SAOPĆENJA I POGLEDI

PROFESIONALNI SUCI U FRANCUSKOJ

Obrazovanje, regrutiranje, napredovanje i odgovornost sudaca

Dr. SINIŠA TRIVA, profesor UDK 347.962(44)

Pravnog fakulteta u Zagrebu

I. Uvodne napomene
1. Organizacijska struktura francuskog pravosuđa je složena. Svi pravosudni organi
svrstavaju se, prije svega, u sudove opće nadležnosti (juridictions de droit commun) i u
posebne sudove (juridictions d'exception).
2. Sudovi opće nadležnosti pozvani su da sude u svim stvarima u kojima, na teme­
lju izričitog zakonskog propisa, nadležnost ne pripada nekoj drugoj vrsti sudova. Oni su
razvrstani u dva slcpcna; prvostepeni su sudovi sudovi "velike nadležnosti" (tribunaux dc
grande instance); drugostepeni su apelacijski sudovi (cours đ'appcl).
3. Posebni sudovi nadležni su da sude samo u stvarima koje su im posebnim izriči­
tim propisima stavljene u nadležnost. Njih ima nekoliko vrsta, a zapaža se tendencija za
ustanovljavanjem i novih, pored postojećih.
Posebni su sudovi:
- instancijski sudovi (tribunaux d'instance) čija se teritorijalna nadležnost prostire,
u pravilu, na području okruga (arrondisscment), a stvarno su nadležni u stvarima manjeg
značenja, čime u visokom stupnju rasterećuju sudove "velike nadležnosti";
- trgovački sudovi (tribunaux de commcrce), nadležni da sude u trgovačkim sporo­
vima;
- savjeti čestitih ljudi (conseils de prud'hommes), nadležni za suđenje u individual­
nim sporovima između radnika i poslodavaca;
- sudovi socijalnog osiguranja (juridictions de sćcurite sociale) te
- sudovi za sporove o zakupu (juridictions des lovers).
Ujednačavanje sudske prakse i ostvarivanje određenih standarda u primjeni zakona
osigurava se u suvremenom francuskom pravosudnom sistemu tako što o pravnim lije­
kovima protiv prvostepenih odluka svih posebnih sudova odlučuju apelacijski sudovi op­
će nadležnosti (v. 2).
4. Na vrhu pravosudnog sistema u Francuskoj nalazi se Kasacijski sud (Cour dc ca-
ssation), nadležan da odlučuje o kasacijskom rckursu kao o izvanrednom pravnom lijeku
protiv odluka apelacijskih sudova kao drugostepenih i drugih odluka donesenih u posljed­
njem stepenu. U teoreiskim i u Icgislativnim tekstovima njemu se odriče kvalitet suda
trećeg stepena jer ne udovoljava tradicionalnim zahtjevima po kojima se instancijskim
sudom smatra samo onaj pravosudni organ koji je ovlašten da odlučuje o svim pitanjima
o kojima je odlučivao sud protiv čije je odluke podneseno pravno sredstvo. Kasacijski
sud, naime, sudi samo o pitanjima koja su preda nj iznesena u pravnom lijeku, ne ispitu­
je pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja te, u pravilu, nema ovlaštenja da meritorno su­
di o sporu, već samo da podneseni pravni lijek odbije ili da ga uvaži i ukine napadanu od­
luku. Njegova je temeljna misija da bdije nad pravilnom primjenom zakona.
 Profesionalni suci u Francuskoj
224 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

5. Kad sude u građanskopravnim stvarima, sudovi opće nadležnosti sude u sastavi­

ma u kojima sudjeluju samo profesionalni suci (magistrats dc carriere). I u Kasacijskom
sudu sude samo suci po zvanju i zaposlenju. U krivičnim stvarima, kad sude o određenim
krivičnim djelima, sudovi "velike nadležnosti" sude u mješovitom sastavu svojstvenom
skabinskom modelu suđenje (prisjedničkom - echevinage).
Za posebne sudove karakteristično je da u njima, u pravilu, sude prigodni suci (ju-
ges occasionnels), kojima sudovanje nije glavno zanimanje a nemaju ni posebnih struč­
nih pravničkih kvalifikacija za obavljanje sudačke funkcije. Značajan izuzetak od ovog
pravila predstavljaju osnovni instancijski sudovi (tribunaux d'instance), koji, ustvari, ne­
maju svog posebnog sudačkog kadra, već sudačku funkciju u njima obavljaju suci sudova
"velike nadležnosti", delegirani da u njima sude kao suci pojedinci.
U trgovačkima sudovima sude izabrani trgovci ili osobe koje su s njima izjednačene
i primljene u njihove redove. Savjeti čestitih, koji sude u individualnim radnim sporovi
ma, sastavljeni su od podjednakog broja predstavnika radnika i poslodavaca, a tek ako u
takvom parnom sastavu odluka ne bude donesena većinom glasova, pridružuje im se jedan
"juge dćpartitcur" iz reda sudaca osnovnog instancijskog suda (tribunal d'instance). Komi­
sije nadležne za suđenje u sporovima iz socijalnog osiguranja djeluju u sastavu u kojemu
funkciju predsjednika obavlja predsjednik suda "velike nadležnosti", a dvojica članova vi­
jeća su prigodni suci (asscsscurs). U sporovima iz zakupnih odnosa sudi se u raznolikim
sastavima, u ovisnosti o vrsti zakupa i o vrsti predmeta spora - ponekad kao sudac poje­
dinac sudi jedan profesionalni sudac, ponekad vijeće u čijem su sastavu, kao prisjednici,
predstavnici zakupodavaca i zakupoprimaca (npr. kod tribunaux paritaires des baux rur-
aux).
6. Istraživanje o kojemu se referira u ovome radu odnosni se samo na profesionalne
suce, suce od karijere, kojima je sudovanje glavno zanimanje, za koje imaju i određene
stručne kvalifikacije.
7. Upravno sudovanje u Francuskoj obavljaju posebni pravosudni organi (juridicti-
ons de l'odre administratif), organizacijski i funkcionalno odvojeni od pravosudnih organa
u užem, strogom smislu tog pojma, među koje spadaju sudovi u čiju nadležnost ide su­
đenje u građanskim i krivičnim stvarima (juridictions de l'ordre judiciaire). Upravno su­
dovanje u najvišem stepenu vrši Državni savjet (Conseil d'Etat), a u novije vrijeme i up­
ravni sudovi nižeg ranga, među koje spadaju opći upravni sudovi (tribunaux adminisira-
tifs) i specijalizirani upravni pravosudni organi (juridictions administralives spćcialisćcs).
Sa stajališta organizacijske i funkcionalne nezavisnosti upravni sudovi i njihovi su­
ci nemaju karakteristike koje bi normativno bile istovetne s onima koje su svojstvene
sudovima i sucima u užem, strogom smislu tog pojma. Zbog toga se u ovom radu ne
tretira njihov status, osim u mjeri koja je ponekad neophodna radi određenih komparativ­
nih zapažanja i ocjena.
8. U tradiciji je francuskog pravnog poretka i pravne znanosti da se pod pojmom
sudstva, pravosuđa, sudske funkcije (magistrature) tretiraju dvije kategorije pravosudnih
organa: sudovi i suci u pravom, užem smislu tog pojma - oni organi čija je funkcija izri­
canje pravde, suđenje u konkretnim stvarima (magistrature du siSge, magistrature assise) i
organi državnog tužilaštva - organi čija je funkcija zastupanje i ostvarivanje javnih intere­
sa pred sudovima (ministere public, magistrature debout, magistrature du parquet).
Iako su oba ova pravosudna organa obuhvaćena resorom pravosuđa, na čijem se če­
lu nalazi ministar pravosuđa (ministre de juslice, garde de sccaux), njihova organizacija i
osobni status funkcionara koji u njima rade bitno su različiti. To je razlog zbog kojega se
u ovom radu tretiraju samo suci u pravom smislu tog pojma, oni koji u jugoslavenskom
pravnom sistemu obavljaju funkciju suđenja u redovnim sudovima kao profesionalci (ju-
ges de carriere), ne i organi javnog tužilaštva. Ovim potonjima bit će posvećen poseban
rad u kojemu će se tretirati javnotužilačke funkcije.
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 225

II. Dioba vlasti ili državnih funkcija

9. Ostvarivanjem sudske funkcije država ispunjava izuzetno važan zadatak, ona za-
jamčuje javno priznate slobode i osigurava poštivanje individualnih prava pravnih subje­
kata. Da bi mogli efikasno ispunjavati svoj zadatak, nosioci pravosudne funkcije treba da
raspolažu određenim ovlaštenjima, da imaju određenu vlast ili moć različite od vlasti ko­
ju imaju zakonodavni i izvršni državni organi. Pravno-politički postulat iznikao iz Mon-
tcsquieuovih teza o diobi, odvajanju triju vlasti (sćparation des pouvoirs lćgislatif, cxecu-
tif et judicaire) iziskivao bi potpunu organizacijsku i funkcionalnu nezavisnost svake od
njih u odnosu na ostale dvije. Iako teorijski nesporan, ovaj zahtjev u svome ostvarivanju
nailazi na značajne teškoće uzrokovane nerazmrsivom ispreplctenošću državnih funkcija
koje, u krajnjoj konsekvenciji, imaju zajedničko ishodište. Sveden na granice političkih
rcalilela, postulat se ograničava na izricanje zahtjeva za utvrđivanjem pravnih pravila koja
treba da spriječe sudsku vlast da zadire u područje zakonodavne i izvršne, ali istovremeno
i takvih koja treba da zaštite sudsku vlast od zadiranja zakonodavne i izvršne u njezinu
domenu.
10. Kreatori francuskog pravnog poretka tradicionalno su angažirani, od vremena
buržoaske francuske revolucije, u traganju za rješenjima koja bi predstavljala razboritu
sredinu između ekstremno čistih pravno-političkih postulata diobe vlasti i "prizemnih"
mogućnosti njihova ostvarenja i u normama i u društvenoj praksi.
Sudovima je zabranjeno da se u vidu općih pravila koja bi važila za sve slučajeve
izjašnjavaju sudeći u stvarima koje su stavljene u njihovu nadležnost. Odluke sudova ne
mogu steći svojstva općevažećih pravnih normi. Sudovi su dužni poštovati i provoditi
zakone. Oni nemaju ovlaštenja da ocjenjuju njihovu ustavnost. Sudovi nisu ovlašteni
kontrolirati zakonitost akata uprave. Taj zadatak u francuskom pravnom poretku obavlja­
ju posebni upravni sudovi, odvojeni od sudova u užem smislu tog pojma (v. 7).
Sudovi ne smiju i ne moraju primati naredbe izvršne vlasti o tome kako da odluču­
ju u konkretnim stvarima. Taj vid nezavisnosti sudovi imaju i u odnosu na zakonodavnu
vlast koja, doduše, apstraktno normira pravne odnose, ali je lišena ovlaštenja da inzistira
na tome da određeni sud u određenoj stvari postupa u skladu s njezinim konkretno izraže­
nim shvaćanjem.
11. Postavlja se i načelno i empirijsko pitanje: Sto poduzimati i kako postupati da
se spomenute teze verificiraju u praksi, osnovnom mjerilu vrednovanja ljudske misli i
volje? Čime ograničiti zakonodavnu vlast u težnji da svojim normama degradira pravo­
sudnu funkciju i potČini njezine nosioce arbitrarnosti onih koji odlučuju o njihovom
pravnom statusu i faktičkoj sudbini? Kako osigurati nezavisnost i samostalnost sudaca od
neposrednih i posrednih pritisaka izvršne vlasti ako je izvršna vlast ovlaštena da svojim
aktima bitno utječe na personalnu strukturu, obrazovanje, regrutiranje i unapređivanje ili
kažnjavanje sudaca?
Pitanje je, po mojem mišljenju, permanentno otvoreno. To pokazuje na očigledan
način i smotra razvitka francuskog prava lijekom XIX. i XX. stoljeća, bogatog promje­
nama relevantnih režima kojima se regulira regrutiranje, imenovanje i napredovanje suda­
ca.
Komparativno razmatranje različitih režima koji uređuju ova krucijalna pitanja efi­
kasnog ostvarivanja pravosudne funkcije navode me na izricanje teze (zasada postavljene u
obliku apriorne tvrdnje koja tek čeka svoju znanstveno fundiranu verifikaciju) po kojoj bi
bilo preuzetno i jednostrano bazirati svoje sudove o uspješnosti određenog režima vodeći
računa samo o njegovom normativnom aspektu, zanemarujući uvjete pod kojima se os­
tvaruje, svojstva sredine kojoj je povjereno njegovo poštivanje, idejno-političke postavke
koje inspirativno utječu na primjenjivače normi u situacijama u kojima im one ostavlja-
 Profesionalni suci u Francuskoj
226 Zbornik PFZ. 39 (2) 223-252 (1989)

ju šira područja diskrecijskih ovlaštenja. Čovjek i njegov etički habitus, determiniran ne

samo opredjeljenjima moćnika koji treba da odluči već, nadasve, genetskim naslagama
nataloženim kroz generacije u njegovoj svjesnoj i podsvjesnoj osobnosti, i ovdje igraju
odlučnu ulogu.
Dilema: da li se nezavisnost sudova i sudaca efikasnije osigurava ako ih neposredno
izabire sam narod, izvorni nosilac suvereniteta u demokraciji, ili ako ga izabire najviši
organ demokratski konstituirane vlasti u liku skupštine društvcno-političke zajednice, ili
ako ga imenuje određeni (u pravilu najviši) funkcionar izvršne državne vlasti - može biti
razriješena na bitno oprečne načine ovisno o tome da li se odgovor traži nakon uvažavanja
čistih teoretskih teza o neposrednoj ili o posrednoj demokraciji ili o opasnostima prevage
izvršne vlasti nad zakonodavnom, karakterističnom za razvitak gotovo svih suvremenih
država, ili se za odgovorom traga zalazeći u ocjenjivanje faktičkih pozicija koje u određe­
nom pravnom sistemu imaju nosioci različitih državnih funkcija.
12. Prethodna načelna razmišljanja učinila su mi se nužnim u kontekstu izučavanja
položaja suca u francuskom pravnom sistemu. Posebno zbog divergencija i sučeljavanja
dvaju stavova o jednom, naoko, ne toliko bitnom pitanju, čije rješenje, u mojoj optici,
zauzima jedno od ključnih položaja i koje se nalazi na samom "ulazu" u temu koja je u
fokusu ovog rada.
Do ustava Pete francuske Republike iz 1958 (De Gaullcovog), i u zakonodavnim
aktima i, u pravilu, u teoretskim djelima, bilo je uobičajeno da se i pravosudna funkcija,
jednako kao i ostale dvije: zakonodavna i izvršna, označavaju izrazom "pouvoir", dakle
vlast, moć, sila koja proizlazi iz države kao suverena. Osobno De Gaullc unio je u tu
monotoniju sjeme razdora, nazvavši pravosudnu vlast izrazom "autorite", a ne više "pu-
voir", kao ostale dvije: "Que l'autorite judiciaire soit assuree de son independance et de-
meure la gardienne de la liberte de chacun. La competence, la dignite, rimpartialite de l'E-
tat en seront mieux garanties".
Po jednima (Joinet) pravosudna funkcija degradirana je ovim novim, blažim apelati­
vom u odnosu na ostale dvije. Izvorište njezine moći nije snažna vlast države, garantira­
na, po potrebi, primjenom državne prinude, već se vezuje uz evazivan, gotovo "neobave­
zan" ugled koji bi sama morala pribavljati, ostavljena na milost i nemilost egzekutive.
Da je strahovanje osnovano, pokazuju dekreti i zakoni kojima se u tom razdoblju normira
status sudova i sudaca, čiju sudbinu arbitrarno kroji izvršna vlast, prije svega svemoćni
predsjednik Republike.
Po drugima (Pouille) zamjena apelativa dokaz je najplemenitije iluzije Francuza,
koju on njeguje unatoč svijesti o istovetnoj prirodi izvorišta iz kojega crpu svoju moć
sve tri državne funkcije: po potrebi grube sile kojom raspolaže vladalac. Uvjerenje (samo-
obmanjivačko, ali pedagoški opravdano) da pravosudna funkcija ne crpi svoju moć iz gru­
be sile i arbitrarnosti aktualnog (suvremenog) gospodara, u čijim je rukama "pouvoir",
moć vladanja, već iz metajuridičkog, preddržavnog, prirodnopravnog ugleda, poštovanja i
povjerenja građana u njezinu zaštitničku funkciju, autoriteta kome izvorište nije u
topuzu, već u samoj funkciji in se te "autorite judiciaire" - trebalo bi da spriječi uzur­
patore državne grube vlasti da posegne u srž pravosuđa u namjeri da i njega potčini
ostvarivanju svojih pragmatičkih ciljeva dnevne politike. "Autorite judiciaire" nalazi se,
tako, ne potčinjena, već iznad domašaja izvršne vlasti (pouvori executif). Zamjena apela-
tva učinjena je, dakle, s ciljem da se pravosudna funkcija izdigne iznad ostalih dviju.
Dobranamjerno interpretiranje De Gaulleove poruke u povodu usvajanja novog ustava
upućuje na njegovu odlučnost da ugled pravosuđa uzvisi, a ne da ga degradira. To po­
kazuje i smotra brojnih pravila o statusu sudova i sudaca proizašlih iz takvih shvaćanja
kojima je zajednički nazivnik sputavanje arbitrarnosti egzekutive i onda kad bi bila u
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 227
prilici da je ispolji, njezino podvrgavanje kontroli i kriterijima samog pravosudnog
aparata, ovlaštenog da se brani od upada koji bi mogli dovesti u pitanje njegovu neza­
visnu poziciju.
Program je jedno - sve ostalo je drugo, kako reče nepoznati aforista. Gdje je istina?
U jednoj od ovih teza ili između njih? Da li ukazivanje na opravdanost pesimističkih
prognoza uspijeva uvjeriti pozivanjem na svega nekoliko slučajeva u kojima je, nakon
pokušaja neopravdanih šikana, tzv. pravda ipak pobijedila? Ili je sudbina francuskog
pravosuđa konačno žrtvovana na oltar svemoćne politizirane izvršne vlasti? Za tu
procjenu nisam imao dovoljnog supstrata u spisima oponenata apelativa "autorite" koji
su mi bili dostupni. Vrijeno je, držim^ zabilježiti finalnu misao Joineta: tenzije koje se u
posljednje vrijeme registriraju u odnosima između francuskog pravosuđa i izvršne vlasti,
a nešto manje između pravosuđa i legislative, ma koliko da su uznemirujuće, one, mož­
da, predstavljaju određenu indikaciju iz koje bi se moglo zaključiti da je francusko
sudstvo nezavisnije nego što bi se moglo u prvi mah zaključiti.
Za Francuze pravosuđe nije gruba, ragolićena vlast (pouvoir); ono je nešto drugo i
više nego takva vlast. Moć pravosuđa zasniva se na normalnim, a ne na političkim
mjerilima. Iza nje stoji moralni autoritet, neovisno o politici i izvan svake diskusije.
Predodžba Francuza o pravosuđu je sakralizirana, iz osnove pogrešna i naivna. Otuda i
njihovo nerazumijevanje za realitete u kojima pravosuđe funkcionira i njihovo razo­
čaranje zbog iskustva koje o njemu stječu; njihova sklonost da ga kritiziraju i da njegovo
stanje proglašavaju kriznim.
Istina je, međutim, nešto drukčija. I pravosuđe je izraz političke vlasti. Kad djeluje
u području zakonskih praznina, pravosuđe se izjednačuje sa zakonodavcem i pritome
obavlja političku funkciju. I kad tumači zakone pravosuđe djeluje politički. Pravosuđe,
čuvar javnog poretka i branitelj individualnih sloboda, ostvaruje političku funkciju u
svim prilikama u kojima traga za nesigurnom i promjenjivom granicom između prava
pojedinaca i prava društva kao njihovog specifičnog zbira.
Treba konstatirati da je tradicionalna teza o diobi vlasti, oslonjena na Montes-
quieuova učenja, nepodobna za efikasnu analizu suvremenih odnosa u državi. Ono što je
od nje ostalo i što leži u temeljima zahtjeva za diobom vlasti, to je zahtjev za razdiobom
državne vlasti razlučenim, izdvojenim nosiocima zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih
ovlaštenja, od kojih svaki čuva svoju nezavisnost i autonomnost zahvaljujući moguć­
nosti da sprečava uplitanjc drugih u njegovo područje djelatnosti, uz istovremenu mo­
gućnost da na specifičan način kontrolira i obuzdava, svodeći ih u granice ustava,
djelatnosti nosilaca ostalih funkcija državne suverenosti. Demokracija se u tom kontekstu
manifestira kao sistem koji osigurava koegzistenciju i simultano funkcioniranje jedne
autonomne većine koja vlada i jedne isto tako nezavisne opozicije koja priprema
alternativni politički program koji će ona ostvarivati kad se sama nađe u poziciji onoga
kojemu pripada državna vlast.

III. Nezavisnost sudstva i sudaca

13. U francuskoj doktrini insistira se na zahtjevu za nezavisnošću sudaca; sudac to
mora biti i objektivno i u očima onih kojima sudi. Nezavisnost sudaca nije kvaliteta
koju treba ostvarivati radi udobnosti ljudi koji obavljaju sudačku funkciju, već radi osi­
guranja ugleda (autorite) sudačkog poziva. Sučeva se odluka ne smije nametati strankama
samo time što iza nje stoji državna prisila. Da bi bila prihvaćena kao izraz pravičnosti i
regulator društvene stabilnosti i mira, nju treba da donese sudac koji uživa poštovanje
onih kojima sudi.
14. Tradicionalna politička znanost ustrajno je zastupala stajalište po kojemu se
nezavisnost sudstva i sudaca može ostvarivati samo pod uvjetom da se ostvari organsko
 Profesionalni suci u Francuskoj
228 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252(1989)

razdvajanje sudstva i sudaca od izvršne vlasti. Taj stav nije dobio podršku u suvremenom
francuskom pravnom poretku. Neimari Pete Republike, inaugurirane Ustavom iz 1958,
zasnovali su norme kojima se uređuje pravosudni sistem na određenoj ovisnosti između
triju funkcija državnog suvereniteta, koja se u odnosu na pravosuđe manifestira u
odsustvu potpune organske odvojenosti sudstva od izvršne državne vlasti. Ono što treba
da zajamči sudačku nezavisnost, to je, po njihovom mišljenju, adekvatan zakon o pra­
vosuđu, inspiriran nastojanjem da se organima pravosuđa osigura prestiž, ugled i
dostojanstvo. Totalna organska nezavisnost pravosuđa nije moguća. Pravosuđe je jedna
od funkcija države. Oni koji je obavljaju dužni su poštivati temeljne principe na kojima
je zasnovana država čiji su oni organi. Nezavisnost pravosuđa zabranjuje državi da svom
pravosuđu nameće bilo kakvu volju. U ime nezavisnosti ni suci nisu ovlašteni da sude
kako im se svidi, zakljanjajući se iza štita nezavisnosti koja bi im zajamčila odsustvo
odgovornosti za ono što rade. Potpuna organska izdvojenost pravosuđa nije, po njihovom
mišljenju, nikad dovodila do sudačke nezavisnosti. Naprotiv, dovodila ih je u zavisan
položaj u odnosu na osobne, korporativne ili stranačke interese. U nastojanju da se iz­
bjegne degradacija sudačke funkcije i zvanja, suvremeni pravni režim Francuske prihvatio
je model po kojemu profesionalne suce (v.5) imenuje izvršna vlast, podvrgnuta određenoj
kontroli posebnih organizama čiji je zadatak da osiguraju statutarnu nezavisnost sudaca.
Režim koji je aktualno na snazi rezultat je suvremenog razvitka pravno-političke misli
provjeravane na iskustvima do kojih se došlo u uvjetima drukčijih modela organizacije
pravosuđa.
15. Izgleda da je sudstvo bilo potpuno organski neovisno o državnoj vlasti u čije
ime je izricalo pravdu samo za vrijeme koje je prethodilo buržoaskoj revoluciji. U feu­
dalnoj Francuskoj, pod Ancien Regimeom, suci su kupovali svoje zvanje od kralja ili od
svog prednika. Sudačko zvanje spadalo je u njihovu imovinu koja je prelazila na njihove
nasljednike. Takva metoda regrutacije sudaca imala je očiglednu prednost u tome što je
sucima osiguravala potpunu nezavisnost u odnosu na suverena jer izbor sudaca nije
ovisio o njegovom nahođenju i jer je sudac ostvarivao svoje prihode iz doprinosa strana­
ka kojima je sudio. No takav status omogućavao je sucima ispoljavanje krajnje samo­
volje. Nezavisni u odnosu na kralja, suci su postajali robovi svog egoizma i klasne
zaslijepljenosti, a sudačke institucije (Parlements) izvorište korupcije i podmitljivosti.
16. Revolucionarna Konstituanta odlučila je da se suci biraju za razdoblje od šest
godina. Izabrani suci postizavali su određenu nezavisnost u odnosu na izvršnu vlast;
izabrani od naroda, suci su bili bliži onima kojima sude. Sistem izbornosti sačuvao se do
današnjih dana u odnosu na suce trgovačkih sudova, savjete časnih koji sude u radnim
sporovima, prisjednike paritetnih sudova za sporove o zakupu poljoprivrednih zemljišta
te u odnosu na članove disciplinskih sudova nadležnih za suđenje javnim funkcionarima.
Praksa pokazuje svu spornost argumenta kojim se brani izborni sistem - on je dobar jer
su izabrani suci prikladniji izmiritelji sukobljenih stranaka - zna se da je velik broj
pravnih lijekova koje stranke ulažu protiv odluka trgovačkih sudova, a naročito protiv
onih koji sude u radnim sporovima. Kritizirana izbornost trpi naročito negativne poslje­
dice zahvaljujući mogućnosti da za suce budu izabrane osobe bez adekvatnog pravničkog
obrazovanja. Takvi suci pokazuju sklonost da sude po pravičnosti umjesto po zakonu,
što često graniči s proizvoljnošću. Teoretski nezavisan od izvršne vlasti, izabrani sudac
postaje zavisan od onih koji su ga izabrali, a to dovodi do uplitanja politike u
pravosuđenje. Time pravosuđe ne dobiva ni u uzvišenosti funkcije ni u poštovanju onih
kojima sudi.
17. U sistemu u kome suce imenuje izvršna vlast, vlada, ostvaruje se organska
povezanost između egzekutive i pravosuđa, čime se ističe neosporna činjenica da su i
jedni i drugi organi državne vlasti. Pravosuđe postaje javna služba a suci funkcionari te
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252(1989) 229

javne službe koje imenuje šef države. Sistem imenovanja bio je ustanovljen još pod
Konzulatom godine VIII, da bi bio u potpunosti prihvaćen pod Carstvom. Danas taj
sistem njegovi pristalice brane argumentom po kome sudac ne treba da bude potpuno
nezavisan od države koja brani demokratske slobode; i sudac treba da pridonese učvršći­
vanju poretka čiji je zadatak čuvanje ustavnosti i zaštita prava. Suci ne smiju postati
agenti antidržavne subverzije. Oni dopuštaju da takav sistem imenovanja nosi u sebi
opasnost od potčinjavanja sudstva izvršnoj vlasti, no ističu da se ta opasnost može
efikasno suzbiti normama koje reguliraju status sudaca. Imenovani sudac, čija je karijera
zajamčena solidnim jamstvima, može biti nezavisniji od onoga koji svoj položaj duguje
izbornicima ili od onoga koji svoje zvanje kupuje. Vjernost ustavnim načelima i
pravnom poretku države u ime koje sudi ne dovodi do sučeve ponižavajuće zavisnosti. To
je i razlog zbog kojega sličan sistem imenovanja prevladava u evropskim državama
buržoaske demokracije, u Engleskoj a sve više i u SAD.
18. Sistem imenovanja sudaca u Francuskoj, inauguriran još godine VIII. pod
Konzulatom, ostvarivao se pod nepovoljnijim uvjetima nego što su oni u anglo­
saksonskim zemljama. Dok u tim željama stjecanje sudačkog zvanja predstavlja kruni­
sanje jedne uspješne pravničke karijere, pa imenovani sudac ne može ni napredovati niti
biti premješten ili smijenjen, u Francuskoj sudačka karijera počinje u dobi od oko 25
godina, a završava oko 70. godine života. Ona stoga nužno implicira napredovanje u
službi, a time i favoriziranje i intrigiranje te unapređivanja koja graniče s arbitrarnošću.
U mjeri u kojoj su se režimi radikalno smjenjivali, dolazilo je i do radikalnih čistki među
sudačkim kadrovima. Ni republikanci nisu zaostajali u održavanju te tradicije. Tako je za
vlade Mesa Ferrva, uz tri glasa većine, izglasan 30. 8. 1883. zakon koji je suspendirao
načelo nepokretnosti sudaca za razdoblje od tri mjeseca, da bi u tom razdoblju bilo, što
milom što silom, udaljeno s funkcija 625 sudaca različitih rangova. Slična čistka, mada
znatno manjih razmjera, izvršena je neposredno nakon oslobođenja 1944. Čistka iz 1883.
uzrokovala je štetne posljedice po dalji razvitak pravosuđa. Bilo je sve manje onih koji
su se odlučivali na građenje karijere u sudstvu izloženom tolikim neizvjesnostima i
proizvoljnostima, a to je vodilo k snižavanju stručne razine i ugleda pravosuđa u cjelini.
Cinici konstatiraju da je sve to bilo od koristi za aktualne vlade, koje se nisu morale
mnogo truditi da uvjere takve suce u potrebu bliske suradnje, pa čak i saučesništva pri
rješavanju tzv. delikatnih stvari za koje su bile zainteresirane.
19. U periodu koji je nastupio nakon završetka drugog svjetskog rata izgledalo je da
sazrijevaju uvjeti za reviziju važećeg režima, uz izraženu tendenciju da se status sudaca
regulira novim ustavom (1946), da se tako spriječi nizanje samovoljnih i drastičnih
intervencija izvršne vlasti u redove sudaca. Iako do takvih ustavnih normi nije došlo, u
tom je razdoblju učinjen znatan korak naprijed u nastojanju učvršćivanja sudačke
nezavisnosti - osnovan je Conseil Supćrieur de la Magistrature (Vrhovni pravosudni
savjet - u daljem tekstu CSM). Misija CSM bila je da se interpolira između izvršne
vlasti koje imenuje suce i sudaca samih, da bi suce zaštitila od svih rizika uzrokovanih
pritiscima i arbitrarnošću. U osnovi pozitivna, ideja se nije adekvatno ostvarila, prije
svega zbog toga što je u CSM sjedila većina predstavnika političkog života. CSM je
imao 14 članova: predsjednika Republike, predsjednika CSM po položaju, ministra
pravde, potpredsjednika CSM po položaju, šest ličnosti koje izabire Narodna skupština
dvotrećinskom većinom glasova među kandidatima koji nisu članovi parlamenta, dva
člana koje imenuje predsjednik Republike iz redova pomoćnih organa pravosuđa koji nisu
ni suci ni članovi parlamenta (advokati i si.) te, napokon, četiri suca izabrana od kolega
po zvanju (po jednoga iz Kasacijskog suda, iz apelacijskih sudova, iz ostalih redovnih
sudova i iz reda mirovnih sudaca). Deset političara na četrnaest članova CSM davalo je
tom tijelu izrazito političku boju. Zakonodavac se, osim toga, nije jasno opredijelio u
 Profesionalni suci u Francuskoj
230 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

pogledu bitne fizionomije CSM: da li da CSM bude specifični organ upravljanja pra­
vosuđem ili da bude zaštitnik slobode i nezavisnosti sudaca. Imenovanje svih sudačkih
kadrova, osim javnotužilačkih, obavljalo se na prijedlog CSM. Takvu je nadležnost bilo
teško spojiti sa zadatkom zaštite sudačke nezavisnosti. Napokon, došla je do izražaja
tendencija da se CSM organizira na način da gotovo u cijelosti nadomjesti funkcije mini-
startva pravde, zanoseći se idejom da je radi osiguranja sudačke nezavisnosti dovoljno
konstituirati pravosudne kadrove u jedno autonomno tijelo, propuštajući prilome zako­
nom regulirati instrumente koji će u praksi garantirati ostvarivanje tog zadatka, naročito
one koji se odnose na regrutiranje sudačkog kadra, na njegovo obrazovanje i primanja.
20. Ustav Pete Republike iz 1958. i zakoni na temelju njega doneseni, posebno
organizacijski zakon 58.1271 od 22. 12. 1958, unijeli su u strukturu i nadležnosti CSM
značajne promjene. No dok se pristalice novog ustavnog uređenja hvale time što je
izvršna vlast Pete Republike učinila više nego itko do nje na planu ostvarivanja sudačke
nezavisnosti, opozicija ističe da reforme CSM nisu donijele ništa novo. Posebno je
sporna odluka koja sprečava da u sastav CSM uđu članovi izabrani od političkih ili
sindikalnih sudačkih organizacija. Nadležnosti CSM su sužene. CSM nije više jedini or­
gan ni instrument čiji je zadatak zaštita sudaca. Član 66. Ustava iz 1958. predviđa
donošenje posebnog organizacijskog zakona kojim se uređuje sudački status. Taj zakon
treba da zajamči sudačku nezavisnost; CSM da se brine da se njegove norme ostvaruju.
CSM nije organ upravljana sudstvom. Otuda ni njegov sastav ni njegova nadležnost nisu
isti kao što su bili za Četvrte Republike (1946). Novi CSM ima jedanaest članova:
predsjednika Republike kao predsjednika CSM, ministra pravde kao njegova zamjenika te
devet članova koje na četiri godine imenuje predsjenik Republike: tri su članovi
Kasacijskog suda (jedan iz reda državnih tužilaca), a tri suci ostalih sudova. Ovih šest
predsjednik Republike imenuje iz reda sudaca s liste koju formira Kasacijski sud, na kojoj
se nalazi trostruko veći broj kandidata od broja onih koji će biti imenovani za članove
CSM. Sedmi je član jedan savjetnik Državnog savjeta (Conseil d'Etat), imenovan s liste
kandidata koje predlaže opća sjednica Držvanog savjeta. Ostala dva imenuje predsjednik
Republike iz reda osoba koje ne pripadaju sudačkom staležu, vodeći računa o njihovoj
kvalificiranosti za obavljanje funkcije člana CSM. Ovakva struktura CSM zaista može
biti podložna oštrim kritikama, prije svega onoj da sve članove CSM imenuje šef izvršne
vlasti, ovlašten čak da ih još jednom imenuje nakon isteka njihova mandata. Nema više
pravila po kojemu predstavnici sudstva moraju pripadati svim vrstama i stepenima
pravosudne hijerarhije; isuviše važnu ulogu pri formiranju sastava CSM igra Kasacijski
sud, umjesto da predstavnike sudstva kandidiraju suci iz čijih se redova imenuju članovi
CSM. Branitelji novog režima ističu daje zakonodavčeva zamisao bila usmjerena upravo
na to da spriječi politizaciju CSM, do koje bi jamačno došlo kad bi kandidate isticale
sudačke korporacije, te da CSM oduzme karkater organa upravljanja pravosuđem.
Nadležnost novog CSM ograničava se samo na suce redovnih sudova (magistrats du
siege des tribunaux judiciaires). CSM obavlja i funkcije disciplinskog suda, no tada mu
predsjedava predsjednik Kasacijskog suda, dok predsjednik Republike i ministar pravde ne
sudjeluju u njegovom radu. CSM je izgubio svoju presudnu ulogu u postupku imeno­
vanja sudaca u užem smislu tog pojma (magistrats du siege). Dok po režimu iz 1946.
nitko nije mogao biti imenovan za suca ili unaprijeđen u više sudačko zvanje bez
direktnog prijedloga CSM, suvremeni CSM zadržao je ovlaštenje predlaganja kandidata
samo za članove Kasacijskog suda i za predsjednike apelacijskih sudova; u odnosu na
ostale suce ima samo ovlaštenje da izrazi svoje savjetodavno mišljenje o prijedlogu što
ga podnosi ministar pravde. Predsjednik Republike može inače od CSM zatražiti miš­
ljenje o svim pitanjima koja se odnose na nezavisnost pravosuđa. Iz izloženoga nesum-
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 231
njivo slijedi da CSM ne predstavlja izvorište organizacijske autonomije pravosudnog
aparata; u njegovu nadležnost ne spada ovlaštenje da osigurava unutrašnju demokraciju
sudačkog staleža. Trebalo bi tek da može utjecati na to da se obuzda ili čak i spriječi
arbitrarnost pri imenovanju sudaca. U disciplinskim stvarima nije jedini zaštitnik
sudačkog staleža jer Državni savjet obavlja kasacijsku kontrolu odluka CSM kao dis­
ciplinskog suda. I tako, da ironija bude veća, glavni i krajnji zaštitnici sudačke neza­
visnosti i slobode nisu suci sami, organizirani u svoje staleške organizacije, već najviši
organi izvršne vlasti - predsjednik Republike i Državni savjet - dotle, naravno, dok budu
spremni obavljati tu funkciju vodeći računa o potrebi da se pravosuđu osigura istinska
nezavisnost i sloboda odlučivanja. Takve domete teško bi bilo ocijeniti kao krajnje izraze
demokratizacije i ostvarivanja načela podjele državnih funkcija, koja bi trebala da spriječi
presizanje jedne u područje druge, a naročito izvršne vlasti u područje pravosuđa. Krajnji
ishod inauguriranog sistema isuviše je učinjen ovisnim o osobnim sklonostima i
poimanjima demokracije i slobode šefa egzekutive, od kojega, po prirodi stvari, takvih
rasploženja treba najmanje očekivati.
21. Nema sumnje da kritikama inauguriranog sistema treba pripasti u zaslugu
pokretanje inicijative za reformu CSM i ostalih instrumenata koji bi trebali osiguravati
sudačku nezavisnost. Posebna komisija, koja je na traženje ministra pravde počela
razmatrati ova pitanja početkom 1983, izradila je u martu 1983. svoj izvještaj, koji je
zatim upućen na razmatranje sudačkom staležu. Temeljne kritike izražene u tom izvješ­
taju svode se na tvrdnju, koja nije popraćena valjanim objašnjenjima, da u postojećem
režimu CSM nije u stanju da osigura na adekvatan način sudačku nezavisnost. Komisija
pledira za organizacijsko osamostaljivanje pravosuđa, pri čemu bi CSM trebalo da odigra
presudnu ulogu organa upravljanja sudstvom. Ne osporavajući ustavno načelo po kojemu
je predsjednik Republike jamac sudačke nezavisnosti, komisija,u jednoj verziji svojih
prijedloga, traži da CSM bude uređen tako da efektivno osigurava zaštitu sudačke
nezavisnosti, što sada nije slučaj. Ostvarenje tog cilja pretpostavlja neposredno sudjelo­
vanje CSM ne samo u postupku imenovanja sudaca već i u upravljanju sudstvom uopće.
Takva reforma CSM pretpostavlja temeljnu reformu načela koja determiniraju njegov
sastav i nadležnosti, naročito u tom smislu što bi trebalo omogućiti ravnopravnu
artikulaciju temeljnih ideja i pokreta i na političkom i na profesionalnom planu. U tom
smislu trebalo bi predvidjeti i sudjelovanje parlamenta u postupku imenovanja članova
CSM, a određen broj članova CSM trebalo bi da biraju sami suci iz svojih redova.
Manjina u komisiji izjasnila se protiv takvih radikalnih reformi CSM, pledirajući, u
osnovi, za očuvanje statusa quo. Posebno je zanimljivo registrirati da, po manjinskom
mišljenju, parlament ne bi trebao imati nikakvih ingerencija u ovome području.
Raspoloživi izvori nisu mi u ovom stadiju istraživanja francuskog pravosuđa
omogućili da pratim dalji razvitak ideje o potrebi reformiranja CSM i osamostaljivanja i
u organizacijskom smislu čitavog francuskog pravosudnog aparata. U mjeri u kojoj mi to
naknadno bude moguće poduzet će što je potrebno da se ovaj rad dopuni suvremenim
informacijama i ocjenama recentnih strujanja i njihovih posljedica na političkom i na
zakonodavnom planu.

IV. Regrutiranje i imenovanje sudaca

22. U pravilu, regrutiranje profesionalnih sudaca obavlja se na temelju rezultata
natječaja koji se, pod jednakim uvjetima, otvara svim kandidatima koji ispunjavaju
određena svojstva. Nepristrana i pluralistički formirana natječajna komisija treba da osi­
gura pristup do sudačkog zvanja svima koji to zaslužuju s obzirom na svoja moralna i
stručna svojstva. Na natječaj se u pravilu javljaju mlađi ljudi (oko 25 godina stari) koji
 Profesionalni suci u Francuskoj
232 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

su završili solidne univerzitetske studije. Pred njima je otvorena mogućnost da u toku

vremenski dugotrajne karijere napreduju u zvanjima, savlađujući niz barijera koje im se
na tom putu isprečuju. U tom smislu položaj francuskih sudaca bitno je različit od onoga
u kojemu se nalaze federalni suci u SAD i suci u Engleskoj, koji sudačka zvanja stječu
na kraju svoje pravničke karijere, da bi, kad jednom budu imenovani za suce, ostali u tom
zvanju do umirovljenja ili ranije smrti, bez mogućnosti napredovanja, ali i bez opasnosti
da budu premješteni ili udaljeni iz zvanja. U toj razlici kritičari vide potencijalni izvor
političkog utjecaja izvršne vlasti na suce u Francuskoj, koji su, radi osiguranja napre­
dovanja, ponukani da prečesto stječu naklonost onih koji odlučuju o njihovom statusu.
23. No stjecanje sudačkog zvanja na temelju konkursa nije jedina mogućnost
regrutacije sudaca. Pored nje moguća je, i prakticira se, metoda pobočnog regrutiranja bez
natječaja, koja se primjenjuje kad se radi o osobama koje su dotle radile izvan pravosudne
organizacije. Nju se, u posljednje vrijeme, primjenjivalo uz objašnjenje da je to jedini
način da se popune praznine u redovima sudaca, jer je dolazilo do situacija u kojima je
među sudačkim kadrovima nedostajalo onih koji imaju određenu poželjnu životnu dob,
što je izazivalo krizu dobnog kontinuiteta u službi za koju je bitno da se ravnomjerno
pomlađuje i popunjava novim kadrovima. Branitelji ove metode vide u njoj šansu da se
generacije sudaca osvježe zahvaljujući dolasku u njihove redove onih koji su svoja
životna iskustva stjecali izvan sudačkog zvanja, a ta iskustva mogu biti izuzetno korisna
upravo za efikasno obavljanje sudačke aktivnosti, naročito u područjima u kojima je, bez
praktičkog rada u struci, teško steći potrebna znanja za efikasno rješavanje sporova.
Kritičari metode ukazuju na mogućnost da se njome koristi radi nedopuštenog preska­
kanja kadrova koji su u sudstvu otpočeli svoju karijeru i koji očekuju da u svome zvanju
normalno napreduju. Negativne karakteristike ove metode očite su u situacijama u kojima
se ona koristi radi ostvarivanja određenih pragmatičkih političkih ciljeva, posebno radi
nastojanja da se u sudačkim redovima nađe dovoljan broj onih koji će pokazivati sluha za
raspoloženje izvršne vlasti pri odlučivanju u određenim stvarima. Novaci u sudačkom
zvanju, koji ga stječu zahvaljujući ovoj zaobilaznoj metodi, prijete da svojim habitusom,
formiranim izvan redova sudstva, utječu na slabljenje tradicionalnog duha sudačke pro­
fesije, kojemu treba zahvaliti moralnu čvrstinu i časnost u obavljanju sudačkog zvanja,
dragocjeniju, počesto, od svih pravnih garancija koje suca treba da zaštite od nepoželjnih
vanjskih utjecaja.
24. Ujednačavanje uvjeta za stjecanje sudačkog zvanja relativno je novijeg datuma u
odnosu na cjelokupni razvoj francuskog pravosuđa. Tako su tek dekretima iz 1906. i
1908. donesene odredbe o dužnosti kandidata da prethodno polože pravosudni ispit. Nje­
govo polaganje ubrzo se premetnulo u pravi natječajni postupak. Noviji propisi traže da
kandidat ima barem diplomu o završenom pravnom studiju (licence en droil) i određen
(pripravnički) staž, bilo u ministarstvu pravde, bilo u sudu, u državnom tužilaštvu ili u
nekoj advokatskoj kancelariji (etude d' avoue). Žene su stekle pravo da postanu suci istom
1946. No donedavno propisi nisu preciznije uređivali način stjecanje radnog iskustva u
pravosudnim organizacijama, pa se moglo verificirati značajno šarenilo metoda, u
ovisnosti o sudu ili drugoj instituciji u kojoj je kandidat stažirao. Propisano dugo trajanje
prethodnog staža destimulativno je djelovalo na potencijalne kandidate, pa se sve više
moglo registrirati zabrinjavajuće opadanje njihovog broja i kvalitete. To je dovodilo do
pretjeranog korištenja metode lateralnog stjecanja sudačkog zvanja, mimo redovnog
konkursa, o čijim su pretežno negativnim posljedicama izrečene oštre kritike (v. 23).
25. Regrutiranje opisano u t. 22-24. primjenjivalo se samo za suce redovnih sudova
(u 1957. bilo ih je 3 779), ne i za one pripadnike pravosudnih funkcija koji su radili u
drugim vrstama pravosudnih organa, npr. mirovne suce ( J u g e s dc paix - ovi su sudovi
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 233
ukinuti 1958) (1957. bilo ih je 824), na suce u prekomorskim francuskim teritorijama
(1957. bilo ih je 700), suce u sjevernoj Africi (1957. bilo ih je 874).
26. Pod utjecajem sve ozbiljnije krize personalnog sastava francuskog pravosuđa
poduzete su, nakon Ustava iz 1958, mjere za ujednačavanje kriterija regrutiranja i za
podizanje stručne razine budućih sudaca. Otpočele su donošenjem uredbe (ordonnance)
58.1270 od 22. 12. 1958, koja je otada više puta mijenjna. Njome je uređen režim
statusa sudačkog kadra, i to na jedinstven način. Od posebnog su značenja nova pravila o
regrutiranju i obrazovanju budućih sudaca, koja su došla do izražaja osnivnajem Nacio­
nalnog centra za pravosudne studije (Centre National d'Eludes Judiciaires), koji je, nakon
organizacijskog zakona od 17. 7. 1970. postao Nacionalna pravosudna škola (Ecole
Nationale de la Magistrature - u daljem tesktu ENM). Status tih škola inspirirao se
pravilima nešto ranije osnovane Nacionalne škole za administraciju (Ecole Nationale
d'Administration - ENA). Njihovo sjedište je bilo i sada je u Bordcauxu. Škola je javna
ustanova, pod neposrednom nadležnošću ministra pravde.
27. Iako je propisima navedenim pod 26. bilo predviđeno da se regrutiranje novih
sudaca obavlja u pravilu tako što će kandidati prethodno pohađati, u svojstvu sudačkih
pripravnika (auditcurs de justice), CNEJ odnosno sadašnji ENM, ova je izvorna namjera
uskoro iznevjerena sve obilnijim korištenjem još uvijek sačuvane metode latcralnog
regrutiranja sudaca iz reda stručnjaka obrazovanih izvan pravosudne organizacije. Pretje­
rivanje u korištenju ovog zaobilaznog puta sada se opravdava činjenicom što je osnivanje
ENM dovelo do naglog porasta mladih sudačkih kadrova, a otuda i do neprihvatljivog
debalansa u dobnoj strukturi sudaca (gotovo polovina sudaca mlađa je od 40 godina). Bilo
kako bilo, tek ni danas nema jedinstvenog pristupa sudačkoj karijeri, čime je u ozbiljnoj
mjeri ugroženo ostvarivanje zamisli koje su bile u osnovi akcije započete osnivanjem
viših pravosudnih škola. Suvremeno stanje pokazuje da se sudačko zvanje može steći na
pet različitih načina (koji će u nastavku bili prikazani) i da je to zvanje otvoreno mnoštvu
kandidata različitih kategorija: studenata, raznih vrsta činovnika, nezaposlenih, udovica
koje se nisu preudale, razvedenih žena, majki koje nisu u braku, advokata, oficira u
mirovini, policijskih komesara, sindikalista, itd.
28. Dvije su osnove za prijem u ENM: redovni natječaj ili prijem na temelju ranije
stečenih kvalifikacija.
Otvaraju se dvije vrste natječaja za prijem u ENM: natječaj za studente i natječaj za
činovnike. Oba se konkursa obavljaju po jedinstvenim pravilima u pogledu razine znanja
koja se provjeravaju, načina provođenja ispita za prijem, trajanja studija i koeficijenata
dopuštenog sudjelovanja kandidata za te natječaje. Broj slobodnih mjesta koja se otvaraju
za državne činovnike mora iznositi najmanje jednu šestinu, a najviše jednu trećinu mjesta
otvorenih studentima. Na natječaj se mogu prijaviti, iako nemaju diploma o prethodnom
školovanju, svi državani činovnici stariji od 40 godina, bez obzira na zvanje u kojemu se
aktualno nalaze (titulaires, stagiaires, auxiliaires), pod uvjetom da su proveli četiri godine
službovanja u nekoj javnoj službi. Konstatira se, s određenim zadovoljstvom, da preko
80% takvih kandidata ima univerzitetske diplome drugog stupnja, 15% diplome prvog
stupnja (capacite), dok ih svega 5% nema nikakvih univerzitetskih kvalifikacija. Za
studente koji se javljaju na natječaj isprva je bilo propisano da mogu konkurirati samo
oni koji su studenti prava i nisu stariji od 27 godina. Naknadno je krug potencijalnih
kandidata proširen i na sve studente nekog visokoškolskog obrazovanja, na bivše studente
nekih velikih škola te, napokon, kandidatima koji su nešto stariji i koji imaju određeno
profesionalno iskustvo stečeno u radu u privatnom sektoru, zatim onima koji se zbog
porodičnih razloga moraju zaposliti, no ovi pod uvjetom da imaju odgovarajuće školske
diplome. I ovdje iskustvo, nasreću, pokazuje da su gotovo svi kandidati došli s pravnih
fakulteta.
 Profesionalni sud u Francuskoj
234 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

Prijem na ENM na temelju ranije stečenih naslova (kvalifikacija), isprva reguliran

spomenutom uredbom iz 1958, a zatim modificiran zakonom od 29. 10. 1980, bio je,
izvorno, rezerviran gotovo isključivo za one koji su stekli doktorat pravnih znanosti.
Naknadno je proširen i na advokate te na neke pomoćne pravosudne organe (auxiliaircs dc
justice, avocats aux conseils, avoues, grcffiers, notaircs, huissicrs) te na asitentc pravnih
fakulteta koji su stekli magisterij prava u trećem stupnju studija i imaju tri godine prakse
i na javne službenike koji su stekli diplomu pravnog fakulteta (licencićs en droit) uz
određeno iskustvo i praksu u području prava, ekonomije ili socijalnih službi, koji ih
osposobljavaju za sudačke djelatnosti. Ovi kandidati ne smiju biti stariji od 40 godina ni
mladi od 27. Broj tih kandidata ne smije preći trećinu onih koji se primaju na temelju
natječaja (prije 1980. nisu smjeli preći šestinu). Njihovo primanje treba da odobri
posebna komisija za napredovanje, predviđena u članu 34. cit. zakona. Komisija može
kandidata primiti ili odbiti da ga primi, a može odrediti i da se kandidat podvrgne
posebnom ispitu pred žirijem ispitivača koji djeluje u postupku primanja na temelju
natječaja. U praksi najveći se broj kandidata upućuje na te posebne ispite, tako da je
institut poprimio svojstva jednog trećeg modela primanja na temelju natječaja. Neki taj
trend pozdravljaju, drugi ga kritiziraju jer da se time iznevjerava duh zakonske norme na
temelju koje je prijem na temelju prethodnih kvalifikacija ustanovljen.
29. Stjecanje sudačkog zvanja nakon obrazovanja u ENM glavni je način ulaženja u
redove sudskih kadrova. Godine 1983. bilo je u sudovima i u tužilaštvima 5 600 funkcio­
nara. U to vrijeme više od 3 200 tih funkcionara prošlo je kroz ENM, od toga je 3 067
primljeno na temelju natječaja, a 150 na temelju prethodno stečenih kvalifikacija.
Prema pravilima koja su bila na snazi 1983, opći, uvodni obrazovni proces u ENM
za kandidate primljene na temelju natječaja traje 24 mjeseca, nakon kojega slijede još 4
mjeseca specijalizacije. Opći, uvodni dio obrazovanja sastoji se od šestomjesečnog poha­
đanja nastave u Bordeauxu, jedne godine stražiranja u nekom pravosudnom organu, zatim
dva jednomjesečna perioda razmjene iskustava stečenih u praksi (u Parizu i u Bordeauxu).
Slijedi polaganje ispita i, na temelju postignutih rezultata, izbor radnog mjesta te po­
seban staž od dva mjeseca, kojim se završava opći obrazovni proces. Specijalizacija se
ostvaruje na način što kandidat u razdoblju od osam godina nakon imenovanja za suca
mora pohađati posebne tečajeve od po 15 dana (ukupno 4 mjeseca).
Kandidati koji su u ENM primljeni na temelju prethodno stečenih kvalifikacija
podvrgnuti su istovetnom obrazovnom procesu, s time što ne moraju pohađati pradavanja
u Bordeauxu, ali su zato dužni izraditi poseban studijski rad.
30. Auditori polaznici ENM izjednačeni su sa sucima u pogledu zabrane da se bave
aktivnostima koje su nespojive sa sudačkim zvanjem i zabrane štrajkanja. Moraju
položiti zakletvu. Primaju osobni dohodak koji se utvrđuje na bazi faktora 346 uvećanog
dodatkom za obavljanje javne funkcije (1. 4. 1984. taj je dohodak iznosio 6 310 franaka,
uz dodatak za odvojeni život, za stažiranje i eventualne dodatke za članove porodice).
Nema sumnje da osobni dohodak što ga auditori primaju za vrijeme obrazovnog procesa
znatno utječe na njihovo opredjeljenje da se prijave radi školovanja na ENM.
Za vrijeme stažiranja u nekoj pravosudnoj ustanovi auditori sudjeluju u aktiv­
nostima istražnog suca, imaju pravo konsultativnog glasa prilikom donošenja presuda te
pravo sudjelovanja u radu državnog tužioca na raspravnim ročištima pred sudom, pa i
usmenog iznošenja shvaćanja i prijedloga radi obrazlaganja i opravdavanja istaknutih
zahtjeva.
31. Kad završe obrazovanje na ENM, auditori, u funkciji ostvarenog uspjeha u
studijima, ovlašteni su izabrati radno radno mjesto s liste slobodnih mjesta koju utvrđuje
kancelarija ministra pravde, bilo u sudu ili u državnom tužilaštvu.
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 235
32. Posljednjih godina zapaža se izrazita feminizacija sudske profesije: oko 60%
kadrova koji su završili školovanje na ENM su žene.
33. Imenovanja vrši predsjednik Republike svojim dekretom, na prijedlog ministra
pravde. Kad su u pitanju kandidati za suce (magistrats du siege), a ne i za državne tužioce,
o prijedlogu za imenovanje treba da se izjasni Conseil Supćrieur de la Magistrature
(CSM). Iako mišljenje CSM nije obvezatno za vladu, nema sumnje da ona ne može za­
nemariti poštivanje pravila po kojima se utvrđuju pretpostavke za određeno imenovanje,
posebno one koje se odnose na ostvareni rang kandidata u toku školovanja na ENM.
Nepoštivanje tih pravila može biti razlog za podnošenje priziva Državnom savjetu protiv
dektrela koji je donesen.
34. Kandidata koji ne izrazi svoje želje u pogledu imenovanja postavalja se
dekretom na jedno do slobodnih mjesta. Ako odbije imenovanje, tretira ga se kao onoga
koji je podnio ostavku. Novoimenovani sudac razvrstava se u prvu grupu drugog stupnja
(sudačka mjesta dijele se u dva stupnja, a svaki od njih u dvije grupe, dok se izvan tih
kategorija nalaze oni koji se svrstavaju "hors hicrarchie"; početni dohodak, na bazi faktora
441, iznosio je, uz posebne dodatke koji pripadaju sucima, 1. 4. 1984. ukupno 9 000
franaka).
35. Prilikom stupanja na svoju prvu sudačku dužnost auditor koji je polazio ENM
treba da još jednom položi zakletvu, drukčiju od one koju je položio stupajući u ENM.
Ova nova glasi: "Zaklinjem se da ću valjano i vjerno ispunjavati svoje dužnosti i da ću
odano čuvati tajnu o načinu donošenja odluke u suđenju te da ću se ponašati u svim
prilikama kao dostojanstven i vjeran sudac". Važno je naglasiti da ova zakletva ne
sadržava nikakvo obećanje političke vjernosti vladi i ustavu. Zakletva se polaže u ape­
lacijskom sudu. Sve odluke koje bi sudac donio prije polaganja zakletve bile bi ništave.
Ne treba polagati zakletvu prilikom preuzimanja neke nove dužnosti. No bivši sudac,
kome je sudačka funkcija sasvim prestala, bit će dužan ponovo polagati zakletvu ako se
vrati u sudstvo. Nakon polaganja zakletve održava se svečano ustoličavanje suca u sudu
za koji je imenovan.
36. Lateralno regrutiranje sudaca odnosi se na osobe koje bivaju imenovane za suce
nakon što su već obavljale neke druge funkcije, pa u pravosuđe ulaze u poodmakloj dobi.
Takvom imenovanju pribjegava se, kao što je već spomenuto, radi popunjavanja dobnih
praznina u sudačkom korpusu, (što se događa) povremeno, te radi unošenja svježih snaga
među sudačke redove. Sudački stalež, u kojemu su pretežno pravnici, mogao bi, naime,
mada je to rijetko, da se začahuri i profesionalno deformira, što bi moglo negativno
djelovati na širinu shvaćanja onih koji su pozvani da svestrano utvrde i ocijene svu
složenost društvenih odnosa o kojima su pozvani da sude. Unošenje u taj sudački zbor
novih ljudi, formiranih pod utjecajem bitno drukčijeg društvenog ambijenta, treba da
osujeti to zatvaranje i da osposobi sudstvo da otvorenijih očiju doživljava sredinu iz koje
potječu sporovi koji se preda nj iznose. No lateralno popunjavanje pravosudnih kadrova
nije lišeno svakog rizika. Naročito ako ga se koristi arbitrarno ili radi ostvarivanja prag­
matičkih ciljeva vladajuće grupe ili stranke. Kakvo god da bilo, ono nailazi na određeni,
gotovo apriorni otpor postojećih profesionalnih sudačkih kadrova koji se osjećaju na
određen način ugroženi novim potencijalnim kolegama koji nisu prošli sve putove koje
redovno treba proći radi stjecanja određene karijere u vršenju sudačkog poziva. Postoje i
objektivne teškoće pri pokušaju asimiliranja takvih novih, nenaviklih kadrova, u jedan
korpus koji odvajkada živi svojim osebujnim profesionalnim životom. Ostaju otvorenim
i pitanja mogućnosti stjecanja potrebne etičke čvrstine i nepovodljivosti, koji se stječu
tek živeći i radeći duže vremena u određenom zvanju koje ima svoje specifične kodekse
ponašanja. Mladi suci u došljacima vide i nepoželjne konkurente koji, preskačući
normalne stadije napredovanja u službi, ugrožavaju njihovo napredovanje i osujećuju
 Profesionalni suci u Francuskoj
236 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

njihovo uspinjanje na ljestvici sudačkih zvanja. Sve to objašnjava držanje komisije zadu­
žene za proučavanje reforme pravosuđa kada ona naročito insistira na tome da se, ako se
već latcralno popunjavanje pravosudnih kadrova ne napušta, barem jasno i nedvosmisleno
regulira njezino korištenje, da se utvrde proporcije unutar kojih se takvo regrutiranje
smije obavljati, a isto tako i zvanja u kojima su kandidati bili prije imenovanja za suce
da se tako osigura efikasnije prilagođavanje novom pozivu i bezbolnije uključivanje u
pravosudni ambijent. Organ koji će biti ovlašten da posiže za novim vanjskim kadrovima
dužan jc da svoju misiju obavlja vodeći računa o dvjema oprečnim komponentama: o
potrebi da se osigura nezavisnost novih sudaca u odnosu na vlast koja ih nominira i da, s
druge strane, ostvari i misiju otvaranja kadrovskog bloka prema utjecajima sa sirane koji
neće ugroziti bitnu fizionomiju pravosudnog korpusa.
Za promatrača sa strane - a u takvoj se poziciji nalazimo mi koji nismo zagnjureni
u francuski društveni realitet - ispada začuđujuće da jedna država, bogata kulturnim i
znanstvenim tradicijama, još uvijek nije na radikalan način uspjela savladati teškoće ve­
zane uz ravnomjero regrutiranje sudačkih kadrova koji bi se svi na jednak način
obrazovali i koji bi pod jednakim uvjetima konkurirali za sudačka zvanja, ne istiskujući
one kojima po prirodi stvari pripada prednost, ne zanemarujući prilome opravdane
zahtjeve za sprečavanje začahurivanja sudačkih kadrova u uske profesionalne okvire koji
bi im mogli pomutiti jasnoću pogleda u društvenu zbilju. Kod toliko uglednih visokih
pravničkih škola i tolikog broja studenata prava izgleda nevjerojatno da nije bilo
mogućnosti da se iz tih redova popunjavaju sudački redovi bez potrebe pribjegavanja ris­
kantnog otvaranja prema kadrovima koji nemaju adekvatnu formaciju. Ili nije bilo
dovoljno dobre volje da se sudačko zvanje učini atraktivnim i da se tako osigura
permanentna mogućnost pozitivne selekcije medu konkurentima kojih bi uvijek trebalo
biti više nego što ima otvorenih mjesta, ili je državna vlast namjerno držala vrata
pravosudnog staleža djelomično otvorenim prema van, osiguravajući na taj način za sebe
šansu da vještim intervencijama i ubacivanjima sebi odanih u sudačke redove destabilizira
otpornost profesionalnih sudaca prema pokušajima da ih se potčini političkom diktatu.
Degolistička vlada jc otvorenije negoli njezini prethodnici izricala svoju ambiciju da
zadrži kontrolu i nad pravosuđem, što jc i učinila lišavajući CSM svih nadležnosti
zahvaljujući kojima bi stavovi CSM bili odlučni i prilikom prvog imenovanja sudaca i
prilikom odlučivanja o njihovom unapređenju u viša sudačka zvanja. Upozoravanje na
opasnost od sindikalizacije sudačkih kadrova i od potencijalnog korporativizma trebalo je
da u tom kontekstu sačuva gotovo netaknutim diskrecijska ovlaštenja šefa egzekutive pri
odlučivanju o lome koga će imenovati za suca i kako će popunjavati sudačke kadrove,
naročito u višim pravosudnim instancijama. Nema sumnje da većina tih načelno oprav­
danih prigovora gubi od svoje težine ako je iskustvo izgrađeno praćenjem onoga što se
aktualno zbiva u francuskom pravosuđu takvo da demantira zle slutnje i da pokazuje kako
jc šef egzekutive zaista etički impregniran ambicijom da osigura pravosuđu nezavisnu
poziciju i da se zdušno brine o očuvanju dostojanstva i ugleda nadasve bitnog faktora
društvene stabilnosti. Treba se pribojavati da je Ustav Pete Republike građen više nego
što je to razborito na premisama koje imaju u vidu njegovog glavnog inspiratora i
tvorca, generala De Gaullea, negoli na onima koje treba da urede ključne državne institu­
cije na način da budu sposobne ostvarivati svoju misiju u svim mogućim kadrovskim
kombinacijama, pa i u onima u kojima se potencijalnom predsjedniku Republike ne bi
mogle pripisati tako snažne i pozitivne ambicije da bude prije svega čuvar i garant
zakonitosti i sudačke nezavisnosti, a tek onda, i samo u okvirima u kojima takve vrijed­
nosti ne dolaze u pitanje, kreator dnevne pragmatične politike. Takav trajno valjani ključ
kojim se reguliraju odnosi uzajamne nezavisnosti, ali istovremeno i ovisnosti i kontrole
među nosiocima triju temeljnih državnih funkcija bio bi prikladniji čuvar vrijednosti o
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 237
kojima ovisi funkcioniranje pravne države. Da su ova razmišljanja aktualna i u samoj
Francuskoj, pokazuju sve intenzivnije oporbe solucijama koje su inaugurirane Ustavom
iz 1958, karakteristične po zahtjevima da se autonomnom organu pravosuđa, koji se sam
iz sebe obnavlja i popunjava, unapređuje i kontrolira, dade više mjesta u pravnom
sistemu.
37. Angžiranje u pravosuđu novih kadrova s obzirom na njihove prethodno stečene
kvalitete, i to mimo svih pravila o sudačkom pripravništvu (auditoriat dc justice) -
uređeno odredbama članova 29-31. i 40.urcdbe iz 1958. - otvara takvim kandidatima vrata
svih pravosudnih zvanja, pa i onih izvanrednih (hors hierarchic), dakle najviših u piramidi
pravosudne organizacije kao što je najviši sud, Kasacijski. Iako je, istini za volju, takva
metoda bila pravilo i u razdoblju koje je prethodilo uredbi iz 1958 (još je dekretom iz
1906. bilo potvrđeno), sukcesivne reforme pravila koja se na to pitanje odnose samo su
proširile vrata toj metodi. Trebalo bi ozbiljnije razmotriti i vrednovati argumente kojima
se pokušava, u ime vlasti, obraniti takav trend, argumente koji se svode na zahtjev za
spračavanje brutalnog pomlađivanja pravosudnog korpusa novim mladim sucima, nedo­
raslima da sačuvaju kvalitete dobrog pravosuđa. Naročito u svjetlu odredbe koja ničim ne
sprečava da se korištenje lateralne metode regrutiranja ostvaruje i u odnosu na mlađe
kandidate. Trebalo bi da djeluje utješno iskustvena konstatacija da među tako imeno­
vanim sucima nema mlađih od 35 godina! Latcralno regrutiranje po ovoj osnovi otvoreno
je za one kandidate o kojima se izjasni (samo konsultativnim glasom) Komisija za
napredovanje, koji su članovi nastavničkih vijeća na pravnim fakultetima, ili su na nekoj
drugoj visokoj činovničkoj funkciji, pod uvjetom da imaju određeni broj godina
kvalificiranog radnog staža, zatim pripadnici pomoćnih pravosudnih zvanja ako su ih
obavljali najmanje osam godina, a u određenim slučajevima najmanje petnaest. Kad bi se
ustrajalo na poštivanju propisanih pretpostavaka, ovaj pristup mogao bi osigurati
angažiranje kadrova koji su drugdje ostvarili visok stupanj kompetencije i iskustva. Ko­
misija je pozvana da utvrdi hijerarhijski nivo potencijalnih kandidata i da od nekih među
njima traži da prethodno prođu određeni probni period u radu u nekom pravosudnom
organu. Ima autora (Pouillc) koji nastoje uvjeriti kako je selekcija bila dosada veoma
stroga, zahvaljujući insistiranju već instaliranih sudaca koji se pribojavaju da bi ova
metoda mogla biti zloupotrijebljena radi ostvarivanja neprihvatljivih ambicija da se
ulaskom u pravosudne redove postigne, makar pred kraj karijere, socijalno i profesionalno
uglednija pozicija, a naročito povoljna mirovina koja se može ostvariti obavljanjem
visoke javne službe kakva je sudačka. U dokaz odsustva zloupotrebe instituta trebalo bi
da posluži podatak da je od 1959. pa do vremena na koje se odnose prikupljeni podaci
(1983) po toj osnovi imenovano 850 sudaca, a da je među njima više od 90% onih koji
su ranije radili u nekoj pravničkoj ili čak pomoćnoj pravosudnoj službi. Aktualno,
popunjavanje po toj osnovi navodno ne prelazi 100 osoba godišnje, a ne bi smjelo da
bude temelj za stjecanje sudačkog zvanja za više od jedne desetine kadrova koji manjkaju
u određenom hijerarhijskom stupnju.
38. Zakon od 17. 7. 1970. uređuje mogućnost popunjavanja sudačkih mjesta i
kandidatima koji o svom sudačkom angažiranju zaključuju s državom ugovor, u pravilu
vremenski ograničen, i to radi obavljanja samo sudačkih zadataka drugog stupnja, dakle
onih najnižih (za period od tri, šest ili devet godina). Po loj osnovi mogu se regrutirati
kandidati koji su ranije bili suci, umirovljeni činovnici koji su diplomirani pravnici,
vršioci pomoćnih pravosudnih funkcija koji su diplomirani pravnici i imaju više od 52
godine i si. Takvih sudaca bilo je 1983. oko 150. Godišnje se ne sklapa više od 50
takvih ugovora.
39 Po zakonu od 29. 10. 1980. bila je otvorena mogućnost raspisivanja
izvanrednih natječaja 1980,1981. i 1982. Godine 1980. iz takvog je natječaja imenovano
 Profesionalni sud u Francuskoj
238 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252(1989)

za suce 86 osoba. U 1981. godini konkurs nije bio raspisan. Konkurs predviđen zakonom
za 1982. održan je istom u martu 1983, i to za 70 mjesta. Time su ove mogućnosti
iscrpljene. Na natječaje su se mogli javiti kandidati koji ispunjavaju uvjete za prijem na
ENM i oni koji su u nekoj profesionalnoj djelatnosti proveli 8, 15 ili čak 20 godina, u
skladu s okolnostima pojedinog slučaja. I ovdje se isticalo da je osnovni razlog za
raspisivanje tih natječaja bila potreba da se popune praznine u dobnoj strukturi sudačkog
zvanja, posebno među kadrovima starim od 35 do 50 godina, kojih je bilo najmanje. Da
bi se čim prije osposobili za obavljanje sudačkih poslova, primljeni kanditati polazili su
svega tromjesečni kurs na ENM, što, očigledno, nije dovoljno za stjecanje adektvatnih
znanja i rutine.

V. Sudačka karijera
40. Do kojega su stupnja procjene određenih metoda i sistema relativne, zorno
pokazuje konstatacija, znatno raširena u Francuskoj, da postojeće metode regrutiranja
sudaca u vezi s njihovim prvim imenovanjem u visokom stupnju zadovoljavaju očeki­
vanja onih koji bi da se to regrutiranje obavlja zaštićeno od svih mogućih vrsta favo-
rilizma: političkog, sindikalnog ili onog koji proizlazi iz ekonomske moći zagovornika
prijavljenih kandidata. Pritome se metodi lateralnog regrutiranja ne pridaje a priori ne­
gativan značaj, naročito zbog toga što ga se tretira kao izlaz u nuždi, kojemu se pribje­
gava razborito i uz nastojanje da se i na tom području očuvaju standardi dobre kvalitete.
Takvim se ocjenama ne bi moglo progovoriti da su u osnovi pogrešne, naročito ako se
uzme u obzir da su rijetki slučajevi u kojima se ispoljavaju negativne kritike koje uka­
zuju na nepoštivanje principa ispisanih na pročelju sistema - nezavisnosti i samostalnosti
sudaca.
Mnogo su teži problemi koji se javljaju u vezi s napredovanjem sudaca u toku
njihove karijere. Trebalo bi da sistem funkcionira tako da statutarna pravila koja se
odnose na napredovanje u zvanju ne sprečavaju očuvanje sudačke nezavisnosti i da suce
štite od negativnih utjecaja koji bi mogli dolaziti sa strane, posebno od političkog faktora
koji drži u rukama izvršnu vlast. Težnja za što bržim ostvarivanjem uspješne karijere
često pokazuje spremnost gaženja osnovnih etičkih normi, pa ambicije izvršne vlasti da
među sucima nađu uporišta za ostvarivanje svojih pragmatičkih ciljeva mogu naići na
plodno tlo kod sudaca koji su spremni prihvatiti pozive za nedopuštenu suradnju ako
ocijene da im takvo ponašanje može donijeli izvanredne šanse za brži napredak u službi.
Važeći Statut kojim se reguliraju pravila o napredovanju sudaca daleko je od toga da
zajamči imunitet od takvih negativnih izazova. No, s druge strane, praksa koja je našla
izraza u judikaturi Državnog savjeta pogoduje stvaranju manje pesimistične slike, jer se
iz nje dade zaključiti kako, posebno zahvaljujući odlučnosti tog najvišeg upravnog
sudišta, postoje izgledi da se pokušaji zloupotrebe svedu na najmanju moguću mjeru.
Razmišljanja o reformi relavantnih odredaba upućuju na staru istinu da se samom
normom ne da ostvariti zacrtani cilj ako oni koji su pozvani da je primjenjuju nemaju
dovoljno moralne čvrstine i spremnosti da se zalažu za ostvarivanje načela na kojima se
sistem sudačke nezavisnosti zasniva. Nema, dakle, zakona koji bi bio lijek za sve nedaće.
Osobine ljudi koji zakone primjenjuju barem su toliko važne koliko i osobine zakona
koji su im stavljeni u ruke. Sudačku nezvisnost trebalo bi da osiguravaju i suci sami,
svjesni značaja misije koju obavljaju i spremni da se bore za očuvanje njenog
dostojanstva. Norme ih, međutim, ne bi smjele obeshrabrivati u tim njihovim nasto­
janjima, već bi trebalo da budu čvrst oslonac na sprečavanje zloupotreba i za pravično i
uspješno unapređivanje moralne i profesionalne kvalitete sudačkog kadra.
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 239
41. Nepokretnost (neprcmjestivost) sudaca jedno je od osnovnih načela na kojima
se izgrađuje sudačka nezavisnost. Načelo nepokretnosti podrazumijeva ne samo zabranu
premještaja suca iz jednog sjedišta u drugo već i iz jednog suda u drugi, pa makar se
nalazili u istom sjedištu. U ime tog načela sudac ne bi mogao bili ni unaprijeđen u više
zvanje ako na to ne pristane. Upravo ovaj posljednji izraz načela nepokretnosti dao je
povoda za izuzetno važnu intervenciju Državnog savjeta u konkretnoj stvari u kojoj je
ministar pravde ishodio unapređenje suca koji nije pokazivao razumijevanja za zainte­
resiranost vlade o sudbini spora o kojemu je taj sudac odlučivao, s očiglednom intenci­
jom da na taj način omogući da se predmet povjeri na rješavanje drugom sucu, osjet­
ljivijem za raspoloženja izvršne vlasti. Unaprijeđeni sudac saopćio je da unapređenje
prihvaća, ali da će nastupiti na novu dužnost istom kad riješi spor koji je dao povoda
njegovom unapređenju. Kako se unaprijeđeni sudac nije javio na novo radno mjesto u
zakonom propisanom roku, ministar pravde je izdao odluku kojom se utvrđuje da je
njegovo službovanje po zakonu prestalo. U povodu kasacijskog priziva podnesenog
protiv ministrove odluke Državni savjet je izrekao značajnu maksimu: nitko ne može biti
ni unaprijeđen ako na to ne pristaje, poništio je ministrovu odluku i razriješenog suca
vratio u njegovu funkciju.
Načelo nepokretnosti sudaca implicira i pravilo po kojemu sudac ne može biti ni
opozvan, ni umirovljen ni suspendiran aktom vlade, nego tek u funkciji izvršenja odluke
nadležnog organa nakon zakonito provedenog postupka i iz razloga koji su zakonom
precizno regulirani.
Pravilo o nepokretnosti profesionalnih sudaca u užem smislu pojma (magistrats du
siege de l'ordre judiciaire), dakle ne i o nepokretnosti državnih tužilaca, koji su u svom
radu podvrgnuti načelu hijerarhijske subordinacije (magistrats du parquct), proklamirano
je u članu 64. Ustava iz 1958, a razrađeno u članu 4. uredbe od 22. 12. 1958, u kojmu se
kaže da su suci nepokretni (nepremjestivi). U tom smislu oni nisu dužni prihvatiti ni
neko novo imenovanje, pa niti unapređenje, ako na nj ne pristanu, pa je tako dobilo
snagu zakona stajalište Državnog savjeta o kojem je referirano ranije.
42. Odstupajući od uvodno najavljenih okvira ovog rada (v. 7), smatrao sam
korisnim zabilježiti podatke o statusu sudaca administrativnih sudova, za koje ne važe
zakonske odredbe o nepokretnosti, budući da se njih tretira kao funkcionare izvršne vlasti,
o kojoj, naravno, ovise (izuzetno, pravila o nepokretnosti odnose se samo na suce Ra­
čunskog suda - Cour des comptes). Unatoč odsustvu zakonskih garancija o nepokretnosti,
načelo se faktički prihvatilo i ustalilo i u odnosu na suce administrativnih sudova,
poglavito na članove Državnog savjeta. Osim u izuzetnim političkim situacijama u
kojima su stavljeni izvan snage i zakoni o nepokretnosti sudaca redovnih sudova, nije
bilo vlade koja bi se odlučila da prema sucima administrativnih sudova primijeni svoja
ovlaštenja da ih smjenjuje ili premješta. Prihvaćeni običaj pokazao se tako jačim od
samog zakona. Treba ipak zabilježiti slučaj smjenjivanja jednog člana Državnog savjeta
do kojega je došlo 1960 (slučaj je izazvao izuzetna uzbuđenja, iako se nije radilo o
smjenjivanju u vezi s radom smijenjenoga kao člana Državnog savjeta, već u vezi s
nekim njegovim politički neprihvatljivim izjavama koje je dao u svojstvu generalnog
sekretara alžirske vlade, a tu je funkciju bio prihvatio). Članovi Državnog savjeta, iako,
dakle, ni ustavom ni zakonima nisu zaštićeni na jednak način kao njihovi kolege u
Kasacijskom sudu, pokazali su u praksi izuzetnu angažiranost u zaštićivanju načela
nepokretnosti i nezavisnosti sudaca uslovno nazvanih sucima redovnih sudova (magistrats
dc l'ordre judiciaire). Iskustvo je pokazalo da zbog takvog držanja, koje se u suštini
manifestiralo kao oponiranje intencijama izvršne vlasti, nisu snosili štetnih konsek-
vencija. Odlučnost članova Državnog savjeta da i u uvjetima relativne nezaštićenosti
pruže otpor pokušajima arbitrarnog postupanja izvršne vlasti u visokom je stupnju
 Profesionalni suci u Francuskoj
240 ZbornikPFZ, 39(2) 223-252(1989)

utjecala na porast njegovog ugleda u Francuskoj, što je, opet, djelovalo na učvršćivanje i
njihovog faktičkog položaja u odnosu na vlast od čijeg je nahođenja ovisila njihova
nominacija i trajnost funkcije.
43. Naličje načela nepokretnosti pokazuje da se njegova primjena može
(zlo)upotrijebili na štetu onih koje to načelo štiti. S obzirom na činjenicu da se u su­
dačko zvanje u Francuskoj ne ulazi na kraju profesionalne karijere, kao u nekim državama
SAD i u federalnim sudovima SAD te u sudovima Engleske, već na samom početku
profesionalnih aktivnosti, u relativno mladim godinama, prirodno je što francuski suci
računaju s time da bi trebalo da u toku svoje karijere budu više i uglednije pravosudne
instancije. U kontekstu takvih odnosa, izvršna vlast dolazi u priliku da se nepoćudnim
sucima rcvanšira za njihovo držanje tako što će prema njima najstrože primjenjivati
načelo nepokretnosti - pa ih nikada neće ni unapređivali niti im nuditi povoljnija radna
mjesta.
Želja za napredovanjem, u uvjetima u kojima o tome odlučuje izvršna vlast nes­
putana u svojem odlučivanju bilo kakvim pravilima, dovodi ambiciozne suce (a takvih je
većina, posebno među mladima) u situaciju da sami odluče da se ponašaju na način koji
će dovesti do toga da budu zapaženi i pozitivno ocijenjeni od onih o čijim ocjenama ovisi
njihova karijera. Svojevrsna autocenzura samih sudaca i njihovo konformisličko držanje u
odnosu na izvršnu vlast prijeti da podrije ugled, dostojanstvo i nezavisnost sudačkog
poziva. U takvim okolnostima čini se isuviše preuzetnim računati na samu svijest
sudaca, koja bi trebalo da ih učvrsti u stavu nepokolebljivosti u odnosu na vanjske
utjecaje i pritiske, kao na jedini faktor koji će biti u stanju spriječiti njihovo ulagivanje
pred onima o kojima ovise. Realnije je na zakonodavnom planu poduzeti sve što je u
moći i u dobronamjernosti zakonodavca i uredbodavca da se sistem napredovanja u zvanju
što minucioznije pravno regulira i da se na taj način u maksimalno mogućem stupnju
eliminiraju zamke koje leže izvan kontrole zakonitosti, otvorene zloupotrebama i
arbitrarnostima. Tvrdi se da je Peta Republika učinila na tom planu više negoli svi
njezini prethodnici, iako se i u odnosu na važeća pravila iznose ozbiljne zamjerke, koje
pokazuju daje važeći režim daleko od toga da bude sasvim zadovoljavajući.
44. Karakteristično je za vlade nakon drugog svjetskog rata što su, poduzimajući
određene korake u iznesenom smislu, prije svega nastojale da pojednostavne pravila o
hijerarhijskim stupnjevanjima sudačkih zvanja i da broj tih zvanja reduciraju na najmanju
moguću mjeru, inspirirane shvaćanjem da se prilika za ispoljavanje arbitrarnosti umno­
žava u proporciji s brojem barijera koje mladi sudac treba da savlada dok ne stigne do vrha
piramide pravosudnih zvanja. Za Treće Republike, dekretom od 13. 2. 1908, bilo je
utvrđeno nekoliko garancija u korist objektiviranja kriterija za napredovanje, a usto je
bila osnovana i posebna komisija u čiju je nadležnost bilo stavljeno utvrđivanje lista
kandidata za napredovanje, no broj sudačkih zvanja, pa time i opasnih barijera, nije bio
smanjen. I zakon od 12. 7. kojim su reorganizirani hijerarhijski stepeni u pravosuđu
predvidio je 15 stepena između početnog i najvišeg zvanja. Unisono je uvjerenje da su
mnoga imenovanja i unapređenja sudaca pod Trećom Republikom bila rezultat političkih
ocjena. Četvrta Republika svela je dekretom od 16. 10. 1953. sva zvanja na svega četiri
stepena, no redukcija je bila djelomično prividna jer su tim propisom suci Kasacijskog
suda i suci viših sudova pariške regije bili izvan predviđena četiri stupnja. Autori
organizacijske uredbe od 22. 12. 1958, svjesni činjenice da mnoštvo stepena u koje se
svrstavaju sudačka zvanja otvara isto toliko brojne izglede za ispoljavanje arbitrarnosti pri
promoviranju sudaca, poduzueli su daljnje mjere za njihovo reduciranje. Tadašnji ministar
pravde Michel Debre bio je sklon ustanovljavanju jednog stupnja, upravo u namjeri da se
lako izbjegnu zloupotrebe i preferiranja mimo razborito prihvatljivih kriterija te da se
suzbiju pojave karijerizma među sucima. Prevagu je odnijela tradicija, pa su spo-
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 241

mcnutom ordonansom ustanovljena dva stupnja sudačkih zvanja, koja korespondiraju

dvama stupnjevima instancijskog suđenja; prvostepenog i žalbenog (apelacijskog).
Unutar tih stupnjeva ustanovljena su unapređenja u funkciji ostvarenog staža u određe­
nom stupnju, do kojih je dolazilo cx lege. No da bi neki kandidat prešao iz drugog (ni­
žeg) u prvi (viši) stupanj hijerarhijske ljestvice, potrebno je da bude prethodno upisan na
listu unapređenja. Da li će biti upisan, to ovisi o prijedlogu ministra pravde koji podnosi
predsjedniku Republike, nakon što sasluša mišljenje Conseil Superieur dc la Magistrature
(CSM). Ni ovaj sistem nije tako jendostavan kao što bi na prvi mah moglo izgledati, jer
je svaki stepen podijeljen na dvije grupe; osim toga ustanovljen je još jedan stepen, onih
izvan svakog stupnja, u koji spadaju suci najvažnijih sudova odnosno suci kojima se
povjeravaju najvažnije funkcije u aparatu.
45. Prema stanju iz 1983. suci su bili rangirani kako slijedi:
a) Izvan kategorije bilo je 300 sudaca. U toj skupini bilo je pet podstupnjeva u
funkciji položaja i prihoda povezanih s njime. Tu su savjetnici Kasacijskog suda,
predsjednici apelacijskih sudova, državni tužioci pri apelacijskim sudovima te suci u
pariškim sudovima više instancije.
b) U prvom stupnju druge grupe bila su 764 suca: savjetnici apelacijskog suda u
Parizu, predsjednici i državni tužioci sudova velike nadležnosti, suci pariških sudova.
c) U prvom stupnju prve grupe bila su 654 suca, pretežno savjetnici apelacijskih
sudova.
d) U drugom stupnju druge grupe bilo je 1 540 sudaca: suci sudova velike nadležno­
sti u Parizu, predsjednici u potpredsjednici sudova velike nadležnosti te savjetnici-
suradnici Kasacijskog suda.
e) U drugom stupnju prve grupe bilo je 2 346 sudaca: sucu državni tužioci sudova
velike nadležnosti (treba i ovdje napomenuti da prvostepeni instancijski bazični sudovi
nemaju svojih sudaca, već u njima sude kao suci pojedinci suci sudova velike nadležnosti
upućeni na rad u te sudove).
Izneseni podaci ne razlikuju pravosudne kadrove na radu u sudovima u svojstvu
sudaca od onih na radu u državnom tužilaštvu jer su svi oni pripadnici jednog istog
pravosudnog staleža (magistrature), iako su podvrgnuti u nekim bitnim pitanjima
različitom režimu (npr. u vezi s nepokretljivošću), pa nema zapreke za to da određeni
nosioci sudačkih funkcija preuzmu tužilačke, i obrnuto.
Klasifikacijski podaci pokazuju nadalje da su ista zvanja u različitim sudovima na
različit način rangirana, pa tako suci u pariškoj regiji imaju očigledno povoljniji položaj
od drugih, koji su u odnosu na njih na neki način diskriminirani (taj se stav ispoljava i u
drugim javnim službama, npr. na univerzitetima, što uzrokuje permanentnu težnju onih u
provinciji da se domognu mjesta u glavnome gradu).
Komisija za reformu sudačkog Statuta predlaže da se razdvoji rangiranje sudaca u
stupnjeve od funkcije koje ti suci obavljaju u određenom sudu, što bi omogućilo da net­
ko trajno bude sudac u nekom prvostepenom temeljnom sudu, ali da dosegne najviši ran-
govni stupanj, čime bi se osujetila takmičenja i nadmetanja, ponekad negativnog pred­
znaka, usmjerena na osvajanje mjesta u sudovima koja za sobom povlače i unapređenje u
viši hijerarhijski razred.
46. Dvije su osnove za napredovanje: izbor šefa države i ostvarenje određenog
radnog staža u službi. Sudac počinje s položajem koji mu nosi klasifikaciju u prvu grupu
drugog stupnja, prvog podstupnja. Unutar ove druge grupe postoji devet podstupnjeva, s
time da se iz nižeg u viši prelazi u funkciji ostvarenog radnog staža u toku 15 godina.
Kad stigne do sedmog podstupnja, sudac može pokušati da pređe u drugu grupu drugog
stupnja, no da bi u tome uspio, treba da bude prethodno upisan na listu onih za koje se
ustanovi da su osposobljeni za obavljanje zadataka koji se svrstavaju u drugu grupu.
 Profesionalni suci u Francuskoj
242 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

Unapređenje biva odlukom šefa države na prijedlog ministra pravde. Ako je u pitanju
sudac, a ne tužilac, traži se i pozitivno mišljenje CSM.
Da bi sudac bio unaprijeđen iz drugog stupnja u prvu grupu prvog stupnja, treba da
ima deset godina radnog staža te da bude upisan na listu unapređenja. Upis važi samo
godinu dana, pa ako u tom roku ne dođe do unapređenja, treba ga obnoviti. Obično se
dešava da do unapređenja dođe u toku te prve, ili najkasnije druge godine stajanja na listi
čekanja. I za ovo unapređenje traži se konsultativno mišljenje CSM, koje ne mora biti
uvaženo, te dekret šefa države, izdan na prijedlog ministra pravde. Unapređenja u okviru
prvog stupnja stječu se isključivo u funkciji ostvarenog staža, pa nema više lista
osposobljenosti radi prelaska iz prve u drugu grupu ovog stupnja.
47. Liste osposobljenih kandidata za unapređenje utvrđuje Komisija za unapređenje
(Commission d'avancement). Bitno je analizirati njezin sastav, jer se otuda mogu izvoditi
zaključci o tome do kojega je stupnja osigurana stvarna nezavisnost sudačkog poziva. Za
Četvrte Republike funkcije navedene komisije obavljao je CSM, o čijem je sastavu
referirano u t. 19. ovog rada. Peta Republika osnovala je posebnu komisiju izvan sastava
CSM, Čije je članove (1958) imenovao dekretom šef države na prijedlog ministra pravde,
ničim ograničen u izboru njezinih članova, što je ostavljalo otvorena vrata arbitrarnosti i
miješanju izvršne vlasti u pravosudnu. Tek zakonom od 19. 7. 1970. izmijenjen je iz
temelja sastav te komisije. Njezin je sastav složen i daje više izgleda da će princip
sudačke nezavisnosti biti efikasnije pošlivan. Struktura komisije mijenjana je i zakonom
od 29. 10. 1980. te dekretom od 31. 12. 1982. i cirkularom od 17. 3. 1983.
Komisija ima 21 člana: predsjednik komisije je predsjednik Kasacijskog suda;
članovi su vrhovni državni tužilac pri Kasacijskom sudu (Procurcur gćnćral pres dc la
Cour de Cassation), tri predstavnika vlade (inspektor pravosudnih službi, direktor
pravosudnih službi, direktor za krivične stvari i pomilovanja), dva člana Kasacijskog
suda, jedan iz redova sudaca a drugi iz redova državnih tužilaca, izabrana s dviju lista od
po tri kandidata, koje bira opća sjednica Kasacijskog suda, dva predsjednika i dva državna
tužioca apelacijskih sudova, izabrana s liste od po šest kandidata, koje biraju svi
predsjednici odnosno državni tužioci u Francuskoj, te deset sudaca izabranih između
trideset kandidata (bira ih, na tri godine, tajnim glasanjem kolegij sudaca/tužilaca, s lime
da su među kandidatima 9 njih iz prvog rangovnog stupnja, 9 iz druge grupe drugog
stupnja i 12 iz prve grupe drugog stupnja), među kojima nema predstavnika suda­
ca/tužilaca koji su rangirani izvan kategorije. Izborni kolegij ima 293 člana, izabrana po
načelu proporcionalnog predstavništva s lista formiranih za područje određenog apela­
cijskog suda. Tako se npr. s područja apelacijskog suda u Angcrsu bira 7 članova kole­
gija, u Parizu 45, u Aix-cn Provenccu 17, u Agenu 4. Tako složeno konstituirani kolegij
ima, misli se, tu prednost što sudačkom staležu osigurava određen utjecaj narczultatc
unapređivanja njegovih pripadnika. Desetoricu između trideset kandidata bira ministar
pravosuđa (sic!). Komisija, zajednička za suce i tužioce, utvrđuje, svake godine iznova,
listu kandidata podobnih za unapređenje i plan unapređivanja, s lime da o tom planu treba
da pribavi mišljenje CSM.
48. Suci odnosno tužioci koji se nalaze izvan kategorija biraju se po nahođenju šefa
države, bez sudjelovanja Komisije za unapređenja. Pa ipak, suci savjetnici Kasacijskog
suda i predsjednici apelacijskih sudova mogu biti izabrani samo ako ih predloži CSM
(nije, dakle, dovoljno samo mišljenje savjetodavnog karaktera CSM).
49. Komisija kojoj je povjereno proučavanje reforme statusa pravosudnih funkcio­
nara iznijela je (1983) vrlo oštre kritičke prigovore izloženom sistemu unapređivanja: da
bi kandidat uspješno ostvarivao svoje ambicije za napredovanjem, treba da savlada čitavu
seriju ispitnih barikada; ne bi li se izvukao iz gomile sudaca najnižeg ranga i stigao do
ranga druge grupe drugog stupnja, treba da bude upisan na listu kandidata podobnih za
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 243
unapređenje, a zatim i da bude izabran odnosno imenovan; da bi se popeo do ranga prve
grupe prvog stupnja, u kojemu ima 654 probranih, treba da bude još jednom upisan na
listu kandidata podobnih za napredovanje; a da bi se približio rangu onih koji su izvan
kategorije, a do njega, u toku čitave karijere, stiže tek oko 25% ukupnog broja pravo
sudnih kadrova, treba da savlada najmanje pet brana. Nema sumnje da mnoštvo tih etapa,
i činjenica da savladavanje svake od njih ovisi o nepredvidivom izboru šefa države, utječe
na potencijalne kandidate u tom smislu što se oni sami počinju trudili da se ponašaju
tako da zasluže pažnju izbornika i da izbjegnu držanja koja bi ih u njegovim očima mogla
kompromitirati. Rezultat svega toga je pretjerana ovisnost pravosudnih kadrova o
nosiocima političke vlasti, a usto i sve izrazilijc tendencije k niveliranju na sve nižoj
razini same pravosudne funkcije. Oni koji priznaju da su kritičke opaske opravdane,
prigovaraju im da su ponešto pretjerane, te upozoravaju da se svako napredovanje u ka­
rijeri, bez ozbira na to kako jc organizirano i regulirano, mora suočiti s činjenicom da je
hijerarhijska zgrada građena u obliku piramide koja ima veoma široku osnovicu a na vrhu
šiljak na koji mogu stati tek izuzetno rijetki takmaci. Određeni selektivni mehanizam jc,
dakle, naizbježan. Ovome koji se aktualno primjenjuje prigovara se s pravom da jc
isuvišc ispolitiziran i pod utjecajem izvršne vlasti, te da upisivanje na listu kandidata za
unapređenje ovisi o ocjenama koje u toku godine daju šefovi određene pravosudne
ustanove u kojoj kandidat radi, a te su ocjene šifrirane i nedostupne onima kojih se tiču.
Iako su izrečene kritike oštre, treba konstatirali da se prijedlozi kritičara o tome kako bi ta
pitanja trebalo rješavati bitno ne razlikuju od onoga što kritiziraju. Možda je, misle
branitelji važećeg sistema, najznačajniji prijedlog koji teži za redukcijom mnoštva
stepena sudačke hijerarhije, pa čak i za svođenje na jedan jedini. No iskustvo pokazuje da
ustrajanje na takvim prijedlozima nije uporno i jednakog intenziteta: dok su kritičari u
opoziciji, zalažu se za ukidanje stupnjevanja; kad se domognu vlasti, skloni su
stupnjevanju jer su svjesni da bez njega gube mogućnost kontrole nad regrutiranjem
kadrova za obavljanje izuzetno važne državne funkcije.
50. Ako napredovanje u pravosudnoj karijeri omogućava i novo više zvanje, uza nj
slijedi i povećanje prihoda. Dohoci se sastoje od osnovne plaće i dodataka. Reforma iz
1958. unijela je u tu materiju značajne inovacije. Nakon događaja iz 1968. u sistem su
unesene znate poboljšice. Prije svega su otklonjene razlike u primanjima između pravo­
sudnih funkcionara i državnih činovnika u drugim javnim službama, dotle na štetu onih
prvih. Novelama iz 1969. reformirana jc piramida stupnjevanja tako što je njezina baza
sužena, a vrh proširen; napredovanje je ubrzano, pa se visoka primanja dostižu već nakon
15 godina sudačkog staža, dok je ranije trebalo čekali na to 23 godine. (Sudac početnik
prima dohodak na bazi 441 poena, što jc, bez posebnih dodataka, 1984. značilo 8 000
franaka; najveći broj poena - 775 - značio jc u to doba prihod od 14 134 franka; suci
izvan kategorije, razvrstani u klase označene slovima, primaju 20 do 60% više od iznosa
koji pripada onome čije se mjesto boduje s najvećim brojem od 775 poena.) Napre­
dovanje iz nižeg podstupnja u viši u funkciji sve dužeg radnog staža povlači za sobom i
određeno povećanje dohotka, što se odražava pozitivno na osjećaj neovisnosti o izvršnoj
vlasti. No takav sistem ima i negativnih efekata: utječe na stvaranje uvjerenja da zasluge
za istinski kvalitetan rad ne dolaze do izražaja, a to destimulativno djeluje na nastojanja za
postizavanjem kvalitetnijih radnih rezultata pa stoga usporava suštinski uspon u karijeri
inače izvrsnih sudaca.
Različiti dodaci, koje sudački kadrovi primaju pored osnovne plaće, bitno su
istovetni s onima koje primaju i drugi javni funkcionari. No suci imaju još jedan
poseban dodatak, zahvaljujući kojemu stječu povoljniju osnovicu za utvrđivanje miro­
vine. Taj dodatak iznosi između 13 i 22% osnovne plaće, ovisno o funkciji koju određeni
sudac obavlja; dodatak je u pravilu veći za tužioce negoli za suce. Određeni visoki
pravosudni funkcionari primaju i poseban dodatak za reprezentaciju.
 Profesionalni sud u Francuskoj
244 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

51. Svi pravosudni funkcionari nalaze se u jednome od slijedećih stanja: aktivne

službe, na raspolaganju, pod oružjem, dodijeljeni na rad, na porodiljskom dopustu.
52. Služba u pravosuđu prestaje davanjem ostavke ili po zakonu, kao posljedica
disciplinske mjere opozivanja s funkcije ili odlaska u mirovinu. Služba po zakonu
prestaje nakon navršenih 65 godina života. Sucima koji su u času umirovljenja stekli 20
neprekidnih godina službe u pravosuđu može se dodijeliti "honorarijat" (počasno zvanje
suca), pa oni nastavljaju koristiti počasti i privilegije vezane uz njihovo zvanje - tako
mogu u svečanoj sudačkoj odori sudjelovati na paradama koje priređuje njihova
institucija, u kojoj su radili.

VI. Disciplinska odgovornost

53. Izgleda da se o disciplinskoj odgovornosti sudačkih kadrova ne diskutira u tom
smislu da bi se postavljalo pitanje da li je takva odgovornost u skladu s funkcijom koju
suci obavljaju. Ona je, dakle, izvan diskusije. Odnosi se na postupke sudaca u službi ili
izvan nje, ako se takvo držanje pokazuje kao povreda ugleda i dostojanstva sudačkog
zvanja i funkcije. Sankcije za disciplinski prekršaj odražavaju se samo na sudačku
karijeru; ne mogu se širiti izvan područja njegove službe. Tvrdi se da takve sankcije ne
dolaze u sukob s načelom sudačke nepokretljivosti. Pozivanje na disciplinsku odgovor­
nost, disciplinsko suđenje i izricanje disciplinske sankcije moraju, međutim, biti izvan
zahvata i izvršne vlasti države i izvan domašaja neraspoloženja stranaka zbog određenih
postupaka sudaca. Pravila o disciplinskoj odgovornosti kogentne su naravi, ali su
različitog sadržaja ovisno o tome na koga se odnose: da li na suce i tužioce u redovnom
pravosuđu (u užem smislu pojma), na suce administrativnih sudova ili na članove Ra­
čunskog suda (Cour des comptes). Režim je različit i u ovisnosti o tome da li su u
pitanju suci redovnih sudova ili tužioci.
54. Suci redovnih sudova (magistrats du siegc) po zakonu su nezavisni i ne-
pokretljivi. U skladu sa zakonom od 30. 8. 1983. o disciplinskoj odgovornosti sudaca
dležnost u ovim disciplinskim stvarima pripadala je Kasacijskom sudu (Cour dc
Cassation), koji ju je obavljao u svojoj općoj sjednici (Asemblee Generale). U povodu
osnivanja novog Conseil Superieur de la Magistrature (Ustav 1946), Kasacijskom sudu je
ta nadležnost oduzeta i prenesena je na novi CSM. I u Petoj Republici (Ustav 1958) u
tim disciplinskim stvarima odlučuje CSM u posebnom sastavu i po pravilima posebnog
postupka. CSM tada zasjeda u Kasacijskom sudu, a predsjedava mu predsjednik tog suda.
Takvim sjednicama ne mogu prisustvovati ni predsjednik Republike ni ministar pravde,
iako su oni inače članovi CSM. Ministar pravde nadležan je da prijavi CSM slučaj
disciplinskog prekršaja i da zatraži provođenje odgovarajućeg postupka. On može, ako
smatra da to prilike slučaja zahtijevaju, odlučiti da sudac protiv koga je postupak
pokrenut bude privremeno suspendiran pa da za vrijeme trajanja postupka ne obavlja
svoje redovne sudačke funkcije, što, međutim, nema utjecaja na sučeva primanja za
vrijeme suspenzije. Odluka o suspenziji ne mora se objaviti. Ministar je može donijeti
tek nakon što o tome sasluša mišljenje CSM. Sudac protiv koga se provodi disciplinski
postupak i njegov zastupnik (branitelj) imaju pravo uvida u sve spise disciplinskog
postupka; njemu se mora pružiti prilika da u toku istražnog postupka bude saslušan; u
postupku ga može zastupati ili jedan kolega njegova ranga ili advokat; traži se od njega
da se osobno pojavi pred disciplinskim sudom, osim ako ga u tome ne sprečavaju
opravdani razlozi. Cilj je svih odredaba da osiguraju provođenje kontradiktornog postupka
i punu zaštitu suca protiv koga se provodi gonjenje.
Postupci suca zbog kojih može biti pozvan na disciplinsku odgovornost uređeni su
u članovima 10. i 43. Statuta kojim se uređuje sudačko zvanje. Tako se u članu 10.
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 245
određuje da je sucima zabranjena svaka politička aktivnost. Isto tako sucima je za­
branjeno da ispoljavaju neprijateljski stav prema načelima i formi vlasti Republike te da
demonstrativno politički djeluju na način koji je nespojiv s njihovom dužnošću suz­
državanja od određenih djelatnosti koje su u suprotnosti sa sudačkim pozivom. U članu
43. Statuta precizira se da je nedopušteno kršenje položene sudačke zakletve te
nepoštivanje pravila o suzdržavanju od određenih inkompatibilnih djelatnosti.
CSM donosi, nakon propisanog postupka, odluku, koja mora biti obrazložena, i
dostavlja je ministru pravde radi izvršenja; ovaj nije ovlašten ni da ublaži ni da zaoštri
izrečenu sankciju. Moguće je izreći jednu od sedam sankcija: (1) ukor (rćprimande) koji se
upisuje u sučev dosje, (2) premještaj na drugu dužnost, (3) lišavanje određenih funkcija iz
sudačke nadležnosti, (4) degradacija na skali napredovanja (abaissement d'echclon), (5)
vraćanje na niži čin (rćtrogradation), (6) umirovljenje po službenoj dužnosti ili odluka o
prestanku službe ako sudac još nije ispunio uvjete za umirovljenje, (7) otpuštanje
(rćvocation) sa suspendiranjem prava na umirovljenje ili bez tog suspendiranja.
CSM djeluje uz isključenje javnosti (a huis clos). Protiv njegovih odluka nije
dopušten pravni lijek. No unatoč takvoj odredbi člana 57. Statuta, Državni savjet je
dopustio priziv protiv odluke CSM kao disciplinskog suda. Tako je postupio nakon što
je djelovanje CSM kvalificirao kao aktivnost jednog administrativnog pravosudnog
organa (Conseil d'Etat, 12. 7. 1969. u predmetu Etang), iako je u toj situaciji CSM
predsjedavao predsjednik Kasacijskog suda u predmetu u kojem se sudilo jednom sucu
redovnog suda. Stajalište Državnog savjeta izazvalo je određene otpore, naročito zbog
toga što se u njemu naziralo pokušaj miješanja upravne vlasti u području pravosudne,
dakle pokušaj ugrožavanja nezavisnosti pravosudne funkcije i njezinog potčinjavanja
izvršnoj. No s druge strane to stajalište je pozdravljeno kao izraz stalnog i upornog
nastojanja Državnog savjeta da se predstavi kao zaštitnik zakonitosti na području kontrole
upravnih akata, obrazlažući svoj stav tezom po kojoj se prizivna kontrola Državnog
savjeta, kao temeljna procesnopravna institucija, ne može eliminirati drukčije nego izri­
čitom odredbom zakona, što u ovoj situaciji nije bio slučaj. Kasacijski rekurs otvoren na
taj način i protiv disciplinskih odluka CSM manifestira se kao pravno sredstvo koje ima
nadzakonodavnu snagu. Takav rekurs javlja se ovdje kao dodatna garancija za zaštitu prava
suca protiv koga se disciplinski postupak vodi. Nema sumnje da bi bilo više u skladu sa
sistemom podjele vlasti kakav se njeguje u francuskoj literaturi i judikaturi kad bi o tom
rekursu u ovoj situaciji odlučivao Kasacijski sud, a ne Državni savjet. No kritičari
odnekud sumnjaju u to da bi Kasacijski sud bio smogao toliko odlučnosti da, pored
odredbe člana 57. Statuta, koja isključuje svako pravno sredstvo, ipak nađe da je
kasacijski rekurs pred Kasacijskim sudom dopušten u takvoj disciplinskoj stvari. U tom
svjetlu ispada daje "miješanje" administrativnog pravosuđa u stvari koje se tiču pravo­
sudnih funkcionara u suštini više na liniji očuvanja zakonitosti i zaštite ljudskih prava
negoli na liniji štetnog miješanja uprave u pravosudnu nadležnost redovnih sudova i
njihovog kadra.

55. Pored izloženih disciplinskih sankcija o kojima odlučuje CSM, po članu 46.
Statuta kojim se uređuje položaj pravosudnih kadrova, generalni inspektor svih pravo­
sudnih službi, predsjednici svih sudova, državni tužioci šefovi tužilačkih nadleštava,
direktori centralne pravosudne uprave i predstojnik obrazovnih pravosudnih institucija
ovlašteni su izreći sucu opomenu (avertissement). Ta opomena, koja nije sankcija u
pravom smislu tog pojma, ali koja može utjecati na tok sudačke karijere, može se
napadati prizivom, ali ovog puta ne onim kasacijskim, već onim koji se zasniva na tvrd­
nji da su pri izricanju opomene prekoračena zakonska ovlaštenja (recours pour exces de
pouvoir), i ovog puta pred Državnim savjetom.
 Profesionalni suci u Francuskoj
246 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

56. Iz izučavanja prakse može se zaključiti da su se kao disciplinski prekršaji

smatrale naročito ove djelatnosti:
- to što je sudac prvostepenog suda GUŽC d'instance) upućivao predsjedniku višeg
suda (tribunal de grande instance) pisma redigirana na uvredljiv način u kojima se
suprotstavljao nekoj njegovoj odredbi koja se odnosi na organizaciju ili na funkcioniranje
sudskih službi, čak i onda kad ta pisma nisu bila dostupna javnosti;
- to što se sudac u toku neke radioemisije izjašnjavao o određenoj pravnoj stvari u
toku u čijem je suđenju i on bio angažiran;
- to što je sudac povrijedio svojim postupcima pravila o nadležnosti pravosudnog
organa u kojemu on sudi (CE, Bidalou, 5. 5. 1982);
- to što je sudac za maloljetnike pružio utočište nekom toksikomanu (CSM, Lorca,
11. 1. 1980);
- to što je istražni sudac dopustio jednom novinaru da prisustvuje u njegovu uredu
ispitivanjima, o kojima je novinar izvijestio u nekom dnevniku (CE, Dujardin, 19. 1.
1977);
- to što je predsjednik višeg suda povrijedio pravila o suzdržavanju od određenih
aktivnosti koje su nespojive s njegovom funkcijom (obligation de rćscrvc), što je zane­
mario svoje dužnosti predstojnika jedne pravosudne instancije, ili što nije uvažavao u
svome radu odredbe novog zakona o građanskom postupku (Nouveau Code de procedure
civile) (CE, Rousseau, 14. 3. 1975);
- to što je predsjednik višeg suda obavještavao predsjednika okružne advokatske
komore o pismu upućenom predsjedniku suda u kojem se protestira protiv odluke tog
predsjednika kojom je jednom sucu oduzeo iz nadležnosti predmet koji mu je prethodno
bio dodijeljen (CE, Dcllc Obrego, 1. 12. 1972).
57. Režim disciplinske odgovornosti sudaca podložen je oštroj kritici. Tako se
konstatira daje u toku same 1980. godine vođen disciplinski potsupak protiv 16 sudaca,
koji je završavao bilo izricanjem običnih mjera ukora bilo isključenjem iz sudačkih
redova (aff. Bidalou). U takve mjere treba ubrojiti i "premještaje u interesu službe", iza
kojih se skriva sankcija izrečena protiv premještenog suca. Ono što posebno zabrinjava
kritičare, to je pojava da se sve češće pribjegava podvrgavanju disciplinskim postupcima i
sankcijama ponašanja sudaca neposredno vezana uz obavljanje njihove sudačke funkcije,
ako bi bilo normalno da u tom pogledu sudac ne bi trebao biti izložen disciplinskom
progonu, koji se, tako, pokazuje kao nova sudska instancija u kojoj se raspravlja o
pravilnosti sučeve odluke, pri čijem je donošenju on nezavisan i vezan jedino zakonom i
svojom savjesnošću. Tako je pokrenut disciplinski postupak protiv jednog suca koji nije
pokazao spremnost da zažmiri na jedno oko prilikom isiptivanja da li su ispunjene
pretpostavke za donošenje platnog naloga u korist jedne kreditne kompanije, čime je
izazvao bijes njenih direktora, koji su se požalili resornom ministru. Protiv jednog
pripadnika državnog tužilaštva pokrenut je disciplinski postupak jer je odbio da pripremi
izvještaj koji bi bio povoljan za određenu petrolejsku kompaniju, iako takav izvještaj ne
bi bio u skladu sa zakonom. Okrivljen je bio i sudac koji je odlučio da o krivičnopravnoj
odgovornosti jednog namještenika koji je prouzročio ozbiljan industrijski incident sudi
primjenjujući ista načela po kojima se sudi protiv šofera koji je krivičnopravno odgo­
voran zbog uzrokovanja jednog saobraćajnog udesa. S iznesenim problemom dupostivosti
da se u disciplinskom postupku protiv suca ispituje pravilnost njegovih sudačkih odluka
suočio se CSM, od kojega se očekivalo da o njemu zauzme načelno stajalište. No CSM
je u konkretnom slučaju odbio da utvrdi disciplinsku odgovornost suca tek pošto je
prethodno ušao u ispitivanje suštinske pravilnosti odluke zbog čijeg je donošenja sudac
bio disciplinski gonjen, našavši da u ponašanju suca nema djela zbog kojega bi bio
disciplinsKi odgovoran. Postupio je tako umjesto da a priori odbaci zahtjev da se sucu
disciplinski sudi za djelo počinjeno u suđenju.
Profesionalni sud u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 247
58. Iz pravila o dužnosti sudaca da se suzdržavaju od određenih djelatnosti ili
postupaka (obligation de reserve) izvodi se i pravo gonjenja pripadnika odvjetničkog reda
zbog ponašanja u sudnici za koja se smatra da su u suprotnosti s pravilima doličnog
ponašanja. Tako jc advokat Yann Choucq, član advokatske komore u Nantesu, isključen
iz sudnice u toku provođenja glavne rasprave protiv sudionika demonstracija u kojima su
sudjelovali pripadnici antinuklearnog pokreta zbog toga što jc sucu postavio pitanje zašto
je pustio na slobodu jednog od okrivljenih koji jc sa sucem u rodbinskim odnosima, dok
su drugi okrivljenici i dalje zadžani u pritvoru. Unatoč negodovanjima koje jc takvo
isključivanje s rasprave izazvalo, došlo je, na inicijativu onih koji su ga podržali, do
prijedloga da se u pripremani zakon o sigurnosti i o slobodi uvrsti kao posebno inkn
minirano djelo počinjeno pod sličnim okolnostima u sudnici (dćlit d'audicnce)...: "ako
ponašanje advokata kompromitira dostojanstveno sudskog postupka, predsjedavajući
sudac može takvog advokata isključiti iz sudnice u trajanju od 48 sati".
59. Grupa poslanika podnijela jc 19. 11. 1980. parlamentu prijedlog za donošenje
zakona u čijem se prvom članu propisivalo da se pravila o "obligations dc reserve'
odnose ne samo na suce kao pojedince već i na sve njihove oblike udruživanja. Sedam
postojećih udruženja sudačih kadrova usprotivilo se donošenju takvog zakona kojim bi se
u ozbiljnoj mjeri ugrozilo pravo sudaca na udruživanje i na slobodno izražavanje stavova,
pa jc prijedlog za donošenje zakona bio povučen. Takvo reagiranje na pokušaj da se
predloženi zakon donese bilo je u skladu s Rezolucijom Ujedinjenih nacija broj 13 o
sprečavanju diskriminacije i o zaštiti manjina iz augusta 1980, u kojoj se konstatira da
udruženja sudaca i advokata učvršćuju profesionalnu kompetenciju i nezavisnost sudaca i
advokata te im time pomažu da adekvatno ispunjavaju svoje obveze u vršenju svojih
funkcija; stoga se Rezolucija obraća svim državama sa zahtjevom da poštuju i zajamčuju
pravo sudaca i advokata da se slobodno i bez uplitanja sa strane udružuju u profesionalne
organizacije.

VII. Osiguranje dostojanstva i nepristranosti sudaca

60. Zahtjev za očuvanjem dostojanstva i nepristranosti sudaca nameće im određena
ograničenja u ponašanju, bez kojih bi taj postulat mogao bili ugrožen u svome ostva­
rivanju, ali i državi određene dužnosti zaštite tih sudačkih kvaliteta.
Tako se u članu 11. Statuta kojim se uređuje položaj sudaca propisuje da se suci
moraju zaštititi od svih prijetnji i drugih oblika ugrožavanja svoje ličnosti kojima bi
mog'i biti izloženi u obavljanju svojih funkcija. Država im jc dužna naknaditi svu štetu
koja bi im otuda mogla proizaći. U članovima 222. i 223. Krivičnog zakona inkrimi­
nirana su ponašanja kojima se na bilo koji način povređuju suci za vrijeme održavanje
raspravnih ročišta u sudu. U članovima 226. i 227. KZ inkriminirana su ponašanja
kojima se diskreditiraju organi pravosuđa ili kojima se, u komentarima koji se objav­
ljuju, nastoji ostvariti određen pritisak na suce koji sude u određenoj stvari ili koji
provode istražni postupak. U članu 228. KZ inkriminirana su ponašanja kojima se
sucima nanose tjelesne povrede ili se prema njima primjenjuju druge vrste nasilja u
vrijeme dok obavljaju svoje dužnosti. Sami suci uživaju određen imunitet (privilčge de
juridiction) u slučaju kada se protiv njih pokreće postupak zbog sumnje da su počinili
neko krivično djelo: prije započinjanja postupka o tome treba da odluči posebno vijeće
Kasacijskog suda, koje određuje sud nadležan za provođenje istražnog postupka i za
suđenje.
61. Po mišljenju koje prevladava u Francuskoj, suci ne bi trebali svojim
ponašanjem stvarati kod stranaka dojam da su na određen način aktivno politizirani, što
ne znači da im se takvim zahtjevom nameće zabrana zauzimanja stava o političkom ži­
votu zemlje, koji mogu ispoljavati koristeći se pravom glasa (dok npr. u Engleskoj suci
ne sudjeluju u političkim izborima).
 Profesionalni suci u Francuskoj
248 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

62. Suci nemaju pravo na štrajk: zabranjena im je svaka djelatnost kojom bi mogli
zaustaviti ili ugroziti obavljanje pravosudne funkcije. Komisija za reformu Statuta sudaca
predlaže, međutim, pravo na štrajk pod uvjetom da se osigura funkcioniranje službi čija
je djelatnost neophodna u svakom času.
63. Neprihvatljivo je da se suci bave određenim aktivnostima profesionalne ili
političke naravi koje su nespojive s njihovim sudačkim pozivom. Žele li se takvim
aktivnostima ipak baviti, bit će dužni da odustanu od sudačkog zvanja.
Suci, prije svega, ne smiju obavljati bilo kakvu profesionalnu djelatnost, javnu ili
privatnu, u svojstvu plaćenog izvršitelja povjerenih zadataka. Ne smiju se baviti ni
slobodnim profesijama ili trgovinom. No svakom sucu može njegov starješina suda u
kojem radi dozvoliti da obavlja nastavu u materiji koja proizlazi iz njegovih kvalifikacija,
ili da se bavi nekom drugom aktivnošću koja ne ugrožava sudačko dostojanstvo ili
njegovu nezavisnost. Po toj osnovi mnogi suci sudjeluju u nastavi na pravnim i njima
sličnim školama. Suci se mogu slobodno baviti znanstvenim ili umjetničkim djelat­
nostima, pod uslovom da ne premašuju granice prikladnog suzdržavanja od nespojivih
aktivnosti.
Sudac ne smije prihvatiti nikakav politički mandat, ni u francuskom parlamentu ni
u institucijama evropskih integracija. Čak i sama činjenica da je bračni drug suca nosilac
takvog mandata ima za posljedicu stavljanje na raspolaganje tog suca. U pogledu sud­
jelovanja u lokalnim političkim organima važi pravilo da sudac ne može bili član pred
stavničkih tijela na čijem se području nalazi sud u kojemu djeluje. Sudac čak ne može
obavljati svoje sudačke funkcije u sudu u čijem je području bio nosilac neke izborne
političke funkcije u posljednjih pet godina, odnosno na čijem je području bio kandidat za
takvu političku funkciju u posljednje tri godine.
Suci isto tako ne mogu biti izabrani za zastupnike u parlamentu ili za senatore u
području u kojem su obavljali sudačke funkcije u posljednjih šest mjeseci, da se tako
spriječi mgućnost da se koriste svojim sudačkim statusom radi postizanja povoljnih iz­
bornih rezultata. Ovo se pravilo ne odnosi na suce Kasacijskog suda (a ni na članove
Državnog savjeta i Računskog suda).
64. Bez obzira na to o kojem se predmetu radilo, bračni drugovi, roditelji i djeca te
kolaterali do uključivo trećeg stupnja srodstva ne mogu biti članovi istog sudskog vijeća
ili na bilo kakav drugi način sudjelovati u odlučivanju u svojstvu suca, osim ako im to
nije dopušteno na temelju posebne odluke nadležnog organa. No takvo dopuštenje ne
može se dati ako u sudu postoji samo jedno sudsko vijeće ili ako je predsjednik suda ili
šef državnog tužilaštva jedan od spomenutih srodnika, niti se dopuštenje može odnositi na
dozvolu da spomenuti suci sude u istom vijeću u istoj stvari. Konstatira se da je broj
posebnih dopuštenja u porastu s obzirom na sve brojnije brakove koji se sklapaju između
sudaca istog suda ili tužilaštva.
Sucima nije dopušteno da sude ni u stvarima u kojima je njihov srodnik odvjetnik
ili zastupnik stranke.
65. Pravila o izuzeću sudaca u osnovi se podudaraju s onima koja važe u jugo­
slavenskom pravu, pa se stoga o njima ovdje posebno ne referira (rćcusation ou
abstenstion volontaire).
66. Takva su, u osnovi, i pravila o delegaciji (renvoi), pa se ni o njima posebno ne
referira.

VIII. Odgovornost sudaca za štetu

67. Do reforme iz 1979. godine stranka koja se smatrala oštećenom djelovanjem
određenog suca bila je ovlaštena da, pokretanjem posebnog postupka uređenog u članu
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 249
505. Code de procedure civile iz 1806 (prisc a partie), traži od suca osobno naknadu
pretrpljene štete. Pravo na naknadu odnosilo se samo na štete uzrokovane krađom, pre-
varom, pronevjerenjem ili teškom profesionalnom greškom suca (faute lourdc profes-
sionelle). Ograničenost osnova za naknadu i složenost proceduralnih pravila o ostva­
rivanju pravne zaštite utjecali su na gotovo potpuno atrofiranje ove institucije u
praktičnom životu. Tako se tvrdi da su podnositelji zahtjeva za naknadu štete u razdoblju
od 1806. do 1979. u svega dva slučaja uspjeli sa svojim zahtjevima. Novi sistem,
inauguriran zakonom od 5. 7. 1972. a zatim zakonom od 18. 1. 1979, znatno je proširio
osnove odgovornosti za štetu, ali je bitno preinačio metode ostvarivanja zahtjeva i pravila
o legitimaciji. Odgovornost postoji za svaku štetu, pa je dovoljno ustanoviti običnu
krivnju suca (faute simple). Iako je bilo strahovanja da bi se takvom odredbom moglo
znatno proširiti područje odgovornosti pa time i povećati broj zahtjeva za naknadu,
pokazalo se da strahovanjima takve naravi nema mjesta. Smatra se, naime, da se greška u
interpretaciji zakona ne bi mogla kvalificirati kao navedena obična krivnja, pa se pod tu
kvalifikaciju podvode samo ponašanja suca kojima se ogrešuje o pravila uređena
Statutom sudačkog poziva. Za takvu osobnu krivnju (faute personnelle) sudac je odgo­
voran stranci svojom privatnom imovinom. Da bi se stranci osiguralo pravo na
ostvarenje naknade i u situacijama u kojma bi sudac mogao biti insolventan, zakon odre­
đuje da u takvim slučajevima država jamči stranci za štetu i njenu naknadu. No stranka
nema pravo na neposrednu tužbu protiv suca; da bi ga se tako zaštitilo od mogućih
šikana, stranci se dopušta da podnese tužbu za naknadu štete protiv države, a državi
pripada pravo, ako nađe da je šteta uzrokovana osobnom krivnjom suca, da od ovoga traži
u regresnom postupku naknadu onoga što je ovaj dužan naknaditi stranci (aclion
recursoire). O regresnom zahtjevu odlučuje u posebnom građanskom vijeću Kasacijski
sud, što predstavlja specifičnu garanciju za to da se pravila o sudačkoj odgovornosti neće
tumačiti tako da se time ugrožava sudačka nezavisnost i sloboda odlučivanja.
Neposredna odgovornost države za štetu nanesenu stranci postoji u dva slučaja: ako
se radi o neosnovanom uskraćivanju pružanja pravne zaštite (deni de justice) ili ako je
šteta uzrokovana grubom krivnjom suca (faute lourdc commise par le juge). U tim
slučajevima stranci pripada pravo da od države traži naknadu pred redovnim građanskim
sudom nadležnim za sporove o naknadi štete, koji je dužan ocijeniti da li je u pitanju
šteta urokovana takvim oblikom krivnje.

LITERATURA:

COUCHEZ, Procedure civile, 2. ed., Pariš, 1981.

JOINET, The Difficult Relationship of the Judiciarv with the Execulive and Legislative Branchcs in
France, CIJL Bulletin (Cenlre for the Independence of Judges and Lawyers), April 1981, No 7,
Geneve.
POUILLE, La pouvoir judiciaire ct les tribunaux, Masson, 1985, Paris/Ncw
York/Barcelone/Milan/Mexico/Sao Paulo.
SOLUS/PERROT, Droit judiciare prive I, Pariš, 1961.
VINCENT, Procedure civile, 18. ćd., Pariš, 1976.
 Profesionalni suci u Francuskoj
250 Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989)

R ć s u ni ć

Dr. S i n i š a T r i v a: Les jugcs dc carričrc cn Francc

Formation, recrutement, avancements

L'auteur se borne a la rccherchc du slalut dcs jugcs dc carriere en Francc - des

magistrals du sicgc dcs juridiclions dc droil commun (iribunaux dc grande instance, cours
d'appcl), dcs tribunaux d'inslancc cl dc la Cour dc cassation. (Les magistrals dc parquct et
les jugcs dcs juridictions dc L'ordrc adminislralif n'y sonl pas compris.)
Sclon Montcsquicu, la confusion dcs pouvoirs lćgislalif, exćculif ct judiciaire
abouttil au despotisme; il est bon quc ces pouvoirs soient sćparćs ct indćpcndants les uns
dcs autres si I'on veut mainicnir la libcrlć. Le fait quc lc nombrc ct la division dcs
pouvoirs prćvus par Montcsquicu ne soient plus adaptćs a l'analvsc dcs rćgimes politiqucs
modcrncs ne signifie pas qu'il n'y a plus dc nćccssilć d'un pouvoir judiciaire diffćrcnt dcs
autres pouvoirs. Les dćfcndcurs contcmporains dc l'organisation ct du fonctionncmcnt de
la juslice en France souticnnent la thčse quc l'indćpcndance des juges n'cst pas faitc pour
assurcr Icur confort, mais pour garantir l'autonomic du pouvoir judiciaire. Čest la raison
pour laqucllc cetle indćpcndance doit avoir ses limites. La ou les jugcs sont ćlus
l'cxpćricncc n'cst pas coneluante car les jugcs ćlus se sont monlrćs la plupart du lemps
partisans ct incompćtents. Le probleme csscnticl est lc prestige du juge ct non
l'indćpcndcnce organique du corps judiciaire. L'indćpcndance organique totale etant
impossiblc, le svsteme dc nominalion dcs juges par le gouvernement, tcmpćrć par un
organe ehargć dc garantir l'indćpcndance statutairc du magistrat pris individucllcmcnt,
scmblc, en pralique, prćferablc. II apparticnt a l'Etat dc garantir aux justiciablcs quc les
jugcs sonl indćpcndants cl impartiaux cn vćrifiant Icur compćlcncc et cn procćdcnt a leur
recrutement sur la base dc sculs talcnls. Lc risque de dćpcndance pcut etre sćricuscmeni
Iimitć par dcs statuts au d'autres formules. C'cst la Conscil Supćricur dc la Magistraturc
qui devrait ćviter la soumission de la magistraturc au pouvoir poliliquc et assurcr aux
jugcs judiciaircs une completc indćpcndance dc carričrc. Cc Conscil a subi dcs ehange-
menls considćrables au cours de son fonctionncmcnt, ses compćtenccs ćtant reduiles par
les lois apres la Constitution dc la Vieme Rćpubliquc dc 1958. L'cxpćricncc a prouve
qu'il est difficilc pour un organe dc cc type d'ctrc a la fois lc gestionnaire, le reprćscntant
ct le defendeur des jugcs. Mais unc indćpcndance organiquc plus aecentuće par rapport au
pouvoir execulif (le chef dc l'Etat) est considćrćc commc une idće cn apparcnce seduisante
par sa simplicitć, mais en fait dangercusc car, au nom dc la liberte, on risquc d'aboutir au
corporatisme, ce qu'unc democratie ne saurait tolćrcr.
Le juge profcssionncl est un fonetionnaire, un agent dependant du gouvernement a
l'egard duqucl la libertć dc jugement doit etre assurće. Les candidats ne peuvent etre
rctcnus quc sur la sculc prise cn compte dc leur capacitć et sans autre distinetion quc celle
dc leurs vertus et lc leurs talents. Pour quc la fonetion de juge soit mise a l'abri de toute
tentalive de mainmisc par le gouvernement a l'occasion dcs nominations, on considere
gćnćralcmcnt qu'cllcs doivent rćsulter d'un recrutement par concours. Mais a cote de ce
systcme du concours, il y a toujours cu la possibilitć d'un recrutement latćral par voie
d'intćgration direete dc personnaliles exlćricurs a la justice, ce qui permet d'ouvrir la
profcssion vers l'cxtćricur ct dc diversifier lc recrutement. Cette mćlhode a ćtć utilisće
ćgalement pour renforcer la pyramdc dcs ages dans les classcs creuses ou pourvoir
rapidement dcs postes vacantes, L'acluclle Ecolc Nationale de la Magistraturc, dont les
caractćristiqucs sont ćtudićcs, conslitue toujours l'ćlćmcnt dc base du recrutement.
Le serment que tout magistrat doit prčtcr lors dc sa nomination a son premicr poste
ct avant d'cntrer cn fonetion ne contient finome formule politique de fidćlitć au rćgimc ou
Profesionalni suci u Francuskoj
Zbornik PFZ, 39 (2) 223-252 (1989) 251
a la constitution. II faut quc les jugcs bćnćficicnt, au cours dc leur vic profcssionncllc,
d'un statut leur permetant dc prćscrvcr leur indćpcndancc et dc rćsistcr aux prcssions
cxterieurcs. Une fois nommćs, les jugcs sont inamovibles: ils ne peuveni čtrc ni rćvo-
qućs, ni mis a la retraile d'officc, ni suspcndus, ni deplaces par lc gouvcrncmcni
autrement quc dans les condilions ct les formes prćvucs par la loi. Ils ne sont pas a la
discrćtion du pouvoir exćcutif. On critiquc cependant les regles sur les avancements dcs
jugcs, surtout a cause dc leur complcxitć cxagćrćc, accusćc dc provoqucr dc rčsullats non
dćsirćs - la mulliplicitć dcs ćtapes a franehir pour arriver au sommcl dc la hićrarchic crće
chez les magislrats dćsircux dc les franehir lc souci dc ne pas risqucr de les
compromcttre. II cn rćsultc unc cxccssivc dćpcndancc dcs magislrats a l'ćgard dcs autoritćs
politiques et hićrarchiqucs qui jouent un role commun dans ces choix ct unc tendanec au
nivcllcmcnt du caractćrc dcs magislrats.Cependant, un mćcanismc dc sćlcction est
inćvilable, et un gouvcrncmcni, qucl qu'il soit, vcut toujours ehoisir.
Les magislrats cn France sont soumis a une responsabilitć disciplinairc, conlrc
laqucllc on ne registre pas d'opposition. Lc pouvoir disciplinairc est cxćrcć par le Conscil
Supćricur dc la Magistraturc, sičgcant cn formation spćcialc, le Prćsidcnt dc la Rćpub-
liquc ct le Garde dcs Sccaux ne pouvant alors assistcr aux sćances, bicn qu' autrement
membres du Conscil.
Les jugcs sont astrcints a certain devoirs qui vont au-dela dcs obligations incombant
normalcmcnl a dcs fonelionnaires. Dc cc point dc vuc l'activilć svndicalc soulcvc un
certain nombrc dcs problems qui ne sont pas eneore rćsolus. Lc juge ne doit pas
apparaitrc commc un personnage politique aux ycux dcs jusliciablcs. Lc droit dc greve
n'est pas reconnu aux jugcs judiciaircs.
Le rapport finit par un cxposć sommairc sur la rcsponsabililć dcs jugcs dcs
dommages causćs par leur fonctionncmcnl dćfeclucux. Les magislrats du corps judiciairc
ne sont responsables quc dc leurs fautes pcrsonncllcs. Leur rasponsabilitć ne pcut etre
engagćc quc sur aclion rćcousoirc dc l'Etat, qui est cxćrcćc devant unc ehambre civile dc la
Cour de cassation. Les regles prćvoient dcs garantics au profit du justiciablc, mais
egalement au profil dcs jugcs donl il faut prćscrvcr l'imparlialilć ct la sćrcnite,
I'indćpcndancc cl lc prestige.