtnjaama platnenim i nespretnim
i prostim to su se prilegle uz hrptenicu kao da je torba natrpana
kamenjem. Sopti i pui se zadihana satnija i sve krvave spuve u
grudima nadimlju se kao mjehovi punjeni maglom prljavom, i sve
svira, svira prepasne neke tonove. Hriplju svi kaljevi hripavci, pite i
sopte sve hunjavice, te se nosnice razjapile sve kao razdrte i krvave i
upaljene, samo da srknu koju kaplju svjeega zraka. Tre ti oci
etrdesetogodinji od kojih je svaki uzorao svoje njive ve stotinu puta
i porodio niz djece i istukao svu silu ena, tre ti gotovi ljudi koji su
ve prebacili svoje ivotno podne preko leda. Svi su oni gotovo ve
dosegli vrhunac svoga ivota, i njihova se linija ve poela da sputa
niza strminu: nagoni njihovi ve su poeli da gravitiraju u grob kad ih
je zahvatila ta kraljevska ugarska sila nevidljiva. Ta prokleta
kraljevska ugarska sila uskorila je i potencirala brzinu njihovog
gibanja niza strminu. Ona ih je poiknula da se poure, da to prije
padnu u ralje kaosa i glupe austrijske propasti. Ona je poela da
krvolono sie jo one preostale sokove u njihovim ilama, da im lomi

uda, da im truje organizam, pa da ih onda onako iscrpene baci u

bezdan. Ona je zahvatila u njihove odreene i mirne ivote koji bi
ostali do konca u istom polupatrijarhalnom obliku, ona ih je istrgla iz
jednoga kompleksa i bacila u drugi koji sada punom brzinom putuje u
katastrofu. Ona ih sad ganja i mui po vodama i februarskim
maglama. Kida ih od svega to im je milo, baca ih po vozovima amotamo, sa sjevera na jug, sa istoka na zapad, goni ih po jamama i
grabama, kolje i ubija, mui i vija, uurbano i bezglavo, a ljudi se
pustili kao utopljenici to se bujici preputaju, jer ono to oni misle
nitko im jo nije formulirao, i ono to bi oni htjeli nitko jo nije
postavio za svoj politiki program.
Nosi ih voda, nosi, cijelu krvavu gomilu nosi, a svi individualno
plivaju kako koji, i sva im je mudrost u tome da se vesele da jo nisu
potonuli. "Eto! Potonuo je njihov prijatelj i drug! Pili su s njime i
veselili se i ene ljubili, a sad je potonuo. Nestao! E! Nita to! Glavno
je da mi jo nismo! Mi smo jo ivi, hvala Bogu!"
To je, eto, jedina filozofija tih ljudi to tre u satniji. Svejedno je to,
tre li oni ovdje na vjebalitu i samo markiraju bojne kretnje, ili tre
li vani na fronti. Oni tre u istoj relaciji, samo s tom razlikom da ih na
fronti vei procent u krae vrijeme pada u ralje crnoga kaosa i
nepoznate propasti nego ovdje.
Ljudi se dakle povukli u sebe, skupili se i bjee, bjee, bjee.
Muna je to stvar zbor trkom.

Dvije stotine ljudi zatri se koncentrino u jedan srazmjerno malen

prostor iza Micinog repa, slijepo i nemarno, kao to ve jesu slijepe i
nemarne seljake gomile kada neto rade protiv svog boljeg uvjerenja.
Njih glas zapovijedi vue, i oni bjee u smjeru glasa te zapovijedi, bez
jasne predodbe o tome to e se dogoditi. Od njih je svaki ve barem
hiljadu puta nastupio svrstavanje u zboru, ali nijedan od njih nema
umne predodbe o zboru. Jer gomile ne rade razumom nego
majmunski tjelesno kopiraju i, to im ostaje kao virtuozni gest, to
izvode dobro, a to ne, to ne naue nikad, jer se gomile uope ne
zanimaju za satnijske gluposti iz svog politikog nihilistikog
principa.
Iza Micinog repa na pet ili est koraka zabili su se zapovjednici
vodova kao kolci. Oni bi imali da budu os satnije oko koje e se
trupina svrstati. Oni i potasnici na krilima, to je kostur satnije. Kad je
kostur dobro postavljen, onda se i meso satnijske gomile slijepi
pravilno. Ali kad je kostur kriv, kako da cijelo tijelo uspravno stoji?
Kako bi se na primjer gospodin porunik Kukolj mogao da korektno
postavi i kako bi on mogao da bude kostur bilo ega na svijetu, a
pogotovo jedne satnije, i to jo hodne? On je prvi i on prvi stoji krivo,
i tako su se svi kolci iza njega koji su os satnije zabili krivo. Tako
hrptenica satnijska stoji nahero, i jasno je da to povlai za sobom i
cijelu satniju koja se svinula prema tome kao rahitina druba
vatrogasaca. Viu zapovjednici vodova, i svaki saziva svoje jadno
drutvo, a are, ta satnijska rebra, galame i dijele podrebrice i biju i

navlae domobrane surovo kapralski, ali bez uspjeha. Padne gdjekoja

uka gdjegod, a i ritne se tko nogom, te opali potkovanom petom
prednjaka u meso, skau ljudi po kurjim oima i gule kou na nogama,
i zbunila se gomila konfuzna i izgubila glavu, te se sva zaduvana i
uznojena plete iza Mice i trai svoje mjesto, mrijesti se, u jednu rije.
- Sredina, pokri! Pokri, ti mrcino blezgava! Ne mii se! Razmak!
Odmak druge vrste! viu are i kundakom provode satnijsku reiju i
potkrepljuju svoje pravo ukom i bubocima nogom i akom,
koljenom i kletvom. Tako su graja i amor veliki kad se satnija
skuplja na zbor iza Micina repa.
"Zar ta perfidna banda jo nije gotova?" dre formalno gospodin
satnik u sedlu, sav uzrujan, i nervozno se boji da se okrene, pa da
ugleda onu guvu i nemir i bezglavi nered iza svojih lea.
- Prvi vod, vie Kukolj hrapavo, masno i polupijano. - Prvi vod! Vrag
vas dal i stvoril! - Prvi vod, trube balvani satnijski i temelji svijesni,
gospodin vodnik Repi i gospodin vodnik Zvjezdi.
- Trei vod! javlja se vrsna sila ganec, gospodin desetnik u treem
vodu, i smijui se vodi za uho jednog blijedog domobrana na njegovo
mjesto u drugi vod.
- Tu je tvoje mjesto u drugom! Na! Tu u drugom! Ti si vol boji!
Mar!
Kadet Bubnji i porunik Schwarz bjesne i biju sabljom po teleacima
i pukama i grme i srde se divlje. "Kako vraga! Ipak nema smisla
ljutiti gospodina kapetana! Bolje je sve u redu i prijateljstvu", tako

misli Bubnji, preparand prestraeni, i revno se zalae, samo da zbor

dobro ispadne i da se komedija svri.
- Pajtak! Ti lopov bedasti! Zar nisi ti u treem? Tele! Falaec! Curi!
Tumbak! Glupani vi! Mir! Druga vrsta pokri! Mir!
- Zar jo niste gotovi, mater vam boju lijenu bistriku, trgnuo se
bijesno gospodin satnik. - Lijepa je to stvar! Danas! Na dananji dan,
pa ovakav zbor! Nemojte da se razljutim! Ja u vas pognati, bogami,
da ete jezik isplaziti do pupka. Svinje ste vi, a ne hodna! Vatrogasci,
kelneri i marva! Nemojte da se danas razbjesnim! Je li to zbor? to?
Kako to stoji sredina? Kamo to gleda sredina!? To je nekakav
polupani ormar, a ne satnija! ekajte! Dat u ja vama! Bagra! Odstup!
Kad se satniji zapovjedi odstup, to onda znai da se satnija mora u tili
as rastepsti, raspasti, likvidirati, ishlapiti. Nestati mora satnije!
Nestati! U potpunom smislu te rijei. Ne-sta-ti! Kao da je sam
Gospodin nad vojskama bacio kamen u sredinu satnije, tako treba da
se satnija rastri. Odstup, to je udarac batinom po movari iz koje su
zirkale mnoge buljooke abe, a onda ih je nestalo u jedan hip.
Na to se kod eta osobito dobro pazi da svaki domobran na odstup
formalno ipne sa svoga mjesta kao da su mu avao zabili u
stranjicu, i da nestane kao da je propao u zemlju.
Upecnuo je dakle srditi "odstup" satniju u petu, i satnija se raspala u
gomilu porazbacanu, kao kup opeka u koji je netko udario nogom.
Tek to se satnija raskotrljala, ve vie gospodin satnik, pognavi
Micu trkom, za nekoliko kamenometa: - Hodna satnija!

Satnija se opet sva ukoila grozomorno bubnuvi petama, te oekuje u

strahu i neizvjesnosti to e biti. Sve one sitne neugodnosti da nekoga
titi u mjehuru, da su obojci zguvani kao kamen u tvrdim novim
bakandama, temeljito i do krvi nauljali nogu, da se otro i
neiznoeno remenje zarezalo u kou, da je oha kabanice prosta i
surova te grebe i vrijea meso, da su ruke u novim rukavicama
nezgrapnim natekle, a tjelesa u kousima znojno nabuhla te golicaju
prljave pore, sve se te malene neugodnosti na moment zaboravljaju u
neizvjesnosti i oekivanju eventualno veega zla koje neminovno
slijedi po zakonima kraljevske ugarske logike.
Ovakav jedan avizo taktiki, barokni, belvederski, potrese
domobranima, i oni oito zaboravljaju sve manje brige. Jer srditi
satniki avizo navjetenje je zlih stvari i zao znak. Moe se dogoditi
da e sad morati trati hitro do ciglane i natrag, za kaznu, jer se nisu
dobro svrstali u zbor! Do ciglane se tri jo kako-tako, nije ba ni
daleko, ali natrag je ve tee; onda e ve mnogima navreti krv i bale
na nos, mnogi e pasti u blato i zaprljati se, a mnogi e dobiti nogom u
meso ili kundakom u lea.
Moe se dogoditi da bude lezi, ustaj! Lezi, ustaj! Lezi, ustaj! I tako
dugo, dugo, do apsolutne obnemoglosti, one nesnosne, blesave,
nedostojne obamrlosti, kad se sve tetive miica prenapnu, i ruke klonu
drui kao posjeene u zglobovima. Navrla je krv u glavu, bije srce u
kouhu, te se osjea na cijelom remenju i na svim vorovima
konatim gdje bije domobransko srce. Bolesna vruina pali

domobrane kod tog muenja, a ba i jeste gadna stvar lijegati u balegu

i vodu i movaru gnojnu, a sve bez razloga i bez ikakva smisla.
O, toliko se toga moe dogoditi, dakle, to je sve u ovaj hip mnogo
vanije od sviju ostalih briga i misli. Takav jedan srditi avizo prelije
se kao crna tekuina preko svih onih lelujavih oblika to su titrali u
domobranskom mozgu jo as prije. Sva ona nostalgija i bol i tuga i
domobranska rezignacija, sve se to sledi u pozoru i magli, i domobran
se ukoi i eka. On je samo naulio svoje domobransko uho da ugrabi
njime onu kobnu rije to slijedi, i koja je za njegov ivot slijedeih
deset minuta od fatalnog znaenja.
Ako bude ta rije znaila trku, domobran e trati. A ako bude znaila
to da domobran mora da padne u blato, on e pasti u blato; ako ga
navede na to da juria, domobran e juriati i ubiti i klati i urlati, kao
grabeljiva i divlja ivotinja. Sve je u njemu dotueno, i ono malo
ivotne mudrosti to je jedan "ogranieni tupoglavac" skupio po
svijetu u etrdeset godina, i ono je nekako sapeto i podavljeno. Sve
eventualne pozitivne ivotne emanacije, sve je kao potpuno suvine
disciplina ostrigla sa domobranske due, a domobran nije nikada ni od
jednog svog gospodina doktora uo da je ta kraljevska ugarska
disciplina glupost, osuena na politiku smrt. Probudila je ta
disciplina u njemu porive kojima je domobran u dubljinama svojim
nepoznatim jo nabijen i koji ga krvavo veu sa rodbinom u niim
ivinskim vrstama. To su porivi tamni i prljavi, porivi animalni, i
njima disciplina operira i njih dresira. To nisu ljudi civilizirani, to su

sada leine ovjeanske. Njihova su lica mrtva, kao lica u drvenih

kipova na mostu seoskome. Sve su te fizionomije jednoline i mrtve,
preko svega se prelila neka idiotska monotonija kao najjai motiv
beznadne rezignacije na smrt osuenih nevinih kadavera. Ta je
monotonija kao kakva kiselina paklena sprila sve misli i sve osjeaje
koji su bubrili i puili se u dvije stotine domobranskih glava as prije.
Sprila ih je i unitila kao kiselina pljesnive gljive to pali. A ve je
bujao sentimentalni liaj pod discipliniranim "domobranskim
tikvama" obilato. Ne treba mnogo, i on se odmah pojavi i pone da se
zarazno iri. Potrebna je vrlo esta kraljevska ugarska dezinfekcija da
ga uniti i da uva domobranske mozgove zdrave i da ih konzervira za
carski mehanizam. Jer liaj je elementaran i kipi za as opet. On je
dodue potpuno dekorativne naravi, ali se za as u njemu ipak javljaju
poetni oblici civilizacije, i zato je opasan.
kripnula su negdje nenamazana kuna vrata i uo se glas ene na
hodniku gdje vie neto u dvorite, a lice joj je poliveno rumenilom
vatre. "Eto! Trebalo bi namazati vrata! A je li ono Rumena kod
zdenca? to vraga korito kisne ovako na snijegu? E, vidi se, vidi se!
Nema gazde!" Ili je gdjegod zamirisao hambar i zapjevale ene, a
negdje dijete plae i tiktae ura. "Ona stara ura, sva aava, na kojoj
jeste kukavica, ali ne kuka nikad, i utezi vise u polutmini i kripe
prani i ravi, i trebalo bi na sajmu u Ludbregu kupiti novu kukavicu."
Sav taj liaj u mozgu, pun bolesne nostalgije i mekuaste
domobranske boli, prelio je okrutni avizo, dakle, i sve se to u

momentu ishlapilo, i ostala je praznina. Oajna praznina u dvije

stotine domobranskih glava koje moraju a ne e.
- Pazi! Ne mii se, sto ti bogova, kad ti Ja zapovijedam, izderao se
gospodin satnik na ukoenu satniju. Taj "Ja" naglasio je otro i
znaajno, kao da u tome "Ja" lei sredite cijeloga globusa. Jer
gospodin satnik dodue esto naglaava i Kralja i Domovinu i Dravu
i Dunost i Vjebovnik, ali on to govori samo frazerski. On to brblja.
Mislio bi ovjek kad uje aktivnog oficirskog retora gdje se nabacuje
velikim rijeima, kako je on doista neka vrsta individualnog
psihologa, pa ak moda i mislioca, monarhista po politikom
uvjerenju ili lojalnog krvnika a tout pri ! Ali da, vraga, sve su te
njegove rijei i svi su ti pojmovi niz blebetavih fraza u govornikom
automatu: on izgovara rijei potpuno mrtvo, duhom odsutno i bez
ikakve veze i smisla, kao papiga. On nikada nije razmiljao ni jednoga
trenutka o tim pitanjima o kojima laje godinama, citirajui razne
autore kao iz rukava. On u svojim mislima nije dopro dalje od svog
mnogopotovanog kapetanskog "Jastva", on veoma njeno, upravo
lirski njeguje sve relacije svog kapetanskog "Jastva", spram itavog
carskog i kraljevskog mehanizma, jer je ipak tako na ovome svijetu da
je "Aula pro nobis" samo lijepa utjeha, a opet naa mnogopotovana
kapetanska linost svakako je vanija od svake carske Aule. Ne
postoji nita na ovom domobranskom svijetu to bi bilo vanije od
samog gospodina satnika u bundi, u lakiranim izmama, na njegovoj
kobili pod blistavim zvijezdama koje su iskljuivo oficirske zvijezde.

"Pa ako ne stoji u pozoru, to "Mene", gospodina satnika, vrijea

time, jer "Ja" traim od tebe da stoji u pozoru! "Ja" ti zapovijedam
trkom, pa ako si lijen, "Mene" ignorira! "Ja" sam tvoje sve, a ti si
domobran i nitko i nita! "Ja" imadem u ruci sablju i mogu te sasjei i
samo napiem pismenu izjavu i stvar je rijeena! Toliko sam "Ja"
silan. "Ja" mogu da te objesim, da te istuem, da te zatvorim, da te
unitim. "Ja" te hranim. "Ja" te na dopust putam. "Ja" te odgajam, ti
domobranska gnjido, sto ti bogova! Dakle! Ne mii se, kad ti "Ja"
zapovijedam!"
Nikada ovakvom gospodinu satniku nije palo na um da to nije "On"
koji zapovijeda pred linijom, drei ovu antipatinu vojnu maineriju
u svojoj ruci. Zaludu svako objanjenje! Nikada se toj sorti od
ovjeanstva ne moe prikazati da to nije njihova "lina vlast" kojom
sude nevine ljude na smrt strijeljanjem ili vjeanjem. Kad se ti slabo
plaeni kondotjeri izdiru na "pripravu" da se pojavi na sceni kao
bijesna doga, pa kad je dojurila ta do zuba naoruana "priprava" u
jurinim kacigama i s blistavim bajonetama kada gospoda ratnici
urlaju na prestravljene idove u Galiciji kao na bijednu raju koja se
predala na milost i nemilost, kada hapse pijane domobrane bacajui ih
u okove i bajboke ili vjeaju pijune, gospoda krvnici su uvijek lino,
temperamentno angairani u toj plemenitoj krvnikoj stvari, kao da je
ta stvar vjeanja, klanja ili ubijanja vlastitih graana iskljuivo njihov
lini graanski poziv. To je taj papagajski individualizam carskih i
kraljevskih i kraljevskih ugarskih oficira koji je prolio u posljednje

doba oceane krvi i po globusu razulario legione bjesova i patnje, a sve

za beke grofove i grofovske ljubovce i duane.
Gospodin satnik izgledao je doista mnogo bjesniji nego to je on to
uistinu bio. Dugotrajnim komedijanjem pred frontom u aktivnim se
oficirima razvijaju glumaki talenti, te bi ovjek mislio da je oficir
pobjesnio, tako urla i vie i mae sabljom, a zaas e od koga kolege
sasvim mirno i tiho zatraiti cigaretu ili dalekozor ili potpuno
bezazleno zapitati koliko je sati?
- A tako? Podne je prolo? E, onda nita! Servus! Odoh ja na rendez...
Domobrani su se dakle prepali.
- Pravac bijela kua kod ceste! Zbor! Trkom!
S mnogo plahe ambicije i straha, samo da stvar odjednom i glatko
uspije, pa da se tako mimoiu mnoge suvine neugodnosti, napeli su
ljudi svu svoju modanu i tjelesnu energiju, samo da ne doe do
trenja, do konflikta sa svemonim gospodinom satnikom kome je
Trinaesta hodna igraka. Jer svaki konflikt sa gospodom cijepa
domobransku tunu kou. Zato u elji da se satnija to bolje i
korektnije skalupi, tre kao podmazani svi u nekom hitrom naletu:
brzo, brzo!
- Prvi vod! Drugi vod! etvrti vod! viu komandanti ukoeni jedan za
drugim, a are su bijesno potrale naprijed da se postave kao okviri u
koje e se onda sliti satnijski materijal, buno i brutalno gurajui se i
kunui.

- Pokri, mater ti zagorsku! Odmakni, svinja bedasta! Trdak, lopov

bedasti! Kurtanjek! Vrag te dal i stvoril! Sredina prokleta, boga ti
tvoga! Lijevo krilo unutra! Unutra! Svinja! Pajtak! Sredina se ne
mie!
- Ne mii se, sredina Desno, ti prokleti Desno krilo, primakni! Lopovi
boji! Razmak! Je li to razmak? Pazi! Gore glavu! Trbuh unutra! Tako viu potasnici i ravnaju satnijom kao govedom.
A trubai i bubnjari i saniteti, taj pomoni satnijski personal, vrzu se
meu vodovima i tuckaju nosiljkama i instrumentima i smjekaju se
samodopadno da oni nisu ba satnijska bagra u potpunom smislu te
rijei. Oni stoje ipak za sebe, izvan voda, gdje se kako-tako ali ipak
slobodnije die, otmjeno, aristokratski. To su satnijski separatisti i
aristokrati, ti bubnjari i saniteti, i za vrijeme etanoga vjebanja pada
na njih mnogi zavidni pogled iz gomile domobranske, potrpane u
zaguljive kutije etveroredova i vrsta:
- Blago sanitetima, vrag ih je dal i stvoril!
- Tko je ono kod etvrtog voda? Tko ono kopa nos? pita gospodin
satnik istegnuvi se u svom sedlu.
- Tako! Lijepa stvar! Vodnik! Zapovjednik voda jo k tome! Pa ovako
prednjai! Marva ti ogavna! - Pograbio je gospodin satnik uzde
Micine i pognao kobilu okomito uz rub satnije, oeavi malko "ae
" na desnom krilu. Zatjerao se do etvrtog voda.
- Tko je ta svinja? Kako se zove ta svinja?
- Hajo Lajo, gospodin satnik, pokorno javljam!

- No! I takvoj svinji su dali zlatnu kolajnu? Pa kako to da si ti ovdje

zapovjednik voda? Je li? Govori!
- Gospodin kadet su se bolesnim javili, pokorno javljam, gospodin
satnik, pa sam ja onda preuzeo komandu!
- Metlu u ruke, a ne komandu! Slepevi! Slepevi! Kakav je to
nain? to ste vi? to flangirate vi ovdje za satnijom i drite ruke u
depu! To nije nikakav nain!
- Ja nemam udjelbe, gospodine satnie, pokorno javljam, otresito i
osorno i strogo se javio gospodin narednik Slepevi gospodinu
satniku. On se drao demonstrativno. Njegovo je samoljublje i
naredniku tatinu povrijedilo to ga je satnik svrgnuo sa
zapovjednitva voda koje mu je predao Kukolj jo jutros na poetku.
Slepevi se dakle demonstrativno etao za satnijom cijelo vrijeme i
puio i grijao ruke u depu.
- to se, vraga, eete kao kakva frajla? Niste vi frajla! Eto, ta svinja u
etvrtom vodu kompromitira pojam potasnika! I to je zapovjednik
voda! Slepevi! Preuzmite vod! Odstup, ti gade! Nauit u ja tebe
kako se kopa nos! Mar! Kao prosti domobran u vrstu! pognao je
gospodin satnik pogrenog vodnika u vrstu, a narednik Slepevi
namrgoeno je izvukao sablju i preuzeo zapovjednitvo etvrtog voda.
- Mir! Mir! Da se nisi maknuo! Kad je pozor, onda je pozor! I ako ti
roena mater krepava pred oima, ne smije da se makne.

Tako vie gospodin satnik i obilazi satniju korakom na Mici

istegnuvi se u bokovima, te promatra satniju odozgo plastino i
pregledno.
- Ovi prokleti trubai! Kako su se oni amo nagurali! Jesu li to dva
koraka? Marva, stao je gospodin satnik da sa Micom policijski
svrstava trubae iza drugog voda.
- Glupan! to se boji konja? Ne e ti odgristi njuku! Pametniji je od
tebe! Vole! Onaj prokleti prvi vod! Onoga u ja izbatinati do krvi!
Tko se tamo migolji u treem vodu? Tko je to? Hej! Kadet! Trei
dvolan od sredine lijevo! Tko je taj? Da, da! Taj!
- Domobran Jambrek, gospodin satnik, pokorno javljam, odazvao se
kadet treeg voda.
- mrkavac prokleti, a ne domobran! Dajte mu po glavi jednu! No!
to je? to ekate? Udarite ga po glavi! Ta svinja se grebe! Na
prijavak s tom svinjom! Dat u ja tebi! ekaj, ti, ekaj!
- Mir! Mir! Samo mir! Kad je pozor, pozor je! tako vie satnik sa
Mice i gleda dvjesta poslaganih glava domobranskih u etverokutu i
sortira ih jo i sam, kao lubenice, da stoje urednije i dekorativnije ove
domobranske prazne tikve!
I tako gospodin satnik obilazi na Mici satniju svrstanu u etverokutu i
vie ljudima tu i tamo: - Mir! Samo mir, velim! Kad je pozor, onda je
pozor!
- Odmor!

Ljudi su klecnuli na zapovijed, a bakande i potkove, sve je to

odjeknulo zvuno i drveno. Ali satnija se skupila u zboru da vjeba, a
ne da planduje. I taj odmor nije bio pravi odmor, veliki odmor kad se
ovjek moe doista i odmoriti kao pravi ovjek! Ne! To je bio neki
kapriciozni odmori koji bubne u dugom pozoru samo kao kratki
intermezzo. Iza toga slijedi odmah opet pozor. Takvih ispremijeanih
odmora i pozora moe biti niz. Ujedljivi i kapriciozni komandanti
znadu svoje ete takvim sitnicama sekirati do luake nemogunosti.
Dogaa se da svrstana eta esto puta i preko pola sata neprekidno
skae iz odmora u pozor i iz pozora u odmor, tako dugo dok odmor
doista ne ispadne po propisu, a poslije takvog odmora onda slijedi
opet pozor.
Odmor se doista nije svidio gospodinu satniku, i on je odmah izbacio
nervozno:
- Po-zor!
Opet su zagrmjele bakande po komandi, i opet nije bilo dobro.
Nikako stvar nije onakva kakva bi trebala da bude.
- Odmor!
Sve se opet uzgibalo i uznemirilo. Glave su klonule i ljudi uzdahnuli i
popravili su vitli i nategnuli remen.
- Tako! Svinjo glupa ti! Sad, kad je odmor, sad se popravi! Sada
pogrebi po hrptu te svoje masne etine, sad kopaj nos koliko hoe!
Ali kad je pozor, da mi stoji kao svijea!
- Po-zor!

Ljudi se pod dojmom zabadanja gospodina satnika ukoili naroito.

Ovakvo sitniavo uznemiravanje esto puta znade biti preludij velikim
neugodnostima! Zato je bolje dati vragu mir! Na mnogim i mnogim
licima odraava se neka naroita emanacija i neko nastojanje da se
poduzme po mogunosti sve, samo da se zadovolje hirovi gospodina
satnika! Otii e onda prije! I prestat e ve jednom ipak da mui sebe
i satniju. Jer momci su ve naueni na kojeta i iskusili su ve kojeta!
Tako to ne ide samo danas! Niti juer! Tako to ide ve od oktobra
kada su doli u tu kraljevsku ugarsku ludnicu kao neiskusni regruti.
Od oktobra do februara, dan na dan, jedno te isto, jedno te isto! Nema
tu nikakvih bogatih varijanata i novih obrata. Sve je to jedan mizerni
kliej, i taj se ponavlja do glupe i bolesne nemogunosti. Dan na dan,
bez obzira na to da li pada kia ili snijeg, da li je runo ili vedro,
ujutro, o podne, naveer, na prijavku, kod menae, kod priprave i na
strai, ovdje na vjebalitu i streljani, na hodniku satnijskom i kod
itanja zapovijedi, u nedjelju po podne kod pozdravljanja, uvijek iste
rijei, uvijek i uvijek iste kletve, uvijek sve isto, slaboumno isto. Ti
regruti pridoli su kao kvrgasti i nesimetrini ljudi, a sada su im ti
famozni tokari armijski sve nezgrapne izrasline odbrusili. Otesali su ih
po propisu, obukli po propisu, pobrojali ih po propisu i svrstali ih u
etverokutu po propisu i nainili od njih Trinaestu hodnu satniju.
Utrcali su disciplinu u krv i meso ovih jadnih izmuenih regruta,
obukli su ih u nove zelene kabanice, dali im bakande, tvrde kao
drveni holandijski opanci, i sada ih kao dobro sortiranu robu lifraju na

frontu. Zamata se ta regrutska roba u reglemanske tirade, propise i

paragrafe da se ne bi roba pokvarila od zraka i od revolucionarne
epidemije, jer je takvo raspoloenje meu domobranima da bi pucali,
samo kad bi im netko objasnio kako da pucaju i zato. Govori se
momcima i vjeba ih se etano, neumorno i neprekidno iz dana u
dan. Propovijeda i tumai im se na rajonu , na cesti kad stupaju u
etveroredu, i u satnijskoj koli koja se dri poslije svega, naveer po
zadimljenim sobama. I tako e im govoriti i u grabi i na fronti i u
bolnici i u oporavnom odjelu, na cijelom onom patnikom putu koji
preko sviju ovih dosadnih muka vodi s ovoga vjebalita u grabu i u
nepoznatu smrt, ili opet u reparaturu, pa opet natrag u grabu i onda
konano u smrt. Jadna domobranska dua ne moe nigdje da stane,
ona mora neprekidno da kola po svim velikim stanicama armijskog
organizma da ne bi glupavi kraljevski ugarski domobranski krvotok
stao. Svi domobrani koji su zapali u ralje carske nemani putuju po
njenoj utrobi, po svim ilama i crijevima etape i zalea i fronte, a kad
ih neman izbaci, onda su ili kljasti ili mrtvi ili nestali, i to e trajati sve
dok neman ne krepa.
Koliko ljudi ima sada ovdje u satniji koji su svoje grudi ve toliko
puta isprsili ruskim i srbijanskim kuglama, te im je cijelo tijelo
isparano brazgotinama i ranama, a sada hodaju ovdje po magli i
ekaju depeu koja e staviti hodnu u gibanje da opet kolju ili da budu
zaklani. Onda e se ukrcati sa pijanim transportom, pa udariti daleko
nekud preko karpatskih klanaca, i zaraeni ovim kraljevskim ugarskim

kretenizmom zagrepsti u blatu galicijskom negdje za vjenost. To e

biti slavna apoteoza domobranske due, kada bataljonska zapovijed
javi patetiki da su domobrani etrtek i Petek od te i te bojne satnije
slavno pali, kao junaci za carskog kralja i za kraljevski ugarski dom. A
ti kandidati za kraljevsku madarsku domobransku slavnu smrt u
smislu Nagodbe od god. 1868. hodaju, eto, ovdje u treem vodu kao
ovce, trkaraju i jo razvijaju i u pozoru udaraju, a umrijet e. Za
mjesec dana e umrijeti! Past e! Nestat e ih i nitko ne e ni znati da
su ikada ivjeli.
No, meutim, nisu svi domobrani tako naivni i nisu svi domobrani
tako plitki, pa da vjeruju oficirskim laima! To su oni kraljevski
ugarski veterani koji su progledali carske i kraljevske karte i uvidjeli
da ih se vara kod te gospodske lopovske igre. To su stari horvacki
ratnici i bake koji su svoju bakezersku filozofiju iskonstruirali
praktino, na licu mjesta, gdje tanad zvidi i granate vrcaju i glave
padaju. Nepismeni su to ljudi, ali lukavi, pa su prozreli tu ogavnu
kraljevsku ugarsku uzicu koja im se stee oko vrata sve jae. O,
prozreli su oni tu jadnu mudrost gospodina satnika koji misli da kroz
njega, kad u toploj bundi na Mici komandira, udara os svemira. Ne
vjeruju oni gospodinu satniku ni jedne jedine rijei. Ne vide oni stvari
jasno i ne bi znali obrazloiti zato oni u to ne vjeruju to im patetino
propovijedaju gospoda oficiri, ali vie-manje oni ne vjeruju u pobjedu
carstva. Ne vide oni stvar jasno, i konano sve se slae s onim to su
ih nauili ljudi u kaputu kroz duge i duge godine. I biljenik im je

govorio isto to im sada govori gospodin satnik, i pop im je sa

propovjedaonice lagao isto tako kao to i gospodin satnik lae sa svoje
debele Mice. Ali neto u stvari ipak ne klapuje. Nije neto u redu kad
pada zagorska glava. ao je kumeku , boga mu pisanog, ako i jedna
jedina uta zrela bua, to je na svojim kolicima sa dva voleka vozi
doma za pajceke , padne pa se raskoli, a "kak mu vraga ne bu al za
zagorsku tikvu, vrag ga dal i stvoril"! "Ni tu nekaj v redu!" "Se su to
gospodske bedarije!" "Se to ne vredi ni!"
Tako misli kumek i ne vjeruje ni jedne jedine rijei to mu ovdje na
uho u mozak nalijevaju. I tako se u mozgu domobrana vrti i vrti, vrije
i mota, ne bi li doao na kakvu novu kombinaciju da se izvue iz te
glupe stvari. "Da se osakati? Da poloe nekakve trave, pa da padne u
uticu, da raspori stegno i ranu otruje?"
Oni najjunaniji, oni i uine neto. Skoe s voza koji ih vozi na frontu
u najveem letu, pa slome nogu u glenju ili u koljenu. Pobjegnu u
goru i fukaju na andare. Nadaju se u sebi podmuklo da e pasti u
ropstvo. Ali nije nagon za samoodranjem u "kmetova" jednako
razvijen, pa ih ima mnogo koji se apatini i dotueni preputaju
sudbini, neka ih nosi kuda bilo. Pa onda imade i optimista koji ne
vjeruju ni u jednu rije to im se govori, i samo se kroz sve krijumare
poput sjena. Kada im govore o pobjedi, oni se u sebi smiju i sjeaju se
Potiorekovih pobjeda etrnaeste kada su tri puta bili ivi svjedoci tih
slavnih pobjeda.

"est dana nismo ni jeli, tak smo beali! A ovaj tu nekaj blebee da
bumo pobedili! Osel laljivi!"
Sjeaju se kumeki karpatskih i galicijskih batina i ne vjeruju u
pobjedu.
"Batine! Batine! To bu dobil! Naharili te buju!" Tako se zlorado
kumeki vesele porazu gospodina satnika, jer kumeki su po svom
instinktu defetisti, "a ruski deki su zgodni deki i pevaju kak i nai!"
Taj osjeaj njihov nikako nije crveno-bijelo-modre boje, i to njihovo
Slavenstvo nije Ilirizam, ali to je Slavenstvo instinktivno i javlja se
kao osjeaj superiornosti. Taj osjeaj nije politiki shvaen
protuaustrijski, niti hrvatski, jer domobranski narod doista nije
narodan u politikom smislu ove rijei, ali se osjea silnim od Zaboka
do Vladivostoka. To je klasna svijest jedne naslage robijake koja
osjea da je ona materijal kojim "netko drugi" hrani prodrljiva
topovska drijela, te zato mrzi "tog drugog". Seljaci, soldati bez ina,
mnogo su blii jedni drugima, ma koje narodnosti bili, nego oficir i
soldat iste narodnosti. Po bolnicama monarhije Madari i Zagorci,
Austrijanci i esi, Rumunji i Srbi jednako se potpomau u vindlanju,
i u osamdeset su procenata solidarni u metodama vindlanja kako e
prevariti gospodu doktore. Njihovu duboku instinktivnu solidarnost
kvari samo plitka tampa i ideologija glupe i nenaobraene
inteligencije koja ih razdire i sve njihove krvne, modane i interesne
veze kida, a te veze s Rusima, na primjer, ogromne su i tajanstvene.

Zagorac se pol sata iza boja odmah sprijatelji s Rusom iz bog te pita
koje gubernije, i odmah e se meusobno ugostiti ili ajem iz pljoske,
komisom, duhanom ili slaninom. Odmah e da potee besjeda o
zemlji, o blagu, o eni, i smijat e se druzi i biti veseli. Ali se onda na
njega izdere krvniki glas oficira inteligenta kao prijetnja okrutna u
smislu te i te toke i paragrafa reglemana koji veli da je svaki
razgovor i saobraaj s neprijateljem najstroe zabranjen pod
prijetnjom smrtne kazne.
Dobro! Kumek se povlai kao pu u kuicu svoje domobranske
pameti koju gospoda zovu podmuklom ogranienou. Domobran je
izruen silniku, i silnik moe da ga zdrobi kad god hoe, ali domobran
i kumek ipak pod svojim oklopom ne vjeruju tiranskoj peti koja se
osovila nad njihovom glavom. Pa kad ih psuju i viu na njih, i kad im
se groze, kumeki uvukavi iju misle u sebi: "Samo ti laj! Laj, laj!
Dolajal bu ti svoju popevku! Dolajal bu ju, svinja gospodska!"
To je onaj neizraziti, nevidljivi pasivno rezistentni slavjanski element
naih hrvatskih eta koji nema nikakvog oblika odreenog, ali ipak
postoji nedvoumno. Te su nae hrvatske ljude prozvali "madarskim
domobranima", lau im o obrani Carstva, Kraljevine, Trojednice,
Ugarskog Kraljevstva i Domovine nam hrvatske, a od te su njihove i
nae "Lijepe nae" stvorili klaonicu i razorili je tako da od nje nije
ostao ni jedan krov u poaru itav. A to domobrani koji po prirodi nisu
palikue osjeaju veoma jasno, uvjereni da nemaju to da brane, jer
nemaju Domovine. Taj hrvatski pasivno rezistentni elemenat ne

spoznaje sve te nijanse, ali se u satniji osjea beskrajna sila njegove

tromosti. Sve on to ne e. To njegovo negativno svojstvo jeste ono
slavjansko prapoelo golemih naih nepreglednih gomila koje se
proteu od jadranske vode do Tihog oceana preko cijele zemaljske
kugle u neprekinutoj cjelini, kao nedogledna maglutina koja je
obavila ovu nesretnu loptu kao olujni oblak. To je onaj davni, skitski i
hiperborejski elemenat koji hre od azijskih stepa do Ovidijeva Ponta
ve u ono vrijeme kada je cvala mediteranska civilizacija. To je ona
ista masa robova koja je prisustvovala i svojim roenim oima
promatrala propast Atene i Rima, kao to i danas savreno ravnoduno
prisustvuje propasti kapitalistike Evrope. Taj elemenat robova,
sarmatskih, ilirskih i makedonskih, talasa se pred zidinama evropskim
kao uznemireno more Slavjanstva, a svi pojmovi zapadnoevropski, svi
pravoslovni, bogoslovni, dravoslovni, tehniki i filozofski sistemi
evropski tom su makedonskom, panonskom, trakom elementu
antipatini. On se opirao da vesla na liburnama rimskim, upravo tako
kao to se i danas opire da kusa madarski domobranski gula. Svi ti
evropski ratovi njega se zapravo ne tiu nita, on loe svoje kiselo
vino danas isto tako pasivno kao to je lokao i juer pred svojom
kolibom, pod svojom slamom, prije hiljadu godina, on ore svoju
jalovu zemlju drvenim plugom kao to je orao prije hiljadu godina, on
otima pelama med i prede i tka i raa pokoljenja kao i prije hiljadu
godina, a sve ove kasarne oko njega, ovi ratovi, ovi oficiri za tu su
pretpotopnu pojavu muice za koje je uvjeren da moe da ih odmahne

repom. Sve to to se danas tu oko njega tako histerino odvija, to je ta

domobranska bolest koju e on preboljeti kao svoju gonoreju. Ne
zauzima taj pasivno rezistentni elemenat jo nikakve odreene oblike,
ali se u satniji osjea njegova prisutnost, pa kad ga Gospodin Satnik
sada alje na rusku frontu vezanog u lancima, dobro, domobranski
narod krenut e na tu rusku frontu zajedno sa svojim konjima, on e
tamo negdje u galicijskom blatu i krepati moda isto tako pasivno i
duhom odsutno kao i njegova kobila, ali on ratovati ne e, jer nema
zato.
To je veliki i ivotni nagon raje, turske, venecijanske, austrijske i
madarske, koju kolju na Balkanu stoljeima dugim i krvavim, pa se
ta domobranska raja sa svim svojim ivotnim bogatstvom pritajila do
nevidljivosti. To je ona slavna mimikrija proganjane domobranske
due, karakteristika domobranskih robova sviju vremena. To su ti
veterani, domobranski robovi satnijski, koji se priinjaju samo da stoje
u pozoru i da bakandama udaraju, a zapravo oni hodaju kao civili i
misli im slobodno tumaraju kao i civilima. Oni su u mislima u toplom
satnijskom usteraju te se tamo lijepo griju, pue, razgovaraju, a ovdje
se samo priinja da u "pozoru" hodaju. U biti oni neizrecivo mrze sve
ove domobranske lai to ih je Evropa po njima nalijepila, pa da se
nae samo tajna neka sila koja bi znala da razvrgne neke sitne spone,
ti bi ljudi udarili po satniji s neuvenim bijesom i prezirom. Smrvili bi
je i unitili bi tu prokletu kraljevsku ugarsku satniju da joj ne bi ostalo
ni traga ni glasa. Raetverili bi gospodina satnika, odsjekli bi mu

glavu, zasmradili bi ga i zaklali Micu i razorili kasarne i onda se

napili, i to bi bila njihova zagorska pobjeda na ruevinama kasarne.
Ali tako? Eto! to mogu ubogi domobrani i kumeki? Hodaju u pozoru
i kunu mater i oca gospodinu satniku i misle o urlaubu i o zemlji i jo
o kojeem. Jest! Oni koe noge! Stari zeevi i veterani! Oni udaraju
potkovom i nategli su remen puani, ali njih tu zapravo nema. Tu u
satniji stoje samo oni podravski kokoari, oktobarski regruti, koji su
jo mokri od majine utrobe. Jo i koji osobiti glupan stoji ovdje u
satniji koji nosi mrenu na mozgu. Ali satnije zapravo tu nema. To je
jedna hrpa mesa, mrtvoga mesa, materije neke bolesne, ali
militarskoga ivota u toj domobranskoj hrpi mesa nema ni za lijek. O,
mnogo prije e se cijela ta disciplina zajedno s gospodinom satnikom
rasplinuti kao fantom nego to e se Zagorac uvjeriti da je sve to to se
s njim sada dogaa vana historijska potreba. Ne vjeruje Zagorac u to,
i sve samo markira i sve samo hoda kao da hoda, i ratuje kao da
ratuje, a zapravo niti hoda, niti ratuje. Zagorski kmet i kumek ezne,
ezne, ezne i kune i proklinje i punta se u sebi i podmuklo eka
batine koje "buju naharile gospona satnika", i zlurado se veseli da e
se sve ipak sruiti jednoga slavnog dana, a taj dan, to je jedini blagdan
u domobranskom politikom kalendaru.
Jadan je, o, beskrajno je jadan gospodin satnik koji ve dvanaest
godina vie na to mrtvo satnijsko meso. Jadni gospodin satnik koji se
sa svojim plunim i eluanim katarom mui da objasni satniji to je
to zapravo pozor, a ne vidi da tu pred njim nema niti satnije niti

pozora. Nikada mu to nije ni na um palo da stoji pred licem od dvije

stotine tunih skeptika koji svi ele njegovu propast, koji se bogu
mole da bi gospodina satnika to prije vrag odnio, i koji su neprijatelji,
o, mnogo vei neprijatelji gospodinu satniku, nego oni prokleti
"perfidni Englezi i degenerirani Francuzi", koji su kod Wrtha
sedamdeset i prve nainili grozan taktiki skandal i tako se blamirali
pred cijelim militarskim svijetom. Ali je gospodin satnik sada sav
okupiran time kako da gane to ubogo svoje domobransko drutvo da
uini neto s njime, "budui da je pozor, no ajde de, tvrd i miran
donekle, i nitko se ne mie".
- Stupati, pravac jablan na treki , satnijo, stu-paj!
Satnija se zanjihala i istupila glasno i uperila ravno na jablan uz
straarnicu na eljeznikoj pruzi.
- Ruk, ruk, ruk, vie netko od ara u drugom vodu, a Repi na
desnom krilu prvoga voda ritmiki intonira: - Je-dan, dva! Je-dan,
dva! Sto mu bo-go-va! Je-dan, dva!
I tako se giba satnija u koloni kao i prije, i bui i lupa, napinje se i
sope, a gospodin satnik ide uz nju korakom i gleda vrste, gleda
razmake, gleda da li se sve sklapa i pokriva u propisnoj i uglatoj
etvorini, gleda i kao bog upravlja svojim djelom.
- To je sada kolona, momci, je li! Ko-lo-na! Tako smo i prije ili. A
sada emo razvijati! Onako isto kao i prije! Ali sada kako treba! Ti ne
misli nita, mater ti, nego samo sluaj to ti se zapovijeda! Drugo
nita! Korak! Glavu gore! Pazi!

- Raz-vi-ja-ti!
- Repi! Repi! Je li? Nas se to nita ne tie? Mi idemo dalje,
usplahirio se gospodin porunik Kukolj, posumnjavi na as u
Repiev autoritet. Jer i prije su ili dalje, pa ipak nije bilo dobro.
"Nikada ne zna to je dobro po tom prokletom Vjebovniku. "
- Naravna stvar! Mi idemo dalje, odgovara Repi samosvijesno, i oito
mu laska da moe pred cijelim vodom briljirati kao jedinstveni
specijalist u razvijanju. Repi, ivi leksikon etne mudrosti, posprdno
se okrenuo i gleda smijeei se superiorno na staria Schwarza koji
sav uzrujan mae sabljom pred drugim vodom i sav nabijen
ambicioznom panjom slaboumnih ljudi zapovijeda onaj svoj famozni
dvored desno. Lice mu se sve izobliilo u glupavu degeneriranu
grimasu to izgriza maske ivano posve podrovanih ljudi. Dvored je
Schwarz zapovjedio dobro i dvored je uspio, te je itav vod udario
desno pod pravim kutom.
Kadet Bubnji i narednik Slepevi izveli su svoje vodove lijevo i
opet ih okrenuli u frontu, te satnik, oito zadovoljan kretnjom, ve
kasa na Mici pred prvim vodom i mae svojom jahaom palicom i
glasom gotovo vrhunaravnim zaustavlja prvi vod:
- Prvi vode, stoj!
- Vode, stoj, zagrmio je Schwarz na vrijeme, kao da je on ovjek
osobito rezolutan i borben, tako mu je otro odjeknuo glas. Kadet i
narednik prikljuili su lijevo u jednu vrstu i sabljom sabijaju one

dijelove satnijskih vodova to su se malo ispupili istravi i tako

nakrivili jedinstvenu satnijsku liniju.
- No vidite, vie satnik kao udobrovoljen. - To vam je sva ta mudrost!
Jasna je i jednostavna kao uka. Samo treba da se radi sa srcem!
Kada se sa srcem radi, onda je sve dobro! - "Nita to to satnijska
linija nije ba izravnana", satnik ispravlja svoju satniju otkasavi na
desno krilo, gdje mirka i mjeri ravninu satnijske fronte na palicu, pa
vidi da se fronta ba ne pokriva s palicom nego da je cijelo lijevo krilo
istralo, i sve to savreno nije.
"Nita to ne smeta! Princip je da vodovi budu izravnani sami u sebi!
Da! To je princip! A to to je satnijska linija isprekidana, to nije ba
od tako strano velike vanosti! Svaki vod je za sebe cjelina, i vod
mora da je u sebi jedinstven! Onda i satnija stoji kao modelirana!
Vodovi su elementi!"
- Desno se ravnaj!
Ne moe gospodin satnik ipak da savlada u sebi svoju cjepidlaku
sitniavost cizeljera. Sve ga neto bocka da izravna satniju. Pa kako i
ne bi, a da je ne izravna! On, koji ne moe ni pahuljice da trpi na
rukavu, nego je odmah kvrcne noktom pa poslije toga jo i pogrebe
sukno i oduhne s njega dva-tri puta i posljednji trak perca, pa onda tek
dere kefom, kako bi on mogao da proguta jednu itavu satniju koja ne
stoji precizno izjednaena u razvitoj liniji, a putuje na ratite, i to pod
njegovom komandom.

Satnija se sada ravna desno. Svi su kraljeci i atlasi u domobranskim

hrptenicama zakripali, i ljudi su iskrenuli svoje zagorske "glavurde
desno", desno do nemogunosti te se sve izravnavaju sitnim koracima,
tapkajui naprijed i natrag, naprijed i natrag, tako dugo dok se cijela
fronta ne izgladi u jednoj jedinoj liniji, ravnoj kao niz ploica od
domina na kartakom stolu u krmi.
- Drugi vod! Sredina, natrag, vie gospodin satnik i mae palicom i
ravna satniju. - Trei vod! Lijevo krilo, unutra! Sav je trei vod
zafrknut kao kifla! Nismo mi valjda peki? Mi smo domobrani! Sve
nabojnjae, svi vitlai, sve pete, sve to mora biti u jednoj jedinoj crti!
Jo malo unutra! Prvi vod, lijevo krilo! Ta-a-a-ko! Druga vrsta, samo
pokri, i odmak! Onda je sve u redu! Odmak!
- Po-zor!
Glave se domobranske opet trgle uspravno kao to su i bile, te su oko
laloka domobranskih iskoili miiavi tvrdi jastuci, jer ljudi stiu
zubalo, pa se meso laloka nadima nabubrilo i kao nateeno. Pozor je
tih i tvrd, i satnija sada stoji u razvitoj pruzi ukoena u dvije vrste,
pravilno razmaknute na metar i dvadeset centimetara, u dva poteza,
povuena ravnalom.
- Glave gore! Prsa van! Trbuh unutra!
Pravi domobran jo i dah pritegne, kad je pozor, te osjea cijelu svoju
utrobu napeto discipliniranu. I crijeva i bubrezi i plua i zubi, pa
dapae i dlaice u nosu, sve to osjea u domobranu da je sada pozor.
Pravi domobran sada u pozoru ne stoji na petama, nego se nagnuo

naprijed u kosinu, pa sve potitrava na miiju prednjih prstiju to se

lijepe u bakandama. Pravi domobran niti trepavkom ne trene i stoji
ukoen, kao mrtvaka straa to se ukoila nad Kristovim grobom na
veliki petak po podne.
- to stoji kao baba? to si se raskreio? Nagni se naprijed, lopove
lijeni! Jo bolje! Nategni taj svoj remen! Jesi li ti financ? to ga vraga
ali? Nategni ga samo, mater mu konatu! Financu visi puka, a ne
domobranu! Pritisni laktom taj prokleti svoj kundak da sve puca! Nije
tvoj! to te briga? Samo pritisni, mater ti! Stoj kao ovjek, a ne kao
balerina!
Tako deklamira gospodin satnik, kada je sveta tiina u pozoru, te se
njegov glas dobro uje u praznini. Jedan jedini ovjek na cijelom
vjebalitu govori, pa izgleda kao da se glas iri po cijeloj ledini, i da
ga i one barijere polomljene i dudovi goli i vrbe crne uju, pa su se i
one ukoile u pozoru u februarskoj magli, i sve uti u domobranskoj
magiji sivog februarskog dana kada se uje iz magle glas gavrana, tog
vjernog pratioca svih vjebalita i groblja, ratita i leeva.
- Odmor!
- Sada se usekni, svinjo! to mre kad je pozor? Prasac ti prokleti
mrkavi! Jesmo li mi djeje sirotite i puka kuhinja? Sklonite
balavaca?
- Po-zor!
Zapraile su opet pete, pa se isprsili ljudi. Nisu domobrani bolesni
nerviki, niti su domobrani kavanski ljudi, dekadenti lirski. Orali su

domobrani zemlju cijeli jedan ivot i borili se s olujom i snijegom i

tuom i zimom i suncem. Krili su domobrani ume i sadili vinograde
po omari i egi, oluji i vjetru i magli, te su okorjeli, opreni i tvrdi. Ne
smeta domobrane u njihovom dubokom miru gospodin satnik to kao
komarac zvrnda oko satnije na Mici. Jo je satnija mirna, potpuno
mirna i uzviena. Gdjegdje moda javlja se po koja misao u kome
mozgu, ali i to posve spontano, da se ve u slijedei hip ishlapi kao
mlana voda, i iza nje ne ostane nita. Kakva mala, posve malena
mrljica to u mozgu jo nikako ne dolazi kao faktor opozicije. Vie
poluidiotsko prieljkivanje sitnih radosti.
"Ve bi bogme vreme bilo da se ide doma. Kaj, je li doel telegram,
ali ni? Da se vidi! Da se zna! Da li kod satnije kuhaju noklice ili
gula? I kaj je? Ve je dost! Barem je za danas dost! Kad nijedna
hodna ne vjeba, samo ba mi moramo! A valda jo ni ni dolo, jer da
je dolo, ve bi gospon vodnik Kon bili poslali ordonanca iz pisarne!
Onda bi ve popodne ili! Onda bi pili "pivu"! Onda bi sad odmah ili
doma! I rum bi fasovali ! I cvibak! I livovicu bi gucnuli u kantini!"
- Pozor!
Prekinule su se sve kombinacije, kao pod giljotinom. Praznina. isti
vakuum. Daleki zviduk lokomotive.
- Pravac crveni dimnjak! Satnijo, stu-paj!
Teka je to stvar kad jedna bojna satnija stupa u razvitoj pruzi.
Frontalna duljina satnije u razvitoj pruzi iznosi stotinu koraaja po
prilici. Uzdrati uravnanu vezu, pravilne razmake i tonu direktivu na

tako loem, poplavljenom terenu jedva da bi mogla elitna i rutinirana

momad pravih majstorskih ekipa, sastavljenih od profesionala. Tu
nastupaju toliki naoko neznatni momenti koje civilni mozak ne bi ni
primijetio, a koji su ipak svi za gibanje satnije u frontalnoj razvitoj
liniji od neizrecive vanosti. Tako, na primjer, inteligencija samog
ljudskog materijala, njegov smisao za simetriju, njegove soldake
ambicije, dispozicija momadi, vrsnoa podoficira, kvaliteta terena,
vrijeme, sve te naoko neznatne sitnice od velikog su znaenja. Sve one
upliviu na konaan rezultat skladnog gibanja ogromne vandejske
mase koju Habsburg od Jelaia upotrebljava za pobjedu svog
panjolskog mraka. to to znai kad se veli da stupa jedna potpuna
bojna satnija u razvitoj pruzi, to moe sebi da predstavi samo onaj
mozak koji detaljno poznaje etni ivot i koji znade koliko se silno
mnogo energije i truda uloilo i dnevno ulae u svaki korak koji
izbace ovakve mesnate gomile discipliniranih carskih i kraljevskih
ugarskih armada. Sve te sitnice dakle, koje u cjelini sainjavaju sve
ono to se zove "ivot koji pulzira ilama eta", kako tu kretensku
stvar nazivaju debeli inspicirajui hemoroidni generali, kad okrueni
svojom generalskom svitom dijele legendarne i osobito mudre savjete,
sav taj ivot, dakle, "koji pulzira ilama eta" zapravo je alosna
agonija carstva.
Tako se naa Trinaesta hodna satnija dakle zaputila u razvitoj liniji
pravcem na crveni dimnjak rune neke fabrike to ve dugo nita ne
radi jer je rat, a u ratu se kue pale, a cigle se ne peku. Stvar je bila

takva da su ljudi bili zlovoljni ve sami po sebi, jer su ih izveli danas,

na takav dan, u magle. "Takav dan kada se depea eka, ili takav dan
kad se na ratite kree, to nije obian dan. emu dakle takvim
suvinim ludorijama kvariti sveanost koju smo mogli da provedemo
lijepo doma na stroama?"
Zatim vrijeme! Da je jo barem lijepo vrijeme!
Ali su mlake i lokve pune snijenice sive i blatne, pa je cijela tratina
natopljena vodom, tek tu i tamo proviruje po koji lanjski krtinjak, jo
napola bijel od zamrznuta snijega. Sve je to movarno tlo, pa ljudi
propadaju do glenja u vodu, a u one polupapirnate cipele koje su
samo naoko cipele, a zapravo su konati humbug "madarskih
prevaranata", u te takozvane cipele poela je da probija vlaga. Penje se
vlaga polagano, penje kroz obojke i platno, te ve gdjekoja noga
osjea njen ledeni i antipatini cjelov na stopalu i na peti. Znojni i
prljavi, kako su ljudi jo bili od nedavne trke, dabome da se nisu
dobrovoljno pokorili ovako kompliciranoj "etanoj kretnji" koju
momad ve u principu ne voli, jer taj ratniki elemenat instinktivno
mrzi barokni carr.
Satnija je jo u prvom zamahu pola, ali je onda poela da se valja
nemarno i nehajno. Topot se polagano, polagano gubio, a onaj uveni
"jedan-dva" potasniki grmio je jo tu i tamo, ali je onda bivao sve
tii i tii te je konano zanijemio. Ljudi su poeli da gube vezu i da
glavinjaju, a eto onoga nesretnika iz druge vrste drugoga voda gdje je
zalutao u trei, te se tamo vrze kao puran. Netko u prvom vodu hoe

da zaobie vodu, pa gura svoje drugove postrance, netko je u drugom

vodu skoio preko mlake i pokvario ritam. Poeli su ljudi da se osvru
na tren, a kada ljudi pretpostavljaju svoj lini interes cjelini, onda
dabome to ugroava samu ideju jedinstvenoga gibanja. Sredine su
zaostale, krila istrala, vrste se preplele, a tu i tamo spotaknuo se po
koji domobran i ljosnuo zapljusnuvi blatnom vodom te tako pobrkao
sklop i red satnijski.
Imade momenata kod jahanja kad se osjea kako se ravnotea
polagano gubi. Kako os jahaa iz vertikale neujno i neprimjetljivo
klizi u kosinu, i kako nevidljivi elemenat pritee ovjeka k sramotnom
padu.
Takav osjeaj poeo je da hvata duu gospodina satnika. On je stao
osjeati da mu dominanta nad satnijom klizi iz vertikale, i da bi se
moglo dogoditi da bubne posve i da se osramoti. Jer kao to je sramota
dobrom jedrenjaku da ga prebaci vjetar, i jahau da se sroza s konja,
jo je vea sramota za komandanta iskusnog ako izgubi vlast nad
svojom etom. Ugroena vlast dakle treba da se za vremena uvrsti.
Politika vlast po metodama carskim i kraljevskim i kraljevskim
ugarskim uvruje se andarima i vjealima, prijekim sudovima,
pokretnim sudovima, opsadnim stanjima, taocima, nasiljem,
kundaenjem, paleom, silovanjima i pljakom, a soldaka batinom i
kletvom, pangama i metkom.
Istina je iva da gospodin satnik nije nikada sistematski batinao svoje
ljude. Da! U velikom bijesu dogodilo se ve i to da je katkad uio

koju "marvu" da ju je krv oblila. I nogom je znao da udari ovjeka u

koljeno da sve poplavi. Po kestenovima je satnijskim znao da povjea
kakve lopove, osobito Cigane. Ali ne bi se moglo rei da je ba
sustavno tukao ljude, kao to to mnogi i mnogi njegovi drugovi
sistematski ine. Otkuda, kako i zato, ali gospodin satnik smatrao se
velikim demokratom i naprednim oficirom, ovjekom savreno
odgojenim i neobino kulturnim. On je esto znao da brblja prazne
fraze o tome kako je zapravo kasarna kola, i kako moderna kasarna
ne smije da pozna psovke niti kletve kao ni crna, popovska akademija.
Ali to su bile samo fraze! Uistinu bilo je sve to smueno i besmisleno i
glupo i mnogim tiranskim ispadima bolesnoga temperamenta uprljano
fraziranje.
Gleda, dakle, gospodin satnik svoju satniju kako se gubi u neredu i
kako se njezina razvita linija raspuzla u blatu kao pogaena glista, i u
njemu je poelo da kipi. Osjetio je kako se stvar nagiba, i kako satniji
nestaje direktive, pa treba dakle opet nekoliko udaraca pod rebra ta
ivotinja prokleta, da se gamad indolentna osvijesti i doe k sebi.
"Svinje i ujei !"
- Satnijo, stoj! izderao se gospodin satnik na gotovo rastepenu gomilu
satnijsku i poeo je da objavljuje satniji na Mici i da vie ogoreno: Na, vi cucki zagorski! Na! Also, pogledajte se! Samo se pogledajte! Je
li to satnija? Krdo svinja ide tako, a ne satnija! Gdje je samo to
prokleto lijevo krilo? Kamo se odetalo to prokleto lijevo krilo?
Svinje, ter svinje!

Tako jadikuje gospodin satnik i luta na Mici po velikoj rupi u sredini

satnije koja je pukla duga moda i deset metara. Lijevo se krilo
satnijsko istrglo i samovoljno obilo veliku lokvu snijenice i tako
polomilo satnijsku vezu, samo da ne smoi svoje papke.
- Tko je tamo na lijevom krilu? Ha? Tko je ono, je li? Onaj potasnik
koji vodi lijevo krilo danas na prijavak. Dat u ja tebi mater tvoju
lijenu! ekaj, ekaj samo!
- No! to je to? Zar ja uzalud govorim? Jesam li ja va gratulant, pa
vam deklamiram, vi, svinje zagorske? Priklopi, boga ti zagorskog, dee-sno, jer ako ne e, bogami, izvaljat u te po vodi kao palainku!
Jesi li uo, svinja? Priklopi! Priklopi desno!
- No to je? Zar ne e da priklopi desno? zapiskutao je gospodin
satnik nagnavi Micu na to revolucionarno lijevo krilo satnije to se
samovoljno uklonilo poplavi, i to jo potpuno protupropisno i,
zapravo, ako se uzme, bezobrazno!
Mica je divlje zapjenila vodu, a kada su ljudi uvidjeli da nema druge,
nekako su se nekajui poeli da povlae desno, zagazivi u vodu sve
do zgloba: "Kaj se more, gda vrana posre mozak bolvanu!"
- Priklopi! Priklopi! Ta gibajte se, are, mater vam lijenu! Derite se,
derite se, derite se, lopovi vi lijeni!
Gurnule su are ljude laktom pod rebra, i uzvikao se uglavnom tu i
tamo po koji glas. Ali je sve to ilo tako nehajno, tako umorno, tako
tromo, kao da se satniji ba nikako ne e. Satnijska opozicija jo se

nije javila, ali to su ve bili svakako simptomi zlovolje. Ve je i

arama bilo svega preko glave.
- Po-zor! Stupati, pravac crkvica na brdu! Satnijo, stupaj!
Satnija se opet ganula i udarila na bijelu kapelicu svetoga Duha to
stoji na brdu povrh kasarna. Ali nered je ve jedanput doao do tako
konkretne forme, da je bilo otprilike jasno da se reformama ne moe
na ovoj strukturi vie mnogo izmijeniti. Gospodin satnik nije bio
radikal po odgoju nego reformist. On je drao da bi se galamom jo
ipak mogla da spasi situacija. Zato je opet poeo da melje, da
parlamentarizira, da djeluje argumentima.
- Mater vam boju bistriku! Mrcine vi lopovske! Svinje svinjske! Tako reformira gospodin satnik svoju prokletu lazaronsku bandu da bi
gospodu urazumio da se radi o biti ili ne biti.
- Satjerat u vas u vodu do koljena! Tati vi Kristuevi, dakle tako vi
meni, je li? Meni, koji dan i no razbijam glavu, samo da vama bude
bolje i ljepe! I daske za kruh sam vam dao sabiti po vaim
psetarnicama, iz svoga roenog depa! I brijete se kod mene za gro !
Kao gospoda! I kakva vam je samo kuhinja? A vi meni ovako? Mater
vam vau zagorsku, prasci, vi svinje svinjske, ekajte, vi! Samo
ekajte! Bagaa bezobrazna!
- Odstup! Potasnici k meni!
"ta u, vraga, da viem na sve", mislio je gospodin satnik. "Bolje je
da govorim direktno potasnicima. Kod njih ipak nije sve to bob o zid.

Potasnici imaju in, potasnici su kolovani domobrani, potasnici su

ljudi, potasnici su elita."
in naime, pa bio on ma kako niske kvalitete, on je u soldaiji ipak
aristokratska ivotna oznaka, to je feudalni pojam po kome se ljudi
dijele u vie i nie ljude, podljude i naddomobrane. Pa tako i in
razvodniki ipak je neka vrsta plemstva domobranskog. Razvodnik
zapravo i nije potasnik nego tek samo eventualni kandidat za
korporaliju, i tako jadni in razvodniki, ak i on opravdava da se s
razvodnikom govori o nekim odgojnim, edukativnim i
etnodidaktikim problemima za koje prosti domobran ne pokazuje ni
trunka razumijevanja, ni smisla. A ona razvodnika zvijezda, ma da je
tuno samo jedna pod vratom i samo od prostoga kauuka, za krajcar
komad, ali je ono ipak zvijezda! Mater joj i zvijezdi!
Momad se rastepla i odahnula zlovoljno, izmuena i mokra, a
potasnici se zaputili do gospodina satnika. Gospodin satnik bio je
tako kivan da mu je srce od uzbuenja lupalo u grlu, i on dugo
vremena nije mogao da doe do rijei nego se sve zahlikivao kao da je
sipljiv od prirode.
- Vi ste propast satnije, a ne satnijski stupovi, mater vam vau!
Potasnici! Sramite se! Sto puta ste gori od posljednjega momka,
svinje lijene u vrsti! On nije kriv to je svinja! On je takav, njega je
mati rodila svinjom domobranskom, i on je svinja! Ali vi ne smijete
da budete takve svinje! Gdje je u prostom momku osjeaj dunosti?
Nema ga! On nema osjeaja dunosti! Zaludu! On je marva! Ali vi

niste marva! Vi nosite zvijezde pod vratom, mater vam zvjezdanu!

Osjeaj dunosti moe samo onaj da pojmi u cijeloj dubljini njegovoj
koji zvijezdu pod vratom nosi. Je li to bio razviti hod jedne pristojne
satnije!? Je li to bila hodna satnija? Moja roena hodna satnija koju ja
sam vodim na ratite? Skupite se, potasnici! Upozoravam vas!
Skupite se! To Domovina trai od vas da se skupite! Potasnici,
Domovina! Zar to nije sramota da vi ovako vodite satniju? Zar vi ne
znate to znai razviti hod jedne satnije? Zar vi ne znate to je to cilj?
Kako treba da se ide na cilj? Zar vama nisu toliko puta rastumaili to
je to meucilj? Zar vama sve to nije jasno, potasnici? Ja u propasti,
eto, propasti, ali ja u doi na cilj, ako mi se zapovjedi! Pro-pa-sti, ali
zapovijed u ispuniti! A zar vi ne znate, potasnici, to je zapovijed?
to? to je zapovijed?
Tiina.
- No! Neka laje ve netko to je zapovijed?
Tiina.
- Tako! Lijepa stvar! Potasnici, pa ne znaju to je zapovijed!
Sramota! Ako Pajtaka pozovem, i Pajtak e mi znati rei to je
zapovijed. Osramotit e vas Pajtak!
- Pajtak! Pajtak! Pajtak!
I zaviknuo je gospodin satnik spram satnije i pozvao Pajtaka.
Pajtak je domobran, satnijska bluna i satnijski pajaco. Nema ivoga
ovjeka u satniji koji Pajtaka ve nije udario nogom ili akom ili na
njega barem pljunuo. Pajtaka tuku za alu do krvi po noi i po danu. I

kad je odmor na vjebalitu, i kad je menaa . Znadu ga svui do gola,

pa ga po zimi istjeraju na hodnik, i onda cijela satnija divljaki regee
kada se Pajtak na hodniku od zime trese sav modar i drui. Taj je
domobran Pajtak satnijski kreten i degenerirano neko bolesno dijete
koje je zapelo u vojsci, pa nikako ne moe da se spasi. Pajtak je tako
glup da ne zna doslovno niti to to je lijevo, to je desno. Krastav je
sav od rana i od batina izgreben. Slina mu curi iz usta, a iz uiju gnoj.
Sa lijenikog pregleda vraaju ga uvijek natrag, motivirajui da je
Pajtak besprijekorno zdravi domobran koji e moi sasvim lijepo i
pristojno da umre negdje u grabi za Kraljevinu. Nijedna hodna
formacija nije htjela da ga primi, bacali su ga kao nogometnu loptu
amo-tamo, dok ga gospodin satnik, na zauenje itavog personala,
nije sam vlastoruno uvrstio u svoju hodnu satniju. Bila je u onaj mah
u gospodinu satniku sinula zvjerska i podmukla misao ne bi li se tog
kretena dalo gdjegod osobito dobro upotrijebiti. Pajtak je glup, pa e
bez oklijevanja u propast! A takvi ljudi nisu nikada na odmet kod
jedne ete iji komandant imade tako visoke ideale kao to je
kronenorden koji treba da imponira milostivoj gospoi Loeblovoj, i to
jo na dolami, i to u cercleu u operi na Karmeni ili Mignoni ili
Travijati, svejedno!
Pajtaka je silno zbunilo to to su mu potasnici domahivali rukom da
se pouri i potri, i dotrao je nespretno i teturavo, te ak i pao dva-tri
puta putem od uzbuenja.
Stoji. Blesavo zuri u potasnike, dre i misli da e ga opet tui.

- No! Pajtak! Reci! Da li ti znade to je to zapovijed, zapitao ga

gospodin satnik, sagnuvi se znatieljno s konja. - Pajtak!
Pajtak se krevelji i, razjapivi usne sve do uiju, ogledava se visoko po
maglama i slina mu se cijedi i curi po kabanici.
- No! uje li? Pajtak! Pazi amo! Pazi dobro! Ako mi veli to je to
zapovijed, dobi zekser ! Pazi, Pajtak! Zekser!
- He, he, he, smije se Pajtak zekseru. - Zekser, zekser, zekser, ponavlja
majmunski i smije se, jer mu je pomisao na zekser draga.
- No da! Eto! Zekser dobi, segnuo je gospodin satnik u novarku pa
dri nikal sa dva prsta. - Eto! Vidi li? Samo mora da kae to je to
zapovijed, i dobi zekser.
- He, he! Pokorno prosim, to je zekser! smije se Pajtak, kada mu se
priinilo da ga ipak ne e tui, nego da se ljudski razgovaraju s njime.
I odmah je posegnuo rukom da pogrebe kraste za uhom to svrbe
nemilo, pa se ivotinjski poeao lijevom nogom po desnoj.
- I, svinjo! Niti u pozoru ne zna da stoji! Mrcina! Ni to ne zna to
je zapovijed! Sto puta ti mater tvoju bedastu koja te je rodila! Mar!
Da te ne zgazim, podbo je gospodin satnik Micu na Pajtaka, a on se
sav ivotinjski skupio, pa, strugnuvi u brzom skoku kao prestraeni
zec, udario u trku spram satnije, a potasnici udarili u gromki smijeh.
Taj smijeh potasnika, ma da je bio spontano iskren, ipak je povrijedio
gospodina satnika u ilicu. On ga je osjetio kao porazni udarac i divlje
se izderao na taj glupi i majmunski smijeh.

- to se, vraga, kesite, vi mulci! Kao da ste vi bolji od Pajtaka?

alosno je to, alosno! Potasnici! Plakati biste mogli, da, da, tako je
to alosno! Dobro je! On je Pajtak, on ne zna, zato je Pajtak! On se
rodio takav Pajtak da ne zna. Ali vi niste Pajtaki, sto vam bogova! Ili,
jeste li i vi moda Pajtaki? A zato ste onda bili kolarci? Zato onda
nosite te svoje proklete medalje i zvijezde pod vratom? Zvijezde!
Potasnici! Zvijezde! Ja vam velim, potasnici, skupite se! Jer kad Ja
neto hou, onda to mora biti tako kako Ja hou! To mora biti, i tu
nema boga ivoga! Ja hou razvijenu liniju, i ona mora biti, pa makar
svi vi krepali prije! I ona e biti! Oho! Jeste li me razumjeli? Mora!
No! to blejite kao pomuzene krave? Jeste li me razumjeli ili niste, da
znadem na emu sam!
Potasnici su osjetili da gospodin satnik ovaj put ne deklamira samo.
On je ve bijesan. Grobna utnja.
- A to, vraga, zijate u mene kao polupani stolci? Jeste li razumjeli ili
niste? Lajte!
Taj je demokratski ton iz naroda, skupljenoga pred gospodinom
satnikom, konano ipak istisnuo neke glasove, i uo se tu i tamo glas
naroda tih i priguen: - Jesmo, jesmo, gospodin satnik!
- No, onda! Odstup!
Jedva to su se potasnici pokunjeni povratili do satnije, ve je
gospodin satnik otkasao dalje dvadeset koraaja i vie.
- Hodna satnija! Pravac kua kod mosta! Zbor! Trkom!

"to se sada tu moe, na takvu zapovijed? Ako ne tri onda te tuku

do krvi. Ide na prijavak, dobije pange, objese te na kesten, natrpaju
ti teleak opekom, psuju te, zatvaraju te, po danu vjeba, a po noi
spava u ledenom podrumu na tri gole i tvrde daske. A ako pak tri,
onda se oznoji, srce ti bije, jedva die, i noge ti klecaju, umoran si i
bolan. Zlo ovako! Zlo onako! Onda je ovo posljednje ipak manje zlo!
Dakle, trimo!" Tako filozofira praktino satnija i tri. I bolje je jo da
dotri na vrijeme, pa da se sve to prije svri. Tri satnija dosta brzo i
sprema se na poteni kompromis. Zatrala se satnija i razvila kakotako. Slupali se ljudi u etvorinu i dosta se brzo gibaju i stvar je
potpuno neuspjela. Gospodin satnik bijesan je i ba ne e kompromis!
- Odstup! Mar, trkom natrag gdje ste bili! Nauit u ja vas reda!
Ljudi su i na to naueni. Poznati su njima i takvi grifovi . Trali su oni
ve oko razne gospode vodnika i narednika u krugu do nesvjestice.
Trgli se, dakle, i tre natrag gdje su bili. Trali su oni preko
balkanskog reljefa vjekovima, i od Lombardije do Danske su trali, i
od Lavova do Krakova, pak to? Ali sada markiraju. Sada ne tre po
propisu devedeset i osme toke Vjebovnika koja veli da je broj
koraka u minuti trka sto ezdeset, a duljina da je svakome koraku
devedeset centimetara, nego sada tre domobranskim vindlerskim
trkom, naroito preudeenim za takve izvanredne dogaaje. Trideset
pet koraka na minutu u duini od pedeset centimetara. Stari trening!
Oni sada tre i poskakuju kao panjolske mule na kojima sva oprema

kao demonstrativno zvei, a zapravo tapkaju posve sitnim koracima,

ne bi li tako ipak utedjeli snagu.
Vidi gospodin satnik prevaru, da ga na svakom koraku varaju barem
za punih dvadeset i pet do trideset centimetara, ali ne e da vidi. "Vrag
ih odnio! Smanjili su na trideset svinje!"
- Hodna satnija!
Satnija, koja je u treoj rulji ve dosta daleko odmakla, zaustavila se
u magli i okrenula licem spram gospodina satnika, ukoena u pozoru,
a s nje se pue oblaci pare. Dime se ljudi kao psi.
- Pravac kua kod mosta! Zbor! Trkom!
Opet pojurili ljudi, pa se svrstavaju u etri voda i guraju i mrmore, a
potasnici urlaju i bue srditi i nervozni. Gospodin satnik popravlja
remenje na sedlu i zamata razne svitke i krugove i sapinje spone na
kamaama, te misli kako su to ivotinje, te proklete svinje satnijske, a
ne ljudi!
"Kakvi bi to ljudi bili", okrenuo je on Micu i pilji u satniju to nastupa
tik iza njega s velikom grajom. Zuri gospodin satnik u rulju
vodenooko i razbijeno i misli: "To nisu ljudi! To su ivotinje! Ba
prave pravcate ivotinje! Eto etrdeset i trojica se javila danas u
bolesnike. Njegova hodna satnija ima danas, na takav slavni dan kad
treba da se krene, etrdeset i tri maroda! Sramota!
- Slepevi! Slepevi!
- Molim pokorno, gospodin satnik!
- Koliko je tih ivotinja danas ilo na lijeniku pregledbu?

- etrdeset i osam, gospodine satnie, pokorno javljam, odjekuje glas

slubovodeeg narednika Slepevia, iza satnijske gomile u etvrtom
vodu.
- Koliko? lecnuo se gospodin satnik formalno prestraen.
- etrdeset i osam, gospodine satnie!
- Neuveno! etrdeset i osam! A ja sam mislio etrdeset i tri!
Svejedno! I etrdeset i tri bilo bi neuveno!
"Pa jesu li to ljudi? To su ivine! Ali nita to! Vratit e se ti prokleti
simulanti i vindleri jo pod njegovu aku! Dat e on njima! Jo danas
e ih sve smrviti! Sve e ih povjeati po kestenovima satnijskog
dvorita. Neka vise do nesvijesti! I ne e ih odvezati kad im pozli! Ne
e popustiti! Neka ih polijevaju kantama, ali dovisit e do kraja!
Pokazat e on tim simulantima!"
- Svi e oni koji se vrate danas na prijavak! Slepevi! Jeste li uli?
- Razumijem, gospodine satnie, ve sam odredio topogledno !
Satnija se jo nije umirila, i jo se vrzu ljudi, a posljednji glupani tek
su sada, u posljednji as, opazili svoje mjesto, pa tre da se uguraju u
tor etani.
- Gadovi, mir! Ne mii se! Tamo se opet netko mie! to se migolji,
vraga? Ja u te sasjei, lopove ti musavi, natjerao je gospodin satnik
Micu na drugi vod i u bijesu mu rasprio cijelo drugo krilo i zamalo
nije oborio svoju rtvu, jadnog nekog starkelju bradatog koji je
popravljao duhan u svojoj krunoj torbi. Starkelja bi bio zacijelo pao
da se nije instinktivno prihvatio za uzde kobile i tako ih povukao, da

se Mica prepala, skoila koso unatrag u prvi vod, te mu razjurila cijelu

desnu polovicu. Skoknuli su ljudi irom da se maknu uplaenoj kobili
to se baca s prednjih nogu na stranje i lomata nemilo kopitima lijevo
i desno.
- ta se, vraga, konja bojite? Valjda niste od marcipana, ljuti se
gospodin satnik i s mukom zauzdava Micu koja se sva pjeni od sitosti
i voljke obijesti i vae obijesno eljezne lance to su joj sapeli
eljust, te pokazuje svoje ogromne zubetine, a slina joj visi u nitima
niz gubicu kao bijela pauina. Mica ne priznaje nikakvog
Vjebovnika, pa kad njoj udare njene muhe, onda se ona ba nasred
satnije razigra, i svoj ples obino zavrava neugodnim i vonjavim
finalom, pa zarzne dva-tri puta i onda se smiri. To je njen konjski
privilegij. Ona je po protokolu eksteritorijalna. A gospodina satnika to
grozno bjesni kad se "njegovi ljudi" boje "njegovog konja", jer konj i
momad, sve je to "njegovo". To je njegov nervozni i zli obiaj da se
zaletava u sredinu ete na krivca. Imao je neko i taj obiaj da izvue
sablju, pa dotinog krivca plotimice izlema. Nasrnuo je tako jednom
na nekog jednogodinjeg "dobrovoljca" , pa ga je estito izbio, a nije
znao da je to "dobrovoljac", te mu razbio glavu. Stvar je onda imala da
se razvije do skandala, ali je gospodin satnik nekako uspio da stvar
retuira zgodnom gestom. Poklonio je "dobrovoljcu" svoj skupi Zeiss
za tri stotine kruna, a ovaj je tako podmien odustao od tube.
Gospodin satnik ne izvlai sablje na "svoje ljude". Ali zaletavanja u

satniju s konjem ne moe da se odui nikako, i uvijek ga onda iznova

hvata bijes. Gleda on nered satnijski i vie:
- Kukavice! Kukavice! U smrt se spremate, a mog vlastitog konja se
bojite! Mater vam vau kukavnu! Nauit u ja vas ve pameti!
I miri i tucka po debelom vratu Micu, zauzdava je i misli, "kakav je
sve to lo materijal, ta prokleta "njegova" hodna satnija!".
"Jo do pete, do este, do devete. No jo i do desete ilo je kako-tako,
ali onda odjednom prestalo je kao odrezano. Ono su jo bili ljudi! Ono
je jo bila kasarna! Ali ovo danas, ovo je sve pital. Sve sami
maroderi, simulanti, blune, Pajtaki, suiavci i kukavice, koji se jo i
jedne piljive kobile boje. Jo tako dobre kobile i mirne kao to je
Mica. I nikako, nikako ne moe ovjek da ih skupi i svlada. Uzalud im
trubi i dan i no, glupi su i tvrdi kao kamen. Boga mi moga, ako ovo
kamenje i ove cigle na vjebalitu ne bi ve znale da se prije svrstaju u
satniju nego ovi kramari i kuburanti. vindleri! Simulanti! Svinje!"
"Predobar sam ja njima, eto, odatle je to! Odatle je to! Predobar! O,
mnogo, mnogo predobar! Ja sam demokrat, ja sam fin, ja sam pravi
oficir! Ja sam im tako sklon kao otac roeni! Kako ja samo radim za
njih! I menau im kuam njihovu svaki dan, je li dobra! I brijanicu
sam im otvorio! Tako su divno svi oiani! A nita! Nema rezultata.
Ne uviaju ti ugljenari i kokoari prokleti zagorski da sam im ja
dobar! Ne valja to ipak tako kako ja inim! Bolje su ipak Jurieve
metode!"

(Juri, to je komandant druge doknadne satnije. To je kapetanina i

krakeler , vanredan maevalac, a kau da je neodoljiv enskar.
Razbija na glasu po cijeloj garnizoni. Taj Juri mlati svoje ljude kao
parcove. ovjek i domobran, to je za njega nespojiva formula. U
njegovim vrijednostima domobran je jednak ivotinji koja nikako ne
smije da preivi rat u interesu drave.)
"Da, da! Bolje su ipak Jurieve metode. Ono je radikalno! On lijepo
udari svinju po gubici biem, da potee krv, da mu pukne lubanja
njegova kokoarska, mater mu tatsku zagorsku. A onda kad udre,
onda je kmet dobar. Onda te u ruku ljubi mater mu kmetsku! Ali
ovako, rijeima, kao ja, to to koristi? Ja sve bacam rijei na ovu
gamad uljivu, a rijei se moje tope kao i ovaj snijeg to se na blatu
topi. Ne koristi to nita! Predobar sam ja njima! Ne pojme oni kako
sam im dobar! Trebalo bi da ih skupim! Da ih stegnem, te ivotinje
smrdljive! Kako samo zaudaraju, kao skunksi! To su tvorovi, boga im
smrdljivoga! Sama gnjila jaja! To su ohari i stjenice, kiselinom bi ih
trebalo!"
- to ste derali, tvorovi vi uljivi? hraknuo je gospodin satnik
gadljivo da ispljune iz sebe smrad svoje roene satnije.
Iz satnije se isparivao doista neki kiselkasti zadah koji je mnogo tei
od obinoga zraka, te tone kao duik i obavija noge eta. To je onaj
takozvani slavni carski i kraljevski "miris kolona", plin koji prljave
ete raaju i koji za etama ostaje, kad su prole, kao crni trak. I
komis, koji domobrani jedu, pun je tog kiselkastog plina to se zavlai

u odijela i u obuu i u tjelesa ljudska koja se, otkada slue Cara i

Kralja ugarskog i hrvatskog, vrlo rijetko i gotovo nikada ne peru, jer
se domobrani obino nemaju vremena prati, a i onda kada to ine,
peru se iz istih olja iz kojih jedu, a o tome da li se domobrani peru i
kako, o tome ni Car austrijski ni Kralj ugarski nisu ba sebi razbijali
glave stoljeima. A kada se domobrani kupaju na zapovijed u velikoj
parnoj bataljonskoj kupelji, to je onda tako robijaki alostan dogaaj
da je i bolje da se o njemu ne pria u okviru ove beletristike kronike
o kojoj su mnogi uvjereni da je svinjarija.
Tako dolazi gospodinu satniku da se izbljuje nad svojom roenom
satnijom i gadi mu se satnija kao kup zgaenih insekata nie vrste, i
tog je trenutka isti kondotjer.
"To su torci razulareni! Trebalo bi po njima tui avlima zakucanom i
naikanom batinom! Buzdovanom turskim! Stegnuti bi ih trebalo da
krvavu vodu puste! Stegnuti! Stegnuti!"
I sjetio se gospodin satnik nekog japanskog generala koga je upoznao
na svojedobnom oficirskom kursu negdje u Madarskoj. Dri taj
general japanski poasnu smotru nad cijelom garnizonom, to su mu
je predveli da pokau Japancu svoje slavno madarsko djelo.
Defiliraju ete, defiliraju u neprekidnom nizu, i udara bubanj veliki, a
mali Japanac gleda ravne linije satnija i odobrava glavom. Taj mali
Japani, golobradi stari u kaki uniformi, s mnogim raznobojnim
vrpcama evropskih visokih ordena, on se okrenuo spram oficirske
svoje pratnje, pa im pria, za ono vrijeme, neuvene stvari. Ne sjea se

vie gospodin satnik gdje je to bilo, u velikom i nepreglednom

kompleksu mugdenske bitke prelazio je taj mali japanski general
preko neke rjeice u estokoj artiljerijskoj i infanterijskoj ruskoj vatri.
Dok su se ete japanske prebacivale u pontonima, on je, da stegne
"svoje ljude", etao na drugoj obali i vjebao ih pukohvate .
"Tako je! Treba ih stegnuti, ivine", rekao je gospodin satnik sam
sebi, kad je njegovom duom prelijetao svijetli oblak uspomena na
davnu madarsku smotru i na dobar jedan i uspio mimohod kome je i
pobjedniki japanski general klimao glavom.
"Pravo je imao Japanac! eljeznom japanskom rukavicom treba
stegnuti to prljavo meso! Onda ide! A ja sam mlitavi demokrat! Ja
sam ovjek premekan, ja nisam Japanac. Uope: japanski je sistem
najbolji na svijetu. Mikado je Bog, a generali polubogovi. Tako je bilo
i u Rimu. Nema discipline bez vjere, a vjere bez vojske". I dolo je
gospodinu satniku da postane Japanac i da okrutno stegne te svoje
skunkse satnijske, neka jo bolje smrde, mater im smrdljivu! "Ajde, da
ih stegnem sa nekoliko pukohvata!"
- Pravac most! Satnijo, stu-paj!
Satnija je grunula naprijed, a jedva je odmakla desetak koraaja, ve
vie gospodin satnik okrutno, kao da je pravi i neumoljivi Japanac koji
u mugdenskoj bitki zida visok toranj japanske dravne veliine i
budunosti. Gospodin satnik zapovjedio je glasom smionim i jakim:
"Na pre-vjes!"

to je to "na prevjes "? To je obina, normalna kretnja kojom se puka

skida s ramena u ruku. Ali kao to su sve tihe i normalne kretnje u tom
baroknom sistemu simbolino poglupjele, tako su i od ovih prirodnih
kretnja nainili neki pruski grenadirski obred koji se obavlja po
posebnom reglemanskom ritualu, glupo, marijaterezijanski, ne tako
kao to bi to uinio svaki obini i glupi civilni lovac, nego se puka
skine u toliko propisanih trzaja i estokih udaraca rukom da puka
odjekne, a dlanovi zadrvene. To su grenadirski elementarni preostaci u
dananjem Vjebovniku koji su ostali jo iz onih vremena kada su se
vojske stvarale za oko, za parade iz Sedmogodinjeg rata. Ali unato
tome to su glupi da je to svakom laiku odmah na prvi pogled jasno,
oni su ipak sveti i nepovredivi i bitno preteni. Na njih se gubi
devedeset posto izobrazbenoga vremena, i oni su mjerilo da li jedna
kraljevska ugarska eta vrijedi ili ne. O tim kraljevskim
pukohvatima, kako se svi ti elementi skupnim imenom zovu,
napisana je nepregledna evropska literatura koja je tako velika da bi
pod sobom pokopala cijelu ovu jadnu satniju, kao grdna lavina to
pokapa kutijicu igica. Protiv takvih elemenata neznatna se zagorska
satnija dabome ne moe da bori, i ti su pukohvati neke nepovredive
istine koje stoje kao injenice spram kojih su panonski mui potpuno
nemoni.
Ta nenadana zapovijed pukohvata frapirala je i iznenadila dvije
stotine kumeka koji su u ovaj as oekivali bog te pitaj to sve, samo
ne "na prevjes "! Kumek, dakle, nije bio pripravan na kristalizirani dril

, te se podredio zapovijedi kao nekoj nadljudskoj uputi i skinuo puke

u tropotu raskidanom, nejedinstveno i neizjednaeno.
- Ha! Sto vam bogova! Je li to "na prevjes"?
- Satnijo-o-o-o! Stoj!
Satnija je stala i stoji mirno u blatu i snijegu, a sve je oko nje
razrovano krtinjacima i kopitima, sve je oko nje magla olovna,
antipatina, paklena magla jednog samrtno tunog proljea,
posljednjeg proljea velikog Faraona, Kralja ugarskog i hrvatskog,
Franje Josipa Prvog.
- K nozi!
Kundaci su neujno klonuli iz desne ruke do tla i utonuli u glibu i
mokroj travi.
- Na ra-me!
- Dakle, to je "na rame"? To je nekakva karikatura, a ne "na rame"! To
vi maete veslom, a ne pukom! ekajte, dat u ja vama veslo! Svinje
vi lijene! Preveslat u ja vas preko ovog blata! Prasci!
- Na pre-vjes!
Gospodin satnik sada zapovijeda dosta tiho. On vidi otpor, pa tedi
racionalno svoju silu. On zapovijeda odsjeno, u tri sloga, nagla, reska
i otra, a puke lete s ramena, ali ne odsjeeno na trzaje kao na
zapovijed, nego leerno i spojeno u nekoj nehajnoj i lijenoj oblosti. U
gospodinu satniku polagano se budi zmaj.

- To nije "na prevjes"! Tu ja ne vidim nikakav "na prevjes"! Gdje je tu

"na prevjes"? To gradski smetlari ovako metlu skidaju sa ramena! Je li
to metla? Lopovi vi lijeni!
- Na ra-me!
Imade momenata, kada se jasno osjea da satnija oponira. To znade
zauzeti izrazito demonstrativne oblike, ta satnijska opozicija. Ona se
koji put znade oboriti na kojeg narednika ili potasnika, koji je sebi
preduzeo da pokae "svojim" muekima da sada "On" ima vlast u
ruci. Taj kontrast, koji je vjeno izmeu kumeka i vlasti, mueki onda
osjete plastino kada im njihovu kmetsku krv pije kmet sam, jer
osjeaju iznijansirano svoju bijedu.
"Em kaj se taj osel tu pini ? Ima tri zvezde, a mi ni! A pod koom
je krvav ba kak i mi! Em je lovek kak i mi! Pa zakaj bi mi njemu?
Mulec cugsfirerski !"
Takve superiorne predodbe muek o oficiru nema. Oficir nije za
kumeka ovjek koji bi bio krvav pod koom kao i on. "Oficir ima iste
bijele ruke, on je sapunom opran, i zlatne zube nosi i narukvice
skupocjene i lak-cipele i ostruge. Oficir se u koiji vozi, a oficirske
enke u svili ute, i oficir je posve neto drugo nego oni. Ali ovakav
desetnik ili vodnik, taj je ravan njima. On dobiva mazdu kao i oni, i
jede zelje satnijsko smrdljivo kao i oni, i spava na zemlji zajedno s
njima na stroi uljivoj, pa zato da mu se pokoravaju?" To to se u
njima raa kao opozicija kad satnijom zapovijeda koji potasnik, to je
otpor seljaka seljaku, i taj otpor zauzima esto prkosne forme. Ali

otpor koji satnija raa pod oficirskom rukom, to je otpor izmuene

ivotinje koja osjea jaram i bi, ali je boli, pa se lomi. To se onda
dvije stotine satnijskih robova, povezanih jakim i tekim lancem, trza
pod teretom koji su na njih navalili, i markira kao da vue, a doista ne
vue.
Ne dolazi tu nikada ni do kakve katastrofe ni herojskog ispada! Da!
Dogaa se i to! Ali vrlo rijetko i to obino kod rastrovanih i kolerinih
pojedinaca. Dogaa se da takav jedan izmueni ovjek istupi, kad je u
njemu potpuno prekipjelo, istupi i baci sa sebe okove i lance i isprsi
se, pa neka sada bude to ima da bude. Neka ga vode na prijavak, neka
ga bace u pange, neka ga objese, svejedno je. Ali njemu je dosta! On
ovako vie ne moe i ne e! Padaju pljuske, vade se revolveri, puca se,
i esto takvi sukobi svravaju katastrofalno.
Ali satnija se u cjelini nikad ne uputa u ovakve eksperimente. Ona
osjea da je ideal, da bi ona mogla u jednom trenutku zbaciti sa sebe
kraljevski ugarski jaram, tako nedohvatan i nemogu da se ona ne
usuuje na takve ispade. Ona nastoji kako bi se prilagodila. Ona se
lijepo pritaji, pa ini psine potajno. Satnija nije karakter buntovnog
sputanog individuuma, ona je pasivno rezistentna elementarna
prasnaga, duboko nagonski svijesna da die mnogo dublje od svih
efemerida koje joj smetaju kao muice kobili. Ona osjea kako e
jednoga dana mahnuti svojim repom. Satnija je elemenat koji moe
mnogo da podnosi. Satnija e solidarno da vie protiv menae! I zbog
toga, ako satnija dobije kriku hljeba manje nego koja druga satnija,

ona e se dati fizilirati , za kruh! Pa kad narod ogladni, on e

pobjesnjeti i polomiti mnogo vee i tee okove nego to je satnijska
disciplina. Ali narod je jo sit. On je jo relativno sit, pa se buni tiho i
podmuklo. Narod satnijski sad ve, na primjer, vrlo dobro znade o
emu se radi. U prvi momenat narod je pokvario stvar nehotice. Ali
sada ve znade da se radi o prevjesu. Sad narod znade da se puka
die na rame odjelito, u etiri pravilna trzaja! Ali ne! Satnija e sada
voditi opoziciju tako da puku presklizne na rame u jednom jedinom
potezu, u jednoj jedinoj lijenoj liniji. Ta je linija dokumenat da se
satniji ne d da radi. Ona ve prestaje biti disponirana da skae po
taktu. Pa da se onda komandant razdere iv, ona e ostati kakva jest.
Podmukla. Neodoljivo grozno podmukla satnija. Panonija. Dunav.
Azija.
- Na pre-vjes!
Puke su kliznule s ramena tiho i neizrazito, a satnik je planuo kao
prah. Lunta. Lagum.
- Ne ujem nita! Ne ujem nita! Gdje je zahvat, sto vam bogova?
Hoete li vi da me razbjesnite? Hou da ujem "na prevjes"! to vi to
meni krijumarite tu puku? Jeste li vi verceri? Ne ali ti nju! Nije
tvoja! Pograbi je! Boga ti lijenog vercerskog! Pograbi je da pukne!
Pa to onda ako pukne? Imade car dosta puaka! Dat e ti drugu!
- Na ra-me!
- Tako zar? Ha! Je li! I vi to zovete "na rame"? Gdje je tu jedan, dva,
tri, etiri? Gdje su jedan, dva, tri, etiri? Ha? Je li? To vi balansirate

samo kao frajle sa suncobranom! To nije ambrela , mater ti zagorsku!

Fakini vi lijeni! ekajte! Ne ete vi i ne ete milom! Pa dobro! Kad ne
ete, ne ete! Do-o-bro! Meni je svejedno! Meni je posve svejedno!
I ve je dolo gospodinu satniku da potjera satniju trkom u krugu oko
sebe. To je stara i oprobana metoda. Tri satnija svrstana u dvoredu u
velikoj krunici oko Mice. - Tra-ta-ta-ra, tra-ta-ta-ra, viu u poetku
potasnici, dajui takt topotu trka, i svaki onaj duboki ton etvrtog
koraka muklije akcenat te monotone inkvizitorske muke. Prvih etiripet minuta ide jo kako-tako! Ali onda snaga dalje geometrijski opada.
Ljudi puu od muke, zahliktavaju se, posru, uzdiu, zaostaju, gube
ritam i vezu, a tre dalje, ljudi se gue, ali tre.
- Dalje, dalje, mrcine vi lijene, proklete, dalje!
A ljudi tre, stisnuli su zube, i nadimlju im se grudi da zahvate dah.
Teko je to, trati potpuno opremljen, tri puta ranjen, sa etrdeset i pet
godina tekoga rada i muke. I takvim se metodama satire ta prokleta
zagorska puntarska krv. "Onda, kad ljudi teturaju i padaju od umora,
kad si im iscrpao i posljednju snagu iz miica kao i konju prkosnom,
onda su ljudi savladani i mekani. O, tako su onda mekani kao tijesto,
kad im noge dru, i usijane se nosnice lijepe, i znoj tee, a krv je
navrla u glavu. Onda ih moe saeti, zguvati, sve to hoe, to
moe da uini od njih. Onda e se pokazati da e pokorno i voljko
ispuniti svaku i najtriaviju zapovijest. Oramit e puku , stajati u
pozoru, hodati kao golubi! Ne e vie moi da rade od umora, ali e

pokazati volju da sluaju. A to je ono glavno. Drugo se i ne trai, nego

samo dobra volja da pas mie repom. To!"
Gospodin satnik, meutim, ipak nije htio da tako drastino istupi.
"Izmuili bi se ljudi, a popodne ipak moraju da idu u crkvu na
propovijed, kroz grad s glazbom, u sluaju da depea nije stigla! A
ako je stigla, onda i onako treba jo snage za paradu! Dakle, to ne bi
nita koristilo!"
- Momci! Sluajte me! Odmor! Nemojte da se razbjesnim. Tako mi
boga, povaljat u vas ovdje u blatu kao prasce! Nita zato to ste u
novim kabanicama! Doi ete kui kao svinje! I takvi, tako musavi,
takvi ete ii kroz grad na kolodvor! Kao svinje! to e misliti civili
po ulicama kad vas vide traljave i zamazane? Sramota bi to bila!
Momci! Pazite! Zato me jadite? Zar nije bolje da ivimo u dobru?
Pazite, momci! Sada emo nekoliko pristojnih "na rame"! Lijepih,
zvunih, odijeljenih "na rame", onako kako treba. Onda, neka vas vrag
nosi! Ja i onako idem na bataljon, ve je kasno! Skupite se dakle,
ljudi!
Glas gospodina satnika postao je ve plaljivim. On je ve bio
spreman na poten kompromis i na dogovor i na moljakanje, samo da
izmuze iz te svoje satnije nekoliko pristojnih pukohvata. Da se uvjeri
kako njegove rijei nisu padale kao biblijsko sjeme meu trnje i
kamenje.
Poelo je da snijei.

Guste krpe mokrog februarskog snijega padale su iz sivih i beznadnih

magla, i cijeli je horizont utonuo u bolesnoj, tunoj i beznadnoj
rasvjeti. Grada je nestalo u maglenim zavjesama, sve kule i tornjevi na
Griu i predgraa i kaznione i fabrike na Savskoj cesti, sve se to
rasplinulo kao privienje. Jedva se razabiru samo glomazne bijele
gromade kasarna na kraju Ilice, gdje mirie po cikoriji i gdje se dime
kod vodovoda visoki tornjevi za koks kao barbarski rtvenici.
Na gospodina satnika takoer su pale magle beznaa i umora.
Probdjevena no, zlo probavljena jela, alkohol i nikotin, sve se to
zgusnulo u glavobolju koja se prije bila malko pritajila, a sada opet
zarazno provaljuje, kao da ga netko bode trnjem u mozgu. Podriguje
se gospodinu satniku na trapist, zebu ga noge pod konatim
kamaama, prijeti mu gorka omaglica, a on ovdje sjedi na Mici i vie
na satniju, a gospoa Loebl sigurno e ga prevariti!
"Eto! Pada snijeg! A ja se muim tu sa svojim bolesnim crijevima i
apicitisom . Ta odurna banda!"
Poela je skepsa da ruje po gospodinu satniku i da ga grize. A skepsa
je ogavna bolest, i sve bijele i svete stvari truje otrovnim sokovima.
Ne izgleda onda ni bataljon ni sve ono to se dogaa na bataljonu ba
tako strano vrijedno da se ivi. Oni pretpostavljeni na bataljonu
priinjaju se sada kao krvoloni jastrebi to kljuju plua i jetra
prikovanoga gospodina satnika. O slubu je prikovan gospodin satnik
i ne moe da se makne od te proklete prometejske slube. Pa da barem

postigne odnekud kakvo priznanje i zahvalnost za svoj trud to

svjetlost sije meu narodom.
"Vraga! Oni intriganti na bataljonu deru ga ivoga i ne trpe ga i
utopili bi ga u lici vode. U vatri ivi ovjek, s lijeva i s desna, sa sviju
strana ree hulje i psi u dolamama! Bogato dekorirane hulje, glupani i
ljenivci i trutovi to kradu med sa potenog i mukotrpnog rada
gospodina satnika. Za njegove hodne formacije oni ubiru priznanja, i
bataljon je postao znamenit iskljuivo po njemu, pa mjesto da mu to i
priznaju, oni ga guraju u pozadinu gdje mogu. Eto ni danas se on ne
tedi! Da mu barem danas pukovnik; kada doe na bataljon i kad mu
javi da je ipak izaao sa satnijom sve do jedanaest, unato blatu i kii,
povodnju i nevremenu, da mu barem danas pukovnik prizna stvar! Da
ga pohvali u bataljonskoj zapovijedi! Jedno maleno litografirano
priznanje u bataljonskoj zapovijedi! Tamo lijepo na lijevom margu
stoji razmaknuto: Priznanje satniku Jugoviu. A onda slijedi kratko i
jezgrovito: Gospodin satnik Jugovi odilazi danas na elu svoje hodne
satnije na frontu. Gospodin satnik, koji je vodio izobrazbu uvijek u
najuzornijem redu i koji je prednjaio u bataljonu kao vrstan
organizator, ostavlja u doknadnom bataljonu najljepe uspomene, kao
nosilac sviju vrlina vrsnog asnika!"
"Nita vie! Samo ta dva litografirana retka! to bi to stajalo
pukovnika da zapovjedi autantu da to uvrsti u zapovijed? Nita! Ali
ni to ne e! Nigdje ni tragu priznanju! Nezahvalnost crna i

podmuklost! A ovi ga smrdljivi lopovi ovdje deru tim prokletim

pukohvatima i tom svojom zagorskom lijenou."
Dolo je gospodinu satniku da se otrese satnije kao crnog ohara ili
stjenice, kad plazi ovjeku po ruci! Ali mu je onda dolo i to da bi to
sada, ovako, znailo poraz! "A on se ne e dati poraziti od ovakvih
telaca zagorskih, valjda? Oni moraju da prignu glavu pred njegovom
voljom. Moraju!"
- Po-zor! Sad pazite, ljudi! Dajte! Nemojte me bjesniti! Sada emo
najprije na broj, a onda kako treba! urite se da stvar dobro ispadne!
Momci!
"Na prevjes", to znai kombiniranu sintetinu akciju snimanja puke s
ramena. Taj znameniti "na prevjes" moe se rastaviti na sastavne
dijelove: egzaktno, na tri dijela. Svaka fiksirana kretnja dobije svoj
broj i moe se izvesti zasebno, kao samostalna akcija. Takvi sastavni
dijelovi znadu biti vrlo esto groteskni fragmenti, komini, ali i silno
naporni. Osobito kada se zglobne vjebe, to ih ete obino vjebaju
ujutro (kao za elasticiranje zglobova), rastave na sastavne dijelove, pa
se koji sastavni dio dri fiksiran dulje vremena, to znai torturu
moderne kasarne koja postoji kao garant reda, rada i zarade
financijskih magnata sa 300% istog profita od Bagdada do Bea.
Na primjer: ljudi ue i dre ispruene ruke s pukom vodoravno tako
dugo dok se ne rue od greva. Ili se naklanjaju do omaglice, ili skau
do klonua na jednome mjestu tako dugo dok takav majmun ne
pomokri krv. Onda je opica pitoma, onda skae kroz obru. Takve

higijenske vjebe pod mudrom komandom kakvog desetnika ili

vodnika znadu na bataljonskom rajonu zauzeti karikirane ekstreme
perverznog muenja koje traje u kraljevskoj ugarskoj domobranskoj
kasarni ve pedeset godina.
Tako je i gospodin satnik rastavio prevjes na brojeve i zapovjedio
otro: - Na pre-vjes! Jedan!
- Daj nategni samo taj kundak da se ispri! Potasnici, odstup! Dajte
malo poravnajte po vrstama te proklete kundake! Potasnici! Vi ste
pomoni personal! to se date moliti? Sve u jednoj crti. to si
potegnuo tako visoko? Ti bolvan!
Potasnici su istupili iz odjeljenja, pa poravnavaju momadske
kundake to su se ukoili u prvom trzaju, kada se puka skida s
ramena i kundak se zanio naprijed. Potasnici ispravljaju sada ljude,
viu, kunu i tuku, a satnik se istegnuo u boku te zirka nemirno je li sve
u redu.
- Dva!
- Daj se ti pouri tamo u etvrtom vodu! Vidim ja tebe! Nemoj ti
misliti da ja tebe ne vidim! Oho! I kako te vidim! Kao da si mi na
dlanu! I misli da te ne poznam? Pa kako je to bilo tiho? Da li ti je
puka sametom obloena? to? Zato ne lupnete po kariki? to?
Povrat dva!
Puke su se povratile u stav sastavnoga dijela broj jedan, kundaci su se
ispruili kao i prije.

- Povrat dva je bilo! Zar ne uje ti tamo u drugom vodu, majmune?

Molim vas, Zvjezdi! upite tu gluhu mrcinu!
- A to ga vraga gladite? upite ga da ujem!
Iz drugog je voda odjeknula glasna, zvonka domobranska uka.
uka kakvu dijele samo osobito vrsni i pouzdani korporali, a
Zvjezdi je majstor u pljuskanju.
- Pazite, ljudi! Ako ne bude ilo kako treba, sunca mi, po potoku emo
razvijati rojnu prugu! Dva!
Gronja potokom, to nije prazna gronja. Ona izgleda samo praznom.
Gospodin satnik bio je as prije doista svega sit, i njemu se ve sve
gadilo, i on je odmah htio da odjae. Ali sada je ve opet pao u
elemenat, i sada ga ve opet dere bolesna strast. I samo jedan as
manjka, i on e, ako plane, doista razvijati rojnu prugu po potoku, i
ljudi e skakati po februarskoj magli u vodi do koljena. Zato je ta
gronja potokom oito upalila, jer su ljudi udarali po ocjelnim
karikama tako da su zasadi drveni muklo zajeali. Misle domobrani:
"Vrag te odnio, ter te odnio!"
- Tri, pourio se gospodin satnik, i puke se objesile na prevjes.
- Pusti ruku, nek slobodno visi! to si se zgrbio, ti grbo nesretna?
Pazi! Sada u brojati "na rame"! Da ide! Jer ako ne ide, jao onda
vama!
- Na rame, jedan!
Puke se iz prevjesa digle u jedan mah i stale ukoeno u prvom trzaju,
zanesene sve do visine oiju.

- Povrat!
- Gadovi vi lijeni! Gruni tu puku gore kao strijelu! Boga mi, jo samo
jedanput ako ponovim, polizat ete sav ovaj snijeg!
- Na rame, jedan!
- Gore glavu! Karike do brade! Oh, potasnici! Vrag vas lijeni odnio!
Dajte! Miite se! Prsti u ljebovima sklopljeni! Stoj tamo mirno! Uh!
To je da poludi! Da poludi! Onaj se tamo migolji! to je, do vraga?
Zar ti streni svrdlaju crijevo?
- Povrat sve!
- No, ja u kunie roditi, marva vi prokleta, od muke! Potasnici! Jeste
li vi babe? Ako budete tu blejali kao babice s klistirima dok se ja
muim, ja u vas postrijeljati. Sve u vas postrijeljati! Razbojnici vi
potasniki! Hulje! Pazite, momci! Pazite! Sada emo mi sami bez
ovih lijenih svinja! Pokaite sad, momci, da i bez lopova lijenih
znadete! To nisu potasnici! To su simulanti!
To je stara demagoka greka gospodina satnika neodgojna i
nepsiholoka! On je kod svoje satnije takvim gestama potpuno
kompromitirao pojam potasnika. On dri u takvim momentima da je
on kmetovima neposredniji i blii od potasnika, i da je on centralna
satnijska ideja, da je autoritet vrhunaravni koji moe da zanese cijelu
satniju na udo. Ali smee s uma u vatri bijesa da tako izvlai ispod
satnijske zgrade famozne svoje satnijske balvane.
- Na rame, jedan!
- Jeste li uli? Jedan! Ne ide! I ne ide! Oh, to je prokleto!

- Povrat!
Puke se digle do brade, kao da e poletjeti na rame, a onda opet
razoarano pale. Gdjegdje je po koji ovjek u satniji uzdahnuo
duboko. Duboko. To su momenti kad se od duge ukoenosti u pozoru
poinju etati mravi tijelom. Ponu odnekuda da izviru iz pete, duboko
negdje u jezgri miinoga tkiva, tamo je sredite mravinjaka. Mlaze
dakle mravi iz pete, pa preko kosmatih nogu i klecavog koljena sve u
mlazovima teku do porebrice. eu mravi, eu, od porebrice po
leima, i tijelo trpi i pati se i koa se jei nadraena i nervi bodu kao
komarci. ovjek bi se domobran radije onako poteno, ljudski
pogrebao po leima, onako jako, crnim, prljavim, kao pocrnjela kuda
plosnatim i razbijenim noktom ili jo bolje tvrdom kouljom
zguvanom - to bi ba godilo. Ali pozor je pozor, i ruka je drvena
prihvatila puku i prsteni jastuci ne osjeaju nita, samo ledene okove
manliherice tri i pol kile teke. Teaku i drvodjelji konano tri i pol
kile nisu nego igraka, ali se osjeaju zlobni prsti matere zemlje na toj
igraki ipak nakon deset minuta, i teret u rukama biva iz asa u as
sve tei i glomazniji. Razdrte krpe mokroga snijega padaju po licu, i
oni se vlani sivi dronjci vjeaju kao vata po obrvama i brinama, i
pun je nos vlage aave i guste, te se ona kao katran zgunjava s
materijom i tee po dlakama crna te se lijepi, a ovjek ovdje stoji do
glenja u blatu i die i sputa puku na broj.
- Na rame, jedan!

- No! Hvala bogu! Hvala dragom i jedinom gospodinu bogu! Je li?

Molbenicu bi trebalo valjda pisati i jo je biljegovati, da se ta
gospodska satnija udostoji zanijeti puku. No! Vi svinje!
- Dva!
- Ne boj se! Nita se ne boj! Samo zatakni ruku! Ne e je oguliti!
Lijevo dri vrat! Mir! Kuda tri? Sad opet tri! Pazi da te ja ne
natrim! Mule!
- Povrat dva.
- Pazite! Ne ljutite me! Drat ete mi puke pod bradom, boga mi i
Isukrsta, do ponoi. Ovdje emo ostati do ponoi.
- Dva! U jedan mah, vrag vas odnio! U jedan mah!
- Tri! I opet on tri! O, kamo tri? Samo za vitli zatakni! Ruka
ostaje gore, marvo marvasta! Gore ostaje ruka! Jesi li uo? ekaj!
ivotinjo! Gdje ti je ruka?
- etiri!
- Sad je suni! Da je nestala! Mir! Pozor je! Opet se mie! Mir! Pazite,
sada emo najednom! Potasnici mar unutra! Gadovi lijeni! I s vama
u se obraunati jednoga dana!
- Odmor!
- Pozor!
- Na pre-vjes!
Potasnici su ustupili i odmah se osjetilo da su unutra u satniji.
Zanijeli su nekamo taj pukohvat do skladnoga ina i svojom vikom,

udarajui takt, oduhovili su stvar do ivota, do onako idealnog oblika

kakav je otprilike u reglemanu ocrtan.
- Hu-hu-tres, tako vie Repi u prvome vodu, koji gotovo sve vodove
nadvisuje za jednu glavu, te je sastavljen pretenim dijelom od starih
bakezera koji dobro umiju da barataju svojom metrijom.
Onomatopeja klikuih potasnika opojila je, izgleda, te bakezerske
due i doarala im koju mrtvu uspomenu na tolike zabaene
pukohvate, pa su karike prvoga voda metalno zazveale i puke
zviznule u zamahu brzom. Ta je smjelost djelovala i na ostale vodove,
i satnija je ovaj put odbacila puke dosta dobro.
- No! Vidite da ide! Kako, vraga, ne bi ilo! Dobro je! Sada pazite!
- Na rame!
- Hu-hu-hu-hujt, huu potasnici, a puke poletjele do pod bradu, pa
se zakvaile o vitli, a ruke kliznule niz remen, da je milota. Ima ritma
i zanosa u mrtvim pukohvatima. U stvari ti pukohvati nisu drugo
nego najprimitivniji rituali neke vrste ljudskog opora, upravo
ovjeanskog, koji vojniki protokolarno osvaja Globus i kri
prosjeke "progresa" (tj. novca i boga) kroz praume majmunskih, jo
uvijek nesavladanih nagona. Samo oblici posve primitivnog poetnog
stadija ljudskog, kada je ovjek ivio u oporima i stadima, lijui krv
u slubi posljednjih utvara zdravoga mozga: Novca i Boga, ovakvi
glupi pukohvati bili su idealom generacijama.
U stara mirna vremena, kada je koji general drao smotru, pa se na
cvjetnoj tratini skupili bataljoni zdravih eta u kalpacima i dolamama

u paradi, svi okieni trolistom hrastovim, svi ulateni i izglaani, a

trube udaraju i glazbe tresu zrakom, te tutnji kavalkada sa crvenim
svilenim ruhom generaliteta i zelenim perjanicama, onda je bilo i neke
inspiracije u tim pukohvatima. Svi stari soldati gledali su romantino
na paradni osamnaesti augusta koji je poeo s topnikim salvama, a
svravao s lampionadom. U grimiznim atorima dizali su biskupi
hostije, gruvale su baterije, a ete su stajale u pukovnijama svrstane te su im ve dan prije uzicama, koliima i vapnom oznaili mjesto
postava. Kada su onda satnije bacale pukohvate, razigrane rogovima i
bombardonima limenim, omamljene dekorativnom pompom ovih
carskih i kraljevskih slava, onda to i nisu bili pukohvati nego prava
grmljavina. Ali tome je davno.
Imperij Habsburga stoji u odsudnom boju na ivot i smrt i napeo je
svu snagu da odri ravnoteu, i carske i kraljevske slave su pomrle, a
ivot se nacerio groteskan, kao to jesu oblici - iznakaeni ludilom
kriminalnim. Danas Imperij nije vie romantian heroj stjegova i
kopalja i maeva, to je danas ubogi razbija i provalnik, odrpan i
gladan, kome vire prebita rebra i cijede se krvave rane. Sve je postalo
sivo i bezbojno, kao i ove vree pepeljaste u kojima hoda danas dua
carske vojske, kao to je ovaj dan maglen i snjean. Preivjelo se sve
to, i slave i mimohodi i pukohvati, i danas tuguju za njima jedino
ovakva gospoda satnici u kojima se skrutile okamine carskog i
kraljevskog i kraljevskog ugarskog oficirskog mozga. A na tim
okaminama usjekao se ivot generacija oficirskih kojima je bio

nedostiivi ideal crno-uta feldbinda generaltapskog oficira, koja ne

visi oko pasa, nego se kao lenta nekog velikog ordena ovjesila preko
zlatne spone ne lijevom ramenu, i pada preko prsa desno u velike
crno-ute rese. Lijeva kavalerijska zlatna naramica i crno-uti pojas
generaltapske feldbinde na zelenoj bluzi, to je bio nedostiivi ideal
onih vremena kada su kapetani Jugovii pukohvatima dominirali
Evropom. A danas je sve postalo nekako obino, starodrevno i
merkantilno. Viteka se romantika promijenila u industrijalni pothvat
najveega stila, kao kopanje kakve prevlake ili tunela, i sve izgleda
prije burzovna spekulacija nego rat. Onakav rat, o kakvom je gospodin
satnik sanjao godine i godine, zapravo je fantom i ideal opisan tako
divno u knjigama.
Tako razbijeno misli gospodin satnik o mrtvim carskim paradama, o
velikim iluzijama koje se nisu ispunile, i o prozainom pogonu i
trgovakim dimenzijama ovog rata koji se sve vie profanira iz dana u
dan. "A svemu su tome krivi oni perfidni Englezi koji su kramari, te
ne trpe nikakvih svetinja nego od svega stvaraju trgovinu." I gotovo
od neke duboke potrebe da se spasi neto lijepo, otmjeno, izvjebano,
disciplinirano, marijaterezijanski barokno, gospodin satnik je
manijakalno zavapio: - Na pre-vjes!
Satnija mu se ovaj put pokorila kao glomazni medo to se prorupljenih
nozdrva pokorava ludom djetetu.

"Hajde de! Neka mu bude", tako misli satnija, "jo ovo dva-tri puta
uinit emo mu na volju. Neka mu bude! Ali bude li dalje jo
zabrundavao, vrag ga odnio onda!"
I opet e se ona seljaka lica namrgoditi, na elo e iskoiti nabori, u
prsima planuti gnjev, i sve e se zamutiti i pritajiti. A ako se satnija
ponovno pritaji, onda je sve uzalud. Onda bi trebao neki veliki i
brutalni gigantski napor koji bi mogao da trup tih zagorskih tjelesa
oivi i da im nekom nepoznatom injekcijom istjera njihovu podmuklu
otpornost. Taj bi autoritet morao biti mistina neka harmonika koja bi
znala da Zagorce omami, pa da ih zavede da opet poigraju taj avolski
ples, a te harmonike kraljevski ugarski harmonikai ne umiju svirati.
Domobrani Gebe i Benina sluaju tu novu harmoniku s onu stranu
Urala kao vojnopljeni !
Tako su kumeki posluali gospodina satnika i dobro izbacili puke.
"Za kompromis, kak bi rekli, nek mu bu!"
- Na ra-me!
Puke su opet poletjele na rame u etiri grenadirska kraljevska ugarska
pokreta, otesana, glatka i uglasta. To dodue nije onaj kristalizirani
prusijanizam kojim momci Fridrika Velikog zapanjuju svijet, kada na
Novo Ljeto ujutro pozdravljaju najodabranijim pukohvatima ove
kugle zemaljske velikoga Imperatora, ali ti su pukohvati s
fredericijanskima svakako u rodu. Malo su se degenerirali bekom i
petanskom interpretacijom, ali je barokna carska dua u njima ostala.
Ta kmetska zagorska varijanta luakog prusijanizma kojim gospodin

Jugovi, kraljevsko ugarsko andarsko dijete, dirigira februarskog

dana, kada se III. hodna sprema na frontu i u smrt, ipak se doima
tjeskobno i udno. Ona je bezuvjetno jedan od dokumenata da smo se
svi mi, koji smo vidjeli stotine i stotine takvih satnija, rodili u
apsurdno vrijeme, kada su Evropom vladala tri boanstva:
financijalnokapitalistika kasarna, biblija i sifilis.
- Na pre-vjes! Na ra-me! Na pre-vjes! Na ra-me!
Monotonim zapovijedanjem uljuljao je gospodin satnik cijelu satniju u
ukoeno gibanje izmeu dvije mehanike kretnje "na pre-vjes!" i "na
ra-me!". To se ponavljalo slaboumno i naizmjence i neprekidno tako
dugo dok se satnija nije uivjela u te kretnje kao poluga kakve parne
maine to se giba izmeu dvije osovine. Disciplinirani ljudi osobito
naginju na maineriju. (To se osobito esto zbiva u vatroboju. Stoje,
na primjer, ljudi u boju na srednju daljinu s "neprijateljem", te su
otvorili vatru na plastine i jasne ciljeve. Dogaa se da je
"neprijateljskog" cilja ve davno nestalo i da se ljudi ve dugo biju s
prazninom, a vatra je sveudilj jo iva i puca se kao ludo.)
Ljudi su se, dakle, tako zaljuljali u te dvije kretnje, kad je onda
najednom palo gospodinu satniku na um da zavie: Sprem !
Taj "sprem" pao je u satniju kao bomba. On je u ono jednolino
makinalno gibanje izmeu komanda "na rame" i "prevjes" grunuo kao
udarac, koji je razbio monotoniju toga gibanja i konfuzno prenerazio
dvije stotine mozgova koji su kao mozgovi kmetski vrlo polagani.
Kmetovi zagorski trebaju esto i po nekoliko stotina godina dok im se

jedna stvar u mozgu objasni. Za vrijeme Matije Gupca objasnila se

stvar kmetovima na momenat, pa onda opet ugasila i sada vlada za
gorom tama, a tome je ve davno. Nije kmet dekadent, i on jo kao
najprimitivniji organizam mjeri svoje vrijeme na vjekove a ne na
minute. Mozgovi se domobranski, dakle, polagano otvaraju, a "sprem"
je jedna neizrecivo brza kretnja. To je jedan komplicirani bijou
pukohvata, pa kada se izvodi cizelirano, onda puke opiu krug
neopisivom brzinom, a druga vrsta prikljui k prvoj ustupivi kao
grom. Ljudi se nisu snali ni orijentirali na taj iznenadni sprem. Ono
prvo gibanje bilo je naueno i polagano i sivo: jedan-dva-tri-etiri jedan-dva-tri - jedan-dva-tri-etiri, a sada najednom - sprem kao
munja, i dvjesta mozgova trglo se prestraeno.
"to sad?"
A dok se u brazdama domobranskih mozgova i onim pauinastim
modanim elijama objasni i sine to je zapravo taj "sprem", i kako
smo mi to nauili, i kako se to zapravo radi, pa dok se tamo plastino
prikau forme da je "sprem" to i to, dotle su prola ve dva-tri hipa, to
je jasno. A kako svi mozgovi ne rade niti ne raaju istodobno, dogaa
se onda da jedan izbaci svoju puku u drilu odmah im je uo
zapovijed. Taj radi nesvijesno, dresirano kao pas i na uho, i to je onda
dobar materijal. On bi ovako na zapovijed skoio u vodu, pojurio na
no, zapalio kuu, sve odmah u tili as. Ali dobroga materijala vrlo je
malo u satniji, i on dodue daje inicijativu, i za njime pojuri obino
oko pedesetak majmunskih glava koje ne razumiju ni jedne

zapovijedi, ve ive od toga da majmunski oponaaju druge oko sebe.

Tako u prva dva-tri hipa nastaje u satniji oit raskol. Jedna je polovica
ve izbacila "sprem", a druga jo nije. Tek su se onda ganuli mnogi
prednjaci to su se nemono ukoili, a koje su oni nespretnjaci u
drugoj vrsti temeljito odalamili po glavurdi pukom, i bacaju puke
neuredno i razasuto, i tako se sve raspalo u nemogunost babilonsku.
Gospodinu satniku pozlilo je od muke, i sva probdjevena no i skepsa
to ga je muila, sve se to zgusnulo u uljivu provalu to ga je
podrovala. "to moe da se radi s ovim bojim oslima i volima?
Zaludu je tu sve! Da im opet tumaim na jedan-dva, jedan-dva? Ta
ve su barem pedeset hiljada puta izbacili "sprem", a sada ga konano
ne znaju pa kako da se apelira ne srce i karakter tih ljudi, kada nemaju
ni srca ni karaktera. Da se pozovu potasnici? I oni su iste svinje kao i
satnija! Zagorski lopovi! Sve to nema smisla! Vrag odnio itavu tu
hodnu! Eto! Danas ide u boj, a niti to ne zna to je "sprem"! Niti
hodati ne zna! Vrag ih odnio na sve vijeke vjekova!
- avoli vi prokleti svinjski! Mater vam i oca, ter vam mater i oca
zagorskoga! Vas niti sam boji belzebub ne bi ukrotio!
- Odstup! Odmor!
I gospodin satnik je srdito odmahnuo rukom kao da se odrie satnije,
te je s Micom zakasao opet u irokom krugu da tako zaboravi i satniju
i "na prevjes " i "sprem", pa da se mislima zanese da li je Franjo sve
dobro zapakovao. "I koulje i gae, kamae i maje, konjak i okoladu.

Naroito konjak i okoladu! Oni su najvaniji i osobito prijaju

nahlaenome crijevu."
A satnija je odahnula. Najprije je sumnjiavo ekala as-dva, je li to
doista pravi odmor ili opet samo kakvo zabadanje hirovito. Ali kada se
pokazalo da je to pravi odmor, satnija je poela da vadi lule, pripalila
duhan i poela da pljucka i da mokri i da se smije. Satnija je poela da
se u svojoj elementarnoj veliini smije. Tu veliinu ne moe da smuti
ni glupost ni nervoza ni nesnosna kapricioznost gospodina satnika, ni
regleman, ni hodna, ni rat, ni bilo to. Ta je satnijska veliina
praivotna, primarna i iskonska, kao svi okeani globusa i kao sva flora
i fauna od pola do pola, po svima meridijanima i sunanom ekvatoru.
Imade u satniji snage, one udne snage to bije u svim stanicama
ivota, i u liu i u kristalima, zvijezdama i kozmikim maglama. A ta
je satnijska snaga neiscrpljivo vrelo sviju obnovljenja i preporoda, a
sve rane koje danas teku miriljiva su smola koja od preobilja i
mladosti tee. Satnija raste kao uma, i u biti ona je spram ove
tragikomedije to od etrnaeste harai Evropom uzviena. Jest, uma
stoji u estokoj artiljerijskoj vatri, i padaju raskoljena stabla, cvili
polomljeno granje, ali uma i dalje divno pjeva na vjetru i sije
sjemenje i pelud, i u svetoj tiini ivi i eka da artiljerijska vatra
ugasne. Pa kad topovi prestanu da gruvaju, uma e i opet dalje da
raste, crna i vorasta, u svetom oekivanju da dou veliki radnici
tminosjee koji e po njoj udariti sunane i svijetle prosjeke i putove i
navrnuti svjetlost u gutare i tminu dugotrajnih krvavih vjekova.

Tri domobrana

Onoga dana kad je oglaeno bilo da e hodni bataljon sutradan u

jedanaest sati na kolodvor s glazbom, u pratnji podoficirske kole
(koja je toboe poasna pratnja, a zapravo je to palir bajoneta i otro
nabijenih puaka, to goni hodni bataljon u vagone), onoga dana
dogaaji razvili su se ovim redom:
Kapetan Ratkovi Jablanski morao je na bataljon na raport, pa je
odjahao sa vjebalita cijeli sat prije, i tako je satniju vodio gospodin
porunik Mayer, u civilu bankovni inovnik.
Porunik Mayer, kratkovidan kontoarist, imao je tremu. Nije to mala
stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu! Ide ovjek sam, nasred ulice, a
za njime na est koraka satnija, i bubnjevi i trube halabue, pa ovjek
mora da napne svu snagu da ne nastane skandal. Jer velik je skandal,
ako koji zagriljivi topniki major zaustavi cijelu satniju, pak je
nasred ceste na mrtvo ime ispsuje, jer mu nije odala poast; skandal je
opet ako satnija daje poast kakvom straaru ili financu. A teka je
stvar za kontoarista Mayera razaznati majora od straara, kad se ulica
tako brzo razmata kao film i maske samo teku lijevo i desno.
I tako stupa kontoarist Mayer pred satnijom i dre od treme i
promuklo vie hermafroditskim glasom i diletantski mae sabljom u
strahu da e mu pasti u blato.

Gaca satnija kroz magle i kao opsjednuta trza glavom desno, pa opet
lijevo, i bije po blatu u mimohodu i tako se vue uz one trule plotove i
krme kao druba vatrogasaca, a ne domobrana. Vidi se ve u daljini
uta bataljonska kasarna i pred njom stoji velika grupa oficira.
Podoficiri Mayerove satnije u prvom dvoredu, koji poznaju ljude vie
po njuhu kao psi, nanjuili su da to pred bataljonom stoji Slavko
Wallenstein.
"Jest, jest! To je On! To je On", dre Mayer neobino potresen i boji
se da e se neto dogoditi! "Ili ne e propisno da spusti sablju "na
lijevu nogu", ili ne e topot biti dosta jak! Eto! Ne dri koraka na
bubanj! Satnija plee mazurku, umjesto da hoda! Oh! Skandal!
Skandal!
- Pazite, molim vas ko boga! Recite momcima da se dobro nategnu!
Wallenstein nas gleda!
Moljaka tako Mayer podoficire, i tee glas po satniji od glave do repa
da pred bataljonom stoji sam Wallenstein!
- Wallenstein! Wallenstein! Psst! Deki! komete!
Wallensteina se svi domobrani boje kao avola, i na Njegovo Ime
cvokou avli u soldakoj peti. Wallenstein nije lola ni gigerl ni
karta ni enskar, on je aktivni pukovnik i pozna samo jednu svetinju:
ta se svetinja zove kasarna. On ivi za porte-pe i zastavu kao
kondotjer, nosi visoke ordene i bataljonski je krvnik. On je zakopan u
svojoj uniformi do vrata, uvijek uti, pa kad mu autant dri slualicu
telefonsku kraj uha, jer gospodin pukovnik ne dri slualice sam

("zato ima autanta"), autantova se ruka trese i treperi od respekta.

Wallenstein ima izvjesnu metodu kojom je izgradio svoj crni ugled. U
miru jo, postrijeljao je nekoliko ljudi po straama, a onda se prouo s
jednog mara na kome je palo sedamnaest ljudi od sunanice. Ljude
tue ostrugama i sabljom, vjea ih po kestenovima, baca u okove;
podoficirima para zvijezde i globi ih otro, vie da se sve stakla tresu,
pa ga se tako boje i takori po magazinu i kuhari po kuhinjama, i kad
on ide po kasarni, sve je prazno i sve se spasava u zahode, kao da ide
tigar.
- Wallenstein! Psst!
Protrnula je dakle satnija na alarmantnu vijest da e defilirati pred
Wallensteinom. Pa kad je Mayer digao sablju i prepalim glasom
zapovjedio mimohod, satnija je narasla za tri prsta, istegla se junaki,
te su one ute lokve po kolosijecima pune snijenice i blata i mokrae
konjske samo trcale kao vodoskoci.
- Pazi! Pokri! Curi! Kvakar! Osel boji! Pokri! Jedan dva!
Plis-plis-plis-plis, defilira satnija pred pukovnikom u blatu, lop-loplop-lop.
Wallenstein stoji na elu oficirskog taba i eka ekscelenciju baruna
Illyshzy de Als Rekettye, adlatusa njegove preuzvienosti
domobranskog ministra, koji se jutros nenadano brzojavno avizirao da
pregleda kraljevsku ugarsku posadu .
Poludio je bataljon kao mravinjak kad ga udari kopito blaeta.
Magazineri poeli su sortirati cipele i remenje po stelaama, kuhari

mirglaju kotlove, ribaju se usteraji, marodecimeri , pisarne, te je

provijantoficir , tovie, rasporene svinje u ledvenici sam vlastoruno
simetrino razvjeao da bude vei red kad ide adlatus. Kelneri u
menai blistaju stakleninu, a i sam Wallenstein na elu taba mrvu je
nemiran.
"to znai to da mu ministar baca na vrat adlatusa bez prethodnog
obavjetenja? Adlatus je tu, ve cijelu no spava u Palasu, a njega je
okruje tek jutros izvijestilo? Zato to?"
"To su valjda opet Bdskutyjevi prsti! Gad onaj treberski!"
(Bdskuty je major generalnog taba, operativni ef hrvatskoslavonske domobranske divizije, i stoji s pukovnikom Wallensteinom
u napetim odnosima.)
Stoji tako Wallenstein i misli o Bdskutyjevim ministarskim
intrigama i gleda satniju, kako pred njime defilira.
"Kako su ti ljudi blatni! Nisu ba trebali da danas izlaze u to blato!
Ba e ih na putu sastati adlatus, pa ta e misliti kad vidi ove svinje?"
Pa se okrenuo i okom potraio kapetana Ratkovi Jablanskog,
nervozno.
- Danas je bilo posve suvino izlaziti! To je bilo ludo gospodin satnik,
ii u ovo blato! Mogli ste mirne due ostati kod kue!
Kapetan Ratkovi Jablanski sav se ukoio. I tako u pozoru gleda
gospodinu pukovniku u sive oi, kao pseto koje misli da je dobro
donijelo aportl , a sad je dobilo po njuci.

"Eto na! On je jedini danas izaao od cijelog zbora sa svojom

satnijom! I sav se jo zablatio! A sad mjesto pohvale dugi nos!"
Onda se gospodin pukovnik Wallenstein opet okrenuo spram satnije i
pozelenio od bijesa. Prolazila je ispred njega ba sredina satnijske
trupine. I tamo, na koncu drugog voda, jedan se domobran zgurio,
spustio glavu, te klima kao da spava. Ne haje taj domobran za to to je
mimohod, niti to je zapovjeen glavokret pred gospodinom
pukovnikom, niti je spustio ruku kao to je propisno, niti je obuhvatio
vrat kundaka, niti hoda u pozoru, nego se kotrlja kao vrea krumpira.
"Spava. Ona svinja spava."
- Jeste li vidjeli, gospodine satnie? To su vai ljudi! Ovako izgleda
vaa satnija! Koja je ono ivotinja? Molim vas, dajte zaustavite tu
bagau! Dakle, to je neuvena impertinencija, okrenuo se gospodin
pukovnik Wallenstein spram svoje svite koja uti iza njega kao
zalivena.
Kapetan Ratkovi Jablanski protrnuo je i zaletio se bezglavo na cestu.
- Stoj, stoj, vie i mae uzrujano jahaom palicom svojoj satniji da
stane. are dodavaju glas naprijed, i leti glas po satniji, ali ipak treba
tren-dva da dopre do kontoarista Mayera na elu koji se veseli u sebi
da nije bilo brodoloma.
- Stoj! Stoj!
"Pfuj! Dakle ipak! Oh, mein lieber Gott! "
- Satnijo, stoj!

Satnija je stala, ali jo uvijek dri vratove kundaka i gleda desno

ukoeno, jer joj nije bilo komandirano da digne glave i da ne gleda
desno.
- Tko je onaj koji nije pozdravio za mimohoda?
Satnija gleda desno, dri kundake i uti.
- No! Tko je? vie gospodin satnik Ratkovi-Jablanski, a oblilo ga
uto zelenilo. Na repu drugoga voda izgurao se iz dvoreda jedan
ovjek, pognut i umoran.
- Ja sam!
Ratkovi je ugledao Raia i prepao se.
"Naravna stvar da je to Rai! Tko bi i bio drugi nego Rai? Zloduh
prokleti! Demon. Sudbina! Taj e ga ovjek upropastiti!"
Pa se gospodin satnik uzbjesnio dvostruko.
- I ba vi! Ba vi morate stvoriti skandal! Nitko drugi, nego ba vi?
- Ovamo s njime, da ja vidim tog razbojnika, povikao je gospodin
pukovnik Wallenstein. Pa se Rai i Ratkovi zaputili spram
gospodina pukovnika do oficirske grupe na bataljonskoj porti.
Babe s kiobranima i djeca s kantama, svi se okupili u dalekom krugu
i plaho promatraju to e biti. I jedan je uti tramvaj stao, te mnoge
maske zirkaju na zahukane staklene table.
- Tko je ta svinja, zapitao je gospodin pukovnik gospodina satnika
Ratkovia, kao da mu je i on neto lino skrivio.
- Domobran Rai, gospodin pukovnik, pokorno javljam!

- Pa zar je ta svinja gluha? Zar nije ula zapovijedi? No! to je! Zato
ne laje? ta je u civilu taj idiot?
- Tako! Nita! Pie tako okolo po novinama, gospodin pukovnik,
pokorno javljam, odgovara vrhovnom efu kapetan Ratkovi za svog
jadnog klijenta, za svoga domobrana, za svoju sramotu.
- Pustite svinju, neka sama govori! Zato nisi pozdravio, to? zapitao
je Wallenstein Raia direktno pristupivi mu za korak blie.
Domobran Rai gleda u pukovnika Wallensteina i vidi iza njega
cijelu oficirsku svitu. Navorala se ona niska ela, osula se vlaga po
brinama engleskim i upavim i kojekakvim, a tamo kacige, grbovi i
maevi, crni heraldiki lakirani ukras porte bataljonske i tamo
priprava pod pukom i kia. "Kako je sve to tako dekorativno
namjeteno, kao na sceni. Eto! Jedan se pisar u kancelariji lijevo
prikrao do prozora i zirka to e biti, a motor tramvajski grmi i
tramvaj se sklie po ici, to - to?"
Rai je umoran! Bio je cijelu no kod ene i tamo se svaao i plakao,
sada je cijelo jutro hodao po vodi kao mjesear, pa mu se nervi
sklapaju: ake uvenulog cvijeta. Osjea gravitaciju zemlje pod
svojim nogama, samo to osjea cijelo vrijeme. Zemlja ga vue k sebi,
grobovi se otvaraju. I cijelo vrijeme po ulici dok je stupao, samo je to
osjeao kako ga zemlja vue dolje i kako e se stropotati u blato, ako
ne napne svu snagu. I tako nije ni uo za mimohod, ni primijetio
pukovnika Wallensteina, jer da je uo zato ne bi izvrio? I tako sad

stoji tu i gleda pukovnika i boli ga glava, tramvaj ve daleko cvili i

zvoni tramvajski signal, "to da kae, to da kae?"
- Pa zar taj gad renitentni ne e da govori? izderao se gospodin
pukovnik na ovu kreaturu, i sam zbunjen utnjom ovoga tipa.
- Nemam to da kaem, rekao je Rai prirodno i mirno. Jo je htio da
nadovee neto, ali u taj je momenat to ispalo izazovno i
demonstrativno.
- Ha-a-a, provalio je iz Wallensteina njegov tigarski pokli, i on se
bacio na Raia i potresao ga kao leinu.
- Ha-a-a, huljo, ti nema to da kae? Govori! Govori! Mater ti
bezobraznu! drma pukovnik aneminim Raiem, kao zelenom
otrcanom prnjom. - Govori!
- A to? to da vam kaem! htio je Rai da se otkine, pa je podignuo
svoj slabi glas, ali ga je uto Wallenstein u slijepom i manijakalnom
napadu uio desnicom tako silno da je Rai zateturao. U isti tren
gurnuo ga je Wallenstein ljevicom rutinirano jo jae, i tako je Rai
pao u blato, pa ga je pukovnik jo dva-tri puta udario nogom.
- Mar! Gospodine satnie! Ovoga gada dajem vama! To je neuveno!
Also, neuveno! Ja, das ist also, wirklich...
Rai se sav blatan teko podigao i oteturao za satnijom, to se
pokrenula uz tutanj bubnja, jo uvijek s ispruenim vratovima desno u
mimohodu, a sve je ispalo mnogo gluplje no to se nadao.

Zajeale su bataljonske trube, jer se kod novogradnje na zavoju

ukazali bijelci sa karucom podmarala baruna Illyshzy de Als
Rekettye, adlatusa domobranskog ministra.
Kod satnije, koja je bila sedma (od treega bataljona prva), i kao takva
na kvartiru u zgradi gradske puke kole u Cvjetnoj ulici, kod te
satnije sve je bilo nervozno. Jedan je ordonanc stigao sa bataljona
tramvajem i donio glas o propalom mimohodu na bataljonskoj porti
pred gospodinom pukovnikom Wallensteinom i o pljuski i o tome da
je gospodin satnik pobjesnio kao furija, i to je pisare jo vie uzrujalo.
U ovakve dane, kad se otprema transport na frontu, ima ionako posla
da poludi, a danas se povrh svega toga nagomilala jedna lavina
dogaaja i danas e biti - to e biti, kad gospodin kapetan doe.
Prije svega, tu su marodi.
Od trideset i pet maroda ostala su samo tri obina i est spolnih, a sve
je drugo vraeno natrag. I to jo samo po sebi ne bi bilo tako strano,
tih dvadeset i est vindlera, da se nije tu dogodila jedna komplikacija.
Kad se tih dvadeset i est oajnika vraalo s bataljona u Cvjetnu ulicu,
dvojica od njih, i to: domobran Fink Gjuro i domobran Skomrak
Franjo, ta su dvojica nestala. Mislilo se u prvi momenat kod satnije da
e se vratiti i da su samo navrnuli u koju krmu na pricer, ali se
pokazalo da je to bila iluzija. Jedna mala djevojica donijela je komad
papira za gospodina kapetana i taj je komad papira zapravo otvorio oi
satnijskom personalu, da se ni Skomrak ni Fink ne e vratiti.

Taj e papir u historiji dananjega dana igrati jo veliku ulogu i on je

nadasve vaan momenat u ovoj pripovijesti o naim domobranima.
Dakle dvadeset i est vindlera i dva nova dezertera.
Zatim se dogodio tu na satniji jedan skandal osobito delikatne naravi.
One ene pod crvenim kiobranima, koje se obino roje u ovo tuno
vrijeme oko plotova kasarne kad odlazi transport, nagurale se i danas
oko kolskog plota, pa je tako na nepoznat nain dolo do konflikta
izmeu tih baba i strae. U onom natezanju jedan je domobran u
bijesu uzeo puku i udario jednu babu kundakom po glavi da se
sruila. Sluaj je htio da je prolazio pandur na konju, te zapisao cijelu
stvar. Soldat se branio da on nije nita kriv, jer je on "uredovao" na
zapovijed komandanta strae, gospodina vodnika Kosa. I tako je u toj
gunguli nadoao gospodin pukoustaki porunik Rajner koji je u
civilu gradski zastupnik i pekarski majstor, i stavio se na stranu
pandura, protiv vodnika Kosa, u civilu licitara i mediara iz Vlake
ulice. (Kos i Rajner mrze se jo iz civila, pa su svoj cehovski sukob iz
gradske vijenice prenijeli ovamo u domobransku arenu.)
- Vi ste tu pipali te ene i tipali ih, moj dragi, vie porunik i senator
Rajner (dvokatnica u Donjem gradu, parna fabrika Venera d. d.) na
Kosa (atra sa srcima i gvercom kod Svetoga Roka i Svetoga Petra).
- Ajte vi... Jeste li me uli? Kaj mislite da mi taj va canteher
imponira? Valda ne mislite da ste pravi oficir?
Na to je Rajner planuo kao pravi oficir i dozvao pripravu i dao
uhapsiti komandanta strae Kosa, da mu pokae - tko je on i kako se

to s njime govori. Osim toga su patrole vojne policije uhvatile

satnijskog dezertera, domobrana Cigana Gjuru Makeka, koji je
dezertirao odmah istoga dana im se satnija obukla, pa je prodavao po
gradu vojnu opremu, i tako su ga i uhvatili. To da su kuhari razlili
cijeli lonac masti i da je velika svjetiljka na zahodu razbijena, i da je
doao telegram domobranu Trteku da mu je umrla mati, to su sve
sitnice.
Jedan od veih dogaaja svakako je to da je netko iz hodnika ukrao
etiri nove karabinke. (Kad se hodni transport sprema, puke se
napadno kradu. Karabinke Zagorci osobito vole.)
To bi bio uglavnom materijal koji treba referirati satnijskoj glavi, koja
e sad na svaku minutu stii sva upaljena i gorua, i jao onda cijeloj
pisarni kad se ta glava raspali. A raspalit e se! Nema nikakve sumnje
da se ne e raspaliti! Da nema nita drugo, nego samo to nesretno
Skomrakovo pismo!
Tako sve guva ono fatalno pismo domobrana Skomraka gospodin
desetnik Kohn, ef pisarne, u civilu agent luksuznom robom en gros
(visina 145 centimetara, dvadeset i devet godina, O-noge i cviker i
sasvim malena gua sa tahikardijom i neurozom srca).
"ta da uinim s tim pismom? Da ga predam ili da ga spalim? to?"
Svaki aktivni oficir imade po koju pasiju. Ili skuplja marke ili jae ili
polazi koji kurs ili ita "Streffleura ", i tako se uvijek nae po koja
pasija. Tako su u ratu na primjer pasije generala parkovi, pa su ti
generali parkirali cijelu jadnu Galiciju i sadili rondoe i udarili aleje, te

ih onda krstili aleja Njegova Velianstva ili aleja feldmarala

Hindenburga, aleja Kajzera Vilima Drugoga i tako. Nii oficiri
vozikali bi se na giku ili dresirali pse, fotografirali, pa kad ve nisu
mogli da grade park, a ono su svakako u zaklonima, gdje se dalo,
podizali sjenice od bijele brezovine, pa ih zvali: "paviljon Minka" ili
"vila Marijana", i tako od fronte stvorili "Stubenglck-filisteriju ".
Nije se govorilo za postave, da je tamo i tamo palo toliko mrtvih, nego
se veli: tamo nam je bilo dobro, tamo smo imali lijepu "laubicu ".
Koje udo dakle da u ovo vrijeme, kad se milijuni soldata igraju rata,
da i kapetan Ratkovi ima svoju pasiju.
Ta je pasija kapetana Ratkovia njegova brijanica koju je on "stvorio
od niega". To nita su dakle bile kolske ploe to su nagomilane
stajale u pivnici. Sve jo ispisane kredom. Od tih kolskih ploa sabili
su satnijski stolari crni panjolski paravan i neko pokustvo, pa je
Ratkovi iz uiteljske zbornice dovukao jedno veliko zrcalo, i tako je
u treemu be razredu stvorena satnijska brijanica "od niega".
Pozabijale se po stijenama slike carske i generalske i jo karta
mezopotamskog ratita s ruskom frontom kod Erzeruma, i tako se tu
briju domobrani za deset filira po glavi u korist udovikog fonda.
- Jesi li se oiao, nesreo? to? Skidaj kapu da vidim! Mar, uljivi
gade, da se ia!
- Zato se ne brije? Tako divnu brijanicu ima, pa se ne brije!
- Svinjo! Pazi da te ja ne ogulim licom! Sutra na prijavak oian!

Tako lovi Ratkovi po hodnicima svoje domobrane i ganja ih u svoju

vlastitu brijanicu koju je on sam stvorio "od niega" i tako djeluje
karitativno za udoviki fond, a sam se, dakako, brije badava!
Mila je stvar brijanica, stvorena "od niega", u kojoj ovjek ne treba
da eka ni minute! Jer ako i sjedi tamo kakva "bagra domobranska"
pod britvom, to samo kvrcnu pete, i kmet prosti zagorski onako
nasapunan stane pobono u kut i puta gospodina satnika da prvi
sjedne pod no domobrana Tepea, satnijskog brice, i sve ide kao
namazano.
Gospodin kapetan Ratkovi jurio je k satniji neobino zlovoljan i
jedina mu je utjeha bila da sad ne e trebati ekati ni sekunde, nego
im stigne ve e ga Tepe nasapunati, i sve e biti gotovo u tren-dva,
i jo e stii u kavanu da gucne koji konjak prije objeda i da tako
zaboravi sve. "Jer danas je bio lo dan. Prvi "gikser " s onom vjebom
prokletom. Ublatio je ljude i sebe i jo mu je pukovnik dao pred svima
pod nos. Pa onda trideset i pet maroda. Kod prve satnije nul, kod
druge dva, a kod njega trideset i pet! Veli stari (tj. Wallenstein; tako
efa tituliraju po svim satnijama i bataljonima), da je tu svaki
komentar suvian!"
"Istina! To je skandal, trideset i pet maroda. Ali ta im ja mogu? Ne
mogu nalijevati u narod moral na traktur kad morala nema. Svinje
vindlerske! Moral neka stvara tampa!"
"Pa onda onaj Raiev skandal! Sam mi je avo bacio ovog ovjeka
na put. Anarhistiki gad! A pol satnije nije cijepljeno! I to ono staro

magare mora nanjuiti. I tako, mjesto da vodim poslije podne bataljon

sa glazbom u crkvu, ja u morati da cijepim bagau! Kako je stari
samo zakrijetao da moramo doi na cijepljenje! Usidjelica stara! ao
mu je to on ne vodi bataljon! A svemu je tome kriv Kohn! Prokleti
Kohn!"
I tako se kapetan Ratkovi razbjesnio na Kohna pri pomisli da bi
danas poslije podne bio vodio bataljon s glazbom kroz grad, a tako e
vani na bataljonu mirisati neoprane gole Zagorce u marodecimeru . "A
svemu je kriv Kohn!"
- Svinja vindlerska lijena! tako vie satnik na Kohna kad je Kohn
neto kriv.
- Kohn, vi ste moj autant, smjeka mu se benevolentno kad mu Kohn
opet dobavi kutiju najfinijeg purziana uz predratnu cijenu, premda
pri toj transakciji naplauje iz vlastitog depa.
Razdrt sivim polumislima pao je kapetan Ratkovi ravno u svoju
brijanicu i dao dozvati Kohna.
- Gospodin desetnik, pokorno javljam, javio je u pisarni usplahireno
ordonanc Kohnu, zovu vas gospodin satnik u brijanicu!
Kohn je uao (zapravo se uuljao) u satnijsku brijanicu s podvinutim
repom i rastegnutom usnom, kao da stoji za pultom i dvori kontu .
- No, to je, Kohn to je? okrenuo se Ratkovi sav bijel od sapunice
spram Kohna nervozno, dok je ovaj stajao u kutu nijem, valjda cijelu
minutu. - to je? to me gledate kao tele! Znadete li vi da se pol
satnije nije cijepilo?

- Kako? Ne razumijem, gospodine satnie, uzrujao se Kohn. - Satnija

je cijepljena i protiv kolere i protiv tifusa! Ja imam potvrdu...
- Nije cijepljena! Kad vam ja velim da nije, onda nije! Satnija nije
cijepljena! Meni je sam gospodin pukovnik rekao da nije! Pol satnije,
to jest! I ta e se polovica cijepiti danas poslije podne!
- A koja polovica, gospodine satnie, pokorno molim?
- Kakvo glupo pitanje. Svejedno koja! Takva je zapovijed! Dva voda u
pol tri! ujete li, Kohn? Ja u biti prisutan! Prvi i etvrti vod! Jeste li
me razumjeli?
- Jesam, gospodine satnie!
- No! to je, Kohn? to se mrijestite ovdje? Kao da ete jaje snesti!
Niste vi valjda koko , Kohn! to kuhaju danas za objed? Je li gula?
- Jeste, gospodine satnie! Gula!
Pa se sad Kohnu priinila najbolja prilika da zahvati materijal svoje
referade. "Svejedno sad, prije ili poslije! Zlo je uvijek!" I Kohn, kao
da e mu vaditi kutnjak, energino je trgnuo glavom, te poeo da
govori kako su kuhari prolili lonac masti i kako je tome tramvaj kriv
koji je prevalio kolica - i kako sreom to nije nita.
- Dabome! Tramvaj! Lonac masti! To je vama nita! Naravna stvar,
kad ste vi prevarant an gro . Vi varate na hiljade, vi ste prevarant! Ali
erar nije prevarant! Eraru je svaki lonac masti imetak! Ha! Boga im
kuharskoga! Na prijavak ! Na prijavak! Platit e mi taj lonac - platiti...

Vie tako kapetan na Kohna, kao da je Kohn prolio mast, i sve pljucka
slinu, kad mu se priinilo da to nije sve, i da Kohn ima da mu jo
neto javi.
- No! to je, Kohn? to buljite u mene? Imade li moda jo togod?
Kohn je htio da progovori (puklo kud puklo) o sluaju Fink i
Skomrak, ali se prepao te je u posljednji hip promijenio aranman, pa
je poeo da neto "fufla " o smrti majke domobrana Trteka, smrti koja
je potvrena opinskim tampiljom u telegramu.
- Kakve su to gluposti, Kohn? Nego? Naravna stvar! Mati! Zato nije
umrla prije tri dana? Smijeno! Nema ni govora! Dabome! Dopust!
Samo uvijek dopust! Neka mi ne doe pred lice! Iukat u ga!
Svinja! Pa to se to mene tie, Kohn? Valjda treba da rat stane radi
Trteka piljivoga? ta tu kojeta frflate , Kohn? Dalje!
Onda je Kohn javio da je primio od bataljona sedam hiljada dvije
stotine pedeset i tri krune i sedam filira za soldaku mazdu, i o
marodima je bila rije, o onih dvadeset i est vindlera, marve
kmetske, zbog kojih mu je Wallenstein dao pod nos, pa se kapetan
Ratkovi zagrozio, da e im izbosti oi, jo danas, pa nek budu
marodi, gadovi odurni! Vijesti da su Cigana Makeka uhvatile patrole
kapetan se poveselio oito.
- Ha-ha! Dolijala je lija! Ha-ha! A gdje je?
- U pivnici! Svezan je!
- Na prijavak s njime! Dat u ja tatu Kristuevom...

- Ve sam odredio topogledno, gospodine satnie, pokorno javljam!

Sa bataljona su ve tri puta telefonski pitali za Cigana, ali ga ja nisam
dao prije, dok ga gospodin satnik sam ne izvoli vidjeti!
- Dobro ste uradili, Kohn! Vrlo dobro! Pokazat u ja njemu to to
znai bjeati od mene! Lija ciganska!
Poeo se kapetan radosno smijati, pa se Kohnu priinilo tako da bi sad
bilo najzgodnije da se izigra najtea karta. Sad jo kapetan osjea u
raljama Cigana Makeka, to mu ga je vjeto bacio u drijelo, pa se ne
e tako razbjesniti! I kao da mora progutati licu ricinusa (i tu nema
druge, ili ricinus ili smrt) skoio je Kohn s trambulina jedan
saltomortale.
- Gospodin satnik, pokorno javljam, zaletio se Kohn energino, a onda
pao u glasu za tri skale, gospodin satnik, kad je desetnik od dana,
desetnik Jurkovi, doveo marode natrag k satniji i kad ih je prebrojao,
bila su samo dvadeset i etvorica. Dva su manjkala!
- to-o-o?
- Dva su manjkala! I to: domobrani Skomrak Franjo i Fink Gjuro.
- Lopovi! Kako se usuuju izostati iz udjelbe? I nisu se jo vratili?
- Ne! Nisu! To su dva zagrebaka fakina!
- Tako! Lijepo! Zagrebaki fakini! I to vi tako mirno velite, kao da
novine itate? To nisu novine, Kohn! To je satnija! Kohn! Sto mu
bogova! Tu ljudi dezertiraju an mas! A moda e se ipak vratiti?
zapitao je Ratkovi kao da ne moe da povjeruje u to, da bi danas
netko mogao dezertirati. Kohn je neurastenino u ovaj posljednji tren

valjda milijun puta promijenio odluku bi li predao onaj papir satniku

ili ne? I odluio je da ga ne preda, kad mu je upravo demonski
izmakla apodiktina izjava da se ti fakini ne e vratiti. Sad je tek
osjetio Kohn to je rekao.
- A ta me se konano tie? To nije moja stvar, pa je otvorio svoju
satnijsku knjigu i iz nje izvadio jedan zguvani papir i predao ga
kapetanu. - Eto! To je donijela prije jednog sata neka curica i rekla da
joj je to dao jedan soldat na uglu!
Kapetan, napola obrijan, a na drugoj polovici jo nasapunan, omotan
servijetom, koju je domobran Tepe svezao u velika krilata bijela
uesa, mahnuo je Tepeu rukom da stane i problijedio kao popareni
bjelanjak.
Njemu je odmah bilo jasno o emu se radi: to je opet jedno
domobransko pismo!
(Bilo bi naelno krivo kad bi ovjek mislio da Zagorci ne filozofiraju
o svemu tome to se s njima po satnijama dogaa. Vide Zagorci da u
preganoj juhi nema ni oka masti, i da na jedan cijeli domobranski roj,
deset glava po prilici, pada jedna kocka kave. Ribe smrde, mesa nema.
A kako je to da mesa nema, kad se kolje svaki dan i ledvenice su
pune? I Zagorci kopaju satnijski vrt, a paradajz i karfiol jede oficirmenaa. Daske za kruh po sobama jesu, a kruha nema! A brijanica?
Kakva je to svinjarija, ta brijanica? Globe domobrane za gro i jo ga
pljuskaju jer nije obrijan, i tako mu obriju cijelu mazdu i jo krunu
povrh mazde iz roene kese.)

Sve su to tati i lopovi! Pa kad se ide van, na frontu, onda se na sve to

reagira na domobranski nain: kako ti meni, tako ja tebi. - "Ti si po
meni pluval i po blatu me gajnal i brijal me i za moju menau sebi
hie zidal, a ja bum tebi na glavu se naredil!" I jo ni jedna formacija
nije ostavila satnije matere da se poslije nisu otkrili tragovi jedne
geste. Satnija zablati i zasmradi kolske sobe na pasji nain. Sve
slamnjae ostavlja prljave od smrada, ili u posljednji as razree
vree, pa prospe slamu po sobama. Narie na zid gospodina satnika sa
cigarom - eludac kao niticu, a prsti i ruke sa pet dlaka, a da se vidi
da je to gospodin satnik, potpie satnija: ovo je osel Ratkovi. Ili
narie satnija bluzu sa tri zvijezde pa je popljuje, a po slici Njegova
Velianstva Cara i Kralja cijede se same hrakotine, pa se netko ba
pred satnijskom pisarnom as prije pomokrio i voda se cijedi niza
stube.
I to nije sve.
Sa fronte poslije dolaze pisma i karte s izmiljenim imenima, a tamo
ovako pie: "Tisinas muil, a ne nauil. I mi bogu falimo dasmotese
rei li. Tisi be dak ane satnik. Ostani gdje si ti baba ti prasec. Kralsi
nam nae groe ti brija prokleti. Tat!"
To neobino udno djeluje na gospodina satnika Ratkovia, i kad on
primi takvu jednu bojnu kartu, spljoti i se i pokunji pa pada u
misaone monologe pred pisarima:
- Eto! To je na narod! Daje za njega i srce i duu i zdravlje, govori
mu dan i no, a to je hvala! Ja sam im dao kuhinju obojadisati crveno-

bijelo-modro. Bio sam im otac i majka. Vrt sam im dao i brijanicu, a

eto oni tako! Canaille ! Najbolje je pseto po njuci! Udri! To je ono
pravo. - I tako je sada kapetan Ratkovi s izvjesnom tremom uzeo iz
Kohnove ruke taj Skomrakov papir, da doivi jedan novi atentat na
svoju ast. Pisalo je na papiru ovo: "Ti si svinja, a ne satnik. Mati ti je
bila svinja i svinja te je rodila. Kaj ti misli, da ja ne znam, da si ti
svoju kobilu kupil za erarski novac ti si tat i vret bi te trebalo. Kad te
vlovim na cesti plunem ti vlice tebi i onoj tvojoj flundri bogatakoj
Kajserici. Mrcina lena, strelil te bum kaj cucka, ti osel kaj misli da
sem tak bedast pak dase dam zatui od tebe. Raje krepam tu gde
jesam. Skomrak Franjo."
Posljednja reenica sa potpisom bila je ispisana po rubu papira uokolo
debelim i tekim pismenima.
Kapetanu se zalile oi krvlju, poeo je drhtati i tako je nenadano
skoio do prozora da je izgledalo da e se kroz zatvoreni prozor baciti
van.
Onda se vratio i stao nasred sobe i samo je duboko uzdahnuo: "Kao
psa, ustrijelio bih ga kao psa! Kao psa!"
utnja. Kohn se prepao i stoji kao drven, a brija se pripio uz ogledalo
i dri britvu u lijevoj ruci i gleda to e biti.
- To nisu ljudi! To su socijalisti!
I kao netko, tko je iao ulicom pa mu pao crijep na glavu, te se tek
sabire i gleda oko sebe, tako je i Ratkovi dolazio k sebi iz duboke i
neshvatljive omame.

- Kohn! Kohn! Jeste li telegrafirali? Na sve strane treba telegrafirati!

Odmah! Telegrafirati!
I ve je Ratkovi vidio kako brene svi telefoni i svi telegrafi cijele
kraljevine, silna mrea telegrafa, i kako e se ipak uloviti taj prokleti
Skomrak negdje u toj mrei.
- Kamo da telegrafiramo, gospodine satnie, pokorno molim?
- Kamo? Kamo? Oh, kako ste bedasti; Kohn! Telegrafirajte svim
andarskim postajama po cijeloj zemlji. Da ne pobjegne ta svinja! Da
ga ja dobijem u svoje ruke. Ja ga moram imati, lopova! Moram ga
imati! ivoga ili mrtvoga!
- Jeste li na policiju telefonirali?
- Nisam jo, gospodine satnie! Htio sam - pa...
- Opet ste neto htjeli! Uvijek neto hoete! Stojite na tako vanom
mjestu, a nemate inicijative. Uope, nitko se ni za to ne brine! Sve
moram ja sam! Jeste li barem tjeralicu raspisali?
- Nisam jo, gospodine satnie! Sve se dogodilo prije pola sata...
- Tako? Prije pola sata? I zato ne treba tjeralice! Onu piljivu blanketu
niste ispunili! Nosite se k vragu, Kohn! Da vas ne vidim! - Pa je
Ratkovi poeo da objema rukama gestikulira te je zagrabio dugim
koracima po bijanici, gore-dolje, i mae Skomrakovim papirom,
grozi se i kune. Kad je bijesan, samo madarski kune: "Az atya r
istennt, bds diszn! A szentsges atya r istennt! "
- No! to zijate, Kohn? to je? to jo ekate? Nosite se van, da vas
ne vidim! Mar!

Kohn bi nestao, ali ako ne javi sve do kraja, onda e dolje kod raporta
pred dvije stotine ljudi opet sve poeti iznova. "Sve treba da se
referira, to gospodin satnik hoe. Bolje je ovako u etiri oka."
- Gospodine satnie, pokorno javljam, jo bih imao da gospodinu
satniku javim neke stvari. etiri karabinke su ukrali! Policija je strau
uhapsila! Lampa je na zahodu razbita! - To je govorio Kohn na
uzmaku, uljajui se sve korak po korak natrake spram vrata. I da nije
ve drao za kvaku, bio bi ga kapetan zacijelo dohvatio nogom.
- Mar van! Mar van! jurnuo je Ratkovi na Kohna da ga pljusne,
posijee, udari, da neto uini, ali je Kohna nestalo u tren.
- Pa to je revolucija! Puke kradu, demoliraju zgradu, groze se! To je
revolucija! Topovima bi trebalo sve to potui! Topovima! Az atya r
istennt , diese Rebellenbande msste man erschiessen! Aufhngen!
Vernichten!

Satnijska pisarna bila je u prvom katu u uiteljskoj zbornici.

Prenatrpana prirodopisnim i fizikalnim ormarima, globusima i
zemljopisnim kartama, sve punjene sove, orlovi, polutke i kontinenti
Azija i Amerika, pa onaj veliki skelet u kutu, te bi ovjek mislio, kad
ne bi bilo satnijskih pisara, da je uao u kakav uenjaki kabinet.
Kad je kapetan Ratkovi uao u pisarnu, pisari se osovili kao svijee, i
jedan je sruio stolicu.

- Koja je opet to svinja sruila stolicu? Je li? Za vas je tala, a ne soba!

Samo u takvoj satniji, s takvim personalom mogue je da se tako to
dogodi! - I kapetan je bijesno mahao Skomrakovim papirom kao
bijelom zastavicom te nije ispustio toga pisma ni na as iz ruke, pa je
tako sjeo za stol i naslonio taj papir vertikalno na tintarnicu pred sebe.
Tintarnica je prikazivala bronanog honvda na zelenom mramoru, i
to je bio dar milostive Kaiser. To je ona ista milostiva koju je
Skomrak u tom pismu nazvao "bogatakom flundrom" Kajsericom.
Tog honvda dobio je Ratkovi od milostive gospoe Kaiserove na
Badnjak! Bio je honvd u paketu sa crvenom vrpcom i svjeom
jelovom granicom. "Onda se ampanjiziralo! Gdje je sad to? Onda se
na horizontu jo nije pojavila sablast od Fregattenleutnanta von
Kertschmareka! Onda je jo sve bila idila. I ova ivotinja odurna, ovaj
Skomrak, onda je jo bio ordonanc gospodina kapetana, pa je svaki
dan nosio kiticu Parminih ljubica sa pismom milostivoj gospoi
"flundri", koja mu sada nabija rogove sa Fregattenleutnantom von
Kertschmarekom."
"Kako se ovjek vara u ljudima! Dobar si, a oni te noem u lea!"
Kad se Ratkovi sjetio Skomraka, dolo mu je da pljune.
("On je iao s tim ovjekom etiri godine u puku kolu. U ovu istu
kolu tu u Cvjetnoj ulici, u kojoj je sad satnija na kvartiru. Pa kad se
onda sastao u ivotu s tim lopovom, uzeo ga je k sebi za slugu, da ga
potedi kadera. A on, mjesto da mu bude zahvalan, prijavio se bez
njegova znanja na bataljonskom raportu, da ne e biti ordonanc, jer da

ne e sluiti kao sluga. I tako je Ratkovi opet dobio pod nos na

bataljonu.")
- Pa dobro! Kad ne e biti sluga, a ti budi domobran!
- Pa je Ratkovi stegnuo malo tu nezahvalnu "rebelsku svinju". Za
prvi put pange , onda samica u pivnici, pa straa, pa opet samica s
postom, pa jedanput kesten, i tako je izmeu drugova, koji su se tu
neko u dvoritu puke kole u Cvjetnoj ulici "pekulali ", nastao
konflikt koji je eto urodio poznatim pismom. "Nije Ratkovi imao
sree sa svojim drugovima. Eto! Tu je taj Rai, na primjer! I njega je
htio strpati u raunarski teaj, spasiti ga, a taj je digao nos, kao da je
barem ministar. A to je? Nitko i nita! Protuha gladna! Kakve mu
samo skandale pravi!"
I tako u meditaciji nad crnom ljudskom nezahvalnou, najedanput je
Ratkovi povukao prstom po stolu kao luak, pa se onda sagnuo u
horizontalu nad polituru stola da vidi trag to ga je njegov prst uzorao
po praini.
- A tko je danas brisao prainu? Je li?
utnja.
- No! Tko je danas brisao prainu? Ordonanc! Ordonanc! skoili su
Kohn i desetnik Jagalec i satnijski narednik Videk, te svi viu u
jedan glas: "Ordo-na-a-nc!"
Uao je kostur, dva puta prostrijeljen, u posljednjem stadiju suice,
domobran, invalid, kadaver u kraljevskoj ugarskoj domobranskoj
slubi, uje , svinja i majmun Frajno.

- A? To si ti, svinja? Doi amo! No doi, doi! mignuo je gospodin

kapetan kaiprstom. - Je li? Pogledaj! Pogledaj, to je to? - Pa je
prihvatio kapetan ordonanca za uho i poeo da mu arafi uho sa dva
prsta, i prignuo je glavu ordonancu na stol tako da se njuka tog
skeleta klizala po polituri i zelenom suknu.
- Je li, je li, je li? piskue Ratkovi, a lice mu postaje sablasno prazna
grimasa. - Je li, je li? vue on skeletovu lubanju amo-tamo po stolu. Amo pogledaj, amo, je li to isto? to? Je li to isto?
Zakaljao je suiavi ordonanc domobran Frajno, a satnik ga gadljivo
odgurnuo, da je posrnuo sve do vrata i tamo bubnuo glasno o dasku. Mar, gade, da te nogom ne opalim! Mar! Dakle, naprijed, Kohn! Da
vidimo, to ima!
Pristupio je Kohn s omotom spisa i dri se vano kao pravi referent,
nad kojim lebdi sveti duh "vjene birokracije", pa je predloio prvi
spis pred kapetana da ga rijei ili da ga ne rijei.
- to je to, Kohn?
- Molba Marije Petanjek iz Kljueca Donjeg da bi joj mua Franju
domobrana hodne...
- Dalje, gurnuo je satnik molbu Marije Petanjek prstom.
- Devetero djece na dva jutra, gospodin satnik, pokorno molim, usudio
se Kohn.
- Gluposti! ta se to mene tie? To je la! To nije istina! Sve je to la!
ta lajete gluposti, Kohn, dalje. - Pa je gospodin satnik Ratkovi

pograbio spis ene domobrana Petanjka Franje i rasparao ga na dva,

pa na etiri dijela i bacio na pod.
- Samo mi pijete krv, Kohn. Dalje!
- Molba rudara Ptieka iz Gornje Rijeke zagorske da mu se predloi
na bataljon arak za reklamaciju...
- Dalje,
- Gospodine satnie, Ptiekova je molba potvrena rudarskim
satnitvom! On je rudar, pokorno molim,
- A to se mene tie piljivo rudarsko satnitvo? Je li ta svinja u
hodnoj?
- Nije, gospodine satnie, pokorno javljam - nije,
- Svejedno! Dalje! Ako nije, bit e! Dabome! Ja u ii sutra na frontu,
a gospodin rudar Ptiek e na dopust! Ni govora, dalje,
- Molba Francekovi Katice...
- Kohn! uit u vas! Zar se vi danas alite? Koji vam je avo?
Bedastiji ste od moje kobile! Ve bi se ona bila nauila da ne u ni da
ujem o molbama! to mi dajete te gluposti na stol? Neka piu na
rimskoga papu. A koji to avo smrdi? Tu neki avo smrdi, poeo je
kapetan da njuka po zraku.
Doista! Cijeli je satnijski personal ve otprije osjeao u zraku neki
truli zadah. Ali kako je personal nahlaen, neinteligentan, pa ne
vjeruje sam sebi, a pisarna se ionako slabo zrai, to taj vonj nije bio
satnijskom pisarskom personalu nita napadno.

- Smrdi, smrdi, uvijek smrdi, bog moj, slegli su ljudi ramenima, pa je

tako smrdjelo dalje. Ali sad, kad im je ef potvrdio slutnju, sad su svi
poeli njukati kao psi, iza ormara, po kutovima, po pljuvanicama, ali
se nije nalo nita naroito.
- Otvorite prozor! zapovjedio je kapetan i htio da otvori svoj pisai
stol, pa da zapali cigaretu i da razbije taj loi miris.
- Oho! to je to? sagnuo se gospodin satnik do kljuanice i okree
klju, a klju ne e da ide u kljuanicu.
"Klju je dobar! Neto je tvrdo u bravi! Tu je sve oguljeno oko
kljuanice."
Svi se sjatili oko stola. Brava je rasklimana i vide se tragovi nekog
tvrdog predmeta lijevo i desno na polituri.
- To je netko provalio u stol, govori Videk i gleda kakva je to stvar.
On je specijalist u tome. On je kraljevski tamniar u civilu kod
kraljevskog sudbenog stola. Zna on ta je to kad netko provali u
ladicu. Pa je udario Videk akom po ladici odozdo dva-tri puta i onda
je izvukao energino. Bilo je i to da se vidi!
Slap kiselkastog trulog vonja udario je u nos cijelom pisarskom
personalu i svi se trgli nad onim skandalom u ladici. Sve cigaretne
kutije i olovke i pera i papiri, sve je to bilo popljuvano i zasmraeno.
Drvena kaseta u kojoj je Ratkovi uvao isti dobitak brijanice, ta je
kaseta leala polomljena, otvorena i prazna. Sav je novac odnesen, sve
je popljuvano, a lopov se zasmradio ba u sredini ladice, da sve voda
tee i zaudara trulo.

- Pfuj, pljunuo je kapetan i sam u ladicu. - Pfuj! Nosite to van, tiho je

ponovio gospodin satnik, tako tiho kao dijete. I zamalo da nije
zaplakao. I tako je stajao i zurio pred sebe bez rijei. Dugo. Osjeao je
udarac, kako mu je pao ravno po glavi.
- Kohn! Zar vi niste noas ovdje spavali?
Kohn spava u pisarni navodno, a zapravo kod svoje puce. Sad je la
iskljuena.
- Nisam, gospodine satnie, pokorno javljam!
- A jeste li vi imali dozvolu da vani spavate? - Posljednje je tri rijei
zaurlao Ratkovi tako silno da su to uli i kuhari u kuhinji i babe kod
plota i prijavak na dvoritu, te su svi ljudi plaho naulili ui, kao to to
ini rogato blago kad daleko grmi.
- Kaj si ul, kak se dere ovaj norc boji? Ha?
- Kaj si ul, kak se dere? zatreperio je apat po satnijskim sobama i po
hodnicima od zahoda do strae.
- Nisam, gospodine satnie, prepao se Kohn.
- Niste! Naravna stvar da niste! Prekrili ste zabranu! Vi ste isto toliko
kriv kao ovaj lopov ovdje! Svi ste vi tati i hulje! Cijelu u satniju
objesiti ! A vas prvoga, Kohn, jeste li me razumjeli? Kohn! Mater vam
vau! ekajte! Dat u ja vama svima! Videk! Videk! Alarm! Alarm!
Odmah alarm! Cijela satnija odmah pod oruje! Alarm! Polubataljon,
alarm! Ja u vam dati, lopovi vi prokleti! Revolver! Gdje mi je
revolver, Kohn, Videk, moj revolver! Postrijeljat u vas kao pse!
Alarm! Alarm!

Odjeknuo je signal alarma po momadskim sobama.

Ima Haydnov alarm u sebi neto od one panike koja se raa u ovjeku
kad zvona biju na stranu i kad negdje gori, pa od usne do usne tee
ona udna rije "vatra" i pleu crvene pjege, a strah se javlja u
zagorskim duama pred ognjem, pred elementom, pred kozmikim
tajnama.
Palili su Zagorci po razredima cigare, lule i cigarete, i kefali cipele i
odijelo, te se digle guste i smrdljive magle, i neka duboka depresija
polegla je na sve one slamnjae i prljave parkete i kmetove to se
spremaju u smrt.
Ljudi govore mnogo i smiju se i pripovijedaju na silu i kefom drljaju
erarsko sukno i gumbe podivaju i sir grickaju, ali se osjea da im nije
ni do kefe ni do duhana ni do sira: timunga nema.
Moraju neto da rade, pa e sad zakolati uture i zaklokotati dar boji,
da se ne vidi kako to sve izgleda, kada doista tako izgleda kao da je
sprovod.
Jo se ne pjeva po razredima, ali je timung veseo i lica crvena, pa kad
se javio alarm iz hodnika, ispljunuo je tu jedan duhan to ga je vakao
punim ustima, tamo drugi stee hlanjak, i ganuo se narod tako te je
neka nezemaljska lupa potresla pukom kolom od pivnice do tavana.
Prte ljudi na sebe pune ruksake i veu se remenjem i manliherice
bacaju na vrat kao jaram, staje narod pod puku, alarm, alarm!
A gore u satnijskoj pisarni poludjelo je sve, kao da je granata udarila
usred zbornice.

- Kohn! Policiju! Pozovite policiju! Psi! Zato policija ima pse? Da se

nae, tko je! Kohn! Policiju! Videk, strau! Cijelu strau hou da
vidim! Jagalec, bataljonu telefonirajte! Telegram! Kohn! Boga vam
prevarantskog! Revolver! Zar jo nije stavljena ta marva? Mrcine!
Pisari! Videk! Kohn!
Tako vie Ratkovi, i stavila se straa, i javili mu da strae zapravo i
nema, jer da je straa uhapena na zapovijed gospodina porunika
Rajnera.
- ta? Taj je blesavi pek dao uhapsiti strau? A tko je taj majmun?
Dajte mi toga peka da ga sasijeem!
(Aktiva uope u naelu ignorira rezervu. Pa ako rezervni oficir i obue
sto puta uniformu, on ipak ostaje ono to je u civilu: fikal! Pisar!
inovnik! Ph! A pogotovo puki ustae koji su se javljali dobrovoljno
u vrijeme kad se pjevalo po gradu "marirala, marirala" - kao budnica
na posljednji sveti rat Cara Franje Josipa, ti nai pukoustaki
pseudooficiri, oni su objekt po kome se moe pljunuti, "jer to su, do
vraga, oni u civilu? Niti profesori nisu! Nego soboslikari, licitari, vrag
ih odnio gadni".)
- Ha! Rajner! Sto mu bogova! Je li? Tko je vama rekao da uhapsite
strau?
- Gospodin satnik, pokorno javljam, dao sam uhapsiti vodnika Kosa,
jer je tipao ene, a onda, kad su plakale, dao ih je istui!
- Tko je vama rekao da uhapsite strau, to vas pitam? Imate li vi
pojma kakvu ste glupost uinili?

- Gospodin satnik, dao sam uhapsiti vodnika Kosa jer je kundakom...

- to kundakom! Da je samo vas kundakom po glavi vaoj
pekovskoj...
- Gospodine satnie...
- Mir! Ni rijei...
- Ali civilno se redarstvo umijealo...
- A koji je to vrag, to vae civilno redarstvo? Vama to imponira, meni
ne! Vi ste danas jo civil! Kako to samo stojite pred svojim satnikom?
Zar vi ne znate to je bonton? Dajte vi stanite u pozor! Vi niste sad
veteranac na pukoj zabavi,
- Gospodine satnie, ja nisam veteranac, uvrijedio se Rajner. - Ja sam
se javio dobrovoljno i ja sam dekoriran - i ja sam kuevlasnik i
gradski zastupnik...
- Vi ste nitko i nita, jeste li me razumjeli? Bili ste nitko i nita i to
ete i ostati! Jeste li me razumjeli?
Zadrhtao je pekarski majstor i kuevlasnik Rajner, jer se to dogodilo
na hodniku, pred momadi, te se sve i nehotice prihvatio balaka svoje
sablje, a ta je gesta ispala kao izazovna, te je Ratkovi uskipio kao bik
na crvenu krpu.
- ta, vi se valjda hoete sa mnom duelirati? Ha-ha! Ja u se tu
duelirati s jednim piljivim pekom! Mar! Nosite se da vas ne
sasijeem tu na mjestu...

- Gospodin satnik, pokorno javljam da je straa pet momaka i jedan

potasnik, stavljena , javio je Kohn prilino drsko iza lea gospodina
kapetana, gdje su se stavili ostaci pohapene strae.
- A tako? Straa? Gdje je ta prokleta straa? najurio je Ratkovi u
jednom elanu na strau i ostavio Rajnera usred hodnika pofurenoga. A, to ste vi, banda? Jeste li vi tako straili satniju? to? Na!
Pogledajte, boga vam pospanog, udario je kapetan Ratkovi nogom u
onu famoznu ladicu, to je tu stajala prislonjena o zid. - Na! Turnite
svoje nosove u to! Tu tati i lopovi provaljuju u satnijsku pisarnu, a vi
dolje straite, svinje vi krmeljive! Cijelu ste no hrkali! ekajte! Dat
u ja vama! Kohn! Jeste li me razumjeli? Te svinje ostaju na strai jo
etrdeset i osam sati! Mrcine pospane, lopovi, etrdeset i osam sati,
dok ne krepaju...
- Gospodin satnik, pokorno javljam da je hodna satnija na dvoritu
stavljena, javio je gospodinu satniku gospodin narednik Videk
energino. Trgnuo se Ratkovi, ostavio strau pospanu i izmuenu od
prole noi i trkom se spustio dolje niza stube u dvorite. Satnija se
ukoila u magli, a snijeg pri u sve guim pahuljama. Djeca kolske
podvornikovice izmiljela iz pivnice i zirkaju u soldate, sva zamotana
arenim fantastinim krpama.
- Dajte! Potjerajte tu deriad! to se vraga pletu tu meu nogama,
izderao se Ratkovi na djecu, i ve je nekoliko oficira skoilo i poelo
da mlati djeurliju, to u strahu vriti i spasava se k mami u pivnicu.

- Pozor! Satnijo, desno glej! odjeknula je komanda, i zaruili okovani

kundaci.
- Gospodin satnik, pokorno javljam, dvjesta i tri momka, javio je
visokim glasom gospodin Leutnant Mayer, a sitna glava izgubila mu
se u oupanom lisijem krznu okovratnika. Kapetan Ratkovi bio je
tako uzrujan da su mu sve koljena podrhtavala, ali se ipak svladao i
nekako se vrhunaravno ukoio. To mrtvilo hladno jeste panjolska
habzburka dvorska etiketa, te je po carskom dvorskom ceremonijalu
ula i u kraljevski ugarski Slubovnik , i tako kapetan Ratkovi prima
vijest od zagorskih kmetova po panjolskom ceremonijalu u varijanti
kraljevskog ugarskog Slubovnika iz godine 1868. Nema tu nita!
Moe da je ovjek ne znam koliko bijesan i alostan, on treba da sve
ljudsko u sebi svlada i da postane bezlino bie kad prima prijavu.
Stoji Ratkovi ukoen pred satnijskom frontom, i tiina je, i snijeg
pri, tek bi Ratkovi htio da skupi svoj mozak i da se domisli zato
zapravo stoji tu tih dvjesta ljudi pod pukom i zato su trubili alarm?
To je bio samo jedan trenutak kad Ratkovi doista nije znao zato se
sve to dogodilo u posljednjih deset minuta. Jer od onog momenta kad
je narednik Videk gore u pisarni istrgao ladicu, pa sve dosad, to je bio
jedan gr, groznica nerava bez jedne jedine misli. Mehanika, kliej,
mrtva stvar, porozan mozak, blato.
"Ah! Da! Skomrakovo pismo! Provala, kraa, buna!"
I tako je stao pred satniju i poeo da govori o buni:
- Momci! Dogodio se u satniji sluaj bune!

Trgli se Zagorci. To ih je iznenadilo. "K vragu! Nije to mala stvar!

Buna." Od prvoga dana, otkako su soldati, uju uvijek o toj prokletoj
buni. Buna se kazni trikom, tanetom, lancima, kundacima, batinom,
buna je neka vrsta avola, koga se domobrani boje kao fratri
Belzebuba. Buna je rije koja ima maginu snagu.
- Jest, momci! Dogodio se sluaj bune! Dezertirala su jutros dva
domobrana, i jedan mi se zagrozio u pismu da e me ustrijeliti kao
psa...
- A, a, amorila je satnija, kao uzrujana.
- Jest! Zagrozio mi se da e me ubiti. A znate li vi ta eka tog
nesretnog lopova? trik ga eka! Jezik e mu se isplaziti do pupka! To
ga eka! Ali to jo nije sve! Noas je netko provalio u moj stol gore u
pisarni i ukrao sve novce i zasmradio stol na svinjski nain!
Potasnici! Ja apeliram na vae potenje i na va karakter da mi naete
toga lopova! Momci! I vaa je dunost, vi, koji ste zakletvu prisegli,
da odate tko je to bio, jer u vas bogami ustrijeliti svakog desetog!
Koliko je ono bilo, Kohn, u ladici?
- Dvjesta i pet kruna i esnaest filira, pokorno javljam, gospodin
satnik,
- Jeste li uli, momci? Dvjesta i pet kruna ste mi noas ukrali. I ako se
ne nae tko je, svi ste vi tati!
"Hej, sto mu fileka ", zaprepastila se satnijska desnica, "celi imetek!"
A oni cucilisti i jakobinci kompanijski, oni tati i kokoari sve se

smiju u sebi, te im je milo da je kapetana ba tako opatrnulo: "A kaj

mu je ko fkral? Svoje je nazaj zel..."
- Momci! ujte me! Bolje mu je, mater mu tatsku, da se sad sam javi
nego da ga ja ulovim, oderat u kou s njega!
Tajac. Satnija uti. Nitko se ne mie.
- Momci! Pozivam vas posljednji put da se ta svinja javi! Jer, bogami,
stradat e cijela satnija zbog jednoga! Za cijeloga transporta u vas po
vodu petoricu vezati, jeste li me uli? Bit e svezan kao pas u
vagonu. Odbit u vam mazdu za pedeset dana! Momci! Sutra ne ete
piti piva, nego u to smrdljivo pivo razliti, jeste li me uli? Vi znadete
tko je! Vi morate znati tko je noas izlazio na zahod.
Satnija se uzrujala. Jo i ne toliko zbog vezanja, koliko zbog mazde i
"pive". I tako je pola istraga od voda do voda kao pu: ki je vrag po
zahodu lupal, i koji je vrag pri eni spal?
Ustanovilo se da noas ba nije mnogo ljudi ilo na zahod, a i oni koji
su ili (bilo je to u treem vodu tri i u etvrtom dva), ti su se odmah i
vratili. Bili su vani najdulje dvije minute, pa nije vjerojatno da bi bili
krivi, i tako se nije nikako mogla da nae neka nit. Za Skomraka i
Finka, na koje je pala najvea sumnja da su oni to zapeatili satniki
stol, polovica prvoga voda tvrdila je da nisu spavali u vojarni nego da
su doli u kasarnu za budnice , a drugi su se opet kleli da to nije istina,
i tako se nije ni u toj stvari moglo doznati nita. Onda se netko sjetio
da je domobran Rai izbivao cijelu no. I on se vratio u kasarnu tek
kad su trubili budnicu.

- Rai! Rai! zavikao je Ratkovi osorno.

- Hoete li do avola trkom? Nemojte da vas posebno molim! Je li to
istina da vi niste spavali ove noi u vojarni?
- Nisam!
- A tko vam je dozvolio da izbivate?
- Nitko!
- A gdje ste bili? Kod kakve ste se to opet enetine povlaili?
Rai je pogledao Ratkovia bez rijei, a u kapetanu je sve jo jae
uzavrelo. "A to me jo gleda tim svojim bezobraznim zelenim okom?
On mene jo i fiksira! Tu se skie cijelu no i pokvario mi je mimohod
i jo tu die nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema!"
- to je? to me gledate? Govorite, gdje ste bili?
Rai gleda kapetana u oi. Ravno u oi. I uti.
- Tako? Vi prkosite?
I tu je sunula jedna prljava misao mozgom kapetana Ratkovia i on ju
je odmah sam porekao i odgurnuo kao nedostojnu.
"A zato ne, konano? Ovakav jedan sasvim obini "nitko"!" Pa se
tako sam ohrabrio, i da polomi Raiev pogled koji ga tako bode, da
polomi onaj pogled, on je udario grubo: - A to stojite tu tako, kao da
se vas to sve nita ne tie? Zar vi mislite da nije mogue da ste vi ba
onaj koga traimo? Dajte! Jagalec, Petek! Pretraite tog domobrana
dobro, da vidimo to je s njim!
Priskoili su Jagalec i Petek i bacili se na Raia kao dvije zvijeri.
Istrgao mu Petek tri gumba i jo ga oderao noktom na prsima, sve u

suludom bjesnilu. eprkaju prljave ruke po Raievom depu i po

hlaama i kabanici, pa strgli s njega onu zelenu vreu i bacili je u
blato i iskreu podstavu. Nita! Nigdje nita! U depu je bila svega
jedna kruna i dva groa, jedan zguvani rubac i mrtvaka cedulja.
Gleda tako Ratkovi u Raia, pa je povikao bolesno, osjetivi i sam
neto abnormalno u taj hip, ali se ve zaletio:
- I hlae mu skinite! Da vidimo! I hlae!
Strgali tako Raiu i hlae i gae, i stoji on pred satnijom u rubai,
polugol, u poderanom svom rublju, a snijeg pri i u gradu se javilo
podne.
Sjetio se Rai da stoji zapisano da su tako Sina ovjejeg skinuli do
gola pod Poglavnikom Poncijem Pilatom i da su ga popljuvali, i sve
mu je postalo smijeno. Nije mogao da se svlada i nasmijao se glasno.
- A tako, vi se jo smijete? oinuo ga svojim hladnim pogledom
gospodin kapetan, a tako? ekajte! Imat ete jo prilike za smijeh,
- Gospodin satnik, pokorno javljam da je prijavak stavljen, javio je
narednik Videk ohrabren time da ve zvoni podne, pa da je ve kasno.
- Dajte vi, Videk, rukovodite ovom istragom tu! Meni je svejedno!
Dogaa se u njihovom interesu! Vagoni e biti zakljuani, vezani e
biti svi kao psi! To im recite! Piva ne e dobiti, ni mazde! To im
recite, Videk! A vi, mar tamo na prijavak, izderao se na Raia koji
je navlaio na sebe sav mokar i prozebao svoje blatne erarske krpe.

- Tamo emo se razgovarati jo zbog onog skandala pred bataljonom!

Dat u ja ve vama prilike da se smijete! Ovakav majmun
nadriinteligentni!
Raport je danas bio duga glista; od kolskog zida pa sve do plota na
dnu dvorita. U ovakve vane dane, kad ljude dijeli od fronte samo
dvadeset i etiri sata, uvijek se mnogo toga nae to treba na
audijenciju. A tu se danas postavila ona dvadeset i etiri vindlera
marodera, te dok se gospodin kapetan probije danas od desnoga na
lijevo krilo, ve e se davno ohladiti menaa , i ve e opet trubiti
"zbor" u crkvu i na cijepljenje, te kumek ne e nikako imati ni minute
vremena da se porazgovori kroz plot sa svojom enom, to ga eka
tamo vani u blatu pod crvenim kiobranom. Prvi je bio na udaru
desetnik od dana, gospodin desetnik Jurkovi. Tresao se od straha, ali
je zato hrabro salutirao da su patrontae sve zazveale od udarca, te
uzrujanim fortissimom otpjevao svoj prijavni kliej.
- Pozdravi jo jednom, svinja lijena! Je li to pozdrav? Tako, a ti si,
veli, pregledao satniju, svinja lijena? Ha?
- Jesam, gospodin satnik, pokorno javljam...
- A kada si to pregledao, to, svinja lijena?
- Oko ponoi smo sve prostorije preli sa gospodinom kadetom,
gospodin satnik, pokorno javljam!
- I nita niste primijetili?
- Nita, gospodin satnik, pokorno javljam,

- A, tako, gade, nita niste nali? To je tebi nita to vi niste nali? I

lampe u zahodu razbite, je li, i to je nita? I etiri puke nestale, i to je
nita? I dva ti fakina pobjegnu pod nosom, i to je nita? To je
revolucija, a ne nita, sto ti bogova laljivih! Revolucija! Pa kako
samo grbavo stoji? Gledaj me u oi, to zuri u noge kao pas! Digni
tu svoju glavu! Govori! to je to sa Skomrakom bilo? Svinja lijena!
- Gospodin satnik, pokorno...
- Ku, ku, svinja! Kako si samo blatan kao svinja? Kad si se prao
posljednji put, svinja? Kakav to samo sos ima tu na kabanici? Kohn!
Dajte mi jednu kefu!
Nala se kefa za kefanje podova i digla se praina s kabanice
gospodina desetnika Jurkovia, upravo: oblai praine.
- Vidi kako si blatan, mare? No, da li vidi? - Tu je kapetan s
gaenjem povukao otrom i prostom kefom po licu desetnika, a ovaj
je skoio korak natrag od bola, trgnuo glavom, tako da mu je pala
kapa s glave.
- Hoe li stajati u pozoru, svinja lijena? Pa kakvu to samo dugu
frizuru nosi, kao bohem? Zna li to je to bohem? ta si ti, bohem?
Maler? Tat? A zato ima gore brijanicu, je li? - Pa je poeo
gospodin kapetan da nakovrava kosu desetnika nad uhom i da ga
tako skube do koe i da tu svinju ui pameti.
- Cvili, cvili, je li? Samo cvili! Zapamtit e ti, svinjo, kad si cvilio!
Da ne idemo sutra, svario bih ja tebi! Ali ja sam dobar, pa ne u!
Dosta e ti biti ova no! Videk! U pivnicu s njim! Smjesta! Neka zebe

dolje do jutra! Niti kapi vode, ni kruha, do jutra! Vi ste mi odgovorni,

Videk! Dat u ja tebi, gade! Mar!
- Gospodin satnik, pokorno javljam da preuzimam slubu "desetnika
od dana", javio se drugi kandidat "desetnika od dana" za korak desno,
pa se tu kapetan Ratkovi pourio i samo je premarkirao svu tu
piljivu slubu ("da je vrag nosi, jer je ve kasno, podne je prolo"), i
tako se zaustavio kod domobrana Trteka.
- Gospodin satnik, domobran Trtek Alojz pokorno javlja da mu je mati
umrla!
- Kohn! Vi ste indolentna marva! Jesam li vam rekao?
- Gospodin satnik, pokorno molim, ja sam ga otjerao, ali je tu plakao
da mu je majka na odru.
(Trtek je kombinirao vie s tim da se spasi od fronte nego da ide
materi na sprovod. Jer kad se vrati, pa makar i za dva dana, ve ne e
biti tu satnije, a do druge je jo daleko. "Do onda morti i rat stane...")
- Plakao je? Osel je po ledu tancal pak je plakal. A to ti ja mogu, ako
ti je mati mrtva? Mi nismo pogrebno drutvo! Vol ti zalupani! A to bi
plakao? Lae! On i sad tu lae!
- Gospon satnik, pokorno prosim, od opine su templ vudrli...
- Jest! templ! Vi prefrigani Zagorci, kao da ja ne znam to je templ!
templ kota dva purana! Zar ja, misli, nisam takav mudrija kao ti?
Na! Pa jo si i neobrijan! A tko se tamo na lijevom krilu mie? Koja je
to svinja?

To se maknuo domobran i Cigan Gjuro Makek koga je uhvatila

patrula militerpolicije . Svezali su mu lancima ruke unakrst, pa se
eljezo zasjeklo u ivo meso, te je Cigo pokuao da zubima popravi
lance, i to je bila ta fatalna raketa u lagum.
- Tko je to? jurnuo je Ratkovi na lijevo krilo kao jastreb. - A? To si
ti, Cigo moj dragi? A-a-a! Vidi, vidi! Ti, pa na prijavku! A ta radi
tvoja ergica, pa tvoja slobodica, tiice? A? Ha-ha! Pa to si se vratio
amo k nama? Tu i onako smrdi po soldaiji!
Iz nekog boleivog sarkazma prebacio se Ratkovi u bjesnilo
furiozno.
- Betija jedna crna! Ne samo da si bjegunac nego se jo i mie na
prijavku. A to da uradim s tobom? Da te ispljuskam? Ali! emu da
maem ruke? ekaj, ti crni! Videk! Videk! Molim vas...
Cigo je odmah znao to to znai kad se zove Videk. Imao je
temperaturu, cijelu su ga no tukli, a sada tu bos stoji na snijegu, pa su
mu ivci popustili, i on je poeo da kuka.
- Oj, gospon kapitanju, ljubim im nogice i zemljicu crnu! Oprosti mi,
oprosti, nikad vie - bum dobar - nikad vie, gospon kapitanju,
pokorniki pokornisimus prosimus...
- Videk! Videk! Mar, gade, da te ne udarim po gubici!
Poeo je Cigo da ljubi izme kapetanove, te se baca po blatu i kuka
glasno: - Ajoj, ajoj, gosponek kapitanju...

Doao je Videk iz pivnice, gdje je ba minutu prije toga na ugljen

bacio gospodina desetnika Jurkovia, te je zasukao svoju profosku
brinu i stao u pozor.
- Videk! Dajte objesite tog lopova da vidi to to znai baciti puku i
prodati erarsko dobro!
- A joj - a joj - a joj...
- Ustani, Cigo! pristupio je Videk krvniki k Ciganu, pa ga gleda
svojim malenim svinjskim oima, to su utonule u salu. - No! Ustani,
Cigo! Je si li uo! Zapovijed je, Cigo, sve tako bodri gospodin
narednik Videk Makeka i turka ga vrkom cipele u rebra. Ali Cigo ne
e ni da uje, nego se gri kao padaviav: - Ajoj, ajoj, ajoj! Gospon
kapitanju, pokornisime...
- Dajte ga pograbite! to se tu ali? Povikao je Ratkovi grubo, pa su
priskoila dva desetnika i osovila Makeka i dre ga da se ne bi opet
bacio na zemlju.
- Jeste li vidjeli, momci, tako se dogaa svakome tko prekri zakletvu!
to e se vraga ti aliti s dravom? Naa je drava tako silna i jaka da
te moe smrviti kao buhu, pa nikom ni petka! A ti e se s njom, ti
kmet uljivi! I zato je najbolje da se sam javi, ako si ti onaj koji je
gore noas u pisarni bio! Javi se! Jer jao tebi ako te ulovim!
Tako govori Ratkovi ljudima, a ljudi stoje nijemi u tunome mrtvilu i
gledaju kako su razvezali Cigana i postavili ga pod kesten, i sad e ga
dii da visi. Visiti, to je teko.1

Digli su bjegunca Cigana, domobrana Makeka, a on je poeo da

oajno, ciganski, nadljudski vie, a to je tako potreslo podvornikovicu
i njenu djeurliju u pivnici, da je nastalo luako tuljenje tu i tamo:
djeji pla u pivnici i cigansko naricanje pod kestenom.
- Skoite tamo do babe i recite joj da bude ku, jer e i ona na kesten i
ta njezina bagaa balava, uvrijedio se Ratkovi, te se uetao pred
prijavkom amo-tamo.
- Momci! ujte me! Naite mi onu svinju koja je haraila gore u
pisarni! Jer ako se jo danas ne nae, vezat u vas po vagonima kao
pse! Momci! Ja u vas jo danas po podne vjeati svakog desetog bez
razlike! Jo danas po podne - ako se ne nae.
Slua tako Rai Ratkovia i stoji na prijavku i misli: "Jest! On sada tu
ovako laje u vjetar. On se grozi! I on e to doista uiniti! Nema niega
to bi njega sprijeilo da on to ne uini! On e nas vezati za cijeloga
transporta kao pse, i ljudi e jaukati u onim vagonima na cijelom putu.
I poslije podne e tu visiti po kestenovima kao trupla. I to e on
komandirati, kapetan Ratkovi! Onaj isti Ratkovi koji je iza mene
slijedio u alfabetu u gimnaziji i koji se tu sa mnom u ovom istom
dvoritu puke kole u Cvjetnoj ulici igrao slijepog mia oko ovih
kestenova. Je li to on? Onaj Ratkovi kome sam ja aptao nepravilne
grke glagole i s kojim sam preao herbarij i kopao biline po
Zelengaju? Pa koji je avo u tom ovjeku? Glup je! Nita drugo!
Netko je glup, a netko nije glup, to je sve!"
Osjetio je gospodin satnik Ratkovi na sebi pogled domobrana Raia.

U taj je as Cigan na kestenu ba poeo da bljuje od muke i iz pivnice

je opet briznuo pla podvornikovice, histerian i nesnosan. A tu stoji
pred njim falanga raporta, musavi stupovi ljudskog mesa jedan do
drugoga, satnija pod pukom i snijeg.
"A moda je sve to glupo, to ja sada inim", pomislio je gospodin
satnik na trenutak. "Zato ja to inim? Ta valjda ipak ne u dati sebi
smraditi u stol? Tu mi se groze da e me ustrijeliti, piu mi otvorena
pisma, a ja u jo biti dobar? A to se ja tu opravdavam? Tko mi ta
moe? Radim to me volja! A to me fiksira taj Niemand tako
izazovno? On mene fiksira!"
- ta me gledate ovako? Je li? Zar mislite da ja ne vidim da vi mene
gledate? Je li? Ve ste me i tamo za vrijeme istrage fiksirali! Dajte se
vi pazite, jer bih vam ja mogao da pokaem koga ete vi fiksirati. No!
to je? to je? to me gledate? Gledajte ravno! Ravno gledajte, jeste li
uli? poao je Ratkovi iritirano spram Raia.
- Domobran Rai, gledajte ravno! Jeste li uli?
Ali Rai nije skinuo svog domobranskog pogleda s kapetanovih
oiju. On gleda pred sobom onoga Ratkovia koji je od njega
prepisivao latinsku i grku zadau, a taj kreten pred njim to ne pojmi.
- ta vi to gunate tu? Jesam li vas to pitao?
- Nita ja nisam gunao...
- Ku! Gledajte ravno pred sebe, a ne u mene! Da li me razumijete?
Stojte u pozoru i ku!
- Ne gledam ja nikoga, nije Rai mogao da se suzdri.

- A tako? Zar sam ja nitko? Ja sam nitko, je li, to hoete da kaete?

Tako anarhisti misle! Anarhist! Zar mislite da vas "Ja" ne mogu
objesiti kao i onoga tamo?
Rai je mirno slegnuo ramenima...
- Sluaj me, Ratkoviu! Ti si kreten! I da ti samo zna kako je meni
svejedno hoe li ti mene objesiti ili ne...
- ta-a? ta-a? navalio je Ratkovi na Raia i htio je da ga gurne
akom u prsa, ali ipak nije izveo svoje namjere. Svladavi se, on je
zastao u posljednji hip.
- Videk! Veite tog anarhista! Da vidi to to znai igrati se sa mnom!
Odmah! Videk! Brzo! Veite tu svinju!
I tako su pograbili Raia i svezali ga na drugi kesten, ije su grane
isto tako oguljene bile od tih eksperimenata, kao i grane kestena na
kome visi Cigo modar kao antracen-tinta.
Prepilila je Raia estoka bol, pa sav onaj umor od prole
probdjevene noi, napor od vjebe, onaj skandal sa ukom pred
bataljonskom portom i istraga od as prije, sve se to sada spustilo crno
i zgusnuto u jedan mah i on je odmah, poslije tree sekunde, klonuo.
- Onesvijestio se, gospodin satnik, pokorno javljam, javio se Videk
specijalistiki.
- Skinite ga! Dosta mu je! Nek se nosi gore! I onu svinju cigansku
skinite! Postrijeljati bi ih trebalo kao pse, a ne ovako samaritanski!

I tako su skinuli Raia, i dva ga kaplara odvela gore na slamnjau, a

on je teturao kao pijan i noge su mu samo klecale, kao da su mu kosti
polomljene. Nije simulirao. Bilo mu je dosta.
- Videk! Dajte ga zapiite da noas ostane na strai! Ne zaboravite!
- Razumijem, gospodine satnie, pokorno prosim!
I tako je gospodin kapetan nastavio proceduru na prijavku i u svojoj
ruti doao do domobrana asfaltara Grilca.
(Tamo pri plotu u crveni vuneni rubac zamotana, u poderanim
cipelama, sva prokisla na snijegu, tamo drhturi Grileva ena i eka da
se svri taj dugi prijavak i da joj Grilec dade komis koji je fasovao za
frontu. Oni ve dva dana nisu jeli kruha, jer na cedulju nije dosta a
"peneza nema za kruh ispod ruke" koji se po gradu verca za skup
novac. I tako stoji tu na raportu asfaltar Grilec koji ide sutra na frontu,
i eka svoga gospodara da ga pusti noas da prespava ovu no pod
onim njegovim crvenim gnjilim poplunom doma.)
- Gospodin satnik, pokorno javljam da molim izlaz do sutra ujutro.
Ratkovi je blagonaklono disponiran spram domobrana Grilca, jer mu
je Grilec asfaltirao cijelu kuhinju i jo je sam dao svoja tri hljeba
asfalta.
- No, to je, Grilec?
- Gospodin satnik, bi lepo molil izlaz do sutra ujutro!
- A, da, Grilec, ti si oenjen!
- Jesam, gospodin satnik, pokorno javljam!
- A gdje ti stanuje?

- Na Tratinskoj cesti, gospodin satnik!

- A koliko ti je ena stara?
- Trideset i devet godina, gospodin satnik, pokorno molim!
- Hm, hm! to da uradim s tobom, Grilec? U tvom je interesu da te ne
pustim! Jer sutra e onda biti krepan, a ja ne trebam krepanca sutra!
Sutra emo defilirati pred adlatusom , pa treba biti jak, a u ratu se
ratuje a ne spava sa enama!
- Gospodin satnik, pokorno molim, celi keden nis bil doma! A zutra
idem, pak Ih pokorno prosim ak more bit...
- No! Dobro je, Grilec! Ja u te pustiti! Ali mora biti pametan i dati
mi asnu rije da e biti pametan,
- Hou, gospodin satnik, pokorno prosim,
- Kohn! Dajte Grilcu do budnice !
- A to e ti, magare? stao je Ratkovi opet korak desno do drugog
domobrana.
- Gospodin satnik, pokorno, e, ne, ne, zbunio se kumek od treme i
oblio ga znoj, ne, ne, gospodin satnik, domobran Cafuk Mijo, pokorno
prosim izlazak do budnice!
- I tebi je valjda ena dola, to?
- Je, dola je, gospon satnik,
- A koliko je stara?
- Dvadeset i tri godine, pokorno javljam, gospodin satnik,
- Ne, ne e ii, nema ni govora,
- Gospodin satnik, ja ni dva meseca nis njom bil...

- Jest! Ja u vas ovdje po randevuima slati i sparivati vas, a vi ete

meni ovako? Ja nisam Stundenhotel ! Razme!
- Ja sem uvek dober bil...
- Ku! to ti? I ti izlazak? Ha-ha! Je li? Sada sam ja dobar, je li, sada
plazite preda mnom, gadovi podmukli, ali nek se samo minutu jednu
okrenem, ve ste svinje, hijene vi smrdljive! Ne dam! Nikome ne dam
izlaska! Jeste li me razumjeli? Nema noas bordela! Tko moli izlaz,
ruku uvis!
Digla se duga linija ruku, ravna, sve jedna ruka do druge, i sada stre
kao isprueni semafori, a ima ih bezbroj.
- Koliko ima tih svinja? Kohn!
- Dvadeset i sedam, gospodin satnik, pokorno javljam!
- Tako! Dvadeset i sedam! Oni misle da je satnija hotel valjda ili
pastuharna! Satnija nije kupleraj! Satnija nije pastuharna! Nikome
nita! Nema govora! Jeste li me razumjeli? A tko se ono mie, to?
Skoio je Ratkovi preko dvije-tri mlake, pa se zaustavio pred jednim
domobranom, koji se maknuo, te sad ne zna bi li spustio ruku kad
govori sa gospodinom satnikom ili bi je ostavio u zraku.
- Kako se zove, lopove?
- Domobran Kolarec Ivan! Ide mi voda v cipele, zato sam se maknul,
pokorno javljam, gospodin satnik, ostavio je Kolarec ruku u visu, jer i
on moli izlaz.

(Doista! Teren je u dvoritu kolskom bio valovit, i tamo, gdje je

stajao domobran Kolarec, ba se voda razlila iz kanala u gleanj
duboku jamu, i on je stajao u samoj vodi.)
- Pa to da uinim s tobom? Da te tu povaljam po toj vodi? Daj ga
pljusni ti! to eka? Valjda u se ja tu jo muiti da vas pljuskam?
No! to je? Domobran lijevo od Kolarca, daj pljusni tu svinju! Jesi li
uo?
to se moe? Zapovijed treba da se izvri, i tako je domobran od
Kolarca lijevo pljusnuo svog druga i to prilino jako. To je razveselilo
kuhare i oni se poeli glasno smijati kod kotlova pod krovom. Tamo je
toplo kod kotlova, a kuhari su siti, pa kako da se ne smiju cirkusu.
- A to ovi kuhari tu krekeu? Oni e se meni tu glasno smijati? A
zato oni nisu tu na prijavku zbog masti? Videk! Dajte vi svrstajte te
svinje kuharske tu! Samo jedan neka ostane kod kotla! Tu u jednu
vrstu! Veliki uanj, dva! Ostaju na dva! Pokazat u ja njima to znai
smijeh!
I tako je Videk svrstao kuhare i zapovjedio im veliki uanj jedan, pa
onda dva, i kuhari se najprije podigli na prste, a onda propali u zemlju
i tako ostali nategnutih koljena i savijenih nogu.
- No, to je? A to vi tu ekate?
Dvadeset i sedam zelenih semafora jo uvijek stoji ispruenih ruku i
eka sudbinu. Udarila je u njih panika. Ono kod Grilca oni su odmah
osjetili da e teko ii, jer kad je tako sa Grilcem, koji je dao svoj
asfalt, tri kotaa asfalta, a svaki po pet kruna i sedamdeset i pet filira,

kako e tek s njima, simulantima mladoenjama. Ali se ipak ponadali.

ene ih ekaju vani, pa ako ne bude izlazak do budnice , a ono barem
do devet sati! Ili do jedanaest, a onda se moe i izostati! I tako im
noge pustile korijenje, pa dre u visu ruke i ekaju.
- No! to je? Vas dvadeset i sedam tu! Pozor! Nazad front!
Ljudi se okrenuli za sto i osamdeset stupnjeva bez rijei.
- Pravac satnija, stupaj! Mar! - I tako se semafori rastepli po satniji, i
jo je uvijek po koji ostavio ruku u visu, pa ju je tek tamo spustio na
svome mjestu u svome vodu, kao udaren po glavi tunom i
tvrdoglavom stvarnou.
Zinula u prijavku golema rupa od dvadeset i sedam koraka, a tamo su
stajali marodi, na razmaku od dvadeset i sedam koraka.
Kad se javio prvi marod, Ratkovievim je licem zaliznulo crvenilo.
On se sjetio Skomraka i pisma i ladice, jer sve je to marodersko djelo,
i sve je to jedno drutvo! "Bagaa krastava! Kukavice podle!
Maroderi! Simulanti! Kuplerajci! Svinje!"
- Je li? Sad vam uniforma smrdi? Sad biste obukli onu pitalsku reklu?
Sad biste pili karbol? Ali kad ste doma na dopustu, onda se diite
uniformom, je li? Onda priije zvijezdu ako je i nema. Onda nosi
odlikovanje da te cure vide? A sad ti uniforma smrdi! Sada si
podvukao rep! Sad nije ponoka! - I bio bi kapetan Ratkovi zacijelo
ponovno pao u jaki afekt, pa bi bio moda i dao vjeati marode i
ispljuskao bi bio zacijelo i izbio dvojicu-trojicu, ali je u taj tren iz

prvoga kata dotrao ordonanc i javio da gospodina satnika zove

telefon.
- A tko zove?
- Jedna milostiva, pokorno javljam, gospodin satnik!
"Oh! To je Ketty! Koliko je sati? Pol jedan je prolo! Krucifiks! Ja
sam zakasnio na objed! Prokleta ta bagaa! Pol jedan i pet minuta." Pa
je kapetan Ratkovi ostavio istragu i raport i kuhare u "velikom unju
dva" i, zveei ostrugama, pourio se gore u prvi kat na telefon.

Objed kod milostive gospoe Ketty Kaiserove bio se otegnuo preko

etiri sata. Milostiva gospoa Ketty Kaiserova bila je dama iz
takozvanog otmjenog graanskog drutva (kakvim se kod nas
smatraju ve inovnika gospoda iznad osmog ina, to obino imaju
izgraene veze s uplivnim krugovima oko Kraljevske zemaljske
vlade). Njen mu, gospodin Milan Kaiser, bio je arhitekt, jedan od
onih slavnih naih arhitekata, koji su u posljednjem deceniju
posazidali one mnoge neukusne, strane kue po naem gradu,
obloene majolikom i skulpturama, koje se toliko sviaju svima. Sada
je gospodin Milan na fronti ve treu godinu i pie da mu je kao
tipinom rezervnom oficiru "dobro". Gradi mostove na Visli. A
gospoa Ketty, sterilna, samotna kao to je bila, postala je gospoom
kod Crvenog Kria, i tako je kapetan Ratkovi postao po redu njen
drugi ljubavnik u drugoj ratnoj sezoni.

Makart-Speisezimmer , Sang-und Klang -limunade i jedna marina od

poznatog naeg maestra marinista u neutralnom salonu, "Zabavna
biblioteka" i kavana Corso svake srijede i subote, to otprilike znai
gospoa Ketty Kaiser, koja bojadie kosu, usne, obrve, a da i ne
bojadie sve to, ne bi bila bez izvjesnog arma kojim odie konano
svaka mlada i okupana i u isti batist obuena ena, naroito
armantna u bijelom dresu koketne bolniarke.
Gospodin satnik Ratkovi nije dugo osvajao te tvrave, ali sad, u
posljednje vrijeme, izgleda da e na gospoinom bastionu zaleprati
bojni flag bojne lae "Seiner Majestt Schiff Erzherzog Ma ", to ga
nosi gospodin Fregattenleutnant Kertschmarek, armantan Flieger i
poznati vitez u krugovima ratnih udovica kavane Corso.
Cijeli je taj odnos izmeu gospodina satnika Ratkovia Jablanskog i
gospoe Ketty Kaiserove ve dulje vrijeme kao rasklimani zub
kojemu ne treba mnogo pa e biti vani. Jo je bilo nekoliko nerava i ti
su kao zaboljeli, ali se gospoa Ketty pokazala energinom i povukla
estoko, i tako je ilo lake nego to se mislilo.
To je bilo prole noi. Dramatska, teka no.
Lei Ratkovi i osjea toplu enu i osjea sjenu gospodina
Fregattenleutnanta Kertschmareka, koja e se lijepo zagrijati pod tom
utom svilom, dok on bude vani u Galiciji ui trijebio, pa mu je sve
postalo neugodno i suvie dramatski grubo.
"Nije to konano, ako se pravo uzme, sitnica. Lomi se tu sve i kida!"

"Pada plinska svjetlost sa ceste kroz rolete u prvokatnu sobu, i sjaju se

vaze porculanske (koje je gospodin Milan kupio u Fiumi sa japanske
lae), i dobro je tu! A vani, u jami, kad kia pada, tko moe da ba
znade da avo ne spava? Zaluta koja prokleta kozaka kugla..."
- Sve je to tako glupo ispalo da opet moram van! A mogao bih da
ostanem. Bolestan sam! Ketty moja, dosta mi je svega!
Lei gospoa Ketty i uti i ni rijei da bi rekla. "A samo da kae jednu
rije, sve bi se to moglo preudesiti jo u posljednjem asu. Mogao bi
se jo nai kakav pluni katar ili koje pokvareno crijevo ili ivci, ve
bi se javio lijepo marod, i idila bi potrajala. Ali nema inspiracije!"
- Konano, zato da se ovjek uri? Nema to smisla!
Ali gospoa Ketty uti. "Ona bi sada mogla da neto kae. Ona uti.
Ona misli: zbogom, dragi, zauvijek zbogom!"
- No, Ketty! Kako ti se svia ta moja ideja?
- Koja ideja?
- Pa da ostanem u Zagrebu! Da ne poem na frontu! Da se javim
marod. Bolestan sam konano,
- Pospana sam, milo moje! Pospana sam! Ve je kasno! A ne bi bilo
dobro da ostane do dana! Sve je to kompromitantno...
"Aha! To ona mene upozorava da je ve kasno!"
- Ako se vratim preko Bea, hoe li onda gore? Ketty! Mogli bismo u
Gastein. Ja ne u ostati dugo gore. Mjesec-dva...
(Lane je gospoa Ketty bila kod Ratkovia u Beu. Ono je bila
kulminacija toga romana, to zapravo i nije bio roman nego noveleta.)

- Ne znam. Kada bi to moglo biti? Kako da doem u Be?

- Pa tako oko Uskrsa, nadam se...
- Ja mislim na Uskrs u Lovranu...
- A tako? Na more? Ah, da, vidi, ja sam posve zaboravio! Ti voli
more - da, da...
- Kako to misli? "More"? Soll das eine Anspielung sein, Liebster ?
- Pa nikako! Nikako ja to ne mislim! Nikako! Voli more! I ja volim
more, boe moj! Lijepa je to stvar, "more"...
I tako je poeo umorno i dotueno Ratkovi da se oblai u polurasvjeti
zguvane tople spavaonice, u mirisima mlade ene, traei pod
posteljom svoje izme, svoje stvari, svoje misli, sebe uope.
"Likvidacija. Sve su knjige zakljuene i potpisane. Lovrana! Naravna
stvar! More! Carsko i kraljevsko more!"
"Taj prokleti Marineflieger ima svoju bazu u Fiumi! Da, da, marina!
Fiuma je najgluplji grad na svijetu."
"Eh, da, da! I tu se nita ne moe! Eto! Tu te jedna ena doslovce gura
iz tople postelje van u grabu, u jamu, na frontu, a ti sebi jo sokne
navlai i svitnjake vee i izme trai, a ona je pospana! Ona zijeva!
Ah, da-da!"
I tako je objed bio konvencionalan i glup. Bila je tu jedna kuzina
gospoe Ketty, supruga nekakvog doktora, i taj famozni
Fregattenleutnant Flieger, sav dekoriran germanskim (i turskim
tavie) odlijima. Jeli su gljive i meso, pili crno vino i fingirali
konverzaciju o narodu naem koji je strano zaputen, i o bataljonskim

intrigama koje se pletu po bataljonu, isto tako kao i po provincijalnim

teatrima, i tako se Ratkovi oprostio, a prijeko u drugoj sobi tukao je
veliki engleski zidni sat polovicu.
Ve se hvatao suton.
Dunuo je jugo koji se tukao cijelo poslijepodne sa sjeveroistokom, pa
je pritisnuo jug magle i oblake, i poela se cijediti topla februarska
kia. Pretproljetna, mlana, dosadna.
Kod satnije su u pisarni zapalili plinske svjetiljke i sve je izgledalo
alosno. Tamo je bila velika konfuzija. Brenao je telefon, isplaivao
se novac, fasovala se municija i dvopek i rum, i nitko nije znao gdje
mu je glava.
Predloio je desetnik Kohn gospodinu satniku zapovijed za sutranji
dan koja je bila duga skoro tri stranice, ali je Ratkovi bio potpuno
rezigniran i potpisao je bez rijei. Koliko se puta tu znao svaati s
Kohnom zbog satnijskih zapovijedi:
- Kohn! Vi niste svrili ni normalku! Vi ste analfabet, Kohn! Tu je
morala biti dvotoka! Mater vam kramarsku, kakve vi kvake meete!
Je li to a? To je e? Napiite do sutra na arak papira, koliko redaka
stane, jedan red e, drugi a! Da vas nauim pisati! Ni pisati ne znate! Vi
piete hebrejski!
Pokucao je netko na vratima energino.
Ula je u sobu postrance sagnuta mekana siva figura sa halbcilindrom
i crnim psom na uzici, pa je uperila ravno na gospodina kapetana.

- Gospodine kapetane, molim, ja sam Vlahovi! Od tajne policije,

molim! Bili su oko podne telefonirali k nama u jednoj vanoj stvari ja sam tako slobodan da se predstavim...
- A, vi ste detektiv! Da, da! - Sjetio se Ratkovi sada svega to se tu
dogodilo, ali je bio tako podavljen neim, tako duhom odsutan da to
nije ostavilo savreno nikakva dojma to se tu pojavio detektiv, te je
zapovjedio naredniku Videku neka odredi sve "svrsishodno", a njega
neka ne gnjave.
Zatrubili su "zbor" i satnija se skupila u dvoritu u polutmini, pa su
donijeli lampe da se bolje vidi.
Netko je dao oribati onu famoznu ladicu i tako Cezar, znameniti pas
kriminalne policije, nije mogao da omirie objekt na licu mjesta, pa je
njegov majstor gospodin detektiv Vlahovi odmah izrazio svoju
strunu sumnju glede rezultata pretrage.
Ali kad je ve Cezar doao, zato da ne trube satniji?
I tako su sili dolje i Cezar i gospodin detektiv i Videk i gospodin
satnik Ratkovi, pa je Videk poeo da tumai satniji tko je zapravo taj
Cezar, i kakvo je vie, cezarsko znaenje ove posjete!
- Taj rni pes je spametni pes! Spametnei od tvoje vulive zagorske
glave! Jeste me razmeli? On se vidi i se zna! Momci! On vas sad gleda
i z repom miga i ve je spetil onoga tata Kristuevog, koji je bil noas
gori v pisarni. Vre ga je spetil. Jeste me razmeli? Zato je bole i
potenee, momci, da se sam onaj javi, neg da ga ovaj rni vrag tu

zgrabi za iak! Jer znate onda, kaj vas eka! Onda to znate! Jeste me
razmeli?
- Visit e svinja cijelu no na kii! To mu ja velim na svoju potenu
rije, javio se gospodin satnik Ratkovi iz pozadine, te je ba netko
maknuo svjetiljkom i tako je jedan trak pao po njegovoj kabanici.
kropi tiha kia, a satnija u pozoru uti, i nitko se ne mie.
Pustio je detektiv Cezara, a Cezar se zaletio na satniju. Cijeli je prvi
red ponjukao uredno, prvu i drugu vrstu po istoj metodi, kako to ine
i visoki oficiri kod smotre. Onda je Cezar zalajao i presjekao drugi
vod po sredini, i izgubila se negdje crna bestija i njuka glasno i kie
oko bakanda satnijskih. Optrao je tako Cezar cijelu satniju pa
zalajao na elu; zabio u zemlju sve etiri noge, iskesio zube i nekamo
hoe da skoi kao lovaki pas kad je na dobrome tragu.
Ve je detektiv htio da fijukne, kad je Cezar opet bijesno zalajao, te je
onako bijesno lajui zaskoio samoga gospodina kapetana.
- Mar, mar, vie gospodin satnik Ratkovi, ali Cezar ne e da se
odbije. Osjea Ratkovi mokroga psa, vidi one otre i iljaste derae, i
spopao ga crni jezoviti bijes, navrla mu krv u glavu i uzrujao se silno.
Pred licem itave satnije zaskoio ga policajni pas, i laje na njega crni
avo, kao da je on tat.
"Ba on sam! On, koji uvijek ostavlja po tri krune tringelda kelnerima
i koji je svojim novcem stvorio brijanicu, njega je zaskoio pas, i to
pred itavom satnijom, i to ba njega."

Osjetio je gospodin satnik Ratkovi na sebi etiri stotine plamteih

zagorskih oiju, a iz svakoga se oka iz one male domobranske rupice
smije po jedna dua da je tat otkriven.
"Ha-ha! Ti si tat! Ti si tat! Ti si nas opkral za ono brijanje i sad ima
svoje!"
Manijakalni strah pred mranom neizbrisivom prljavtinom prelio se
preko cijeloga Ratkovia, i ma da mu je sve izgledalo glupo i ma da je
htio da to apodiktiki odbije od sebe, ipak je alac bio tu, u njemu, u
mesu, u mozgu, u srcu.
"Eto! Kohn ga gleda sumnjiavo! I sam detektiv se izobliio! I Videk i
Petek i Jagalec i svi ga udno promatraju!"
Sve je to bilo tren. Otrgli su, naravna stvar, Cezara, i detektiv ga
opalio remenom (mrcinu bezobraznu), da je pseto zacviljelo, a
Ratkovi ga je oepio nogom estoko. Detektiv je tamo neto mljeo o
kriminalnim sluajevima i mahao svojim halbcilindrom, i sve je
izgledalo tako neugodno, razbijeno, kompromitirano, izgubljeno.
- alim, gospodine kapetane! Duboko alim! Da ste me citirali odmah
ujutro! alim jo jedanput! Klanjam se! - Tako mae detektiv svojim
halbcilindrom, i ovaj ogavni Kohn tu stoji, i lampe se pue, i kia
pada. "A sada jo kui! Pa cijela oprema!"
"Rublje! Kamae! lape! Konjak! Pa onda na bataljon na veeru! Oh!
I na cijepljenju nisam bio! Kako je to sve gadno!"
Pljunuo je gospodin satnik Ratkovi i zaputio se bez rijei na kiu, u
sumrak. Nestao je tiho kao sjena.

Domobran Rai, onaj koga je gospodin pukovnik Wallenstein

ispljuskao pred bataljonskom portom i koga su kao tata svukli pred
cijelom satnijom, pa ga onda objesili na kesten, leao je gore u sobi u
prvom katu na slamnjai. Ruke su mu odrvenjele, i pekli ga zarezi od
page, i pozlilo mu, pa se tako muio jedno vrijeme, a onda je
nastupio strau.
Rai je bio jedan od onih naih intelektualaca koji su mnogo toga
htjeli, a nisu nikada i nigdje pravo pustili korijenje; pa kad je doao
ovaj veliki potop, digao ih je kao gnjilo smee, to se staloilo po
naim kanalima, i povaljao to sve sa sobom. Da se sve to nije dogodilo
tako abnormalno, moda bi i Rai bio nekud izrastao i neto postao.
Ali tako se povlaio po redakcijama, grizao se s jednom enom duge
godine, pa onaj njezin najderaj , ono dijete to ga tako vue u dubljine
(i ni sam ne zna zato bi ga vuklo, ali tako mu se ini), sve to
svakidanje, dosadno i prazno, sve je to bila smrdljiva atmosfera koja
se konano zgusnula u to da su Raia uzeli u vojsku i tako je postao
domobran i sve mu je to izgledalo kao neka vrsta izlaza.
Dogodilo se tako da je pao ba u Ratkovievu satniju.
Sa Ratkoviem je iao u puku kolu i u gimnaziju. Bili su drugovi iz
jedne donjogradske ulice i igrali se zajedno: razbijali prakama okna i
krali okoladu po duanima, a onda je Ratkovi izrastao u kadeta koji
je u paradi hodao po pivanama i kavanama, dok su Raia ba u ono
vrijeme nekako bacili iz gimnazije, i on je pao u nekakvu politiku

aferu oko atentata i povlaio se po zatvorima, i Ratkovi je uo za

Raia da se negdje skita po Evropi i da je propao. To se Ratkovievoj
mami Gabrijeli Jablanskoj, udovici kraljevskog kotarskog suca, tuila
Raieva majka, ena financijskog akcesista. Uglavnom: Ratkovi
Jablanska imala je tri sobe i glasovir i kredencu, a Raievi se stisli u
jednoj jedinoj sobi, i svakog prvog su kucali neki crni ljudi na
njihovim vratima. Dugovi. Ovrha. Neprilike. Bolesti. Sin propalica.
alost. A povrh toga svega, taj propali sin, na koga su bile stavljene
sve karte, pa je sve propalo i izgubljeno, i nije ostalo nita nego crkva
i suze, svibanjske pobonosti, bijela kava i suze.
Za balkanskih ratova, ba za vrijeme pobjeda makedonskih, vratio se
Rai bolestan i poderan iz Evrope, i bile su u familiji velike krize kad
se i Ratkovi naao u gradu; doao je na dopust iz jedne madarske
provincijalne garnizone, pa je posjetio svoga prijatelja iz djetinjstva
Raia da ga vidi i da se porazgovori s njim, sa starim svojim drugom
iz cvjetnoulike puke kole.
U pozadini dakle crvena makedonska, kao toboe panslavenska
bengalska rasvjeta, a tu crna polomljena mati, jedan elegantni
kraljevski madarski oficir u paradi i jedan bijedni, bolesni poderani
deko koji je anemian i izgladnio i koji je bio u enevi uhapen dva
tjedna jer se skitao bez putnice, i u Milanu je bio opet uhapen tri
tjedna jer su ga pitali za dokumente, a on ih nije imao. I konano se
nekako izvukao da ga preko Trsta eskortiraju doma. I to je bila
Evropa! A on deklamira o Balkanu...

- Vidi li Juricu? Gospodin Jurica (naime gospodin Oberleutnant Juraj

Ratkovi) je svoj gospodin! Gledaj ga kako imponira, kako je fe! A
daj pogledaj sebe, drago dijete! ta si ti? Tko si ti? Dajte vi, gospodin
Jurica, djelujte na njega da doe k pameti! Jer ja ne znam! Ja u
isplakati svoje oi! Ja u skoiti s drugoga kata! Taj moj deko je
abnormalan!
Potresen tom scenom gospodin je Oberleutnant Jurica pokuao da
djeluje na tu jadnu protuhu koja po cijele noi negdje po umama
hoda, a po danu hoe da spava u toj jedinoj sobi i kune mater kad
ujutro pometa, i tiranizira cijelu kuu. "A to on kani? to on jest? to
e biti od njega? to je svrio? Od ega ivi?"
I tako rije po rije, dolo je do konflikta koji se svrio tako da je ta
jadna blijeda protuha udarila mater stolcem po glavi, a gospodina
Oberleutnanta Juricu ("idiota prokletog") bacila na cestu. Odonda nisu
Rai ni Ratkovi vie nikad progovorili ni rijei dok nije doao rat, i
jednoga dana je bogme domobran Rai domarirao u cvjetnouliku
puku kolu kao regrut, pod komandu mladoga "fe" kapetana
gospodina Ratkovi Jablanskoga, legendarnog junaka, odlikovanog
ratnim odlijima, stratega i majstora.
Ratkovi je savreno ignorirao Raia, jer je znao za njega da je
"nacionalistiki novinar" koji je ("pfuj! prljavtine li beskarakterne")
za beogradske pare pisao kojekakve ludorije! "Ali sad, kad Beograda
nema, sad ute te pasje gubice! Sad hodaju kao skorpioni zgaeni!
Bagaa odurna!" Meutim to nije bilo tono jer Rai nije bio

nacionalist nikakav u tome smislu. Ipak, s obzirom na njegovu

nesretnu mater (koja je dola moliti za protekciju gospou Jablansku,
a da za to Rai naravno nije znao), s obzirom na tu nesretnu enu
poduzeo je Ratkovi neke korake, te je tako Rai imao biti
premjeten kao kolovani novinar k bataljonu, gdje se pisala slavna
kronika bataljona po inicijativi Wallensteinovoj. (To je pukovnik
Wallenstein zamislio neku vrstu epskog ditiramba, crveno uvezanog, u
kome e se pjevati o junatvu i o slavi pukovnije, pa e se to prodavati
u korist Crvenog kria.)
Onda je Rai na hodniku pristupio Ratkoviu i bez pozdrava, bez
iega, rekao mu neka on tu ne proteira nikoga, a njega pak najmanje.
- Ti si glupan! Jesi li me razumio? Glu-pan! I ne uplei se u moje
stvari jer to nema smisla! Nije te za to nitko molio! Ja hou na frontu!
I to s prvom formacijom po mogunosti.
Ratkovia je taj Raiev istup tako frapirao da se jo ni cijelu minutu
poslije nije snaao. "ta? Ovakav Nitko, pa ga je tu ispsovao kao
slunika, a on mu je htio dobro? I jo je otiao bez pozdrava! Okrenuo
mu lea! Luak! Dakle, to doista prelazi sve granice!"
I odonda nije Ratkovi htio da dopusti Raiu da spava u gradu, nego
je uvijek poderao njegovu cedulju. A to se dogaalo? Rai je spavao
u gradu bez cedulje i nije kapetana nikad pozdravljao. I opet je Kohn
javio gospodinu satniku ujutro da je domobran Rai izbivao vani
cijelu ovu no do budnice bez dozvole, a Ratkovi je sve krgutao
zubima i nije znao to da uini tom lopovu? Da ga vee, da ga baci u

samicu, da ga tui? Bio je sam vezan ("ipak, to e rei stara nevina

gospoa mati jadnica i majka ove lude, pa i njegova majka?"), i peklo
ga je to kao otvorena rana, i muio se s tim, a Rai je svejedno
spavao vani na udo cijeloga satnijskog personala i itave satnije. I
tako je njihov odnos cijelo vrijeme bio nabijen i neobino tajanstveno
zapleten, pa odatle to da je danas sve u Ratkoviu prevrilo i da je
ispao iz forme i pokazao ipak da je u njegovoj ruci vlast.
Kad su oko njega tukli ljude, Rai je uvijek zadrhtao. Odjekuju
uke, a lica se domobranska krevelje, i gibaju se donje eljusti kao u
preivaa, i ljudi stoje kao votani kipovi. "Zato tue ovjek ovjeka?
Zato ovi ne udaraju natrag? Oh, kad bi barem jedan jedini udario
natrag!"
Stoji tako Rai u disciplini i cijelo se vrijeme boji uke kao
neshvatljivo neizrecivog uasa. A danas, kad se na njega oborila
uka, on je ostao miran. "On je bio iukan: ne na rajonu, gdje te ne
vidi nitko (jer to je to soldateski uka), nego ba ne sredini ulice
pred babama i djeurlijom i tramvajem. Pred cijelom ulicom! Pa nita!
Poao je dalje u satniji i promatrao kue po cesti, na sjever okrenute,
pa se od vjetra i pljuskavice ogulio mort i proviruju gole crvene cigle.
Mirno je gledao sve te stvari i sluao bubanj i ono ritmiko talasanje
hrptenica u satniji, i jo je drao topot, kao i svi ostali domobrani
lijevo i desno u koloni."
"A ne samo da ga je pljusnuo. Nego ga je jo oborio u blato i udario
nogom. A to je mogao? Da je skinuo puku i raskolio pukovniku

glavu, bili bi ga ustrijelili! A konano, ako se tono uzme, to i nije bila

prva uka to je pala danas po njegovom licu. Zar ga otac njegov
pokojni nije tukao? Otac ga je tukao istim pletenim korbaem to je
ostao iza mrtvoga psa. I mati ga je pljuskala! I uitelj i kateheta u
Cvjetnoj ulici, i oni! Koliko puta! I deki, fakini ulice, koliko je samo
od njih dobio batina? A zar ga razrednik u gimnaziji nije pljuskao? A
ono poslije, u takozvanom ivotu! I ene i redakcije i ideje i prijatelji,
oh, Gospode, Gospode, koliko je tu bilo pljusaka? Koliko ponienja!
Sramote! Mizerije! Dugova. Ponienja."
"I konano, to je to uka? Simbolina jedna ivotnost i sve se to ve
milijardu puta dogodilo i opet e se dogoditi da e netko pljusnuti a
netko biti ispljuskan. Sve je to ve milijardu puta zapisano od
biblijskih do domobranskih dana, i opet e se zapisati! Pa neka se
samo i dogaa kao to je zapisano. A zapisano je da e ga popljuvati i
ispljuskati i osramotiti i poniziti i svui do gola i pribiti na kri."
Pa kad su Raia svukli do gola pred satnijom i pretraili ga kao tata,
on se sjetio da je to zapisano da e ga svui do gola kao tata! I upravo
nekom fatalnom viom logikom on je osjeao da to jo nije finale, pa
kad ga je Videk povukao gore na kesten, i paga se otro sve dublje
zarezivala u njegovo meso i poela da ga para u dlanovima i
podlaktici, kao da mu tko meso ree otrim noem, on je osjetio neku
bolesnu paniku kao da mu tee krv i da su mu dlanovi probijeni, i
onesvijestio se s nekim udnim smijekom, to ga je Ratkovi
kvalificirao kao ironiju izazovnu, a nije bila ironija nikakva nego

boleiv smijeak raspetoga ovjeka. Smijeak nad glupou jedne

simbolike bez smisla.
Kasna je no, i Rai sapet patrontaama i manlihericom stoji na
strai pognute glave i bije se sa snom i umorom. Zamijenio je jednog
domobrana to je jutros kopao nos, pa je zato bio kanjen da straari
cijelu no, i tako je stajao taj domobran za kaznu, a sad stoji i Rai za
svoju kaznu.
"to je to bojni zov?"
Spavao bi Rai jer je umoran, ali mu kopa po glavi to vragometno
pitanje to je to bojni zov? Svaki domobran koji na strai stoji mora da
znade to je to bojni zov, jer to nije mala stvar! Domobran na strai je
brava koja se otvara kljuem, a kako e se otvoriti, na koji klju, kad
je zaboravio? "Budapest, bajonet, Bayern! Neto na Be je bilo! Samo
to? "Bojni zov": budala!"
"Ponovio je glupo za komandantom kao gramofonska ploa? Papiga!
A sada ne zna! A ako sada doe inspekcioni oficir, gospodin
"vojarnonadzorni" natporunik Holzer, izlupat e ga jer Holzer rado
mrcvari momad. Rastrgala mu granata lijevu ruku, pa mu odrezali tri
prsta. Tako je podivljao i nije vie ovjek!"
"Sad svejedno! Bilo to bilo! Preivjet u valjda jo i taj "bojni zov"!"
Poeo je da oko njega cvate crni mak sna, pa je Rai stisnuo zube, i
da se oslobodi onoga masnog i tekog zapaha, to kao opijum vonja, a
pui se u mozgu, proetao se do plota, te se zagledao u crnu i praznu
ulicu.

"To je crna ulica! Nekamo puca u tamu! Kroz tu sam ja ulicu doao i
opet u izai! Bio sam dijete i mislio sam da u nekamo doi, a kamo
sam to doao? U kasarnu! U kasarnu...! Od puke kole u Cvjetnoj
ulici postala je kasarna..."
"Pa da! To je ona puka kola u Cvjetnoj ulici! I to su oni kestenovi, i
to je onaj vrt! Onaj isti vrt u kome su na Petrovo i Pavlovo bili
postavljeni stolovi, prebaeni zelenim suknom, s nizovima crveno i
zlatno ukorienih knjiga za odlikae! Oh, Petrovo i Pavlovo, i sada e
poeti ferije! Cijele jedne ferije! - I Rai je odlika, i srce mu bije od
veselja pred ferijama!"
"A gdje su te ferije proklete? to se dogodilo s tim odlikaem u
bijelom novom odijelu? Objesili su ga tu na kesten i popljuvali ga!"
I tako je steglo Raia u grlu kao da ga je netko sapeo kotunjavom
rukom.
"A to u, vraga, da tu uzdiem nad samim sobom? Nisam valjda
baba! Glupo je sve to!"
Pa je energino zakoraao pod kestenovima uz plot, amo-tamo. Ali ga
je neto vuklo da gleda u tu svoju kolu. "Taj veliki portal i ona crna
plastina slova nad njim: Djeaci. Tamo, prizemno lijevo, onih pet
prozora, ono je njegov razred. Visi Kraljevina na zidu i jo neke druge
mape, i tamo je crno raunalo i ormar u kutu i ploa za geometriju i
lavor i krst, sve to tamo stoji. U treoj klupi u sredini lijevo, tamo je
njegovo mjesto. A pred njime sjedi Ratkovi, plavokosi djearac. A
gdje je stari uitelj s debelim zlatnim lancem i sivim suncobranom,

malo astmatian sijedi gospodin? On lei horizontalno dva metra pod

travom i dri drveni krst u rukama, i moda je jo samo malo ostalo od
salonroka i kravate, a drugo je sve zemlja. A gdje je cijeli onaj razred?
Galovi je mrtav takoer! Mali Galovi! Koreni je poludio u
Stenjevcu. Puntek je pao na fronti, raznijela ga granata, pa je samo
jedan pigl ostao iza Punteka. I Kamenar je mrtav, a Francetiev
Pavle je advokat, doktor, veliki gospon, ima svoju koiju. Glupan.
Bavi se politikom. Vrti se oko Sabora. A gdje su oni drugi? Nestali su,
pomrli, izgubili se, pa sve kad bi htio da se sjeti cijeloga razreda, ne bi
mogao. Sivo je sve u mozgu. Jo se sjea jasno Skomraka! Franjo
Skomrak u onoj crnoj ubari od Dobrotvora, a tata mu je pek, helfer
kod Bratanca, da, da, tamo je Rai nosio kruh, pa u onoj crvenobijeloj maji tata Skomrakov baca hljebove u usijanu krunicu. Franjo
Skomrak! On je pobjegao! I pisao je Ratkoviu nekakvo pismo, rekao
je ordonanc. Da! On je bio Ratkoviev sluga i pripovijedao je Raiu
da je Ratkovi strana svinja i da ga sekira cijele dane, i da on to ne e
dugo izdrati! Javit e se radije na frontu! I jo mu je pripovijedao o
nekakvom novcu erarskom koji da je Ratkovi pronevjerio, ukrao, ta
li? Rai, Ratkovi, Skomrak, tako su slijedili, tim redom! A to je to
danas? Glupost! emu te lamentacije? To je ivot! To je provincijalno
naricanje nad brodolomom!"
I htio je Rai da se proee i da tako razbije svoje fantazije, ali nije
mogao. Stao je kod drugog portala za "Djevojice" i tamo se naslonio
o zid od umora.

"Djevojice! Tu, gdje su ulazile djevojice, tu je kapija simboliki

zakljuana. to bi djevojice u kasarni?"
A za stubama portalnim, izmeu onih staklenih vrata u mezzaninu i
samog ulaza, tu na stubama za djevojice spavaju trubai, pa se dobro
uje kroz kljuanicu kako hru.
Prislonio je tako uho Rai o kljuanicu i slua trubae kako hru i
razmilja o djevojicama to su nekad ulazile na ovaj portal. "One su u
bjelini pjevale na Tijelovo, i djeaci su svi bili zaljubljeni u te
djevojice. A ta je sad? Gdje su te djevojice sad? Nabrekle im sise
vise kao svim enkama, poudavale se, zatrudnjele, poumirale, pa se
pate, kuhaju, djecu tuku i deru se po posteljama s umornim ljudima.
Kelnerice, velje tuberkulozne ili kao Marta Heflerova, koju Rai jo
i danas pozna i koja je postala doktorica, pa danas u pitalu ispire
bolesne ene i bije se za ensko pravo glasa i hoe da postane "svoj
ovjek". Govori fraze kao papiga. A puka kola u Cvjetnoj ulici stoji
kao razorena konica, i po njoj puu domobrani, crni bolesni ohari.
Tko bi bio rekao da e Jurica Ratkovi, onaj utljivi pasivni deko koji
nikako nije znao raunati sa esnicima , da e on, ba on, udariti
izmom o tu kolu, razvaliti je i od kolskih ploa sabiti brijanicu? A,
eto, tako se dogodilo, sve se tako dogodilo. Satnija spava, i ivot tee
dalje. A onda e se satnija probuditi, opremiti se i poi na defile pred
adlatusa , pa na frontu, a regruti e po dvoritu lupati o zemlju: jedan,
dva! I kuhari e fasovati mast i meso i baul i krompir, padat e opet

snijeg, i ene e nositi napoj satnijski, i ivot e dalje tei kao da se

nita dogodilo nije. To se zove normalan ritam stvari."

"A dogodit e se zapravo grozna stvar! Satnija e sutra poi na frontu!

Sluat e ljudi veliki bubanj to ga vue poni, i inele i klarinete i frule
i male bubnjie, i to e sluati ljudi, da "jo ni jeden Zagorec nije
prodal vina" - a nitko ne e ni pomisliti da je to sad jedna neizrecivo
grozna stvar, da idu u smrt, a zato? Za nekakve faraonske mumije. Za
beke grofove. Za banke. Za advokate."
"ta bi ljudi po ulicama da im netko objasni to je zapravo to i to se
dogaa to i to zapravo znai ovaj rat i kakav mu je dublji smisao?
Poeli bi mahati rukama, glasno plakati i kukati i bacili bi se sutra na
satniju i ne bi je pustili u kriminal!"
"A tako, sada nita! Grad mirno spava, i ovih dvije stotine
domobranskih osuenika mirno spava, kao da je sve normalno i kao
da se ne sprema nita! A dogodit e se velika nesrea! Matematski je
jasno da e se dogoditi katastrofa! Pa ipak! Nita! Trebalo bi grad
uzbuniti. Trebalo bi ljude alarmirati! Zato i jesu strae! Straa koja
bdije, ona bi trebala da alarmira cijeli grad! Da se ljudima kae, da se
ljudima objasni, da se itav grad alarmira, da se itav svijet upozori da
svima postane jasno da se radi o katastrofi."
I dolo je Raiu da skine puku, pa da ispuca cijela dva magazina
otrih naboja to su ih ve danas fasovali, pa da uzbuni grad i satniju!

"To se ipak sutra ne bi smjelo dogoditi! To ljudi ne bi smjeli da

dopuste da satnija ode!"
"Dojurili bi ovi kreteni od strae i mislili bi da sam poludio! To su
neke egzaltirane zamisli. A filistri bi digli glave ispod popluna , pa u
polusnu sluali tutanj hitaca gdje negdje daleko vani odjekuje, i onda
bi se opet pokrili preko glave.
- Nama je dobro! U postelji je toplo! A vani pucaju! Valjda policija
puca po rauberima !"
"Nema sve to smisla! ovjek je danas suvie osamljen u svojim
mislima! Pospan sam! Treba da se eem. I da ne mislim nita!
Najbolje je spavati."
Uetao se Rai gore-dolje, gore-dolje, pred cijelom kolom kao prava
straa, samo da se ne srui od umora. Klecao je, tako je bio slab u
zglobovima, a u mozgu je osjeao udnu prazninu, kao da nema glave,
pa bez mozga hoda amo-tamo.
Onda se ulo kako netko pjeva u dnu tamne ulice. Dolazi ovjek i
pjeva: "Idem selom, selo vie na me", u stranom diskantu sa
zagorskim akcentom; pjeva tako ovjek i guta te stihove i tetura od
zida do plonika amo-tamo u talasastim krivuljama.
Donjihao se do crnog satnijskog plota, te se najednom instinktivno
trgnuo osjetivi u tmini drugu ivotinju. Prestraeno je uzmaknuo dvatri koraka, sav zaprepaten u prvi as.
Ali je odmah razabrao da je to kasarna i straa, pa se nasmijao sam
sebi. To je bio bivi potar, listonoa, kabanice nije imao, a bluza mu

je bila razderana kao da se negdje potukao, i bio je sav poliven vinom,

pa je to zaudaralo.
- Aha! Aha! To si ti, soldat boji! Straa! Ha-ha! Straa! A ja sam se
strae prestrail! He-he! Dobar veer, straa! No! Kaj je? Kaj stoji
kak drven? Daj mi ruku! Kaj misli da ja nis bil straa? Bil sem i ja
straa, vrag je njimi simi mater dal i stvoril! Bil sem i ja straa, bil
sem i straaril sem al sem ih se skup poslal v Split!
I tako se rukovao bivi potar pijani s Raiem kolegijalno kroz plot,
toplo, kao to se rukuju ovjekoljubivi brodolomci.
- Serbus, straica! A kaj si vre bil na fronti?
- Ne, sutra idemo!
- A tak? Nisi jo bil na fronti? Ti si, kak bi rekli, jungferica! A ja sem
bil! Ja jes! I kak sem bil! I lepo mi je bilo! Puno lepe neg sad! Tam se
je se moralo, ak se telo ili ni. I plua su mi tam porli, ali se je ono
moralo! Ono je bilo moralno! A tu se ni ne mora, tu se ni ne mora!
A ja ipak trpim i skapavlem i moram jo biti ku! Tam sem vani bar
rl kolko sem tel! A tu sem gladen! Ja sem invalid i gladen sem! A
onih sedamdeset krun kaj dobim, to nemrem jesti! Na! Sad je v modu
doel ovaj uti kristalni kandlincuker! To bi mi dobro tak v pluima se
ono nutri zalizalo, a kaj morem jesti taj kristalkandlincuker? He-he!
Ne! Ni odela nemam! Gladen sem! Nemam ni neg malu srebrnu! To
je se, a to puno ni!

Pa je taj pijani potar zamolio Raia "malo kruha", jer fronta

frontaa i soldat soldata moe da moli i duhana i kruha kao drug
druga.
Dao mu je Rai iz torbe ovelik komad komisa, i on je poeo
pohlepno da vae i da psuje na soldaiju i na dravu i na sve.
- Vrag im mater i gospodi i soldatem i simi skup! Tak! Veliju da bu
bole kad rat stane. Bu drek!
Tako je kleo invalid u potanskoj bluzi i izgubio se u tmini, pa se ulo
kako kalje i kako pjevucka: "Idem selom, selo vie na me, pitam selo,
kaj te briga za me, kaj te briga za me."
Dugo je sluao Rai za invalidom koji je gladan i pijan i glup, i sve
se priinilo duboko glupim. Zahodi zaudaraju, proljee ide, maine na
kolodvoru cvile, no je.
"I sve pisarne i kole puke i pitali i kasarne, gradovi, problemi,
zvijezde, kako je sve to sramotno glupo! Saznanje se te gluposti
manifestira u jednoj tunoj simbolici: u simbolici bogoovjeka koga
su pribili na kri. Fantom meu fantomima. Bolesno i nedostojno
ovjeka. Saznanje se te gluposti univerzalne otkriva, kad se ovjeku
objanjava kako je to - ivjeti zapravo! Kako je to visiti popljuvan, ili
vjeati i pljuvati. Pasiv i aktiv. I to je cijela stvar! To osjeati, drugo se
ne moe. To je jedino mudrost, gledati kako je neto aktivno, a neto
pasivno. Ja sam pasiv, o tome ve danas nikakve sumnje nema. I to ja
vidim, i to je moja mudrost. Moj plus i minus. Ja sam pasiv i ja u kao
pasiv propasti. Ratkovi na primjer bio je uvijek glupan, i nikad nije

imao talenta da to vidi. Kad smo se igrali soldata, on je htio biti

general i imao je zelenu perjanicu na aku ! Ono mu je saila mati, onu
perjanicu, i on je bio general! A zapravo nije ni onda bio nita kao ni
danas nego tako: mrtva materija. Klobuk od novinskog papira, oficir,
nita. Nosio je generalsku perjanicu koju su mu dali, i danas nosi
drugu perjanicu. I tako. Uostalom, vrag ga odnio, i tog Ratkovia i
Austriju i frontu i mene i sve nas!"
Prolazi netko sa svjetiljkom iz velike gombaonice u kasarnu.
Svjetiljka se elastino njie, i talasaju se uti traci lijevo i desno, pa
padaju gole i oupane sjene kestenova i puu po blatu, a onda gasnu.
"To je inspekcija! Ipak Holzer bdije! Mogao bi doi i ovamo da vidi
to je sa straom. Bojni zov? Bojni zov? Bajoneta. Budim. Budala.
Bosna. Bura."
Tiina.
Stoji no i ivi. Sve uvijek ivi i nema mira.
Kroz reetke na prozorima pivnice ulo se neto kako se sruilo.
"To su valjda takori."
"Ah, ne! To je desetnik Jurkovi dolje na ugljenu. On je izgubio
Skomraka! On je kriv to su na zahodu razbili lampu."
- Jesi li to ti, Jurkoviu? glasno je zapitao Rai dolje u pivnicu kroz
crnu rupu, ali se glas izgubio u tmini kao u zdencu.
Pa se opet Rai uetao i na drugom uglu kod zida stao i dugo gledao
crnu omoriku, kako od plinske svjetiljke padaju traci na nju i kako se

mekane sjene liju po goloj stijeni uz tihu muziku vjetra. Gluhonijemo i

slijepo granje u gluhonijemoj i slijepoj noi.
Onda su dolje u pivnici sa dvorine strane zakripila vrata i dugo
cviljela. "To podvornikovica (satnijska kantinerka) puta narednika
Videka od sebe. udna je to ena, ta kantinerka. Antipatina, guava,
bubuljiava i debela kao natekla, a opet. Nikad se kod ene ne zna to
je to..."
"Nikad!"
"Ve mora da je kasno."
Tukle su polovice u gradu. Jedna. Druga. Katedrala. Sveti Marko.
Sveti Vinko.
"Je li to pol jedan ili pola dva?"
Na raskru, gdje se sijeku dvije ulice pod pravim kutom, prola su
crna kola, kao bez koijaa, desno u kulise.
Teku oblaci, tee vrijeme, gibaju se sjene, samo straa stoji i bije se sa
snom. Vjetar u omorikama. Kapljice na granama. Golubovi.
Nenadano iza ugla nahrupile su crne pojave: kacige, bajonete, lanci.
Oni su uperili amo u kasarnu. Neto se dogodilo!
- Stoj! Tko ide?
- Patrola militerpolicije ! Domobrana Skomraka smo dopeljali!
- Zapovjednik strae! povikao je Rai u sav glas. - Zapovjednik
strae!

Zakripila su masivna okovana vrata na ulazu za djeake, sinula je

svjetiljka, doao je zapovjednik strae, i cijela se naoruana rulja
izgubila s uhapenikom u koli.
"Skomrak! Taj jadnik ima smolu! A to to on vie? Valjda ga Holzer
tue! To sad zapisnik sastavljaju s njim. Korigiraju ga!"
Patrola militerpolicije je otila, pa se jo dugo ulo kako se kacige
teko kese. Valjda se vesele to su uhvatili finu pticu.
Onda je svega nestalo iza ugla. ulo se kako su Skomraka odveli u
pivnicu, pa se kroz rupe na as vidjela svjetiljka gdje sjaji, a onda se
sve smirilo.
Naoblailo se opet, i zvijezde to su putovale izmeu oblaka
rasplinule se, pa je poela da sipi kia. Glas ptice. No.
Negdje na blizom tornju odbila je polovica.
"Mora da sam se prevario za cijelu uru u brojanju! Sad je valjda tek
pola dva. ovjek se tako lako izgubi u noi!"
Zijevnuo je duboko Rai, pa se opet uetao do omorike i natrag do
plota. Gore-dolje...

Ratkovi se predugo zapleo kod kue u pakiranju svojih

odontosmegma, flastera, rublja, kefica za zube, i zadravan jo
suzama svoje majke, plemenite gospoe Jablanske, udovice
kraljevskog kotarskog suca, on je dospio na bataljon u posljednji as.
Na bataljonu je bilo servirano za dvadeset i etiri osobe kod velike
potkove u srednjoj, najveoj dvorani, a u bataljonskoj biblioteci za

subalterne oficire. Bilo je i cvijea i srebra; na lijevoj strani adlatusa

ministrovog, ekscelencije baruna Illyshzy de Als Rekettye, sjedio
je gospodin general-major Svetozar Mati "Likaner, Otoaner, nae
gore list". Glupan, krvnik, bluna.
Onda je tu bio opet s lijeve strane gospodina Feldmarschalleutnanta
pukovnik Wallenstein, pa barun Leviczky Lendvay (fels s als
lendvai Lendvay Leviczky Gyula) dragunski kapetan A De, krilni
autant ekscelencije adlatusa, koji je kao aktivni lajtnant juriao
ezdeset i este kod Custozze u historijski znamenitoj kavalerijskoj
ataki pod pokojnim Feldzeugmeisterom Bechtolsheimom, poslije
uvenim korpskomandantom (koji je uguio ustanak Eugena
Kvaternika kod Rakovice, kad je pod stijegom Blaene Djevice Marije
proklamirana Kraljevina samostalnom).
S desne strane simetriki bio je tu neme Bdskuty, major
generalnog taba i divizijski operativni ef, pa von Trotl,
Bdskutyjev autant, obini trupni oficir, apsolvent Kriegsschula
bekog, dodijeljen tabu. I tako je oko te potkove u dvorani zvonilo
etrdeset i osam ostruga garnizonske madarske honvdske elite, ali
doista elite par e cellence, to jest elite i kreme jedne male
provincijalne garnizone, meu slavnima najslavnije.
Kod te potkove na kraju stola sjedio je i gospodin kapetan Ratkovi
Jablanski, na koga je pala velika ast da primi zdravicu same Njegove
Preuzvienosti Adlatusa koji je nazdravio njegovom bataljonu to e
ga on - Ratkovi - sutra povesti na frontu da tamo prolije krv za

preuzvienog vladara Cezara i Kralja. Ratkovi Jablanski podigao je

au i nazdravio Njegovoj Preuzvienosti Adlatusu, kao uvenom
karpatskom pobjedniku: hura, hura, hura, i tako se kucalo i pilo i
govorilo o tome to pie "Pester Lloyd" i "Neue Freie" hoe li u Parizu
buknuti revolucija, a vani u predsoblju udarala je glazba "nadnaravne
akorde" Walzertrauma : "Leise, ganz leise klingt's durch den Raum..."
Generalitet je ustao, moglo je biti pola jedanaest, i odvezao se autima
to su cijelo vrijeme ekali dolje pred bataljonom, a Ratkovi
Jablanski je udario da pije s kadetima i lajtnantima kao to je tradicija,
u slavu sutranjeg velikog dana.
Bilo je ve pola dva za nekoliko minuta, kad se ipak otkinuo da poe,
da se mrvu ispava, jer je cijelu prolu no bio kod gospoe Ketty, pa
je tek oko pet usnuo, kad je ve zvonilo pozdravljenje; a sutra je opet
naporan dan! umila mu je glava i nije zakopao ni bunde na svjeem
zraku, nego mu je ba godio februarski vjetri to je mirisao po
rastopljenom snijegu i tresao prljavim stakalcima plinskih svjetiljaka.
Glava mu je bila kao nateena, i nikako mu se nije dalo da legne.
"Prevrtao bi se samo s jednog rebra na drugo, pa je bolje da se minutudvije proee, da mu se mozak provjetri i ispari i proisti svjeom
nonom promajom. Sutra, dakle, opet putuje! Jo je dobro u vagonu!
Dat e svoj vagon prikopati odmah uz lokomotivu, pa e se grijati!
Svui e se lijepo, pa u lapama leati, i jo se dobro pokriti toplim
pledom. Ne e skakati s jedne noge na drugu, kao domobrani u
otvorenim marvinskim vagonima, nego e mu ordonanc kuhati aj, pa

mu jo poravnati pled ponizno ako gdje sluajno spuzne, i tako e

grickati okoladu i uivati pet-est dana."
"Ali tamo vani u onom snijegu dubokom! Ono prokleto galicijsko
blato! One ui, onaj smrad zadimljeni, ona dosada! Blato, konjak,
karte, lojanice! Pfuj!"
I tako je Ratkoviu postalo neugodno od pomisli na galicijsku
stvarnost, na blato, na mokre noi, na bdjenje u jami.
"Mogao bi ovjek ipak da nekako zgodnije poivi. Tako, na primjer:
lijepo pucketa vatra u bijeloj pei, pa je sve toplo i naloeno. Na stolu
modra kristalna vaza, s mimozama, srebro, dobra veera, ena! Mir.
Svjetski mir u civilu."
"Bogata mlada ena! Tako, sa dvjesta jutara! Ne vie! To je dosta!
Dvjesta jutara! Pa bi ovjek odbacio ovaj prokleti ivot! I sablju i
uniformu i frontu, sve bi to ovjek odbacio! Ne bi ga preterirali ni
sekirali! Ni Wallenstein, ni bataljon, ni itko drugi! Bio bi samo svoj
gospodin! Pa basta! Civil. Veleposjednik. Renta."
I tako razmiljajui o svojoj eventualnoj srei koja valjda ipak negdje
realno postoji, sjetio se Ratkovi gospoe Ketty.
"Kako bi bilo da poem do nje? Da joj kaem kako mi je teko! Kao
da na zlo slutim! Moda jo bdije! Jo nije nita propalo! Mogu se
sutra javiti marod!" I tako u nekom tekom polusnu naao se, a da ni
sam nije znao kako, pod Kettynim prozorima. Drvored golog
kotunjavog, vorastog drvea, prazna ulica. A gore u Kettynom
lafcimeru svjetlost. Modrikasta svjetlost.

"Znao je on to! Osjeao je on to! Slatka mala Ketty bdije! Curica

mala, srce njegovo, pucica ne moe da spava! Mui se sreko, sirotica
moja mala! Ipak! Tko moe da zna? Sad se vidimo, a to moe biti
sutra, to nitko ne zna! Dijete milo! Djevojica njegova Katarinica."
I ve se sagnuo da nae kameni, pa da se javi "svojoj sirotici", i krv
mu navrla u glavu kod pomisli na Katarinicu, kad se od ulaznih vrata
razlio zvek brave. Otar i glasan.
"To netko izlazi! Mogao bi jo da me vidi!"
Sakrio se Ratkovi u sjenu kestena, pa se pritajio. A crna figura u
pelerini to izlazi iz kue neto fiuka. Nekakav talijanski napjev. I
vidi se sjaj cigarete. Izlazi viteka maska u pelerini: La donna e
mobile.
"Oho! Pa to je Fregattenleutnant Kertschmarek! Flieger!"
"A konano? ivot je blatna cesta..."
Iz svoga toplog raspoloenja pao je Ratkovi u momentu u mranu
ciniku rastopinu u kojoj gnjiju sve okorjele due. Izvadio je iz doze
cigaretu i zapalio je i zakopao budnu, jer mu je bilo hladno i dolo
mu je da pljune.
Pa se zaputio ulicom pognute glave, umorno i teko. A ostruge su za
njim brenale kao ministrantski zvonci, kad nose pomast posljednju i
cinkaju. "Katarinica nabija rogove svome suprugu ratniku i njemu, a
i Fregattenleutnant je rogonja, i ivot nije drugo nego borba za
opstanak. To je otkrio Darwin."

Kod vojarnonadzornog oficira u ravnateljevoj sobi prizemno bila je

svjetlost.
"Oho! to moj vojarnonadzorni bdije? to je to? Da vidim!"
Pa je Ratkovi na prolazu kroz Cvjetnu ulicu zaokrenuo u svoju
kasarnu da vidi to je to kod njega unutra gdje vojarnonadzorni bdije.
Rai svoga zapovjednika nije zaustavio. Prepoznao ga je po hodu, pa
mu je bilo formalno glupo da zaustavlja jednoga ovjeka koga ve
pozna valjda dvadeset godina.
- Straa! Jesi li ti lud, mater ti gluhu? Zar me ne vidi?
- Ja sam straa, stao je Rai pred kapetana iz sjene.
Ratkovi ga je prepoznao. Pogledali su se jedan tren. Onda se
Ratkovi nervozno trgnuo i poao u kolu bez rijei. "Ovoga psa
trebalo bi ustrijeliti na mjestu", pomislio je i odluio da e to i izvesti
im stignu na frontu.
Holzer je drijemao, pa je konfuzno skoio kad je uo ostruge, i javio
se propisno.
- Servus, dragi Holzer! Dobro jutro, dragi moj! Oprosti mi to te
smetam, poeo je kapetan fingirati da se ispriava, premda je to
njegovo sveto pravo da ulazi u svoju kasarnu kad i kako hoe. Pardon! Ali se vraam iz menae! Tamo je bio adlatus, pak smo
poslije gucnuli, a eto vidim svjetlost! to je novo?
- Ja sam bio ba zadrijemao! Satnija je u redu! I strae sam pregledao!
Samo sam ovaj izvjetaj tu pisao prije pola sata!

I dao je Holzer kapetanu izvjetaj o uhienju domobrana Skomraka,

ispisan jasno i itljivo na cijelom arku od poetka do kraja. Sva etna
tijela, pododjeli i grupe, sve je to bilo potcrtano ravnalom i
razmaknuto na pravilnih tri i po pa na pet i po centimetara, kako to je
to propisano u svakoj vojnoj stilistici koju aktivni oficiri svi u glavi
nose napamet. Bilo je tamo uglavnom inovnikim suhoparnim i
hrapavim tonom ispripovijedano kako je patrola militerpolicije
uhvatila noas u jedan sati i sedam minuta domobrana vraje
regimente Franju Skomraka. Pio je u nekakvoj kuhinji na Potoku sa
bludnicama, pa kako propisanih isprava imao nije, patrola ga je
uhapsila i predala njegovom etnom tijelu u smislu najnovijeg befela
K. u K. Platzkommande . Onda je slijedio zapisnik sastavljen sa
Skomrakom tu kod inspekcionog oficira i popis predmeta nalazeih se
kod uhapenog domobrana, i to: 114 (slovom sto i etrnaest) kruna i
sedamdeset filira novca, pa jedan otvoreni paket srednje finog
bosansko-hercegovakog duhana. Dva omota cigaretnog Otomanpapira, jedna katulja za ibice i jedan no, sve u prilogu po jedan.
Utonuo je Ratkovi u stilizaciju te prijave, pa mu je postalo milo,
itajui uredno sastavljen spis, koji ima svoj rep i svoju glavu.
("Rijetko se naime dogaa da ovjek u ovo prokleto vrijeme kad slue
sami civili, fikali, peki i lazari , da ovjek dobije pod ruku ovakav
spis!") Ratkovi je itao tu prijavu Holzerovu radosno, te bi svaki as
kimnuo glavom od zadovoljstva, kad bi zapoeo koji novi stavak kao
to je to i propisano, na itava tri centimetra od lijevog ruba desno, a

ne onako civilski "hudri-budri", vrag ih odnio sve skupa diletantski!

("Ne znaju ni prijave pisati ti civili, a htjeli bi da vode rat kao i mi!")
- Dobro je, Holzer! Vrlo dobro! Dakle, vrlo, vrlo dobro.
Tek onda, polagano, otrijeznivi se - tako rekavi - od tog
birokratskog zanosa, poelo je bivati Ratkoviu jasno da taj spis i nije
tako obini, dobro sastavljeni spis! "Ta se prijava njega konano i te
kako tie. Ta tu se govori, sunce mu boje, da su onog psa prokletog
uhvatili! Skomrak, gad, provalnik, tat i svinja je uhapen! On je dolje
u pivnici!"
- A gdje je ta ivotinja?
- U pivnici, gospodine satnie!
- Gore s njim!
I dok je Holzer istrao, proao je Ratkovi jedanput preko cijele sobe,
do vrata i natrag, uzrujan. Onda se vratio do stola, stao i poeo da
razvezuje onaj "prilog pod jedan".
Bila je to u crveno-bijelo-zeleno ispruganom rupcu, onakvom istom
kakav fasuju sve hodne formacije, na kojem stoji napisan slavni
Vrsmartyjev stih: "Hazdnak rendletlenl lgy hve, oh, Magyar!"
(Madaru, budi svojoj domovini nepokolebljivo vjeran!), zamotana
katulja istarskih igica, pa su dva slavenska apostola sveti iril i sveti
Metodije tako tuno izgledali poliveni vinom. Onda je tu bio
cigarpic, glava ispaljene bijele polugole vile, pa jedna banka od sto
kruna i sitni.

Ratkovi je uzeo tu banku meu prste i opipao je i tako je - prepoznao.

U onaj hip, kako je prepoznao tu zelenu banknotu, navrla mu krv u
glavu i on se razbjesnio. Sjetio se jutronje sramotne scene u pisarni,
pa su mu miice vilica na lalokama vidljivo natekle, tako je stegnuo
eljusti. "Eto! Holzer je tu sastavio prijavu, a o toj cijeloj stvari ni
rijei! A to bi bilo jedino vano! A o tome ni rijei! To je neuvena
indolencija! Naravna stvar! Zar se ljudi brinu za slubu? Glavno je da
spava cijelu no!"
- Sluaj, Holzer, ti ovdje nisi ni jednom rijeju spomenuo cijelu stvar!
- A koju stvar, gospodine satnie? zaudio se Holzer uavi u sobu.
- Koju stvar? ovjee boji! ta je tebi? Pa zar ti ivi na mjesecu?
Zar ti ne zna da je Skomrak provalio u moj stol? Ukrao mi dvije
stotine! Na! Tu je jedna od te dvije stotine!
- Dvije stotine. Skomrak? Ukrao?
Holzer doista nije o tome nita znao. Ujutro ga nije bilo u kasarni, a
poslije podne je spavao, kad je Cezar bio tu, izvrio istragu i otkrio
gospodina satnika kao tata.
- Da! to me gleda? Naravna stvar! Pisao mi je da e me ustrijeliti!
Eto! Tu si ti jedini moj drug i moj oficir, a nema pojma o najvanijoj
stvari! To je indolencija! I cijela je prijava sastavljena indolentno! Nisi
naveo ni cigarpic, ni ibice...
- Mislio sam...
- Tu nema to da se misli! Stvar se jednostavno pobroji i navede! To i
to! Tako! To je propisano! Je li! No, also! Propustio si naprosto da

navede pravo i tono stanje stvari! A jesi li mu dao nirance izvaditi

iz cipela?
- Nisam!
- Vidi, i to je vano! To je osobito vano! I u Slubovniku tako pie!
Remen i niranci se oduzimaju! Jo se svinja moe objesiti! A to je u
Slubovniku naroito naglaeno, zar ne?
Ali se svinja meutim nije objesila.
Skomraka su uvela u sobu dva domobrana s bajonetom na puci. Bio
je vezan lancima, i na onom bijelom svijetlu plinskom izgledao je kao
leina. Stoji tu, zguvan, pokisao, prljav od ugljena, jo pijan, a pogled
mu potitrava na golim bajonetama.
Bila je tiha stanka.
Ratkovi je proivio u sebi cijeli dananji dan u taj hip jo jedanput.
Sve redom, sve pod lupom, sve plastino: i to kako mu se samo Kohn
u brijanici podmuklo smjekao, kad mu je predao ono pismo. Tamo
je on, Ratkovi, nazvan tatom! I to kako ga je Cezar zaskoio kao tata!
"Pred cijelom satnijom stajao je zaprljan, ponien, a tat je tu, u rukama
vlasti, sto mu bogova! Tat je tu uhapen na milost i nemilost! To je
jedan od onih koji mu piu pisma! Ona pisma! I koji smrade njegovu
muku, koji mu pljuju u obraz."
Pa je Ratkovi pogoen tim faktima u jednom skoku skoio, formalno
skoio na Skomraka. Jaguarski.
- Tu si ti, svinjo prokleta?
I od toga hipa sve je raslo navie.

Poeo je da ga bije stisnutom akom po glavi, pa kako se zaprljao na

onoj musavoj grivi, to ga je jo vie razbjesnilo. Histeriki je tako stao
da kopa po bundi za rukavicama da se izolira od ovoga blatnog psa.
- Zar u se ja tu prljati? S takvom ivotinjom? ekaj samo dok ih
navuem! Je li! To si ti onaj koji se meni grozi da e me ubiti? Je li?
Pa je u rukavicama poeo da uka Skomraka desno i lijevo, desno i
lijevo, sve bre, sve bjesomunije, desno-lijevo, lijevo-desno.
- A to e tu uke? Nije tu dosta uka! Bi! Tu treba bi! Holzer,
bi! Dajte mi bi za pse, jer to nije ovjek, to je pas!
- Nemam bia, gospodine satnie!
- Batinu! Dajte mi stvorite batinu! Jeste li me uli? Boga vam vaega!
Batinu!
Izjurio je komandant strae i Holzer za njim. Da nau batinu.
Skomrak se bacio od uaka, svezan, pred kapetana. Ne od nekog
pokajanja nego da se tako obrani, pa da zarije njuku u daske poda.
Stao je da zapomae na cigansku.
- Ajoj! Ja nisam kriv! Ja nita nisam kriv!
- Da! Nisi kriv! Ti nisi kriv! Eto ti, to nisi kriv! Digni se! Gore!
Pozor! Svinjo! Ustaj! uje li? Svinjo!
Bije kapetan Skomraka nogom i ostrugom da ga digne u pozor, ali se
Skomrak, miiava ivotinja, zgrio kao kornjaa i ne da se u pozor!
- Ja nisam kriv!
- A tako? Ti nisi kriv? Jo tu lae, okom u oko, pa lae? Lopove
prokleti! Ustrijelit bi te trebalo kao psa! Da li znade da e te

strijeljati? Kakav si ti ovjek? I ja sam tebi bio dobar? Tebe sam ja

htio da spasim? A to mi je hvala? to? To mi je hvala? Svinja!
Mrcina! Pozor! Ustani! Postavite ga u pozor!
Postavili su soldati svezanoga Skomraka u pozor, a kapetan ga je
udario pod nos akom, bokserski, u usnice.
- ta, ti ne e da stoji u pozoru?
Skomraka je oblio mlaz krvi, a uto se vratio Holzer i javio da nema
batine.
- Tako? Sada jo nema batine? A to su tom lopovu dvije uke? to
su to njemu dvije uke? Njega bi trebalo oderati ivoga! Skalpirati bi
ga trebalo.
Pa je kapetan jednom rutiniranom gestom povukao sablju. Zvek golog
nikla otro je zazvonio; osjetivi goli no, poeo je Skomrak da vie, a
kapetan razjaren nervoznom vikom stao je da udara sve jae po
ivotinji. (Domobrani mogu da se biju golom sabljom kao batinom
ako se rutinirano tue). Bit e da se Skomrak maknuo ili da je kapetan
onako uzrujan i jo mamuran od vina trgnuo tupim bridom, dogodilo
se tako da je Skomraku na lubanji pukla koa i briznuo mu po licu
mlaz krvi, i to je u onaj tren izgledalo strano i krvavo. To je na
pijanoga Skomraka tako djelovalo da se istrgnuo strai i htio da se
baci kroz zatvoreni prozor zaurlavi ivinski, kad je u taj isti hip pao u
sobu Rai.

On je uo vani pod prozorom sve, i vani se ta klaonika dreka

priinjala kao pravo mesarsko klanje, te nije mogao da se svlada, i
tako je uletio u sobu.
Umoran i ispijen, kako je bio od bdijenja i od cijeloga dana, on je
ustvari vie lebdio nego hodao, i tako je sve ispalo lirski.
- Juro! Molim te ko boga, to nije dobro...
Dalje nije Rai znao to hoe da kae, nego se bacio na koljena pred
kapetanom, a puka se oskliznula s ramena i pala na pod kao neki
mukli duboki akord. Skomrak je stao i zaprepastio se.
Rai, Ratkovi, Skomrak - tako su stajali u alfabetu i tako sada stoje
tu u toj sobi, i to je jedini fakat koji moe da se pojmi.
- Ko boga te molim, to nije dobro...
- A to? A to?
Gospodina satnika Ratkovia zbunila je ta neoekivana samaritanska
scena potpuno te onako, s golom krvavom sabljom, on je stajao kao
votani kip; priinilo mu se negdje duboko u nagonu da je dobro to se
tako dogodilo. "Vrag ne spava! Mogao sam jo tu i krv proliti! A onda
opet pisati oitovanje, nije to ugodna stvar! Nije vaan, na koncu, ovaj
pas, ali ministarstvo ne voli takve incidente."
- A to?
- Molim te, pusti to i doi na jednu minutu van! Samo na jednu
minutu!
Rai nije znao zato on hoe da sprijei kapetana, i to e onda biti
kad ta minuta proe, nego ga je sililo da ga povue iz toga, a

Ratkoviu se priinilo da je to sada neki izlaz i rjeenje, pa je

slaboumno popustio i na udo strae i Holzera i cijele sobe izaao s
Raiem u hodnik.
Tako su bez rijei izali na portu u vrt i tamo ostali kod plota, i tako je
izgledalo toplo sve i ljudski, pa se Raiu priinilo da e moi da
objasni stvar ovom ovdje pijanom glupanu u dvije rijei.
"Ipak, ive ve dvadeset godina paralelno. A ovo je slijepac tu pred
njim i ne vidi ivota. Ne vidi to je to. Ta on je mali kadet, on ve
petnaest godina vjeba regrute! Za njega egzistiraju samo satnije i
kote. Njemu je sve to mrtvi materijal! Treba iz toga iskopati njegovo
srce! Njegovo ljudsko dostojanstvo! Treba nai onu icu! Kako je
samo jadan njegov ivot! Kolona lijevo! Kolona desno! Raport!
Fronta! Mobilizacija! Demobilizacija! Rat! A to on ima od ivota?
Kamo je on to propao? To, to, to!"
I tako je Rai traio pravu rije, a to je trajalo dugo, i kia je padala, a
Rai se izgubio u svojim rijeima i nije znao da se snae.
Kapetanu se to priinilo savreno glupim. "to on tu stoji s jednim
egzaltiranim norcom na kii. to on hoe?"
- to vi hoete? Domobran Rai, to vi elite?
"Taj glas! Taj grozni, brutalni, strani kapetanski glas! Vi! to vi
hoete? Srce, srce! Ah, taj glas!"
- Juro! Boga ti ivoga! Ma jesi li ti ovjek? Ma pojmi li ti, Juro, da je
sve to to se sa svima nama zbiva velika nesrea? Juro! Katastrofalno
je sve to! To je propast civilizacije, razumije li ti to? Mi smo tu ili u

puku kolu! Eto! Na ovu istu portu! I ti i ja i onaj trei ovjek tamo u
lancima! Ono je Skomrak. On je bio dijete, on je bio ovjek! Mi smo
ili tu na tu portu, bili smo djeca! Pa zato da budemo krvnici? Juro!
Krvnici! Ti si mene jutros osramotio i pljunuo si po meni i objesio si
me, a ja nisam bijesan na tebe! Ja sam ti sve oprostio! Ja te alim! I
sebe alim! Mi smo svi nesretni! Oprosti! Vidi, oprosti i ti!
"Kako? to on meni tu govori! On meni neto oprata? Pa sam je kriv!
to je izostao bez dozvole cijelu no? Zato se micao na prijavku? to
ne pozdravlja kada je mimohod? I sada neto bunca da mi jo
oprata?"
I jo je Rai htio neto da kae, ali je osjetio da govori u tminu. Bio
je preumoran za sve. Osjetio je kako je to preteko za njegovu glavu i
za njegove nerve, i nije nikako mogao da se odri na visini. Tako je
sve izgledalo u njemu kao da je negdje prsnula sjajna raketa, a sad
pada i gasne. Ona se plastika odnosa gubi: sve postaje mutno, i
kapetan i njegovo korijenje iz koga je izrastao, i sve tendencije, sve je
tako indiferentno. Tako svejedno.
"A to ja mogu konano nekome neto da objasnim? Kakva je to
profetska ludost? Svatko ivi svoj ivot! ta se mene sve to konano
tie? Ispadam kao slinava baba!"
Ali onaj elan s kojim je poeo, i sva situacija tu, ta ga je silila da
govori. Logika toga da je on Ratkovia povukao van silila ga je da se
izjasni. Da to sve motivira! "Kako, kako?"

Pa je poeo da govori i da objanjava. Ovo i ono. Ovako i onako. A

najposlije:
- Svi smo mi nesretni i treba da se toleriramo! Svi smo mi promaeni i
svi smo promaili. Samljeveni smo kao izmeu dva rvnja. I tebe
ganjaju isto tako kao i mene! To to ti zlatne porte nosi i ostruge, a ja
bakande, to je smijena diferencija! Nas ustvari ganjaju! Svi smo mi
slabo plaeni! To nisu nai interesi! Konano, drutvo, banke, kapital.
Tako to. Smrt. U Smrt! Svi mi moemo da umremo za koji dan. Pa
zato da sa krvavim prstima stupimo u tminu? Skomraka e isto tako
jesti crvi kao i mene i tebe! Pa bi bilo glavno da poivimo tu gdje
jesmo, kako najbolje znamo...
"Fraze, same fraze! Kako je sve to grozno prazno to ja tu brbljam!
Umoran sam! Glava me boli! A ovaj me tu gleda i ne razumije ni
slova."
"to ovaj glupan sada tu hoe? O nekakvom pomirenju govori? To je
socijalizam, to li? O kakvom vrajem pomirenju? Gdje ja mogu da se
pomirim sa Ketty? Ketty! Koja me je tako sramotno prevarila! Srea!
O srei govori i o tome da smo nesretni! Da ne idemo na frontu! La
donna e mobile. Darwin. Borba za opstanak. Socijalizam. Ovo je
socijalist."
"To bi konano bilo lijepo, ne ii na frontu! Pomiriti se! Obui
dolamu, sjediti u loi i gledati Ketty pred sobom!" - Ali to vi hoete
time da kaete? Ja to ne razumijem! To je glupo! To je socijalistiki
bedasto. Razmete?

- To je glupo! Naravna stvar da je to glupo! I te kako glupo! Ja hou tu

jednoj kabanici, jednoj oficirskoj kabanici da objasnim neto!
Ostrugama! Odurno! Zar sam ja pop? Neka sve vrag nosi! Glupane
prokleti!
- Jeste li me razumjeli? Vi tu neto buncate, a sve nema ni repa ni
glave! Vi ste drutveno smee!
- Tono, gospodine kapetane! Ja sam glupan! Sve nema ni repa ni
glave! Razumijem sve, gospodine kapetane! Razumijem, pokorno
javljam!
Tako se Rai ukoio, stao na tri koraka u pozor i udario desnom
rukom po kundaku da je odjeknulo.
A gospodin satnik mu je kimnuo i poao, i jo se dugo ulo kako
ostruge zvone.
______________________
1. Ve su za krstakih vojna ljude ovako vjeali, a ta praksa nije ispala
odonda ni iz jednog evropskog rata. rtvi se sveu ruke krstopletom
na leima, pa se tijelo posebnom uzicom digne tako da vrci nogu
jedva dotiu zemlju, i da cijelo tijelo lei na unakrst sapetim rukama.
To raa bolove u podlaktici i zglobovima i ti se bolovi teko podnose.

Baraka pet Be

Grof Maksimilijan A elrode, komtur Suverenog maltekog reda,

postao je johaniterski chevalier de justice, u potpunoj gali sa srebrnim
krstom, u svojoj etrnaestoj godini. Mjesto esnaest plemenitih i
vitekih predaka na liniji svoga gospodina oca i svoje gospoe majke,
visokoroene kneginje, potrebnih za rang visokog dostojanstvenika
visokog Maltekog reda, grof Maksimilijan A elrode brojio je na
svojoj lozi dvadeset i osam perjanica i kaciga pod kojima je ve
kljuala modra krv, pa kada je veliki priorat Suverenog maltekog
reda poslao kabinetskoj kancelariji Njegova Velianstva skupocjene
povelje sa zlatnim peatima na visoki i najvii "Imprimatur", to bijae
onda velik dogaaj kakav se rijetko zbiva na kugli zemaljskoj.
Grof Maksimilijan A elrode imao je za cijeloga svoga ivota samo
jednu ideju, da za svoju visoku malteku devizu - Pro Fide - povue
goli ma, da se zaogrne svojom crnom pelerinom to pada u tekim
naborima, i da sune u smrt, vedra i smiona ela. Kao kad je putovao
prvi put u Jeruzalem, zaplakavi gorko na mramoru Santae Mariae
Latinae od tuge to mu nije bila dana velika srea da tu, prije osam
stotina godina, posije svoje plemenite kosti sa velikim Gottfriedom
Bouillonskim, ili ako to ve ne, a ono da se barem rodio trista ljeta
kasnije kada su topovi grmjeli na Rodu i na Malti. Ali ne! On je pao
ovamo na globus u kukavno i glupo doba kada su plemeniti Villiers de
l'Isle-Adami postali kao nekakvi socijalistiki agitatori i bune fukaru
na prvoga maja, i kada je najvei vojniki dogaaj po koji manevar na
kome se puca slijepo, ali i to slabo jer nekakav ministar financija i

nekakvi "blesavi" parlamenti viu da armada mnogo kota. Pfuj, ovo

idiotsko doba parnih lokomotiva kad je sve sapeto inama i
takozvanom socijalnom, upravo socijalistikom demokracijom, i kad
se plemeniti malteki vitezovi sastaju po hotelima u halbcilindru
purgarskom, a i dvoboji su zakonom ukinuti.
Grof Maksimilijan A elrode tugovao je tako jalovo pune ezdeset i tri
godine, kad se jednoga jutra probudio i bilo mu je kao da sanja.
Predao mu lakaj depeu priorata visokog Reda da je proglaena
mobilizacija i da e Suvereni malteki red, po svojoj visokoj tradiciji,
zabiti stijeg u ime velike devize "Pro fide" i da e negdje vani u
carskoj etapi razapeti atore i organizirati pitalsku slubu. Tako je
grof Maksimilijan A elrode postao efom velikog maltekog pitala
koji se sastojao od etrdeset i dvije velike drvene barake, vlastite
elektrine centrale, cijele kompanije sestara Crvenog kria, i tako
dalje, i tako dalje. Armade su se gibale sto kilometara na istok, pa
onda dvije stotine kilometara na zapad, i onda opet na istok, od ratne
sezone do sezone, i to je bio rat, i tako grof A elrode putuje sa svojim
maltekim cirkusom s istoka na zapad od Stanislavova do Krakova i
obratno dvije pune godine, a sada je august godine esnaeste, sunce
grije etrdeset i devet Celzija i situacija je napeta i ozbiljna.
pital je kompletan sa hiljadu i pol pacijentskih lubanja i sve tako
izgleda da e Rus podrezati eljezniku liniju lijevo i desno i da e
gospodin grof, veliki metar malteki, za dva tjedna biti u Moskvi. O
podne je dola depea da je Rus doista prebacio liniju sjeverno izmeu

dvije stanice, ali neka pital stoji jer da je protuakcija u toku. To da je

Rus na sjeveru podrezao liniju, to je znailo da su se svi transporti na
toj liniji poeli gibati na jug, i tako je dolo, naravna stvar, do
karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih), i do toga da su svi
vozovi ostali bez provijanta , pa ranjenici viu ve peti dan bez vode i
hrane ih (oh, ne smijte se, to je istina!) prominclama protiv glista, i svi
su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof A elrode morao da
primi k sebi, povrh kompleta, jo pet stotina pacijenata. Bio je ba
toga dana najvrui dan cijeloga ljeta, pa je sunce formalno zdrobilo
svojom ognjenom masom zemlju, i tako je izgledalo kao da je netko
na drvene bijele barake bacio gorui mlinski kamen da se sve zapalilo.
Savijale se daske i pucale od sue, pa se kre sa stijena lupio kao koa
staraka, i slak zeleni i tulipani po dekorativnim rondoima, sve je to
venulo, trulo, gnjilo i zgaeno.
U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof A elrode morao da
primi povrh kompleta, leao je i Vidovi, student, a plua su mu bila
prostrijeljena, pa je krvario. Doista, nigdje ovjek ne moe da se tako
zablati kao na fronti, ali kad su Vidovia unijeli u veliku parnu
kupaonicu, onako musava kao to su prljavi pacijenti iz transporta
ranjenika marvinskih vagona mjeseca augusta, on je jo mogao da se
gadi.
I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao to je Vidovi, unesete iz
izvjesne relativne evropske ivotne forme u onu kupaonicu, vrlo je
vjerojatno da bi ovakav jedan Vidovi pao u greve i poeo da bljuje.

Ali poslije svega to se s njime dogodilo juer i danas, poslije onog

poara prole noi na kolodvoru kad su eksplodirale kante s benzinom
jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je
hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije
onog svinjskog vagona, Vidovi se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali
mu se sve ipak gadilo.
U betoniranom bazenu bukala je smrdljiva uta voda, pjenila se
sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Pui se
voda i smrdi po blatu i po ilovai, pljute parni tuevi, a u gustoj pari
vide se crne sjene to tre amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska
nateena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu
umire pod tuem na staklenom stolu jedan ovjek, tamo drugi jaue,
ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubaama nose
novi ranjeniki materijal kao vree, i sestre i ranjenici i doktori, svi
viu, svi tre, svi su izgubili glave.
Vidovia su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku
"Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog lepa. S okrutnom
protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo
ezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom
etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. lep je razdijeljen u tri
grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti stre kao iveri. Ljudi lee
bez glasa po danu. Samo kad je no, javljaju se ranjenici, golgotski i
iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga.
Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima sue kao suhomesnata

roba.) Trea grupa, do ulaza lijevo, grupa "cuvaksa ". Taj cuvaks samo
je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvanicu.
I kad netko bude smjeten u treu grupu, onda ve baraka Pet Be
znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!
Kada su ranjenog Vidovia unijeli u baraku i polegli na broj osam,
onda je jedan Madar, ljudeskara iz grupe "broj jedan" (polomljene
kosti), prezirno otpljucnuo i nainio prstom krst u zraku:
- No ht, Istenem ! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvanicu.
Szerbusz!
- Doao je novi broj osam! Djeco!
- Broj osam! Broj osam!
Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla da vidi novi broj osam.
"Istina je! Sve je njih ivot temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije
svega, ako ovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj
dvadeset i jedan! Ili broj petnaest!"
"Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali ivim! Gospode
Boe! Jo uvijek ivim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj
novi broj osam, ja u lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe gdje se
lijepe na elatini, i piti mlijeko! Ipak je to ivot! Nije to sudbina broja
osam!"
Ve etiri dana redom mijenja se broj osam! Jo su ujutro ruski robovi
iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderana crijeva i
vikao je dva dana i dvije noi. Prije Rusa bio je tu neki dobri Beanin,
a sad je doao Vidovi.

Na broju sedam, lijevo od Vidovia, lei Mongol, Sibirjak, s tanetom

u glavi, i ve trei dan vie u agoniji. Neto vie, neke otre
samoglasnike, ali to nitko ne razumije, i svi misle da je ve gotov, kad
on uvijek iznova poinje da se baca i lomi, pa mu kroz povez na glavi
probija trak crvene gorue krvi. Na broju devet, desno, umire mladi
pan Slovak sa prostrijeljenim grkljanom. Prerezan mu je dunik i on
die na staklenu kanilu, pa se jasno uje kako u cjevici grgolje sline
pjenave, gnoj i sukrvica.
I tako se baraka Pet Be poela kladiti na Vidovievu glavu da ne e do
jutra.
- Znadem ja naega doktora. Kad on ne e odmah pod no, onda je
amen!
- Nije istina! Ne bi ga putao do sutra da je tako! Mlad je jo!
- Onaj "bai" iz Bea ve je riu jeo i smijao se. A mi smo odmah ili
pod no.
- No, dakle, to? Vrijedi flaa crne? Do jutra?
- Vrijedi! Flaa crne!

I tako je pala kolovoska no.

Zapalile se velike zvijezde, krupne i blistave, a silan modri svod
poklopio je kao kristalna zdjela cijelu uvalu s A elrodovim maltekim
pitalom, pa se hiljade i hiljade tona usijanih plinova naleglo na
baraku Pet Be, i nigdje ni lahora da bi samo za tren zatitrao. Muhe su
sad zaspale u baraki i vie ne zuje, a tamo negdje u sredini te

perverzne lae, krcate ljudskim mesom, tamo gori zelena svjetiljka i

sve pliva u polutmini. Tmina, tmina, polutmina, i bol, neizreciva bol,
koja se po danu pritajila, a sada die na sve pore i odbija sa svakim
kucajem srca. Sad se osjea svaka treskica i najsitnije prepiljene kosti,
sada trese nervima potres i baca iz dubljine ovjeka glasove kao
vulkan lavu. Stie ovjek zube, cvokoe u znoju, pjeni se i grize jezik
i usne, kad se odjednom cijela donja eljust nekud istegne, i lice se
iskrevelji u grimasu ivinsku, i glas vie iz dna utrobe kao iz rupe
studenca.
- Mamma mia, mamma mia! vapi netko talijanski u dnu.
- Gospodi, Gospodi, Gospodi! stenje Rus s tanetom u crijevima, onda
opet mir, zeleni mir, polutmina.
Od gubitka krvi iscrpen, spavao je Vidovi cijelo poslijepodne, a sad
se probudio i ne zna gdje je i to se to dogodilo, i kako je pao amo.
uje ljudske glasove gdje stenju, i ono vrenje u njegovim ranama
nekud se smirilo, i ar kao da se pogasio, te je izmueni Vidovi naao
na jastuku jedva jedvice jedno kao hladnije mjesto. Lijepe mu se opet
zapeene vjee, i nalijeva se na njih gluha i teka tiina, i ea se
nekud ishlapljuje, i baraka ve poinje da se rastapa i rasplinjuje u
ugodnoj crnini, kad opet barakom prodre ivinski pokli utjelovljenog
bola, te taj glas odjednom razbija cijelu zgradu sna tako muno
sazdanog negdje na hladnijem rubu jastuka, i sve se rui u jedan jedini
tren.
I tako to ide cijelu no uvijek iznova.

"Oh! Samo pet minuta! Samo minutu sna!"

Ve mora da je no duboka jer se jasna svjetlost nalijeva kroz zelene
tilove. Vani viu strae, a slak, to se penje po pagi, kao da podrhtava
na jutarnjem vjetriu. Krue leptirii oko none svjetiljke i lepeu
krilima.
"Koliko je sati?"
Nema vremena! Nema niega! Samo bol.
- Mamma mia! Mamma mia! Gospodi! Gospodi!
"Ah, da mi je usnuti samo na minutu! Samo na sekundu!"
- Gospodi!

Drugog jutra situacija poela se ozbiljno mijenjati. Rus je rano u zoru

prodro na jugu i podrezao tako posljednju carsku i kraljevsku
eljezniku vezu, te se poeli vraati vozovi, i bila je izdana zapovijed
mainistima, pa su lokomotive letjele u zrak kao igrake. Sve se
nasukalo. Artiljerija, ranjenici, magazini, velike divizijske pei sa
aavim dimnjacima, pontoni, konji, potop; samo su muklo grmjele
detonacije razorenih lokomotiva. I cijelo su jutro marirale trupe, pa
su pacijenti maltekog pitala iz A i Ce i De baraka (lako ranjeni, to
ne putuju na nosiljkama, nego se gibaju sami) veselo gledali kroz
bodljikavu icu van u uas, gdje je "rikcug ", i gdje e danas ljudi
padati po cestama od sunanice, a njima je, eto, gle, ipak kako-tako
dobro. Stoje tu, pod Crvenim kriem, i ne e ih nikud ganjati, a ako
doe Rus, i opet e ih transportirati nekamo daleko, u ruske bolnice i

logore, i tamo ne e biti rata, i ostat e ivi i rat e se tako, po svoj

prilici, za njih jo jutros svriti. A to da se taj rat to prije svri, to je
jedina ideja u glavama ranjenika.
Grof Maksimilijan A elrode, ef maltekog pitala, otpremio je
otmjeni enski personal (dvije-tri barunice i jednu generalicu)
automobilima, a sam je odluio da ostane sa svojom maltekom
zastavom tu u opasnosti do posljednjeg. Zvonilo je zvono na
mrtvanici, a grof A elrode u svojoj crnoj odori s maltekim krstom
hodao je kao i svako jutro po barakama i gledao ute gole leine to su
ih Rusi nosili u lijesovima; a Rusi nose mrtvace i jo pozdravljaju
grofa i skidaju pred njim kapu do zemlje.
"Ne bi ovjek rekao koliko je toga u posljednjih dvanaest sati u
cijelom pitalu popustilo."
"Jest! Istina je! Juer je bio neobino nervozan dan. Usijalo je sunce
prokleto sve mozgove, a alarmantne vijesti, i depee, i minirane
lokomotive, sve je to djelovalo na "timung"! Pa onaj novi transport
koji je posve poremetio kuni red pitala , i po kuhinjama i po
ambulatorijima. Da! I taj transport! Ali danas kad prolaze vani ete, i
kad se sve to vidi kao na ahovskoj tabli, kad se vidi kako padaju
figure, danas sve vie pada u oi i sve izgleda destruktivnije. Gdje bi
se onaj kapral sanitetski bio usudio, jo juer u to doba, da pred
ekselencijom pije konjak iz velike boce? A, eto, on je primijetio da
dolazi grof, pa ipak je pio mirno dalje, kao da ga se sve to nita ne
tie. A to se gotovo svi pacijenti tako podrugljivo kese? A to to Rusi

pjevaju? (To ruski robovi pjevaju kod slube svoje u baraki, jer je
danas pravoslavni blagdan.) Eto! Danas nitko ne polijeva rondoe,
mada je to naroito naglaeno u pitalskoj zapovijedi! I nigdje nema
nikoga! I on je potpuno osamljen u ovoj rulji!"
Stoji tako grof sam kao sjena, i sav je potresen te ne osjea u sebi
energije da postavi stvari onamo kamo spadaju, i ne zna to bi. Spoj s
Oberkomandom ne moe dobiti, ne zna dispozicije, a divizijski
generalitet projurio je u automobilima prije nekoliko minuta i nije se
zaustavio! Pa je grof sazvao u svoju baraku efove odjeljenja na
vijeanje da se stvori odluka to da se radi.
Jedni su bili za to da pedeset procenata personala ostane, a drugih
pedeset procenata da ide; drugi opet nisu bili za to, a trei nisu bili ni
za jedno ni za drugo nego za neto tree, i to je natezanje tako dugo
trajalo dok konano nije zakljueno nita, "do daljnjega".
To "daljnje" je, meutim, nastupilo ve oko pet sati poslije podne,
kada je postalo nedvoumno jasno da e pital tu istu no po svoj prilici
ostati izmeu linija; jer Rusi, kako izgleda, na ovom dijelu fronte ne
dre kontakt s naim trupama. I ako zasnivani protuudar velikog stila,
koji je ve prije etrdeset i osam sati najavljen, ne uspije (a to je vrlo
vjerojatno), onda e sutra u to doba o maltekom pitalu stvarati
odluku po svoj prilici sanitetski referent koje ruske divizije.
Tako je onda ipak zakljueno da e se grof A elrode sa kirurzima i
najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata personala povui
za ovu no na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se

tamo stavi u kontakt s kojom veom grupom i da se pismeno potui

to su njega i njegov pital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla,
nego malteki pital sa hiljadu i pet stotina ranjenih glava.
Posljednje su infanterijske vee formacije pasirale , i topovi se uli
izbliza. Onda su pacijenti ve rastrgali ogradu od bodljikavih ica i
sjedili po grabama ceste i razgovarali s ljudima, to dolaze iz bitke, o
"Njemu". A "On", to je Brusilov. "On", to je Rus.
- Gdje je "On"? Je li "On" tu? ta radi "On"? Kad e "On"? "On" je
bogme na putu. "On" se ne e zaustaviti do Bea. "On" ide.
A trupe su bile umorne i edne, i svatko je govorio drugo, i nije se
znalo nita, ali "On" svakako dolazi.
Palo je vee i reflektori su poeli da mau po nebu, i topovi su grmjeli
daleko, i posljednje su ete prole, a "Njega" nije bilo. "On" je stao iz
nepoznatih razloga i tako udno, kao da se zaustavio dah, tako je stao i
stoji.
Pred pitalom na tri kilometra tekla je u vrbinju blatna razlivena voda,
i tamo su gorjeli mostovi, i to se jasno vidjelo, a prijeko na drugoj
obali, tamo je bio mir, i kao da nije bilo nikoga. U to tajanstveno
vrijeme kada se nije znalo nita, ni gdje je "On" ni to radi "On",
osjetio je cijeli malteki pital da visi u zraku izmeu Bea i Moskve, i
da je vrlo vjerojatno da je blie Moskvi nego Beu - pa je netko bio
duhovit i ukrao iz magazina prvu bocu konjaka, jer tko zna to e biti
sutra? Ruski intendanti jo su pedantniji od austrijskih.

Bilo je u magazinu i konjaka i burgundera crnog i madarskih vina

vilanjskih i ampanjca, i jedan sat zatim cijeli je malteki pital bio
pijan do grla, i vino je samo teklo po barakama, i razbijale se pune
pivske flae, jer tko e da pije pivo! Ruski robovi, omamljeni
svijetlom iluzijom da e sad, sutra ve, u svoje derevnje na Ural, na
Volgu, poeli su da pleu preko sviju baraka, a kad je neki madarski
doktor pucao iz revolvera za verterima i htio da svlada alkohol
barutom, nastala je cijela mala bitka i pukaranje, te se taj madarski
doktor pobijeen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama
bolniarkama u tmini. Dvije su vabice, sestru Fridu i sestru Marijanu
(kojoj je zarunik pao kod Verduna i koja je uvijek itala Ullsteina)
uhvatili jo u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve,
i gomila je poela da pije slobodu sve silnije i sve dublje, pa se napila
te iluzije do ludila, i sve je postalo kao pijani san. Svaku raketu, to se
od minute na minutu dizala s druge strane iz uma, pozdravljali su ti
pijani ranjenici, u kouljama, sa flaama u ruci, ijujukanjem
divljakim i zvidanjem, i sve je izgubilo glavu, kao na pukim
zabavama.
U baraku Pet Be nosili su onim ranjenim bokcima vino na kafove, i
one polomljene kosti, i one odrezane noge to se sue pod tilom kao
suhomesnata roba, sve se to bogme napilo, pa su na Vidovievoj
postelji neki Madari zaigrali "ajnc".
- Banka, resto! Resto, banka, tako padaju povici, i mijeaju se karte, i
pije se, i sva lica izgledaju kao maske kineskih pirata, izobliena i

nacerena, naikana krnjim zubima, pa se kese: "Resto, ajnc!" Neki se

avo popeo na tavan barake i poeo da plee po tavanu i samo se
buka lupi, i tako je izgledalo kao da e se proderati tavan i da e sve
nekamo propasti. A iz Ce-barake uje se harmonika i okarina i gusle,
tamo su Sremci, pa se sve ori od pjesme: "I mama i tata", pa obijesni i
razuzdani skerco titra i dobro se uje ovamo na Pet Be, gdje lei
proreetani oajnik Vidovi, i samo mu jedna misao kopa po glavi:
"Hoe li me operirati? Da su mi danas izvadili van ovo sve, ne bih
krvario! Gdje su? Zato me ne operiraju? to se to dogaa?"
- Resto! Ajnc! Resto! Banka!
- Mert arrl n nem tehetek , hogy nagyon nagyon szeretlek, taralala
lalalala, pjeva netko od amputiranih petanski kuplet, pa je pokrovac
od organtina za nogu amputiranu metnuo na glavu kao eir i koketno
se klanja lijevo i desno. A jedan Talijan pjeva iredentu, jei njegov
tenor uvstveno - "amor, amor, amor"! Pjeva se, pije, razlijeva se
rakija, pa se svrabljivci poeli da ganjaju metlama kroz barake, i viu,
i sve rei kao menaerija, i tako izgleda da e se sve te barake, kao
ranjene musave kokoi orave, skupiti pa poeti poskakivati na jednoj
jedinoj odrezanoj i povezanoj nozi amo-tamo po taktu topovske
glazbe to grmi od eljeznike stanice sve silnije, sve glasnije.
"Hnde waschen vor dem Essen
Nach dem Stuhlgang nicht vergessen"

poeli su Tirolci jodlati u koru, sa cedulja to u takozvana tri dravna

jezika vise po pitalima. Madari se ne daju, pa pjevaju i oni svoj
madarski stih iza toga:
"Egyl, igyl de mindig elbb mosdjl",
a trei stih:
"Peri ruke svagda prije jela
peri poslije ispranjenja tijela",
taj trei stih, u hrvatskoj domobrantini, ne pjeva nitko, njemu se samo
rugaju kao neem afrikanskom. Kratkovidni jedan tajerski
"kajzerjeger " (kome lupe naoara poveavaju oi, pa su mu se zelene
izbuljile kao staklene pekule), taj kajzerjeger hoe da pukne od
smijeha. U njemu kaalj kipi i hripi, sav se zarumenio i jo e se
zadaviti te lomi jezik i htio bi da proita tu slavnu hrvatsku pjesmu:
"Peri ruke svagda prije jela, peri poslije ispranjenja tijela."
- Haha! Ist da aber wirklich dumm! Ist das dumm dieses "peri"! Was
ist das, du, dieses - peri?

- Vazistas! Vazistas! Bedak zalupani. Niks! Niks! Daj mu ti reci, tef,

kaj pita! Ti si bil v Gracu! Kum! Kum! naps!
I piju i kese se, navlae, pjevaju, urliu: Babilon veliki! Netko je
nauio u logoru za talijanske zarobljenike: "Porca Madonna, io parlo
italiano!" pa to sad vie Talijanima i mae im rukom. "Porca
Madonna, porca, porca, porca", a netko se ruga Rumunjima jednim

citatom iz tifoidnog epidemi-pitala: - Nueste permis aipi per

podele! Haha! i rumunjei !
- Brao draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene strano boli, vie
Vidovi, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na
zube.
- Te! Mi az? Boli? Mindig ez a boli? Mi az boli?
- To je, kada te boli, moj dragi, tumai jedan nastrijeljeni Bunjevac
Madaru. - Znade, kada si ranjen, onda boli! Ili si se udario! I onda
boli!
- Micsoda ? Dario? Boli? Haha! Boli! Boli!
- I mama i tata...
A topovi sve jai, kao da netko drva cijepa pod barakom.

Onaj, jo prije etrdeset i osam sati najavljeni protuudar velikoga stila

doista je uspio, i Rusi su u zoru bili baeni u jednom zamahu daleko
natrag, zahvatom sa obaju krila. Bilo je zarobljeno oko petnaest
pjeakih bataljona i nekoliko baterija, pa je grof Maksimilijan A
elrode u pratnji barunice Lichtenstein ve u pola deset stigao autom u
pital.
Prije svega, bila je velika istraga zbog silovanja vabica (koje su
spolno upotrijebili Madari), oko pol jedan sedam je Rusa ustrijeljeno,
a sami su sebi prije toga iskopali grob, i oko trista pedeset vindlera
(trahomaa, svrabljivaca, spolno bolesnih, trajfusa laganijih, pa sve
interne barake A 2, 3, 4, 5, osim temperatura iznad 38C) bilo je

baeno u borbu, i ve u pol jedanaest u pitalu je opet zavladao trijezni

johaniterski malteki red.
Da bi uspostavio autoritet carske zastave i discipline koji je te noi
izgledao tako kompromitiran, zapovjedio je grof A elrode pitalu da se
ova velika pobjeda od prole noi proslavi bakljadom i mimohodom .
Svi e pacijenti (bez razlike) defilirati pred crno-utim stijegom, a oni
koji lee, njih e nositi Rusi na nosiljkama, ali defilirat e svi. Tako je
i bilo.
Sve se barake svrstale u ete i svatko je dobio u ruke gorui lampion,
a povorku je predvodio jedan provijant-oficir koji nikad u svom
ivotu nije sjedio na konju, ali zvecka ostrugama i kao reiser svrstava
gomilu. Skupila se povorka od nekoliko stotina glava u sivim
rubaama krvavim, i svatko dri u ruci zeleni ili crveni lampion, pa se
na pepeljastomodroj tekuini sutona sve jake boje pale plastino, i sve
izgleda kao sablasna vizija.
Ide povorka.
Unuci mrtvaca to su pali na bekim barikadama, etrdesetosme, djeca
Garibaldijevih stjegonoa, husiti, boji bojovnici, Jelaievi graniari,
madarski Kossuthovi honvdi, svi sakati, epavi, iznakaeni,
povezani, amputirani, na takama, kolicima, nosiljkama, guraju se,
nose i turaju, a tamo stoji velika crno-uta zastava, i pod njom grof A
elrode u crnini s maltekim krstom, a za njim sestre bolniarke sa
crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: "Gott, erhalte! "
Ljudi stupaju tiho, pognute glave, kao postieni, jo mamurni od

prole noi, i nose ute lampione kao votanice na sprovodu, a jedan

se hornist popeo na krov od barake pa intonira "general de ar ".
Kad su Vidovia donijeli s toga sramotnog mimohoda natrag u baraku
Pet Be, plamtio je u visokoj vruici.
Sve se okrenulo na zlo jo prole noi, a i cijela baraka, razigrana
alkoholom, sad osjea rane u visokoj potenciji. Sibirjak na broju
sedam napio se prolu no i ujutro je ve bio mrtav, te su ga tek
poslijepodne iznijeli iz barake, i sve je strano vonjalo, jer se ona
obilata krv upalila. Slovak s kanilom na broju devet mui se jo
uvijek, i uje se kako die. A jedan Rus vie strano negdje dolje,
tamo meu Madarima. Htio je noas da plee, a sad vie kao lud.
- Az atya r istennt , ennek a Ruszkinak! Ruszki!
- Ku! Ti Ruski! to se dere?
- I mene boli, pa utim!
- Ja hou da spavam! Mater vam prokletu!
- Ruski ku!
- Psst! Mir! Psst! Psst!
Lei Vidovi i slua baraku kako se svaa i osjea konac.
"emu sam se ja zapravo rodio, i koju je to svrhu imalo? Roditi se u
ovako blesavoj "Gassenhauer-civilizaciji ", gdje nema ni alosti i gdje
je sve opereta. Kako je sramotna moja smrt! Kako je duboko
sramotna! Ja sam htio da doivim i da poivim! A to se dogodilo?
pital i sami pital! Koja fraza kugle zemaljske moe da otkrije
smisao ovoga pitala? Sami pitali! Ja ve sada dvije godine putujem

kroz same pitale. Dekorativni gradski pital s gospodskim kurvama!

Samostani gdje umiru tuberkulozni! trcaju ih serumom, a nitko ne
vjeruje u taj serum. Barake! Ovakve prljave, smrdljive, uljive drvene
barake! Ah, kako je sve to alosno i gadno!"
I od potrebe za nekom akcijom, da se trgne, da skoi, da jurne, da
povie iz svega glasa, htio je Vidovi da se uspravi, ali nije mogao.
Priteglo ga je. Bol je nadvladala uzbunu njegovih ivaca, i on se
izgubio u maglama i poeo glasno da stenje.
- Pst! Pst! buni se baraka i psie iz tmine.
A bol je poela sve jae arafiti po bezbrojnim krvavim i razderanim
udima, razbacanim po cijeloj baraci Pet Be. Bol je poela zauzimati
vrhunaravne forme i ljudi su poeli zazivati Boga. Sam Gospodin Bog
dozivao se kao posljednja instancija, kao to se i na dvorsku
kancelariju piu molbenice kad je sve drugo zatajilo.
Zazvao je neki Madar svoga Itena! Da mu pomogne! Da doe taj
Iten u velikim ikokim gaama, pa da ispije dvije-tri flae bikovlje
krvi crvene, pa da zasvira neki avo u gusle, i da se ve jednom umre
ili uskrsne. Ovako to dalje ne moe ii! - Gospodi, Gospodi! Gospodi!
vie Rus proziran i blijed kao bizantinska ikona, i moli se ruskom
Gospodinu Bogu u boljarskoj bundi, to sjedi na zlatnom prijestolju u
Kremlju gradu, i vie ruski ovjek, vie da mu se glas uje sve do
Majice Moskve, tako vie, i sklapa ruke, i plae kao novoroene: Gospodi! Gospodi!

Pa se trgnuo Vidovi, i tako mu se priinilo kao da je doao Iten k

Madaru i da je sjeo na njegovu postelju i da ga napaja iz uture, te
Madar pije sve jae i pije i ciliu gusle, ah, dobro je to piti iz neije
ruke uz cilik gusala! Dobro je to! Od toga se spava! I ruski Gospodin
carski Bog, i on hoda kroz baraku u svojoj bogatoj pratnji, i plamte
ikone i zvona zvone Svete Majice i onaj stari Gospodin u bijeloj
bradi i svilenoj bundi, on kopa po ruskim crijevima i vadi ruskom
elovjeku ono krvavo tane i lake je, ah, lake je, hvala ti, Gospodine,
lake je!
"Gle! Svatko od njih imade svoga Boga! Svatko od njih imade svoga
Boga!"
"I onaj Fijumanac ("Mamma mia! Mamma mia!") i on imade svoje
kardinale i pape i rimske zastave, i Rus i Madar, i oni imadu svoju
gospodu Bogove, a koga imam ja? I mene boli! I ja sam nastrijeljen
ba kao i oni! A ja nemam nikoga!"
I tako je zaboljelo Vidovia da je dignuo ruke i ispruio ih za nekim, i
ruke su mu ostale u zraku, i on je osjetio stranu prazninu, i steglo ga
je u grlu, i zaplakao je glasno.
"Oh, da! Ja sam vidio pred naim krmama visiti Kristua! Ono je bio
pravi hrvatski Kristu, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena,
i sise prorupljene, i krvario je na bezbroj rana! A ja nisam nikad
vjerovao u njega! Onakav drveni Kristu na blatnoj cesti kojom se
cijedi gnojnica, kraj koga ne prolazi nijedna pijanica, a da ga ne bi
proklela, onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome fali lijeva

noga, oh, Bog sa soldakom kapom, on, on - njemu da se pomolim da

mi pomogne..."

"Lieb' Vaterland, magst ruhig sein,

- Wir wollen alle Mtter sein
Treu steht und fest die Wacht am Rhein."

"ta je? Zar sam ja poludio? Kome se ja to molim? Boli me! Ja se

molim! Kakvi su to glasovi?"
Izvana, kroz zeleni organtin nad Vidovievom glavom, sipala se uta
svjetlost i uli se enski glasovi u molu gdje tiho prebiru stihove. I
ulo se kako zvei kristal aa! Tiho zvoni, i glasovi tihi ali jasni:
"Lieb' Vaterland, magst ruhig sein..."
Tik uz baraku Pet Be bila je sjenica, i u njoj su redovito veerali
doktori i templarske dame od Crvenog kria. A veeras prisustvovao
je toj sveanoj veeri iznimno grof A elrode da proslavi s personalom
pobjedu.
Razigran velianstvenim dogaajem pobjede, kad je ve izgledalo da
je kocka pala krivo, a onda se ipak sve tako divno okrenulo, i uljuljan
patriotskom melodijom svojih germanskih gospoa, spremnih da
zanesu u interesu rata i ratovanja, grof Maksimilijan A elrode, komtur
Maltekog reda, ustao je i dignuo au da nazdravi pobjedi. Govorio je
zanosno o pobjedama Njegova Velianstva, uz koje se vije i malteki
stijeg, neporaen i suveren.

- Moje dame! Luogotenente Fra Giovanni Battista Ceschi a Santa

Croce, koji je svojim roenim oima doivio napad jakobinaca na ovaj
na sveti malteki krst, koji ja imam ast da tu reprezentiram, taj
plemeniti vitez zapisao je u svoju kroniku, moje dame: kad e
Njegovo Boanstvo nad pogaenim suncem dijeliti dobro od zla, da e
u sjeni bojoj kao garda stajati crne malteke pelerine...
Vidovi je uo zveket aa u sjenici i prepoznao glas grofa
komandanta i sjetio se njegove maske veeras na bakljadi i
mimohodu.
"Ja sam poludio! Ja sam ve htio da se molim! Oh! A to ovi vani
pjevaju! Doista! Slave pobjedu! I taj malteki vitez govori..."
- to je to s brojem devet? On je istrgnuo kanilu iz grla! On krvari!
Sestra!
- Pst! Pst!
- Ali broj devet krvari! Sestra!
- Nikoga nema nigdje! Gdje je sestra? Broj devet...
Vani u sjenici, na drugoj strani okreene daske, zvonile su ae, a tu je
broj devet u agoniji istrgnuo kanilu, i potekla je krv. Disao je broj
devet teko, hroptao je, kao to hrope zaklano prase, a onda sve tie i
tie...
Vidovi je htio da vie, ali nije mogao do glasa. Jasno mu je bilo da bi
trebalo broju devet da se zapali svijea.
- Svijeu bi trebalo zapaliti! Za pokoj due bi mu bilo! - Samo to je
ponavljao neprestano, a oi su mu se prikovale o lokvu crne krvi broja

devet. I iz sve je snage htio da zaurla, ali to je u njemu tek pitalo kao
u reetu.
- Ku! Majku ti boju!
- Az apd istennt! Csnd!

- Ku!
"Umro je broj devet! Umro je broj devet! A ovi kavaliri vani pjevaju i
kucaju se aama! Fra Giovanni Battista a Santa Croce! Da ga vidim!
Da ga vidim Kavalira s Malte..."
I u zanosu posljednjeg napora koji je bio zapravo ve samrtni gr,
ustao je Vidovi kao sablast i razderao organtin nad svojom glavom!
Tamo je bio svijetli kvadrat i u svijetlozelenom osvjetljenju meu
liem sjenice vidjele se bijele dame s crvenim krievima, polupijane,
nasmijane, glasne, budue majke buduih krvoloka.
- Pfuj, htio je da povie Vidovi, i jo mu je sinula svijetla misao da bi
trebalo da baci na onaj bijeli stolnjak svoju porculansku posudu s
blatom i da sve zaprlja - da zaprlja, da ostane na onom bijelom
stolnjaku velika strana mrlja, i svi da zaviu: - Mrlja, mrlja.
U realizaciji te svoje posljednje jadne zamisli Vidovi se sagnuo za
svojom zdjelom, i osjetio je jo u padu kako mu ruke glibe u stranu
materiju - pa se sve utopilo u krvi to je potekla bujicom...

Domobran Jambrek

Jambrek je doao k bataljonu pijan sa cijelom ruljom regruta, i kia je

padala; a deki su okieni trobojkama ili zagrljeni kao falanga posred
ceste, preko cijeloga grada, te je sve izgledalo kao pir i pobjeda, a
mokri kiobrani na asfaltu i fijakeri, sve to kao da se uklanjalo lijevo i
desno pred ovom veselom zagorskom falangom, to ide k bataljonu i
pjeva.
- Ku! Mater vam pijanu zagorsku! Ku! Zapri taj tvoj gubec
smrdljivi!
- Bute vi, bute vi vre dreali! ekajte! Mater vam regrutsku!
Tako su ih doekali unteroficiri na bataljonu, i bilo je u podoficirskom
glasu toliko sarkastine, upravo mesarske zlobe, s kojom se na
klaonicama govedo bije po njuci kad bei. I tako su ih nagurali
stotinu u jednu malenu sobu prizemno, gdje je sve bilo obijeno
reetkama, a stakla siva, prljava, da se van nije vidjelo nita.
Tamo su do stropa stajale naslagane smrdljive slamnjae, i toliko je
bilo slamnjaa i regruta da lei nije mogao nitko. Bljuvali su pijanci i
bulaznili prostote i svinjarije, a jedan padaviavac sruio se i poeo da
bije nogama oko sebe sav zapjenjen. To je djelovalo na nekoga drugog
padaviavca, te se i taj stropotao i poeo da se grize do krvi, i dugo
su tako ekali, i ve je bilo kasno poslijepodne, kad su ih izgurali na
hodnik, gdje ih je brico oiao do koe, stojeke, kao robijae.

Onda su ih natjerali u magazin i dali im smrdljive stare, krvave i

prnjave bluze (to je bila uniforma), i tako je Jambrek postao
domobran.
Kia je padala, a flautisti su u jednoj sobi u prvom katu prebirali
"Meistersingere". Dolje na rajonu, na neugodnoj praznini, koja izgleda
kao stratite, tamo na kii "vjeali" su domobrana hodne satnije
Ignaca Sovca, koji je "natrag uio" jednog kaplara. Regruti onda jo
nisu znali to je disciplina, i taj je "sluaj Sovec" dobro doao
podoficirima da regrutima zorno pokau to je zapravo disciplina i
kako je to s tom disciplinom.
- Eto! Taj je domobran "natrag uio" gospodina desetnika! Sad bi ga
mogli predati vojnom sudu! Svezati ga i predati vojnom sudu, i tamo
bi ga ustrijelili kao psa! Ali gospodin satnik to ne e! Gospodin satnik
je dobar ovjek! Neka poivi, svinja! Neka se popravi! Ima prilike da
sve polie!
- To je "egzemplarni" primjer, taj domobran! Poglete si ga dobro,
momci! - I tako regruti, koji jo nemaju pojma o svemu tome te ne
znaju ni to to je satnija, a to disciplina, stoje u oporu prestraeni i
promatraju Ignaca Sovca kako visi na kestenu.
A Ignac Sovec visi kao poderan kaput i ruke su mu pomodrele, i
onesvijestio se ve dva puta, ali ga uvijek iznova polijevaju vodom da
doe k sebi. Savilo se tijelo domobrana Sovca od muke, i on roke
kao prase, a na nosnice mu isplazila dva uta pua, i oi natekle kao
pogaenoj abi.

I tako su te "momke" natjerali kao marvu i pali na domobrane sa sviju

strana, pa e sada poeti da krote te zagorske svinje i lupae, mrcine i
kumeke , mateke i bolvane i ujee .
- uje, ti!
- uje, ti mrcina! Vrag ti oca i mater! Udri da sve puca! Te kornje
nisu tvoje! To je erarska koa, te dal i stvoril!
- uje, ti! Lopov prokleti! Opet simuljera !
- uje, ti! Gad leni! Amo au vode!
- uje, ti! Oisti mi cipele! Jer bu lizal z gubicom tvojom
zagorskom blato na potplatu e mi ne oisti pice!
- uje, ti! Tat Kristuov! Daj potegni taj tvoj meh! Gae nutra, prsa
van! Si razmel, bolvane boji?
Desetnici izlaze i ulaze i udaraju vratima autoritativno, a ljudi se plaho
nagurali i posjedali na svoje crne sanduke te vade pogae, sir, meso
(ve kako koji kmet moe), i ute i ue prestraeni. Tako izgleda na
dnu tree klase prekooceanskih giganata, kada se en gros lifruje
zagorska kmetska roba za paklene talionice i rudnike tamo prijeko na
drugoj obali u slobodnoj USA, a cijela ta domobranska klasa izgleda
kao da je u jednoj stranoj kajiti udne, austrijske lae smrti, te sve
putuje polagano u brodolom. Matematski sigurno.
U kutu, u polusjeni, pijucka gospodin vodnik Repi regrutsku rakiju
pa govori o krai i o tome kako svakome tatu, koga kod domobranstva
ulove, avle pod nokte zabijaju i potkivaju ga bosoga da sve brizga
krv, jer je to soldaka pravica.

- Ne kradi, kad ti ja velim, mater ti zagorsku! Jer zna da te vlovim!

Kaj misli da te ne vlovim? Ja sam vodnik! Tvoj gospodin Bog
vodnik! Jesi me razmel?
- Pa ak si ti tat domobranski, onda sem ja tvoj vodniki obertat! Je l' to
razme, ti osel regrutski!
- Ja sem po rangu, bumo rekli, vii od tebe, i moj rang vidi rez tvoj
rang! Ja vidim rez tebe, jer ja sam Gospon, a ti si kmet! Ja vidim re
tvoja reva! Pa ak fkradne, ja odmah se vidim i se znam! I gde si
fkral i kak si fkral, razme? I ne bu ti meni ni skril! Razme? Pa ak ti
banku fkradne, pa si morda jo i tatsko seuilie zvril, kaj ti morda
misli da ja to nis zvril? Ak ti banku fkradne i petu si odbije, pa
petu opet nazaj zabije z bankom skup, kaj misli da sam ja tak bedast
da ja tu kakbirekli mudroliju ne znam?
- Hoho!
- Ku i komete, mulci! Ak' si ti rabic , onda sem ja oberrabic! Ja
sem navek ober tebe! Vidim ja se! I znam se! I zato ti meni se, kaj
javla, po-kor-no javla! Razme: po-kor-no?
Tako pije vodnik regrutsku rakiju i tumai principe subordinacije, da
je on, kakbirekel, oberlopov sem lopovom!
A tamo se gospodin desetnik Gradiki gosti piletinom i racetinom
tustom, pa sve lijepo zalijeva crljenikom mirisnom, te (da bolje u tek
ide) govori o istoi zahoda, i o tome kako je istoa zahoda
barometar satnijske discipline i kulture.

- Mi smo sad kultivjerani ljudi! Razmete, deki! Onaj koji je gad i

smrad, taj bu kakbirekli bumorekli rl svoj gad i smrad! Bu bogme,
deki, rl i porl! Vrag meni mater moju, deki, ak' ne bu! Razmete?
- rl bu one straare okol naokol! Kad ti ja velim da ih bu rl, svinja
ti zagorska, onda ih bu rl, i nek me vrag odnese ak' ih ne bu rl.
Fakini poscani , bum vas navil kak se to dela,
- Gospon kapral, naj izvoliju, prosim ih lepo, ovu bocicu! Kaj ne
vidiju kak je uta, kaj cekin?
- Mi nismo kaprali, vole, sto put ti velim! Mi smo de-set-niki!
Gospodin de-set-nik, po-kor-no molim! Po-kor-no, a ne lepo! Jesi li
uo? Mule tulumansko!
Ovi prvi dani zelenih regruta su kolonijalna radost za gospodu
kraljevske ugarske podoficire. Sada su regruti satjerani kao blago u
novu talu i svega se boje i ne znaju to bi i kako bi, te samo paze da
se ne bi kome zamjerili jer su regruti plahi kao govedo.
Sada su regruti krcati smokom (a i novcem nakljukani), pa samo treba
da se napipa zlatna ila, i da se nae dobra metoda, jer sad u prvo
vrijeme moe se od regruta sisati do grla. Regrut se moe podojiti kao
krava, samo mu treba napipati vime.
Tamo gospon "desetnik od dana" sakuplja novce za lampu, za petrolej,
za fitilj, za svijee, za olje, za viks, za kefe, avo bi sam znao za to
sve ne skuplja novce gospon "desetnik od dana". Stotinu sitnica treba
ovjek u kasarni svaki as, i sve izgledaju u prvi as suvine, a opet se
bez njih ne moe da ivi po kasarnama.

- Treba da ima ekstrakragn e oe da te fajn puce glediju, tako vie

iskusni gigerl , znameniti don Juan, gospodin "desetnik od dana",
kome je bluza oficirski prekrojena, kragen utirkan i tvrd, zvijezde
otre i uglaste od bijeloga kauuka. (Pet za dve krune prek kod
"Veselog domobrana!")
A regruti daju namete i prireze i poreze i domobransku carinu na sve
artikle, koje bi sami mogli da kupe u kantini za polovicu jeftinije, ali
ta, kad su regruti glupi, pa ne znaju to bi, i daju sve. Kao ovnovi
predali se na milost i nemilost, i sad bilo to bilo. Iz te se koe ne
moe. ovjek strigne uima ko magare i uzdie duboko. Prvi su to
dani domobranskog seuilia, a u drugom-treem semestru odjedrit
e ovi brucoi do Tobolska, do Barnaulja, do Semipalatinska, samo da
se rijee ove domobranske kuge!

Dobio je domobran Jambrek manlihericu i nauio je etveroredove i

dvoredove desno i lijevo i sada je ve domobran pravi i hoda na
bubanj, kao to je to propisano: lijeva-desna - jedan-dva! Seno-slama jedan-dva. Domobran Jambrek je sedmi lan Vodu gospodina vodnika
Repia, u Vodu druge satnije, a lijevo i desno od njega stoje sve sami
podravski kokoari i tati.
Gospodin vodnik Repi je strog gospodin, koji naelno prezire
regrute, stari ratnik, strunjak za "etano vjebanje".

- Nema takoga traktura s kojim bi lovek mogel da naleje regrutu v

glavu domobransku mudrost. Regrut je kaj tele! Mora mu se z akom
pokazati!
Gospodin vodnik Repi dakle radi po svim prokuanim metodama
domobranske zorne obuke i sve akom pokazuje.
On je onaj koji je izumio da se domobranu moe letica i svi balistiki
principi protumaiti najlaganije pljuvanjem na razmak i u lice. A zato
zemlja privlai tane, i kako se to zbiva, to se vidi lijepo iz parabole
urina, te svi domobrani moraju da mokre na komandu da bi zorno
mogli da predoe sebi onu liniju koja se domobranski zove letica i
koju opisuje tane kad je izletjelo iz cijevi. "To je para-bola - razmete,
momci, a zato se levorver zove para-bolum!"
Stoji dakle gospodin vodnik Repi pred drugim vodom i raskreio se
tiranski izazovno, i ruke dri na leima, pa tumai svom vodu to su to
patrole i emu slue patrole u domobranskom ivotu.
- Domobranski se patroli veli kakti "ophoa". Razmete? Pazite,
momci, dobro amo! Kaj je to kad se veli "desna ophoa" na primer? I
zakaj ima patrulah kaj se zoveju "ophoe", kakbirekli, i kaj su one?
Ha? Ko zna?
A drugi vod stoji u pozoru, uti i bleji, i nitko nema ni pojma to bi to
zapravo mogla biti "desna ophoa" i kaj je to pravzaprav.
Bjesni takva glupost gospodina vodnika silno, te su mu ile na vratu
nabrekle kao biku, i sada e nekoga nabosti na rogove.

- Glupi ste i slepi ste i gluhi ste i leni! Teko je to z vami! Jambrek!
Dojdi sem! No! Dojdi sem, kad ti velim! Mater ti zagorsku! Si ul,
Jambrek!
Istupio je domobran Jambrek u strahu, jer ne zna to e se dogoditi s
njime. A neto e se dogoditi, i to to ima da se dogodi, jasno je da ne
e biti ugodno!
Moda e opet morati da mokri, a to je teko pred svima, jer je
ovjeka stid i dre, i stvar nikako ne uspijeva, a onda Repi ukama
crpe vodu iz ovjeka i cijeli se vod tome smije.
Stoji dakle Jambrek u pozoru, a ugursuzi, stari bake, ve se smjekaju
novoj psini gospodina vodnika, jer su oni veterani i proli su sve
domobranske univerze i seuilia.
- No, dojdi sem! K meni! Kaj si ul? Vol ti mulasti! Na korak!
Pa je pristupio domobran Jambrek gospodinu vodniku sa tri koraka na
jedan, i tamo se ukoio kao stup.
- Daj! Stisni oi! No! Stisni oi, mulec ti prokleti! Tak! Dobro ih
stisni!
Domobran Jambrek je stisnuo oi i na zapovijed zamirio kako se
mora. Stoji sapet u pozoru i miri. eka svoju sudbinu, kao kuni na
medicinskom stolu lancetu. Stanka.
- Je li kaj vidi?
- Ni, pokorno javljam!
- No! Samo ostani tak kak jesi! Pazite sad si dobro sem! Osli zalupani
zagorski!

Pa se je prikrao gospodin vodnik domobranu Jambreku tiho i neujno

i zamahnuo rukom.
Pala je pljuska. Temeljita. Zvuna.
Domobran Jambrek sav je zateturao od pljuske i zbunio se kao oda
sna, a vod je udario u smijeh razuzdan i domobranski surov.
- Hahaha, hihihi, kesi se vod u koru glasom cirkuske arene, koja se
okrutno smije klaunu koga ukaju.
- Ku, vi mulci! Ku! iskesio se gospodin vodnik Repi na vod te
glumi, kao da je toboe srdit! A nije on nita srdit, nego se samo tako
priinja, te jo i uiva u svojoj roli i u cijeloj komediji toj, gdje se
zorno prikazuje dublji smisao "desne ophoe".
- No, no, no! Kaj se smijete kaj krvavice raspuknute? A kaj me ti
gledi kaj krava peena? Krava! Kaj me gledi? Kaj sem ti naredil?
No! Kaj ne uje, kaj te pitam? Jam-brek!
- upili su me, pokorno prosim, gospodin vodnik!
- Tak je! upil sam te! A zakaj sam te upil? Je li? Zakaj?
- Ja ne znam, pokorno molim!
- Ti ni ne zna! Ti si bedast! Ti si krava peena! Krava! Da ti nisi
miril kak slepi mi, boga ti tvoga slepog, neg da si me gledel, kak me
sad gledi, kaj bi bil napravil, kad bi videl, da te hoem upiti? Ha?
- Ja ne znam, pokorno molim!
- No! Kaj komi, ti uba bedasta? Otpri taj tvoj gubec prokleti!
- Ja ne znam, pokorno molim!

- Hodi k vragu! Bil bi valda ruku zdignul! Valda bi se bil obranil! Ne

bi se bil dal upiti. Je li da ne bi? Z rukom bi se bil obranil! Eto! Tak!
Ruku bi dignul! No! Dobro je! Mar nutra! Sad pazite amo, momci!
Vidite! Jena satnija, kad putuje po svetu, po bregu, po dolini, goridoli, desno-levo, kad putuje, ona ne vidi ni levo ni desno ni gori ni
doli ni nikud. Zakaj ne vidi satnija kad putuje po svetu? Ha? Ko zna?
- miri, pa ne vidi, javio se jedan kokoar na lijevom krilu.
- Vraja mater miri, a ne satnija, ti zalupanec prokleti! Ne miri
satnija ni, neg satnija nemre videti! Nemre! Jer je satnija mala!
Satnija je mala, bregi su visoki! Satnija nemre videti prek na drugu
stran! Satnija je slepa! Satnija je slepa kak ja sad!
I gospodin vodnik Repi je zamirio i hoda ispred voda sklopljenih
vjea, murei, gore-dolje, gore-dolje, i tako demonstrira jasno kako
je satnija malena i slijepa na velikom terenu, po kome se giba kad
putuje svijetom kao gusjenica.
- No vidite! Ja sam sad satnija! I mene more saki vrag da upi levo i
desno, kak i ja Jambreka, jer ja ni ne vidim! Ali satnija ni bedasta kak
Jambrek! Satnija ni Jambrek! Ima satnija vie piritusa neg Jambrek!
Ne da se satnija upiti! Zato je satnija ve napred zdignula ruku, da se
obrani, jer je satnija spametna! Zna satnija kaj dela! Tak! Glete
dobro sim! Zdigne si satnija levu ruku tu levo! I desnu opet tu desno
zdigne si satnija! No jeste li vidli, mulci vi kokoarski, jeste li vidli kaj
to dela satnija? Ha? No! Eto! Te moje dve ruke, ova desna i ova leva,
to su desna i leva "ophoa", to su desna i leva patrula satnije...

Sve to mumlja Repi kao medvjed i, dignuvi obje svoje kosmate

ruetine uvis, on se jo uvijek murei ee pred drugim vodom, kao
iv simbol satnijskih patrola.
Taj e se problem patrolski jo i dublje protumaiti metaforama, da je
satnija hrut, a patrola ticalo, i da je satnija slijepac, a patrola batina
kojom se pipa, ali za ove bue i tikve zagorske je danas to dosta, da je
patrola pesnica kojom se satnija brani od uke, jer satnija nije
domobranska tikva bedasta nego kraljevska ugarska satnija!
- Jeste li me razmeli, momci?
- Jesmo! smije se drugi vod u koru. - Jesmo!
- No! Eto! Sve to zgledi da je strano vueno i spametno, a kad primi
i pogledi zbliza, kak je to, zaprav, s tom patrolom, vidi da se to ni
ni! isto ni! Se je jasno kak pekmez!
I tako je domobran Jambrek poeo da razvija rojne pruge i da puca
otro i prao je zahode i hodnike, kancelarije i vodovode i usteraje, i
svaki sedmi dan, kad je bila nedjelja, iao je u crkvu.
U onim batinama i ponizivanju, u onoj prljavoj bujici psovaka i kletvi,
nedjelja je bila u svemu jedan svijetli dekorativni akord. Nedjelja je
dan kad domobrani s glazbom idu u grad na svetu misu. Svirale, trube
i bubnjevi zvee, goli nikal na sabljama blista, i gladnoj se satniji
kmetova i prosjaka na hip tako ini kao da ovaj glupi kraljevski
ugarski rat nije bijeda i mizerija, nego je sve to vesela igra sitih i jakih
soldata, koji e doista u borbu potrati s nadnaravnim elanom, i
ljudima se ini kao da pleu na sveanom, udnom kostimiranom

plesu. A gore na mramornoj propovjedaonici pod Duhom Svetim

osvanuo je jedan oficir u roketi s raspelom u ruci, jedan kavalir, koji
zlatne rojte nosi i ordene, i ostruge mu zvone, i udvara se damama kao
muketir esnaestoga vijeka, takav jedan maskirani kavalir osvanuo je
pod krinkom Svete Matere Crkve Rimske ("nae dobroiniteljice, nae
zatitnice"), i sada e da govori u ime Njegova Velianstva Cara
rimskog i Kralja jeruzalemskog i u ime Gospodina Boga, koji je tu
kod nas na ovoj strani fronte, u ovo sudbonosno vrijeme, ratuje na
strani Centralnih sila, na strani madarske Krune u smislu Nagodbe iz
g. 1868.
Onaj kavalir, Kristov stjegonoa, pod Svetim se Duhom mramornim
zapalio u ognjici retorskoj, i ta slavna figura, koja tri ljubovce ima (jer
je elegantan u uniformi), taj pomno obrijani vitez u roketi, on govori o
Dinastiji Habsburga i o krvi i o smrti, koja je naroito slavna ba na
bojitu, gdje padaju ranjenici kao sveti Sebastijani. Pa samo da ne bi
ni jedna jedina rije pala pokraj uha domobranskog, nego da kapne
ba ravno u srce kmetsko, taj kavalir govori u slavnom zagorskom
argonu i gudi kao prima lukavi u uho zagorsko, jer se to tak tima
kod nae Dvajsetpete Domae .
A Zagorac, dotuen cijeli tjedan regrutskom torturom, Zagorac,
omamljen bojama i glazbom i tamjanom, Zagorac slua i dragi mu
zvuci teku u uho i opijaju ga staroslavenskom panonskom muzikom.
(udna je ta melodija austrijske kasarne i biblije, koja moe ovjeka
da baci duboko i da probudi u njemu sablast mrtvu, koja gazi preko

poara krvava i luda, i zvijer je i nije ovjek, a opet, ako mu uzmete

jo i tu zvjersku dubljinu, to je onda jo ostalo u toj jadnoj kreaturi,
kojoj nitko ve osamsto godina ne govori ni rijei.)
Tako je i Jambrek svake nedjelje bio omamljen ornamentikom arene
crkve, kad su orgulje tako udno grmjele, i Jambrek je tako tonuo u
neke zvjerske snove, kad mu je postalo na hip strahovito jasno, da su
svemu zlu krivi samo nai neprijatelji inovjerci, jer su "ba oni hteli da
vubiju naega Cesara"!
I slua Jambrek rije Gospodnju, i udara mu krv u glavu od velike i
grozne Istine, koja se tu objavljuje bojim bojovnicima,
domobranima.
Govori rimski kavalir o Ezekijelu, proroku Gospodnjem, koji je
jedanput u snu vidio silnu, nepreglednu, groznu, golemu aneosku
vojsku.
- Tabor strani, celi bleei tabor ajngelov! Tak veliki tabor ajngelov,
kak i vi, kaj ste veliki tabor, dragi moji domobrani i brao u Kristu!
- I si su ajngeli imeli mee v ruki, goree mee, i mahali su njimi kaj
z rogai gorei, i strano ih je bilo uti, kak su umeli po zraku ti
ajngelski eregi kak plehnati melin ,
- A Ezekijel, prorok boji, je svojimi omi videl taj tabor ajngelski kak
leti, i ul ga je kak umi, i videl je Gospona Boga Naega Jedinoga,
kak nad njim komendira kakti general!
- A doli pod Gosponom Bogom naim je gorel pekel, i si oni smrdei
postekleli Luciferi i Belzebubi vu onom veplu i smradu peklenskom.

I vudril je Gospon Bog po svojimi neprijatelji s tim eregom

ajngelskim kak general i ponitil ih je za se veke vekova!
- Domobrani dragi i momci!
- Ajngeli boji, oni isti koje je i Krist, na kralj nebeski, u
getsemanskom vrtu videl kak legije, ti bataljoni i regimente ajngelske
stojiju oko prestola bojeg i braniju ga i njimi tare Gospon Bog se
svoje Belzebube i Lucifere paklenske,
- A kak su ajngeli vojska boja, bataljoni i regimente boje, tak ste i vi
domobrani vojska carska i tabor carski i kralevski, dragi moji
domobrani! I kak ajngeli Boga braniju i vu trompete trompeeju i s
krelutjom grmiju, tak i vi branite cara i kralja i dom, i zato vi i jeste
domobrani! Na kral se z vami brani kak Bog z ajngeli.
- I kak su po Bogu vudrli Belzebubi i Luciferi, i po naem su dobrom i
sedom kralu vudrli nai neprijatelji s paklenskim veplom i vatrum,
jer oni ne verujeju v nau cirkvu, patareni prekleti!
- Momci i domobrani! Prorok Gospodnji Ezekijel videl je tabor
ajngelski kak leti, i ul ga je gdi umi bleei i gorei, a vae
regimente i bataljoni kak legije nebeske treba da vudreju i kaj grad da
opadneju na peklensko veplo, i vaa puka i vaa sabla treba da se
vuge vu rukama vaim kaj gorei me - domobrani dragi i brao
moja u Kristu!
Slua domobran Jambrek te silne visoke titule od Boga Jedinoga i
kralja Isusa Krista, pa do Njegovog Velianstva jeruzalemskog i
generala i ajngela, vepla, i pekla, i sve se je zamaglilo u njegovoj

domobranskoj glavi od politikog i historijskog dima i poara.

ezdeset je truba soldake fanfare udarilo zajedno s orguljama i trese
se zrak u crkvi kao da buba teka artiljerija, pui se tamjan, grmi
Haydn, a Zagorci klee, i u njihovim se domobranskim srcima razgara
udna radost, da je sve to konano ipak velika stvar to se tu s njima
dogaa, da su tako sretni te mogu da se rtvuju za cara austrijskoga i
kralja ugarskog i hrvatskog.
isti se tako domobran Jambrek svakog sedmog dana od svojih
sramotnih sitnih bolova, koji ga vuku nekud za goru u Tunu Bistru, i
kad stupa kroz grad, on sada die glavu smiono i ponosno, i iz njega
kao da izbija svjetlost, koju je prorok Ezekijel vidio kako se pali nad
goreim taborom ajngelskim! Tratarata bum, bum, bum!

Ispucali su nai ubogi domobrani propisanu seriju otrih patrona,

obukli se u zelene koprive, ispovjedili se i priestili i sada okieni
trobojkama ekaju da pou. Sve je svreno, jo samo da se razviju
stjegovi, pa da udare inele i bubnjevi, i fijukne lokomotiva, te da
nestane kadera, kao da ga nikad ni bilo nije.
- Dakle, ipak idemo, momci, to? pita komandant hodne formacije i
transporta, priuvni porunik gospodin doktor Luli svoje ljude kod
bureta piva to se toi nasred rajona , te su momci ve popili dva
vedra, i sad se naelo tree, a muzika udara da: "Jo nijeden Zagorec
nije prodal vina".
- Idemo, dakle, idemo?

- E! Idemo, bogme, idemo, gospodine porunie!

- A da li ba ve sada u podne? pita jedan stari, malen i neugledan,
odnekud iza lea onih dugonja prvoga voda, i u glasu mu breni
prizvuk zabrinutosti, kao da se boji da je to eto ve sve dolo i da se
ide.
- A kad bismo? Naravna stvar! Jo samo dok se razdijeli cvibak ,
idemo, stari!
- A to je tebi? Ti kao da se boji?
- Rekla mu ki doi, pa je nema, javio se netko fikalski mjesto
staroga iz gomile, jer se stari posramio.
- A jeste li veseli, ljudi? to? Radujete li se iskreno da idemo?
Ljudi, zbijeni u gustom pojasu oko komandanta, krevelje se i glupo
ute te pijuckaju i sru pivo, kao da im se ba ne da niti otputovati niti
odgovarati na glupa pitanja svoje glupe inteligencije, kojoj zapravo ne
vjeruju vjekovima ni jedne rijei.
"A kaj nas mulec gnjavi? Se je to prazna slama!"
Osjea se da bi se na itav niz glupih historijskih pitanja moralo
odgovoriti, ali to da se kae? Kako da se kae? Je li domobran
pozvan da neto kae?
utnja. Netko je donio gusle, pa je satnijski Cigo poeo da igra
srijemsko kolo, i to je mnogo radoznalih odvuklo od ove grupe tu, te
su ljudi tu i tamo raspaljeni rakijom poeli da poigravaju.
- Franja Josif kupijo benzina...

Doktor Luli (latinski i grki na jednoj provincijalnoj gimnaziji)

osjetio je zvuk violine, i dolo mu je da se porazgovori sa svojim
ljudima, da im neto kae, da ne ostane sve ovako neproporcionalno
rastrgano i glupo u ovom historijskom trenutku.
- Sve je to nita! Sad je barem svemu kraj! I vjebi i rajonu! Sada
emo lijepo gore, na frontu, da pokaemo to znamo! Rat, to je ispit,
momci! Tamo se pokazuje koliko smo nauili kod kadera! Pa ako si
bio marljiv, dobit e nagradu. Ali vi ne ete nita da pokaete, niti
ete ta da dobijete! Jer ne znate nita!
- Pa znamo mi, znamo, odzivaju se tu i tamo glasovi.
- Znate! Znate! Samo ste lijeni! Ali sve e biti dobro! Mora biti dobro!
Ajde, djeco, u zdravlje, bog vas poivio!
- Zar ne da se veselite to ete u boj? to?
Stanka. utnja. Tiina.
- Pa mater vam domobransku, to je to rat? Zar ve nismo bili u ratu?
Stotine i stotine godina stojimo u ratu pa smo svejedno ivi! Zar ti
aa i deda nisu bili u ratu?
- E! Bome jesu! Na Taliji su bili! I jo dan-dananji uvamo srebrni
talir koji su aa na Taliji zasluili!
- A moj deda su z Jelaiom Madare harili!
(O mrtvim ratovima govori se sa sentimentalnim pijetetom kao o
milim pokojnicima. O mrtvim ratovima govori se kao da su ti ratovi
bili idilini izleti u romantine predjele naivnih pustolovina to ih
djetinjasto ljudsko srce trajno prieljkuje kao razonodu da nam na

ovoj sivoj i jadnoj planeti ne bi bilo tako beznadno dosadno. Ti davni

mrtvi ratovi bili su zaista provincijalne operete spram ovog fabrikog
klanja, pa kad se govori o njima, ti se mrtvi ratovi obavijaju
posveenom koprenom pozlaenog pamenja, i o njima se priaju
neistinite prie sa historijskim akcentom kao da je sve to tako bilo
kako doista bilo nije.)
- No vidite! Kako su vam oci i djedovi sve to preturili! Pa to onda?
Svi smo ivi i zdravi! Pa i mi smo ve bili na fronti! Znamo mi to je
fronta! Nek dignu ruke oni koji jo nisu bili vani!
Diglo se mnogo zelenih rukava.
- No! Imade vas dosta! Strignut ete uima kad vas poliju rapnelom.
Stisnut ete crijevom pa malo vodu spustiti! Ali nita to! Pak to ako
tko i zagrebe? I onako je glupo ivjeti kad ti ne daju ivjeti. Barem si
za domovinu pao i za kralja naega potenoga!
- A je li istina, gospon porunik, da Franc Joef beloga konja jaeju?
- Pa jae on i crnoga! Imade on hiljade i hiljade konja!
- A-a-a-a! ude se udom domobrani i kimaju glavom nad bogatstvom
svoga hrvatskog kralja.
- Nego to vi mislite? Pa zar bi Njegovo Velianstvo moglo da toliko
neprijatelja pobijedi da nije tako bogato? Recite, ljudi, a po kome mi
to udaramo? Od koga se mi to branimo?
To je za Zagorca problematino pitanje. Orijentacija Zagorca je do
rata, a i za vrijeme samoga rata, mnogo loginija i preciznija od
sveukupne orijentacije nae inteligencije. Zagorci su prije svega

shvaali dravu caristiki, i sve fraze o nekom Ustavu oni nisu

poznavali. Car je drava, Car vlada, a Zagorac je bio kmet i prije
etrdesetosme i poslije etrdesetosme, Zagorac je uvijek bio kmet. Rat
je nastao tako da su oni prokleti vlaki krivovjerci (koji svoje kraljeve
kolju svakih deset godina jedanput) htjeli zaklati naega Cara i Kralja,
a jednoga su Carevia i zaklali negdje ve. Onda je Car pozval svoje
verne Hrvate (jer Madarom i vabom, cuckom prekletim ne veruje) i
tako su Hrvati poli da brane Cara i Kralja, koji je kralj hrvatski, ali
mu to Madari ne daju da bude.
Poslije debakla u Srbiji odmah na poetku rata izmeu augusta i
decembra 1914. osjetili su Zagorci poraz na svom roenom mesu, i po
kasarnama se poelo pitati zato Car ne sklapa mir. Glavno vrelo
zagorske zbrke od poetka bio je rat s Rusijom.
- Naharili su nas Srbi! Naharili su nas, Bog moj! Kajti su boli soldati
od Madarov i vabov! Da su bili na Drini samo Hrvati, ne bi nas bili
naharili! Kaj vraga mi delamo v Rusiji? Kaj su nam Rusi krivi? Gde je
Zagorje? Em nemremo tim Rusima ni! Na sakoga od nas hiljadu
Rusov!
I sada je u zagorskom mozgu praznina, i Zagorac osjea da su sve to
vjetrenjae na koje ga gone. Vjetrenjae, to on osjea. I to da menaa
ne vrijedi nita, i da su domobrani poderani, i ovo, u to su ih obukli,
da je papir, i bakande su papir, i sve je kopriva i sve e se razmoiti i
raspasti. To osjea Zagorac, taj papir, to smrdljivo zelje i koprive. I
kako da se onda na sve to odgovori!?

Ljudi su se dakle na to pitanje, na koga se to oni danas zapravo

spremaju, zamislili i uutjeli.
- No! to utite? Ta valjda znate zato se bijemo, do sto avola.
- Pa jer su nam Cesara vubili!
- Koga? Koga su to ubili? Cesara?
- Je!
- Ti osel! Nije to bil Cesar! Nije to bil, javljaju se glasovi to osjeaju
da je to krivo promatranje dogaaja.
- Nije to bil Car! To je bil onaj drugi! Onaj drugi! Onoga su vubili!
- Franc Joef je htel da osvoji Bosnu od Muhameda!
- Bolvane! Turin je na saveznik! Mi se bijemo protiv Rusa i
Engleza!
(Ne ide to u zagorsku glavu da je Turin na saveznik. Jo je i danas u
Zagorju strah od onoga vremena kad je tursko kopito udaralo oko
Toplica i Konjine.)
Osjetio je gospodin porunik Luli oko sebe nevjerovane Tomae i
htio da neto ree o Englezu, koji pui svoju lulicu, pa je potplatio
ruskog Cara, koji treba funte, htio je doktor tako da povue nekoliko
svjetskopolitikih poteza, da orijentira "svoju" satniju, kad je glazba u
pol takta prekinula "La Machichu" i udarila tu, i javile se trube
bataljonske. Oko trobojno drapirane govornice nastalo je gibanje
meu oficirima, jer se na bataljonskom ulazu pojavio gospodin
pukovnik sa pratnjom.

- Hodna satnija! Zbor! zavikao je doktor Luli potegnuvi sablju, a

domobrani su poeli da tre oko naslaganih piramida puaka, i satnija
se postavila u osam mesnatih zidova te plaho i rastreseno gleda u
gospodina kurata , to se sa raspelom u ruci izmeu crveno-bijelomodrih stjegova penjao na govornicu da blagoslovi legije carske.

Tamo gdje se Jambrek iskrcao iz vagona stajala je fabrika, sasvim

bijela, okreena, sa stotinu slijepih okana, poruena, i samo su zidovi
strili polomljeni i zaaeni. Tu i tamo bio je koji grob s bizantinskim
krstom, i gavranovi su lepetali nisko nad blatnim oranicama.
Prolazio je Jambrek sa svojom etom kroz male drvene gradove i
gradie i gledao sjedobrade jadne idove, gdje prodaju rakiju i
medenjake. Na oknima sinagoga plamtjela su svijetla sedmerokraka,
ene su sve uvijek bile zaplakane, a noi duge i oni goli drvoredi
jablanova po ravnim beskrajnim cestama, te se samo uje vjetar u
liu suhom, i ide eta po blatu, i tuckaju limene svjetiljke na elu
svakog voda i dime se smrdljivo kao svijetla mrtvaka. I tako je
Jambrek doao u telung i uivio se u sve ono u telungu i oko
telunga, kao to su se toliki prije njega uivjeli.
Jer, to se tu moe drugo, nego uivjeti se?
Domobran se po propisu uivi, isti cipele i puku, kopa jamu i gradi
iarte i eka menau i smrt. Izmeu menae i smrti postoji jo jedna,
trea varijanta, a ta je: biti ranjen.

I to je srea velika, ako je domobran dobro ranjen; a ako opet nije,

nego nastrada, e, onda je nastradao!
Ona siva dosada kasarne i kadera tu se preselila u jamu, koja nije ni
dva metra iroka i koja je ve iskopana u obliku groba, pa ovjek
domobran i ne mora nita drugo, nego da mirno legne, i sve je gotovo.
Nastupila je tiha domobranska smrt. Jedino izvade iz depa ovjejeg
mrtvaku cedulju, pa domobrana premjeste iz domobranskog bojnog
stalia u mrtvaki, i stvar je opet u redu. Domobran je izvrio svoju
domobransku dunost.
I tako je Jambrek ivio jedno vrijeme i pokapao pajdae , kad je onda
jednoga dana pao na njega bijeli oblak "domobranske dunosti", u
viem, krvavom smislu toga pojma.
Bilo je to u vrijeme prije velike proljetne ofenzive, kad su Rusi
poduzimali ispade veeg stila, da napipaju slabu stranu zagorskih
postava. Navalio je cijeli jedan pjeadijski bataljon koncentrino na
postav porunika Lulia, ali on je napad slomio u vatri i iz vlastite
inicijative preao u protuudar, koji je neoekivano uspio. Kod tog
protuudara, Jambrek je nastradao i onesvijestio se. Istoga je veera
gospodin porunik profesor doktor Luli pisao svojoj gospoi ovo
pismo:

Draga moja jedina Katice!

Pisao sam Ti iz Madarske iz Munkaa zadnji put. Jesi li to pismo

primila? Moju novu adresu pazi dobro da napie. Nije vie 364 nego
F. P 371. Mi smo putovali opet naokolo kroz Madarsku i sada smo
promijenili postave.
Meni je jako dobro. Ja imadem tilera u mojoj satniji, pak mi je uinio
divan untertand , i tamo sad visi Tvoja slika. Kota je mnogo bolja
nego doma, meso dva puta na dan. I ampanjca pijemo esto. Osobito
pred patrolu. Ali se ne boj nita, draga Katice. Malo se puca, to je
sve. Jedan moj momak prole je noi zarobio osam neprijatelja. Zove
se Sabliek Franjo. Predloio san ga za veliku srebrnu. Uope, ja
moju satniju drim u divnom redu. Da vidi kako su divno iskefani i
obrijani. Ne bi ovjek vjerovao. Ljudi su pokorni i dobri, i mene jako
vole, i kad im ja velim, ili bi i u vatru i u vodu. Pa ti se sjea
uostalom mog sedmog be razreda? Eto, to je!
Mila moja Katice! Moram da se uvelike pred tobom pohvalim.
Uglavnom ovo: ja sam predloen na Verdienstkreuz , i od divizije su
eto prije pola sata telefonirali da u ga svakako dobiti, da sam na
Armee-Kommando predloen za izvanredni promak. Ne mogu Ti sada
javiti nita drugo, samo to da su moji ljudi uinili udo. udo, draga
moja Katice. Ima dosta ranjenih i sedam ih je palo, pa smo ih lijepo
pokopali. Junaci! Ba je divan ovaj na narod! I kako je bistar!
Draga moja Katice! Sad mi ba javljaju od pukovnije da tamo trae
moju fotografiju, poslat e je u Ilustrovani , da se tamo tampa, i

zapovjednik mi je bataljona sam lino estitao prije pet minuta! To je

danas bio veliki dan!
A nadam se skoro na dopust. I ako doem kui kao Oberleutnant,
morat e me Ljubii prvi pozdraviti. Haha! To e onog gada derati!
Onda emo u Zagreb na dva-tri dana, da proslavimo moju pobjedu,
gospoo Oberleutnant!
Kako doma? to radi slatki Milan? Skoro svaku no sanjam o malom
fakinu. Da li se igra sa luftgeverom? Ono je skupa stvar! Pripazi i Ti
na nju, draga Katice, da se ne pokvari! Poljubi ga stotinu puta mjesto
tate. Pozdravi mamu i kumicu i Lajeka i javi mi se skoro. Za danas
nemam vie vremena, to sam sve ovako na brzu ruku.
Ljubi vas sve zajedno Tvoj vjeno Te ljubei vjerni muek.

Ovo "udo" to ga je gospodin porunik doktor Luli potcrtao u svom

pismu gospoi Katici, to je bio onaj protuudar kod koga je nastradao
Jambrek. Sva njegova tuna historija spomenuta je u frazi gospodina
doktora da imade "dosta ranjenih", a svi pozitivni rezultati te
Jambrekove katastrofe zgusnut e se eto u to da e neki gospodin
profesor Ljubii u provinciji (valjda kolega gospodina profesora)
morati prvi pozdravljati pobjednika s kote 257 "koji je iz vlastite
inicijative ne samo slomio premo neprijatelja, nego je svojim
smionim inom mnogo doprinjeo do proienja situacije", kao to je
to bilo litografirano u divizijskoj zapovijedi slijedeeg dana.
Kad se je domobran Jambrek osvijestio prvi put, bilo je podne.

Lei on u glomaznom teretnom autu Crvenoga kria i pred njim se

valjaju silni automobili u blatu, i bue motori. Gvozdeni lanci zvee
kao da tu hoda netko okovan u verigama, a auto se valja po
kolosijecima i grabama kao glomazna laa, te se uje kako ranjenici
jauu i cvile.
A blijedo se sunce probilo kroz oblake i usijalo pare proljetne i lie
blato po blatnim jarugama, gdje se cijede sive krpetine snijega.
Gleda Jambrek sve to i slua jauk ranjenika i sjea se kako je izaao iz
jame, i vidi jo pred sobom one kolce s napetom icom i samo vidi
bijeli oblak i ukaste, naranaste jezike, to su zalizali, i tako je
dotuen, umoran i izmuen da nikako ne uspijeva da sagradi most
izmeu ovih automobila i one jame i onih kolaca s bodljikastim
drotom .
"to to sve znai i kako je sve to?"
"Automobili! On se vozi u automobilu. I tu gle kraj automobila jae
jedan crni konjanik. Kako udno tri taj crni konj!"
Savio se konjski zglob tanani kao da e pui, pa se nadvija nad
zemljom u plosnatom luku, a kopito se tako elastino izvija iz blata da
Jambrek svom silom napree svoj mozak ne bi li mu se objasnilo da li
taj konjanik leti ili samo jai. "On leti, taj crni konj! Leti!" A sunce
grije ugodno kao pe i Jambreka ne boli nigdje nita, samo je edan.
Lei domobran Jambrek u koritu limenom (jer lim hladi njegove
znojne prste kad pipa oko sebe), te mu se ini da je sav svezan, i htio
bi da dozna zato je on to svezan i zato ljudi oko njega stenju i jauu,

pa se htio na momenat da osovi, ali ga je uto neto presjeklo po

polovici, preko cijeloga tijela, i crnina se opet spustila na Jambrekove
vjee, bezbolna i gluha.
Drugi put osvijestio se u eljeznikom vagonu.
Lei Jambrek u postelji, a nad glavom mu titra nona lampica, i uje
se kako ljudi u snu hru, svi sortirani u toj crnoj utrobi vagona kao
lijesovi.
Ide voz, ide, kotura se po inama, a kolesa biju o gvoe ina onako
isto kao i na Zagorcu. To je ritam isti!
Jedan jai poetni udar, mukao i dubok, sa dva refleksna slabija, koji
kao da odjekuju onome prvom, kada ve opet tutnji onaj duboki i
mukli, i tako se udari ganjaju i love, a vagon se trese kao vodenica i
melje pod sobom svoj put.
Grmi duboka lupa, dum-dum-dum, dum-dum-dum, a dva bata
poskakuju nad njom kao batii na cimbalu, ta-ta, ta-ta, ta-ta, i sve to
igra u dugom i stranom vicinalnom napjevu: dum-tata, dum-tata...
Koliko je puta Jambrek sluao tu dosadnu zagorsku pjesmu, i ini se
njemu da se on to sada na Zagorcu vozi, pa se sav omamio lupom i
napeto slua i pazi da ne bi usnuo, da uje kada voz stane je li to
Zlatar-Bistrica ili je ve Budinina.
Voz je preletio preko skretnice, i lupa se utiala i sve je stalo, te neki
nejasni i tui glasovi odzvanjaju izvana.
Nekakvi ljudi hodaju uz vagon, i to mnogo ljudi, te se onaj ljunak
nasut izmeu tramova i ina osipa s pruge, i uje se kako ljudi posru

kao da neto teko nose, i netko se dere glasno, a onda se javila truba,
i ulo se rzanje konja i lupa kopita o drvene podove vagona.
"Kakav je to znak? To je konjaniki znak trube."
A Jambrek je pjeak i domobran, te nikako ne uspijeva da odgonetne
to bi to moglo biti. "Zbor nije, ni pozor nije! to je?"
I dugo je voz stajao tako, i vani su nosili svjetiljke, pa su i ovamo u
ovaj crni vagon pali traci uti, te se prelili preko tamne upljine od
kuta do kuta, a onda opet nestali, i ulo se toptanje konja i otra zveka
lanaca, i poslije se negdje javila neka udna ptica, kretava i reska, i
sve je opet utihnulo.
Pitale su lokomotive i soptale, i onda se opet vagon polagano i
bezglasno ganuo, i sve se nekud zaletjelo i sad opet tee, sve samo
tee: dum-ta-ta dum-ta-ta!
Njie se vagon desno i lijevo, i trese se ta grubo otesana kutija na
ocjelnim osima, a ute pruge fenjeria, to visoko negdje tinja,
zaplesale su po daskama i po velikim blijedim licima.
Hre netko u kutu, a iza Jambreka bije vruina, i on se sav znoji.
Zbacio je sa sebe gunj te mu godi svje uzduh, to se nalijeva kroz
pukotinu kod vrata, i Jambrek duboko udie da se nasre toga hladnog
nonog zraka.
- Umirju, umirju, gospodi, umirju, tako stenje netko iza Jambreka,
ba iza njegove glave, te Jambrek uje taj glas i nikako ne moe da
vidi tko je to.

I htio je da se digne, mrvu nervozno i silovito, da vidi tko stenje, i to

se zapravo s njime dogaa, trgnuo se ivo i htio da se osovi kada mu
se prvi put objavio onaj bol.
Ranjen ivinski, smrtno ranjen, u saznanju onoga bola, Zavikao je
Jambrek glasom, koji je odjeknuo preko dvadeset i dva vagona
cijeloga transporta, i uo ga je ak i mainist te je pomislio da je
valjda koji ranjenik pao pod kotae.
Javilo se u Jambreku neto neizrecivo mutno i silno, i sve se je
zakovitlalo u mraan vir, i on je osjetio kako ga neto vue sve dublje
i dublje, u strahotno umiranje, koje se ne e svriti nikada.

Lijevu su nogu Jambreku odrezali iznad koljena jo u templarskom

vozu, a desnu su mu odsjekli ba tono u kuku, u privatnom sanatoriju
Njezinog Visoanstva Marije Annunziate Valerije Konstance.
To se posve sluajno zbilo da je Jambrek pao u Belvedere Njezinoga
Visoanstva.
Onaj obini soldaki voz Crvenog kria od teretnih vagona na jednoj
od transkarpatskih linija razdijelio je po telegrafskom nalogu iz A. K.
(Armee-Kommando ) sav svoj materijal, te se vratio natrag sa ezdeset
kilometara brzine po nov materijal, jer je opet bilo krvi. Desilo se ba
tako da u onoj malenoj poljskoj stanici provincijalnoj na liniji nije bilo
vie mjesta (pital je bio kompletan), pa su tako teki ranjenici ekali
u ekaonici preko dvadeset i etiri sata templarski voz za centralu, i
tamo su mu u templarskom vozu Crvenoga kria i amputirali lijevu

nogu i dali ga u Belvedere specijalistima, jer je bilo vrlo malo nade da

e ostati.
Belvedere bio je barokni dvorac Njezinog Visoanstva Marije
Annunziate, koji je ona dala preudesiti na svoj vlastiti troak za teko
ranjene proste soldate, i tamo ih sama dvorila i njegovala.
Ta uzviena samaritanska gesta Njenog Visoanstva bila je izvjestan
obrat u posljednjoj fazi tzv. duevnih kriza to ih je visoka gospoa
blago izvoljela da proivi na ovoj zemaljskoj kugli.
Njezino Visoanstvo Marija Annunziata zavrila je naime posljednju
spiralu svojih unutarnjih pobjeda usponom do tradicionalnog
katolicizma, kome su njeni djedovi i pradjedovi, to su jo u oklopu i
ipkama hodali, sluili maem i stijegom, i koji su u smislu svoje
ovozemaljske vrhunaravne misije poklali prilino mnogo ljudi.
Kao to se za jednu slabokrvnu i histerinu damu iz najviih krugova
pristoji, ona je, sterilna, kao to je za cijelog svog vijeka bila, u
etvrtom svom deceniju primila u sebe hostiju, poklekla pred
misterijem Matere Crkve i sagnula glavu.
Poslije mnogih Nadsdy-husara u modrim atilama, baruna, to su
pobjeivali i na londonskom Derbyju, pa nekih diplomata u fraku i
monoklu, i tako dalje, i tako dalje, ona je najposlije naila u ivotu na
svetoga oca Benedikta, kome je uspjelo da njene oi otvori za serafsku
glazbu u trideset i treoj neotomistikoj sferi.
(Taj sveti otac Benedikt bio je, naravna stvar, barun i kavalerist u
svoje vrijeme, pa se i njemu otkrio besmisao kacige i maa.

Vatikanska karijera i kardinalski eir priinili se tom barunu i

kavaleristu mnogo vrednijima od reglementa i manea, pa se je
obratio jedne noi jaei - ne u Damask - nego u Ravu Volczynu u
svoju galicijsku garnizonu, i skinuo dragonsku dolamu, te se opasao
uetom.)
Bilo sad kako bilo, sve je to konano sporedno po ovu nau historiju
koja govori o tunim doivljajima naega zemljaka domobrana
Jambreka na njegovom krinom putu od Galicije do Belvederea.
Vano je u toj stvari samo to da je ba taj sveti otac Benedikt glavom
nagovorio Njezino Visoanstvo, da Belvedere (svoje najmanje dobro
od dvadeset i tri hiljade jutara) rtvuje u karitativne svrhe, i to upravo
u korist ovog carskog i kraljevskog poduzea, koje je odluilo da
prodre do Soluna, da bi tako kneginje visokog Dvora mogle da ubiru
70% kamata.
Ona je to uinila tuna srca i u prvo vrijeme nala je u tom
bolniarskom pozivu neobinu senzaciju, osobito sada kad je u Evropi
tako dosadno, te ovjek ne moe ni u Egipat ni na Rivijeru. Bilo je u
njenom ivotu kojeega. I glazbe i ampanjca i mjeseine i dvoboja, i
sve se to rasplinulo, a kao sjena svega ostala je mrtvaka maska
Oberleutnanta Freiherra von Brausewitza, egzaltiranog mladia, koji,
jedva to joj je cjelunuo koljeno, ve se je i pobio sa Njegovim
Visoanstvom artiljerijskim generalom i pao u dvoboju. Odonda su
izmeu nje i Njegovog Visoanstva generala artiljerije uvijek trideset i
tri sobe, budui da spone svetog sakramenta tradicija familije ne da

lomiti, i odonda je ganja okolo sjena mrtvog Freiherra, koji ima

prosvrdlanu lubanju, te se Njeno Visoanstvo boji tmine i sutona. Od
vremena na vrijeme, dakle, dolazi Njeno Visoanstvo u Belvedere, da
tamo dvori "svoje" jadne pacijente, i to traje vie puta po punih sedam
dana. To da Njeno Visoanstvo samo dvori "svoje" ranjenike, to znai
oko stotinu livreja, deset automobila barunica i specijalista kirurga,
ordonanaca i opatica, i tako se dogodilo da je Marija Annunziata
osvanula u Belvedereu ba trei dan kako su Jambreku odsjekli drugu
nogu u kuku.
- Kakvo je to blijedo dijete? stala je visoka gospoa nad krevetom
Jambrekovim okruena svitom barunica, kirurga i specijalista, poto je
odmah prvi dan odrala svoju turneju po dvoranama dvorca.
- To je neki hrvatski deko, Visoanstvo, tumaio je primarijus
servilno, kako to stoji s Jambrekom, i kako su mu obje noge
odsjeene, i da ga je zasula granata i polomila mu kosti, i da je udo
to je preivio tu katastrofu.
- A hoe li ostati? Siromano dijete! Blijed je kao papir, um Gottes
Willen!
Primarijus je slegnuo ramenima skeptiki, i nastala je utnja. Njezino
Visoanstvo se na tren zamislilo ("Ihre kaiserliche Hoheit denkt nach "
proirio se apat u krugu svite Njenog Visoanstva), a onda je
Visoanstvo reklo tiho da "to blijedo dijete" odmah odnesu gore, k
njoj, pod njeno visoko okrilje.

To gore, to je znailo u odaje u prvom katu odmah do odaja Njezinog

Visoanstva, gdje je bilo posebno odjeljenje za one sretnike koje je
Visoanstvo odabralo iz rulje ranjenika da ih vlastoruno svojom
roenom njegom otme elementima.
Takav pacijent nije smio naprosto da umre, jer je Njeno Visoanstvo s
takvim pacijentima raunalo kao sa svojim metafizikim dobrim
kartama, koje e izigrati na posljednjem sudu kada e se kod zelenog
sukna vagati njena dua je li dozrela za lijevu ili desnu stranu svemira.
A ako se ipak dogodilo da bi takav pacijent Njenog Visoanstva
unato svemu umro, onda je obino dolazilo do histerinih ispada i
skandala, i sutradan bi svi oni automobili sa kutijama i barunicama i
eirima ostavili Belvedere u bijesu kao furije.
Njeno Carsko Visoanstvo pristupilo je domobranu Jambreku i
pogladilo ga po kosi sa mnogo materinske njenosti, a as poslije to su
"blijedo papirnato dijete" prenijeli gore u prvi kat pod visoko okrilje
dobre kranske gospoe Marije Annunziate, austrijske kneginje i
generalice, kojoj je suprug zaklao u ovom ratu vie od trideset hiljada
neprijatelja.

Jambrek se rodio na samo Silvestrovo, a da je jo samo nekoliko sati

zakasnio, on ne bi bio pozvan na stavnju sa svojim turnusom, nego
cijelu godinu dana kasnije, i njegov bi ivot bio udario, vrlo
vjerojatno, sasvim drugim smjerom.

Ali se dogodilo tako da je on jo kao golobrado dijete postao

domobran i tako poao svojim trnovitim putem do zvijezda, kao to se
to obino ide u vrijeme kad su zvijezde soldake zvijezde.
Jambrek je bio fenomenalna ljepota, i da ga je ovjek vidio jo u ono
vrijeme kad je hodao vertikalno kao pravi ovjek na dvije noge, stao
bi kao ukopan i zadivio se toj prekrasnoj pojavi. Pa da su ga jo obukli
u kakav evropski dres, nitko iv ne bi bio nikada rekao, da se taj
aristokrat rodio u Tunoj Bistrici Zagorskoj i da je seljaina, to starci
u Bistri pamte ve etiri stotine godina.
Istina je iva da je slavetiki grof u ono vrijeme dok je jo pokojna
mati Jambrekova okopavala grofovske vinograde, esto dolazio u
vonjake i boravio vani, ali su sve druge Bistranke dolazile u
kombinaciju, samo ne mati Jambrekova, koja je vaila kao kreposna
ljepota u cijelom selu. To e uostalom ostati zauvijek sve prekriveno
koprenom tajne, ali fakat jest da je Jambrekovo blistavo oko i visoko
smiono elo dominiralo neobino jasnim licem, a njegovi
velzquezovski tanani prsti izgledali su kao fino pletivo, u kome
pulzira modra krv. Miije je u Jambreka bilo osobito plastino
razvijeno, stegna simetrino modelirana kao mramorna, te je ona
nesretna granata odista razorila jedno remek-djelo prirode.
U prvi mah, kad je Njezino Visoanstvo opazilo Jambreka, sjetila ju je
njegova kovrava kosa i ono jo djeje lice, po kome se posula prva
pelud nagona, jednog bronanog Narcisa, to ga je vidjela jedanput
negdje u jednom muzeju, ve davno. Onaj je Narcis drao u ruci

grozd, i kosa mu je kovrava bila sputana vrpcom, te je Njeno

Visoanstvo odmah pomislilo na to kako bi jedna tamnomodra svilena
vrpca tako sjajno bojadisala ove kovrice, i ona je tog Narcisa dala
odmah prenijeti k sebi, "to nesretno divno dijete", gore u modri salon
u prvom katu. U prvo je vrijeme bila velika kriza, i sve je visilo na
jednoj niti, te stoje gospoda doktori, obrijana, golobrada gospoda sa
podsukanim rukavima i cvikerima, u istoj snjenoj bjelini, i gledaju
onu jedinu problematinu nit na kojoj visi Narcisova sudbina.
Ali je Jambrek sve to nadvladao i ostao iv.
Dok se jo osjeala kost u kuku, kako viri iz krvava mesa, i dok je
rana jo bila mokra, te se nije preko svega uhvatilo mrenasto tkivo,
nego je jo sve palilo i eglo, onda je Jambrek plakao kao dijete koje
sanja bolan san.
On se nije probudio za cijelo vrijeme Belvederea, i ono zlatno
pokustvo i modre zavjese i princeza, koja je sva u bijeloj svili plakala
s njime kao mati (te je on osjeao njeno mirisno lice na svom i njene
tople suze, kako mu teku u usta i kako su slane), oh, one krvave noge,
Belvedere i princeza, sve se to Jambreku inilo da on to sanja.

Jambrek je bio fantastino dijete.

Bio je najbistrija glava u razredu, i uitelj udovac koji je i Matine
knjige itao s olovkom u ruci ("Ovo je glupo!" "Ovo je lijepo!") i koji
je sebi citate iz enoe i Kozarca ispisivao u poseban notes, taj i takav
uitelj je htio dakle da se Jambrek poto-poto kola. Ali nije ilo. Od

onog jednog rala i pol nije ilo, i tako je dijete, koje je na pai italo
Andersena, otputovalo jednoga dana u Graz u "Hotel Esplanade" i
tamo obuklo crveni frak sa rozetama i postalo boy hotela "Esplanade".
Tamo u Grazu je Jambrek poeo da ita novine i da ide u operu, i oni
kraljevi i princeze to pjevaju u utom osvjetljenju, koje je on gledao
sa visoke galerije, a nije pojmio nita, samo je sluao glazbu i sanjao,
sve se ono priinjalo Jambreku kao san.
On je sanjao u crvenoj uniformi Hotela Esplanade o kraljevima i
princezama, a sad je eto tu u zlatnom dvorcu u svili, i jedna prava,
iva princeza ljubi mu ruke i plae nad njim i hrani ga okoladom i
kolaima. to to sve znai? Hotel Esplanade, opera, kader, fronta,
Belvedere, princeza, toga je toliko, toliko strano mnogo da sve to vri,
kipi, to se sve razlijeva, kao da je netko razlio kupu sa mnogo boja, i
sve se zapalilo i sad se pui i sja, i sve izgara udno kao vatromet. I
mada je ustvari bilo strano leati na leima, i biti odsjeen i osjeati
to kako si odsjeen, ali kad je dola ona, princeza, ti zna da je to
prava, iva princeza, te osjea njenu ruku na svom elu i osjea kako
ti fino gladi kosu, gladi te, miluje, Njeno Visoanstvo Princeza, pa to,
ovjek bi dao odsjei ne samo noge nego i glavu i polomiti rebra,
unititi se, unititi!
U prvo je vrijeme Njeno Visoanstvo doista osjetilo nijansu
samaritanskog zanosa spram ovog blijedog deka. Bio je to osjeaj
koji se raa u dui kad vidimo ovjeka koji je pao s treeg kata, ili
pseto raskrvavljeno na tranicama. Ali poslije, za onih dugih bdjenja u

plavom salonu, kad je Njezino Visoanstvo klealo pognute glave na

svom grimiznom klecalu, pa onda tiho na prstima prilo do ranjenika,
da vidi spava li i to je s njim (da mu se moda natoi limunada),
poslije je ta samaritanska sklonost poela da zauzima udne, bolesne
forme. Najprije nijanse u mislima, a poslije zamisli konkretne, od
kojih se raa neizreciv uas, to tako godi umornim nervima. Nervi su
u tom razdrtom kneevskom tijelu Njenoga Visoanstva bili tako
zgreni, tako iskidani na boleive niti, a takva bi grozna misao
prelazila preko onog mirisnog tijela, kao mekana ruka to sve ove
nesimetrije u dui i nervima izglauje, kao da smo legli goli u
nadzemaljsko krzno pa se mazimo.
Die tako Jambrek u polusnu monotono, i die se gola prsna mjeina
gore-dolje, gore-dolje, a Njeno Visoanstvo dri Jambreka za ruku,
osjea puls i gleda onaj mramorni bijeli kip po kom je pala svjetlost
modrikasta, one plemenite sjenke i crte tog krvavog lika, i osjea tu
tijelo, muko tijelo, tijelo kojega nema.
Tu lei jedan zdrobljeni akt kome su noge odsjekli. Torzo jednog
Narcisa mramornog, samo treba dii zavjesu s tog kipa. I dolazi
Njenom Visoanstvu potajna misao da strgne one bijele tilove s ove
anatomske tajne i da se zagnjuri nekud, da se raspline, da poludi, da
pograbi taj torzo tu u tilovima kao votanu figuru iz panoptikuma,
figuru na kojoj je zgruana krv crvena, pa da se s tim krvavim
grotesknim tijelom zakovitla i baci nekud kroz prozor u dubljine.

I tako silazi Njeno Visoanstvo u udne boleive ponore iz noi na

no, a onda se prestraeno trgne, pa se prepane svega toga, da bi
mogla zavriskati luaki i alarmirati cijeli Belvedere, i tako se pati do
jutra; a no traje dugo, kao da vrijeme stoji.
Spram jutra tek, kad se vani nad umama poinju da svijetle bronane
pjege i kad se sa krajine diu zavjese, onda umorna od bdjenja predaje
svog pacijenta sestri Klementi i odlazi kao pijana po onim sagovima
skupocjenim neujno i tiho kao slablast.
A nou opet sve isto. Moli se ve tako po stoti put za nesretnu duu
Freiherra von Brausewitza, ali nikako ne moe molitve da dokona jer
joj se u polovici javlja avolska misao.
"Ono u postelji pod baldahinom u bijelom tilu zamotano lei dijete!
Taj je Narcis jo netaknuto dijete! Marija Annunziata! Dijete!"
I suzbija tu misao i krsti se i opet se krsti, a onda ipak ustaje i prilazi k
djetetu, te otkriva tilove i gleda djeje krvave unke, gleda ih i dolazi
joj da ih samo jedan jedini puta cjelune. Da ih takne vrkom usne.
Nita vie! Samo jedan jedini put!
I tako se sagnula do krvavog akta u tilovima i ispela se u sebi na
sablasne vrhove tantalovske patnje, da dosegne jabuku, a Jambrek lei
i osjea princezu, osjea njen dah na svom tijelu, on ne spava, on se
samo priinja da spava, a uistinu on bdije i osjea princezu, koja je tu
kod njega i koja skida s njega sve krvavo i strano.

Na Veliki petak se Njeno Visoanstvo trglo i odjurilo autom u grad i

tamo se ispovjedilo kod patra benediktinca i zbacilo sa sebe sav taj
pakleni balast. Pater benediktinac joj je preporuio da pobjegne pred
tim avolskim iskuenjem daleko (to dalje moe, da zaboravi), i
Visoanstvo je otputovalo na more, gdje su ve cvale voke i bilo
visoko proljee.
Kad je princeze nestalo, Jambreku je bilo kao da se budi. On se nije
odmah probudio. Budio se prvi, pa drugi dan, pa trei dan, i bilo mu je
strano, ali se nadao da e se princeza vratiti. Ali kad nje nije bilo
cijeli tjedan, pa dva tjedna, onda je u Jambreka uao demonski strah, i
onda je tek poeo da osjea to se to zapravo dogodilo s njim.
Pao je u vruice, poeo je da vie, da se baca, dobio je napadaje, gorio
je kao vatra, vezali su ga da se ne baci s postelje, ali koja korist od tih
trzaja, kad je princeza nestala zauvijek.
- Pa za Boga miloga jedinoga! Meni su odrezali noge! Mama! Mama!
Meni su odrezali noge! Moje obadvije noge! Mama draga! Moje noge!
I ba zato, jer je ta Princeza njemu kao velo lebdjela na oima tako da
je on tu leao prvo vrijeme kao omamljen, a sad su mu najednom velo
strgli, i sad on zapravo vidi to se to s njim dogodilo, on je pobjesnio
na tu visoku gospodu i poeo je da bulazni da mu je ona noge
odgrizla, da je to kurva koja je njemu noge odgrizla!
- Gad prokleti! Neka mi vrati moje noge! Moje noge! Moje roene
noge! Kurva ogavna!

Kune tako Jambrek, i jo mu nisu nervi noni sasvim usahli, te osjea

da bi on mogao da rastreska nogom tu zlatnu postelju, samo treba da
udre i da digne noge, i to ga boli kad hoe da digne nogu, i kune
estoko, a sestre stoje nad njim i ne razumiju ni slova, nego mu
utrcavaju injekcije i ude se otkuda u tog djeteta tolika grozna snaga.

Ali i to je prolo. Jambreku su rane zacijelile, i on je otputovao u autu

u centralu i tamo dobio proteze, i tako se jednoga dana opet naao u
svom kaderskom gradu u prljavoj i pljesnivoj baraki, kao i toliki drugi
to hodaju na federe i preskakuju palice metar visoko i tako se kao psi
treniraju za nov ivot.
Neshvatljiva velebna volja za ivotom, za velikim, udnim
belvederskim ivotom buktjela je u njegovom nervnom tkivu, i on se
poeo da bije grozno sa svim onim crnim to tu zijeva na ovjeka iz
sviju kutova barake. I tako lei po cijele dane u ovoj smrdljivoj baraki,
gdje parcovi i mievi skau preko postelja, i gleda goleme crne sjene
ovih ljudi to se u polusvijetlu prelijevaju po stijenama trulim i
promoenim.
Slua razgovore svojih drugova i negdje daleko zvona u gradu, i tako
mu je kao da sanja.
"to se sve to dogodilo s njim? Da li je on zaista onaj Jambrek, koji je
nosio krst na procesiji na Majku Boju, onaj boy hotela Esplanade,
koji sad tu lei proklet i krvav i sve zaudara po karbolu? Njega je
ljubila Princeza! Njeno Visoanstvo Princeza! Ono je bila ena! A to

ovi tu govore o eni? Ono je bila prava princeza u Belvedereu! to ovi

znadu to je to ena!"
"Ah! On je sve to samo sanjao! I sada on sve to samo sanja! Doista!
On sanja! Kamenje lei na njegovim grudima, i on mora da uzdahne
svaki as! I neka mu je slana gorina u duniku i grlu i sapinje ga, i
muno mu je, i bilo bi dobro da se probudi. Ali on se ne budi! Ne
sanja on to, nego se sve to doista dogaa."
Lei on tu sad na svom stjeniavom kavaletu i slua kako vani u
lijebu kaplje voda, i nema nogu, nego su to proteze, i to je istina i to
e tako ostati do smrti i nita se ne e dogoditi.
"Da se barem baraka zapali! Da potres itavim gradom potrese, pa da
se sve srui! Da se dogodi neto, da to ne potraje dalje tako, jer to je
grozno!"
I na hip tako izgleda kao da e se ipak neto zbiti, ali se onda opet
strana sumnja sputa u Jambrekove misli, teka i gusta kao dim to se
nad paljevinom vije.
I biva Jambreku jasno da je on doista naputen od Princeze. "A jedino
onaj prinevski ivot ima smisla. Zlatni Belvedere! Ono je ivot! A ne
aave smrdljive kolibe u Bistri, i kaderi i jame i barake i proteze i
harmonike i protenja bistrika."
I sad, kad slua ove ljude gdje o enama razgovaraju, njega opet stee
neto u grlu, njega boli za princezom. Nije sad princeza za njega ena!
Sad je princeza neto bijelo i sasvim nestvarno daleko, neto to je
bilo i sada vie nije. I da on opet moe da osjeti princezu kao onda u

Belvedereu, njemu se tako ini, da bi on zaplesao sa protezama kao

lud i pijan, zaplesao bi i poivio bi.
Ta samo jo jedan tren da mu je da onako kraljevski poivi, on bi dao
odsjei svoju glavu na mjestu!
Kakve ene! Kelnerice! Njega da zapitaju, on bi im znao da
pripovijeda to je to ljubav!
"emu se smiju ti ljudi? Pue! Viu! Nateu se, piju vino iz zelene
flae. to hoe sad ova crvena ena, to je dola u sobu? Ona nosi
dvije koare i vie. Glasno vie."
- Duhana, momci! Duhana! Eto! Duhana! Cigareta! Hum! Bosna!
Flor! Duhana, momci! Duhana!
Tako vie ena sa koarama.
Dola je ena u baraku pa vie, a u svom crvenom alu i sa zelenim
nabuhlim, vodenim oima izgleda kao utopljenica.
Ta ena svlai baraku i kupuje plahte i olje, cipele i kabanice, sve ona
kupuje za duhan. Zlo je kad pritisne ovjeka pa nema to da pripali.
Prodao bi onda ovjek i majku boju s oltara, a kako ne bi cipele.
Stoji ena u baraki i trese sisama, a nagoni se bude i zvijeri su ve
poele da ree. Pa kad se koja soldaka panda nokata i grabeljiva
upila u ona mekana enska stegna, u onaj gnjili gnjat, ena kao
koketljivo cvili, ali ne tri nikud, nego e jo da sjedne kojem avolu
na koljeno i da prilegne malo na koju postelju, jer ako ne daju ljudi
par bakanda starih za kutiju flora, to e zacijelo dati za flor i za

suknju. Tako se drae i smiju, igraju sa enom i kupuju duhan i

nabijaju lule i piju vino, a vani kia pada cijele dane.
Pria netko kako su u njihovom selu na Spasovo prije sedam godina
rasporili jednu djevojku, silovali je i izrezali na komade, izmesarili je
cijelu i u oko joj zaboli kiobran.
Slua Jambrek te rijei i osjea proteze.
"Tamo su negdje izrezali jednu enu prije sedam godina! Na Spasovo!
I silovali su je! I u oko joj zaboli kiobran! A zar njega nisu
izmrcvarili! I silovali! I izrezali na komade! Izmrcvarili su ga i bacili
ga van iz Belvederea! Pa nikom nita!"
- Sve su nas silovali, i svima su nama zabili kiobran u oko!
- ta, ta?
- ta? Nita! Silovali su nas! Izmesarili su nas! Zar nas valjda nisu?
Zar nas nisu bacili na cestu?
- A tko je tebe silovao, ti majmune?
- Silovala me Princeza! U Belvedereu! Odgrizla mi noge!
- Hehe! ta-a? Tebe? Princeza?
Osjea Jambrek kako mu se smiju, i kako mu nitko ne vjeruje da mu
je Princeza odgrizla noge. I tako stoji tu meu njima kao da lae. "A
ne lae! Sve je to istina! Samo su to glupani, pa ne vjeruju!"
I opet je tako jasno osjetio tu svoju alosnu istinu i to kako je sam i
ostavljen i baen van zauvijek.
Pa se okrenuo bez rijei i izaao na kiu, polagano, opirui se o take,
da mu se koljeno ne previne, pa da se ne stropota.

I tapajui tako, korak po korak, u pratnji tune limene glazbe federa ,

on se sada vue kroz mokre i blatne ulice.
Pada kia i suton je i ve su zapalili izloge, pa se uta plinska svjetlost
lijeva po asfaltu, i sve je tako jadno i pusto, i zvona zvone i sumrak se
toi maglen i siv i vue se pod plotovima kao bolesna maka.
Ide sada Jambrek, epesa nekud tamo do ugla, gdje stoji rasvijetljen
izlog jednog frizerskog salona. U izlogu je tamo votana dama to ima
isto tako crvenkastu kosu kao to je bila u Princeze, i zubi su joj tako
blistavi, i smije se i slina joj je, a usne joj gore, tako strano gore kao
peati na sudskim pismima i osudama.
Pa e Jambrek tamo stajati i zuriti kroz staklo u onu ruiastu
svjetlost, te tako, sklopljenih vjea, on e nijemo sanjati o nasmijanoj
Princezi. I sanjati, i sanjati.

Smrt Franje Kadavera

U venerinom paviljonu garnizonskog pitala, "aptajlung " C Draj,

zvanom "Kokica", bio je danas veliki dan. Infanterista Imbru Sveteca
(od Pedeset i tree Domae), pacijenta "Kokice", nali su u zahodu u
lokvi krvi. Prerezao je vrat britvom i, po mnijenju doktora, to se je
dogodilo jo pred pono. Infanterist Svetec Imbro bio je iz cimera
broj trinaest prizemno, pa su ga na nalog komisije prenijeli iz zahoda
na trinaesti cimer i tamo ga poloili na njegovu postelju i prekrili ga

prljavom plahtom, dok ne dou grobari. Tako je trinaesti cimer postao

na minutu senzacija cijeloga pitala i svih krma i grajzleraja i
rakijanica, to stoje okolo utih kasarna na kraju grada kao gljive.
Pronio se glas po tim prostorima da je u "Kokici" opet jedan soldat
prerezao ile, pa je postajkivalo dosta publike cijelo jutro oko one
tune sive zgradetine, ija su okna obijena prst debelim reetkama.
Pacijenti trinaestoga cimera osjetili su da i oni donekle igraju nekakvu
"piljivu ulogu" u cijeloj toj pripovijesti i tako su skakutali po
reetkama amo-tamo kao bolesne ptice u krletki. Kako, k vragu, i ne
bi?
Puknuo je glas po pustoj ulici, gdje je sve tako blatno i sivo i gdje se
po danu ne dogaa nita, tek se "slubovodei" strametri briju po
brijanicama (i gucne se gdjegdje po koji pricer), a sad, eto na, pao je
u sve to jedan mrtvac i jo je sebi prerezao vrat "prek na prek". Kako
trinaesti cimer prizemno stoji, to se frajle i kelnerice penju gore na
prozor sobe i kucaju po staklu i trae da se Svetec otkrije, a kad ispod
plahte zine duboka crna krvava krga (tako duboka da bi ovjek
mogao da turi u nju cijelu jednu soldaku olju), onda ene cvile i
padaju s prozora kao da si ih pofurio kipuom vodom, a soldati se
tome od srca smiju: "Kak su te babe bedaste!"
Tako je stigla i gospodina Ljubica u crvenoj rekli. Gospodina
Ljubica je kelnerica preko puta kod "Kanonira ", i popela se i ona da
vidi Imbru Sveteca. To je alarmiralo trinaesti cimer, jer je gospodina
Ljubica u cijeloj "Kokici" najpopularnija frajla itave ulice.

- Ha-ha! Gospodina Ljubica je dola! Eto gospodine Ljubice!

Serbus, Lubek! Serbus! - I tako su svi pacijenti jurnuli na prozor, te
sad mijese grudi Ljubiine i kese se, i ona se jednom rukom dri za
reetke da ne padne, a drugom se toboe brani od znojnih i prljavih
prstiju. Nabili se ti popreni kukci u bijelo-modrim rubaama na rupi
od prozora, pa se tamo roje i guraju i pruaju svoje kosmate ruetine
kroz reetku van da dohvate gospodinu Ljubicu, a gospodina
Ljubica se smije i bije ih rukama.
- I, i, vi fakini prokleti! Puajte me da vidim!
- A kaj bu vidla, Lubek? Em smo mi lepi! Na! Nas pogle? Nas!
- No, prosim lepo, samo malo da vidim, moli Ljubica svilenim svojim
glasom i hoe da proturi glavu kroz reetke da bi vidjela u tamnoj sobi
mrvu velike senzacije koja tamo lei pod plahtom. I tako je dri kapral
Zvjezdi objema rukama ispod pazuha, te nekim poluglasom (u molu)
komandira da otkriju Sveteca Lubeku zlatnom. Otkrili su mrtvaca, i
Ljubica je zavrisnula i bila bi pala na lea da je nije pridrao kapral
Zvjezdi.
- No, no, kaj se boji? Em te ne bu vgrizel!
Ali se Ljubica prepala, "kak da ju je vgrizel", i poela da civili i da se
kida i lomata i tue bijesno, te je Zvjezdi, ipak morao da pusti svoj
plijen.
- No, no, mala! Na! Ve smo ga pokrili! Ve se ni ne vidi! Dojdi
nazaj! Mala! Lubek!

Tako se zabavljao dopodne cijeli trinaesti cimer, samo infanterist

Kadaver zgurio se do pokojnoga Sveteca i moli krunicu, kao da tamo
nema Lubeka, i kao da se tu ne kese ovi barabe, i kao da sve to nije
trinaesti cimer, nego Sveta Marija. Klei tako Kadaver do Sveteca i
moli se poluglasno, a sve mu se vlasi diu u zrak od strahovite jedne
pomisli: to e biti od njega? Od Kadavera, infanterista Pedesetitree
Domae , ovjeka grenika i nesretnika kome se zlo stalo da pie.
Jer s infanteristom Kadaverom dogodila se noas velika stvar.
Njegova ena Kadaverovka, roena Trputec, stanuje na Potoku, u
sjeni Svete Marije, i on ima troje djece i usteraj, i na zidu dva slijepa
slavuja pokrivena zelenim suknom, za koje je sam uvijek sakupljao
mravlja jaja po poljima. I tako je on najprije bio menar po
kaptolskim crkvama, a onda se oenio i krpao cipele, a onda je postao
infanterist i kao takav stradao u Peti, i tako sluajno (u smislu nekog
"befela ") bio transportiran u svoje kadersko mjesto da bude bolje na
oku i u evidenciji. Kako ve punu godinu nije bio doma, a sad tu u
sifilisu lei ve drugi mjesec, nadvladala ga bol, i on se noas prokrao
preko zida (kud toliki pacijenti svaku no putuju na svoje
pustolovine).
Dovukao se tako infanterist i majstor Kadaver pod svoje prozore i
sluao svoju zidnu uru, gdje odbija u tami, i dugo se nije nita ulo,
samo tikatakanje ure, i tako je stajao dugo kao tat i gutao suze, i ve je
davno pono minula, kad se preko Gornjega grada i uma naokolo
vratio da ga ne bi srele patrole, to samo vrve gradom i hvataju takve

soldake ptice bez dokumenata. I ba na povratku, kad je htio da skoi

sa zida, javila se straa iz tame:

- Halt! Wer da ?

Vie instinktivno bacio se Kadaver natrag na cestu, ali je uto prasnuo

hitac, pa drugi, i trei se zasvrdlao u zid, i ula se buka i mort kako se
rui, i kako je Kadaver potrao u tamu, osjetio je gdje krvari. (Toliko
je pacijenata venerinog C "aptajlunga" okolo pilo svaku no, da je
straama bila izdana naroita zapovijed da se puca; to je bilo oglaeno
po svim cimerima.) Nastrijelilo ga, i lijeva mu je nogavica bila puna
tople tekuine. U jami, na potoku, tamo negdje na vodi, isprao je svoju
ranu Kadaver i povezao je prljavim rupcem (jer je bio strano
nahlaen, a to mu je, otkada je u soldaiji, jedini rubac), i tako se
vratio kroz gnojnicu na tali ujutro, kad je na paviljonu bilo sve
uzrujano, jer je ba komisija bila na zahodu nad mrtvim infanteristom
Svetecom.
Meutim je bila najavljena istraga, po kome je to straa noas pucala,
jer je zid bio krvav, pa je komanda pitala pretpostavila da je to ranjen
jedan pacijent, i sada e poslije menae vizitirati sve pacijente da se
nae onaj pacijent lopov, koji nije htio da stane na poziv strae. Taj e
onda fasovati svoje! Smrt strijeljanjem mu ne fali.
I tako klei sad jadni otarski majstor Franjo Kadaver nad leinom
Sveteca, infanterista biveg, koga se vie ne tie ni pital, ni kasarna,

ni rat, ni ita drugo, i gleda onu bijelu plahtu, pod kojom se osjea
infanteristova glava i nos, koji stri uvis, i osjea kako e sad menaa
za koji as, a poslije menae e strgnuti rubac s njegova stegna i
konstatirati da je to on bio onaj, po kome se noas pucalo. "Nije ga
zgodilo, hvala budi Bogu i Blaenoj Djevici! Samo je trajfalo! Ali je
meso palac duboko istrgano! I pee! Aha! Kako pee! to e biti? to
e biti?" "Blagoslovljen plod utrobe tvoje - Isus."
- Lubek! Na! Kaj se boji? Em te ne bu vgrizel! Lubek! Na!
- Sveta Marijo, Majko Boja, moli za nas grenike sada i na as smrti
nae...
- Lubek! Na! Lubek! Na, gospodina, sreko, viu barabe za
kelnericom i smiju se, a Kadavera pee rana sve intenzivnije.
"to e biti? Ret! Tri mjeseca! Smrt! Kader! Fronta!" "Zdravo,
Marijo, milosti puna - Gospodine s Tobom." "Gospode Boe! Noas
je ona ura kod mene doma tako udno tukla dvanaest sati! I crna mi
maka pretrala put! I sada tu lei mrtvac! To sve neto znai!"
"Blagoslovljena Ti meu enama - i blagoslovljen plod utrobe tvoje..."

Oko sto i pedeset pacijenata stajalo je golo golcato, kao to ih je mati

rodila, svrstano po cimerima, i tako su ih doktori vizitirali i nali
konano infanterista Kadavera, gdje je ranjen, pa je nastao velik
skandal.
- Zato se nisi odmah javio, svinjo ogavna! vikao je gospodin doktor
na Kadavera, jer je bio neobino bijesan to nije mogao poslije crne

kave na tarok-partiju, nego opet ovamo u ovaj prokleti pitalski

karbol, da gubi vrijeme na ove svinje.
"to ja imam od "svoga" ivota? Od sedam do dvanaest muim se s
ovim svinjama zagorskim, i niti tarokirati se ovjek ne moe poslije
objeda. Niti to! Nego tako tjeraj, dan i no, dan i no!"
Kadaver je stajao bez rijei, kao da su mu odsjekli ruke i noge. I to se
je tu moglo da kae? Kleli su ga svi pacijenti, jer su prozebli zbog
njega do kosti, zbog mulca prokletog, koji niti preko zida ne zna!
Menar zalupani! I tako mu je svatko opsovao poneto. Netko mater,
netko boga, netko sreu; a Kadaver je stupao pognute glave u dubokoj
depresiji, i tako mu je izgledalo da sve to tako mora da bude.
Pokojnog Sveteca ve su bili iznijeli, i ljudi se razgovarali o tome
hoe li ga pokopati s muzikom ili bez muzike i hoe li mu opaliti
salvu ili ne e, i tako je trinaesti cimer opet izgledao kao da se nije
nita dogodilo. Jo prije tri dana bio je aviziran neki visoki general,
koji e s posebnom komisijom od Crvenoga kria pregledati cijeli
pital, pa su u dvadeset i etiri sata majstori pitalski stvorili od
paviljona malo udo. Tu su cijelu no plamtjele acetilenke, i kreile se
sobe, i prali se hodnici petrolejem, i razlila se sila karbolskih flaa, te
je cijela ulica do ugla osjetila da ide general, i svaki je pacijent dobio
pljuvanicu i au, i ba su bili dijelili nove rubae, jo posute
naftalinom, kad je dola druga depea da taj gospodin general ne e
doi, te se porazdijeljene rubae opet pokupile po cimerima, i ae i
pljuvanice odnijele, i cijela je "Kokica" opet postala svinjac kao to

je i bila. Sad opet lee po stolovima masne neoprane olje, okna su

polupana, pa je propuh, a ispod generalskog krea izbijaju stare mrlje
po zidu. Komis , plahte krvave, porazbijana ogledalca, oglodane kosti,
trule slamnjae, sve to izgleda kao sablasna dekoracija, a po klinovima
vise crne kabanice, kao objeena trupla i po svemu pada tmina. Bila je
ve popodnevna injekcija, pa se ljudi vratili raskreenih nogu, vukui
za sobom lape, oprezno, da ne povrijede upaljene rane, korak po
korak, te polijegali tiho po kavaletima , i tako je stajala utnja dugo
nad svim. ulo se kako vani pada kia i kako kripe teko natovarena
kola u blatu, i kao da su ljudi jo mirisali truplo pokojnog infanterista
Sveteca, tako je sve izgledalo prazno i glupo, i razgovor nije nikako
mogao da se rasprede, i injekcija kao da je danas jae pekla nego
obino. Rekao je netko iz polutmine da je to paprika to im sipaju po
ranama.
- Paprika!
- A to e nam paprika? eni bi trebala da se naspe paprika! Njoj,
njoj! ivini prokletoj!
- A! to bi eni paprika? Kobili, ako samo toliko naspe, koliko me
prste stane, pobjesni. A i eni bi eravkom trebalo sve ispaliti...
- Ajoj! Ajoj! Al ste bedasti! Kak krave ste bedasti! To vam je lapes !
Lapes, a ne paprika!
- I opet laje ovo tele od Dvadeset i pete!
- Ku, Mato!

Mato, to je ime i naslov ovjeka domobranske vrste "species

honvedica". Domobran Mato, tako se veli. "Mateki su juriali tu i tu."
"Mateki idu!" "Glupi Matek!"
- Svinjetina je skuplja od domobranetine,
- Nekaj da je lapes. Se znam valda ja. Em sam bil vu trahomakem
bataljonu. Tam su nam sako jutro oi z lapesom. Sako jutro na rajonu.
Se znam valda kaj je lapes, a kaj ni.
Nekoga je zapeklo, pa je glasno zastenjao.
- A koga avola jaue? Nisi mario da prilazi eni. Sad trpi!
- E nisam! Dabome da nisam! A to u, bogati? Ve je tri godine
nisam taknuo! A zato si joj ti priao? to?
- A ba me je sam avo naputio. Bilo je to u petak! A stari je moj ouh
uvijek govorio da sve zlo dolazi u petak. Imao je pravo! Petak je turski
svetak, pak to je!
- Jest! Kao da u nedjelju nema zla! Ja sam bio u nedjelju! Nije dobro
imati s tuom enom posla ni u petak ni u nedjelju. To je meni rekla
jedna baba, koja je znala i da mrtvaca uskrisi!
- Jest! Znala je vraga a ne mrtvaca! ta laje kojeta? Sve bi te babe
trebalo u oganj! To su vjetice! I meni je jedna prorekla da e me ubiti
konj kopitom. Veli, crni konj! A vidio sam odonda ve valjda hiljadu
crnih konja, pa nita!
- ekaj malo! to nije bilo, jo uvijek moe da bude!
- Jest! Sve su to lai! Strado si, pa si strado! E, eto! To je!

- Tako je! ena je kriva, a ne nedjelja ni petak! Da nema ena, ni toga

ne bi bilo. Znade ivina kakva je! Znade da je gnjila, pak ne e da ti
veli. Ona je kriva,
- Da, valjda nije luda da ti veli. A zato da ti i veli? Jesu li i njoj kazali
kad je stradala? Od ega bi da ivi?
- Nije ona nita kriva! I ona je nastradala!
- I pravo je tako, da je nastradala! Neka je! Neka nastradaju sve! Neka
cijelo selo ode do avola! Kad sam ja, zato ne bi i selo? I ne samo
selo nego itav svijet! Vrlo vano!
- Otud i zlo, ljudi, kad smo takvi!
- E! A kakvi da budemo? Je li? Kakvi da budemo?
utnja!
- No! to je? uti? to? Ne zna! Eto vidi! Ne zna! To nitko ne
zna! Ni sam pop na propovjedaonici, ni on ne zna!
- Kakvi smo, takvi smo! I pravo je tako! Stradali mi, pa neka stradaju i
drugi. Svakomu svoje! Danas meni, sutra tebi. Serbus!
- Tako je! I pravo je da nas je opalila! To joj je i zanat!
- Sto joj bogova i takvom zanatu! Kakav je to zanat: kurvarluk?
- Bacio bih joj petau, samo da mi je kazala, majku joj staru!
- to petau? Dvije petae! Tri jutra ne bih alio,
- A to bi joj ti bacio? to lae ovdje i zvrnda? I opet bi joj priao! I
tri bi joj jutra jo platio,
- Ne bih ja! Oslijepio ja ovdje na mjestu ako bih, sad, na, odmah.
Iscurile mi oi ako bih...

- A ja bih! Nisam, hvala Bogu, tu prvi put! I opet u...

- Udario bih ja nogom toga gada odurnog...
- Hehe! A bijela je! Oprana! Pa kako samo gospocki mirie!
- Zato je i bolesna gospocki!
- Hihi! Onda smo svi mi tu sada gospoda!
I tako se tu, gdje ljubav znai krvavi proljev i trule bubrege, govori o
eni cijele sutone. I o tome kako je ena bijela, i kako ju je sam bog
stvorio, a javljaju se opet glasovi da nije to bio bog, nego vrag. I o
zemlji se govori, i o protenjima, i o tome kako se u tom i tom selu,
kad nekoga zakolju noem, izdube na krstu no, ili sjekira, ili
revolver, ve kako su koga ime zatukli, da se vidi na krstu, za
spomen, kako je bio zaklan. I o Mariji Tereziji se govori, koja je
ljubila proste graniare da su sve iskre vrcale.
Pria netko da svinje vole da jedu mrtvako meso i da se od toga
dobro tove, a vani sve kia lijeva i pada polutmina.
Tar dom - tar dom - tar dom - tom - tom
Tar dom - tomtom - tar dom-tomtom...
Jei prokisla koa bubnja izvana i grmi po cijelom cimeru. To idu po
blatu mokre ete i bubnjaju apatino i tromo.
E, ne bubnja se sad vie kako se je bubnjalo neko, davno, prije
mnogo vremena, kad je bio mir. Onda je tambur bio mlad i nabijen
snagom i odmorom. Tambur onda nije vjebao s trupom, jer je tambur
bio stari baka , a to e stari baka da vjeba? Nosio je gospodin
bubnjar cijelu tu bakezersku mudrost u malome prstu, a samo

bakezerski lisci mogli su da postanu tamburi. Oni su po manevrima

nosili u bubnju peene race i guske, to su ih pokrali po kvartirima,
mastili su brk iz tamburske pajze. To su bili filozofi, to su lijepo
preivali u sjeni kakvog duda, dok su trupe plazile jezike, pa kad se
eta vraala kui, onda joj je bubanj drao "timung". Onda je ona
bijela napeta opna bubnja grmjela kao da e pui, i nije bubanj
pjeadije onda ojkao kao danas beznadno i tuno, ve je grmio u
lubanjama soldakim da su se sama stegna i miice napinjale i jurile u
zamahu drila i stege.
A sad bubanj jadikuje. Tuno i beznadno spustila je duga, do koe
prokisla kolona glavu, pa plazi preko mlaka i utih lokvi kao
pregaena trakavica. Idu dvoredovi, idu jedni u tragu drugih, u
povorci, svi polomljeni i samljeveni. A oni se mukli zvuci prokisle
koe probijaju kroz zidove i jecaju po trinaestom cimeru, pa pacijenti
osjeaju sablast kadersku, kako vani hoda i kako se prijeti. "Jo malo,
pa e oni svui karbolne koulje i opet se povezati u one zelene vree,
i opet se pognati po blatu i snijegu i propasti."
- Glej ih samo, glej! Kak se kadiju kaj pokisli konji!
- No! Te su ba zdravo lepo ganjali!
I jedan e stari veteran, sav isparan crvenim brazgotinama, otac petero
djece, a glas mu je gotovo radosno zadrhtao:
- A to biste vi, pilii moji? Kakvo boje zlo? to vam ovdje fali?
Jede svaki dan meso, spava u postelji, a ne radi nita!
I javio se netko iz dna sobe, gdje se vie ne vidi:

- Prvi put je to gospodski ivi? Jo ti i kavu u postelju nose!

- Tako je! Niti si u hodnoj! Niti si kod kadera! I ne kisne! Ba ti je
dobro!
- E! Da! Bilo bi! Bilo bi dobro! Samo da nije ovoga vraga!
- A to je to? Da nema ovoga vraga, bio bi onaj drugi jo vie vraji!
Lijee te! Badava! Da si u civilu, platio bi stotine i stotine, i jo te ne
bi tako izlijeili! A da si vani, zar bi ti bolje bilo? Ui, mine, voda. A
ovdje je sve tako lijepo! Tako isto! I to je glavno: spava kao Bog
Otac!
- Lijepo je! Istina je to iva! I isto je! M-da! Ali nije ovjek zdrav!
To je ono! Radije bih bio na fronti pa zdrav...
- Pa to je to fronta? Nita! I sardine smo jeli s uljem! I sir fini! I vino
smo pili!
- Cviek je ono bil kiseli, vrag mu mater, cviek, a ne vino!
- Jest! I crnu smo kavu pili cijeli dan! Dobro nam je bilo!
- Pa istina je! A ako se ba pravo uzme, to je to zapravo ta fronta?
Skokne malo po grabi amo-tamo. Da se proee! Pa gleda na
iartu kao na prozor! Da ti proe vrijeme! Pa spava cijele dane...
- A kad si na strai, je li, i onda spava? A kad je "angrif ", pa su ti
pune hlae? I onda spava, tele neotesano! Je li?
- Glupan? Pa nije uvijek angrif! Angrif dojde i projde. A kad nema
angrifa, onda ga ni!
- Tako je! A i menaa je malo drukija nego tu.

- A to laje? A ne kopa li tamo cijele dane? I ibe plete i uvijek

sagnute grbae plazi, da ti sve krsta pucaju. I vodu crpe i zahode
isti i savija se kao crv!
- A na svojoj se zemlji valjda ne savija, ti vole! I ovdje se savija, i
ovdje i tamo! Svejedno je to! Ovdje ti rekviriraju gospoda, a tamo se
opet bije za tu gospodu...
Domobran po cesti gre,
ik pobere, pa ga re.
ik ga pita, kakuf je,
On mu veli, dobr je.
Zvee jo iz daljine trube pjeadije, to se rasplinula negdje daleko u
magli, a Jokl, stari fakin, puki ustaa vraje regimente, guna taj
napjev pjeakih trompeta, pa je pripalio i cigaretu.
- Ej, ti magare! Daj i meni vatre!
- I meni, mater ti!
- I meni! I meni!
Pomamili se glasovi za vatrom, i tako se zasjali kresovi i ljudi poeli
da dime. Ba i jeste udobna i mila stvar protegnuti se ovako na svojoj
postelji, pa jo i pod krovom sigurnim, pa pripaliti cigaretu ili lulu i
sluati kako to vani kia pada. Pada kia i snijeg, i vjetar jo negdje
cvili u dimnjaku, a ljebovi se cijede i pjevaju; lei ovako ovjek
lijepo pa osjea toplinu gunja, pa pljucka lijevo i desno od milja i sre
dimove na obilate gutljaje. Mila je stvar leati, ovako u zaklonu, koji
ne e probiti ni najtea granata. Ni ona od petnaest centimetara.

Lei ovjek i sjea se kako je tamo i tamo kia curkom curila kao i
sad, a ljudi su leali na goloj zemlji te se pokrivali atorskim krilom,
koje je sve nekako tako ludo skrojeno u krivi trokut, te je sve uvijek
preusko ili prekratko, i ovjek ne moe nikako da se pokrije. Curi kia
za vrat, a kad pokrije vrat i povue ator gore, curi ti po koljenu. A
noge sve prokisle, pa se kroz poderane bakande penje voda, i lijepi
ranjave prste, i razlijeva se po trulim obojcima i upaljenim irovima.
A pedeset kilometara u stopalu i u listu i u stegnu kao olovo, a kia, a
strah pred nonim marem kroz ume, gdje je sve crno, lijevo i desno,
a menae nije bilo ve dva dana, i jo negdje daleko probudili se
topovi, pa mumljaju. Ovdje, eto, sada svega toga nema. Krov nad
glavom, postelja mekana, bol se od injekcije pritajila, pa e skoro
veera, i sve je tako toplo, tako ugodno...
Pa se javio, zatitrao, onako tihano uz kiu, blagi napjev:
Kia pada, Srbija propada...
A od malene ocjelne pei u kutu sentimentalno se u poluglasu kao
refren zanio drugi glas, neto dublji;
Vjetar piri, Hrvatska se iri,
Hrvatska se iri...
Kadaver, koji cijele noi nije oka stisnuo, pa se onda cijelo prijepodne
molio nad pokojnim Svetecom i kleao do nogu leine, izmuen
istragom, ispijenih ivaca do posljednjeg, sluao je ove ljude gdje
govore ono isto o emu se tu svaki dan govori, te uljuljan tom
monotonijom nekud se izgubio u snu i zadrijemao, a poslije zahrkao.

Poeo je Kadaver da otvorenim grlom prede nit, dugu vorastu nit,

zapletenu od vremena na vrijeme u neto poluglasno i grgoljivo, to se
ini da je izalo iz osobite neke dubljine, a taj je tajanstveni dah utrobe
uznemirio panju cimera.
- Psst! Boga vam! Tiho! A tko je to?
Svi su utihli i sluaju. uje se glas, kako hre.
- A to sjedimo do avola u tami, kao stare babe?
- Daj ibice! Sad e ionako veera!
- ibice! ibice!
- Hrrrharrrhhrr - hrr - harrhr...
- Ho! Prokleti ovjek! Zaguit e se! Tko je to?
- To je sigurno Kukec!
- Ne! To nije Kukec? Deki! To je Kadaver! Naravna stvar, to je
Kadaver. Menar prokleti!
Kresnule su iice, planula svijea i konstatiralo se da je to doista
Kadaver koji hre. Zapravo je to Jokl ustanovio.
Toni Jokl je domobran Dvadeset i pete (Domae), cinik, gradski fakin
po zanimanju, koji je ve dva puta sjedio na Crvenoj lampi kod
Sudbenog stola i koji sam sebe titulira lepoglavskim kandidatom. "Mi,
gospoda lepoglavski kandidati", tako on naziva svoju sortu. Ta
fakinaa ide u kolu samo dok je zima i dok se dijele limeni groi za
puku kuhinju, a im svanu sunani dani, pune su ih ume. Poslije
onda nose razne manje stvari, kofere, kutije, prodavaju novine na
placu i kradu, gdje se to moe, a kad se protegnu uvis, razvoze sodu,

postaju interi, grobari, fijakeri i slino, ako su ivjeli s policijom u

dobru. A ako su stradali; pak im je put do "potenog kruha" hermetiki
zatvoren, jer su dobili svoj policajni ig ili izgon, hja, onda su to
"kandidati za Lepoglavu", kako to Jokl veli. Joklove su etape bile:
puka kuhinja, plac, policija, (prvi put: dvadeset i jedan dan), opet
plac, onda opet policija, pa prva velika ljubav, Sudbeni stol i rat. A
sada slui Jokl kod slavne domobranske regimente i tu se sklonuo pod
"Kokicu", koja ga brani svojim toplim krilima kao koko pile (i zato
se i zove "Kokica", jer brani domobrane od kadera i fronte, a i zato jer
su pacijenti uli jedanput da se bacili u njihovoj bolesnoj krvi zovu
"govno-kokice"); i tako se tu na trinaestom cimeru sastao s
Kadaverom, otarskim majstorom potokim, kome prozori
obiteljskog doma bulje ravno u one ljive i plotove gornjogradske, kao
i soba njegove matere udovice, kod koje Jokl stanuje.
Jokl je ve otprije poznavao Kadavera i odmah je procijenio situaciju
kako stvar stoji s tim jadnim otarom. "Njegova ena nema ni pojma
da je on tu u gradu, u "Kokici". Ona se boji za svoga "mueka" na
fronti, koji ve tako dugo ne pie, haha, a on, stari pti, "sreko",
hoho, tu lei na Ce aptajlungu u "Govno-kokici" u cimeru broj
trinaest. Tako to stoji dakle? Ne! I tome se dade stati na kraj!" Pa je
Jokl stao tome temeljito na kraj. S jakom kartom, da moe kad god
ushtjedne da ga oda eni, on je Kadavera potpuno, ali potpuno
oplijenio. Preko sto forinti gotova novca, par dobrih cipela, dvije
koulje, kamae, uturu, novu podstavu za kabanicu, srebrnu uru, sve

je to oteo on Kadaveru. Osim toga su zamijenili kabanice, i Jokl fasuje

Kadaverov duhan, pol porcije komisa, i jede njegovu porciju mesa, i
pije mu krv iz dana u dan kao stjenica, te ga mui paklenim
prijetnjama da e ga odati eni, kao pravi majstor ucjenjiva.
Cimeru Jokl nije htio da oda Kadaverove tajne, jer ga je tako samo on
jedini drao na uzici; ali je otkrio da je Kadaver bio crkvenjak po
kaptolskim crkvama i tako je Kadaver u "Kokici" prozvan
"menarom". Uspjelo je Joklu da Kadavera potpuno izolira od sviju, i
sada ga sam pije kao pauk, kap po kap.
Kadavera i ne voli nitko, ve zato jer je on najsavjesniji pacijent. Pa
kad se cijeli trinaesti cimer savija u bolovima injekcije, onda dugi
Kadaver, kome vise debele, crvene, oupane brine, fanatiki vie:
"A-aa, aa-ha! Dobro je to! Dobro je to! Kazna je to boja! Samo nek
pee! Nek pee! to jae, to bolje!" Tako vie Kadaver te se savija
kao bolesna maka, a posti itave dane i vjeruje da je taj pital
purgatorijum , u kome se sad on isti od grijeha. "Provezao se kraj
njega "Neastivi" u automobilu i imao je cilindar, i Kadaver Ga je
prepoznao, ali je onda ve bilo prekasno. I sada treba trpjeti te muke i
oistiti se od grijeha!" I tako se tu Kadaver u pitalu isti od grijeha
ve dva mjeseca i posti, te se posuio kao kostur. Oko prstiju vjeno
namata krunicu, i hiljade Oenaa i Zdravomarija moli dnevno, a
cijelo ga vrijeme mui samo jedna jedina misao, kako bi bilo da se
jednu no odulja pod svoj dom. I tako se noas oduljao i nastradao,
a sada je dotuen klonuo i hre.

Zapalili su dakle svijeu i osvijetlili menara. Na utom drhtavom

svijetlu svijee izgledao je ukoen kao mrtvac, a oko prstiju mu
omotana krunica sa debelim zrncima. Razlila se svjetlost po sjajnoj
menarovoj eli, pa lubanja blista na slamnjai kao da je od lakiranog
voska. Gleda Jokl demonski svoju rtvu, pak mu je sinula vraja ideja.
- E! Ljudi! A ne bismo li mi njega zaarali? Kao Taljana juer na
sedmom broju! Haha, gdje je "pigl "?
I eto u hip-dva smogao je Jokl maleno zrcalce pak sada nastoji kako bi
blijedi refleks svijee, to se od zrcalceta odbija, kao snopi bacio na
Kadaverove vjee to izgledaju uvehle, namrekane i crne kao aave.
Puu bijeli traci svjetlosti po dubokim podonjacima, i one jabuke
izgledaju pod onom finom, kao mrenastom koicom nabubrele i
natekle, pa kao da se bijeli magnezij razlio po bolesnom i ispaenom
licu nesretnog menara. Osjenile ga crvenkaste bujne brine, a
trepetljiva sjenka njegove elave lubanje pala je na zid te se tamo
razlila u groteskne dimenzije i treperi na stijeni kao fantom. Poustajali
su gotovo svi bolesnici, te se cijela soba okupila oko menarove
postelje i zuri u tu fakinsku aroliju.
"Hoe li, bog dragi sam zna, uspjeti Joklu da posve uspava Kadavera,
kao to mu je juer uspjelo na sedmom cimeru da uspava Taljana?"
Uspavao je Jokl Taljana tako da nije nita osjetio kad su ga podigli i
poveli na zahod. Tek tamo se probudio i silno se prepao na veliku
radost cijele "Kokice". Tako i sada. Tiina je, pa se napeto pazi - hoe
li, ne e li uspjeti taj avolski pokus?!

Dugo, dugo padaju tako svijetli traci ogledala na namrekane vjee

menara, na blijedu ispijenu masku, na izmueno crno poorano lice,
izoblieno trpkim brazdama patnje. Nita! Zaludu! Pokus ne e da
uspije! Menar hre dalje, ali kad ga ljudi hoe da prihvate pod
pazuhom i da ga pridignu, on se brani kao od muha. Osjea jo. Nije
jo hipnotiziran! Nervozan je Jokl! Znade on zato stvar ne uspijeva!
Ne moe on da se skupi i da sabere svoju fakinsku volju kako bi
trebalo! Rastresen je!
"to je ono neto svjetlucavo zlatno, to sja pod rubaom Kadavera?
Ono je zlatni medaljon. Mrcina podmukla! On nosi zlatni medaljon
oko vrata, za koji ja ne znam? Oho! Dvadeset je forinti vrijedan kao iz
puke! Gad neiskreni! Zatajio mi ga je! No! Pokazat u ja tebi! uft! "
Pa spopala Jokla nijema duboka mrnja, te mu dolazi da zgazi tog
ogavnog podmuklog Kadavera, to mu je zatajio zlatni medaljon. I
rasplinula mu se volja da hipnotizira, pa samo kilji na ono menarovo
zlato, to svjetluca pod rubaom, te se tako nespretno sagnuo da bolje
vidi, i tako se svjetlost rasula po stijeni.
- Pazi malo! poluglasno viu na njega pacijenti lijevo i desno, ali je
Jokl tako razigran da dre i vie ne moe da navrne stakalce u
menarovo lice, nego svjetlost sve plazi po slamnjai i plahti.
- Pazi ti, Jokl! ta radi?
"Tako? Zlatni medaljon on ima? I sad sam se jo blamirao tom
komedijom! K vragu sve! Svinja menarska!" Pa je Jokl jednom
bolesnom gestom podmetnuo stearinku pod nogu Kadaverovu.

(Kadaver je bio ispruio lijevu nogu, te je ona provirila ispod plahte,

kosmata i uta, jer je kavalet mnogo prekratak.) as jedan, dok je
plamen svijee pripekao Kadaverovo meso, a onda je divlje i surovo
zakikotao itav cimer.
Kadaver se od opekline propeo kao lud, zajauknuo od bola sav
preplaen, pa kako se osovio na kavaleta, spotaknuo se o preku i
bubnuo glasno na pod.
Nasmijao se glasno cijeli trinaesti cimer kao da ga je netko pokakljao
po trbuinama, te se sve tresle gae i crijeva i podbraci i svitnjaci i
rubae, to zaudaraju po karbolu. avolski se nasmijao trinaesti cimer
prokletom crkvenjaku, a taj pakleni kor bolesnih grenika priinio se
Kadaveru glasom paklenim, i on se bez rijei prekrstio.
Iz hodnika stali su udarati nogama o vrata da su sve daske poele da se
lome i prate: to je bio znak da vani pred vratima stoji veera i da hoe
u sobu.
- Veera! Veera-a-a! Veera!
Cijeli trinaesti cimer poeo je da vie pomamno, pa su svi skoili
najednom i jurnuli k vratima, pred kojima stoje dva bolesnika u
koulji i svaki dri po jednu masnu dasku, na kojoj se kao na tasi pue
olje s veerom.
- Je li tarana? Je li kaa?
- Opet je to prokleto zelje! Vrag mu oca stvoritelja i mater nebesku! A
gdi su klobase!?
- Pa kako samo smrdi, boga mu ivoga, to zelje. Po opaticama!

- A gdje je tu opet veeras meso? To su opet pokrali u kuhinji! Mater

im kuharsku!
- Pa nutri je! Kaj laje, vrag prokleti! Kaj ne vidi bombrege ?
- To je tebi meso, Mato? To je potplat poderani, a ne meso!
- Prokleti ivot! Uvijek samo zelje i zelje!
Bacilo se gladno roblje na krvavu konjetinu, te pije tu preganu kiselu
vodu i kida meso zubima i rukom, i klepee kusturom o limenu olju,
pa cijeli cimer zvoni kao da krave idu sa pae i da zvone.
Ne jede se veeras Joklu. On je odgurnuo svoju olju od sebe, a u
glavi mu sve kopa onaj zlatni medaljon. Vani na ulici pao je sumrak,
pa se debele reetke grubo riu na modroj boji, i sve izgleda da je ret,
i uje se kako djeca vani viu:
Veernje novine! Najnovije vesti!
Nemamo kaj za jesti!
Koliko je puta znao Jokl da tu djeurliju vabi na gro , tik do zida, pa
da ih onda iznenada polije crvenom i upaljenom vodom, ali danas mu
nije do ale. Danas se u njemu raaju ideje, i on stvara nove
kombinacije kako bi doao do medaljona to mu ga je Kadaver zatajio.
- Kaj ti ne bu rl tvoje? pita ga stari Japa i prstom kopa po Joklovom
zelju da bi izvadio krpicu konjetine iz kisele vode.
- Ne bum! Samo si zemi!
I stari Japa Japica sprema Joklovu konjetinu u svoju olju. Imade ih
vie kojima utroba ne podnosi bljutave konjetine nego je povraa. Od
takvih stari bedak Japa Japica skuplja meso, pa sve to sprema i sortira

i soli, pa to skriva u svojoj torbi i jo duhanom posipa, jer ustajalo

meso dabome vonja iz torbe kao mrtvanica. To stari slaboumnik (za
koga nitko ne zna ni kako je postao soldat ni koliko mu je godina ni
odakle je ni kako je stradao) uva meso da e ga ponijeti kui unuadi,
kad doe vrijeme, a sve se je ve davno usmrdjelo, ali Japa kao
strvinar ne da svoje torbe ni za glavu.
- Japa! Naj budu spametni! Em im deca pokrepaju e to podereju!
- A, kaj bi pokrepali. e ti nisi krepal, zakaj bi oni?
- Ali im to smrdi kaj kotec, Japica!
- Neka! Vu glavi tvojoj smrdi tvoj otec!
Pa se otvorila vrata cimera, tiho, sasvim tiho, i na onom otvoru, to je
zinuo, pojavila se djeja glavica, te tamo cvrkue u piskutljivu
sopranu svoju veernju pjesmu.
- Go-spon-n-n-pro-sim-m-ma-lo-kru-ha!
To su te bolesne ptiice, to stanuju po kanalima i zavrtnicama, pa
ive po soldakim pitalima i oblijeu ih kao jata malih strvinara. To
je onaj proletarijat, "kojega kod nas uglavnom nema".
- Go-spon-n-n-pro-sim-m-ma-lo-kru-ha!
Tako skandira ovo modro bosonogo dijete, te, afektirajui naglasak
nazala, povezalo je cijelu reenicu nekim dirljivo mistinim akcentom
bolesne glume. U degeneriranoj boleivoj mimici, ta djeca trzaju
eljusnim miijem, i krevelje usne kao nacerene maske, i glasno
plau. Stoji dijete na vratima cimera veeras, kao to je stajalo i prolo
vee, i dri jednu limenu kantu, u kojoj su bili zapakirani neko davno

"zajdnbomboni", pa skuplja smrdljivu kiselu vodu i komis , i sve

izgleda kao ava, a nije napoj, nego e to opet jesti pravi ljudi,
takozvani proleteri, "kojima uglavnom ide dobro".
- A gdje ti je mama? zapitala je iz polutmine jedna golema, polugola
ivina dijete na vratima, i miluje curicu uljavom i rutavom apom. Ajde doi, ti moje siroe! Da se zagrije! - Ljudeskara je digla
djevojicu u naruje i ponijela je k sebi na postelju, krvave se oi
zapalile i poele da blistaju. Onda je u tmini najednom zavritao djeji
pla.
- Pusti dijete, mrcino prokleta!
Sve se je uzrujalo, prebacili ljudi klupu, planule dvije-tri uke,
uskomealo se sve i pobili se tamo negdje u dnu cimera i viu.
- Pa zar te nije Boga strah? Gromom e te!
- Pa neka! Ba mi je stalo! Kao da me ve nije!
Slua Jokl ljude kako se svaaju i biju, i igraju mu ivci, te oklijeva bi
li poeo operaciju oko tog medaljona ili bi to ipak ostavio za sutra. Ali
posve slaboumno, kretenski, trgnut neshvatljivo tamnim porivom, on
je ustao i kao somnambul opsjednuti poao da nae Kadavera, mada
mu je u mozgu jasno da bi bolje bilo da eka do sutra. Kadaver je
leao na svojoj postelji i boljelo ga jako, jer kako je pao preko preke,
ogulio je desnu nogu do krvi, pa ga sad dvostruko pee, i rana od
noas i ova ogrebotina krvava.

Kadaver zapravo nije dobar ovjek, a nije ni zao. On trpi od

posvemanjeg ishlapljenja volje i pliva u ivotu kao vrsta alge, pa to
je talas jai, jae e ga zanijeti, i kakve god struje udaraju, takvima e
on da zapliva u nekoj pobonoj omami i patnji. Izgleda da postoji
jedna posebna vrsta poetski nastrojenih ljudi, koji su roeni samo za
patnju, a meu takve ljude patnike spada Kadaver. Tuberkulozni taj
dugonja s kretenski izboenom donjom eljusti, on u ivotu nikako ne
moe uspravno hodati, i on e se ve spotaknuti bilo o to svojim
dugim kracima, i pasti. Jo kao dijete ministrirao je u jednom od
kaptolskih klotara , pa je kao takav odigrao svoju tunu ulogu u
nekom neobino skandaloznom homoseksualnom procesu, koji je
onda, u ono vrijeme, bio prvoklasna senzacija i afera cijeloga maloga
provincijalnoga grada.
Pjevala su djeca (sikstinski soprani) po klotru Mendelssohnovu "Ave
Mariju", a iz te se Mendelssohnove "Ave Marije" uz harmonij rodila
velika historija pred senatom i zelenim stolom, na kome su plamtjele
svijee. Stoji mali ministrant Kadaver pred zelenim suknom i gleda ga
cijeli tribunal, i nekako se ba tako desilo da je on postao os cijeloga
procesa, i da je o njegovu priznanju ovisilo kakav e smjer zauzeti
cijeli taj antiklerikalni zaplet, to ga jedan dio takozvane liberalne
tampe raspirio do nadnaravnih omjera. Stoji dakle djeai pred
zelenim suknom i gleda plamike votanica gdje palucaju nemirno,
gleda u one male svinjske oi prezidentove, gdje se krijese, i svi
ekaju da on, Kadaver, ministrant, izbaci jednu vanu rije, da ili ne:

ali on uti, strah ga je, i gui ga, i ne moe da veli ni da ni ne! Nego ga
sve jae davi u prsima, i on je najednom poeo da vie, da se bije o
prsa, kao to se to ljudi kaju pred velikim oltarom pa se bacio na
koljena i zaridao glasno u bolnoj konvulziji. "Ja nisam kriv! Ja nisam
kriv!" tako je vikalo ubogo dijete u suzama i tuklo se u grudi, i u toj
formi i u tim gestama, u onoj relaciji itavoj i dubokoj patnji, ondje
pred tribunalom na velikom procesu, otkrio se duboki simbol
Kadaverova ivota. Nikada Kadaver nije uspio da izradi svoj ivot do
drugog, punijeg i jaeg oblika, i uvijek je on kleao pred nekim, tukao
se u prsa i vikao, da nije kriv, i tako se patio duboko, i nita vie. On
bi, da se sve ono nije dogodilo, moda ostao u samostanu i tako se
zaredio (o emu je uvijek i sanjao), ali se poslije procesa naao na
ulici i postao otar, a kao otara, eto, ponio ga je avolski vihor i
sada vitla njime kao bolesnom pticom.
Poslije je, kao laiki deko od osamnaest godina, opet doao u crkvu, i
tako je dugo bio menar, i kitio oltare papirnatim cvijeem i gasio
svijee i brisao prah, po orguljama, dok se konano nije namjerio na
avola, oenio se tim avolom, i opet poeo da krpa stare cipele te jo
ni dan-danas nije siguran je li ono njegovo prvo dijete njegovo ili nije,
i kako to uope stoji s tim svim kod njega doma u njegovoj obitelji,
gdje mu Neastivi kuha poparu, koja e ga stajati glave.
"I kako je samo ono glupo stradao u Peti s jednom epavom enom!
epava je bila, i zubi su joj uplji zaudarali, i on je osjeao da se tu na
njega neto grozno rui, ali ta se je moglo? Valjda je tako bilo

sueno. Bio je rekonvalescent i ba je imao da poe na dopust, a tu

sada lei otrovan i krvav! I sve bi on jo svladao i progutao, izmolio i
pokajao se, samo da nema Jokla. Ali Jokla je poslao sam Neastivi!
To je njegovo najvee iskuenje od roenja. Uasni taj Jokl!"
Pa kad je sad osjetio Jokla, kako se douljao do njegova kavaleta, i
kako je toboe kao prijateljski sjeo na slamnjau, on je sav protrnuo
od straha. Pekla ga je oguljena kost, i ta mu je bol ulila neku otpornu
snagu, koje on inae nije osjeao.
- uje Kadaver! Daj mi dvije krune!
- Nemam! Juer sam ti dao posljednju,
- Nema ti vraju mater! Pazi dobro, si me razmel?
Stanka.
- Kadaver! Daj mi dvije krune! - (Sa mnogo jaim akcentom.)
- Ali, dragi Jokl! Velim ti da nemam!
- Lae! Ima! Znam da ima!
- Nemam! Ni filira nemam! Sve sam ti dao to sam imao!
- Dakle ne da?
- Nemam, a ne da ne dam! Da imam, dao bih ti!
- Lae! ta nema? Bezobrazno lae! A medaljon? Ha? ta je s
medaljonom?
- Kakav medaljon?
- A to se prenavlja, molim te! Toboe! Da ne bi! Gle, gle ! Nekak!
Pazi, dobro, Kadaver! Ti zna da se ja ne alim! Ovaj medaljon, to ti
visi oko vrata, ovamo, smjesta, si razmel?

Kadaver se objema rukama prihvatio instinktivno medaljona. Taj je

medaljon dobio jo kao dijete od svog krsnog kuma kanonika. U
njemu je mrva Svetoga Kria sa Golgote. Glavu bi svoju dao na
mjestu odsjei, ali medaljona ne bi skinuo s vrata. I kao da odbija
avola - apage satanas - on je rezolutno trgnuo rukom, te s nekom
udnom snagom odgurnuo Jokla od sebe.
- Nosi se! Mar!
Jokl se poskliznuo i bio bi pao na lea da se nije osovio brzo i
elastino skoio na noge, iznenaen ovim ispadom Kadaverovim.
Tako ga je gledao tren-dva rairenih zjenica, kad je netko energino i
jako zakucao, i to je Joklovu panju privuklo, pa mu je pogled pao na
vrata:
- To je Adam! To je Adam! Naprijed! Unutra! zagrmio je cijeli
trinaesti cimer, i mnogi su u radosnom smijehu poskakali da vide
Adama.

Adam. Blijeda, pognuta, padaviava pojava, glavna je atrakcija cijele

"Kokice", a napose trinaestoga cimera. On, sa crnim naoarima, preko
koji se prelilo oko onih upljina uokrug rumenilo akutne gnojne
upale, onako krezub i drhtav, on je ovdje u "Kokici" veliki sveenik
Venere majke, presvete boice ljubavi. On u svojoj crnoj torbi nosi
najodurniju pornografsku robu, koja se samo moe da zamisli, i tako
udom kojekakvim hrani svoje pilie u "Kokici". (Mogao je davno,
prije mnogo godina, biti manipulativni inovnik negdje u provinciji,

ali je bio otputen ili baen. Tako neto. Pucali su, "madaronska
banda", kod izbora, a on to nije mogao da podnese. Srce mu se
raskrvarilo nad takvom sramotom, pa je pljusnuo nekoga. Velikoga
upana ili komesara, tako uglavnom nekoga tko je visoko. "Jesam!
Jesam! I bio bih ga dotukao, mater mu njegovu madaronsku, da me
nisu u ret . U ret su me zato jer sam se borio za pravu stvar!" I tako
je Adam "u borbi za pravu stvar" nastradao. ena ga je ostavila,
zadobio je padavicu, i padao sve nie, i danas je potpuno dolje, blizu
dna. Noi u postelji negdje kod jedne babe, gdje ih u jednoj sobici
spava petnaest, a kamerad Adamov, s kojim je iznajmio postelju,
silovitog je znaaja, pa ga uvijek izgura na rub kreveta, gdje je tvrdo i
zima. I sada se ovako kotira po pitalima, i nosi oko kauuk-kragna
crvenu kravatu, jer on je "crveni vrag, a crveni e vragovi polizati tu
nau talu kao krave crvenim jezikom, i onda e biti reda!")
- to je, Adame, novo? Zdravo, Adame! vie cimer radosno, jer
Adama nije bilo ve nekoliko dana.
- He-he, he-he! Doao sam, pilii moji! Doao sam! He-he! Kako ne
bih doao? Eto me, eto, mili moji golubi, eto! He-he! Malo me boljelo,
ali je prolo. He-he! Eto, eto! Nove robe! Za pet kruna, nove robe!
Pa je stao do stola i otvara svoju torbu udotvornu, i vadi iz nje
senzacije neviene.
- Eto! Kleopatra, carica afrika, sa Crncem!
- A ovo je tu sveta Terezija s golubom!
- A ovo? E - ovo je baba s dedom!

- Babu s dedom, to smo ve vidjeli! I svetu Tereziju smo vidjeli!

- Ali Kleopatre niste, pilii moji! Gledajte samo Crnca, kako je
straan!
- No! Pa daj amo tvoju Kleopatru! Koliko kota ta opatica tvoja, ha?
- Pet kruna! Se po pet kruna! Al to je jako solidno prosim lepo! To ni
samo kaj god. To se ne da rastrgati, prosim lepo! To je fina roba! To
se jeno v drugo ftekne , prosim ponizno,
- Haha! Gledaj Crnca kako se savija i mui! Ha-ha! Gledaj Crnca!
Ftekni Crnca da vidimo, babicu im njihovu!
I ljudi se pomamili za tim malenim figurama izlivenim od sive mase,
to nije smola ni guma ni kauuk, nego se rastee kao tijesto. To su
udni perverziteti, koje Adam nabavlja, bog bi ga valjda sam znao
preko kakvih opskrbnih veza, i prodaje po pet kruna komad plastike a
fotografije po dvije krune. A ljudi kupuju tu plastiku i te sliice, pa se
igraju time kao djeca. Nije to ba mala stvar, bacati uvijek nove
senzacije u gladnu fantaziju pitala. Treba tu osobita metoda da bi se
iibali ovi klonuli ivci i ova rezignacija. Sve to nije mala stvar, i
Adam se cijele dane mui i tri okolo i gnjavi se, samo da bi zasitio
kaprice svojih muterija. Pa dok muterije izabiru iz torbe te figurine,
Adam se neopaeno prikrao do stola i tamo kao pseto lie olje i vae
kore komisa, te sve prstom strue skruenu mast po plehu. A golotinja
se enska razlila po cijelom cimeru. Postavili ljudi fotografije golih
ena po stolu uz boce i svijeu, i tu u tom priguenom i utom
sumornom svijetlu, dok "Terezija s golubom" i "Kleopatra s Crncem"

i "baba s dedom" putuju po cimeru, i to tak, prosim ih, da se jeno v

drugo ftekne , uje se kako Adam gloe i hrska kosti kao pas. Poele
su u trinaestom cimeru da padaju teke rijei, sablasne i gole kao
ivot, i poelo se govoriti o eni.
Jaka je ena. Pogasi nju injekcija na neko vrijeme, i onda enu kunu,
dok injekcija duboko u tijelu gori. Ali je ena jaa i probija se kroza
sve, i iz svakoga pacijenta ovdje suklja sada pojedan plamen. I kad
davno ve nema Adama u cimeru, i bog zna gdje je ve Adam, ljudi
razigrani i raspaljeni jo se bacaju po kavaletima s lijeva na desno kao
da ih je Adam zaarao. "Eh! ena! ena!" Tako se uzdie u tmini za
enom te se sve vilice rastegle, i laloke podrhtavaju, a na pore iz
dubljine izbija znoj kao iz kotla.

Kanonir Krlec Mirko u civilu je tipograf, i tuberkulozan je, malko

kaljuca, kh-kh, socijaldemokrat je i esperantist, kh-kh, pa se
dopisivao s esperantistima iz Japana i Argentine, i tako vjeruje da e
socijalizam pobijediti, kh-kh, i to propovijeda na cimeru od prvoga
dana. On nije partijski agitator, on je amater i diletant u tim stvarima
profetskim, ali sve to ini s mnogo srca i ljubavi, te je sebi svakako
zabio u glavu da treba sve da se minira lijevao i desno, i onda e se
sve sruiti samo od sebe jednoga dana, naravna stvar. On je razasuo po
"Kokici" svu silu brourica s raznim temama kao "to je
socijalizam?", "Komuna grada Pariza", "Lai crkve rimske", i ljudi su
to poeli itati, proitali bi do tree strane, ali bi im obino onda tu

postalo dosadno, i izgubili bi vezu s prvom stranicom, i tako se te

broure viaju masne i rastrgane kojekuda; i po zahodu i po
ambulatoriju lijeu ti razderani crveni listovi amo-tamo. Krlec lei na
lijevoj strani od Kadavera (a na desnoj mu je leao pokojni Svetec), i
tako Kadaver, lojalni katolik, mora svako vee da slua bezbone i
svetogrdne stvari - dinamit, kojim Krlec minira "Kokicu" i truje
pobone due oko sebe.
I danas, im je Adam otiao, pa se ljudi razili po paviljonu u vizite
(jer sad do inspekcije ljudi su fraj, pa se cimeri posjeuju), skupila se
oko Krleve postelje grupa, koja se tu sakuplja na razgovor ugodni,
kojim se ivot puni tako iz dana u dan. Tu je infanterist Hrmeec,
ovjek rastrovan, vizionar i degenerik; tu je invalid (lijeva noga ispod
koljena amputirana) Gregori, pa stari puki ustaa Koren, koji je ve
prebacio pedesetu i dobar je i jak gazda. A nae se tu jo tkogod od
radoznale publike, pa se tu pui i pljucka, i tako se melju veliki
problemi. Govorilo se neto o fikalima , kako su skupi, i kako je Bog
jedna vrsta fikala, pa ako Boga ima, da bi to imao biti besplatni
fikal. A kako se nita ne ini dananji dan bez plae, onda da je sva
prilika da Boga nema. Netko je ustvrdio da se Bog brine za sve na
svijetu, pa i za ovaj cimer tu na "Kokici", i njega da Bog vodi u svojim
raunima.
- Glupan! Zar misli da Bog nema pametnijeg posla, nego da se za
takvu marvu brine kao to si ti! Niti fikal ne bi, a kamo bi Bog!

- Jest! Ba briga Boga za nas! Nita to ne koristi! Moli mu se ili mu

se ne moli! Bio je sa mnom vani na fronti Petriev Tone. Taj je
ovjek neprekidno lizao oltarske stube i davao darove crkvi. Pa to?
Ne znam ni sam koliko je kapulara imao oko vrata svezanih i srca
Marijinih, uvijek je svijee palio u jami. Pa nita. Raskolilo mu glavu
kao svakom drugom.
- Tako je! Sve su to bapske ludorije! Sve su to popovi izmislili da
bolje trguju. ta misli? Koliko centi voska proda crkva narodu, a
uvijek isti vosak po stoti put! A jadan narod plaa krvavim uljem - nda...
- Kad je narod lud! Da radije zapije!
- Dala je i meni moja ena nogu od voska. I srce, i rastopilo mi se sve
kod jednog "angrifa "!
- A meni je moja dala svetog Roka! A kad sam se ipak raskrvario (nije
mi taj sveti Rok koristio nita), poderao sam ga, vrag ga odnio! Sve je
to la! Ne koristi to nita!
- Tako je! Nema tu pomoi! Krepa ovako ili onako! Svejedno ti je!
- E, nije ba sve tako, ljudi moji! Nisu to male stvari. Ne ovisi to od
toga da li ti u to vjeruje ili ne! Moe ti u to i ne vjerovati, da, a to
sve ipak i dalje stoji kao i bez tebe. Imali smo i mi jednoga Tomaa u
selu, koji nije htio nita da vjeruje! Pa se okladio da e uiti raspelo.
Doao on k raspelu, a bila je vedra nedjelja, ba podne ravno. Kad
odjednom - tres - grom iz vedra neba...
- Lae...

- Eto! Lijevo mi oko iscurilo ako laem. Satro ga grom pred cijelim
selom!
- A jesi li to ti ba sam vidio?
- Nisam ja ba vidio, to je istina. Lagao bih da velim da jesam. To
nisam. Ali sam uo ljude gdje govore. Bio sam onda sa svinjama...
- E da! uo si ljude! Pripovijedali ti! Ali vidio nisi - svojim oima...
- A ja sam vidio, ba svojim roenim oima, javio se jedan trepetljivi
glas u kutu. - Ja sam vidio jednoga kome je tijelo bilo crvljivo. Debeli
crvi ko prst su mu grizli i kopali rane. On je hostiju grizao zubima!
Kladio se da e je iskosati pa ispljunuti!
- A to bi! I kod nas su priali da tee krv iz hostije ako u nju avao
zabije, pa smo mi to ba probavali! I pozabijali smo valjda vie od
paklec avala u hostiju...
- U hostiju?
- Da! Ba ravno u hostiju! Pa nita se nije dogodilo,
- Sve su to lai! Izmislili su Boga, pa plae narod tim Bogom! I
prodaju svete slike i kipce kao Adam svoje kipce!
- Ku! ta laje kojeta?
- Da! Sada pljujete po svemu! Ali onda je dobar Bog kad granate
cvrlje lijevo i desno? Onda je dobro kleknuti pa zapaliti svjeicu?
- Tko pali svijeu? Tko se moli? Nitko se nikome ne moli! Orobio na
vod crkvu u Lahovcima. Ba je "telung " pao preko cintora i groblja,
te je crkva bila minirana od naih, a mi je prije toga oplijenili. Tamo
smo mi od crkvenih klupa delali "untertande ", a svece drvene

oltarske smo postavili po jami kao regrute, i mutrali ih i pljuskali i

dali im puiti lule. I dok smo ukali te svece i alili se s njima, dobro
nam je bilo. Stradavali vodovi i lijevo i desno, a mi nikad!
- ekaj, ekaj! e te ni, pa te vre bu!
- A! to me bu? Nita mi ne bu! A to mi moe biti - bu? Umreu! To
mi bu!
- E, onda sad, to je? Ima li Boga ili nema? odvaio se konano
Hrmeec na to veliko i kardinalno pitanje, jer njega naroito samo ta
tema zanima. Svi se ti razgovori oko Boga vrte, i sve se tako raspline
u neko glodanje, iz kojega konano onda ipak ne izbija nita jasno i
pozitivno.
Hrmeec je zainteresiran u tom pitanju lino, pak bi ipak htio da
znade na emu on to zapravo stoji. Jer Hrmeec je mnogo kriv i on je
teko zgrijeio. (Ubio je jedno dijete negdje u Galiciji i zaklao mu
mater, a sve kao u polusnu, i to se dogodilo ve prije tri godine. I tek
mnogo kasnije poela se u njemu raati svijest to je on to zapravo
uinio, i poelo ga neto u njemu duboko derati i piti mu krv. Pa kad
je no, onda on uje onaj pla djeteta, to ga je pokrio pelerinom, i jo
se mala ivina trzala i migoljila pod njegovim apama, ali je on onda
malo jae stisnuo, i nastala je tiina. A sad Hrmeec slua cijele noi
pla djeji i ne moe da usne i strah ga je. I ve je razmiljao o tome
kako bi bilo da ode u crkvu pa da se ispovijedi. Ali je odbacio tu ideju
kad je pao amo u pital. Otrovan je eto sav i nikakva sveta voda niti
popovski hokus-pokus ne mogu s njega to da isperu, i sve e da ode k

vragu. A ovdje je uo od kanonira Krlca da Boga nikako nema i da je

bog izmiljotina burujska, a po tome i pakao i istilite. A to se tako
osobito lijepo slua. Onda, ako je to istina, onda otpadaju sve one
muke u paklu. Tamo gdje vragovi duu ovjeju frigaju na masti i
vilicama bodu i repom kravljim mau.)
Na to rezolutno Hrmeecovo pitanje nastala je izvjesna panina
tiina, jer ipak - tko moe da u sebi osjeti toliko snage, pa da prebaci i
ovu posljednju metu? Pa je u toj tiini osjetio kanonir Krlec svoj veliki
poziv da rasplete taj zamreni vor i da pokae iz svega toga neke
jasne izlaze van u spasenje.
Jo nekoliko godina prije rata, davno ve, izaslala je bila njega
centrala partijska nekud u provinciju na jedan miting, pa je on kao
izaslanik centrale bio na kolodvoru doekan sveanom povorkom i
crvenim zastavama. Poslije su mu priredili bakljadu i podoknicu, i on
je gomili govorio s balkona, te se je onaj dekorativni momenat, sa
bakljama i crvenim zastavama to lepraju, tako silno upio u njegovu
duu da on nikako ne moe da govori o toj stvari, a da ne dodirne i
simboline crvene zastave. On je sebi taj cijeli proces revolucije, one
"izvjesne revolucije, koja e doi i koja konano ima da svakako
doe", stvorio u mozgu kao neku povorku sa crvenim zastavama, i
povorka nosi baklje i ide kroza sve i preko svega i pjeva Marseljezu,
te se uju bisernice, basovi i berde gdje brundaju:
Napred sinci domovine!

Zato je sada poeo da govori o nekom novom Bogu (bolje reeno:

boanstvu), koje dolazi sa crvenim zastavama i rui sve stare bogove,
jer je ovaj Bog sa crvenom zastavom jai od sviju starih bogova, i on
e poruiti sva naa neba i sve pakle i crkve i svece i oltare i dignut e
nebo novo, a to e biti na ivot, to nebo novo! Zbog ovoga Boga ne
e samo jedan jedini biti razapet na kri, nego milijuni milijuna, ali taj
e Bog pobijediti! A svi mi, koji danas Njemu ravnamo putove, mi
smo njegovi soldati i proroci.
- A hoe li taj tvoj novi Bog, sa zastavom, oprostiti nama nae stare
grijehe? pita Vid Hrmeec plaho i izvjedljivo, te sve rauna u sebi
"da bi to sasvim zgodno bilo prijei u tu stranku novoga Boga ako je
tako sigurno da e on pobijediti i poruiti sve, a njega ne e pitati
zato je u Galiciji zaklao onu mladu enu s djetetom? Dobro, to ju je
obljubio, ali zato ju je zaklao i onda zapalio kuu?"
- Naravna stvar, da e nam oprostiti! Zato i ide, da nam oprosti!
Nismo mi ni krivi za ova zlodjela,
- A onda ne e biti pakla nikakvog? Ni muka, ni pakla?
- Ne! Ne e biti onda nikakvog pakla! Nad ovim naim mukama ne
moe biti nikakvih ni najpaklenijih muka. To je, dragi moji ljudi,
posljednji pakao! Pa kad to mi sve razbijemo i unitimo, onda vie ne
e biti nikakve patnje...
Invalid Gregori nagnuo se naprijed i nespretno udario protezom o
preku kavaleta, pa je lim federa u protezi neugodno zabrenao kao
stara pokvarena ura.

- A to e biti s nama invalidima, je li, kad doe taj tvoj novi Bog? To
je, kao to reemo, vie kao politika, je li?
- I vi idete s nama, svi mi idemo zajedno, zagrljeni! Svi mi idemo,
ljudi, prijeko! Mi sad gazimo preko krvavog potopa, i ako mi sami ne
dignemo most, potopit emo se, i nitko nam ne e pomoi! A sve je
ovisno od nae politike!
- E, ba dobro govori! Ba je tako!
- Da, ljudi, most treba da sagradimo! Most! Pa kao to na pravome
mostu bokci, kljasti i slijepi, invalidi i uzeti plau i moljakaju, tako
smo i mi bokci danas razderani, razrezani, otrovani, pogaeni! A i
nama mora doi na Bog sa crvenom zastavom, koji e nas povesti
nekamo gdje se ljudskije ivi! Jer, to smo mi imali od ovoga svog
ivota, to ja vas pitam? Je li tko za nas mario? Kakvi uredi? Pisao si
molbe, a nita ti nisu dali, nego su te samo globili i robili,
- Tako je, da! To je istina!
- A kleao si ti pred oltarom, pa to si imao od toga? Eto! Odsjeena ti
je noga, otrovan si, gladan si! A kad se mi svi skupimo u velikoj
procesiji, mi moramo izai van! Moramo! Mi ekamo da nas povedu
van! Tamo kamo mi idemo, tamo ne e biti ni kasarne, ni pitala, ni
granate, i tamo emo svi biti siti i okupani, i bit e nam ljepe nego to
nam je danas - i jest emo bijeli kruh...
Tako govori kanonir Krlec, a cijeli ga cimer slua pobono. Oni i sami
osjeaju ovaj strani apsurd svoga ivota, i njima se i samima esto
ini da neto bezuvjetno mora da se dogodi, i da to ne moe ovako da

ostane vjeno. Pa rado se slua onda ovakva rije. Konano, to nije ni

dosadno, i nema tu ni anela ni svetaca ni oenaa, niti je to disciplina
gdje se govori o bijelom kruhu i o nekakvom dobrom ivotu. Lijepa je
stvar konano biti zdrav, pa sluiti sit i hodati po dobroj cesti, a ne po
blatu, a svega e toga biti, pa zato da se ne povjeruje u crvene
zastave? Uzet e se zastave crvene i sve e to biti... Samo kako?
Kada? Gdje?
Lei Kadaver ispaen i dotuen, lei mirno i slua ovu bezbonu i
stranu propovijed, i svaka ga ova rije bode ravno u srce. Krunica mu
je omotana oko ruke, a on mijesi sitna zrnca meu prstima i znoji se
od muke kod svake strane rijei: "avoli ovi prokleti tu rue Boga,
Gospodina naega jedinoga, i nebo neko hoe da sazidaju tu na zemlji.
Jest! Istina je. Ovo sve je pakao! To je istina! Ali smo mi zato i
sagrijeili, i to strano sagrijeili. Nekoliko smo svetih sakramenata
zgazili svojim blatnim i nesretnim nogama, pa zato i treba da trpimo i
da se muimo. Samo molitvom i skruenim pokajanjem moemo iz
toga izai, a nikakvim crvenim zastavama! Sve su to proklete
socijalistike lai! Kakvo nebo da se tu gradi? Kakvo nebo?" Pa je
osjetio kao dobar soldat crkve katolike potrebu da povue ma, i da
se pobije s jereticima i poganima za svete dogme i istine. "Ne e
valjda ovdje sluati ovakva svetogra, a da se ne usprotivi. To mu je
dunost." Sav nervozan, a krv mu se nalila u lice, i glas mu podrhtava,
on se osovio i poeo estoko da gestikulira.

- To su sve nekakve bedastoe i lai, to vi tu govorite. To lae ovaj tu

vama, a vi to uzimate pod gotov gro! Ja poznajem ovog tata! Ne
vjerujte vi njemu nita! To je socijalist!
Trgli se ljudi, kao da je netko kamen meu njih bacio. Teka je to i
duboka optuba da je netko socijalist, pa je nastala kobna i duga
utnja. Krlec, jadni tuberkulozni Krlec, nakostrijeio se sav i eka to
e biti. utnja traje. To je ona utnja iz predvorja Kajfina, u noi od
srijede na etvrtak, kad ona ena pita Petra kod vatre u praskozorje je
li i on socijalist? - "Poznajem ja tebe", veli slukinja, "i ti si bio s
onom socijalistikom bandom". A Simon Petar, sin Jonin, negira
svaku vezu s tom bandom i veli da on nije nikakav socijalist, i pijetao
se javlja u pivnici prvi put. Osjetio je Kadaver efekt svoje rijei, da su
to socijalistike lai, pa se zanio jako:
- Trebalo bi to sve tuiti na raport! Ovakvi ufti socijalistiki samo
smutnju prave i zaluuju narod! Sve bi takve nitkove i vucibatine
trebalo pozatvarati! Onda bi bilo reda!
- Nije to pitanje sada da li sam ja socijalist ili nisam! Nego, je li ono
pravo to ja govorim, ili nije!
Kadaver vidi da je zabio klin u tu bezbonjaku gadariju. Sad samo
treba jo da se rasklima lijevo i desno. "Udri Neastivoga gdje samo
moe! Udri ga odmah po drugi put, jer e opet ustati zmija i ugristi
te. Ne smije dakle dopustiti Krlecu da se digne."
- Jest! Ba to je pitanje! Jer vi ste jedan od onih crvenih! Ja vas
poznajem! Ljudi! Ne vjerujte vi njemu nita! Sve e vas navesti na

zlo. On vas buni! Ja sam uo gdje vas buni i na revoluciju die! To u

ja prijaviti. Boga ja ne dam vrijeati!
- Tko je vrijeao? Jesam lija vas, ljudi, bunio? brani se Krlec
zbunjeno, jer to ba nije ugodna stvar, ii na raport kao socijalist, koji
momad buni, i to u ratu, i to u kasarni.
- Ja sam uo za te vraje socijaliste da oni malu djecu, koja jo nisu
navrila tri godine, kolju i da im piju krv, javio se opet jedan glas.
- Tko je taj glupan? Tko to laje? Onaj koji to veli, taj ne zna to je to
socijalizam, javio se na obranu dobre stvari Amerikanac ore
uraevi, Srbin, koji je dosada pasivno sluao sve te razgovore i
besjede. On je bio u Americi sindikalno organiziran, i on ignorira
Krlca, jer on hoe da se to sve amerikanski tumai, a ne ovako
privatno i kojekako, nego ba amerikanski, jer socijalizam se tumai
amerikanski, a drugo su bedastoe!
- Tko je taj koji je to rekao da socijalisti djecu kolju, je li! Neka se sad
meni javi! Licem u lice! Nesrea glupava! Znade li ti, nesreo, da
socijalizam u Americi crkve die od kamena, hramove i palate? Ono
je socijalizam, a ne ovo to vi mislite! Amerikanska republika,
"Junajtedstets ", ono...
- E, pa zato nisi ostao u Americi, kad je tamo socijalizam?
- Zato nisam ostao? To je moja stvar! A zar misli da ja ne u prvim
brodom natrag? Samo dok ovaj prokleti rat mine!
- Nije taj rat nikakav prokleti rat! Nego je to rat za kralja naega, za
vjeru nau i domovinu!

- A tko to veli?
- Tko? Ja! Franjo Kadaver, postolarski majstor! Eto! Ja velim! Ako
nema nita protiv toga?
- No! Ba lijepa roba napada socijalizam! Franjo Kadaver! P-h!
- Ja ne napadam nita, nego ja samo branim. Vi tu ve cijelu veer
napadate! I Boga i dravu! A ja branim pravu hrvatsku vjeru i ne dam
je nikome na svijetu. Niti Vlasima, niti socijalistima, niti
Amerikancima!
- A kakva je ta tvoja hrvatska vjera? Srpske vjere ima! To je poznata
stvar! Ali kada je jo tko uo za hrvatsku vjeru? Da ga vidim! Ha-ha!
Hrvatska vjera! Ha-ha!
- Tako? Ti pita koja je vjera hrvatska? Ti to mene pita? A to u ja s
takvim glupanom? Koja je hrvatska vjera? To je naa sveta hrvatska
katolika vjera! Jeste li me uli! I ja ne dam nikome na svijetu, da
vrijea tu moje narodne svetinje! A kakvi ste vi to Hrvati, ljudi? Tu
vam pljuju po Bogu i po vjeri, ovi dotepeni Amerikanci i socijalisti, a
vi sve to podnosite! Sram vas bilo! Fuj!
Ljudi se pokunjili i povukli nekud u sebe i uutjeli.
- Em je istina, vrag ga dal i stvoril, em je istina prava! javio se netko
od Dvadeset i pete, kome se priinilo da Kadaver pravo govori. - A
kaj, tu ni trijeb kometi. Tak je, ba tak i je...
- A to bi bila istina? Nita nije istina! Sve su to gluposti bez repa i
bez glave, hoe uraevi da se pravda i ne e da popusti.

A starina Koren slua to jalovo natezanje, pa on, utilitarac i praktiar

(koji je u Bavarskoj bio na poljodjelskom kursu, te odonda sanja samo
o parnim plugovima), hoe da zahvati u svau i da je obrne nekud na
svoju stranu.
- E, bogami, ljudi, ne e svijet spasti vae natezanje o tome, ima li
Boga ili nema Boga! Sve te vjere, i srpske, i horvacke, sve su to
arene vjere! Nego ako e nas to spasti, a ono e biti parni plug! Eto!
Parni plug, to ja velim i za to svoju glavu dajem! Tako je! Sve je to
politika! A nama ne treba politika, nego nama treba ita i penice,
onda e biti svega! Eto! Tako!
- Pa tko tebi veli, stari jare, da socijalizam ne e parne plugove? To
ba on i hoe, da preore sve iz temelja...
- Da! Pa da nam otme vjeru i Boga, je li? zagriljivo se opet zakvaio
Kadaver. - Da nam porui sve oltare i svece, je li? Ne ete vi nita
preokrenuti, jer sve je to belzebupska metrija i la. Najglavnije je da
je ovjek poten, dobar i krepostan, i da se Bogu moli skrueno! A
drugo sve dolazi samo od sebe!
Veeras Jokl nije sudjelovao u toj debati, a redovito se i on bije ovdje
za svoje filozofske principe. Njegovo je naziranje na svijet ciniko i
lepoglavsko, i on meu svima tu na cimeru ivi svoj ivot na joklovski
nain, te stoji sam za sebe. Ali veeras mu se nije dalo da se zaplee u
to svaanje, jer veeras kopa u njemu neto mnogo vanije od cijelog
tog socijalizma i amerikanizma i katolicizma. On misli jo uvijek o

Kadaverovu zlatnom medaljonu. "Mora da je mnogo vredniji od

dvadeset forinti, kad Kadaver ne e ni da uje o njemu!"
"I kako se je samo pobunio, gad menarski, i gurnuo me jo! Ali nita
to! Treba istupiti spram njega energino! Treba mu predati ultimatum!
Ili! Ili!" I bio bi ve Jokl istupio spram Kadavera energino i predao
mu ultimatum, ili - ili, ali je onda poslije njihova sukoba doao Adam,
a poslije se sve nekud tako zaplelo, te Kadaver nije bio sam ni trena,
"sad se opet ovi tu razgovaraju o glupostima i laju! Kako je sve to
nesnosno!"
"A to laje taj menar? Njegov antipatini pitavi glas! Pa kako samo
glupo govori! ta? Dakle, to ve doista prelazi sve granice! ta? On
govori o kreposti? On veli da je najglavnije to da je ovjek
krepostan?"
- uje ti? A reci ti meni, jesi li ti krepostan i poten?
To je Jokl zapitao tako ujedljivo, tako otro i nenadano da se Kadaver
prepao toga glasa doista, kao da ga je neto ubolo.
- Boe moj! Krepostan! Nitko nije krepostan! Nitko nije krepostan
onako kako bi trebalo da bude! Ali nam je sveta katolika dunost da
to postanemo!
- A tako? To nam je sveta katolika dunost? Ali nisam ja tebe to
pitao, to nam je dunost! Nego te pitam jesi li ti poten i krepostan?
To te pitam!

uje Kadaver ironian ton Jokla i osjea dobro kuda on to cilja. "Ne
razumije Jokl Kadavera, nikako ga ne razumije i ne pojmi njegove
bolove, a osim toga Jokl je zao ovjek i mui ga."
"A, eto! Ima pravo! Nema pravo! to bi imao pravo? Dogodilo se, pa
se dogodilo, i koliko se ve zbog toga izmuio, ispatio i pokajao. Pa
zar e ga ovakav tat ovdje muiti? Nema pravo!" Pobio se tako
Kadaver u mislima, i , kao da se je pokolebao sam u sebi, poutio je
tren-dva.
- No! to uti? Izgleda da sam ne vjeruje previe u svoje potenje!
- uje! Kako ti to misli?
- Kako mislim? Lijepo! Lijepo mislim! Mislim da ti nema nikakvog
prava da se tu pini pred cimerom. Svi smo mi pod koom krvavi!
Svi! Pa to da se ciframo tu jedni pred drugima? Ja sam lepoglavski
kandidat! Ali se ne delam lepi neg jesam! Ja velim, jesam,
lepoglavski sam kandidat, pa basta! Fkral sam i opet bum fkral! Imam
sifilis i opet ga bum imal! Moj monogram je cijelom svijetu Pe Ve!
Ali to tvoje cili-mili, huj-fuj, to ne mogu trpjeti! Ne, to ne mogu vie
trpjeti! Tu laje o Bogu, o potenju, o svetom ivotu, a kad tamo,
svinja si kao i ja! I jo moda vea od mene! Da se sad svuemo, ne
znam tko bi bio blatniji...
To je Jokl izbacio silno temperamentno u jedan as i formalno zasuo
Kadavera rijeima. A jadni kaptolski majstor osjetio je da je ovaj tu na
njega spremio generalnu navalu pred cijelim cimerom i da e ga sad

sruiti. I ve mu se zavrtjelo u glavi, kao da pada. Pa je nekim

podavljenim i potpuno predanim glasom tiho rekao:
- Sam Bog mi je svjedokom da ja tebi nisam nita kriv! I eto svaki dan
izmolim za tebe dvije krunice! ta hoe od mene? Ja sam ti dao sve!
Ja vie nemam nita!
- Ne u ja od tebe nita! Jeste li ga uli, ljudi, kako izvre. Ne u ja od
njega ni! To su oni pravi majstori, koji izvru! to vi sebi, ljudi,
dajete soliti pamet od koga god! Kurvi stari ogavni! Pitajte ga, po
kome su noas pucali! Haha! Nije mu dosta "Kokice", nego jo i preko
zida skae! Haha! Cure mu se vrte po glavi, oslu starom, a ovdje
krunicu cmolji i lie, hehe...
Doista! Taj jaki kontrast, da su ovoga ovjeka koji tu cijele dane lei
na kavaletu i krunicu moli, noas nastrijelili, kad se je vraao od cure,
taj je kontrast djelovao, i cijeli je cimer poeo da se kesi Kadaveru
raspojasano i zlobno. Ustao je Kadaver blijed sa kavaleta, i tako
nespretno stoji na sredini sobe, a cimer se smije.
- Bog zna da li i na frajlici krunicu cmolji, kesi se Jokl prvi kao avo,
a svi za njime u koru smiju se Kadaveru kao sudnji dan.
- Lae!
- ta? Ja laem?
- Lae!
- Ljudi! Jeste li ga uli? Cijeli je pital svjedokom da su ga noas
nastrijelili, cijeli pital zna da je kurvi, i on meni pred svima veli da
laem!

- Lae!
- Dakle, ja laem? E, pa dobro, ljudi! Dobro je kad laem! Kad laem,
nek laem! Al' ujte me sad dobro! Ne samo da su tog kurvia
nastrijelili noas, nego je on oenjen! On ima enu i troje djece, a tu
lei u pitalu kao i ja, i jo mi veli da laem! Jest! Troje djece ima i
enu, osel stari, i mjesto da se lijei, on se okolo s frajlicama klatari...
- Lae!
- Ne laem! Kunem se svojim grobom i svojom sreom i svojom
pokojnom materom da je sve to istina, od rijei do rijei! Neka se i on
zakune, ako smije!
- Lae, lae, vie Kadaver kao svezan, i iz njega sipljivo i mehaniki
piti taj jedini pokli da Jokl lae, i on ne osjea nita drugo, nego
samo to da Jokl lae, i da je sve to grozna la, i da on ne moe protiv
te lai nita, jer je sve to tako sueno.
- Pst! Mir! Ide inpekcija! rekao je netko tiho i znaajno, i makinalno
se potrpao u postelju te se pokrio gunjem preko glave.
ule se izvana iz hodnika ostruge i zvek niklaste oficirske sablje, pa je
netko uduhnuo hitro svijeu, i cimer se pogasio u tami; vrata se
otvorila, a uti traci soldake svjetiljke zapuzali su po stropu. Postajala
inspekcija jedan as i sluala kako toboe netko tamo u kutu hre, a
onda se opet vrata tiho zatvorila, i samo se ule ostruge i sablje - sve
dalje i dalje.
Slijedeeg jutra, poslije vizite, poto su se pacijenti vratili iz
ambulatorija, priao je Jokl Kadaveru neobino mrk i tih.

- Sluaj, Kadaver, na moju potenu rije! Ako mi odmah ne da ovaj

svoj medaljon, ja idem, na moju potenu rije, ali direktno, pazi dobro,
direkte, idem tvojoj eni, i vrag nek me ovdje podere na ovome
mjestu ako joj sve ne velim! Na moju potenu rije!
Kadaver je ba poeo da moli novu krunicu, pa je samo pogledao
Jokla i htio da nastavi dalje molitvu, a bio je strano blijed, "Budi
volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji! Budi volja tvoja..." tu je
zapeo i nije mogao dalje, nego su mu usne neprestano ponavljale:
"Budi volja tvoja!"
- Dakle, to je? Da ili ne da?
Kadaver je okrenuo lea Joklu i zgrbio se sav u se, i tako je izgledao u
taj tren sitan, sasvim nadnaravno ishlapljen i proziran. Gleda tako Jokl
zgurenoga Kadavera, pa mu se je nos produljio kao u kljun, i on osjeti,
kad bi zaderao u to meso, da ne bi imao vie mnogo da dere, na tome
svemu. "To je strvina! I jo onda kad ga pokopaju, on e drati objema
rukama taj svoj medaljon. Neka ga vrag nosi!" Pa se Jokl okrenuo i
izaao kroz talu u grad (to je najsigurnije, kroz gnojnicu okolo u
kasarnu) i postao tako Kadaverova sudbina.
Jokl ni sam nije znao zato to zapravo ini. Prvo i prvo zato jer je
doista raunao tako, da je oplijenio sve to se je dalo, i da je sada
gotovo i da medaljona dobiti ne e. A drugo opet zato jer ga je ta
Kadaverova tajna derala neizrecivo, i da su Jokla kojim, sluajem
zakopali, iz one bi jame bile izbile one Trojanove diple i te bi diple
svirale Kadaverovu tajnu, da Kadaver ima enu i djecu tu na Potoku, i

ve je dva mjeseca tu, a nije im se javio! A sad, kad je juer pred

cijelim cimerom tu tajnu izbacio, a, eto gle, nije se dogodilo nita, u
njemu govori potreba neizreciva bolesna da tu treba da se neto
dogodi. "Zapamtit e menar prokleti! Zapamtit e on!" I tako je
poao u grad, i tamo u usteraju, gdje su dva slavuja pokrivena
zelenim suknom, tamo je rekao sve gospi Kadaverovoj, koja najprije
nije htjela da vjeruje i samo se krstila, a onda je zaplakala glasno.
Jedva to je prolo podne, i cimer je jo zvonio oljama, doao je
sanitet sa glavne porte i pozvao Kadavera na portu. Onda je Kadaver
znao ve tono kako stoji stvar, i poao je za sanitetom pognute glave
i pokorno.
Scena sa enom na porti poela je najprije sentimentalno: "Gle ,
Ruica, to je na tata! Na jadni tata, koji nas je ostavil." Tako su
Ruica i tefek poeli da plau glasno na komandu maminu, a poslije
u gradaciji taj je sentimentalni timung narastao do kandala kakav
umiju da stvore samo ovakve devedeset i dvije kile teke gospe
Kadaverovke kad itaju lekciju svome muu na porti venerinog
pitala.
- Ti ovakav, ti onakav! Pa zar tebe ne dere sram? Zar ti ne e
propasti tu u zemlju? to si ti to meni naredil? Jesam li ja to od tebe
zasluila? Pfuj te bilo! Ti nisi ovjek, ti si svinja! - I tako dalje, i tako
dalje.
Scena je kulminirala u napadaju histerinom, kad je Kadaverovka
htjela da mu izgrebe oi, i kad su se svi cimeri smijali glasno na

otvorenim prozorima, jer se ta glasina raznijela u jedan tren po

cijelome pitalu, da dolje Kadaverovka pljuska menara. Kadaver je
stajao miran, sputene glave, a kad je sanitet sa porte izjavio da je ve
kasno, i da su tu enske vizite zabranjene, i da e sad skoro doi
gospodin oficijal, Kadaver se je kao kanjenik bez rijei vratio u
predvorje zahoda, i tamo je ostao na krinji za smee sve do veernje
injekcije.
U noi, kad su svi ve spavali, i samo je infanterist Vid Hrmeec
glasno bulaznio u snu i govorio da tu djeca nemaju pristupa i bolno
stenjao, bdio je Franjo Kadaver u tekoj borbi, i krvavi mu je znoj
izbijao na pore. "to se sve to dogodilo? On je onu no u Peti
zgrijeio! To je jasno! Ondje je stvar poela. A tu u ovom paklu, gdje
sve po karbolu smrdi, tu su pincete otre, a doktorski prsti tako
mrtvaki ledeni. Tu vise niklaste igle i strane kauuk-cijevi, i sve
boce nose mrtvake glave, i tu je pakao u kome je on morao da se
ispati i pokaje."
"Tu su me avoli muili! I Jokl je avo! I ovi socijalisti i ovo su
avoli! I doktori su avoli! Sve je pakao! A ja, mjesto da sam se
pokajao sasvim, da sam dotukao grijeh u sebi, ja sam, ovakav
sramotan, otrovan. Oh, Bog mi je svjedok da nisam kriv! Bog mi je
ivi svjedok da nisam kriv! Nisam vie mogao da izdrim! Ja sam
morao da prekinem ovo sve tu, ma samo na pola sata! Ja sam morao
da se spasim odavde! Pa to sam ja imao od onoga? Plakao sam tamo
cijelu no pred svojom kuom! Niti to nisam smio! Trebalo je tu ostati

do kraja! To je trebalo! Tu je trebalo trpjeti do kraja! I ja sam ve i bio

odmah kanjen zbog onoga! Izderali su mi odmah jo istu no komad
mesa zbog onog! I trebao sam da govorim istinu! Trebao sam da
dadem medaljon! I kad me je napao i kad je sve rekao pred svima,
trebao sam da tu nasred sobe kleknem, i da se udarim u prsa, i da se
svima ispovjedim. "Jest, brao moja u Kristu! Eto, istina je to ovaj
ovjek govori tu! Imam ja enu i troje male djece i svoj posao! To je
istina! I stradao sam pokraj toga, i to je veliki grijeh! Ali Bog mi budi
svjedokom, nisu me nastrijelili na grijehu nego na boli! Ja sam plakao
cijelu no pred svojim domom i sluao sam uru kako bije." Ali nisam
htio da se ponizim, i pravo mi budi! Sve kako se je zbilo dobro se je
zbilo! Slava ti budi, slava! I tu se sad vie nita ne moe! Tu je sad sve
propalo, i sve je zapeaeno. Onoga tamo vie nema! Nad onim je
kri! ena me je pred svima ispljuskala i popljuvala, i djeca su
plakala, i djeca su me oplakala. "Plai, Ruica! Plai, Ruica! Tate
vie nemamo! Tata je vumrl!" - I osjetio je Kadaver kako njega doista
vie nema, i kao je sve propalo, i uzdahnuo je duboko kao to uzdiu
ljudi pred smrt.
Pa je onda ustao, uzeo svoj hlani remen i izaao tiho van na zahod, i
zapeo remen o avao na kome se prije dva dana objesio jedan Sibirjak.
Pitao je plin u lampi, a u artiljerijskim kasarnama daleko javljale se
jutranje trube:

Hrvatska rapsodija

"Magyar llam vasutak ". Osobni voz broj 5309. Vagon tree klase.
itav voz kree se na jednoj od onih mnogih linija velikog mehanizma
"M. A. V.", kome se mrea tranica ispreplela i preko naih
junoslovenskih krajeva. Vrijeme: trea godina meunarodne vojne,
svibanj 1917. Oko podne. Dan je lirski. Sunce se igra s oblacima.
Na posljednjoj stanici popela se na voz gomila ljudi, pa je ova drvena
uta kutija prenatrpana enama. I starcima i djecom. I kojeim.
Sunce je svojim ognjenim pandama stisnulo taj vagon. Sparina je
nesnosna. U tom dimu, ai i uasu plivaju sva ta stvorenja poput
fantoma, pa se na hipove ini da je sve to samo san. Bolesna vizija. A
na as biva opet uasno jasno da sve to nije privienje. Sve to nije
vizija, ni scena, ni san, sve to jest. Sve to doista postoji.
U jednoj grupi ljudi tiho plae ena. Suica je pije. I ne e dugo. Nije
jo stara, ali ju je umiranje satrlo. Jadikuje, a najblii je sluaju.
ena plaui: Eto! Ljudi moji! To je meni! To je meni ao, i nita
drugo. To da ja sad sama skapavam u kui, ko ivine.

Strana ona bestija, Suica, Zadre joj svoje gorue nokte u grkljan.
ena se davi u kalju. Osjea se demonska prisutnost neega groznog,
kad ena kalje. Ona se davi u kalju. A kao avolski refren odjekuje

kaalj po cijelom vagonu. Mnogo ena i prozirne djece i zguvanih

staraca kalje. Cijeli vagon hriplje, svija se u bolovima, baca krv.
Umire.
ena: Znam. Umrijet u. Pa nita. I drugi umiru. Bog dao - pa Bog i
ubija. Ali ao mi je da nemam koga da mi svijeu pripali kad se
upokojim. Nego u bez svijee...

Opet je zakovitla kaalj. Svija se. Meu svojim malenim, kao djejim,
od bolesti ispijenim koljenima dri konicu. Ispletenu od vrbova iblja
i omazanu kravljom balegom. Izbacuje guste, zgusnute krpe krvave
sline. A rojevi muha poudno se bacaju u te crvene mlake, pa se
kupaju u krvavoj tekuini. I toliko ljudi baca krv da ona tee po podu
vagona u mlazu. Do ene smjestio se starac. Sijedi patrijarhalni div.
Gorostas. Ljudeskara. Medvjeim je apama stisnuo veliku, golu,
blistavu sjekiru. Sjekira se izgubila u onim ruetinama, okorjelima od
krvi, blata i znoja. vae crn duhan. Slua bolesnu enu gdje jadikuje.
Sagne se k njoj kao da je eli utjeiti.
Ljudeskara: Pa to ti je ao? Nesreo! Kad i sama znade da ne e
nego dvije-tri sedmice. to se vozika onda amoka tamoka?

ena se uzvrpoljila. Povrijedio je grubi ton: to se vozikam? A to je

to tebe briga, lopove nijedan?

Jedan piskutljivi enski glas iz magle dima: Pa kud vi ono, majice?

ena: Ja? Pa nikud! Opet je mui kaalj, i baca krv. Pa kad ve

moram da zagrebem, a ono u barem kod svojih. Ipak: bit e mi lake.
Plae tuno i glasno kao ranjeno pseto. Ostala sam sama na kui pa
idem da umrem kod keri. Ipak je lake umrijeti kod djeteta.

Glas: A gdje vam je ki?

ena: Pa udata je dvije-tri stanice dalje. I tu konicu nosim njoj.

Stari medo, ljudeskara, mumlja pljuckajui i odbija poplavu smrdljiva

dima: Sama! Boga ti. Sama na kui! Haha! Pa zato nisi vie djece
izrodila? Ne bi ostala sama. Izrodio ih ja - bogu hvala - esnaestero.
Tri puta dvojke. Dvojke! Pa ih i pokopao - bogu hvala. esnaestero.
Pa i izgorio. I baba mi umrla. Pokopao i nju. I ostao sam. I sad se evo
skiem sijekui ume. Bog bi znao kuda. Pa i opet. Dobro je. Dok je
zdravlja. Ali ti, draga moja - bogami - ne e dugo da dere hljeba.

Kao da je miluje i tjei, poklopi je div jaina apom. Iz svake mu geste

izbija barbarsko surovo zadovoljstvo stvorenja koje je mnogo
preturilo, koje je vidjelo gdje umiru robovi, koje je ivot iznakazio, ali
i opet prkosi. I uiva u prkosu, kad ivot neto rui i razara.
Neiji samilosni glas: Pa dobro je i tako! Da ne e dugo. to prije, to i
bolje. Ionako se ovjek samo pati. Ko marva! Ba ko marva!

ena bolesno plae, kao da se eli opravdati od sumnje da je

nerotkinja: Pa nisam ja oduvijek bila sama. estero sam ih porodila.
Dvoje je umrlo jo nejako. Jedna mi se udala, a jedan mi je sin pao
negdje na Drini. Drugi je na Taliju poo - a jedan je na Rusiji. Nita se
ne javlja.

Glasovi: A gdje ti je ovjek!

ena: Pa negdje kod strae u Zagrebu. Pisao je oko Uskrsa da e kui.

A poslije e, veli, i on na frontu, ili to ja znam...
Stie pramaljee - sadi cura cvee...

nasmije se neiji glas, pa se zaprede u kutu vagona pjesma fina i

trepetljiva kao ono svileno crveno tkivo na grudima bijelih snaa, to
su iskesile biserne zube pa pjevaju i piju rakiju. Bogatstvo se istonog
raskonog ivota prelije po vagonu. U magli dima, u sunanu aru, u
krvavim porama plee neki ludi slavenski bog, piruje i slavi slavni
slavenski ivot.
Seljaina, tanahan, igliav, uljiv i jadan, uplete se u razgovor. Dugo
je smiljao to e da rekne: Ba ste dobro ono rekli, kume. Patimo se
ko marva. ivim ja. Gledam ja. I mislim ja: a zato se marva pati?
Make se ne pate. Ni svinja se ne pati. Nego ba marva. I onda mi ljudi!

Glas mudri: E! Pati se jer je pae. Zato se pati. A i ovjek, ako je

svinja, ne pati se. Nego kako to da tebe nije u mondur turilo?

Seljaina: Pa uzelo me. to bi sa mnom? Predignuo se ono ja prolih

Duhova, pa mi crijeva vise. A htjelo me za strau. A onda nas pustilo
na befel .

Mome se jedno ugursuski nasmije: A da ti nisi sam nategnuo crijeva?

Kamenjem! To se kod nas ini - da, bogami. A poslije se crijeva i opet
popnu sama - pa se i opet poigra u kolu.

Svi se grohotom smiju. Vani na poljima ptice i ivine, u strahu pred

tim smijehom ovjeka, bezglavo ibaju preko brazda, usjeva i ikara.
Jei pjesma gvoa, gorua se aa sipa, tutnjava i um i lomljava
paklena. M. A. V. putuje preko nae zemlje...
Mome se drsko izdere prijeko na drugu klupu na starkelju. Starkelja
je Bosanac. Ture sa fesom. Zgurio se na tursku, podvinuo krakove i
uti i gleda.
Mome: A kud e ti, Mujo? Jesi li ti od Be-ha ? Cvaj ili Draj?

Mujo zuri preda se kao okamenjen. Odbija dimove. Zabio se u neto i

zuri. Makinalno kimne glavom. On nije od beha. Ni Cvaj ni Draj.
Mujo ispija svojim siunim zelenim oicama pleatog ovjeka to mu

sjedi nasuprot. To je mornar. Mladi. Na kapi mu zlatnim slovima

napisano: "K. u. K. Flugstation". Ree kruh. U ruci dri butinu. Pa
kako je pripeklo sunce, mast se s butine cijedi i topi. Sok mastan plazi
po mesnatim rukama, nabubrilim od vruine. Bio je valjda na dopustu
pa ga mati prenatrpala jelom. Kolaima, mesom, vinom. Kao mlado
grabeljivo zvijere zagriza u crveno meso, sve pucketaju hrskavice. A
Mujo, ut, gladan, goliav, propao u onu platnenu bluzu mondura ,
kao u vreu stegnutu oko vrata, ispija ga oima. Jede s mornarom u
duhu. Kao pseto prati kretnje mornara. Glad mu poispijao boju,
iscijedio podonjake - tijelo mu je osueno, kao u leine to se
usmrdjela na kolcu. A golema elava lubanja, mongolska,
ispresijecana brazgotinama zaraslim i prljava, kao glava straila u
itu. Pa kad koja mrvica padne mornaru na pod mrvica cipova , na
pod isprepljuvan, blatan, krvav, ikovima osmraen i mastan i crn od
karbolnog ulja, i katrana, Mujo se sagiba za svakom mrvicom i zob je
sa slijepom prodrljivou gladne ribe.
A tu biblijsku scenu promatra jedan civil. On je dodue jo danas
civil. Ali sutra on vie ne e biti civil! On sada "pridolazi ". Sutra e
pridoi k svojoj eti. Sutra vie nee biti civil. Ve prije koja dva
tjedna osvanuli su u malenoj provincijalnoj varoici, gdje on kod
kraljevskog financijskog ureda prepisuje svoje dane za 90 Kruna
mjeseno, oni bijeli sablasni plakati sa crnim mistinim natpisom:
"Oglas o pridolasku". I mnogo je taj civil zurio u plakat, na kii, i bilo
mu je udno. Eto! Takav obian bijeli papir pao je u njegov ivot i sve

porazarao. Svu shemu njegova ivota unitio. Mjesto zabitne

gostionice, gdje vise tirolski pejzai i gdje vii i pretpostavljeni
preferansiraju, pa zabitnog ureda, pa etnje uz dudovu aleju ili
eljezniku prugu, zapao je u ovo rasulo, u ovaj gad. Zar njim je jedna
probdjevena no u vlaku, uas, bol, dugovi i stradavanje. Nervi su mu
tako razigrani, da ga sad ta okrutnost mornara silno vrijea. Taj ga
barbarluk pee i on - skromna dnevniarska figura - borbeno se
izdere: Hej, vi! Svinjo! Zar ne vidite kako taj jadnik dere vae
mrvice? Zar vas nije stid?

Prepao se svog tona. Ali sad je ve gotovo. Lagum je planuo.

Mornar: Ku! to vas to briga!

Civil: Pa vi ste svinja! Ta mu se rije ini efektnom. To je svinjarija!

Mornar: Jo samo jednu rije - pa u vas objesiti za onu vau crvenu

pantljiku oko vrata!

Civil: ivina! Tu ovjek jedan gladuje, krepava, a vi sve pucate od...

Mornar: to! ivina? Ha! Eto! To ti je ivina, da ti boga civilskoga!

Skoi, pograbi ga za kaput i gurne svom silom na pod, a onda ga

pone biti akama. Civil histerino grebe svojim dugim pisarskim

noktima. Tee mu krv iz nosa. Mete. Ljudi se uskomeali i rastavili ih.

Mornar hladnokrvno jede dalje. Civil rupcem zaustavlja krv. Voz
skae preko mostova. Mujo gleda i udi se.
Mornar: Ti boga! I ovakav skakavac! Daj! Daj! Samo daj! A tko e
meni dati kad ne budem imao? Dok poderem tu svoju sirotinju, sam
u krepavati. Ja bih jo bio sretan da mogu samo mrvice za nekim
brati! Ali avola, ima tamo kod nas na flugtaciji vode i kamenja, a ne
mrvica! A ovakav civil!...

Iz ogrebotine na ruci tee mu krv. A on as sie krv, a as jede dalje.

Blijeda ena, koju je bijeda Mujina oito dirnula, vadi iz torbe
kukurunjaka i daje ga Muji. Na torbi lei mala djevojica, sva
krastava i slabo povijena. Cijedi se iz rana gnoj, mnogo je muha na
licu djevojice. Ona plae, grebe se i vie. Mujo pohlepno guta.
Jedui, udobrovoljio se: Ve tri dana nisam jeo ni mrve. Tek to
palim. Idem iz Makedonije. Bio sam tamo "arbajter "! A sada - kaderu.
Pa onda na frontu. Pa i bolje je na fronti, tamo se ne gladuje.

Nekoliko frontaa, to su na dopustu, ponu se zlobno kesiti. Taj

njihov smijeh nije podrugljiv. On je do tog stepena neumoljiv da
razara svaku iluziju Mujinu o fronti. Arbajter koji sanja o frontakim
peenkama. He-he!
Prvi fronta: A zar ti misli, tovare behadrajerski da je fronta vaar?
Ili protenje, da se tamo toi gverc ?

Drugi fronta: A to ti, nesreo, misli? to je to fronta? Aa? Ti, ludo,

zna li ti to je kolera?

Mujo, natrpanih usta odmahne glavom. On ne zna to je to kolera.

Drugi fronta: Kolera, to ti je uasna bolest. Podere ti crijeva, pa
krepa u dva dana. A ja, ja sam dobio koleru. Vele da su to male
ivinice kao parcovi, to ti deru crijeva. A mene su derale te ivine.
Ba sam osjeao gdje se ganjaju po mojim crijevima. Ko mali parcovi.
Ali to za to! Svi se smiju. No vjeruj mi, na svojoj svadbi nisam plesao
tako od veselja, ko onda kad sam dobio koleru. Od veselja, Mujo! Iao
sam s fronte u bolnicu. Bilo je sigurno da idem u bolnicu. Dobio sam
koleru na frontakoj lutriji, marvo!

Drugi frontai, kao da oni imadu line zasluge u tome: Aha! Moj
Mujo!

Jedan stari ljevoruki invalid sa kolajnom iz 66.: E, boga mi! ezdeset

i este, kad smo mi pod Radetzkim mlatili Talijane...

Frontai, mladi ljudi, smiju se starome, kao starci djetetu: Haha!

Radetzky, dragi moj! Ono je bio carski manevar. Vi ste se onda igrali
rata! Danas, da ti to vidi kad ti bubne pa raznese crkvu...

Mala krastava djevojica plae. itav je oblak gadnih crnih muha

sjeo na njene rane, pune krvi. Mati joj tjera muhe i miri malu: Ku!
Krmao! Bacit u te kroz prozor ako ne prestane. Ku!

Glasovi: A to je djetetu?

Mati: A dola je ta kuga na nju, a ne zna joj nitko pomoi. Ni babe, ni

trave, ni aranja, ni masti, nita ne pomae. A to bude ovoliko, ko
forint, pa onda pukne. Idemo u grad, doktoru...

Druga mati: A kojem doktoru? Eto i ja idem doktoru s tim svojim

malim. Pa ne znam ni gdje da noim...

Njeno je dijete guavi idiot. Noge su mu se savile pod teinom tijela

kao lojene rastopljene svijee. Glava mu natekla kao lubenica, pa
poiskakale na njoj oi. Dere se, tuli, zavija, grize ikove sa poda.
Savija mu se hrptenica, te mu se kroz koulju vide kotunjavi kraljeci.
Kreten. Zvjerka.
Starica jedna: E, Krista mi, strino, bolje bi bilo da se Gospodin
smiluje tome vaem sinu.

Druga mati: Da samo znate ime ga sve nisam ubijala. Ali ilavo vam
je ivine, ilavije nego ikoji od nas. Gol prespava cijelu mrazovitu

no vani na dvoru, pa nita. I psetu je zima vani na lancu i cvokoe

zubima i zavija, a on nita...

Jedna ena: Pa da moda pripalite svijeu? Ubio bi ga Bog! Dobar je

Bog. Hoe da se smiluje!

Druga mati: Ta jesam, jesam, i svijeu sam palila, avo je odnio! to

sve ve nisam, pa nita. A, eto! Sad mu jo iskoila ta kost, samo
neprilike...

Fronta: Trebalo bi ga u vreu pa ko maka u vodu. Nego dajte da ga

malo izravnamo, pa da moe i on na frontu!

Grohot. Snop onih uljavih grubih ruku uhvati dijete, pa mu ravnaju

hrptenicu; mali zavija, a ljudi se smiju, nateu, kikou. I izbacuju krv i
gue se u maglama utog dima i sparine. U toj bolesnoj poplavi, u tom
smradu, u parama zaraze, gomilama torba, vrea, prtljage, u kaosu
tih bolesnih ivih izraslina, haraju sablasti sverazorne tuberkuloze,
rata i kuge. Kao nevidljivi demoni mrve te bolesti mozak tih ljudi
meu prstima, a ljudi viu i smiju se od bola, umiru i putuju, bjee
nekamo na posljednju crnu stanicu - i dalje...
U kutu, kraj otvorena prozora, sjede dva otrcana, bijedna, anemina
studenta. Sru svibanjski topli, usijani zrak, koji se kadikad zatalasa
od movara i tresetita preko kojih se valja M.-A.-V.-vlak. S boleivim

se arom upili u debatu. Govore o hrvatskoj ideji. O jugoslovenskom

problemu. O tome kako nai najmlai talenti skapavaju u tuini.
Barceloni, Parizu, Rimu. Kako padaju. Kako umiru. Koliko ih je
umrlo! Skapalo. Sramotno. Gadno. O, koliki se obijaju globusom i
trae domovinu. A, eto: to je domovina. Taj vagon, to je domovina. I
po zatvorima, kavanama, redakcijama pate se toliki talenti. Od ljubavi
za ivotom se pate. A ivot, taj njihov ivot, putuje u ovakvoj treoj
klasi. I jedan je od dvojice omladinaca borben, a drugi rezigniran.
Borbeni: Ali, molim vas! Svi su nai ljudi uvehle biljke. Da netko
uzmogne preivjeti slom, hoe se tome biti tvrdim. Ali ti nai ljudi su
elastika. itam im pjesme. Gledam to mau na platno. O, kako je to
sve prazno, bljedokrvno, plitko! Kako je sve to glupo! Te njihove
germanske "Stilleben "- i "Stubenglck "-dispozicije, kako je sve to
strano glupo! Koji je hrvatski rod toliko patio kao Mi? A gdje je
samo odraz te patnje? O izrazu ne u ni da govorim...

Tihi, rezignirani: Pa ne treba da se nervirate, moj dragi. Svi smo mi

rtve evropskog naeg avolskog fatuma. Poziv nam je Patnja. Bolovi
i patnja. A onaj Genije, svijetli, dobri hrvatski genije, Onaj na
Spasitelj koji bezuvjetno ide i koji e nai Rije i Oblik Izraza, Onaj
Mesija koji e nas iscijeliti od te bolesti, koja nas ispija, On ide. I
vidite, ja vjerujem da On ide. I kad bih samo na jedan momenat
posumnjao da On ne e doi, vjerujte mi, boga mi, skoio bih dolje,
pod ove M.-A.-V.-kotae! Ja vjerujem: On ide! On mora doi! On e

nas iscijeliti. Stvorit e Djelo, i to e Djelo biti lijek naih bolova.

alosno je samo da on ne moe biti iz nae generacije. On e gledati
taj kaos iz vee perspektive.

Borbeni: Ludorije! To su banalne historije, to zazivanje Genija! Mi ne

emo ekati. Ono to se eka moda i ne doe. Ali Mi hoemo Djelo!
Danas! I Lijek! I Uskrs. Danas! Pa mi imamo svoj Uskrs. Herojski,
zdravi, divlji Uskrs. Uskrs kipa i slike i stiha i kajde, danas...

Rezignirani se smjeka. Taj smijeh, ne, nije izazovan. To nije smijeh

ovjeka koji ne vjeruje. To je neki alosni oblik ivota koji se raa kad
netko gleda Spasitelja gdje visi prebijenih koljena, mrtav na krstu. I
kad taj netko znade to znai visiti na krstu, probuenih rebara i
slomljenih goljeni, jer je ve sam iks puta preivio Golgotu, i kad
znade da za njega, lino za njega nema Neba. To je smijeak kojim se
smjekaju ljudi koje su ostavili svi bogovi. I to je samo hip. Jer u drugi
hip takav mozak sam stvara boga, koga e da zazove iza glasa.
Rezignirani: Vi govorite o zdravom Uskrsu! Molim vas, biste li bili
dobri, pa promotrili ovaj vagon. O, ovaj vagon ne e ugledati Genija.

Borbeni: To je sve prolazno. Ti e se ljudi iskrcati! Doi e zdravi

putnici. I vlak e zasigurno u Kozmopolis.

Rezignirani: Bez sumnje: voz ide u Kozmopolis. Ali dok mi

putujemo, putovat e s nama uvijek ovakvi tuni i bolesni ljudi.
Barbari i robovi.

Borbeni: Ma to je ono prokleto, ta naa rezignacija. Kako moete biti

tako enski mlitavi? Kako moete biti tako neinteligentni? Udara se u
grudi: I mene je, sto mu avola, opalilo ve nekoliko puta u ivotu!
Eto, kamo se sve nisam skitao. I loa sam bio na brodu. I Evropu sam
propjeaio. I u zatvoru sam bio, i ratovao sam na Balkanu 1913, pa
svejedno, jo sam jak, jo se ne dam...

Rezignirani: Sve je dodue stvar temperamenta i nerava. Pa i ja sam se

kojekuda obijao. I ja sam stradavao. Ali me je posljednje stradanje
dotuklo. Ono, kad sam iao u boj s hrvatskom etom, to me je moralno
dotuklo. I ne mogu ba rei da sumnjam. Ali bolestan sam. Mislim da
me ne uje Onaj koga ja zazivljem. Vidite, onog podneva, kad sam
iao u boj s Hrvatima, onda mi je postao jasan Smisao naih patnja.
Mi se muimo za Izraz Genija, ali ne emo ga ugledati. Da, bilo mi je
jasno! Ne emo ga ugledati. Samo okupani i prieeni mogu da ga
vide. A mi smo, gledajte, kako smo prljavi...

Borbeni vie: Pa ba mi Ga vidimo.

Rezignirani: To je la. Ne vidite Ga. To je ba vaa la, kao la onih

lirskih jadnika koji pjevaju u "Stillebenu" i "Stubenglcku". Njihovi
soneti i mrtve prirode, ae, stolnjaci, jabuke, muhe i va verbalni
heroizam, to je isto! San! Laan san jedne pseudocivilizacije! O, a to
strano boli, znati da je to laan san jedne pseudocivilizacije!

Borbeni: enske gluposti! Histerija! I mene spopada kadikad

rezignacija, ali ja se ne dam!

Rezignirani: Ne! Nije histerija! Dozvolite. Sve mi je to bilo jasno

onda. Podne je. Okieni ste kokardama trobojnim i sa cvijeem idete u
boj, o, kako uasno jasno! Prihvati se za glavu, sklopi oi i gleda
nemono i priglupo.
Gomila se valja. Doboi tutnje, trube, glazba, a on, opijen rakijom,
vinom, kao u polusnu, omamljen, drui, s torbom na leima,
remenje mu se usjeklo u meso, alkohol se isparuje u koloni, olovo u
patrontaama vue na asfalt, manliherica , no, oruje, crvena lica,
sve titra, sve pjeva. O, sve pjeva!

I viju se trobojnice sa Presvetim Srcem Isusovim, kliku pijani ljudi,

lete kape u zrak, pui se, dimi, pije iz utura, smije, poskakuje i
ijujue. Glazba intonira kolo. I cijele kolone sa stjegovima, to se
vijore na podnevnom suncu, pleu. I ne jedna kolona - bezbroj,
nepregledan broj kolona, sve diu stjegove i pleu kolo. I svi pleu, sve

se valja, sve ide. Sve nekamo ide. U dim, u poar, u krv, u ludilo. I
tutnje bubnjevi, jee trube, zvone mjedeni pladnji, deru se ljudi, miriu
rue, lepraju rupci i stjegovi, sveti stjegovi, hrvatski stjegovi.
I Ilica plee, i Korzo, i grad i erdani i krzna i parfetni i svila i
dragulji onih ilikih bazara, i blistave evropske lai te gadne, aave,
antipatine, sive ulice; i svilene toalete gospoa graanskih i fijakeri,
krovovi, tramvaji, palae i Gri i Kaptol i Sve plee. I kolone i bezbroj
kolona i narod, cijeli narod plee.
Krv mu je navrela u glavu. Drui, krvavo uzbuen, s nekom
gorinom u srcu poeo je plakati glasom zbunjenog, glupog,
bespomonog djeteta. A drugi se upio u nj, i bolesna mu vlaga izbija
na znojne ruke, a onda zaplae s njim, nemono, djetinjski, jadno,
lirski.
Rezignirani ga miluje po kosi. U suzama, jecajui: Da! Kako da se to
izrazi? Nije mogue. Izraz je preboljenje. A mi smo bolesni. I sve je
ono samo Trzaj. Patetini, helenski, herojski trzaj, ludilo, san, ali nije
Izraz! Ovo je danas groznica, delirij!

Ova djeaka slaboumna lirika utapa se u plimi raznih oblika: ljudi,

ena, djece, vike, pjesme, u tutnju kolesa M.-A.-V.-vlaka to sopti i
preskakuje preko mostova i cesta, i livada i oranica, pa sva ona buka,
kue, ume, njive, seoca, crkve, humovi, sve se to slijeva u neto
luaki ritmino, grozniavo, u kaos pare, dima, bolesti, uasa,
stradanja i ludila.

Lijevo i desno od pruge, dokle oko see, razlile se srebrne vode. Tu

pod tim srebrom gnjiju usjevi i sjenokoe pod nebom. alosne crne
ptice prelijeu nad gnjilim mrtvim vodama, a vrbe vire iz te poplave
kao crne plivajue lopte. I sve samo voda i voda i poplava i movare i
bare i blato.
Neiji glas: A zato je sve to pod vodom?

Seljaci: Zato? Zato jer se nitko ne brine. avola briga nau gospodu
za to to mi stradavamo. Oni se gledaju u podu po kome hodaju, ko mi
u zrcalu. Tako je njima lijepo. Nama ni na Boi nije tako. A mi? Mi
se ovdje utapamo, mi ovdje gnjijemo u ovome mulju, mi loemo ove
movare, mi hranimo komarce svojim mesom.

Glas: A bila bi to dobra zemlja da se odvodni. Samo da nije pod

vodom, bila bi to zemlja fina fajn .

Drugi glas: Hiljade bacaju na ludorije. A ovdje voda hara itavu

zemlju.

Trei glas: Jo je ova smrdljiva voda bolja od gospode. Kamo oni

padnu ko da je kuga dola. Kod nas su izjeli sve ume, pile i sijeku,
voze, sve je golo. A mi zebemo po zimi kraj pilana, gdje su vagoni
drva naslagani.

Glasovi: I gule nas popovi. I biju andari. I plijene. Otimaju nam

zemlju i ito i volove...

Starac jedan: E, nije sve to uvijek tako bilo. Dok je Car vladao
Krajinom, bolje je bilo. Ilo se onda na Talijana, ali je bilo i hljeba i
smoka. I reda. I hambari su bili puni. I staje sve krcate blagom. I polja
obraena, a sad sve pusto. Nema ljudi, nema zadruga, nema konja,
nema volova, nema niega. I, eto, star sam, ljudi, pa kad ovako sluam
pele gdje zuje, vjerujte mi, i one zuje alosno, mnogo alosnije nego
prije, u stara vremena.

Glasovi: O, blagoslovljena stara vremena! Bilo je mira i blagoslova

bojeg. A sad je sve uzalud, ni procesije ne pomau, ni zavjeti, ni
votanice, ni litanije, nita! Sve je sad prokleto.

ene tue: E, bilo je i vina i kolaa i meda i mlijeka i svega. Smijali

smo se i grijeili i nismo znali to je kad je mir na zemlji.

I zakola bolna tualjka na usnama svih bolesnih putnika - za mirom,

za blagoslovom, za zemljom. Ta im je zemlja u krvi, u mozgu i
rijeima i kletvi i blagoslovu. Ta je zemlja njima prva i posljednja
vrijednost, te se ini da su oni dijelovi te jadne hrvatske zemlje, to
ovdje gnjije pod vodom. I plau za njom i zazivaju nekoga tko bi im

pomogao, tko bi tu zemlju opet uzorao da rodi, da zamirie, da se

nasmije.
Jedan puki ustaa , sijedi ratnik, pokazuje jednu oranicu: Vidi li!
Ovo ti je pluila ena!

Drugi puki ustaa: Ko da je dijete greblo. Pa i gdje bi ena orala...

Jedna ena: E, bogme! Samo vi psujte ene. A to biste jeli da nema

nas ena? Bogme biste krepali od glada tamo vani u vaim jamama da
nismo mi uzorale i posijale. I konje ste nam oteli da se bijete, pa same
vuemo plug.

Puki ustaa, sijedi ratnik: A to brblja gluposti, babo! I bolje bi bilo

da smo od glada pokrepali u jamama nego da ovako... proguta ono to
je htio da kae.
I rijei im postaju sablasne. Vidi se kroz prozor na oranicama mnogo
nizova crnih ena gdje oru. Plue. Siju. Same crne ene plue. A po
brdima i umama zgusnule se sive aveti Glada. Pa pruaju pande i
prodiru sela. A sela viu. Idu sprovodi. Zvone zvona, a voz vijuga,
penje se po brdima, svija se po pustim ugarima i srdito sipa snopove
iskara. Ugari se pale i dimei se izgaraju.
Kladilo se, kladilo se mome i djevoje... zapjevaju crvene pijane
snae u dnu vagona. Kieni svileni rupci, skupocjeni kousi s
gajtanima, stakalca, ipke, vezene rue, sve se to prelije na ovu bijedu,

kao mirisni luksuriozni kontrast. Alkohol je razigrao enske nerve pa

im se raspojasana pjesma rascvala kao sladostrasno mesnato cvijee
u arenim laticama, pa mirie u ovom uasnom vagonu.
Starkelja ojaeno: A gledaj ove drolje to su se naderale.

Crvene snae izazovno: Bi i ti stari, samo da si mlad.

Stara ena: E, Bog e vas, ene, u ovo vrijeme...

Crvene snae: Samo se jednom ivi, nesreo. Bogu boje, a nama

nae. Zato da plaemo? Pa kad padne mjeseina, ala onda mirie
sijeno te se ljubi i ivi ko nikad. I jo ljepe sada no ikada.

Vojnik: A gdje ste bile, snae?

Snae: Prodale smo volove pa imamo novaca. Hehe, mnogo novaca.

Vade iz rubaca novce. Asignate. Snopove asignata. I dune propuh pa

raspe asignate po vagonu. Sav se vagon luaki uskomea. Svi viu:
Banke! Banke! Te se guraju i biju da uhvate po koju crvenu ili modru
banku. Smijeh, ludovanje, pjesma, cjelivanje, dim, para, kaalj, kletve,
molitve, tualjke, sve to vrije lue i pjeni se bjesnije.
Vani su se poele nizati kuice. Kao da se voz blii varoici. alosne
krme, pred kojima stoji melankolina kljusad, pa plotovi, vrtovi,

voke, aleja jablanova, tam-tim-tim-tim, preskakivanje skretnica i siva

oajna stanica s restauracijom i seobom naroda. Jo nije voz ni stao,
ta gomila ena, seljaka, andara, ranjenika, invalida, Bosanaca,
djece, gospode, nosaa juria na vagone. Bijesni bezglavi juri
gomile. Ispruile se hiljade ruku za stubama, pada prtljaga, ljudi viu,
luako bezglavlje zahvatilo je gomilu pa je dere kao ognjica.
Pala je jedna krinja nekom ovjeku na nogu. Slomila je. On urlie od
bola. Nose ga. Jedna je makina smotala pod sebe dijete i zdrobila ga.
Mete, kletve. Iz potanskog vagona bacaju ljudi zamotke u ludilu.
inovnici sa zlatnoizvezenim crvenim trakama, krvavih oiju,
neispavani, hodaju i plivaju kao u snu. I viu. Svi viu. Deru se. Jedna
edna skotna kujica teno sre pljuvanice u ekaonici. Makine sopte,
negdje trube jednom vojnikom transportu. Ulazi vlak sa crvenim
krievima. Ranjenici. Negdje alosno muu volovi. Ljudi se biju za
vlak. Plau ene s kutijama, pada dojenad u prainu. A vlak se
prenajeo. On vie ne guta.
U veliki vagon se naturala jedna procesija, i andar sa Ciganima koji
sviraju Srijemcu to ga andar prati. Uplakane ene, nekoliko vojnika
sa crnim sanducima. Usprtio se jedan invalid bez obih nogu, s
protezama, i jo se penju i viu, zvide bezbrojne zvidaljke, mau
rukama, i voz ve ide, giba se, odbija dimove. Kolesa se vrte, skliu se,
pui se, ide, sve ide...
Zbogom, Ano! Bog te uvao! vie mlado mome u uniformi i jo se
grli sa lijepom mladom zdravom enom. Ali mora da je pusti, voz ih je

raskinuo. Vraa se na frontu. A ena vie, vie se ne moe svladavati,

tri uz voz, plae, i ovjek plae. ena se spotakla i pala, a preko nje
vojnik koji je htio dosegnuti voz. Nosio je na leima dvije vreice
brana, i jedna se prosula. Ali se on jo trgnuo i ipak dohvatio stube, i
sad tek gore na vlaku razabira to mu se zbilo. Rasuo je vreu brana.
Pa ostario ovjek, ve i oelavio, gorko zajeca na stubama.
A mome jo gleda u stanicu suznim oima pa se onda osvrnu na
svoga druga da se otrijezni od bola: Ma to ti je, boga ti, za to pare
brana?

elavi vojnik: Vie je meni do brana, nego tebi do ene. Plae. Eto,
dvaput sam bio ranjen, stojim ve dvije godine vani, a nisam plakao.
A sad bih poginuo od jada. Srce e mi puknuti.

Tjei ga drugi: Ma nai e se ve brana, boga ti!

elavi vojnik: Da, ali ja ga ne u nai! Sutra i ja putujem na frontu. A

ja nisam odavde. Ja sam iz gornjih krajeva. A tamo nema nita. ena
mi umrla. A etvero pilia ostalo samo. I doao sam kui i prodo
kravu da im nabavim hljeba. I putovao sam amo. Cijeli dopust
zaputovao, a sada prosuo... Bol ga svlada i on kune, grozno kune.
Kondukter. Dobriina. Debeljko. Negdje od Kiskunfelegyhze. Bije
nogom one to su se povjeali na stube: Mar! Mrcine jedne! Mar!
Padne dolje pa te smrvi! Samo krvava kaa ostane od tebe! Dao bog

da padne i slomi vrat! Samo ne dok sam ja odgovoran! Misli li da

je meni do tebe! Vraga je meni do tebe. Meni je do mene. A onda
mene vuku na sud i kazne. Zna, gospoda! Oho! Gospoda! I kako
kazne. Tura ih pred sobom u ovaj kavez i brino zatvara vrata: Karte!
Molim! Karte! Jednom bolje odjevenom barabi: Krvave su mi oi!
Nisam etrdeset sati spavao. Ja se ve tri godine neprestano vozim s
ovom marvom. Ovo nisu ljudi! Ovo je marva. Padaju dolje s vagona
ko telii! I jue je jednog zdrobilo! Glavu i noge. A ene su cviljele!
Hehe! Karte! Molim! Karte! Progurava se, bije, psuje, udara, znoji se
i vie. Vri svoju slubu.
Dala je, dala, pop Jocina frajla...

objeenjaki intoniraju pijani ljudi u vagonu, a Cigani na egedama

prebiru finu melodiju ergela, ravnica, erama i vrbika, a s druge
strane kor odgovara:
Care Karlo i Carice Zita,
to ratuje kada nema ita.

Srijemac razigrano: Hej, boga ti, bekrijo, daj onu moju pa da te

oblijepim peticama... dere se i cjeliva primaa. Prima udara neki
petanski orfeumski motiv, plaljiv i plitak. Srijemac pjeva za njime, a
i ostali s njima: Rgyujtottam a pipra ...

Srijemac baca petice: Haj, haj, nek se zna kad gospodin "rukuje", az
Istennt...

Glasovi: A kud ti rukuje sa andarom?

Srijemac: Haha! Sa andarom! Nije to andar! To je Sila! Sila rukuje

sa mnom. Ma nita, glupost! Proetao sam se. Zna. Samo onako.
Malo. A to se ne smije. To se ne smije po reglemanu. Pa me Sila
uhvatila. I ide sa mnom da bude ljepe. Haha! Je li, Silo? Ljubi se sa
andarom. Sa Ciganima. S vagonom. Razbija prozore bocama.
andar se smije: Tako je, moj braco! Sila! ast i potenje Sili! Eto to
je: sve je dobro. Sve je bilo dobro! I sve e biti dobro. Kad ti ja
kaem, sve e biti dobro. Kugla u glavu, i sve e biti dobro!

Piju. Cigani gude. Ljube se.

ene koje se vraaju s procesije. Molile su za mir. Hodoastile su za
mir. Hodoastile su s krstom upne crkve k nekoj oblinjoj
udotvornoj Gospi. I unijele su glomazni drveni, teki krst svoje upne
crkve u vagon. ine pokoru. I mole litanije naglas.
ene:
Zvijezdo Jutarnja!
Tornju Davidov!
Kuo Bjelokosna!
Kraljice Grenika!

Moli za nas!
Moli za nas!
Moli za nas!

Taj se refren prelijeva preko glasa bolesnog i neujnog koji moli

velianje te pada u zadimljeno ludi vrtlog kao uvele latice nevidljivog
bolesnog cvijeta. I mnogo ljudi u vagonu prikljuuje se ovom tunom
naricanju, te se oajno sazivanjem viih energija bije s primarnim,
irokim, pijanim, opijenim elementom.
Crna kuknjava jedne bijedne udovice, koja se svija u bolovima,
prodire vagonom: Ajooj, joj, joooj! Nikad ga ne e vie moje oi
gledati! Nikad, nikad, nikad vie! Kakva sam ja sirotica tuna! to
sam ja Bogu skrivila da me ovako mui! Da me ovako bije! Samo
njega nema! Gdje je on, moj dobri i dragi, a joj, joooj, joj!

Glasovi: Pa to je tebi, kumo?

Udovica: Eto to mi je? To mi je. Vadi iz njedara depeu. Hvata je

demonski bijes, pa depeu kida na krpice i pljuje: Eto, fuj, fuj, to mi
je! Umro mi je ovjek. Na tom papiru piu da je umro. U bolnici. Pa
me zovu na sprovod. A jo je prije tjedan dana pisao da mu je dobro.
A jooj, joj meni sirotici, joj, jooj! Tako je njemu jadniku dobro! A
joj... upa kose, dere lice noktima. Trga sa sebe odijelo. Napadaj.

Ljudi je tjee: Pa smirite se! Budite pametni, kumo! Ta toliki su sada

pali. Ne moe se drukije! Sad je takvo vrijeme, pada se...

Udovica se trza i narie: to me briga za druge? avo odnio itav

svijet kad mi je on umro. Pa da je barem doma na groblju kod crkve
pokopan. Da barem znadem gdje je. Da mu vidim krst, pa da ga
pokaem djeci. Ali nita! Nita! Tamo negdje u prokletom gradu, ni
sama ne znam gdje, o, jooj, joj, jooj... gui se u naricanju. I ta njena
tuga zarazno sugestivno djeluje na ene, te onaj val pokajnike
molitve buja:
O, Kraljice Grenika! Moli za nas!

Sve te ene, matere i sestre, udovice i ljubovce, sve one nariu u duhu
sa crnom enom. O, u bezbrojnim sprovodima hodaju one za lijesom,
prebaenim crno-utim suknom, kad po crnom barunu udara bat one
strane akorde Mrtvakog mara. I sve te ene hodaju u beskrajnom
sprovodu, pokapaju, pa se oajno mole: Marijo, Kraljice Grenika,
smiluj se nam! Marijo, Kraljice Mora! Moli za nas! Marijo, Kraljice
Zvjezdana! Moli za nas! Moli za nas!
Cukrice! Jaja! Vina!

Neke crvene, neobino rune, skrofulozne, iznakaene ene s

koarama nahrupile su u vagon pa urnebesno viu: Jaja! Sira! Vina!

A ljudi ih hvataju za prsa, koljena, suknje, cerekaju se i smiju. Najlue

se smije ena kojoj je lice izjedeno kozicama, a nema nosa:
Hehe, momci, vina! Ljubavi! Sira! Svega!

Jedan je mlad, zdrav, pijan delija privine uza se i grli. Smije se. Gleda
ga blijedi upali ovjek, pa ga opominje: De samo, de! Stradat e ko
ja! I ja sam ovako glavom u napoj! Pa eto: otrovalo mi svu krv!

Delija: A to u stradati! ena ko ena. S nosom ili bez njega! Pa to

ako i stradam? Mogu li gore stradati nego vani u grabi? A tamo to e
mi nos bez glave?

Blijedi ovjek: Da znade samo kako je to kad nisi ni iv ni mrtav. Pa

to ako nema noge? Nita. I opet si zdrav. Ali ovako! Moj dragi! Kad
se vue meu ljudima, a nisi ovjek. Sve te grize. Siri ti se krv. A
prepatio si vie nego da su ti glavu odrezali. ena ga draka. On je
gurne od sebe. Ide, mrcino! Da imam, turio bih ti uaren klin pod
trbuh! Gade! Udari je. Pale te, sijeku, trcaju, mue, egu, a opet
otrovan pa otrovan.

Invalid s protezama: E, bogami, sjekli su i mene. I palili i egli. I to

kruto, a nisam sa enom spavao.

Glasovi: A gdje si ti to izgubio? Obadvije?

Invalid: Obadvije! Obadvije, bome! U Galiciji. Jahao sam kroz umu,

kad zviznu granata, i nita.

Glasovi: A je li jako boljelo?

Invalid: Ma jest, ali ne ba jako.

Jedan glas: E, vidio sam ja jednog jadnika, bio je Rumunj. Plakao ko

malo dijete, ali njemu su odrezali obje noge pri kuku, pa su se sve
kosti vidjele kao kod unke.

Invalid: Pa i meni je ba ovdje sjeklo ispod kuka!

Onaj isti glas: Ali tamo ih je bilo mnogo. itava dva reda u baraki. Pa
se sve sui pod bijelim tilom. Da ne dou muhe na krvavo meso. Ko
unke. Smiju se i opipavaju proteze.

Invalid ustaje i pokazuje solidnost proteza: E, to je fina stvar. Imam

doma jo jedan par. Ono je rezerva.

Glasovi: A gdje si ih to dobio?

Invalid: U Rusiji. Ja sam bio onamo i zarobljen. Da, da, u Rusiji!

Glasovi: Dakle u Rusiji si bio? I proteze su ti dali? A u kojoj varoi

to?

Invalid: E, pa bilo ih je mnogo i ne sjeam se gdje sam sve bio.

Posljednje, znadem, bila je Moskva, Barnavulj pak onda Moskva.

Ljudi: Pa je li to velik grad, ta Moskva?

Invalid: Velik! Jako velik! Mi smo se u automobilu vozili na etnju.

Ima mnogo crkava. I same crkve. I tramvaj kao u Zagrebu. I voda
nekakva tee posred grada...

ene i opet, planim glasom: Marijo, Kraljice Grenika, moli za nas!

Pijani vojnici: Ku, ene! to se vraga cerite? Da ste ono vidjele to

smo mi, ne biste brbljale ludorije! Cigani! Dajte! Ljudi! Pijmo!
Pjevajmo! Ljudi!

I toi se vino i rakija, deru se hrapava grla nesnosnim glasovima, a

pijana pjesma titra zadimljenim uarenim vagonima. Svi su se obrisi
ve izgubili, ne razabira se nita, sve je ono jedna masa, bezoblina,
usijana i luda.

Stari puki ustaa budi mlado mome, to sanja o mladoj eni,

ostavljenoj u domu: A to si se zgurio kao maka? Budi ovjek! Pa to
ako zagrebe! Ima ve tko e ti milovati enu!

Mome, apatino: Pa i svejedno je. Zar i ti s dopusta!?

Stari: S dopusta na frontu. A i dva sina, obadva su ve bila u vatri.

Nego na, gucni malko, pa se okrijepi da zaboravi...

Piju ljudski i krijepe se i opijaju da zaborave.

I svi piju da zaborave. Da zaborave da se vraaju u one puste,
okreene, okrutne, prazne kasarne gdje na dnu hodnika tako tuno
gore petrolejke. Gdje je uvijek nebo oblano i kiu je uti kako kapa u
lijebu; gdje se na golim dvoritima dime kotlovi, gdje ima uiju i
stjenica i svraba i irova i suice i znoja i krvi.
Svi piju da zaborave da se vraaju u jame gdje stri ica i zijeva crna
neizvjesnost, gdje lete mine i noge, i uda, i granate, I gdje se pui krv.
Crvena ljudska krv. Ljudi od straha pred ljudskom krvlju lou rakiju.
Haha, Pemac! Vidi Pemca! Ima on krvavice! Miriem ti ja krvavice,
samo ne znam gdje su, a to su kod Pemca!

Uzvrpoljio se jedan vojnik pa otima neuglednom, sitnom ovjeuljku

kobasice to ih je sakrio u crveni rubac.

ovjeuljak se bije s njim: To je provala! Ja to nosim eni s vaara!

Otimaina! Razbojnik! Ali su ga momci prihvatili, pa mu jedu kruh i
kobasice, i smiju se: Vidi, vidi Pemca! A ima Pemac harmoniku, daj,
pane, zahraj! ovjeuljak se trza, od bijesa zapjenila mu se usta.
Srijemac jedva stoji na nogama: to. Pemac ima harmoniku? Ti,
Pemac, ako zasvira, dobit e peticu. Dvije petice!

Viu svi uzrujano: Pemac! Tri petice!

ovjeuljak se koleba. Onda uzima harmoniku pa zasvira ipak: Nikdy

se ne vrati...

Meketava se svirka prolije vagonima. Pijani je ljudi nadvikuju. Cigani

ciliu i cvile i smiju se na guslama, snae ijujuu, a uz taj napeti ritam
plae molitva ena udovica i protenjarki:
Marijo, Kraljice Grenika! Moli za nas!

Udaranje bocama o telegrafske stupove, pjevanje i let - pobjenjeli let

preko klizavih svijetlih tranica. Vlak se srdito dimi i juri s ovom
gomilom poludjelih, pijanih, divljih, umiruih ljudi po poljima i
humovima, ostavljajui za sobom silne kovitlaje gustog crnog dima.
Nekoliko vagona dalje, u jednom sivom teretnom vagonu na kome su
pribijene cedulje: "36 ember (Mann), 6 l (Pferde)", sjede na crnim
sanducima "bakteri ". Sluba im je isisala posljednju mrvu svijesti. Sa

svojim crvenim zastavama i ugaslim svjetiljkama, polumrtvi, zavukli

su se u taj sivi vagon, gdje je meu crnim sanducima i za njih jo
toliko mjesta da se protegnu i odspavaju jo koji komad vremena.
Posjedali su u toj polutami pa razgovaraju.
Stari, sijedi, krezubi bakter: E, boga mi, svi emo mi pokrepati ko
kljusad. Tegli, tegli ovjek, ali onda parne. Ja vie ne u dugo. Ne
dere nita, a bdije itave mjesece, kakav je to prokleti ivot.

Drugi bakter: Pa onda jo ta skupoa. ena mi vjeno plae. Dede,

reci ti meni kako u ja da odjenem svojih osam balavaca? Samo par
cipela osamdeset kruna.

Stari: Pa zato ne uzima erarske ?

Mlai: Ma uzeo sam ve to mi pripada. Izderali sve. To je uasno. I

doe ovjeku da preree svih osam vratova toj siroadi. Zato da se
pate? Zato da pijuu po vas dan za kruhom. Imam li ja kruha?!

Stari: E, hajde de! Ja se jo nekako provlaim. Sin mi alje novaca.

Samo da nije te slube. A mislio sam ba pred rat u penziju. Ali kako
e sad u penziju? Da krepa od glada s ono deset forinti? Ali tako
meni sin...

Mlai: A dobar je ono deko!

Stari: Fin deko. Pa pametan. Ma jest malo socijalist. Ali nita to.

Mlai: A gdje on sad vozi?

Stari: Be-Budapet. Brzi voz! 87 kilometara u satu. E, krasne su ti

one makine. Sve ti srce kuca od veselja kad vidi gdje duva i leti. A
kako moj sin samo vozi te makine!

Oi mu se krijese. Tom otupjelom arafu, izbijenoj bestiji, krijese se

oi. Budi se u njemu plemeniti nagon gospodina, Svijetloga ovjeka,
koji ide stalno svojim putem - naprijed I taj stari bakter grije se na
evropskim emocijama, u bijedi i skapavanju. I tako guna njihov
razgovor, a ritmika ga tokova prati kao udna, as vesela, a onda
opet alosna melodija, i polutmina u vagonu i sparina svibanjska
uspavljuju. Klonuli su na crne sanduke i snivaju. A crni se sanduci u
toj tami u vagonu riu sablasno. I ne zna se da li su to lijesovi ili
krinje, i kuda putuju? Ve dugo mora da su ovdje i da se nitko za njih
ne brine, jer se po uglovima ispreplela pauina, praina nalegla na
etikete, pa se i ne vidi kakva je roba u njima. A u tim crnim
sanducima, u svom stoljetnom snu brino zakopana, lei sva hrvatska
tradicija. I knezovi dubrovake republike u skupocjenim ornatima,
mrki kraljevi sa stjegovima, amblemima, kacigama, u oklopu, na
poveljama kao na uzglavlju, i ludi bogumili i junaci, skolasti i fanatici,

svi snivaju unakrtenih ruku, votani, nijemi, u crnim sanducima u

sivom teretnom vagonu. A u sanduku, na kome hre stari bakter, sniva
Njegovo Velianstvo Hrvatski Genije.
Samo se ini da sniva. Zapravo on bdije. On bdije kao svijetli Osjeaj
Saznanja svih ivotnih oblika od Triglava do Soluna i od Karpata do
Mora. I on se pati sa svim oblicima, i uiva s njima, i lei u crnom
sanduku, i eka. A stari bakter dotuen snom skotrljao se sa sanduka,
kad je voz protutnjio preko jednog mosta i Njegovo Velianstvo
Hrvatski Genije ustao je iz sanduka. Jo ga je ona besjeda dvojice
aneminih talenata naprijed u treoj klasi potakla da danas opet
ustane i da proe zemljom. Stoji u vagonu.
On ne izgleda herojski. Oblik mu se jasno ne razabira u polutami
vagona. Izgladnio je Hrvatski Genije, oupan i bijedan, i slomljen
onim crnim vjetrinama to su prohujale nad njegovom glavom. Nad
tom glavom, ispijenom kao u mumije, koju su u posljednjih hiljadu i
pet stotina godina vie puta odsjekli kao glavu strano opasnu. I tijelo
mu je isprebijano udarcima dobivenim u tekim bojevima, kad se bio
jo kao gusar na Adriji, po Apeninu za Anuvince, na Dravi za
Arpadovce, po Balkanu i Evropi za Habzburgovce, o, po cijelom
globusu s krvavim maem. Koliko je puta skapao kao rob u amerikim
rudokopima, kao mornar, kao trhonoa, prokleti parija i presvijetli
nad aktima. Sve same rane, zgruana krvca, ponienja, prokletstvo.
Odjeven je u robijako odijelo. Jo onda kad je bio osuen na nekom
politikom procesu. Imade svoj broj, pa u onoj gruboj sivoj vrei

izgleda kao uskrsli kostur. Iz oiju mu jo biju gorue strijele, a u kosi

mu sja draguljna zvijezda, sjajna i neugasla. I on uje onu dreku
pijanu i luako urlanje iz vagona, te kao Duh nesmetano prolazi,
nevidljiv, kroz cijeli vlak, naprijed u zadimljenu, opijenu, luaki
raspojasanu treu klasu, i sjedne neopaen u jedan kut.
A u vagonu plau alosni, jauu bolesni, smiju se pijani, mole greni,
u vagonu ivi Narod. Ali sve to narodno pijanevanje, i pjesme, i
kuknjave, cjelovi i kletve, glad i veselje, sve je to silno nesvijesno
zazivanje Onoga koji ima doi. I voz hita dalje, ostavlja za sobom
kue, vinograde, potoke, stanice, a ljudi viu, srljaju naprijed i ive.
Genije paljivo promatra.
Nahrupila je u vagon mistina druba. Ne zna se, jesu li to magi,
komedijai ili pelivani. Je li to cirkus ili sluba Gospodnja? Nita se
ne zna. S njima je dola gomila izvikivaa. Obinih vaarskih
izvikivaa, u diplomatskim, zlatnoizvezenim frakovima, da bude
otmjenije. Ne zna se ni to jesu li i to suputnici koji putuju s tom svojom
komedijom na vaar, ili su Dusi to lijeu. I pjesme i molitve i sve je u
vagonu utihlo. Ljudi su u strahu.
Izvikivai u diplomatskim frakovima, u koru: Narode! Ti se boji
krivih bogova! Ali kod nas, kod nas su ljudi kojima se ukazao na
Narodni Bog! Crveno-bijelo-modri Narodni Bog! On plee kod nas! I
to samo kod nas! Kod nas se otkrilo udo Gospodnje! Gledaj! Divi se
i moli!

Istupio je arobnjak, nagi arobnjak zaogrnut antiknom togom, pa e

da se producira. Za as je svojim arobnim hokus-pokus-tapiem ni
iz ega stvorio cijelu menaeriju dresiranih ivina. Razletjele su se po
vagonu ptice zlatokrile, zabrundali medvjedi, ru kentauri, beskrajno
veliki cvrci zapregnuti u mala kolica trkaraju po vagonu, a u
kolicima sjede areni ditirambi i zvekeu. ene vrite od straha,
slavuji pjevaju, andar i pijani Srijemac cjeluju kentaurkinju i opijaju
je.
Haha! Narode! Nije to jo nita! Sada slijedi evropska atrakcija!

Crni klerici u koru nastupaju i pjevaju Oena u lirskom nastrojenju.

Male ute opice sviraju u klarinete katolike napjeve. Ta se
produkcija svia protenjarkama i udovicama i invalidima. Oni
pjevaju s njima. Onaj antiki kentaurokrota pucketa kandijom, klerici
pjevaju, ljudi urlaju.
Jedan mandarin stilizira oblike. Baca zvijezde kao etverouglaste
krstove licitarskih brojanica, etverouglasto cvijee, lie kao kukce s
mnogo nogu, klerici bacaju i ongliraju sonetima, medo brunda i
plee, snae ga hrane medenjacima: ludilo. A sve vie viu izvikivai u
diplomatskim frakovima:
Sve to, sve to je malenkost. Ali ovo to sada slijedi, to je vrhunac svih
senzacija, London, Kongo, Rim, Meka, Pariz, svi su pali pred tim na
koljena i pomolili se. Pet kontinenata zapalilo je kandila pred tim

objavljenjem. Veliki se Napoleon preokrenuo u grobu. Hosana!

Hosana!

Istupio je smion ovjek u crvenu talaru. Na koljku svojih dlanova

poeo je hajduki zvidati. Strano sablasni zviduk. Ljudi su se u
vagonu svi povukli u sebe. Pauza. Jo jedan zviduk.
Iz daljine kao daleka grmljavina odjeknula je mukla lomljava. I
zviduk ovjeka u crvenu talaru buja, lom java grmi i dolazi blie.
Zviduk fijue kao ludi vihor, a negdje daleko udaraju gromovi.
Iarano je nebo strijelama, navukle se crne oblaine, sunce je ugaslo.
Protenjarke su zapalile svijee, votanice posveene, ljudi su blijedi i
ekaju. I u buri, grmljavini, vihoru i oluji, uskrsla je nad brdinama
golema, prkosna, crna sablast.
To je Avet Markova Gnjeva! viu izvikivai u diplomatskim
frakovima.
I sablast, sredovjena sablast raste unedogled. Gromovi. Tmina.
Strah. Mistina sablast lomi peine, pa ih poinje bacati u dolinu,
gdje se vijuga voz. Voz je poeo soptati kao prestraena zmija, a
peine se survavaju i lome, prate, avet je sve bjesnija, gromovi
lupaju, vihor, uas.
A ovjek u crvenu talaru zvidi sve silnije i drai svojim zvidukom
gorostasnu sablast. Kia peina sipa se za vlakom koji piti kao
ranjena zmija.

Molite se! Molite se! viu izvikivai u diplomatskim frakovima. Da nas

potedi! Da nas ne smrvi! Da se smiluje! Veliki Marko!

I cijeli je vagon pao pred noge ovjeku u crvenu talaru. Pade mu

svijee, cjeluju mu skute, mole se i nariu: Ti si prorok! Ti si Bog! Ti
si Duh! Smiluj se! Potedi nas!

A ovjek u crvenu talaru zvidi sve silnije, i aveti je nestalo, rasplinula

se, i odnekud se probilo sunce i pozlatilo vagon. Ljudi lee kao
ponjeveni na podu, smrtni ih je oblio znoj. Trzaju se i bude. A sivi
zakrinkani Sumnjivci, to su kao skakavci pali u vagon, viu:
Narode! Kako si lakovjeran! To su komedijai! Po vaaru putuju! A ti
krvari! Ti se pati! Ti umire! Tebi bi trebalo da se moli! Oni bi
trebali da padnu pred tobom! A ne ti pred njima! Narode! Probudi se!

Frontai: Tako je! Imadu pravo! Mi krvarimo, tko nama za to ta

daje! Ovakve ludorije! Bacimo ih van! Van!

Zakrinkani Sumnjivci: Van s njima! Van s njima! Ne emo ih mi! On,

narode, svee, muenie! Zato putuje u treoj klasi? I zato uope
putuje? Zaustavi vlak! Okreni ga da te vozi kamo ti hoe. A ne
kamo on hoe. Skreni ga sa kolosijeka - nek' te vozi k srei! to se
mui i pati?

Frontai: Pa da! Zato da putujemo? Nema smisla! Treba zaustaviti

vlak.

Zakrinkani Sumnjivci: Vlak se moe samo tako zaustaviti da vas

toliko poskae meu kolesa da se osovine zabrtve. Skai, Narode, s
vlaka! Ili pobacaj komedijae!

Jedni skau s vlaka i ubijaju se. Vlak se samo ljutito dimi ali tutnji i
hita dalje. Smrvio je nekoliko glava. Malenkost. Drugi su u razjarenu
bijesu nasrnuli na komedijante, pa ih ele zbaciti s vlaka. Nastaje
krvavi boj. Protenjarke se biju s golemim drvenim krstom, frontai
pucaju iz puaka i kubura, prozori razbijeno jee, voz tutnji, sve se
kovitla, a svi se zakrinkani Sumnjivci smiju.
Genije je blijed ustao i gleda.
Izbijen, izranjen, bolan, napaen, gladan, proboden, rasjeen,
popljuvan, prerezan, u robijakom ruhu, stoji kao stup u tunjavi, a
zvijezda mu se krijesi nad glavom.
I vidi: legioni mrtvih ratnika stupaju i viu. I raspali su se grobovi,
poustajali mrtvi, zvona zvone za rekvijem, beskrajno se mnogo
sprovoda vue po kii, i plau ene. Kliku ete okiene i srljaju u boj,
jauu ranjenici, gore gradovi, a silan se topovski tutanj ori zemljom. I
procesije nariu i mole, pale se svijee, putuju ljudi, ganjaju se po
tranicama i viu i trae. Vijore se stjegovi, riu topovi, i lije se krv.
O, u krvavoj ognjici bije bilo naroda. Narod je bolestan. Krv silno,

luaki kola njegovim crvenim ilama, prepuknut e srce. Crveno

Narodno Srce! Gori u ognjici, plamti, ari se i utapa u ognju gorue
bolesti.
O, gdje je Sunano Zdravlje?
Gdje je ono modro praskozorje kad sam sa klisure nad morem prvi put
ugledao Jug? O, gdje je ono modro praskozorje?
Kad sam doveo zdravo, junako pleme u ovu slavnu Zemlju? Kad su
bijeli reci zapjevali himnu Suncu, i kad je narod pod lipama slavio
sunanog boga?
O, gdje je ono modro praskozorje?
Podavilo se u ovom vagonu gdje umiru ljudi, gdje se umirui deru i
pate i mue. I ne e dosegnuti Sunca?
K Suncu? K Suncu!
A zato su onda doli na Jug?

I onaj gigantski poriv za suncem gurnuo je Genija na makinu. Zbacio

je strojovou pod kolesa i sam pograbio ruke i zavore i pipce. I kao
da je munjina projurila cijelim vozom, ljudi su protrnuli i prestali se
biti. Ritam se zapalio, tempo postaje sve bri. Osovine se pale od ara,
telegrafski stupovi su se svi slili u jednu crnu plohu. Vlak se vie ne
sklie i ne juri i ne skree, on leti. Seoca, gore, rijeke, livade, oranice,
sve to postaje jedna arena mrlja s packama, po kojoj juri crna,
bijesna ivina to sipa crvene, ognjene snopove pare iz nozdrva.
Ljudi zapaaju sve veu i veu brzinu itavog M.-A.-V.-voza i viu.

A bestija prebacuje sve. Vagoni, tenderi, gvoe, lanci, sve to

slablasno jei, a pruga iza voza ostaje jedan razvaljeni, poorani, crni,
gorui potez. Ljudi su se u utrobi te crne ivine poeli udarati u grudi,
moliti se, proklinjati i skakati sa vlaka. Kadikad duhne po koji
plameni oblak iz makine i pri kose, oi, osljepljuje i ee. A vlak leti,
leti, kao gorua munja sune kraj malene stanice. Istrali su inovnici
pa lome rukama i gledaju na horizont, gdje gori uma i gdje je nestalo
vlaka. Tipkaju Morseovi znaci uzdu itave linije: "Vlak br. 5309
pomahnitao. Zaustavite ga."

I negdje dalje, na jednoj stanici, zabila se ova M.-A.-V.-sablast u

jedan drugi vlak s benzinom, smrvila ga i planuo je golem poar.
Zapalili se magazini, razorio je voz stanicu i sunuo dalje. Vani na
liniji sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, unitio - stotine
mrtvih skotrljalo se niz nasip - i projurio kao uareno tane, kao
munja, kao svjetlost.
Sunce! Sunce!

Klike Genije te po onoj klavijaturi zavora i pipaca prebire melodiju

fantastine brzine. I ne juri vie po tranicama. Vijuga se preko polja,
oranica, razvaljuje seoca, pali poare, i sve gori. U gradovima vijore
se stjegovi, rue se bolnice, otvaraju se grobovi i mrtvaci pjevaju
psalme, a voz juri preko njih te razvaljuje i niti. Kao pomaman zabija
se u zvonike, zgrade, graevine, obara ih, mrvi i ostavlja za sobom

crveni trag plamena i krvi. Kao potres se rui na pokrajine i trese i

niti katedrale, kazalita, akademije, kasarne, palae, dvorove,
redakcije, atelijere, urede, crkve, sabore, kapelice, lai, luksuriozne
hrvatske lai - to ve i nije vlak, to je sjajni uareni komet to svojom
grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve to dosegne. To je bijes,
to je poar, to je pokli za Suncem.

Tuma domobranskih i stranih rijei i pojmova

a. d., njemaka kratica za: ausser Dienst, izvan slube, na

raspoloenju

adlatus (latinski), pomonik

ambrela, kiobran. Od francuskog: ombrelle, suncobran

angrif, navala, napad. Od njemakog: Angriff

an gro, na veliko. Od francuskog: en gros

apage satanas (grki i hebrejski), nestani, sotono, izgubi se, umini!

Katoliki egzorcistiki izraz

apicitis, bilateralis, unilateralis, katar plunih vraka. Od latinskog,

ape , vrak

aportl, lovaki naziv za ustrijeljeni plijen to ga pseto donosi lovcu.

Od francuskog: apport

aptajlung, odjeljenje, odio u organizacionom, stambenom ili

taktikom smislu. Od njemakog: Abteilung

arbajter, radnik, nadniar, pealbar. Od njemakog: Arbeiter.

Odlazei u vapski "fremt", na je nadniar arbajtovao

arkebuzir, strijelac iz arkebuze. Od francuskog: arquebuse i

njemakog: Hakenbchse, stara puka kremenjaa

Armeeoberkommando, vrhovna vojna komanda u austro-ugarskoj

vojsci oznaivana troslovanom kraticom A. O. K. Ti su se inicijali
podrugljivo glosirali kao: Alle ohne Kpfe - svi bezglavi

Az apd istennt! Csnd!: madarska psovka: Boga ti oina! Ku!

Az atya r istennt, bds diszn! A szentsges atya r istennt!

madarska psovka: Gospodina mu boga oca, svinja smrdljiva!
Presvetog mu gospodina boga oca! Ta madarska vulgarna kletva,
koja je uslijed estog javljanja u pukim ustima poprimila karakter
narodne fraze, upotrebljavala se svakodnevno vrlo nevino.

baka, bakezer, prost vojnik redov. Naziv je pogrdnog smisla. Dolazi

vjerojatno od rijei bakanda

bakanda, prosta, gruba vojnika cipela, okovana i potkovana. Cokula

bakter, eljezniki straar, uvar. Od njemakog: Wachter

barbir, brija. Od talijanskog: barbiere

befel, zapovijed. Od njemakog: Befehl

Be-Ha, bosansko-hercegovaki. Austrijska administrativna kratica

koja se upotrebljavala za sve to je bilo bosansko: za vojsku,
eljeznice, duhan itd.

betean, bolestan u kajkavskom. Od madarskog: beteg

bombreg, kajkavski izraz za bubreg

bruco, rije vulgarna, zagrebaka, sveuilitarac prve godine,

neiskusan i nevjet, objekt podvala i ala starijih sluaa, neka vrsta
regruta. Od bruce, pili circa pudenda; brucati, nancisci pilos c. p.

budnica, jutarnji znak trubom u kasarni za buenje

canaille, nitkov, gad, prostak. Francuska pogrdna rije

canteher, akalica. Od njemakog: Zahnstocher. Podrugljiv naziv za

oficirsku sablju, ali isto tako i za ovjeka suhonjava

cifrati se, kititi se, isto to i piniti se; germanizam, a u njemakom

galicizam: chiffre

cimer, soba. Od njemakog: Zimmer. U carskoj se vojsci govorilo:

melde gehorsamst da idem iz cimera: pokorno javljam da izlazim iz
sobe

cintor, ograen prostor oko crkve koji slui ujedno kao groblje. Od
talijanskog: cimitero

cipov, bijeli samoborski kruh peninjak to se pee za blagdane, za

sajmove

Crvena lampa, lokalni naziv zgrade bive zagrebake policije u

Petrinjskoj ulici, na ijem je portalu neko visila crvena svjetiljka. I
javne kue su bile obiljeene crvenim svjetiljkama

cucilist, zagorsko-domobranski izraz za socijalista, a upotrebljavala se

i kratica: cuc

cugsfirer, u a.-u. vojsci vodnik, podoficir sa tri zvjezdice. Od

njemakog: Zugsfhrer

cuvaks, prirast, vojnik koji je upravo stigao u kasarnu, remac. Od

njemakog: Zuwachs

cvibak, dvopek, peksimit, suhar, prepreni kruh koji se dijelio

vojnicima za rezervu. Od njemakog: Zwieback

aka, ako, vojnika kapa od tvrdog sukna, kod konjice kaciga, ljem.
Od madarskog: csk. - Upotrebljavala se samo kod parada za
razliku od mekane kape, kod konjanitva logorske kape, tzv.
Lagermutze, ajkae

arkar, domobranski naziv za vojnika pojedinca u streljakom lancu,

strijelac

ae, domobranski naziv za podoficirske inove, dakle "are".

"ae" su obuhvaale slijedee inove: razvodnik, desetnik , vodnik,
narednik. Rije stvorena od ast, asnik (officialis), ovjek sluben

esnici, stari kolski izraz za razlomke u matematici

uje, pogrdan naziv, upotrebljavan kao imenica, za vojnika bez ina:

uje ti, uje, donesi, potri, skoi, daj!

dalje sluei potasnik, domobranski naziv za podoficira koji je nakon

odsluenog redovnog roka ostao u vojsci preavi u aktivnu slubu.
Germanizam: Weiterdienenderunteroffizier

daljinar, domobranski naziv za podoficire kod infanterije koji

utvruju udaljenost od ciljeva

desetnik, kapral, podoficirski in u domobranstvu; dvije zvjezdice na

ovratniku. Desetar, zapovjednik desetine

desno front, domobranska zapovijed: na desno!

Diese Rebellenbande msste man erschiessen! Aufhngen!

Vernichten!: Ovu buntovniku bagru trebalo bi postrijeljati!
Povjeati! Unititi!

divizioner, general, komandant divizije

dobo, bubanj; doboar, doboarevica, madarizmi

doknadna formacija, rezerva koja je na izobrazbi i iz koje se odabira

ljudski materijal za "hodnu", tj. bojnu formaciju. Dopunska jedinica:
bataljon, puk

Domobranstvo, domobran, Landwehrwesen, Landwehr (po uleku),

honvdsg, honvd, rijei koje simboliki obuhvaaju itavo stoljee
nae najnovije historije (od 1848. do 1945). Ovaj nakazni germanizam
doputovao je do nas preko Madarske, gdje se kovanica "honvd",
premda madarski barbarizam, afirmirala kao konvencija jo etrdeset
i osme godine pod Kossuthom. "Hrvatsko-ugarsko domobranstvo" u
okviru ugarskog domobranstva predstavljalo je smijenu zapravo
dekoraciju: od sedam madarskih pjeakih "domobranskih" divizija
jedna je bila "hrvatska", a od deset konjanikih pukovnija opet samo
jedna "hrvatska". Zastave domobranskih "hrvatskih" eta bile su

obrubljene hrvatskom trobojnicom sa kraljevim monogramom F. J. I

na jednoj, a hrvatsko-madarskim aneoskim grbom na drugoj strani.
O domobranstvu i o domobranima objavio je pisac ove knjige mnogo
varijacija, od kojih je kulturnohistorijski najinformativnija ona iz
uvoda novele "Smrt Florijana Kranjeca" ("Hiljadu i jedna smrt",
Zagreb 1933, str. 75-77): Honvdi bili su dodue one davne i pokojne
godine etrdeset i osme Kossuthova etrdesetosmaka revolucionarna
organizacija, koja je juriala uz Zvukove marseljeze i Petfijeve
jakobinske madarske karmanjole: "Objesite kraljeve", ali kako je
poslije Kniggraetza i Nagodbe izmeu madarske gospode grofova i
bekoga Burga godine hiljadu osam stotina ezdeset i sedme sve bilo
u habzburkoj monarhiji stavljeno u slavne i svima nama dobro
poznate okvire "Zakona, Reda i Rada", tako su i pokojne honvdske
zastave opet uskrsle u tom okviru madarskog grofovskog "Zakona,
Reda i Rada", kao simbol madarske slobode. Taj "uskrs" madarskih
honvdskih zastava bio je zapravo tuan i neobino dekorativan.
Madarske domobranske pukovnije dobile su dodue madarske
barjake u crveno-bijelo-zelenoj boji, i kod juria nije trebalo da se
vie po carskom i kraljevskom reglemanu - hura, nego madarski rajta, rajta i elre! Jo danas stoji zapisano po madarskim
kronikama i novinama da onda jo ivi rodoljubi etrdesetosmai nisu
nikako mogli da pojme kako bi bilo mogue da madarski honvdi
stupaju na austrijsku carevku "Gott, erhalte " i da prisiu na
monogram austrijskoga cara Franca Jozefa Prvog, kada se madarski

ne kae Franc Jozef Prvi nego obratno: Prvi Franc Jozef (Els Ferenc
Jzsef), i premda su honvdi poslije dobili nove monograme
madarske na kojima je rimski broj jedan bio graviran pred imenom
Franje Josipa (I F. J.) historijska je istina da te novouskrsle
etrdesetosmake domobranske ete nisu u madarskoj dolini preko
Drave nikada postale popularne, dok graani etrdesetosmai koji su
doivjeli svojim oima etrdeset osmu nisu polagano pomrli.
U smislu madarske Nagodbe s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom,
Slavonijom i Dalmacijom (1868), bilo je doista problematino to da
se uini s honvdskim etama izmeu Save i Drave, na podruju
kraljevstva koje je Bakaevu devizu: "regnum regno" smatralo
aksiomom. Poslije sloma etrdeset osme, crno-uti stupovi meai s
Korduna jednostavno su se protegli do Drave, i sve su romantine
ilirske puntarije o slavenskom carstvu nestale s dnevnoga reda kao
izbrisane u dvadeset i etiri sata. Sada je bila vrlo delikatna stvar tu
nesretnu kraljevinu zaprisegnuti na crveno-bijelo-zelene trobojnice i
tu na njenom kraljevskom suverenom podruju osnivati dekovske
honvdske kadere, kada se dobro znalo da je kraljevina planula sva
od mora do posavskih uma i movara ba protiv tih istih madarskih
barjaka. Tako se u bekim mozgovima (poslije dugog razmiljanja)
rodila neobina, zapravo ingeniozna misao i tako su se u smislu
naredaba i paragrafa "Reda i Rada i Zakona" osnovali na teritoriju
Kraljevine Hrvatske madarski honvdski bataljoni, nazvani tu izmeu
Save i Drave domobranskim, madarskim, hrvatsko-slavonskim

bataljonima sa hrvatskim slubenim jezikom i hrvatskim zastavama,

igosanim tzv. zajednikim madarskim aneoskim grbom Szent
Istvna. Narod je ove honvdske nakaze u svijetlocrvenim akirama
primio po itavoj zemlji sa smijehom i nitko nije kod nas iv vjerovao
da e ovi "crvendai i jopci" ili "paradajzeri" - "gromobrani" dugo
dizati galamu svojim magareim bubnjevima po slavnoj nam
kraljevini.
Tratarata, tratarata,
seno-slama, jedan-dva,
jedan-dva, ha-ha-ha!
Domobranu bog daj mir,
paradajz-krompir,
paradajz-krompir...
tako je glasno pjevala naa rodoljubiva publika kad bi novopeeni
domobrani u svojim kao skrlet crvenim pantalonama stupali cestom i
trubili kao prava pravcata regularna vojska.
Honvdi su dakle kod nas primljeni kao smijena operetna
domobranska glupost, i nitko nije kod nas znao to je zapravo s
njima? Jesu li hrvatski domobrani nai crveno-bijelo-modri
domobrani haramije graniari ili su crno-uti soldati carski? Zato
domobranski oficiri nose carske porte-pje kada nisu carski oficiri
nego madarski i kraljevski i hrvatski? Zato nose madarske grbove
kada su pukovnijske zastave hrvatske i kada je to evidentna povreda
naih ustavnih prava u smislu cetinskog izbora, pragmatike i

listopadske diplome? Zato im komandira madarski kralj, a

domobran se zaklinje na carevku, a madarski kralj po ustavu nije
krunjen hrvatskom krunom, i madarska je himna protuzakonita? I to
e onda biti s domobranstvom ako se dogodi da nae ete opet pou u
Lombardiju, na Veronu i Sommacampagnu, i kad u tome sluaju,
izvan svake sumnje, ne e igrati ulogu domobrana, jer ne e braniti
dom, kao to to nije bilo ni etrdeset osme ni ezdeset este, ni prije ni
poslije toga, pak prema tome ne e biti domobrani nego jurinici i
navalnici? Ako su nai domobrani doista pravi hrvatski domobrani,
trebalo bi da brane na hrvatski dom protiv Madara, jer je taj na
dom od madarske supremacije stalo ugroen. A to e biti s njima
ako madarski kralj navijesti rat austrijskome caru? Kamo e hrvatski
domobrani u tom meunarodnopravno neobino zanimljivom sluaju?
Jedanput su ili za cara etrdesetosme pak su zato danas proglaeni
veleizdajnicima! Ako su domobrani doista naa narodna vojska, onda
bi trebalo da pjevaju: "Prosto zrakom ptica leti" i "Jo Hrvatska ni
propala", a ne neku madarsku himnu, koju nitko ne razumije, a zvui
neobino smijeno i sjea nas debrecinskih kobasica i paprika-peka i
madaralam-vautaka. Tako se govorilo u ono vrijeme u naim
narodnim i rodoljubivim krugovima i bunilo se protiv madarskih
honvda i javno i privatno, i pisalo se i vikalo po novinama i u saboru,
a vrijeme se valjalo preko svega tiho i glomazno, i u svom nijemom i
okrutnom mehanizmu mljelo i mljelo sve te provincijalne brbljarije
sitne i nevidljive, gradilo kasarne i tjeralo regrute, i tako ta

mrtvoroena kraljevska madarska domobranska ideja ne samo da je

uhvatila korijenje u naem blatu, ve je bogme i porasla, a poslije i
prilino mnogo svijeta poklala.
Na poetku svog "Osamnaestog brumairea Louisa Bonapartea" Mar
spominje da je Hegel jedanput negdje primijetio "kako se sve
injenice i linosti u svjetskoj historiji javljaju takorei, dva puta".
Mar kae "da je Hegel zaboravio dodati: jedanput kao tragedija, a
drugi put kao farsa". "Caussidiere mjesto Dantona, Louis Blanc
mjesto Robespierrea, montagna od 1848. do 1851. namjesto
montagne od 1793. do 1795, sinovac namjesto strica. A ta ista
karikatura traje jo uvijek u prilikama, u okviru kojih se tampa drugo
izdanje "Osamnaestog brumairea" (1869)." Ako je slom Kossuthovih
domobranskih divizija bio prva varijanta jedne historijske pojave u
hegelovskom smislu, onda se madarsko domobranstvo godine 1867.
javlja doista kao karikatura, a hrvatsko domobranstvo iz godine 1868 naalost - kao karikatura karikature. Historijska uloga tog
domobranstva 1914-18. opisana je u ovoj knjizi. Ovo je Dekovo
domobranstvo poelo kao opereta, a svrilo je kao kriminal. to je,
meutim, u historiji predstavljalo "hrvatsko domobranstvo" Njegova
Visoanstva Princa Haimonea (Aimone) Roberta Margherite Marije
Giuseppea Torina, Vojvode od Spoleta, kralja Tomislava II i grofa od
Sabaudije? To je tema koja oekuje svog ljetopisca. Hrvatsko
domobranstvo Mindoma i Minorsa, pod vrhovnim zapovjednitvom
Superslode (Commando superiore delle forze armate di Slovenia e

Dalmazia) i SS. Obergruppenfuhrera Siegfrieda Kaschea, viteza

Krune Kralja Dimitrija Zvonimira, domobranstvo kralja Tomislava
Amadea Savojskoga, pojavilo se kao farsa koju je puk ve prvih dana
aprila 1941. shvatio kao naftalinsko povampirenje jedne madarske
karikature koja je svakom hrvatskom rodoljubu bila smijena jo za
njenog politikog predivota 1868-1918. to je to seljako meso, za
koje sam narod u ovoj knjizi govori da je jeftinije od praseeg
("domobranetina je jeftinija od prasetine"), prepatilo za etiri godine
habzburkog rata 1914-18, ta je tema u ovoj knjizi obraena
romantiki i sentimentalno. Ova talijansko-njemaka domobranska
nesrea, koja je vrvjela ekspirskim motivima, svojom je krvavom
zbiljom nadmaila svaku uobrazilju, a obine su rijei suvie blijedo
sredstvo da se opiu oni mrani talasi strave i patnje to su nau
zemlju progutali u jednom od najopasnijih brodoloma itave nae
historije.

drempe, drempav, pogrdno: nezgrapan, debeljko, deronja,

vucibatina, bitanga

dril, dresura vojnika putem stroge obuke. Od njemakog, zapravo

pruskog: Drill

drme, puki ples u gornjohrvatskim stranama, koji se plee tako

estoko da se sve drma, trese

drot, ica. Od njemakog: Draht

"dvajsetpeta domaa", seljaki autohtoni, prigorski, regionalni naziv

25. zagrebake domobranske pukovnije, upotrebljavan (po tampi) u
Prvom svjetskom ratu 1914-18. laskavo propagandistiki

dvolan, domobranski naziv za parove u vodu: na parove razbroj's!

ekstrakragn, posebna, naroita ogrlica ili okovratnik, obino od

gutapere, koja je ranjavala kou

ember, madarski: ovjek. Na teretnim vagonima madarskih

dravnih eljeznica (M. . V.) stajao je natpis: "36 ember (Mann), 6
l (Pferde)" - 36 ljudi ili 6 konja, pak su domobrani podrugljivo zvali
sebe ember, svoju enu emberica, a dijete embere

erar, erarski, dravna imovina, dravna blagajna. Od latinskog:

aerarium

eskortiran, pod naoruanom straom, eskortom

farof, upni dvor. Od njemakog: Pfarrhof

fasovati, dobiti, primiti vojniku hranu, oruje, opremu. Od

njemakog: fassen, sljedovati

fanik, poklade, mesojee. Od njemakog: Fasching

feder, pero, opruga; germanizam

fileki, utroba govea, tripe, kembii

fino fajn, argonski izraz za neto jako fino. Od njemakog: fein, fin

fikal, odvjetnik, advokat. Od latinskog: fiscus

fizilirati, strijeljati. Od francuskog: fusiller

flangirati, flanirati, besposleno lunjati, vucarati se. Od francuskog:

flner

flundra, uliarka, bludnica; stariji je izraz flandra, ena koja se

dovukla iz Flandrije za plaenikim etama

F. P., kratica austrijska za Feld-Post, bojnu potu

Fregattenleutnant, porunik fregate u a.-u. mornarici

frflati, brbljati, klepetati

fteknuti, kajkavski: utaknuti

fuflati, kajkavski izraz za mrmljanje, nerazumljiv govor

galge, vjeala. Od njemakog: Galgen

gassenhauer-civilizacija, Gassenhauer je puki napjev ili banalna

operetna arija, koja se pjeva ili zvidue na ulicama. Gassenhauercivilizacija je prema tome operetna civilizacija, lana, talmicivilizacija, dananja zapadnoevropska velegradska civilizacija, beka,
franciskojozefinska civilizacija bordela, Pratera, operete, valcera i
cirkusa

geler, odbijeno tane, metak koji se uslijed udarca deformira i leti dalje
dajui sasvim drugi zvuk, otar i zvidav. Od njemakog: Geller

general de ar, francuski: la gnrale de charge, sveani signal

trubom u a.-u. vojsci, koji se daje u poast viih, generalskih inova
najavljujui dolazak generala

gigerl, kico, fifiri, gizdelin; germanizam

gik, laka koijica na dva toka. Od engleskog: gig

gikser, promaaj, greka, "gap". Rije je iz argona bekog: kiksieren

glavokret, domobranski izraz za kretanje glavom desno ili lijevo

prigodom defilea ete ili izravnavanja redova. Kovanica kao
suncokret, preokret

gle, kajkavski: gledaj!

Gott, erhalte!: Boe, uvaj, Boe, titi, Cara naeg i na dom. - Prvi
stih austrijske carske himne, koju je komponirao Joseph Haydn.
Varijanta engleske himne: God save the king

grajzleraj, zagrebaki naziv za malu trgovinu, sitniariju. Od

njemakog: Greislerei

grif, zahvat, postupak, smicalica. Od njemakog: greifen

gro, austrijski nikleni novac

grunt, zemljite, posjed. Od njemakog: Grund

gverc, pie koje se sprema od provrele medovine, tj. od meda

razmuena u vodi i zainjena mirodijama. To pie toe samo licitari
po sajmovima i protenjima. Od njemakog: Gewrz, mirodija, zain

Halt! Wer da? Stoj! Tko ide? Propisani poziv strae u a.-u. vojsci

hariti, kajkavski: tui, lemati

helfer, pomonik, kalfa; germanizam

hinterland, pozadina, etapa; u vojsci uobiajen njemaki naziv kao i

"Niemandsland"

hodna satnija, satnija formirana i opremljena za polazak na ratite,

Marschkompagnie. eta za bitku naoruana, kada prvi put kree u
etapu, na ratite

hornist, truba. Od talijanskog: corno i njemakog: Horn, rog

Ihre kaiserliche Hoheit denkt nach: Njezino Carsko Visoanstvo

razmilja

Ilustrovani - "Ilustrovani list", zagrebaki tjednik iz doba Prvoga

svjetskog rata, u kojem su redovno izlazile fotografije odlikovanih i
promaknutih oficira, listi konjunkturistiki, ad hoc lojalan;
malograanska plitka reklama smrti

infanterija, pjeadija. Od francuskog: infanterie

iscirkumdederuntjerati, opjevati, opojati, na pogrebu, sahraniti.

Kajkavska varijanta iz psalma "Circumdederunt me..." koji se pjeva na
sprovodu kao popratna molitva

Ist das aber wirklich dumm! Ist das dumm dieses "peri"! Was ist
das, du, dieses peri?: No to je uistinu glupo! Glupo je to "peri". Ti, to
je to peri?

Jaj de fe, madarski, zapravo petanski ulinjaki uzvik, pomalo

operetna fraza podrugljivog znaenja, za neku enu koja je suvie

nakinurena: O, ala je ta ena fe! Fe je njemaki: fesch, pristao,

zgodan

jednogodinji dobrovoljac, u a.-u. vojsci poloaj aka, koji je imao

privilegij da slui samo godinu dana (ostali vojnici tri godine). Nosio
je posebnu oznaku: utu traku na rukavima

johaniteri, ivanovci, duhovni viteki red osnovan u I. vijeku u

Palestini, koji je zatim imao sijelo na Cipru, pa na Rodu, a konano na
Malti; odatle naziv Malteki viteki red

judiform, zagorsko-domobranski izraz za jodovu tinkturu

Junajtedstets, United States, USA, Ujedinjene Drave Sjeverne

Amerike

kadet-aspirant, poseban in u a.-u. vojsci, izmeu narednika i

zastavnika, povlastica aka "jednogodinjih dobrovoljaca".

kajzerjeger, carski lovac. Od njemakog: Kaiserjger. U a.-u. vojsci

elitne planinske ete, koje su se rekrutirale iz alpinskih pokrajina i
nosile kao amblem limeni stilizirani runolist na kapama i ovratnicima

kancelisti, oficijali, mali inovnici, pisari po kancelarijama i uredima.

Manipulativno, pomono osoblje, za razliku od perovoa,
konceptualaca

kanonir, topnik, artiljerac. Od njemakog: Kanone

kavalet, preklopni vojniki krevet. Od talijanskog: cavalletto

keden, kajkavski: tjedan

kegli, unjevi drveni na kuglani

klotar, samostan, manastir. Od latinskog: claudere, zakljuati

kokoar, tat koji krade kokoi i perad uope, sitni lopov

kolinje, klanje prasadi, svinjska daa

kolona, desno, iz razvite pruge moe se eta prestrojiti u kolonu, tako

da se pojedini vodovi svrstaju jedan iza drugoga

komis, austrijski vojniki kruh, kiselkasta neslana okusa. Njemaka

rije Kommiss znai prvotno opremu i sveukupno sljedovanje to ga
vojnik prima od drave. Lebac

konta, muterija

kor, vojni zbor, formacija od 2 do 3 divizije. Od francuskog: corps

krakeler, izaziva, svadljivac, razbija

kraljevskotrojedni; prema Nagodbi iz 1868. nazivala se Kraljevina

Hrvatska, Slavonija i Dalmacija trojednom ili Trojednicom, pa je tako
postojala trojedna vlada, trojedni ban, trojedni sabor itd., ali samo
nominalno i kao politika fraza, jer Dalmacija stvarno nije bila lan te
trojedne formule, ve je potpadala pod "krunu austrijsku",
protudravnopravno, vjekovima otuena od krune i matere zemlje

krelut, kajkavski: ptije krilo

krigsul (Kriegsschule), austrijska najvia vojnoodgojna ustanova u

Beu, za oficire glavnog taba. cole suprieure de la guerre

Kronenorden, austrijsko vie odlikovanje, "red Krune", namijenjen

oficirima za linu hrabrost pred neprijateljem

kumek, seljak, kum

kurat, vojniki sveenik. Od talijanskog: curato

kustura, kostura, kratak depni no, kljoca

lapes, lapis, srebrni nitrat, medicinsko sredstvo za ispaljivanje rana

laubica, sjenica, hladnjak. Od njemakog: Laube

lazar, bogalj; naziv za kljaste prosjake. Od talijanskog: lazzarone

lepoglavan, u pogrdnom smislu, lupe, robija, jer se u starom

pavlinskom samostanu u Lepoglavi nalazila kr. zemaljska kaznionica

letica, Flugbahn, balistika krivulja koju opisuje ispaljeno tane. Od:

letjeti

Lieb' Vaterland, magst ruhig sein... itd., prva strofa njemake pjesme
"Wacht am Rhein" (Straa na Rajni), to ju je spjevao Ma
Schneckenburger, a komponirao Karl Wilhelm i koja je 1870. postala
narodnom himnom

luogotenente, porunik, pa namjesnik, zamjenik komandanta,

dostojanstvenik. Talijanski naziv za razliite asti. Latinski:
locumtenens

Magyar llam vasutak, skraeno M. . V., Madarske Dravne

eljeznice, natpis koji se koio po vagonima i stanicama sve do g.
1918. kao simbol penetracije u hrvatske krajeve. Zbog toga je natpisa
proliveno mnogo krvi i suza

Makart-Speisezimmer, blagovaonica u Makart-stilu, prozvana tako po

ovome bekom slikaru, koji je 80-tih godina prolog vijeka natrpao
svojim neukusnim kiem malograanske interieure u stilu
pseudorenesanse

manliherica, a.-u. vojnika puka, koju je konstruirao njemaki

graditelj oruja Ferdinand Ritter von Mannlicher (1848-1904)

Marineflieger, avijatiar kod mornarice

markirati, hiniti, varati, zabuavati, vriti zapovijed samo napola. Od

njemakog: Markieren. Markirant, zabuant

marodecimer, bolnika soba, soba boleljivaca, ambulanta. Od

njemakog: marode, bolestan i Zimmer, soba

maingever, mitraljez. Od njemakog: Maschinengewehr.

Domobranski: strojnica

mazda (od-mazda), domobranski naziv za onu plau to su je primali

vojnici, a koja je iznosila est filira dnevno. Mazda je rije koju
upotrebljavaju svi slavenski jezici

melin, kajkavski: mlin

menaa, vojniki obrok o ruku ili veeri, sljedovanje na kaznu,

minja. Od francuskog: mnage, kuanstvo, gospodarstvo, hrana.
Oficirska menza

Mert arrl n nem tehetek..., madarska puka pjesma: to mogu,

kad te volim...

menar, crkvenjak, zvonar. Od njemakog: Mesner

Micsoda? Dario?: to to znai: dario?

militerpolicija, vojna policija. Od njemakog: Militrpolizei

mimohod, domobranski naziv za defile. Paradni mar

mlaci, ljudi koji vre ito mlatom, mlaenjem. U kajkavskom je

mlatac pojam gladua i izjelice

mondur, mundir, vojnika uniforma

morti, kajkavski: moda, moebiti

mu, muaa, u kajkavskom: seljak, seljakinja; ruski:

nabojnjaa, fieklija

Nagodba. - 13. VIII. 1849. kapitulirao je madarski general Grgey

pred ruskim generalom Rudigerom i time se zavrila madarska
revolucija od 1848. Ve 6. I . 1849 (tri nedjelje kasnije) Hrvatskoj je
previnjim carskim dekretom nametnut "ustav", kojim je proglaena
"hrvatska nezavisnost od madarske krune". Na Silvestrovo, dvije
godine kasnije (31. II. 1851), opet previnjim carskim dekretom, taj je
"oktroirani ustav" ukinut, hrvatska nezavisnost ponitena i uveden
austrijski carski centralizam, hrvatske zastave zabranjene, a njemaki
jezik proglaen slubenim jezikom. Godinu dana poslije austrijskog

poraza kod Solferina (24. VI. 1859) ukinut je apsolutizam previnjim

dekretom, tzv. "Listopadskom diplomom", i tako se hrvatski sabor
ponovno sastao 15. IV. 1861. Sabor je konstatirao da je izmeu
"Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" i "Kraljevine Ugarske"
uslijed dogaaja iz godine 1848. prestala "svaka druga veza osim to
se zajedniki kralj ima po slobodnoj volji naroda Trojedne Kraljevine
kruniti za kralja dalmatinsko-hrvatsko-slavonskog jednom te istom
Krunom i jednim te istim krunisanjem kojim i za kralja madarskog",
i to "po zakonima zajednikim madarsko-hrvatskim, koji su bili na
snazi do 1848". Punih pet godina, do austrijskog poraza kod
Kniggraetza (1861-66), trajala je ta kabinetska igra politikim
formulama dok grofovi, palatini, knezovi, biskupi, kancelari i baruni
nisu nali izlaz u dualistikoj varijanti godine 1867: austrijsko carstvo
dobilo je naslov "Austro-Ugarska Monarhija", to je opet bilo
proglaeno previnjim carskim dekretom. Hrvatski sabor nije priznao
tog austro-ugarskog kompromisa i nije se odazvao kraljevskom pozivu
na krunisanje u Budimu, tako da je Franjo Josip okrunjen za hrvatskomadarskog kralja bez formalnog pristanka hrvatskog sabora. Godinu
dana kasnije ban barun Levin Rauch proveo je saborske izbore na
temelju novog izbornog reda (odreenog previnjim dekretom) i sa
trideset i etiri plaena mameluka iz inovnikih redova stvorio sebi
natpolovinu veinu od pedeset i dva glasa i tako je s Madarima
potpisao politiki kompromis koji je 8. I. 1868. pod imenom
"Nagodba" postao temeljnim hrvatskim dravnim zakonom sve do

sloma 1918. i trajao punih pedeset godina. Nakon est-sedam

apsolutistikih nasilja, oktroja i kabinetskih diploma, previnjih
dekreta, ukaza i trikova, jedna je barunska mizerija krivotvorila
nekakav politiki aranman sa madarskim grofovima, na temelju
krivotvorenih izbora, a ta se prevara zvala "Nagodbom", koja je kao
ideal svjetlucala svim naim graanskim politikantima u njihovoj
glupoj igri s beogradskim dvorom (1918-39). Kao to se u Austriji ve
od Solferina (1859) govorilo: nama treba jedan novi Solferino, ili od
Kniggraetza (1866): nama treba jedan novi Kniggraetz, tako su nai
politikanti doivjeli slom Habsburga godine 1918. i priznali
Karaorevie, da bi u novim junoslovjenskim prilikama slaboumno
igrali istu igru poraza: nama treba jedan novi Moha, jedna nova
Udbina, jedan novi Solferino i Kniggraetz, da bismo mogli da
sklopimo neku novu Nagodbu sa Krunom. I tako ih je onda avo
odnio: i krunu i sporazume i politiare i slomove i poraze i iluzije,
programe, parlamente i stranke

nahariti, nalemati, potui

Napred, sinci domovine, prijevod prvog stiha Marseljeze: Allons,

enfants...

Na prevjes, domobranska zapovijed za skidanje puke s ramena. In die

Balance!

Nein! Ich bin griechisch-orientalisch, E zellenz! Ne! Ja sam

grkoistonjak, preuzvieni!

neme (nemes), madarski: plemi

Niemand, njemaki: nitko i nita

No ht, Istenem!: No, dakle, moj Boe!

Nu este permis a ipi per podele! Haha! i rumunjei?: Nije

doputeno pljuvati na pod! Haha! Govorite li rumunjski?

Oberkomanda, vrhovna komanda

Oberleutnant, natporunik, tj. in nad porunikom

objesiti, vjeati, kazna u a.-u. vojsci poznata pod strunim terminom

"anbinden". Vidi biljeku u tekstu novele

odmak, razmak, odstojanje

odmor, na mjestu voljno

odstup, zapovijed za razlaz iz redova. Voljno.

Oh, mein lieber Gott!: Oh, Boe moj dragi!

oramiti puku, puku na rame baciti

osamnaesti august, roendan Franje Josipa (18. VIII. 1830), koji se

po abloni panjolskog ceremonijala slavio u a.-u. vojsci kao njen
najsveaniji blagdan vatrometima, vojnikim paradama, povorkama,
rasvjetama i gozbama

pacer, nespretnjakovi; izraz naroito kartaki, ali i vojniki

pajcek, u kajkavskom: malo prase, krmak

pajda, drug, prijatelj. Madarski: pajts

paklec, u kajkavskom: malen omot. Od njemakog: Pcklein

parma-ljubice, vrsta tamnoljubiastih ljubica iz Parme. Boja dvorske

alosti

parola, oznaka pripadnosti vrstama oruja, pukovima i sl., koja se u

formi paetvorine od tkanine u razliitim bojama nosila na ovratniku

pasirati, proi mimo neega. Od njemakog: passieren

pasovati, slagati se, pristajati. Od njemakog: passen

pataren, naziv za bogumile bosanske. U ustima vojnog sveenika

sinonim za krivovjerca i heretika

patrontaa, isto to i nabojnjaa, fieklija. Od njemakog:

Patronentasche

"pedesetitrea domaa", naziv 53. zagrebake pjeake pukovnije

baruna Dankla, upotrebljavan odozgo u feudalnolaskavom smislu kao
i "dvajsetpeta domaa"

pertl, traka, gajtan, irit to obrubljuje ovratnik, oznaka narednikog

ina. Od njemakog: Borte

pisan, kajkavski: aren. Bojadisano areno uskrsno jaje zove se

pisanica

Platzkommando, komanda mjesta

plehnat, limen. Od njemakog: Blech, lim

pljoska, plosnata vojnika posuda za vodu u obliku uture, od lima ili

aluminija

poglaviti, u nekadanjoj hrvatskoj birokraciji slubeni naziv kojim se

obraalo sucu ili kotarskom predstojniku. Latinski: magnificus
dominus

pokrij, zapovijed za izravnanje redova

poplun, pokriva, jorgan

porte-pe, kianka na oficirskoj sablji. Francuska rije za remen o

kome visi gola sablja u ruci

posada, garnizona

poscan, kajkavski: pomokren; scati je mokriti

posteklel, pobjesnio; stekli pes je bijesno pseto

postroj, raspored etne formacije

pozor, mirno

prasikanje, seoska igra, kod koje se kakav predmet, nazvan "prasica"

(kamen, komad eljeza ili stakla), gura i udara tapovima. Vrsta golfa.

preati, tijetiti. Od njemakog: pressen

pretepan, proiven, probuen kao iglom na ivaoj maini

preterirati, mimoii, preskoiti kod napredovanja. Izraz i pojam

specijalan u austro-madarskoj birokraciji, gdje su se na taj nain
kanjavali reimu nepoudni inovnici. Od latinskog: praeterire. Bilo
je mogue preterirati i biti preteriran: promaknut i zapostavljen

pridolaziti, pridolazak, nastupiti vojnu slubu u kadru na temelju

poziva ili oglasa o mobilizaciji

prijavak, domobranski naziv za raport, na kojemu su se izricale

disciplinske kazne, sasluavale molbe i albe i sl.

priprava, Bereitschaft, naoruana straa u kasarni kao brahijalno

sredstvo pod zapovjednitvom deurnog oficira

profoski, od njemakog: Profos, tamniar, uzniar. Rije je poznata iz

vremena Vojne krajine, kad su profozi graniare zatvarali i vrili
kazne batinama

promincla, bombon s okusom paprene metvice. Od njemakog:

Pfefferminze

provijant-oficir, opskrbni oficir, komordija, intendantski oficir

puca, kajkavski: djevojka, cura, ljubovca

puki ustaa, rezervist domobranskih jedinica, uglavnom starijih

godita; posljednja obrana

purgatorium, latinski: istilite

purzian, fini duhan za cigarete iz doba austro-ugarskog be-ha

monopola

pukohvat, domobranski naziv za vjebe pukom. Terminus technicus

za pojedine sastavne dijelove raznovrsnih kretnja pri baratanju
pukom

rabic, zvjerokradica, krivolovac. Od njemakog: Raubschutze

raca, kajkavski: patka, plovka

Rgyujtottam a pipra, madarska puka pjesma, petfijanski skerco:

Zapalio sam lulu...

rajon, prazan prostor, dvorite unutar kasarne, krug gdje se odravaju

vjebe, parade i sl. Od francuskog: rayon

rauber, razbojnik; njemaki: Ruber

razvijati, iz kolone u kojoj ete i vodovi stupaju u etveroredu

razvijaju se pojedine jedinice tako da se ete i vodovi svrstavaju u
paralele u dvije vrste

razvodnik, najnii podoficirski in u domobranstvu; jedna zvjezdica

na ovratniku; odgovara inu kaplara. Gefreiter, slobodnjak, momak
koji je prestao da bude regrutom i razvodi strae

reglement, zbirka vojnikih propisa. Francuski: rglement. Pravila

slube. Slubovnik ili Vjebovnik, zapravo: pravilnik

ret, zatvor, tamnica. Od njemakog: Arrest

rikcug, uzmak vojske. Od njemakog: Ruckzug, odstupanje

ritek, kajkavski naziv za snop slame kojim se pokrivaju krovovi

roj, odred od nekoliko vojnika u vodu, Schwarm, desetina. Rojnik

desetar

rojna pruga, Schwarmlinie, streljaki lanac. Novi oblik vojnikog

kretanja na terenu, uobiajen tek za napoleonskih ratova

romar, hodoasnik, zapravo hodoasnik koji ide na poklonstvo papi u

Rim. Rim - Roma - romar. Ovdje je pogrdno miljen civilist koji ne
zna pravilno marirati

rukovati, nastupati vojnu slubu. Od njemakog: einrcken, poi u

vojnike

sajdnbombon, svileni bombon. Od njemakog: Seidenbonbon. Za

razliku od bombon fondanta, koji se tope u ustima, svileni bomboni su
prevueni caklovinom od karamela

salutirati, pozdraviti vojniki. Od francuskog: salut, pozdrav

Sang und Klang, naziv muzikalija sa sladunjavim kompozicijama iz

vremena prije Prvog svjetskog rata 1914-18.

sanitet, vojnik bolniar

satnija, kompanija, eta

satnik, kapetan, stotnik, koji zapovijeda stotinom

Seiner Majestt Schiff Erzherzog Ma , Brod Njegova Velianstva

Nadvojvoda Maksimilijan

seuilie, kajkavski naziv za sveuilite, univerzu

signum laudis, latinski: znak pohvale. Posve obian austrijski

oficirski orden, koji je pljutao kao kia

simuljerati, kajkavski izraz za: simulirati, lano se priinjati bolesnim.

Od latinskog: simulare, hiniti

Sind Sie Serbe, Herr Hauptmann, oder katholischer Kroate?: Jeste li

vi Srbin, gospodine kapetane, ili ste katoliki Hrvat?

Slubovnik za kr. ugarsko domobranstvo. Budapest 1888, dva diela

(Novo izdanje g. 1915) - Pravila slube za moralni odgoj vojnika

sokn, kratka muka arapa. Od njemakog: Socke

Soll das eine Anspielung sein, Liebster?: Ima li to biti aluzija, milo
moje?

spetil, kajkavski: nanjuio, naslutio, otkrio. Od spetiti

Sprem!, domobranska zapovijed. Gotov s'

srebrna velika i mala; austrijske kolajne, odlikovanja za linu hrabrost

u borbi; te su kolajne donosile stalnu mjesenu rentu, koja je kod
velike srebrne iznosila 15 zlatnih kruna

stavljen, domobranski izraz za: formiran u stroj, postrojen

Stilleben, njemaki naziv za mrtvu prirodu (nature morte) u slikarstvu

Streffleur, carski i kraljevski vojni struni list, glavni prirunik za sve

trupne i vie ambiciozne oficire

stroa, domobranski izraz za slamnjau ili slamaricu. Od njemakog:

Strohsack

stubenglck filisterija, naroiti oblik malograanske sentimentalnosti,

koja nastoji da sebi svagdje "doara svoj topli domai kuti"

Stunden-hotel, hotel u kojem se sobe iznajmljuju na sat, uglavnom

ljubavnim parovima. Htel garni

subalterni, nii oficiri sa inovima do majora

are, podoficiri, u domobranstvu: razvodnik, desetnik, vodnik,

narednik. Od francuske rijei charge, koja ima svu silu znaenja:
sluba, juri, navala, briga, obveza, dunost, tovar , teret, breme itd., a
u sloenicama razliitih kombinacija i vie. Domobranski su are:
ae

etani red, zatvorena trupna formacija. Od: eta, s-etan, etan - u

duhu i smislu domobranskog pravopisa i gramatike sedamdesetih
godina prolog stoljea

ereg, vojska, eta; stari kajkavski izraz

iarta, strijelnica, pukarnica, otvor kroz koji se puca iz utvrenog

postava. Od njemakog: Schiesscharte

kornje, kajkavski: izme

lafcimer, spavaa soba. Od njemakog: Schlafzimmer

leper, teglenjak. Od njemakog: Schlepper

najderaj, krojanica. Od njemakog: Schneiderei

pancirati, etati. Od njemakog: spazieren

pange, kazna u a.-u. vojsci, unakrsno vezanje ruku i nogu za

nekoliko sati. Od njemakog: Spange, kopa, zapon, pa onda vezanje
uetom

pekulanje, djeja igra staklenim ili kamenim kuglicama, klikerima

pigl, ogledalo. Od njemakog: Spiegel

piniti se, nadimati se, kooperiti se, praviti se vaan

piritus, duh, pamet. Od francuskog: esprit

pital, bolnica. Od njemakog: Spital

tanga, motka, stup. Od njemakog: Stange

telung, bojni postav, poloaj na fronti. Od njemakog: Stellung

templ, biljeg, taksena marka, ig, tambilja. Od njemakog: Stempel

tola i roketa, dijelovi sveenike opreme pri vrenju obreda

trajfus, pogodak na povrini mesa, nastrijel. Od njemakog:

Streifschuss. Rana lake naravi, kada je tane samo okrznulo meso

tram, otro, vrsto, odrezano. Od njemakog: stramm

treber, ulizica, puzavac, lakta astohlepan. Od njemakog: Streber

treka, eljeznika pruga. Od njemakog: Strecke

uft, lupe, nitkov, podlac. Od njemakog: Schuft

tachycardia, ubrzano kucanje srca

tambur, bubnjar, doboar. Od francuskog: tambour

tancati, plesati, igrati. Od njemakog: tanzen

teleak, naprtnjaa, ranac a.-u. vojnika, nazvan tako jer je bio nainjen
od (dlakave) telee koe

Te! Mi az?: Ti! to to znai?

tlaka, rabota, podavanje prisilnog rada feudalnom gospodaru.

Opirnije je taj pojam protumaen u Tumau "Baladama Petrice
Kerempuha"

topogledno, pisarsko-kancelarijska birokratska kovanica za: u tom

pogledu

tovar, primorsko-dalmatinski akavski naziv za magare

traktur, lijevak. Od njemakog: Trichter

trambulin, odskona elastina daska za skokove u vodu. Od

talijanskog: trampolino

tringeld, napojnica, baki. Od njemakog: Trinkgeld

trumbekuloza, dijalektalni naziv za tuberkulozu, t. b. c.

udjelba, vojnikovo mjesto u formaciji (vodu, eti). Vojnik se

rasporeuje u komandu, jedinicu, na dunost. Vojnik je dobio
raspored

unovaiti, domobranski izraz za regrutaciju. Novak je regrut

unteroficir, podoficir. Njemaki: Unteroffizier

untertand, sklonite podzemno na fronti. Od njemakog: Unterstand.

Sklonite od artiljerijske paljbe, vatre. Jama koja se kopa nekoliko
metara u dubljinu

urlaub, dopust. Njemaki: Urlaub. "Urlap"

ustupiti, domobranski naziv za: stupiti u red, svrstati se u stroj;

germanizam prema: eintreten

vadli, stegna, listovi, potkoljenice. Od njemakog: Wade

vandejski, od francuskog Vende: ta je pokrajina za vrijeme

Revolucije 1789. bila izraziti pristaa kralja, feuduma i klera i iz nje su
se vodile kontrarevolucionarne akcije koje je Konvent skrio krvavo i
odluno

Verdienstkreuz, kri za zasluge, austrijsko oficirsko odlikovanje ne

ba naroitog znaenja

verter, bolniar. Od njemakog: Wrter

veteranci, veterani, islueni podoficiri, koji su u penziji osnovali

drutva "Zrinski", "Frankopan", "Jelai" i sl., pa za vrijeme razliitih
malograanskih parada i procesija nastupaju u grotesknim i arenim
uniformama

Villiers de l'Isle-Adam, stariji Philippe, veliki metar Maltekog reda

u VI. vijeku, a mlai Auguste, fantastini francuski pisac I . vijeka

vitlai, domobranski naziv za uvijae, suknene vrpaste kamae,

kojima se obavija potkoljenica. Njemaki: Wickelgamaschen

vitli, Achsenrolle, sukneni zamotuljak, valjak na desnom ramenu

vojnike uniforme, koji prijei da puka ne klizne s ramena

vjeati, vidi objesiti

Vjebovnik za kr. ugarsko domobransko pjeatvo. Budapest, Tiskara
Dionikog drutva Pallas, 1901, str. 289 sa slikama i notama (novo
izdanje 1912) - Zbirka propisa o vjebanju domobranstva. Pravila
slube.
Vjebovnik je jedna od najudestvenijih hrvatskih knjiga kojoj, do ove
knjige o domobranima nitko nije posvetio panje. To je knjiga
"bezuvjetne pokornosti i zapta", to je pjesma "samopouzdanja i
neoborive ustrajnosti volje" da se "zadobije" kraljevski ugarski
domobranski "lovor pobjede", to je himna madarskom, dekovskom
domobranskom "pjeatvu", pisana jezikom i pravopisom
sedamdesetih godina, a dotjerana kasnijim visokoodnjegovanim
stilom raznih naih lingvista, nagodbenjaka, unionista i akademika
istunaca, kojima se prohtjelo da to remek-djelo prozovu i
"pravionikom za momad i predpostavljenike". Zapovijedi i
"zapovjedke", koje se u tom domobranskom vjebovniku propisuju
"podreenicima" (podreenici - to je honvdska raja ujea, svinja,
kokoara i lopova), u ovoj su fantastinoj knjizi sve odreda vie-manje
sastavljene od "slovakah" i rijei, koje se izgovaraju "kriepko i
otegnuto" ili "kratko, brzo i slono", ali tako da eta "doglase ovruje
tako svrsishodno da se obznani ravnja prije ili nakon proglasa svrhe".
U tom klasinom "pravioniku" "podbrisani" su "zazivni znakovi", ali
isto tako i signalni, kod "uporabe kojih treba predskrbiti da se

preuzimanjem ovih mogu ovi i u leeem stavu davati". Kao to su

aneli vrhunaravna bogobranska bia, koja imaju duu, a tijela
nemaju, tako je i domobran kraljevsko ugarsko nagodbenjako bie,
koje ima svoju domobransku supstanciju, ali ona "pripada najvanijoj
vrsti oruja", pak zato svaki domobran valja da nastoji da svoju
vlastitu domobransku nagodbenjaku, kraljevsku ugarsku "podobnost
na to vei stepen podigne", a to e uiniti "upijanjem propisa dok ne
bude razlanjen u etno tijelo sastavljeno od uporabivih zaptnih
borilaca i podmladka aa". Od "arkar", koji kao "naobrazovani
domobrani rukuju priinim strjelivom", pak do ivota u "etanom
vodu", gdje se ivi i umire u "vrstakim odmacima", u Vjebovniku za
kraljevsko ugarsko pjeatvo sve je kao u c. i k. franjojosipovskom
snu: sve ima svoj mrani, faraonski, habzburki, barokni smisao, ali
sve treba odgonetati u nejasnoj simbolici ahavakog, weberovskog
jezika, koji djeluje na momente kao stenjevaki ceremonijal. Jer: kada
se "pukohvati rade u kosohodu", na primjer, i to onda kada se "koso
hodi", onda vodi "najprednja aa", koja "toga radi u dvoredovima,
ako je potrebno, stupi tako da ju pokriju najkrajnji momci". A kada se
"zavija u razvitoj pruzi", onda "momci druge vrste pokrivaju
svejednako momke prve vrste i to tako, da oni koji su vrtitu najblie
stupe malko postrance". (Vrtite je Drehpunkt, pivot.) "Skokimice
nazadovanje u zavijanju, vrtitima i vatrozaptu" ove madarske
sintakse, koja vrvi isto takvim madarskim barbarizmima i
germanizmima (koji su opet karikatura marijaterezijanskih baroknih

kurijalnih i dvorskih galicizama), takav je paranoidni riet, kao to su

svi oni "zatrubi mirozova", kojima se slavi crkveni zov, kada se kod
Svete Mise puca po tri puta salva, i to kod Glorije, kod prvog i kod
drugog Evanelja. Svretak slube boje: odtrubiti. I ova lingvistika
komedija, koja se igrala u okviru jedne jedine infanterijske divizije,
glumila se pedeset godina jezikom madarskih konduktera, sa
monotonim brzim akcentima na prvim slogovima nemutih reenica,
koje su pasji reale na na svijet, kada je putovao mranim
podzemljem nedavne jo nae politike stvarnosti - u svoju alosnu
domobransku smrt. Narod na nikada nije prestao sumnjati u
domobranske ideale svoje malograanske gospode, i nad grobom tih
ideala narodno oko ostalo je potpuno suho godine 1918.

vodnik, podoficirski in, u domobranstvu mlai narednik, tri zvjezdice

na ovratniku

vojnopljeni, ratni zarobljenik. Ruska rije:

vraja divizija, vraja regimenta, naziv kojim je bila u

laskavopropagandistikom smislu "poaena" 42. hrvatska
domobranska divizija u Prvom svjetskom ratu 1914-18. avolski
neodoljiva 25. pukovnija diila se istim ukrasnim pridjevom: vraja

vuk, upaljena, naribana, ranjava koa meu nogama, koja se

pojavljuje uslijed dugog pjeaenja ili jahanja na neosedlanom konju

Walzertraum, opereta bekog skladatelja Oskara Straussa "ar

valcera":
"Leise, ganze leise
Klingt's durch den Raum..."
"Tiho, tihano razlijeva se..."

Zbor, corps, domobranski naziv za formaciju od dvije do tri divizije.

Korpus. Korpusi se formiraju u armiju. - Zbor, zapovijed za
svrstavanje u formaciju

zekser, austrijski nikleni novac. Od njemakog: Sechser, estak

Zeleni kader. Ve prvih dana vlade posljednjeg Habzburgovca cara i

kralja Karla Prvog i etvrtog (odmah poslije smrti cara Franje Josipa
I. u novembru 1916) javljali su se u naim krajevima mnogobrojni i
raznovrsni simptomi objektivne revolucionarne situacije. Sve su
bolnice vrvjele maroderima i simulantima ("Baraka Pet Be", "Smrt
Franje Kadavera"), svi su vozovi liili na onaj iz "Hrvatske rapsodije",
a po kasarnama javljalo se oito, glasno defetistiko raspoloenje,

koje je esto poprimalo oblike krvavih, dramatskih sukoba ("U

logoru", "Tri domobrana" etc.). Po uredima zijevalo je inovnitvo
gladno i bezvoljno, po redakcijama bunila se omladina (Horvat iz
"Vujaka", Kraljevi iz "Velikog Metra sviju hulja" itd.), po ratitima
i u pozadini sve se ee javljao pukosarkastian napjev:
"Care Karlo i Carice Zita,
to ratuje kada nema ita?"
Pojedine vojne jedinice javljale su sve vie bjegunaca, i ta masa
dezertera lutala je bezglavo po umama, po bolnicama, po
provincijalnim malim garnizonama, zrela da se javi kao protest i
pobuna najirih gomila, kojima se besmisao posljednjeg habzburkog
rata objasnio potpuno. Da ih povede, nije bilo nikoga. O itavoj toj
sloenoj politiko-moralnoj problematici zelenokaderakog
mentaliteta govori se u ovoj knjizi na mnogo mjesta. U prvom broju
asopisa "Knjievna republika" oktobra 1923. pisac ove knjige
objavio je kritiki osvrt na izlaenje "Plamena", asopisa za
knjievnost i umjetnost (1919), a kako mnogobrojni politiki elementi
onih davnih dinamikih, zelenokaderakih dana pripadaju danas ve
slabo poznatoj prolosti, nekoliko redaka toga osvrta moe da poslui
kao informativni prilog svim onim itaima, kojima se na rije "Zeleni
kader" ne javljaju - danas - neke stvarne asocijacije:

Bilo je to jo onih davnih oktobarskih dana (1918), kada se na

Markovom trgu vijao stijeg tzv. narodnog suvereniteta, i kada su naa
gospoda domai advokati i sveenici vodili u ime Narodnog vijea
Srba, Hrvata i Slovenaca krvavu teroristiku akciju i strijeljali
narodne gomile na itavom podruju Trojedne Kraljevine. U ono je
vrijeme i na Jelaievom trgu potekao potok krvi, a sve su se narodne
snage jalovo troile u bezglavom ustanku i u pogromima
antisemitskim i agrarnim. Zeleni kader, jedini punomoni predstavnik
(politike volje i svijesti) naega naroda za vrijeme rata, razbio je u
ono vrijeme (kada je na itavom kompleksu Centralne Evrope bila
stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksistikom smislu
ove rijei) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjeao se kod nas
potpun nedostatak politiki inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se
izvan habzburkih zakona bez odreenog smjera, bez voa i bez
inteligencije. Mnoga i mnoga reenica u "Plamenu" nosila je akcenat
upravo na toj tunoj konstataciji, da je jadno (knjievno) ivjeti u
nekim pseudociviliziranim, malograanskim, bijednim i zaostalim
prilikama i djelovati knjievno meu malograanskim slojevima, koji
sami ne znaju to hoe.
Taj na historijski materijalizam bio je dakle u vrijeme "Plamena"
vie osjeajne, romantine, turm-i-drengerske naravi. Osjeajui
nerazmjer ekonomskih odnosa i svu anarhiju politiko-ekonomskih
kriza i ratnih katastrofa, koje taj nerazmjer neminovno uzrokuje,
reagirajui na te injenice sentimentalno, lirski, moralistiki, vie

temperamentom nego mozgom, vie u ime knjievnostvaralakog

otpora stilskodinamiki nego racionalno-programatski, vie kao
retorina i moralistika negacija nego kao programatski
sistematizirani napor, "Plamen" je u historiji nae knjievnosti postao
prvim knjievnim listom, to ga je (poslije sloma habzburkog)
zabranila tzv. "naa narodna vlast".
Kada je austromarksistiki predstavnik naih zelenokaderakih
pobunjenih gomila, gospodin po vjerenik Vilim Bukeg, preuzeo u
arsenalima pulske tvrave na hiljade i hiljade tona dinamita, i kada su
svi oni carski austrijski herdreadnoughti, mastodonti od trideset i pet
hiljada tona, s topovima od trideset i pet centimetara, spustili pred
njim svoje zastave, i kada su se svi razarai i torpedi i sve one fregate,
korvete i podmornice austrijske flote nale pod komandom admirala
Vilima Bukega, onda se Vilim Bukeg izgubio u nazovimarksistikoj
admiralskoj dilemi. On nije znao to da radi s tom mornaricom: da je
preda, da je potopi ili da preuzme komandu? "Marksizam "gospodina
Vilima Bukega nije znao, to bi trebalo da se poduzme s tim
tvravama, s tim oklopnjaama, s tim topovima i s tom flotom, a na
(plamenski, zelenokaderaki, moralistiki) "marksizam" bio je
knjievna, lirska negacija "marksizma" gospodina Vilima Bukega, i
to je bilo sve. Bojni brod Njegova velianstva "Nikola Zrinski", bojni
brod Njegova velianstva "Ujedinjenim Silama" ("Viribus Unitis"),
bojni brod Njegova velianstva "Carica Jelisava" i sve one bezbrojne
oklopnjae i linijske lae, itave divizije razaraa, vedeta, korablji i

ubojnih emija, sve se to nalo u admiralskoj ruci gospodina

povjerenika Narodnog vijea Srba, Hrvata i Slovenaca, i sve je on to
do posljednjeg avla i signalne svjetiljke uruio naim visokim
saveznicima, i sve su to nai visoki saveznici predali svom visokom
savezniku Nj. V. talijanskom kralju. U ono vrijeme mi smo u
"Plamenu" osjetili svu fatalnu komiku tog historijskog dogaaja, to
se rasplinuo, da upotrijebimo jednu vulgarnu sliku: kao mjehur od
sapunice.
U ono vrijeme (kada su ume odjekivale od zelenokaderake pucnjave,
a po gradskom asfaltu zloslutno zveketale proteze bezbrojnih
invalida), u ono vrijeme bila je ve jasno istaknuta zastava moskovske
Internacionale. U toj smo Internacionali gledali logian nastavak
onih ljudskih zamisli i htijenja, koja rastu na zemlji od Spartaka do
Babeufa i Mar a, i mi smo se zanijeli s potovanjem za one ruske
mozgove, koji u kuroj i mutnoj depresiji svojih emigrantskih
enevskih, cirikih i lozanskih soba ipak nisu izgubili vjeru u Ideju, u
doba, kada je u Evropi (u ratnom vrtlogu) propalo doslovno sve
svijetlo, idealno i ovjeka Evropljanina dostojno.
U dubljinama onih trulih, beznadnih evropskih dana ti su ruski
mozgovi sauvali u sebi svoja uvjerenja kao iskru, iz koje je sve
intenzivnije izbijao svijetao plamen, koji e obasjati kaotinu evropsku
kataklizmu jakim ognjem marksistike logike. U junako, homersko
doba onih krvavih dana, u vrijeme ulinih bojeva, kada su lajali
mitraljezi po trgovima i etalitima, kada su bankovni trezori izgledali

kao opsjednute tvrave, u vrijeme masovnih mitinga, pobuna i

trajkova i velikih politikih pokreta, mi smo se sa svim svojim
simpatijama stavili na stranu obespravljenih robova u dubokom
uvjerenju, da ako njihova klasna mrnja drutvene nepravde i nasilja
nije ona nepresuna snaga, na kojoj treba konstruirati turbine i
motore napretka, da onda uope nema izgleda za izlazak iz ovog
(imperijalistikog) kaosa kuge, glada i rata. Danas, poslije etiri
godine, mi vidimo jasnije no ikad smisao ove evropske gigantomahije.
Mi vidimo Mar ovu londonsko-manchestersku analitiku formulu (iz
druge polovine devetnaestoga stoljea), projiciranu na gorostasne,
svekontinentalne omjere, i vidimo da izmeu onih naih prognoza,
koje smo u "Plamenu" ocrtali i prorekli, nema ni jedne koja se nije
ispunila.
Narodno vijee Srba, Hrvata i Slovenaca (ta skupina malograanskih
politikanata, sveenika obiju vjeroispovijesti, advokata i brbljavaca),
to konzervativno Narodno vijee (konzervativnih doktora prava i
pjesnika) na Markovom trgu godine 1918, skrenulo je stroj hrvatske
konzervativne, feudalne, kverulantske, ljivarske, turopoljske
dravnopravnosti sa legitimnih M.-.-V. (madarskih dravnih
eljeznikih)-tranica na

-kolosijek kraljevskih dravnih

srpskih eljeznica, a iz toga se rodio sveopi palanaki apsurd i

besmisao. Kada smo mi (jo u onoj zelenokaderakoj psihozi, kada se
na sve strane pjevalo: "Onam', onamo za brda ona", ili "Jugoslavska
mati nemoj tugovati ") neminovnost tog apsurda proricali i logiki mu

ocrtavali konture, svi su vikali na nas da pljujemo u narodnu juhu. A

to je moglo nastati od hrvatske romantine, malograanske
koncepcije o donkihotskoj Kraljevini Republici larafiji, u kojoj su
"sve vjerske, narodne i klasne razlike principijelno rijeene na poten,
hrvatski, protenjarski, licitarski, banderijalni nain ", i Kraljevskog
Srpskog Dravnog Stroja ( slika cir34.gif) s mranim, inkvizitorskim
solunskim procesima, sa panjolskim ceremonijalom i
kajmakalanskim etnikim mentalitetom, s abdulhamidovskim
carinicima i andarima, korupcijom, s neodranim vladinim
garancijama, ministrima defraudantima, itd.?
Danas se ta naa tzv. kraljevska junoslovjenska koncepcija
rasplinula, a to je lijep dokaz za ono to smo mi (u "Plamenu") tvrdili
od poetka: da je ta naa kraljevska dravotvorna vidovdanska etika
mistifikacija i la i da nam po njoj nema puta u rasplet. Mi smo prvi u
ovoj veseloj zemlji udarili po Vilsonu i po njegovoj koncepciji
Versajskog mira, i to da je Evropa danas (1923) pola putem reakcije,
to je samo dokazom ispravnosti nae tvrdnje od prije etiri godine
(1919), da je ta versajska ambasadorska "demokratija" bila prosta
maska za restauraciju i uvod u kontrarevoluciju, koja e neminovno
roditi nove meunarodne zaplete i katastrofe.
Mogli bismo da nabrojimo tako itav niz slinih injenica, iz kojih bi
logino slijedilo da je historijskomaterijalistika analitika metoda
jedino stvarno sredstvo za ispitivanje veoma zapletene politikomoralne problematike naih dana, i da je po tome misao balkanske

republikanske socijalistike Federacije (historijski i ekonomski) ona

sintetina osovina oko koje se moe sagraditi Balkan, gdje e
nepismenost stajati na nitici, gdje e vode biti regulirane, promet i
rasvjeta elektrificirani, gdje e se tampati i itati knjige dostojne
ovjeka i visokog ljudskog poziva na ovoj planeti i na ovom
balkanskom dijelu svijeta, koji ve vjekovima oekuje svoje
osloboenje.

Zeleni kader je u buntovnikom, negativnom smislu pojava koja se

podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao to je ta davno ve
zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i ampanji prohujala kao
vjetar nad garitima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni
kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i
plemenitake dvorce, katastre, kotarske i opinske arhive, da nestane
kao olujna prijetnja u obliku politikih jalovih seljakih nemira koji su
po itavoj zemlji trajali jo do devet stotina dvadesete - dvadeset i
druge. Zelenokaderaki timung javljao se jo sve do izbora Jeftievih
(1935) i Stojadinovievih (1938) u raznim politikim budnicama, od
kojih se jedna pjevala na poznati domobranski carski i kraljevski
napjev: "Marirala, marirala dvadeset i peta", a druga na staromodnu
srbijanicu: "Kraljica Natalija kolo vodila..." Seljaka stranka je na
zelenokaderakom, anarhoidnom ratnom i poratnom (u austrijskom
smislu protudravnom) raspoloenju seljakih masa postigla svoje
najvee politike uspjehe. Djelujui mehaniki, seljaki

zelenokaderaki mentalitet polagano se pretvarao iz buntovne,

defetistike negacije austrijske kasarne u sve konzervativniju negaciju
eshaezijskog nasilja i tako se naao u dravnopravnim, legitimistikim
zamkama kraljevskog jugoslavenskog pseudoparlamentarizma, koji je
svojim spasonosnim "sporazumakim" i portfeljskim formulama taj
ogromni politiki potencijal potpuno razvodnio i sveo ga na ulogu
seljakog palira pred kneevskim politikim povorkama i na pratnju
folklornih muzikih festivala i protenja. Ova domobranska knjiga
napisana je na zelenokaderake motive i svi su njeni junaci u dui
zelenokaderai, i onda kada ginu u bitkama i kada zvekeu protezama
ili jadikuju po triperpitalima. U lenjinskom dvobroju "Knjievne
republike" (god. 1925) objavljena uspomena na domobrane Gebea i
Beninu i na jedan domobranski razgovor o Lenjinu iz god. 1917
("Domobrani Gebe i Benina govore o Lenjinu") objanjava tu
zelenokaderaku politiku problematiku. Socijalnorevolucionarna
mjeavina ratnog umora, politike nesreenosti i protuaustrijskog
defetizma u tom se dokumentu vremena dodiruje s idealnim
politikim pojmom boljevikog aktivizma. Gebe je sazreo da u sebi
prevlada osamnaesto, barokno, marijaterezijansko, franjojosipovsko
doba i da prijee u dvadeset i prvo stoljee novih drutvenih relacija, u
okviru kojih ne e vie biti eksploatacije ovjeka po ovjeku, po
novcu i po imperijalizmu, carskom i kraljevskom i
financijalnokapitalistikom. Gebe je sa hiljadama svojih nepoznatih i
bezimenih drugova ostao negdje u vapnenici na talijanskom frontu, ali

svi ti Gebei uprkos svemu bili su ipak vidovnjaci. Oni su naslutili

neminovnost razvoja i razumjeli dublji smisao krvavih kataklizama
naih dana.

DOMOBRANI GEBE I BENINA GOVORE O LENJINU

Bila je topla kasna jesen. Prozori "sobe boleljivaca" (marodecimera
kod carskih i kraljevskih i kraljevskih ugarskih pukovnija) bili su
otvoreni i kroz okovane reetke potitravao je vlaan miris predveerja.
Polja pred kasarnom bila su natopljena sivom snjenicom, pa kako je
pod udarom juga okopnjelo, bjelasale su se u suhoj kukuruzovini krpe
snijega, kao da ih je netko tu i tamo nesimetrino potegnuo prljavim
kistom postimpresionistike tehnike. U jasnoj akustici ula se sa
Junoga kolodvora lupa vagona i pijukanje parostroja, a iz blize
kovanice odjekivao je nakovanj. Cijepao je ordonanc drva na
hodniku, a ja sam leao u temperaturi na tvrdoj slamnjai i tako me u
onoj blagoj i tekoj tiini jesenskog sutona zanio neizrecivi bol za
irokim i plavim daljinama. Zurio sam u okovane reetke, sluao djecu
kako veselo kliu u sutonu i enkasto sanjario o tome kako bi dobro
bilo da je ovjek ptica i da ne gnjije u ovim vlanim i prljavim
ponjavama, da nije bolestan, da nije kolonijalni vojnik, da ne ratuje
bezglavo, da leti visoko nad zamagljenim vrbicima, nad rijekom to
tiho tee i nad prugama po kojima se pale semafori.

U tekoj i zaguljivoj polutami, u nemonom probijanju iz olovnih i

ogavnih prostora, u boleivoj tenji da se sve ono nae bijedno i
prljavo izdigne jednom solidnom i tvrdom polugom, odjeknuo je glas
domobrana Gebea, Stubianca, koji se prije nekoliko dana vratio
preko Stockholma i Berlina iz ruskog ropstva, kao glas viteke,
junake trube!
Gebe Mirko, domobranska, koziava pojava, blijedih suiavih
obraza, prostrijeljen nekoliko puta, pao je u ropstvo rusko kod
austrijskog luakog juria na Dnjestru, skitao se po azijskim,
sibirskim zarobljenikim logorima, te se vratio u kasarnu kao jedan
od prvih vjesnika ruske oluje. On je prisustvovao ruskim
revolucionarnim mitinzima - "izuio tu revolucionarnu metriju" - i
ono, kako je priao o tome, kako je u jednom petrogradskom
magazinu uo Lenjina gdje govori s nekakvih lagvova i krinja, ostat
e mi u pamenju neizbrisivo jo dugo.
Gebe je marodecimeru prikazao Lenjina kao obinog ruskog muika
koji govori seljakim soldatima o seljakoj buni, o kasarni, o ratu i o
tome kako je sramota drati puku u ruci i krvariti i pucati za
gospodu, a ne po gospodi!
O, kako se svaka ta jednostavna rije koziavog i suiavog Gebea
divno podudarala s mojim pasivnim i boleivim matanjem o izlazu, o
prodoru i o spasenju iz onoga marodecimera, iz one groznice, iz onih
moralnih protuslovlja kakva se javljaju u ovjeku po kasarnama, kad
ratuje za tu raun i protiv svog uvjerenja i kada mu ne preostaje

nita drugo nego da sanjari na bolnikim posteljama o sutonu i o

pticama. Kako je ivot suvremenog ovjeka sveden na neke
vragometne minimume kad mu je idealom da postane vrapcem i da
cvrkue u sutonu iznad civilizacije i kasarnskih krovova. U ovoj mojoj
linoj bijedi i u toj alosnoj potitenosti zagrmjele su rijei
domobrana Gebea u prljavoj i smrdljivoj sobi kao udar bubnja. Kao
da sam ugledao u polutami maglenog prostora gorostasni obris
Ognjenoga Matije Gubca kako se pokrenuo i sa golemom kosom u
ruci stupa kao gigant iznad kasarne i grada.
Dignuo se Ognjeni Matija, taj slavni na Stubianec, i svi su Gebei
stali uz njega, od Krkoga do Sevnice, od Mokrica do Susjeda;
pokrenuli su se uz dim poara i zvonjavu crkvenih zvona da pokau da
i oni postoje, da razore taj smrdljivi austrijski, habzburki, simbolini
marodecimer i da polome sve reetke, sve te okvire, nagodbe,
pragmatike, saborske adrese, veine, manjine, paragrafe, fraze, lai,
glupost i tugu nae bezizlaznosti, da se probiju, da izau iz svega
toga, da pobijede.
Ne sjeam se detalja, tak pamtim da je u sobi sve potamnjelo i da su
ljudi po posteljama tiho uzdisali u mranoj i kobnoj utnji. Osjeala se
mrana teina gluposti naega ivota i Gebeove rijei tutnjale su u
naim duama kao eksplozija betoniranih bedema sveg onog
tvravnog i vojnikog ivota, koji je za nas predstavljao nau
smrtonosnu stvarnost, stvarnost austrijskog, habzburkog rata,
stvarnost gadne besmislene smrti za tu evidentnu glupost.

- Lenjin je stajao na lagvu u jednom magazinu i jasno i glasno rekao,

da smo ga svi uli, da je pravi rat onaj to se vodi po ulicama i
duanima, a ne na fronti!
- Da! Buna! Seljako pravo! Rat po ulicama protiv gospode! Sve su to
idovske gluposti! Ku!
Bio je to vodnik Benina, stari fronta. Dvaput smrtno ranjen i
odlikovan, a kabanica mu je bila prostrijeljena sa sedam mitraljeskih
metaka, to je on pokazivao kao trofej s velikim ponosom. On nikada
nije zapovijedao "na rame!", nego bi taj posljednji slog afektirajui
promijenio u "hec!" - dakle, "na ra-hec!".
Benina je osjetio da Gebe prelazi granicu reda i discipline i zato se
kao ara upleo da bi najbolje bilo da dri svoju gubicu i da ne laje tu
sve kojetarije neke bezglave i besmislene.
- Sve je to la i sve su to idovi izmislili! - On je u novinama itao da
su to ruski idovi koji e upropastiti itavu Rusiju i prodati je za
zlatne cekine strancima i bogataima.
Gebe nije se dao impresionirati istupom gospodina vodnika Benine.
On je nagonski osjetio da tim podoficirskirn istupom nije ugroen
samo njegov domobranski lini ugled nego i presti onoga pojma to
ga je on zvao "vojnikom slobodom i ravnopravnou".
- Unteroficjeri nam vie pameti solili nebuju...
Gebe je htio svima nama da pokae da je izuio tu rusku metriju: Nisu tamo ruski idovi prodali nikome nita nego to piu ove glupe

novine to ih Benina ita, to piu idovi od straha da im ne porobe

vojnici magazine!
I nekom rutiniranom i uvjerljivom metodom Gebe je uznastojao da
Benini objasni kako je njegov ivot jadan, kako je ve pet puta baen
na frontu, kako mu je kabanica pretepana sa dvadeset i tri mainske
kugle, kako je ostao sa devet rana kao ptije strailo, pa ga sada
unato svemu ipak ponovno sa krivom kauuk-eljusti ganjaju na
frontu kao psa...
- Lenjin je na lagvu jasno i glasno rekao da je fronta glupost i da je
svaki ovjek koji ide na frontu glupan!
Svaa je rasla sve otrije i sve bezobzirnije i Benina je skoio
raspaljen s postelje i samo je manjkala jedna vlas te bi sve bilo svrilo
u tunjavi i batinama i hapenju Gebea po strai. Ja i sam vie ne
znam da li od te drske nasrtljivosti slavnoga Gebea, da li od svog
vlastitog gnjilog raspoloenja (to mi se i samome gadilo), da li od
toga to sam u prostaki superiornoj podoficirskoj psovci Benine
osjetio kripu potkovanih izama ratne nae zagorske vandeje, ali ja
nikako nisam htio ve zbog itave maroderske sobe da Gebe napusti
svoju poziciju; tako sam teite svae prenio na svoju osobu i bijes
gospodina vodnika navukao na sebe.
Poslije dugog objanjavanja stvar je svrila mitom i korupcijom, i
tako srno kod druge litre pelinkovca zaboravili da je Gebe htio da
pobuni marodecimer i da digne revoluciju u interesu ruskih muika.

Ne znam odakle ni kako, Benina je poeo da zviduka poznatu ariju

iz Albinijevog Trenka. Tigar sad, a janje za as...

Slijedee jeseni, jedne noi, na ulici zaustavio me iznenada jedan

vojnik. Bio sam ve u civilu, a taj vojnik prestigao me s lea,
dodirnuvi mi rukav kao sjenka. Padala je kia. S otvorenim
kiobranom u jednoj a s knjigama u drugoj ruci sprijeen u
slobodnom kretanju, trgao sam se od dodira nepoznate sjenke, od
instinktivne bespomonosti. Bio je Benina.
- O, to ste vi, Benina? Zdravo! Kako ste?
- Bio sam na talijanskoj fronti! Dolje neprekidno jaka artiljerija i
plin! A kako vi?
- Pa dobro! Hvala! U civilu sam!
- A sjeate li se, gospodine, onoga ludoga Gebea, to smo se zbog
njega posvaali jednog veera u marodecimeru? Ustrijelili su ga na
talijanskoj fronti!
- Pa nemojte: Siromah! Kako nije znao da se uva?
- Pa nije pao na fronti, nego su ga ustrijelili! Osudili na smrt po
ratnom sudu i strijeljali. Udario je jednog oficira gasmaskom po
glavi! Mi smo ga poslije polili vapnom u vapnenici! Jo mu sada
vidim koljeno kako viri iz vapna! S njim se nije dalo izdrati! Ja sam
mu uvijek lijepo govorio: ti bu na galgama zvril tu tvoju ifutsku
blezgariju! I sad, prosim lijepe, kaj ga nisu iscirkumdederuntjerali?
Kaj sad ima od tega?

Poslije mjesec dana ustrijelili su plaeniki kondotjeri Narodnog

vijea i vodnika Beninu. I njega su "iscirkumdederuntjerali".

zelheraj, trgovina suhomesnatom robom, kobasiarna. Od njemakog:

Selcherei

nora, gajtan, pervaz, irit. Od njemakog: Schnur

rl, kajkavski: derao

veplo, sumpor. veplo peklensko je pakleni sumporni oganj biblijski.

Od njemakog: Schwefel