MATERIJALNA GRADANSKOPRAVNA ODGOVORNOST ZA

PROTUPRAVNO DJELOVANJE SUDBENE VLASTI U

TALIJANSKOM PRAVU

Dr. SINIŠA TRIVA, akademik HAZU, UDK 347.56: 347.962 (450)

sveučilišni profesor u.m. Preglednirad

Studija je posvećena problemu materijalne građanskopravne odgovornosti

države i pravosudnih djelatnika u talijanskom pravu za Štete uzrokovane
protupravnim držanjem magistrata u obavljanju službene dužnosti na štetu
stranke u stvari iz njegove nadležnosti. Analizirana su dva razdoblja suvre-
menog talijanskog mjerodavnog prava: ono prije i ono poslije donošenja
zakona N. 117 od 13.4.1988. Posebno su obrađena pitanja: osoba odgo-
vornih za uzrokovanu štetu; aktivne legitimacije i djela koja su pretpostavka
za stjecanje prava za naknadu; pogrešnog tumačenja zakona i utvrđivanja
činjenica; kvalificiranih oblika grube nepažnje magistrata; uskraćivanja
pružanja pravne zaštite; tužbe i tužbenog zahtjeva; nadležnosti suda za spor;
osobe tuženika; intervencije magistrata počinitelja protupravnog djela u
sporu protiv države; regresnog zahtjeva države koja je naknadila štetu protiv
magistrata koji je štetu skrivljeno uzrokovao; kumulativne odgovornosti
države i magistrata za štetu uzrokovanu kaznenim djelom magistrata; odgo­
vornosti članova kolegijalnog pravosudnog tijela; odgovornosti za posljedice
sudskih grešaka odnosno zabluda. Na kraju studije iznesene su kritičke
napomene autora o razmatranim režimima odgovornosti.

I. Uvodne napomene
1.1. Težnja za utvrđivanjem razboritih pravnih pravila o odgovornosti za djelovanje
sudbene državne vlasti uopće, a posebno o njezinoj građanskopravnoj (imovinskoj, mate­
rijalnoj) odgovornosti, opravdano privlači osobitu pažnju širokog kruga znanstvenika,
praktičara, zakonodavca i političara u svim suvremenim pravnim sistemima. Tema
dobiva na aktualnosti naročito zbog sve većeg i sve obuhvatnijeg jačanja utjecaja sudbene
vlasti na razvitak pravnih odnosa u suvremenim zajednicama. Sve češće i na sve širem
planu konstatira se kako sudovi i njihovi suci ostvaruju na području svoje djelatnosti
određenu vlast. U suvremenom demokratski orijentiranom društvu trebalo bi da se uz
svaku vlast, pa i pravosudnu, nadovezuje i odgovornost za njezino izvršavanje. Vlast bez
odgovornosti neprihvatljiva je za takvo društvo. Racionalno organizirano društvo teži za
uspostavljanjem određene prihvatljive ravnoteže između vlasti i odgovornosti onih u
čijim je rukama.1 To zapažanje odnosi se i na talijanski pravni poredak i na sve one
brojne pojedince koji u njemu na različite načine sudjeluju.

1 V. komparativnu studiju M. CAPPELLETTIA, objavljenu pod simboličnim naslovom Who

watsches the Watchmen, u zbirci SHETREET & DECHENES, Judiclal Independence% M. Nijhoff
Publishers, 1985, 550-589, koja je verzija rada objavljenog u American Journal of Comparative Lawt No.
30/1983. Građu za taj rad, pripremljen da bude glavni referat na temu Judiclal Responsibility% prikazan na
II. International Congress of the International Academy of Comparative Law, Caracas, Venezuela, 1982,
pružili su brojni nacionalni referati pripremljeni za taj kongres.
 Materijalna građanskopravna odgovornost za protupravno...
24 Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992)

1.2. Pravno reguliranje odgovornosti za djelovanje sudbene vlasti i njezinih no­

sitelja, koje se svodi na to da su i sudbena vlast i njezini izvršitelji podložni određenim
sankcijama ako svojim držanjem vrijeđaju pravno zaštićena dobra i interese - imovinske,
moralne, socijalne, političke - suočava se prije svega s pitanjem ima li uopće opravdanog
temelja za prihvaćanje takvog kompleksnog instituta ili makar nekih njegovih vidova.
Već na prvom koraku na putu traganja za prihvatljivim odgovorom suočavamo se s
dilemom kojemu od suprotstavljenih interesa dati prednost: da li onome koji inzistira na
neovisnosti sudaca kao bitnoj garanciji za njihovu nepristranost, ili onome koji iziskuje
ustanovljavanje i neposredne ili makar posredne sudačke odgovornosti. Postavlja se
pitanje treba li se odreći svake kontrole nad ostvarivanjem tako važne državne funkcije
kao što je pravosudna da bi se tako osigurala neovisnost osoba kojima je povjereno
obavljanje pravosuđenja, ili je, naprotiv, nužno konstruirati efikasnije instrumente za
nadzor i nad njihovim radom.

2. Razvoj talijanskog prava

2.1. Talijanski pravni poredak ne predviđa političku odgovornost sudaca i drugih
pravosudnih funkcionara koja bi proizlazila iz njihovog obavljanja sudbenih djelatnosti
shvaćanih u širem smislu tog pojma. Smatra se da bi politička odgovornost bila u
suprotnosti s odredbom art. 101. Ustava, u kojemu se proklamira da je sudac podložan
samo zakonu ("soggetto soltanto alla legge"), pa stoga nije podložan ni izravnom ni
posrednom sudu izbornog političkog tijela?
2.2. Suvremeno talijansko pravo - za razliku od nekih drugih pravnih sistema - ne
propisuje ni posebnih kaznenih djela (delicta propria) koja bi mogao počiniti samo
pravosudni djelatnik u vršenju svojih funkcija.
2.3. Institut građanskopravne odgovornosti sudaca prošao je u Republici Italiji kroz
dvije značajne faze: onu prije i onu poslije stupanja na snagu zakona broj 117 od 13. 4.
1988. o naknadi štete uzrokovane u obavljanju sudbenih djelatnosti i o građanskopravnoj,
imovinskoj odgovornosti države i pravosudnih funkcionara za tu štetu.3
2.3.1. Do zakona od 13. 4. 1988. institut građanskopravne odgovornosti sudaca bio
je reguliran odredbama art. 55. i 56. Zakonika o građanskom postupku iz 1940 {Codice
di procedura civile - CPC).
2.3.1.1. Oštećena stranka mogla je protiv suca pokrenuti parnicu radi naknade štete
samo u taksativno nabrojenim slučajevima: (aa) kada bi mu mogla imputirati da je u
obavljanju svoje dužnosti svjesno i namjerno povrijedio zakon (dolo), ili da je (ab)
postupao prijevarno (frode), ili da je (ac) stranku ucjenjivao odnosno od nje iznuđivao
neku korist (concussione) te (b) da je bez opravdanog razloga odbacivao ili ometao
zahtjeve stranaka da donese određenu odluku odnosno da je zavlačio s odlučivanjem o
istaknutim zahtjevima. Norme su se zasnivale na shvaćanju po kojemu je pravosudna
funkcija izuzeta od svake odgovornosti, Tako, po Satti, odgovornost pretpostavlja
hotimičnu povredu nečijeg prava, a takvih svojstava, po prirodi stvari, ne može imati
presuda koja je manifestacija prava i zakona, čak ako bi se uopće moglo govoriti o tome

GIULIANI e PICARDI, La responsabititd del giudice, u: L'educazione giuridica, 111. La

responsabilitd del giudice, Perugia, 1978, 579. VOLPK, Diriiti, doveri e responsabilitd dei magistrati, u:
Ordinamento giudiziario, Bologna, 1974, 444. PINTUS, Responsabilitd del giudice, u: Enciclopedia del
Diritto, Giuffre, 1988, vol. XXXIX, 1471.
3
Legge 13 aprile 1988: Riparazione dei daniti cagionati nell'esercizio delle fumioni giudiziarie e
responsabilitd civile dei magistrati.
4
SATTA, Commentario al Codice di proced&a civile, libro 1, 1959, 211.
Materijalna građanskopravna odgovornost za protupravno...
Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992) 25

da je u sučevoj presudi ispoljena njegova osobna volja, i tada se to kroz sučevu izreku
ispoljava volja zakona. Budući da je predmet sudske odluke pravo, nezamislivo je da bi
donesenom odlukom moglo biti povrijeđeno neko pravo. Odatle i opravdanost teze o
irelevantnosti greške do koje bi moglo doći u sudovanju: ona ne sprečava nastajanje
presude; presuda grešku apsorbira.5 Stoga odgovornosti ima mjesta tek onda i tamo gdje
"sudac" silazi sa scene, a na njoj se javlja fizička osoba koja je obavljala sudačku
funkciju, sada podložna općim normama pravnog poretka, osobito normama kaznenog
prava koje ograničavaju njezinu slobodu radi zaštite drugih subjekata tog poretka
(posebno norme o dolo,frode, concussione). Kad su djela čovjeka koji je sudio kaznena
djela, počinitelj je zbog njih mogao u načelu građanskopravno odgovarati samo nakon što
je osuđen u kaznenom postupku. No građanskopravna odgovornost mogla se ostvarivati i
samostalno kad god su postojale zapreke za kazneno gonjenje. Da se sudski funkcionari
zaštite od proizvoljnih optužaba, oštećeni koji je namjeravao protiv suca pokrenuti
parnicu radi naknade štete morao je za to dobiti prethodno ovlaštenje ministra pravosuđa.
Na traženje ovlaštene stranke kasacijski sud (Corte di cassazione) posebnim je zaključ­
kom odlučivao o tome kome će sucu povjeriti suđenje u tom sporu. Pravila o odobrenju
ministra pravosuđa nisu važila za slučajeve kada se navodno oštećeni pridruživao
državnom tužitelju radi sudjelovanja u pokrenutom kaznenom postupku protiv suca
odnosno kada se parnica pokretala tek pošto je kaznena osuda već izrečena.
2.3.1.2. Odredbom art. 74. CPC pravilo iz art. 55. CPC odnosilo se i na magis­
trate koji djeluju u državnom tužiteljstvu (pubblico ministero) za djela koje počine u
tijeku sudjelovanja u građanskoj parnici. Za njih, međutim, nije važila i odredba o od­
govornosti za štetu uzrokovanu uskraćivanjem pružanja zatražene pravne zaštite.
Specifična su pravila važila za odgovornost osoba koje nisu magistrati, ali sudjeluju u
sudskom postupku: art. 60. CPC za cancelliere ed ufficiale giudiziario (sudske
kancelarijske činovnike), art. 64. CPC za consulente tecnico (tehničkog eksperta kojega
angažira sud), art. 67. CPC za custode (čuvara, sekvestra).6
2.3.1.3. U doktrini je ostalo sporno dopuštaju li izložene norme da oštećeni tuži
državu radi naknade štete koju je pretrpio zbog kvalificiranog djelovanja suca koje
oštećenoga ovlašćuje da ga tuži radi naknade štete. Tako je Rocco1 zastupao tezu da
nepostojanje posebne norme koja bi proširivala domašaj odredaba art 55. CPC na druge
potencijalne subjekte isključuje mogućnost svake konkurirajuće i neposredne odgo­
vornosti države za pričinjenu štetu. Drukčije Sat ta,9 koji citira stav Ustavnog suda
Italije (Corte costituzionale) od 14. 3. 1968, po kojemu odredba art. 55. CPC nije u
suprotnosti s Ustavom jer, po općim pravilima o tumačenju, ne isključuje odgovornost
države, u skladu s art. 28. Ustava, čak i za one štete koje je sudac uzrokovao neskrivljeno
(senza colpa) ili zbog obične nemarnosti (colpa lieve). Ustavni je sud u navedenoj
odluci isključio primjenu propisa po kojemu je oštećeni koji tuži državu dužan prethodno
tražiti odobrenje ministra pravosuđa za podnošenje tužbe.10
Prikazana apologija shvaćanja o neodrživosti ideje o odgovornosti suverene pravosudne vlasti
samo je, po Cappellettiu, "suvremenija verzija srednjovjekovnog slogana %King Can Do No Wrong\ " Od
suvremenika tog slogana dopire do nas dosjetka o svemoći i nedodirljivosti pravomoćne presude: "Res
i udica ta fac U de albo nigrum et de quadrato rotundum".
COSTA, Responsabilitd del giudice, dei suoi ausiliari e del pubblico ministero, u: Novissimo
Digesto Italiano, UTET, vol. XV, 1957,702.
n
ROCCO, Giudice ed i suoi ausiliari, u: Rivista di diritto processuale civile, 1941,1,287.
o
U tom smislu je i odluka Corte di cassazione od 30. 6. 1960, n. 1722, objavljena u Foro italiano,
1960,1, 1494.
9
SATTA, Diritto processuale civile, 8. ed., 1973, 58.
*" Presuda Ustavnog suda objavljena je u : Giurisprudenza italiana, 1968,1, 912.
 Materijalna gradanskopravna odgovornost za protupravno...
26 Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992)

2.3.2. Do referenduma održanog 8. 11. 1987, kada je izglasano njihovo ukidanje,

navedene norme Zakonika o građanskom postupku (CPC) bile su jedine kojima se
regulirala ova specifična materija. One su, po mišljenju Pintusa,11 samo drugim
riječima ponavljale ono što je već proizlazilo iz odredaba kaznenog zakona. Gotovo da
nema traga o njihovoj primjeni u razdoblju njihova važenja, koje je trajalo više od
četrdeset godina.
2.3.3. Po kazivanju Pintusa}2 sve do pred referendum prevladavalo je u Italiji
uvjerenje da postojeći režim odgovornosti sudbene vlasti ne bi trebalo mijenjati.
2.3.3.1. Uvjerenje se temeljilo na bitnom nepovjerenju prema sucima, za koje se
držalo da bi bili kadri - kad bi bili izloženi riziku da naknađuju štete uzrokovane svojim
radom, koji je često vrlo naporan - da se suzdržavaju od bilo kakve ozbiljnije aktivnosti,
pa bi prihvaćanje pravila o njihovoj neposrednoj odgovornosti dovelo do slabljenja
njihove moralne motiviranosti za savjesno suđenje i radnih učinaka upravo u mjeri u
kojoj bi jačala njihova odgovornost prema onima koji od njih traže pravnu zaštitu.
Nepovjerenje se zasnivalo i na sumnji u objektivnost i efikasnost rada onih sudaca koji
bi bili nadležni suditi u sporovima za naknadu šteta pokrenutim protiv svojih kolega.
Osim toga, iznosilo se i mišljenje da bi se svako ograničavanje neovisnosti sudaca prije
ili kasnije odrazilo na slobodi svih građana, dakle upravo na onom dobru za čije je
očuvanje neovisnost sudaca bitna. No tome se stavu suprotstavljalo mišljenje da bi
sloboda građana mogla jednako tako biti ugrožena i zbog zloupotrebe vlasti koja redovno
prati svaku djelatnost nad kojom se ne provodi efikasna kontrola.13
2.3.3.2. Diskusije koje su se rasplamsavale ukazivale su na to da se polemike ne
odnose na zahtjeve za neku dodatnu kontrolu nad pojedinačnim odlukama sudaca, osim
one koja je moguća zahvaljujući korištenju čitave skale pravnih sredstava koja reguliraju
procesni zakoni mjerodavni za postupanje sudova, već na zahtjeve za kontrolu nad sucima
kao ljudima koji mogu pogriješiti i svojim greškama ozbiljno povrijediti prava svojih
sugrađana. Tražio se odgovor na pitanje smije li se nad sucem provoditi kontrola i smije
li ga se pozivati na odgovornost u slučajevima kada je riječ o greškama koje se ne mogu
ničim opravdati, a ni otkloniti redovnim procesnim instrumentima. Kontrola o kojoj se
raspravljalo bila bi, dakle, kontrola nad djelovanjem i odlukama sudaca nad kojima se ne
bi mogla provoditi u redovnom postupku, bilo zbog specifične prirode aktivnosti koje bi
trebalo ispitivati, bilo zbog nekog drugog opravdanog razloga (npr. zbog toga što su sva
redovna procesna sredstva bezuspješno iscrpljena). No protiv svake hipotetske kontrole,
bez obzira čije i kako ostvarivane, iznosilo se mišljenje da je bilo koja kontrola nužno
atentat na neovisnost i nepristranost pravosudnih djelatnika: i ona koja bi bila prepuštena
građanima ovlaštenim da protiv sudaca pokreću parnice radi naknade štete koju su im
navodno uzrokovali svojim djelovanjem, kao i ona koju bi provodila posebna javna
tijela. Iako bi isključivo javna kontrola štitila suce od opasnosti da budu pozvani na
odgovornost na traženje građana kojima su pružali pravnu zaštitu, pa bi, iz tog ugla
promatranja, imala prednost pred onom privatnom, nema sumnje da bi se sama
mogućnost javne kontrole o kojoj bi odlučivao i koju bi ostvarivao netko treći, a ne sud
u redovnom postupku, pokazala kao podmukla preventivna cenzura ^subdolo controllo
preventivo") nad svime što sudac poduzima, pa stoga kao opasno ograničavanje njegove
slobode u odlučivanju.14
11
PINTUS, Responsabilitd del giudice, u: Enciclopedia del Diritto, Giuffre, 1988, vol. XXXIX,
1471.
12
Op. et loc. cit. u prethodnoj bilješci.
IO

SCIACCA, Etica e potere, u: Potere e responsabilitd, Brescia, 1963, 25.

14
PINTUS, op. cit., 1474.
Materijalna građanskopravna odgovornost za protupravno...
Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992) 27

2.3.3.3. Do referenduma 8. 11. 1987. zakonodavnim je tijelima bilo podneseno

nekoliko nacrta zakona o reformiranju instituta građanskopravne odgovornosti sudbene
vlasti te građanskopravne i disciplinske odgovornosti njezinih izvršitelja.15 Nacrt zakona
koji je izradilo Ministarstvo pravosuđa (Ministero di grazia e giustizia) predviđao je
samo pravo građana da u parnici pokrenutoj protiv države traže naknadu pretrpljene štete,
uz pravo osuđene države na regres protiv suca, isključujući mogućnost tužbe građana
protiv samog magistrata. Po tom nacrtu ovisilo je o nahođenju ministra da li će država
ostvarivati svoja regresna prava protiv magistrata zbog čijeg je djelovanja bila osuđena
pa je štetu i naknadila. Takva se solucija kritizirala uz tvrdnju da je time magistrat
ostajao izložen svim mogućim pritiscima upravne vlasti za sve vrijeme trajanja meri­
tornog suđenja u relevantnoj stvari.
2.3.3.4. Na samom početku djelovanja X. parlamentarne legislature objema domo­
vima bili su podneseni, u ovisnosti o predviđenom ishodu referenduma 8. 11. 1987,
brojni nacrti zakona. Na temelju rezultata referenduma prestale su važiti odredbe art. 55. i
56. CPC u kojima su bila uređena pravila o građanskopravnoj odgovornosti magistrata
(navedene norme prestale su biti relevantne nakon isteka roka 120 dana od dana u kojem
je Parlamentu bilo ostavljeno da ih nadomjesti novima, u skladu s ishodom referenduma).
2.3.3.5. Danas važeći zakon N. 117 od 13. 4. 1988. rezultat je stapanja podnesenih
zakonskih projekata.16

3. Osobe odgovorne za štetu

3.1. Zakon N. 117 odnosi se na protupravnu djelatnost svih pripadnika (magis­
trati) pravosudnih tijela obuhvaćenih višim genusnim terminom magistratura}1
3.2. Zbog toga što sadržaji tih pojmova nisu uvijek i posvuda na jednak način i u
jednakom obujmu definirani, a niti su pripadnici pojedinih podvrsta magistrature (ordini
della magistratura) na jednak način pravno tretirani, trebalo je posebnim interpretativnim
pravilom utvrditi na koga se sve taj zakon odnosi: na sve pripadnike redovnih, upravnih,

Atti parlamentari Senato, VDI legislatura, doc. n. 1463.

Atti parlamentari Cammera, VIII legislatura, doc. n. 3386.
Atti parlamentari Senato, IX legislatura, doc. n. 251.
Atti parlamentari Senato, IX legislatura, doc. n. 268.
Atti parlamentari Senato, IX legislatura, doc. n. 553 - prijedlog komunista.
Atti parlamentari Senato, IX legislatura, doc. n. 440 - prijedlog republikanske stranke.
16
Zakon N. 117 od 13. 4. 1988. objavljen je u Gazzetta ufficiale od 15. 4. 1988, n. 88, a stupio je
na snagu 16. 4. 1988.
17
Izrazom magistrato (u francuskoj pravnoj terminologiji magistrat) - od lat. magistratus:
starješina, pretpostavljeni, javni funkcionar - shvaćenim u užem smislu označuje se svaka osoba koja je
pripadnik državne pravosudne organizacije u kojoj je, kao profesionalac, ovlaštena izricati pravdu (suditi) ili
tražiti njezino izricanje. Izraz treba razlikovati od izraza giudice (sudac): tako su, npr., arbitri koje su
stranke u sporu ovlastile da sude giudici, ali nisu magistrati; funkcionari državnog tužiteljstva (magistrati
addetti agli uffici del pubblico ministero) jesu magistrati, ali nisu giudici. - U širem smislu tog izraza njime
se obuhvaćaju sve osobe koje su pripadnici ne samo neke pravosudne organizacije već i upravne koji su
ovlašteni obavljati neku pravosudnu djelatnost ili ako su ovlašteni tražiti li poduzimati mjere radi primjene
zakona ili radi zaštite javnog poretka. Među njih se ubrajaju članovi Državnog savjeta (Consiglio di stato) i
upravnih sudova, računskih sudova (Corte dei conti), zatim članovi nekih municipalnih komisija koje
obavljaju slične funkcije, predsjednik republike ("Supremo magistrato della Repubblica"), ministri, visoki
upravni činovnici, gradonačelnici ("primo magistrato cittadino"), njihovi pomoćnici i policijski komesari. -
Izrazom magistratura (u francuskoj pravnoj terminologiji magistrature) označuju se ured magistrata (npr.:
"l'esercizio della magistratura civile"), funkcija osobe koja je magistrato, a također i ukupnost svih osoba
koje su magistrati ("corpo, ordine di magistrati"). - LANDI, Magistrato, u: Enciclopedia del Diritto,
Giuffre, 1975, vol. XXIV, 199. CASELU, Magistratura, u D. L, XV, 1. dio, 1903-1907,121.
 Materijalna građanskopravna odgovornost za protupravno...
28 Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992)

računskih, vojnih i specijalnih pravosudnih tijela koja obavljaju sudbenu djelatnost,

neovisno o prirodi njihove funkcije, pa i na one koji, izvan tog kruga, sudjeluju u obav­
ljanju sudbene djelatnosti.18 Posebno je naglašeno da se zakon odnosi i na one koji svoje
funkcije obavljaju u kolegijalnim tijelima.
3.3. Da se izbjegnu mogući nesporazumi i duge perifrastičke fraze kojima bi pre­
često trebalo označavati subjekte u odnosu na čiju protupravnu djelatnost zakon osigurava
oštećenima pravo na naknadu štete, u nastavku ovog rada sve te subjekte - osim ako po­
sebni razlozi ne traže drukčije izražavanje - označavamo pohrvaćenim izrazom "magi-
strat(i)%\ misleći pri tome na osobe koje su navedene u obrađivanom aktualno važećem
talijanskom zakonu kao potencijalni prouzročitelji relevantne štete.
3.4. Opredjeljujući se u odnosu na dilemu tko bi trebao biti pasivno supstan-
cijalnopravno legitimirani subjekt odgovornosti za štetu, talijanski zakon prihvatio je
varijantu po kojoj aktivno supstancijalnopravno legitimirani subjekt može isticati svoj
zahtjev za naknadu štete u pravilu s&mo prema državi, ne (i) prema magistratu koji je
svojom djelatnošću uzrokovao nastupanje štete.20
3.4.1. Takvo rješenje očigledno se opravdava potrebom sprečavanja opasnosti da se
zahvaljujući tužbi građanina protiv "magistrata, uz primjenu pravila o izuzeću, umjetno
stvore pretpostavke za oduzimanje spornog predmeta iz njegove kompetencije, dakle
interesima očuvanja neovisnosti i autonomije sudbene funkcije. Ako bi, naime, bila
dopuštena tužba navodno oštećene stranke protiv magistrata u vrijeme dok ori još rješava
predmet koji je dao povoda zahtjevil za naknadu štete, magistrat bi se našao u nezavidnoj
dvostrukoj ulozi: suca koji bi pod svaku cijenu morao biti i ostati nepristran, i stranke
koja je tuženik u parnici koja se protiv njega vodi upravo zbog toga što je kao sudac
povrijedio zakon na štetu stranke koja ga je izvela pred sud. Prihvaćeni model, kazao je
Cappelletti još prije njegova prihvaćanja i u Italiji,21 spada među progresivnije i pro­
finjenije jer objedinjuje dvije temeljne težnje: zajamčuje sigurnu zaštitu žrtvi protu­
pravnog čina, jednu vrstu socijalizacije odgovornosti za djelovanje jednog od presudnih
instrumenata državne vlasti, a ujedno štiti magistrata od neposredne šikane i ugrožavanja
njegove moralne i profesionalne stabilnosti.
3.4.2. U literaturi se ističe da prihvaćeno rješenje ne otklanja sumnje u pogledu
njegove (ne)ustavnosti s obzirom na odredbu art. 28. Ustava, po kojoj je dopuštena
mogućnost neposredne odgovornosti državnih funkcionara - u skladu s kaznenim, gra-
đanskopravnim i upravnim normama - za djela kojima se vrijeđaju prava trećih. Takvu
neposrednu odgovornost magistrata dopuštali su zakonski propisi CPC koji su stavljeni
izvan snage (doduše s izrazito ograničenom mogućnošću njihove primjene). Dvojbe su
prevladane tako što je zauzeto stajalište da ustavna norma o neposrednoj odgovornosti
javnih funkcionara, pa i magistrata, ne precizira način ostvarivanja te odgovornosti, pa
se ona ne bi morala nužno svoditi na naknadu imovinske štete, te da utvrđivanje oblika

I V ,
U art. 1.1. zakona N. 117 (Ambito di applicazione) određeno je da se zakon odnosi na: "... tutti
gli appartenenti alle magistrature ordinaria, amministrativa, contabile, militare e speciali, Che esercitano
l'attivita giudiziaria, indipendentemente dalla natura delle funzioni, nonchćagli estranei che partecipano
ali'esercizio della funzione giudiziaria". Ubrajanjem među magistrate i onih koji izvan kruga '"magistrati di
carriera, giudici togati" sudjeluju kao "estranei" u obavljanju pravosudne funkcije, zakon odstupa od
klasične klasifikacije pravosudnih funkcionara.
19
Art. 1.2. zakona N. 117.'
20
Talijanskom novom sistemu odgovornosti nositelja sudbene vlasti prethodila su slična rješenja u
zakonodavstvu Francuske (zakon No. 72-626 iz 1972) te Savezne Republike Njemačke (Čl. 34. Ustava i
zakon od 26. 6. 1981).
21
CAPPELLETTI, op. cit.. 564.
Materijalna gradanskopravna odgovornost za protupravno...
Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992) 29

odgovornosti spada u kompetenciju zakonodavca, kome je prepušteno da o tome odluči na

22
način koji neće biti štetan za očuvanje njihove neovisnosti.
3.5. Od tog osnovnog pravila ipak se značajno odstupa: u slučajevima kada je
prouzročena šteta posljedica kaznenog djela (reato) aktivno legitimiranome priznaje se
pravo da traži naknadu štete i od neposrednog počinitelja takvog djela (kumulativno ili
odvojeno, ili samo od jednoga pasivno legitimiranoga subjekta - već prema dispoziciji
oštećenoga).

4. Aktivna legitimacija oštećenoga i protupravna radnja magistrata

Aktivnu supstancijalnopravnu legitimaciju zakon priznaje svakom subjektu koji je
pretrpio nepravednu, protupravnu štetu (danno ingiusto; widerrechtlicher Schaderi), kao
posljedicu držanja, djelovanja (radnje) ili sudbene odluke koja je "contra ius'\ dakle
drukčija od one koju je trebalo poduzeti, određenog magistrata koji je postupao namjerno
(con dolo; mit Absicht) ili grubom nemarnošču (colpa grave; grobes Verschulden)23
prilikom obavljanja svojih funkcija odnosno prilikom uskraćivanja pružanja pravne
zaštite (diniego di giustizia, denegatio actionis; deni de justice).24 Iako iz izvorne
redakcije zakonskog teksta ne uspijevamo nedvojbeno ustanoviti da li je i za odgovornost
zbog uskraćivanja pravne zaštite nužno da je magistrat djelovao skrivljeno, držimo da bi
bilo razborito pretpostaviti da je određeni stupanj krivnje magistrata nužna pretpostavka
odgovornosti države za pretrpljenu štetu uzrokovanu i takvim njegovim djelovanjem.25
Na takav zaključak upućuje i marginalna rubrika nad art. 2. zakona, u kojemu se uređuje i
odgovornost za uskratu pravne zaštite, koja govori o odgovornosti za namjerno djelovanje
i za ono koje je počinjeno grubom nemarnošću učinitelja.26

5. Pogrešno tumačenje zakona i utvrđivanje činjenica

Talijanski zakon ne priznaje pravo na traženje naknade štete iz temelja odgovornosti
za djelovanje sudske vlasti ako bi se zahtjev za naknadu zasnivao na tvrdnji da je u
postupku došlo do pogrešnog tumačenja relevantnih pravnih pravila ili do pogrešne
ocjene činjenica i dokaza.27

22
PINTUS, op. cit., navodi u n. 26, 1476, da se u tom smislu izjasnio senator Marcelo Gallo,
izvjestitelj većine u Senatu (v. Atti parlamentari Senato, X. legislatura, doc. n. 748/a).
23
U talijanskoj pravnoj terminologiji izraz "colpa" koristi se jednom u širem, a jednom u užem
značenju: u širem značenju izraza njime se obuhvaća i dolus, namjera; u užem značenju izraza njime se
označava samo određena kvaliteta nemarnosti. U kontekstu ovog zakona očigledno je da je izraz
upotrijebljen u njegovom užem značenju, koje ne obuhvaća i namjeru - V. "Colpa civile" u: Enciclopedia
del Diritto, Giuffe, 1960, vol. VH", 534.
24
Art. 2.1. zakona N. 117 glasi:
" {Responsabilita per dolo o colpa grave)
1. Chi ha subito un danno ingiusto per effetto di un comportamento, di un atto o di un
provvedimento giudiziario posto in essere dal magistrato con dolo o colpa grave nell'esercizio delle sue
funzioni ovvero per diniego di giustizia puč agire contro lo Stato per ottenere il risarcimento dei danni
patrimoniali e anche di quelli non patriomoniali che dirivino da privazione della libertd personale"
25
U art. 2. 1. govori se o:"...provvedimento giudiziario posto in essere dal magistrato con dolo o
colpa grave nell'esercizio delle sue funzioni ovvero per diniego di giustizia...".
"Responsabilita per dolo o colpa grave".
27
Art. 2.2. zakona N. 117 glasi:
"2. Nell'esercizio delle funzioni giudiziarie non puo dar luogo a rasponsabilitd l'attivitd di
interpretazione di norme di diritto ne auella di valutazione del fatto e delle prove."
 Materijalna graćanskopravna odgovornost za protupravno...
30 Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992)

6. Odgovornost zbog (kvalificirane) grube nemarnosti

6.1. Uvaži li se prethodno navedena rezerva koja egzonerira državu u slučajevima
grešaka u tumačenju prava odnosno prilikom utvrđivanja činjenica i ocjenjivanja rezultata
dokazivanja, ostaje da se utvrdi koje bi to radnje magistrata počinjene grubom nemar-
nošću mogle biti temelj za odgovornost države za nastalu štetu, a koje se ujedno ne bi
mogle podvesti pod greške zbog kojih država ne odgovara, čije bi se postojanje moglo
otklanjati samo korištenjem redovnih procesnih sredstava predviđenih u mjerodavnom
procesnom pravu po kojemu se vodi relevantni postupak.
6.2. U pomoć stiže izričita odredba art. 2.3. zakona N. 117 u kojoj se voljom
zakonodavca utvrđuju kvalificirani slučajevi grube nemarnosti (colpa grave):
6.2.1. ako je došlo do grube povrede zakona kao posljedice neoprostive nemarnosti
magistrata (negligenza inescusabile); ili
6.2.2. ako je magistrat, opet zbog neoprostive nemarnosti, utvrdio postojanje neke
činjenice čije je postojanje neosporno isključeno (incontrastabilmente escluso) uvaže li
se rezultati provedenih procesnih djelatnosti; ili
6.2.3. ako je magistrat, zbog neoprostive nemarnosti, utvrdio nepostojanje neke
činjenice čije postojanje nedvojbeno proizlazi iz procesne građe; ili
6.2.4. ako je magistrat donio odluku koja se odnosi na osobnu slobodu (očigledno
na ograničavanje te slobode) izvan slučajeva koji su zakonom dopušteni ili ako takvu
odluku nije obrazložio.28
6.3. Otvaranje načelno zaštićenog područja djelatnosti magistrata primjenjivanju
posebnih pravila o odgovornosti za kvalificiranu grubu nemarnost uvjetovano je, kao što
se vidi, nizom pravnih standarda, što bi sa svoje strane moglo pružiti mogućnost za
primjenu neujednačenih kriterija - barem u početnim fazama primjene tih normi - pri
odlučivanju o tome da li je riječ o zaštićenoj zoni djelovanja magistrata ili nije. Treba
očekivati da bi sudska praksa, ako bude učestalija, mogla pridonijeti postepenom otkla­
njanju kriza i ujednačavanju mjerila, bitnom preduvjetu zakonitosti na ovom izuzetno
osjetljivom području. U pogledu kvalificiranog pogrešnog utvrđivanja relevantnih či­
njenica Pintus29 nudi svoje viđenje formule podobne da razgraniči pogrešno utvrđenje za
koje se odgovara od onoga za koje nema odgovornosti: odgovornosti bi, po njemu,
moglo biti samo ako se donesena odluka zasniva isključivo na tako kvalificirano ost­
varenom utvrđenju; u ostalim slučajevima, kada bi takvo utvrđenje bilo tek jedan od
dodatnih argumenata za konstatiranje postojanja odnosno nepostojanja neke relevantne
činjenice, koji sa svoje strane djelomično doprinosi formiranju sučeve ocjene (libero
convincimento del giudice), na takvu se grešku ne bi moglo pozivati u parnici za
naknadu štete.

7. Šteta uzrokovana uskraćivanjem pružanja pravne zaštite

7.1. U interesu je pravne sigurnosti preciznije utvrđivanje pretpostavaka koje
ovlašćuju na osnovanost zaključka da je magistrat protupravno uskratio pružanje

^° Art. 2. 3. a-d) zakona N. 117 glasi:

"3. Costitulscono colpa grave:
a) la grave violazione di legge determinata da negligenza inescusabile;
b) l'affermazione, determinata da negligenza inescusabile, di un fatto la cui esistenza e
incontrastabilmente esclusa dagli atti del procedimento;
c) la negazione, determinata da negligenza inescusabile, di un fatto la cui esistenza risulta
incontrastabilmente dagli atti del procedimento;
d) l'emissione di un provvedimento concernente la libertd delta persona fuori dei casi
consentiti dalla legge oppure senza motivazione."
29
PINTUS, op. cit., 1478.
Materijalna gradanskopravna odgovornost za protupravno...
Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992) 31

zakonom zajamčene pravne zaštite (diniego di giustizia). Bez detaljno i relativno strogo
utvrđenih pravila o tome kada se može smatrati da je došlo do protuzakonitog pro­
puštanja, norme o pravu stranke na zaštitu mogle bi postati iluzorne i krajnje neefikasne.
Rigorozna proceduralna pravila - podjednako važna i za magistrat i za stranku koja je
njegovim propuštanjem ugrožena - ovdje se pokazuju kao temeljni garant zaštite ljudskih
prava. Zakon tom pitanju posvećuje posebnu pažnju u art. 3. Ostaje otvorenim pitanje -
na koje tek praksa može pružiti valjanu građu za vrednovanje - da li su pravila čije
izlaganje slijedi u stanju ostvariti temeljne postulate zakonitosti, harmonično čuvajući
općedruštvene i posebne osobne interese stranaka. Zakon izriče ova pravila:
7.2. Pravo na pravnu zaštitu protupravno je uskraćeno ako je magistrat propustio
ili zakasnio obaviti dužnu procesnu radnju kada je - nakon proteka zakonom propisanog
roka za poduzimanje određene procesne radnje - stranka propisno zatražila da se radnja
obavi, pa je od dana predaje njezina podneska nadležnoj kancelariji, bez opravdanih
razloga, uzalud proteklo daljih trideset dana. Ako zakonom nije propisan rok u kojemu bi
neobavljenu procesnu radnju trebalo izvršiti, mora u svakom slučaju bezuspješno proteći
trideset dana od dana predaje nadležnom uredu zahtjeva stranke da se radnja obavi.
7.3. Upravitelj ureda može svojim obrazloženim rješenjem, prije isteka roka od
trideset dana, taj rok produžiti, ali ne duže od tri mjeseca od dana predaje nadležnom uredu
traženja stranke da se propuštena radnja izvrši. Radi izrade presude u naročito složenim
slučajevima, upravitelj nadležnog ureda može, novim obrazloženim rješenjem, donesenim
prije isteka produženog roka, odlučiti da se rok za donošenje presude produži još tri
mjeseca.
7.4. Ako se propuštanje ili zakašnjenje u poduzimanju određene djelatnosti bez
opravdanog razloga odnosi na osobnu slobodu otkrivljenika, početni rok od trideset dana
skraćuje se na pet neprekoračivih dana od dana predaje nadležnom uredu zahtjeva za
poduzimanje relevantne radnje, ili ako se podudara s danom u koji je utvrđeno određeno
odlučno stanje stvari, ili je protekao rok nakon kojega je dalje ostavljanje na snazi odluke
kojom se osobna sloboda ograničava nespojivo sa zakonom.

8. Tužba i tužbeni zahtjev

8.1. Talijanski zakon načelno utvrđuje i sadržaje potencijalne pravne zaštite koju
oštećeni može tražiti u sporu: u pravilu samo naknadu materijalne štete iz art. 2056.
Građanskog zakonika (Codice civile - CC) u osloncu na art. 1223, 1226. i 1227. CC -
zbog smanjenja odnosno gubitka oštećenikove imovine (perdita; Verlusi) i
neostvarivanja zarade (mancato guadagno; Enverbslosigkeit). U pogledu izmakle dobiti
(lucro cessante; entgangener Nutzen, abgehender Gewinn) sud bi bio dužan odlučivati, u
smislu art. 2956. CC, uz primjenu pravične ocjene svih okolnosti slučaja ("con aequo
apprezzamento delle circostanze del caso"). Zahtjev za naknadu imaterijalne (moralne)
štete može se prihvatiti samo ako takva šteta proizlazi kao posljedica nezakonitog
lišavanja osobne slobode (privazione della liberta personale; Freiheitsentziehung).
8.2. No tužba protiv države za naknadu štete može se podnijeti tek nakon što se
iscrpe sva redovna pobojna pravna sredstva ili drugi pravni lijekovi propisani za pobijanje
mjera osiguranja i onih donesenih u nekom sumarnom postupku, a u svakom slučaju tek
kada više nije moguća preinaka ili opoziv odluke koja bi se pobijala, odnosno, ako takva
pravna sredstva nisu predviđena, onda tek kada je iscrpljen procesni stupanj u tijeku
kojega je došlo do događaja koji je uzrokovao štetu. Tužba protiv države radi naknade
štete nije, prema tome, alternativno sredstvo za ostvarivanje pravne zaštite u odnosu na
pravna sredstva koja dopušta mjerodavno pravo o postupku po kojemu se provodi
postupak pred sudom u kojemu je stranka navodno povrijeđena u svojim pravima zbog
protupravnog držanja magistrata.
 Materijalna graćanskopravna odgovornost za protupravno,..
32 Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992)

8.3. Tužbu treba podnijeti - pod prijetnjom gubitka prava na njeno podnošenje
(decadenza; Verlust) - u roku dvije godine od časa kada ju je bilo dopušteno podnijeti. No
tužbu je dopušteno podnijeti i nakon proteka tri godine od dana nastanka činjenica koje su
uzrokovale štetu ako se u tom roku još nije zaključilo postupanje u procesnom stupnju u
tijeku kojega se zbio relevantni događaj. Tužbu zbog uskraćivanja pružanja pravne zaštite
treba podnijeti u roku dvije godine od isteka roka u kojem je magistrat bio dužan
postupiti po zhtjevu stanke. Rokovi za podnošenje tužbe ne teku za vrijeme u kojem
stranci na koju bi se rok donosio nisu bile poznate relevantne činjenice zbog tajnosti
istražnog postupka.

9. Tuženik
Tužbu protiv države za naknadu štete treba upraviti prema predsjedniku vlade
{Presidente del Consiglio dei Ministri).30

10. Nadležnost suda

Nadležan je viši prvostepeni sud (tribunale) mjesta u kojemu je sjedište apela­
cijskog suda (Corte d'appello) okruga koji je najbliži onome u kojemu se nalazi sudbeni
ured kojemu je pripadao magistrat u vrijeme nastanka relevantnih činjenica, osim ako je
magistrat zbog čijeg se djelovanja traži naknada štete bio došao radi obavljanja određnih
djelatnosti upravo u jedan od ureda tog okruga. U takvom slučaju nadležan će biti sud
mjesta u kojemu ima sjedište apelacijski sud drugog bližeg okruga, različit od onoga u
kojemu je magistrat obavljao svoju službu u vrijeme zbivanja relevantnih događaja.31

11. Intervencija magistrata u sporu oštećenoga protiv države

Posebna pravila zakona imaju svrhu osiguranje određenih procesnih instrumenata
magistratu čiji su postupci dali povoda za podnošenje tužbe za naknadu štete. 32
11.1. Sud nije ovlašten pozivati u parnicu magistrata, no ovaj može u svakom
stadiju postupka intervenirati u skladu s odredbama art. 105. 2. Zakonika o građanskom
postupku {Codice di procedura civile - CPC). Da mu se omogući intervencija,
predsjednik suda dužan gaje obavijestiti o sporu najmanje petnaest dana prije održavanja
prvog ročišta.
11.2. Presuda donesena u sporu protiv države u kojemu magistrat nije dobrovoljno
intervenirao nema pravnog učinka u regresnom sporu koji bi država morala protiv njega
pokrenuti. Ne proizvodi pravnog učinka ni u disciplinskom postupku koji bi se vodio
protiv magistrata?2*
11.3. Magistrat kome se pripisuje držanje koje je dalo povoda tužbi protiv države
ne može se u tom sporu saslušavati kao svjedok.
30
Art. 4. zakona N. 117.
31
Art. 4. zakona N. 117.
Radi utvrđivanja najbližeg okruga u kojemu ima sjedište apelacijski sud zakon upućuje na
primjenu odredaba art. 5. zakona od 22. 12. 1980, n. 879.
32
Art. 6. zakona N. 117.
33
Prihvaćeno pravilo trebalo bi shvatiti kao poseban izraz pažnje prema magistratu čije je držanje
dalo povoda za parnicu oštećenoga protiv države. U redovnoj parničnoj proceduri već samo obavještavanje
trećega o sporu za čiji bi ishod mogao imati određenog pravnog interesa proizvodi prema obaviještenome
tzv. intervencijski učinak, pa obaviješteni, čak ako se u povodu tog obavještenja ne pridruži parnici kao
umješač, gubi pravo da u naknadnom sporu između njega i stranke iz spora o kojemu je bio obaviješten
poriče pravne ocjene i činjenična utvrđenja do kojih je u tom sporu došlo. U nekim pravnim sistemima poznat
je i institut prisilnog miješanja u parnicu na poziv suda koji smatra oportunim da pozvani pristupi parnici.
Materijalna gradanskopravna odgovornost za protupravno...
Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992) 33

12. Regresni zahtjev države protiv magistrata

Za regresni spor (azione di rivalsa) države protiv magistrata zbog čijeg je djelo­
vanja osuđena u parnici koju je protiv nje vodila oštećena stranka važe neka posebna
pravila:34
12.1. Dok je u napuštenom sistemu ovisilo o nahođenju resornog ministra da li će
država ostvarivati svoje pravo na regres protiv magistrata zbog čijeg je držanja bila
osuđena pa je presudu i izvršila, nove norme koje reguliraju ovu materiju obvezuju
državu da svoje regresno ovlaštenje i ostvari. To pravo na regres mora ostvariti u roku
jedne godine od kada je oštećenome naknadila štetu na temelju sudske odluke ili nagodbe
zaključene nakon što je sud u parnici protiv države utvrdio da je oštećenikova tužba
dopustiva.
12.2. Ni u kom slučaju nije dopušteno da se država u sporu protiv magistrata, a ni
u disciplinskom postupku koji se vodi protiv njega, poziva na nagodbu o naknadi štete
koju je sklopila u sporu s oštećenim.
12.3. Regresnu tužbu podnosi predsjednik vlade (Presidente del Consiglio dei
Ministri). Nadležnost suda utvrđuje se po pravilima koja su slična pravilima o
nadležnosti za spor oštećenoga protiv države.
12.4. Novčani iznos koji država u regresnom sporu može tražiti od magistrata ne
može nadmašiti trećinu godišnje neto-plaće (nakon odbitka poreza i drugih fiskalnih
obveza) koju je osuđeni magistrat primio u vrijeme kada je bila pokrenuta parnica
oštećenoga protiv države. To pravilo važi i za slučaj kada je zbog djelovanja magistrata
bilo oštećeno više osoba koje su protiv države vodile odvojene parnice radi naknade štete.
Ta se privilegija ipak ne odnosi na slučajeve u kojima je magistrat namjerno (con dolo)
postupao. Prisilno izvršenje radi ostvarenja dosuđenog regresnog potraživanja države koje
se ostvaruje na plaći osuđenog magistrata ne može zahvatiti više od jedne petine njegove
neto mjesečne plaće. Ocjenjujući ova pravila, Pintus35 s pravom smatra da bi ostva­
rivanje regresnog zahtjeva trebalo shvatiti prije kao specifičnu disciplinsku mjeru protiv
magistrata negoli kao sredstvo za naknađivanje onoga što je država platila oštećenoj
stranci.
12.5. Specifična pravila važe za ostvarivanje regresnih zahtjeva protiv osoba koje
nisu pripadnici magistrature, ali koje sudjeluju u izvršavanju određenih pravosudnih
aktivnosti.

13. Odgovornost za štetu uzrokovanu kaznenim djelom

Osoba koja je oštećena djelovanjem magistrata koje predstavlja kazneno djelo
(reato) ovlaštena je tražiti naknadu štete i od države i od magistrata koji je to djelo
počinio. Za sporove koji bi se pokrenuli radi naknade štete, pa i za spor pokrenut protiv
države, važe tada opća supstancijalna i procesna pravila.36 Opća pravila važe i za regresne
sporove osuđene države protiv magistrata.

JH
Ait. 7-8. zakona N. 117.
35
PINTaS.op.cil., 1481.
Art. 13. zakona N. 117 glasi:
"(Responsabilita civile per i fatti constituenti reato)
1. Chi ha subito un danno in consguenza di unfatto costituente reato commesso dal magistrato
nell'esercizio delle sue funzioni ha diritto al risarcimento nei confronti del magistrato e dello Stato. In tal
caso l'azione civile per U risarcimento del danno ed U suo esercizio anche nei confronti dello Stato come
responsabile civile sono regolaii dalle norme ordinarie.
2. AlVazione di regresso dello Stato che sia tenuto al risarcimento nei confronti del danneggiato
siprocede altresi secondo le norme ordinarie relative alla responsabilita deipubblici dipendenti"
 Materijalna gradanskopravna odgovornost za protupravno...
34 Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992)

14. Odgovornost za štetu uzrokovanu djelovanjem kolegija

14.1. Načelno stajalište o pravu oštećenih na naknadu štete zbog protupravnog
kršenja zakona ili uskraćivanja sudske zaštite iziskivalo je određene preinake općih
procesnih zakona koje će omogućiti sudu koji odlučuje o regresnom zahtjevu države
protiv magistrata da ustanovi uzročnu vezu između nastale štete i doprinosa svakog člana
kolegijalnog pravosudnog tijela (svi su članovi vijeća pasivno legitimirani u regresnom
sporu).
14.2. To je postignuto unošenjem u opće procesne zakone novela koje se odnose na
redakciju, čuvanje i pregledavanje zapisnika o kolegijalnom odlučivanju. U sumarnom
zapisniku o kolegijalnom odlučivanju mora se zabilježiti da li je odluka donesena
jednoglasno ili uz odvojeni glas poimenično navedenog člana kolegija, uz sažeto naz-
načenje razloga za neslaganje s glasovima većine. Taj zapisnik redigira najmlađi
magistrat koji je član kolegija, a potpisuju ga svi njegovi sudionici. Dužnost je
predsjednika kolegija da taj zapisnik, u zapečaćenom omotu, pohrani u nadležnoj
kancelariji. Sud koji odlučuje o regresnom zahtjevu države protiv magistrata ovlašten je
zatražiti da mu se dostavi zapečaćeni omot u kojemu je pohranjen zapisnik o vijećanju i
glasovanju radi njegova priključivanja parničnom dosjeu.
14.3. Ova, u načelu opravdana, intervencija u pravila o vođenju i sudbini zapisnika
o vijećanju i glasovanju u kolegijalnim pravosudnim tijelima dovodi, međutim, po
našem mišljenju, u pitanje očuvanje inače općeusvojenog interesa za čuvanjem tajnosti
tijeka vijećanja i glasovanja te držanja članova vijeća u tom stadiju postupanja. Treba
također konstatirati da navedenim novelama općih procesnih zakona o građanskom i
kaznenom postupku nije na adekvatan način riješeno pitanje utvrđivanja kvalificirane
krivnje članova kolegijalnog tijela u parnici za naknadu štete koju oštećeni vodi protiv
države, iako je postojanje takve krivnje bitna pretpostavka za prihvaćanje osnovanosti
oštećenikova tužbenog zahtjeva. Ostalo je neriješeno i pitanje jesu li stranke u postupku
ovlaštene pregledavati i prepisivati jednom pribavljeni, ranije zapečaćeni, a sada otvoreni
zapisnik. Nema ni odredaba o dopuštenosti korištenja tog zapisnika u sporu koji, zbog
kaznenog djela magistrata, oštećeni vodi i protiv njega i protiv države.

15. Naknada štete zbog sudskih grešaka

Odredbe zakona o naknadi štete zbog protupravnog djelovanja magistrata ne pre­
judiciraju ni u kom pogledu pravo žrtava sudskih grešaka odnosno zabluda (errori
giudiziari) i neosnovanih lišavanja slobode na dobivanje naknade štete koju su zbog toga
trpjeli.38

16. Umjesto zaključka

16.1. Talijansko rješenje problema materijalne građanskopravne odgovornosti za
djelovanje sudbene vlasti i osoba koje sudjeluju u njezinom ostvarivanju jedno je od
mogućih koja se u suvremenom svijetu nude. Ono na sebi nosi specifični pečat
političkog i socijalnog razvitka Italije od početka drugog svjetskog rata do današnjih

Odredbom art. 16. zakona N. 117 dopunjen je art. 148. Codice di procedura penale te art. 131.
Codice di procedura civile, a uz to su donesene i odredbe o korištenju zapisnika o vijećanju i glasovanju u
regresnom sporu koji se vodi u skladu s odredbama art. 8 cit. zakona.
38
Art. 14. zakona N. 117 glasi:
"(Riparazione per errori giudiziari.)
1. Le disposizioni della presente legge non pregiudicano U diritto alla riparazione afavore delle
vittime di errori giudiziari e di ingiusta detenzione."
Materijalna graćanskopravna odgovornost za protupravno...
Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992) 35

dana. Naslijedivši pravne solucije koje su 1940. godine, dakle u vrijeme fašističke
vladavine, našle svog izraza u tada novom Zakoniku o građanskom postupku - Codice di
procedura civile (CPC) - Republika Italija je, nakon relativno dužeg razdoblja ostajanja
kod solucija iz 1940, tek 1988. usvojila nova rješenja, u uvjerenju da ona na adekvatniji
način izražavaju stremljenja usmjerena k učvršćivanju neovisnosti i sudske vlasti i
njezinih protagonista, nastojeći uz to sačuvati u maksimalno mogućoj mjeri i interese
onih o čijim pravima sudbena vlast odlučuje.
16.2. Bilo bi preuzetno tvrditi da su rješenja problema građanskopravne odgo­
vornosti pravosuđa iz 1988. rezultat jedne jedinstvene, konsekventno provedene i
ostvarene doktrinarne koncepcije. No jednako bi bilo neutemeljeno i poricanje svake
jasnije koncepcije u autora zakona N. 117 iz 1988. Tzv. istina će, i ovoga puta, biti
negdje na sredini - in medio stat virtus - u pravilu jedino mogućem ishodu zakono­
davnog rada u demokratski organiziranoj parlamentarnoj republici, u kojoj su kom­
promisi postignuti između nosilaca vlasti i boraca za osvajanje vlasti koji su pripadnici
različitih političkih orijentacija, presudna determinanta sadržaja zakonodavne politike i
akata koje višestranački, preopterećeni parlamenti donose. Ne treba zanemariti ni neos-
porenu konstataciju da su pretežna raspoloženja pravnih stručnjaka i vodećih političara
sve do pred sam talijanski referendum 8. 11. 1987. bila naklonjenija očuvanju instituta
odgovornosti uređenog zakonom iz 1940. negoli zahtjevima da ga se napusti i zamijeni
novim, sadržajno drukčijim rješenjima.
16.3. Teško se upuštati u ocjenu režima iz 1940. kad se zna da o efikasnosti i
praktičnim, iskustvenim rezultatima svojih solucija nije ostavio traga. O njegovoj
prirodi i potencijalnom domašaju registrirana su divergentna mišljenja i u teoretskim
studijama i u stajalištima najviših sudova. Prihvati li se ono po kojem je taj sistem
isključivao odgovornost države za štete koje počine funkcionari državnog pravosuđa, o
tom bi se sistemu moglo lako sakupiti priličan broj negativnih ocjena, naročito ako se
uvaži daje taksativna lista držanja magistrata koja bi mogla predstavljati pretpostavke za
njihovu osobnu odgovornost bila izuzetno restriktivna, a uz to još i uvjetovana ar­
bitrarnom suglasnošću visokog funkcionara državne uprave. No ako se taj sistem
razmatra u svjetlu shvaćanja po kojemu nije predstavljao zapreku za to da se i od države
zatraži naknada štete na temelju općih pravnih pravila o odgovornosti države za rad svih
njezinih tijela, pa i pravosudnih, i to čak o njezinoj kauzalnoj, objektivnoj odgovornosti,
dakle i za slučaj držanja magistrata koje se ne bi moglo kvalificirati kao skrivljeno, onda
bi se slika o tom sistemu morala bitno izmijeniti, i to u pozitivnom smislu. Prigovori
da su u tom sistemu suci bili izloženi potencijalnoj šikani stranaka u čijim sporovima
sude - što bi moglo samo negativno utjecati na njihov osjećaj sigurnosti i neovisnosti -
gube na svom inače načelno opravdanom značenju kad se uzme u obzir konstatacija da
praktične mogućnosti korištenja prava stranke na tužbu - s obzirom na potencijalnu
izuzetnost pojave iznuđivanja, prevare ili nekog drugog doloznog ponašanja sudačkih
kadrova - gotovo da u praksi nije ni bilo.
16.4. Priklonili bismo se uvjerenju onih koji smatraju da su kreatori novog režima
odgovornosti iz 1988. godine imali pred očima prije svega cilj da sudačku neovisnost, i
njome uvjetovanu zakonitost i nepristranost sudaca i sudovanja, sačuvaju od neposrednog
ugrožavanja od strane anonimnih stranaka, rukovođenih u svojim postupcima motivima
za koje bi bilo teško reći da su uvijek razboriti i objektivno opravdani. Taj je cilj u
visokom stupnju i ostvaren isključivanjem prava stranaka da parnicu radi naknade štete
pokrenu neposredno protiv magistrata koji im je, navodno, svojim držanjem uzrokovao
određenu štetu. (Držimo da bi pravo na neposredno podnošenje tužbe protiv magistrata
osumnjičenog, gonjenog, ili čak već i osuđenog zbog kaznenog djela na štetu stranke
praktički, zbog izuzetne mogućnosti te pojave, trebalo zanemariti.)
 Materijalna gradanskopravna odgovornost za protupravno...
36 Zbornik PFZ, 42 (1)23-39 (1992)

16.5. Ako je u kontekstu pravila koja su važila u prethodnom režimu bilo moguće
braniti tezu da se odredbama o direktnoj odgovornosti magistrata ne derogiraju opće
upravne norme o odgovornosti države, čak i o objektivnoj odgovornosti, za djelovanje
svih njezinih funkcionara, pa i magistrata, izgleda da je aktualni režim tu mogućnost
isključio. Odredba art. 2. zakona N. 117 kao da nedvosmisleno svaljuje svu građansko-
pravnu odgovornost za protuzakonito djelovanje magistrata na državu (apstrahirajući za
čas praktički izuzetnu mogućnost neposredne odgovornosti magistrata koji su kaznenim
djelom u vršenju službene dužnosti nanijeli stranci štetu). No sve to samo pod uvjetima
navedenim u tom propisu - dakle samo ako se protuzakonito uzrokovana šteta može
pripisati namjernom ili iz grube nemarnosti, dakle skrivljenom držanju magistrata.
Temelja za kauzalnu, objektivnu odgovornost države više kao da nema. Ako je tako, to
znači da se u novom režimu građanskopravne odgovornosti države i magistrata
potencijalni oštećenik dovodi u nepovoljniji položaj od onoga u kojemu je - po onoj
povoljnijoj verziji interpretacije starog režima - ranije bio. Teško bi se moglo prihvatiti
gledanje da je takvo tretiranje problema bilo nužno radi daljeg unapređenja sudačke
neovisnosti. Od toga što bi država bila (objektivno) odgovorna za svaku štetu koju su
njezini građani pretrpjeli zbog djelovanja nepredvidivog, ponekad neadekvatno krutog,
neprikladnim normama sputanog pravosudnog aparata, sami magistrati, držimo, ne bi
imali ni štete ni koristi, niti bi, uz objektivnu odgovornost države za svaku njihovu
neopravdanu grešku, bile dovedene u pitanje sudačka neovisnost, objektivnost i zako­
nitost njihove misije. Talijanski zakonodavac kao da nije iskoristio priliku da na
nesumnjiv način oživotvori, u nekim drugim pravnim sistemima već odomaćenu, ideju o
tome da se država javlja u prometu i kao društveno opasan mehanizam koji bi svojim
djelovanjem mogao izazvati nepredvidive i neotklonjive štete velikih razmjera, pa da bi i
u odnosu na nju trebalo primjenjivati norme o kauzalnoj građanskopravnoj odgovornosti
kakva tereti imaoce i korisnike opasne stvari (npr. korisnike automobila, željeznice,
itd.). 39
16.6. Moguću oštrinu iznesenih zapažanja namjerno smo nastojali omekšati tezama
iznesenim u hipotetskom slogu. Nismo, naime, sasvim sigurni da bi režim instauriran
zakonom N. 117 mogao zadugo izdržati već nagoviještenu krizu izazvanu pitanjem jesu li
norme tog zakona do kraja u skladu s Ustavom Republike Italije, u kojem je utvrđeno
pravilo o odgovornosti države (ne precizirajući, doduše, da li je riječ o imovinskoj
odgovornosti) za rad (svih) njenih službi. Impresionirani elegancijom, oštrinom i ple­
menitim humanističkim obilježjima duha talijanskih pravnika, usudili bismo se gotovo
najaviti razbuktavanje diskusija o toj temi, koje bi, na duži rok, mogle početi skidati
tabu s netom usvojenih rješenja i poticati pregaoce na nova razmišljanja o daljem
osuvremenjivanju pravosudnih institucija, uz istodobno učvršćivanje mehanizama koji
imaju cilj širenje i jačanje zaštite ljudskih prava pred brojnim opasnostima koje vrebaju
na suvremenog čovjeka, pa i pred onima koje sa sobom nosi glomazna i snažna država.
Ako je, doduše u sputanim uvjetima potencijalne primjene, trebalo konstatirati da stari
režim u razdoblju dužem od četiri decenije nije imao prilike u praksi iskazati svoje
kvalitete, ne bi se trebalo ni čuditi ni zabrinjavati zbog toga što bi, za sada nepredvidivo
dugo, i trajanje novog režima moglo proteći bez provokacija iz prakse na razmišljanje i
revidiranje usvojenih rješenja. Moralna čvrstina i profesionalna istančanost talijanskih
magistrata, trebalo bi se i dalje nadati, mogle bi biti među presudnim uzrocima odsut­
nosti takvih poziva koji bi nam mogli stizati iz svakodnevnog života.

Po odredbi čl. 154/2. Zakona o obveznim odnosima, "... za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih
potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju."
Materijalna građanskopravna odgovornost za protupravno...
Zbornik PFZ, 42 (1) 23-39 (1992) 37

16.7. Građanskopravna deliktna odgovornost za štetu, uvjetovana određenom

kvalitetom krivnje počinitelja, polazi, u pravilu, od oborive pretpostavke da onaj kome
se imputira odgovornost nije kriv za uzrokovanu štetu. 40 Ako je tako propisano i u
talijanskom građanskom pravu (nemamo podataka o tome da bi bilo drukčije), navodno
oštećeni tužitelj u parnici pokrenutoj protiv države radi naknade štete uzrokovane
protupravnim držanjem magistrata u obavljanju službene dužnosti našao bi se u prilično
nezavidnom položaju - opterećen dužnošću da dokazuje kvalificirani stupanj krivnje
magistrata za kojega tvrdi da je počinitelj protupravnog djela na njegovu štetu. Njegov
bi položaj i izgledi da dobije odgovarajuću naknadu odnosno satisfakciju za pretrpljenu
štetu bili neusporedivo povoljniji kad bi odgovornost tuženika bila kauzalna, objektivne
naravi. Dok nije tako, čini se da bi ipak trebalo prihvatiti kao razboritije rješenje ono
koje oslobađa tuženu državu dužnosti da dokazuje ono što je gotovo nedokazljivo -
postojanje tzv. negativnih činjenica - tj. istinitost tvrdnje obrane da magistrat nije
djelovao u uvjetima neispričljive nemarnosti.

Zakon o obveznim odnosima od 30. 3. 1978, koji je Republika Hrvatska preuzela Zakonom od
16. 6. 1991, Narodne novine, 53/91-1305 od 8. 10. 1991, u čl. 154/1. odstupio je od navedenog standardnog
stava, propisujući oborivu presumpciju o krivnji svakog uzročnika štete, dakle i one koja ne proizlazi iz
kršenja ugovornih obveza: " (1) Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta
nastala bez njegove krivnje." Dužnost dokazivanja nepostojanja krivnje tereti, dakle, tuženika. Time se i u
izvanugovomim odnosima položaj tužitelja, pretendiranog ovlaštenika prava na naknadu štete, bitno
poboljšava.