IMPERIJ

Michael HARDT Antonio NEGRI

MULTIMEDIJALNI INSTITUT
ARKZIN.COM/MUNICATIONS

Michael HARDT | Antonio NEGRI

IMPERIJ
naslov izvornika:
Hardt/Negri: EMPIRE
HARVARD UNIVERSITY PRESS

Cambridge | Massachusetts
London | Engleska | 2000.
preveo s engleskog: dr. ivan FILIPPI

Multimedijalni institut
Arkzin d.o.o.
isbn: 953-98699-2-7
isbn: 953-6542-20-X
zagreb 2003.

Svaki alat je oruje ako ga pravilno drite.

ani difranco

Ljudi se bore i gube bitku, a cilj za koji su se

borili ostvari se usprkos njihovom porazu, a
onda se pokae da to nije ono to su htjeli, a
drugi ljudi moraju se boriti za ono to su oni
htjeli ali pod drugim imenom.
william morris

SADRAJ

PREDGOVOR
1. DIO | POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI
1.1 Svjetski poredak
1.2 Biopolitika proizvodnja
1.3 Alternative unutar Imperija

2. DIO | PUTOVI SUVERENOSTI

2.1 Dvije Evrope, dvije modernosti
2.2 Suverenost nacionalne drave
2.3 Dijalektika kolonijalne suverenosti
2.4 Simptomi prijelaza
2.5 Umreena mo:
Suverenost SAD-a i Novi Imperij
2.6 Imperijalna suverenost

177

159

141

123

105

089

070

068

032

048

017

014

INTERMECO: PROTUIMPERIJ

007

SADRAJ

3. DIO | PUTOVI PROIZVODNJE

3.1 Granice imperijalizma
3.2 Mogunost disciplinarnog vladanja
3.3 Otpor, kriza, preobrazba
3.4 Postmodernizacija ili informatizacija proizvodnje
3.5 Mjeovita konstitucija
3.6 Kapitalistika suverenost ili
upravljanje globalnim drutvom nadzora

4. DIO | SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

4.1 Virtualnosti
4.2 Stvaranje i korupcija
4.3 Mnotvo protiv Imperija

397

343

325

307

394

292

272

256

221

237

190

205

188

BILJEKE
KAZALO

ZAHVALE

eljeli bismo se zahvaliti prijateljima i

kolegama koji su proitali dijelove ovoga
rukopisa i kojih su nam komentari dobro
doli. To su: Robert Adelman, tienne
Balibar, Denis Berger, Yann Moulier
Boutang, Tom Conley, Arif Dirlik, Luciano
Ferrari-Bravo, David Harvey, Fred
Jameson, Rebecca Karl, Wahneema
Lubiano, Saree Makdisi, Christian
Marazzi, Valentin Mudimbe, Judith
Revel, Ken Surin, Christine
Thorsteinsson, Jean-Marie Vincent, Paolo
Virno, Lindsay Waters i Kathi Weeks.

Citat Ani DiFranco na 3. stranici je iz

My IQ, koji je zatien autorskim
pravom 1993 righteous babe music, sa
svim pridranim pravima, a koristili smo
ga uz dozvolu.

PREDGOVOR

Imperij se ostvaruje pred naim oima.

Tijekom nekoliko prolih desetljea, kada su zbaeni kolonijalni reimi a
onda ubrzano nakon to su se sovjetske zapreke kapitalistikom svjetskom
tritu konano sruile, svjedoci smo nesvladive i neopozive globalizacije
ekonomskih i kulturnih razmjena. Zajedno s globalnim tritem i globalnim
krugovima proizvodnje pojavio se globalni poredak, nova logika i struktura
vladavine - ukratko, novi oblik suverenosti. Imperij je politiki subjekt koji
djelotvorno ureuje te globalne razmjene, suverena mo koja upravlja
svijetom.
Mnogi tvrde da globalizacija kapitalistike proizvodnje i razmjene znai
da su ekonomski odnosi postali neovisniji od politikoga nadzora i da se
prema tome smanjila politika suverenost. Neki slave tu novu eru kao
oslobaanje kapitalistike ekonomije od ogranienja i iskrivljenja koje su joj
nametnule politike snage. Drugi jadikuju i vide u njoj zatvaranje
institucionalnih kanala preko kojih radnici i graani mogu utjecati na hladnu
logiku kapitalistikoga profita i osporavati je. Svakako je tono da se
usporedo s procesima globalizacije, suverenost nacionalnih drava, iako jo
uvijek djelotvorna, postepeno smanjivala. Primarni imbenici proizvodnje i
razmjene - novac, tehnologija, ljudi i dobra - kreu se sve veom lakoom
preko nacionalnih granica. Stoga nacionalna drava ima sve manju mo da

PREDGOVOR

ureuje te tijekove i nametne svoju vlast nad ekonomijom. ak ni

najdominantnije nacionalne drave ne treba vie smatrati vrhovnim i
suverenim vlastima, bilo izvan ili ak unutar njihovih granica. Meutim,
slabljenje suvereniteta nacionalnih drava ne znai da se smanjila
suverenost kao takva.01 Politiki nadzor, dravne funkcije i regulativni
mehanizmi nastavili su vladati podrujem ekonomske i drutvene
proizvodnje i razmjene tijekom svih suvremenih preobrazbi. Naa je
osnovna hipoteza da je suverenost poprimila novi oblik, koji se sastoji
od niza nacionalnih i supranacionalnih organizama ujedinjenih
jedinstvenom logikom vladavine. Mi taj novi oblik suverenosti nazivamo
Imperijem.
Sve manja suverenost nacionalnih drava i njihova sve vea
nesposobnost da ureuju ekonomske i kulturne razmjene u stvari je jedan
od prvih simptoma nastupajueg Imperija. Suverenost nacionalne drave
bila je kamen-temeljac imperijalizama koji su evropske sile gradile tijekom
cijele moderne ere. Meutim, mi pod Imperijem podrazumijevamo neto
potpuno drugaije od imperijalizma. Granice odreene modernim
sustavom nacionalnih drava bile su temelj evropskog kolonijalizma i
ekonomske ekspanzije. Teritorijalne granice nacije uokvirivale su sredite
moi iz kojega se vrila vladavina nad vanjskim stranim teritorijima putem
sustava kanala i zapreka koje su izmjenino olakavale i oteavale tijekove
proizvodnje i kolanja. Imperijalizam je stvarno bio proirenje suverenosti
evropskih nacionalnih drava izvan njihovih granica. Kasnije su se skoro svi
svjetski teritoriji mogli rasparcelirati a cijela karta svijeta mogla se kodirati u
evropske boje: crvena za britanski teritorij, plava za francuski, zelena za
portugalski i tako dalje. Gdjegod se ukorijenila moderna suverenost, ona je
stvorila Levijatana koji je prekoraio njezino drutveno podruje i nametnuo
hijerarhijske teritorijalne granice, kako bi istovremeno nadzirao istou
njegovog identiteta i iskljuio sve to je bilo tue.
Prijelaz prema Imperiju izranja iz sutona moderne suverenosti. Za
razliku od imperijalizma, Imperij ne uspostavlja nikakvo teritorijalno
sredite moi i ne oslanja se na utvrene granice ili zapreke. On je
decentralizirani i deteritorijalizirajui aparat vladavine koji postepeno
ukljuuje cijelo globalno podruje unutar svojih otvorenih granica koje se
sve vie ire. Imperij upravlja hibridnim identitetima, elastinim
hijerarhijama i mnogostrukim razmjenama putem zapovjednih mrea koje
se lako prilagoavaju. Razliite nacionalne boje imperijalistike karte svijeta
pomijeale su se i stopile u imperijalnu globalnu dgu.

PREDGOVOR

Preobrazba moderne imperijalistike geografije zemaljske kugle i

ostvarenje svjetskoga trita oznauju prijelaz unutar kapitalistikoga naina
proizvodnje. Najznaajnije je da se prostorna razdioba na tri svijeta [Prvi,
Drugi i Trei] izbrisala tako da stalno nalazimo Prvi svijet u Treemu, Trei u
Prvome, a Drugi skoro uope nigdje. Izgleda da je kapital suoen s glatkim
svijetom - ili u stvari svijetom koji odreuju novi i sloeni reimi
diferencijacije, deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Izgradnju staza i
granica tih novih globalnih tokova prati preobrazba samih prevladavajuih
proizvodnih procesa. Ishod je da se smanjila uloga industrijskoga
tvornikoga rada a prvenstvo je dobio komunikativni, suradniki i afektivni
rad. U postmodernizaciji globalne ekonomije stvaranje bogatstva sve vie
naginje onome to emo nazvati biopolitikom proizvodnjom, proizvodnjom
samoga drutvenoga ivota, u kojemu se ekonomsko, politiko i kulturno
sve vie isprepliu i ustoliuju jedno drugo.
Mnogi smjetaju krajnju vlast koja vlada procesima globalizacije i
novoga svjetskoga poretka u Sjedinjene Drave. Pristalice hvale Sjedinjene
Drave kao svjetskog vou i jedinu supersilu, a protivnici ih prozivaju kao
imperijalistikoga ugnjetavaa. Oba ta stajalita poivaju na pretpostavci da
su Sjedinjene Drave jednostavno stavile na sebe ogrta globalne moi koje
evropske nacije sada svlae. Ako je devetnaesto stoljee bilo britansko
stoljee, onda je dvadeseto stoljee ameriko stoljee; ili pak, ako je
modernost bila evropska onda je postmodernost amerika. Najtea optuba
koju kritiari mogu podii je da Sjedinjene Drave ponavljaju praksu starih
evropskih imperijalista, dok pristalice slave Sjedinjene Drave kao
djelotvornijeg i dobrohotnijeg svjetskog vou, ispravljajui ono to su
Evropljani pokvarili. Meutim, naa temeljna hipoteza da se pojavio novi
oblik imperijalne suverenosti protuslovi obima tima stajalitima. Sjedinjene
Drave ne tvore, a to doista ne moe danas nijedna nacionalna drava,
sredite imperijalistikoga projekta. Imperijalizam je zavrio. Nijedna nacija
nee biti svjetski voa onako kako su to bile moderne evropske drave.
Sjedinjene Drave doista zauzimaju povlateni poloaj u Imperiju, ali ta
povlastica ne proizlazi iz njihovih slinosti s evropskim imperijalistikim
silama ve iz njihovih razlika. Te se razlike mogu najjasnije uoiti ako se
usredsredimo na prave imperijalne [ne imperijalistike] temelje ustava
Sjedinjenih Drava, gdje pod ustavom podrazumijevamo kako formalni
ustav, pisani dokument zajedno s njegovim raznim dopunama i zakonskim
instrumentarijem, tako i materijalni ustav, to jest, stalno oblikovanje i
preoblikovanje konstitucije drutvenih snaga. Thomas Jefferson, autori

10

PREDGOVOR

federalista i drugi ideoloki utemeljitelji Sjedinjenih Drava bili su svi

nadahnuti drevnim imperijalnim modelom. Vjerovali su da na drugoj strani
Atlantika stvaraju novi Imperij s otvorenim granicama koje se ire, gdje e se
mo djelotvorno raspodijeliti u mreama. Ta imperijalna zamisao preivjela
je i sazrijevala tijekom cijele povijesti Sjedinjenih Drava a sada se pojavila
na globalnoj razini u svom punom ostvarenom obliku.
Trebamo naglasiti da mi ovdje ne upotrebljavamo Imperij kao
metaforu, to bi zahtijevalo iskazivanje slinosti izmeu dananjeg svjetskog
poretka i carstava Rima, Kine i obiju Amerika i tako dalje, ve kao koncept,
koji prvenstveno poziva na teoretski pristup.02 Koncept Imperija ima svoje
temeljno obiljeje u nedostatku granica: vladavina Imperija nema granica.
Znai, koncept Imperija, u prvom redu, pretpostavlja reim koji djelotvorno
obuhvaa prostornu ukupnost, ili koji stvarno vlada cijelim civiliziranim
svijetom. Nikakve teritorijalne granice ne ograniavaju njegovu vladavinu.
Drugo, koncept Imperija predstavlja se, ne kao povijesni reim nastao u
osvajanju, ve prije kao poredak koji djelotvorno dokida povijest pa stoga
uspostavlja za vjenost postojee stanje stvari. Sa stajalita Imperija, tako e
uvijek biti i tako se uvijek mislilo da bude. Imperij predstavlja svoju
vladavinu ne kao prijelazni trenutak u kretanju povijesti, ve kao reim bez
vremenskih granica i u tom smislu izvan povijesti ili na kraju povijesti.
Tree, vladavina Imperija djelatna je na svim ravnima drutvenog poretka
irei se sve dolje do dubina drutvenoga svijeta. Imperij ne samo to
upravlja teritorijem i stanovnitvom ve i stvara sam svijet koji ono
nastanjuje. On ne samo to ureuje meusobne ljudske radnje ve neizravno
nastoji vladati samom ljudskom naravi. Predmet njegove vladavine je
drutveni ivot u svojoj cjelini pa tako Imperij predstavlja paradigmatski
oblik biomoi. Naposljetku, iako se praksa Imperija stalno kupa u krvi,
koncept Imperija uvijek je posveen miru - stalnom i opem miru izvan
povijesti.
Imperij s kojim smo suoeni iskazuje ogromnu mo potlaivanja i
razaranja, ali ta nas injenica ne smije nipoto uiniti nostalginima prema
starim oblicima dominacije. Prijelaz prema Imperiju i njegovim procesima
globalizacije nudi nove mogunosti snagama oslobaanja. Globalizacija,
naravno, nije samo jedno, a viestruki procesi koje prepoznajemo kao
globalizaciju nisu ujedinjeni ni jednoznani. Naa politika zadaa, mi
istiemo, nije samo opirati se tim procesima ve ih reorganizirati i
preusmjeriti prema novim ciljevima. Stvaralake snage mnotva koje
odravaju Imperij takoer su sposobne autonomno izgraditi Protuimperij,

PREDGOVOR

alternativne politike organizacije globalnih tijekova i razmjena. Bitke za

osporavanje i potkopavanje Imperija, kao i one za izgradnju stvarne
alternative, tako e se odvijati na samom imperijalnom terenu - u stvari te
nove bitke ve su poele. Tim e i mnogim slinim bitkama mnotvo morati
izmisliti nove demokratske oblike i novu konstitutivnu mo koja e nas
jednoga dana odvesti kroz Imperij i izvan njega.
Genealogija koju slijedimo u naoj analizi prijelaza od imperijalizma do
Imperija bit e najprije evropska a onda evropsko-amerika, ne zbog toga to
vjerujemo da su te regije iskljuivi ili povlateni izvor novih zamisli i
povijesne inovacije, ve jednostavno zbog toga to je to bila prevladavajua
zemljopisna staza na kojoj su se razvijali koncepti i prakse koji proimaju
dananje Imperij - ukorak, mi tvrdimo, s razvojem kapitalistikoga naina
proizvodnje.03 Iako je genealogija Imperija u tom smislu eurocentrina,
njegove sadanje snage nisu ograniene na nijednu regiju. Logika vladavine
koja je u odreenom smislu nastala u Evropi i Sjedinjenim Dravama sada
ustoliuje praksu prevlasti na cijeloj zemaljskoj kugli. Jo je vanije da snage
koje se suprotstavljaju Imperiju i djelotvorno prefiguriraju alternativno
globalno drutvo nisu same ograniene na bilo koju zemljopisnu regiju.
Zemljopis tih alternativnih moi, novi zemljopis, tek treba zacrtati - ili u
stvari njega danas zacrtavaju otpori, bitke i elje mnotva.

Prilikom pisanja ove knjige pokuali smo,

koliko nam sposobnosti najvie dozvoljavaju, koristiti iroki
interdisciplinarni pristup.04 Nai argumenti tee da budu jednako filozofski i
historijski, kulturni i ekonomski, politiki i antropoloki. Na predmet
prouavanja djelomice zahtijeva takvu iroku interdisciplinarnost, jer se
granice u Imperiju koje su moda prije opravdavale uski disciplinarni pristup
sve vie uklanjaju. U imperijalnom svijetu ekonomistu je, na primjer,
potrebno osnovno znanje kulturne proizvodnje da bi shvatio ekonomiju i
slino je kulturnom kritiaru potrebno osnovno znanje ekonomskih procesa
da bi shvatio kulturu. Na projekt postavlja takav zahtjev. Nadamo se da smo
u ovoj knjizi dali opi teoretski okvir i aparaturu koncepata za teoretsko
promiljanje i djelovanje u Imperiju i protiv njega.05
Poput mnogih obimnih knjiga i ova se moe itati na mnoge razne
naine: od poetka prema kraju, od kraja prema poetku, u dijelovima, na
preskoke ili putem analogija. Odlomci u 1. dijelu uvode openitu
problematiku Imperija. U sredinjim odlomcima knjige, u 2. i 3. dijelu,

11

12

PREDGOVOR

priamo priu o prijelazu od modernosti do postmodernosti, ili u stvari od

imperijalizma do Imperija. 2. dio pripovijeda o tom prijelazu prvenstveno sa
stajalita povijesti ideja i kulture od ranoga modernosti razdoblja do danas.
Crvena nit koja se provlai cijelim ovim dijelom je genealogija koncepta
suverenosti. 3. dio pripovijeda o istom prijelazu sa stajalita proizvodnje, pri
emu se proizvodnja shvaa u vrlo irokom smislu rijei, proteui se od
ekonomske proizvodnje do proizvodnje subjektiviteta. To pripovijedanje
pokriva ue razdoblje i prvenstveno se usredsreuje na preobrazbe
kapitalistike proizvodnje od kraja devetnaestoga stoljea do danas. Tako se
unutarnje strukture 2. i 3. dijela podudaraju: prvi odlomci u svakom dijelu
obrauju modernu, imperijalistiku fazu. Srednji odlomci bave se
mehanizmima prijelaza. A zadnji odlomci analiziraju na postmoderni,
imperijalni svijet.
Strukturirali smo knjigu na taj nain da bismo naglasili vanost
pomaka s podruja ideja na podruje proizvodnje. Intermeco izmeu 2. i 3
dijela funkcionira kao arka koja spaja kretanje iz jednoga motrita prema
drugome. Namjeravamo da taj pomak motrita funkcionira neto poput
trenutka u Kapitalu kada nas Marx poziva da napustimo bunu sferu
razmjene i spustimo se u skrivene odaje proizvodnje. Na podruju
proizvodnje razvidno se otkrivaju drutvene nejednakosti i, tovie, tamo se
bude najdjelotvorniji otpori i alternative moi Imperija. Tako pokuavamo u
4. dijelu utvrditi te alternative koje danas povlae crte kretanja izvan
Imperija.

Ova je knjiga zapoeta dosta vremena

nakon Zaljevskog rata a dovrena je dosta prije poetka rata na Kosovu.
itatelj treba stoga smjestiti argumente izmeu ta dva znakovita dogaaja u
izgradnji Imperija.

13

OPASKA UREDNIKA: Pojmovi

constitution,
constitutive, constituting, constituted zadrani su u prijevodu u
obliku internacionalizama
konstitucija, konstituiranje,
konstitutivno, konstituirajue,
konstituirano da bi se ouvala
blizina ustanovljujuih,
ustanovljenih, ustavotvornih i
ustavnih momenata tih pojmova u
izvorniku.

1. DIO

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

1.1
SVJETSKI POREDAK

Kapitalizam jedino nadvladava kada postane

poistovjeen s dravom, kada je on drava.

fernand braudel
Oni vre pokolj i to nazivaju mirom.

tacit

Jednostavna injenica ponajvie odreuje
problematiku Imperija: da postoji svjetski poredak. Taj se poredak izraava
kao pravni oblik. Stoga je naa poetna zadaa shvatiti konstituciju poretka
koji se danas oblikuje. Meutim, od samoga poetka trebamo odbaciti dvije
predodbe toga poretka koje se nalaze na suprotnim polovima spektra. Prva je
shvaanje da sadanji poredak nekako spontano proizlazi iz meusobnih radnji
radikalno heterogenih globalnih sila, kao da je taj poredak skladan koncert
kojim dirigira prirodna i neutralna skrivena ruka svjetskoga trita, a druga je
zamisao da poredak diktira jedna jedina sila i jedinstveno sredite racionalnosti
koje transcendira globalne sile, usmjeravajui razne faze povijesnog razvoja
prema svom svjesnom i sveobuhvatnom planu, neto poput urotnike teorije
globalizacije.01
Ujedinjeni narodi
Prije nego to istraimo konstituciju Imperija u pravnom smislu, moramo neto
detaljnije analizirati ustavne procese koji odreuju sredinje pravne kategorije
i osobito briljivo razmotriti procese dugoga prijelaza od suverenoga prava
nacionalnih drava [i meunarodnoga prava koje iz njega slijedi] do prvih
postmodernih globalnih obrisa imperijalnoga prava. Najprije o tome moramo
razmiljati kao o genealogiji pravnih oblika koji su doveli do supranacionalne

18

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

uloge Ujedinjenih naroda i njihovih raznih pridruenih ustanova. a sada je

nadilaze.
Ope je prihvaeno da je shvaanje meunarodnoga poretka koji je
europska modernost stalno predlagala i iznova predlagala, barem od Vestfalskog mira, danas u krizi.02 U stvari ono je uvijek bilo u krizi a ta je kriza bila
jedan od pokretaa koji stalno vuku prema Imperiju. Moda to shvaanje
meunarodnoga poretka i njegove krize treba pomaknuti u vrijeme Napoleonskih ratova, kao to neki znanstvenici tvrde, ili pak njegovo podrijetlo treba
vidjeti u Bekom kongresu i uspostavljanju Svete Alijanse.03 U svakom sluaju,
nema sumnje da se shvaanje meunarodnoga poretka zajedno s njegovom
krizom definitivno utvrdilo do vremena Prvoga svjetskoga rata i raanja Lige
naroda. Raanje Ujedinjenih naroda na kraju Drugoga svjetskoga rata samo
je ponovo pokrenulo, uvrstilo i proirilo taj meunarodni pravni poredak u
razvoju koji je bio najprije europski ali je postepeno postao potpuno globalan.
Zapravo moemo smatrati Ujedinjene narode vrhuncem cijeloga zakonodavnoga procesa, vrhuncem koji istovremeno otkriva ogranienja shvaanja
meunarodnoga poretka i ukazuje dalje od njega na novo shvaanje globalnoga poretka. Mogli bismo svakako analizirati pravnu strukturu UN-a u potpuno negativnom svjetlu i zadrati se na sve manjoj moi nacionalnih drava
u meunarodnom kontekstu, ali trebamo isto tako priznati da shvaanje prava
koje je definirala Povelja UN-a takoer ukazuje na pozitivni izvor pravne proizvodnje, djelotvorne na globalnoj razini - novo sredite normativne proizvodnje
koje moe igrati suverenu pravnu ulogu. UN funkcioniraju kao arka u genealogiji od meunarodnih do globalnih pravnih struktura. S jedne strane cijela
konceptualna struktura UN-a utemeljena je na priznanju i legitimnosti suvereniteta pojedinih drava, pa je tako izravno usaena u stari okvir meunarodnoga
prava koji je definiran paktovima i ugovorima. Meutim, s druge strane, taj
proces legitimiranja jedino je djelotvoran ako prenosi suvereno pravo na stvarno supranacionalno sredite. Nije nam namjera kritizirati ozbiljne [a ponekad
i tragine] manjkavosti toga procesa ili jadikovati zbog njih. U stvari, zanimaju
nas Ujedinjeni narodi i projekt meunarodnoga poretka ne kao cilj za sebe, ve
prije kao stvarno povijesno uporite koje je provodilo prijelaz prema pravom
globalnom sustavu. Upravo manjkavosti toga procesa ine ga djelotvornim.
Ako hoemo poblie promotriti taj prijelaz u pravnom smislu, korisno
je proitati djelo Hansa Kelsena, jednoga od najvanijih intelektualaca koji su
dali teoretsku podlogu za stvaranje Ujedinjenih naroda. Jo u 1910-im i 1920im godinama, Kelsen je predloio da se stvori meunarodni pravni sustav
kao vrhovni izvor svakog nacionalnog pravnog oblikovanja i ustava. Kelsen je

SVJETSKI POREDAK

doao do toga prijedloga putem svoje analize formalne dinamike pojedinanih

propisa drava. Ogranienja nacionalne drave, tvrdio je, predstavljaju nepremostivu prepreku ostvarenju ideje prava. Po Kelsenu, pristrani propisi
unutarnjega prava nacionalnih drava nuno zaostaju za univerzalnou i
objektivnou meunarodnih propisa. Ovi posljednji su ne samo logini ve i
etiki, jer e okonati sukobe izmeu drava nejednake moi i umjesto toga
potvrditi jednakost koja je naelo stvarne meunarodne zajednice. U pozadini
formalnoga Kelsenova prikaza nalazio se stvarni i bitni poticaj prosvjetiteljske
modernizacije. Kelsen je zagovarao shvaanje prava koje bi moglo dovesti
do organizacije ovjeanstva i tako bi se izjednailo s vrhovnom etikom
zamisli.04 On je elio prevladati logiku moi u meunarodnim odnosima tako
da bi pojedinane drave mogle postati cjeline jednakoga ranga, pa bi se
tako mogla stvoriti svjetska i univerzalna drava, organizirana kao univerzalna
zajednica iznad pojedinanih drava, obuhvaajui ih sve unutar same sebe.05
Stoga je bilo vie nego primjereno to e kasnije Kelsen imati povlasticu
da prisustvuje sastancima u San Franciscu koji su utemeljili Ujedinjene narode
i to e vidjeti kako se ostvarila njegova teoretska hipoteza. Po njemu Ujedinjeni narodi organizirali su racionalnu ideju.06 Oni su dali noge jednoj duhovnoj
ideji. Oni su predloili stvarnu djelotvornu osnovu za transcendentnu shemu
valjanosti prava koje je iznad nacionalne drave. Valjanost i djelotvornost prava
mogle su se tada ujediniti u vrhovni pravni izvor, a pod tim se okolnostima
moglo konano ostvariti Kelsenovo shvaanje temeljne norme.
Kelsen je zamislio formalnu izgradnju i valjanost sustava kao neovisne
od materijalne strukture koja ih organizira, ali u stvarnosti ta struktura mora
nekako postojati i materijalno se organizirati. Kako se sustav moe stvarno
izgraditi? To je toka u kojoj Kelsenova misao prestaje biti za nas od ikakve
koristi: ona ostaje puka utopija. Prijelaz koji elimo prouiti sastoji se upravo u
tom rascjepu izmeu formalnoga shvaanja koje postavlja valjanost pravnoga
procesa u supranacionalni izvor i materijalnoga ostvarenja toga shvaanja.
ivot Ujedinjenih naroda, od njihovoga osnivanja do kraja hladnoga rata, bio je
duga povijest zamisli, kompromisa i ogranienih iskustava usmjerenih manje
vie prema izgradnji takvih supranacionalnih propisa. Razvidne su aporije toga
procesa i ovdje ih ne trebamo detaljno opisivati. Prevlast Ujedinjenih naroda
nad opim okvirom supranacionalnoga projekta izmeu 1945. i 1989. godine
svakako je dovela do nekih od najperverznijih teoretskih i praktikih posljedica. Pa ipak sve to nije bilo dovoljno da zakoi legitimaciju supranacionalne
moi.07 Pravni koncept Imperija poeo se oblikovati u proturjenim iskustvima
Ujedinjenih naroda. Meutim teoretski odgovori na tu legitimaciju suprana-

19

20

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

cionalne svjetske moi bili su potpuno neprimjereni. Umjesto da prepoznaju

to je doista novo u tim supranacionalnim procesima, velika veina pravnih
teoretiara samo je pokuala uskrisiti zastarjele modele da bi ih primijenila na
nove probleme. U stvari, oni su veinom samo vadili iz ropotarnice modele koji
su vodili prema roenju nacionalne drave i ponovo ih predloili kao shemu pri
oditavanju i tumaenju izgradnje supranacionalne sile. Domaa analogija
postala je tako temeljno metodoloko sredstvo u analizi meunarodnih i supranacionalnih oblika poretka.08] Dva misaona toka bila su osobito aktivna tijekom toga prijelaza, a kao neku vrst kratice moemo ih zamisliti kao uskrsnue
ideologija Hobbesa i Lockea koje su u jedno drugo vrijeme prevladavali u
europskim shvaanjima suverene drave.
Hobzijanska inaica usredotouje se prvenstveno na prijenos naslova suverenosti i shvaa konstituciju supranacionalne suverene tvorevine kao ugovorni odnos utemeljen na stapanju prije postojeih dravnih subjekata.09 Nova
nadmona sila, tertium super partes, usredotoena u rukama vojnika [onoga
koji vlada ivotom i smru, Hobbesov Bog na zemlji], jedina je, prema toj koli
miljenja, sposobna konstituirati siguran meunardoni sustav i tako prevladati
anarhiju koje suverene drave nuno proizvode.10 Nasuprot, prema lokovskoj
inaici, isti se proces projicira u vie decentraliziranom, pluralistikom okviru.
U njemu, upravo kada je prijenos prema supranacionalonm sreditu dovren,
mree domaih i zakonski djelotvornih protusila pojavljuju se da ospore i/
ili podre novi oblik moi. Tu se predlae globalna legitimacija a ne globalna
sigurnost ili se pak to svodi na projekt prevladavanja dravnih imperativa uspostavljanjem globalnog civilnog drutva. Te krilatice imaju za cilj pobuditi vrijednosti globalizma koje e proeti novi meunarodni poredak ili u stvari novu
transnacionalnu demokraciju.11 Dok hobzijanska hipoteza naglaava ugovorni
proces koji prouzrokuje novu jedinstvenu i nadreenu supranacionalnu silu,
lokovska hipoteza usredotouje se na protusile koje oivljavaju zakonodavni
proces i podravaju supranacionalnu silu. Meutim, u oba sluaja nova se
globalna sila predstavlja samo u analogiji prema klasinom shvaanju nacionalne suverene sile drava. Umjesto da prepoznaju novu narav imperijalne
sile, te dvije hipoteze samo insistiraju na starim naslijeenim oblicima dravne
konstitucije: monarhistikom obliku u Hobbesovom sluaju, liberalnom obliku
u Lockeovom sluaju.
Iako, uzimajui u obzir uvjete u kojima su se te teorije uobliile [za
vrijeme hladnoga rata, kada su Ujedinjeni narodi u najboljem sluaju samo
epajui ili naprijed], moramo priznati veliku dalekovidnost tih teorija.
Takoer trebamo istai da one ne mogu razjasniti stvarnu novinu povijesnih

SVJETSKI POREDAK

procesa kojima smo danas svjedoci.12 U tom pogledu te teorije mogu postati, i
doista postaju, tetne, jer ne prepoznaju ubrzani ritam, estinu i nunost kojom
nova imperijana paradigma djeluje. One ne razumiju da imperijalna suverenost
oznauje paradigmatski pomak. Paradoksalno [ali to u stvari i nije tako paradoksalno], jedino Kelsenovo shvaanje otkriva pravi problem, iako je njegovo
shvaanje ogranieno na strogo formalistiko stajalite. Kakva politika
sila ve postoji ili se moe stvoriti, pita se on, koja je primjerena globalizaciji
ekonomskih i drutvenih odnosa? Kakav pravni izvor, kakva temeljna norma
i kakva vlast moe podrati novi poredak i izbjei prijetei silazak u globalni
mete?
Konstitucija Imperija
Mnogi suvremeni teoretiari nevoljko prepoznaju globalizaciju kapitalistike
proizvodnje i njezinoga svjetskoga trita kao u temelju novo stanje i znaajan
povijesni pomak. Teoretiari povezani sa svjetskim sustavima, na primjer,
tvrde da je kapitalizam od svoga zaetka uvijek funkcionirao kao svjetska
ekonomija pa stoga oni koji danas galame o novini njegove globalizacije ne
shvaaju zapravo njegovu povijest.13 Svakako, vano je naglasiti kako stalni
temeljni odnos kapitalizma [ili barem tenju] prema svjetskom tritu tako i sve
ire krugove razvoja kapitalizma. Ali primjerena pozornost prema ab origine
univerzalnim dimenzijama kapitalistikog razvoja ne bi nas smjela toliko
zaslijepiti da ne vidimo rez ili pomak u suvremenoj kapitalistikoj proizvodnji i
globalnim odnosima moi. Vjerujemo da taj pomak ini danas savreno jasnim
i moguim kapitalistiki projekt da povee ekonomsku mo i politiku mo,
da se ostvari, drugim rijeima, pravi kapitalistiki poredak. U zakonodavnom
smislu, procesi globalizacije nisu vie puka injenica ve i izvor pravnih definicija koje su sklone projicirati jedan jedini supranacionalni oblik politike moi.
Drugi teoretiari nevoljko prepoznaju veliki pomak u globalnim odnosima moi jer vide da su najjae kapitalistike nacionalne drave nastavile
vriti imperijalistiku prevlast nad drugim nacijama i regijama zemaljske
kugle. S toga stajalita, suvremene tendencije prema Imperiju predstavljale bi ne temeljno novu pojavu ve samo usavravanje imperijalizma.14 Ne
podcjenjujui te stvarne i vane crte kontinuiteta, mi ipak mislimo da je vano
zapaziti kako je ono to je nekada bio sukob ili nadmetanje izmeu nekoliko
imperijalistikih sila zamijenila u mnogome zamisao o jednoj jedinoj sili koja
ih svih nadvladava, strukturira ih na jedinstven nain i ponaa se prema njima
prema jednom zajednikom shvaanju prava koje je nedvojbeno postkolonijalno i postimperijalistiko. To je stvarno polazite naeg prouavanja Imperija:

21

22

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

novo shvaanje prava, ili bolje reeno, novo upisivanje vlasti i novi plan proizvodnje normi i zakonskih instrumenata prisile koji jame ugovore i rjeavaju
sukobe.
Trebamo ovdje istai da pridajemo posebnu pozornost pravnim oblicima
konstitucije Imperija na poetku nae studije ne zbog bilo kakvog specijaliziranog disciplinarnog interesa - kao da su pravo ili zakon sami po sebi, kao sredstva regulacije, sposobni predstaviti drutveni svijet u njegovoj cjelini - ve prije
zbog toga to ti pravni oblici priskrbljuju dobro kazalo procesa imperijalne konstitucije. Novi pravni oblici otkrivaju tendenciju prema centraliziranoj i jedinstvenoj regulaciji kako svjetskoga trita tako i odnosa globalne moi, sa svim
potekoama koje takav projekt nosi sa sobom. Pravne preobrazbe djelotvorno
ukazuju na promjene u materijalnoj konstituciji svjetske moi i poretka. Prijelaz
kojemu smo danas svjedoci od tradicionalnoga meunarodnoga prava, koje
su odreivali ugovori i sporazumi, na definiciju i uspostavu nove suverene, supranacionalne svjetske sile [pa prema tome i na imperijalno shvaanje prava],
koliko god nepotpun, prua nam okvir u kojemu moemo oditavati sve obuhvatnije drutvene procese Imperija. U stvari pravna preobrazba funkcionira kao
simptom promjena materijalne biopolitike konstitucije naih drutava. Te se
promjene tiu ne samo meunarodnoga prava i meunarodnih odnosa ve
takoer i unutarnjih odnosa moi u svakoj zemlji. Dok budemo prouavali i
kritizirali nove oblike meunarodnoga i supranacionalnoga prava istovremeno
emo se nai u sreditu politike teorije Imperija gdje problem supranacionalnoga suvereniteta, njegov izvor legitimnosti i njegovo vrenje izvode na svjetlo
dana politike, kulturne i konano ontoloke probleme.
U pristupanju pravnom konceptu Imperija, mogli bismo najprije sagledati genealogiju koncepta, to e nam priskrbiti neke uvodne pojmove za
nae istraivanje. Taj nam koncept dolazi preko duge, prvenstveno europske,
tradicije koja see barem do staroga Rima, pa je tako pravnopolitiki oblik Imperija bio usko povezan s kranskim podrijetlom europskih civilizacija. Tamo
je koncept Imperija objedinjavao pravne kategorije i univerzalne etike vrijednosti inei da one zajedno djeluju kao organska cjelina. Taj je savez stalno
funkcionirao unutar koncepta, bez obzira na nestalnosti povijesti Imperija.
Svaki pravni sustav na neki je nain kristalizacija niza specifinih vrijednosti,
jer je etika dio materijalnosti svakoga pravnoga instituta, ali Imperij - a osobito
rimska tradicija imperijalnoga prava - je osobit po tome to poklapanje i univerzalnost etikoga i pravnoga dovodi do krajnjih granica: u Imperiju postoji
mir, u Imperiju postoji jamstvo pravde za sve narode. Koncept Imperija predstavlja se kao globalni koncept pod dirigentskom palicom jednoga jedinoga

SVJETSKI POREDAK

dirigenta, jedinstvene moi koja odrava drutveni mir i proizvodi etike istine.
A da bi postigla te ciljeve, jedinstvena mo ima na raspolaganju potrebnu
silu da vodi, kada je to nuno, pravedne ratove na granicama protiv barbara i
unutar Imperija protiv pobunjenika.15
Znai da od samoga svoga poetka Imperij pokree etikopolitiku
dinamiku koja se nalazi u sreditu njegovoga pravnoga koncepta. Taj pravni
koncept ukljuuje dvije temeljne tendencije: prvu, shvaanje prava koje se
potvruje u izgradnji novoga poretka koji obuhvaa cijeli prostor onoga to se
smatra civilizacijom, univerzalnim prostorom bez granica; i drugu, shvaanje
prava koje obuhvaa svo vrijeme unutar njegovoga etikoga temelja. Imperij
iscrpljuje povijesno vrijeme, dokida povijest i poziva prolost i budunost
unutar vlastitoga etikoga poretka. Drugim rijeima, Imperij predstavlja svoj
poredak kao stalan, vjean i nuan.
U germansko-rimskoj tradiciji koja je cvala tijekom cijeloga srednjega vijeka, ta dva shvaanja prava ila su ruku pod ruku.16 Meutim, poevi sa renesansom, s pobjedom svjetovnosti, ta su se dva shvaanja razdvojila i svako se
neovisno razvijalo. S jedne strane, pojavilo se u modernoj europskoj politikoj
misli shvaanje meunarodnoga prava, a s druge, razvijale su se utopije trajnog mira. U prvom sluaju, poredak to ga je obealo Rimsko Carstvo nastojao
se uspostaviti, dosta vremena nakon njegove propasti, putem mehanizma sporazuma koji e izgraditi meunarodni poredak meu suverenim dravama to
e djelovati analogno ugovornim mehanizmima koji su jamili poredak unutar
nacionalne drave i njezinoga graanskoga drutva. Mislioci od Grotiusa do
Puffendorfa teoretski su oblikovali taj proces u formalnom smislu. U drugom
sluaju, ideja trajnog mira stalno se ponovo pojavljivala u cijeloj modernoj
Europi, od Bernardina de Saint Pierrea do Immanuela Kanta. Ta se zamisao
predstavljala kao ideal uma, svjetlo koje mora kritizirati i takoer ujediniti
pravo i etinost, pretpostavljena nadreenost pravnoga sustava i idealna
shema uma i etike. Temeljna alternativa izmeu ta dva shvaanja trajala je kroz
cijelo vrijeme europske modernosti, ukljuujui i dvije velike ideologije koje su
odredile njezinu zrelu fazu: liberalnu ideologiju koja poiva na miroljubivom
skladu pravnih sila i njegovom zamjenom tritem; i socijalistiku ideologiju
koja se usredotouje na meunarodno jedinstvo putem organizacije borbi i
odstupanja prava.
Bi li bilo tono tvrditi, stoga, da ta dva razliita razvoja shvaanja prava
koja su trajala jedno pored drugoga kroz stoljea modernosti danas tee
da se ujedine i predstave kao jedna jedinstvena kategorija? Mi predmnijevamo da je to doista tako i da u postmodernizmu shvaanje prava treba

23

24

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

opet razumjeti u smislu koncepta Imperija. Pa ipak, s obzirom da e se veliki

dio naega istraivanja vrtjeti oko toga pitanja, vodei nas u sumnje i nedoumice, ne bi trebalo tako brzo donositi definitivne zakljuke, ak ako se
ovdje ograniavamo samo na analizu shvaanja prava. Meutim, moemo
ve prepoznati neke vane simptome ponovnog raanja koncepta Imperija
- simptome koji funkcioniraju kao logika izazivanja koja se pojavljuju na
podruju povijesti a koja teorija ne moe zanemariti.
Jedan je simptom, na primjer, obnovljeno zanimanje za koncept bellum
justum ili pravednoga rata i njegovu djelotvornost. Taj se koncept, koji je
bio organski povezan s drevnim imperijalnim poretcima i kojega se bogata i
sloena genealogija protee sve od biblijskih vremena, poeo nedavno ponovo
pojavljivati kao sredinji diskurs u politikim raspravama, osobito nakon
Zaljevskog rata.17 Tradicionalno taj koncept poiva na zamisli da kada je neka
drava suoena s prijetnjom agresije koja moe ugroziti njezin teritorijalni
integritet ili politiku neovisnost, ona ima jus ad bellum [pravo da zarati].18 Ima
svakako neega zabrinjavajuega u tom obnovljenom zanimanju za koncept
bellum justum to modernost, ili prije moderna svjetovnost, nastoji po svaku
cijenu izbaciti iz srednjovjekovne tradicije. Tradicionalni koncept pravednoga
rata ukljuuje banalizaciju rata i njegovo slavljenje kao etikoga sredstva. Moderna politika misao i meunarodna zajednica nacionalnih drava odluno
odbacuju obje te zamisli. Ta dva tradicionalna obiljeja ponovo su se pojavila
u naem postmodernom svijetu. S jedne strane rat je sveden na status redarstvene radnje, a s druge je strane sakralizirana nova sila koja moe legitimno
vriti etike funkcije putem rata.
Meutim, daleko od toga da samo ponavlja klasino ili srednjovjekovno
shvaanje, dananji koncept predstavlja neke doista temeljne novine. Pravedni
rat vie nije u bilo kojem smislu djelatnost obrane ili otpora, kao to je to bio,
na primjer, u kranskoj tradiciji od svetoga Augustina do skolastika protureformacije, kao potreba svjetovnoga grada da jami vlastito preivljenje.
On je prije postao djelatnost koja je opravdana sama po sebi. Dva su razliita
elementa spojena u tom konceptu pravednoga rata: prvi, legitimnost vojnoga
aparata ukoliko je on etiki utemeljen, i drugi, uinkovitost vojne akcije u postizanju eljenoga mira i reda. Sinteza ta dva elementa moe doista biti kljuni
imbenik koji e odrediti uspostavljanje nove tradicije Imperija. Danas je
neprijatelj, upravo kao i sam rat, istovremeno banaliziran [sveden na predmet
rutinske redarstvene prisile] i apsolutiziran [kao Neprijatelj, apsolutna prijetnja etikom poretku]. Zaljevski rat dao nam je moda prvi puni konkretizirani
primjer te nove epistemologije koncepta.19 Uskrsnue koncepta pravednoga

SVJETSKI POREDAK

rata moe biti samo simptom pojave Imperija, ali kako sugestivan i moan
simptom!
Model imperijalne vlasti
Moramo izbjegavati da prijelaz prema Imperiju odreujemo samo u negativnom smislu, u smislu onoga to on nije, kao na primjer kad kaemo: nova
paradigma odreuje se jasnim slabljenjem suverenih nacionalnih drava,
deregulacijom meunarodnih trita, krajem neprijateljskih sukoba meu
dravama subjektima i tako dalje. Kad bi se nova paradigma sastojala samo
od toga onda bi njezine posljedice bile doista anarhine. Meutim, mo - a
Michael Foucault nije jedini koji nas pouava o tome - boji se vakuuma i prezire
ga. Nova paradigma ve funkcionira u potpuno pozitivnom smislu - i ne moe
biti drugaije.
Nova paradigma je istovremeno sustav i hijerarhija, centralizirana izgradnja normi i dalekosena proizvodnja legitimacije, rairena po prostoru svijeta.
Ona je razmjetena ab initio kao dinamina i elastina sustavna struktura koja
je vodoravno izraena. Mi shvaamo tu strukturu u nekoj vrsti intelektualne
kratice kao krianje sistemske teorije Niklasa Luhmanna i teorije pravde Johna
Rawlsa.20 Neki to stanje nazivaju vladanje bez vlade da bi naznaili strukturalnu logiku, povremeno nezamjetljivu ali uvijek i sve vie djelotvornu, koja sve
aktere smjeta unutar poretka cjeline.21 Ukupnost sustava ima prevladavajui
poloaj u globalnom poretku, raskidajui odluno sa svakom prethodnom
dijalektikom i razvijajui zdruivanje aktera koje je pravocrtno i spontano.
Meutim, u isto vrijeme, sve se jasnije pokazuje djelotvornost konsenzusa pod
vrhovnom vlau propisivanja. Svi sukobi, sve krize i sve razmirice djelotvorno
dovode na svjetlo dana proces zdruivanja i istim mjerilom pozivaju na jo vie
sredinje vlasti. Mir, ravnotea i prestanak sukoba vrijednosti su prema kojima
se sve usmjeruje. Razvoj globalnoga sustava [a imperijalnoga prava na prvom
mjestu] postaje razvoj stroja koji namee procedure stalnog sklapanja ugovornih odnosa koja vodi prema sistemskim ravnoteama - stroja koji stvara stalni
poziv za vlau. Izgleda da taj stroj predodreuje izvrenje vlasti i djelovanja
po cijelom drutvenom prostoru. Svaki pokret je odreen i moe traiti vlastito predodreeno mjesto samo unutar samoga sustava, u dodijeljenom mu
hijerarhijskom odnosu. Taj ve prije sainjen pokret odreuje realnost procesa
imperijalne ustavotvornosti svjetskoga poretka - nove paradigme.
Imperijalna paradigma kvalitativno je drugaija od raznih pokuaja u
prijelaznom razdoblju da odrede projekt meunarodnoga poretka.22 Dok su
se prijanja prijelazna stajalita usredotoila na legitimirajuu dinamiku koja

25

26

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

bi dovela do novoga poretka, u novoj paradigmi kao da je novi poredak ve

sainjen. Konceptualna neodvojivost naslova i izvrenja moi potvruje se
od poetka kao djelotvorni a priori sustava. Nesavrena podudarnost, ili bolje
reeno uvijek prisutne vremenske i prostorne rastavnice izmeu nove sredinje
moi i polja primjene njezinih propisa ne dovode do krize ili paralize ve
jedino prisiljavaju sustav da ih umanji i prevlada. Ukratko, promjena paradigme
odreena je, barem u poetku, shvaanjem da je jedino ustanovljena mo,
nadodreena u odnosu na suverene nacionalne drave i relativno od njih neovisna, sposobna funkcionirati kao sredite novoga svjetskoga poretka, vrei
nad njim djelotvornu regulaciju i, kada je to potrebno, prisilu.
Iz toga slijedi da i neka vrsta pravnoga pozitivizma vlada nad oblikovanjem novoga pravnoga propisivanja, kao to je elio Kelsen, ali samo kao
paradoksalna posljedica njegove utopije.23 Stvarni proces oblikovanja sustava
u stvari pretpostavlja sposobnost da ga se oblikuje. tovie, proces oblikovanja,
i subjekti koji djeluju u njemu, unaprijed tee prema pozitivno odreenom vrtlogu sredita, a ta privlanost postaje neodoljiva, ne samo u ime sposobnosti
sredita da izvrava silu ve i u ime formalne moi, koja stoluje u sreditu, da
uokviruje i sistematizira ukupnost. Jo jednom nalazimo krianje Luhmanna i
Rawlsa, ali i prije njih imamo Kelsena, toga utopijskoga pa prema tome nesvjesnoga i proturjenoga otkrivaa due imperijalnoga prava!
Jo jednom, drevna shvaanja Imperija pomau nam da bolje izrazimo
narav svjetskoga poretka u stvaranju. Kao to nas ue Tukidid, Livije i Tacit
[zajedno s Machiavellijem koji tumai njihovo djelo], Imperij se stvara ne na
osnovi same sile ve na sposobnosti da se sila predstavi kao da je u slubi
prava i mira. Jedna ili vie strana koje su u ve postojeem sukobu trae
interveniranje imperijalnih vojski. Imperij se ne raa iz vlastite volje ve ga se
poziva na postojanje i uspostavljanje na osnovi njegove sposobnosti da rjeava
sukobe. Imperij se stvara i njegovo interveniranje postaje pravno legitimno tek
kada je ve ukljueno u lanac meunarodnih suglasnosti kojima je cilj rjeenje
postojeih sukoba. Da se vratimo na Machiavellija, irenje Imperija ukorijenjeno je u unutarnjoj putanji sukoba koje ono treba razrijeiti.24 Onda je prvi cilj
Imperija proiriti podruje konsenzusa koje podravaju njegovu vlastitu mo.
Starinski model daje nam prvu priblinu sliku ali moramo otii daleko
izvan njega da bismo izrazili oznake globalnoga modela vlasti koji je danas na
djelu. Pravni pozitivizam i teorije naravnoga prava, kontraktualizam i institucionalni realizam, formalizam i sistematizam mogu svaki od njih opisati samo
jedan njegov vid. Pravni pozitivizam moe naglasiti nunost da neka jaka
sila postoji u sreditu normativnoga procesa; teorije naravnoga prava mogu

SVJETSKI POREDAK

osvijetliti vrijednosti mira i ravnotee koje imperijalni proces stvara; kontraktualizam moe ukazati na stvaranje konsenzusa; realizam moe izvesti na svjetlo
dana formativne procese ustanova primjerenih novim dimenzijama konsenzusa i vlasti; a formalizam moe dati logiku podrku onome to sistematizam
funkcionalno opravdava i organizira, naglaavajui totalno obiljeje toga
procesa. Meutim, koji pravni model zahvaa sva ta obiljeja novoga supranacionalnoga poretka?
Pri prvim pokuajima da dademo definiciju svakako moramo prepoznati
injenicu da dinamizam i konkretizacije novoga supranacionalnoga pravnoga
poretka snano odgovaraju novim obiljejima koja odreuju unutarnja propisivanja na prijelazu od modernosti u postmodernost.25 Trebamo prepoznati
tu podudarnost [moda na Kelsenov nain, a svakako na realistian] ne toliko
kao domaa analogiju za meunarodni sustav ve prije kao supranacionalnu analogiju za unutarnji zakonski sustav. Prvenstvena obiljeja oba sustava
ukljuuju hegemoniju nad pravnim praksama u vidu postupka, prevencije i
podneska. Iz nje proizlaze normativnost, sankcija i represija koje se stvaraju
unutar proceduralnih razvoja dogaaja. Razlog za relativnu [ali djelotvornu]
podudarnost novoga funkcioniranja unutarnjega prava i supranacionalnoga
prava proistie u prvom redu iz injenice da oni djeluju na istom terenu,
naime, terenu krize. Meutim, kao to nas je uio Carl Schmitt, kriza na terenu
primjene prava treba usmjeriti nau pozornost na izuzetak koji je na djelu
u trenutku kada se ono stvara.26 Izuzetnost odreuje kako unutarnje tako i
supranacionalno pravo.
Funkcija izuzetka tu je vrlo vana. Da bi se stekao nadzor nad takvim
potpuno fluidnim stanjem i njime ovladalo, potrebno je vlasti koja se uplie
dodijeliti sljedee: 1. sposobnost da odredi, svaki put na izuzetan nain, zahtjeve za intervencijom i 2. sposobnost da pokrene snage i sredstva koji se na
razne naine mogu primijeniti na raznolikost i mnoinu ureenja u krizi. Tu se
stoga raa, u ime izuzetnosti intervencije, oblik prava koje je u stvari policijsko
pravo. Stvaranje novoga prava upisano je u razmjetaju prevencije, represije i
retorike snage kojima je cilj ponovno uspostavljanje drutvene ravnotee. Sve
je to svojstveno djelatnosti policije. Tako moemo prepoznati poetni i implicitni izvor imperijalnoga prava u smislu redarstvene akcije i sposobnosti policije
da stvara i odrava red. Legitimacija imperijalnoga propisivanja podrava
vrenje redarstvene sile, dok istovremeno djelatnost globalne redarstvene
sile pokazuje stvarnu djelotvornost imperijalnoga propisivanja. Pravna mo
vladanja nad izuzetkom i sposobnost razmjetaja redarstvene sile tako postaju
dvije poetne koordinate koje odreuju imperijalni model vlasti.

27

28

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

Univerzalne vrijednosti
Na ovoj se toki moemo doista zapitati trebamo li jo uvijek koristiti pravni
izraz pravo u ovom kontekstu. Kako moemo nazivati pravom [i konkretno
imperijalnim pravom] niz tehnika koje, utemeljene na stanju stalnoga izuzetka i
redarstvenoj sili, svode pravo i zakon na istu djelotvornost? Da bismo postavili
ta pitanja, trebamo najprije poblie razmotriti proces imperijalnog konstituiranja kojemu danas prisustvujemo. Od samoga poetka trebamo naglasiti
da se njegova realnost ne iskazuje samo preobrazbama meunardnoga prava
koje on uvodi, ve i promjenama koje donosi u upravnom pravu pojedinih
drutava i nacionalnih drava, ili u stvari u upravnom pravu kozmopolitikoga
drutva.27 Putem suvremene preobrazbe supranacionalnoga prava, imperijalni
proces konstituiranja nastoji bilo izravno ili neizravno prodrijeti u unutarnje
pravo nacionalnih drava i prerazmjestiti ga, pa tako supranacionalno pravo
nadodreuje unutarnje pravo.
Moda je najznaajniji simptom te preobrazbe razvoj takozvanoga prava
interveniranja.28 Ono se obino zamilja kao pravo ili dunost vladajuih
subjekata svjetskoga poretka da se oruano upliu na teritorijima drugih subjekata u interesu spreavanja ili rjeavanja humanitarnih problema, jamenja
ugovora i nametanja mira. Pravo oruanog interveniranja imalo je istaknuto
mjesto u instrumentariju to su ga Ujedinjeni narodi dobili svojom Poveljom u
svrhu odravanja meunarodnoga poretka, ali suvremeni prerazmjetaj toga
prava predstavlja kvalitetni skok. Danas se pojedine suverene drave, ili supranacionalna sila [UN], oruano ne upliu samo da bi osigurale ili nametnule
primjenu dobrovoljno sklopljenih meunarodnih ugovora, kao to je bio sluaj
pod starim meunarodnim propisima. Sada se supranacionalni subjekti koji
su dobili legitimaciju za svoje akcije ne po pravu ve po konsenzusu oruano
upliu u ime bilo koje vrste hitnosti ili vrhunskih etikih naela. Iza te oruane
intervencije ne nalazi se samo stalno stanje hitnosti i izuzetka ve stalno stanje
hitnosti i izuzetka opravdano pozivanjem na bitne vrijednosti pravde. Drugim
rijeima, univerzalne vrijednosti daju legitimaciju policijskom pravu.29
Trebamo li pretpostaviti da je, s obzirom da to novo pravo funkcionira
prvenstveno prema cilju rjeavanja hitnih ljudskih problema, njegova legitimnost stoga zasnovana na univerzalnim vrijednostima? Trebamo li oditavati taj
pokret kao proces koji, na osnovi promjenljivih elemenata povijesnoga okvira,
stavlja u pogon konstitutivni stroj to ga pokreu univerzalne sile pravde i
mira? Nalazimo li se stoga u stanju vrlo bliskome tradicionalnoj definiciji Imperija to ju je obznanila klasina rimsko-kranska inventivnost?
Kad bismo potvrdno odgovorili na ta pitanja u ovoj ranoj fazi naega

SVJETSKI POREDAK

istraivanja, to bi znailo otii predaleko. Definicija imperijalne moi u razvoju kao policijske znanosti koja se temelji na praksi pravednoga rata da bi se
pristupilo stalnim hitnim stanjima vjerojatno je tona ali jo uvijek potpuno
nedovoljna. Kao to smo vidjeli, fenomenoloka odreenja novoga globalnoga poretka postoje u duboko nestalnom stanju koje se takoer moe tono
obiljeiti izrazima kriza i rat. Kako moemo pomiriti legitimacije toga poretka
putem prevencije i policijske sile s injenicom da kriza i rat sami iskazuju vrlo
upitnu genezu i legitimaciju toga koncepta pravde? Kao to smo ve zabiljeili,
te tehnike i druge poput njih oznauju da prisustvujemo procesu materijalnog konstituiranja novoga planetarnoga poretka, uvrenju njegovoga
upravnoga stroja i proizvodnji novih hijerarhija zapovijedanja nad globalnim
prostorom. Tko e odluivati o definicijama pravde i reda po prostranstvu
te ukupnosti tijekom procesa njezinoga konstituiranja? Tko e moi definirati koncept mira? Tko e moi sjediniti proces dokidanja povijesti i nazvati
to dokidanje pravednim? Oko tih je pitanja problematika Imperija potpuno
otvorena, ne zatvorena.
Na ovoj nam se toki problem novoga pravnoga aparata predstavlja u
svom najneposrednijem obliku: globalnom poretku, pravdi i pravu koji su jo
uvijek virtualni ali se svejedno odnose na nas. Neprestano nas prisiljavaju da
se osjeamo sudionicima u tome razvoju i pozivaju nas da budemo odgovorni
za ono to on postaje u tom okviru. Nae graansko pravo, upravo kao i naa
etika odgovornost, smjeteno je unutar tih novih dimenzija - tu se mjere naa
mo i naa nemo. Mogli bismo rei, na kantovski nain, da naa unutarnja
moralna sklonost, kada je suoena s drutvenim poretkom i u njemu iskuana,
postaje odreena etikim, politikim i pravnim kategorijama Imperija. Ili bismo
mogli kazati da je vanjska moralnost svakoga ljudskoga bia i graanina sada
sumjerljiva samo u okviru Imperija. Taj nas novi okvir prisiljava da se suoimo
s nizom eksplozivnih aporija, jer se nae zamisli i iskazi pravde i naa sredstva
nade, budui oblikovani u tome novome pravnome i institucionalnome svijetu,
stalno dovode u pitanje. Naini privatnoga i pojedinanoga shvaanja vrijednosti raspreni su: s pojavom Imperija vie se ne suoavamo s lokalnim posredovanjima univerzalnoga ve sa samim konkretnim univerzalnim. Kultiviranje
vrijednosti, zakloni iza kojih su one predstavljale svoju moralnu sutinu, granice
koje tite od upada vanjskoga - sve je to iezlo. Svi smo se prisiljeni suoiti s
apsolutnim pitanjima i radikalnim alternativama. U Imperiju, etika, moralnost i
pravda lijevaju se u nove dimenzije.
Tijekom cijeloga naega istraivanja suoavali smo se s klasinom problematikom politike filozofije: slabljenjem i padom Imperija.30 Moe izgledati
paradoksalno da pristupamo tom toposu na poetku, istovremeno kada se

29

30

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

bavimo poetnom izgradnjom Imperija. Ali postajanje Imperija u stvari se ostvaruje na osnovi istih uvjeta koji obiljeavaju njegovu dekadenciju i slabljenje.
Imperij se danas pojavljuje kao sredite koje podrava globalizaciju proizvodnih mrea i baca svoju sveobuhvatnu mreu pokuavajui umotati sve odnose
moi unutar svoga svjetskoga poretka - a opet istovremeno ono razvija snanu
policijsku funkciju protiv novih barbara i pobunjenikih robova koji prijete
njegovom poretku. Izgleda da je mo Imperija podvrgnuta nestalnostima
lokalne dinamike moi i promjenjivom djelominom pravnom propisivanju
koje pokuava, ali nikada potpuno ne uspijeva, vratiti stvari u normalnost u
ime izuzetnosti upravnih postupaka. Meutim, ta su obiljeja bila tono
ona koja su odreivala stari Rim u njegovoj dekadenciji i koja su muila tolike
mnoge njegove oboavatelje u prosvjetiteljstvu. Ne trebamo oekivati da se
rijei sloenost procesa koji grade novi imperijalni odnos prava. Nasuprot, ti
procesi jesu i ostat e proturjeni. Pitanje definicije pravde i mira nee nai
svoje pravo rjeenje. Snaga nove imperijalne konstitucije nee biti utjelovljena u jednodunosti koja se izraava u mnotvu. Termini pravnoga prijedloga
Imperija potpuno su neodreeni iako su svejedno konkretni. Imperij je roen
i pokazuje se kao kriza. Trebamo li ga onda shvatiti kao Imperij dekadencije u
smislu kako su ga opisivali Montesquieu i Gibbon? Ili se on tonije razumije u
klasinom smislu kao Imperij korupcije?
Tu trebamo najprije shvatiti korupciju ne samo u moralnom smislu
ve takoer u pravnom i politikom smislu jer, prema Montesquieuu i Gibbonu, kada razliiti oblici vlasti nisu vrsto utvreni u republici, neminovno
se pokree krug korupcije i zajednica se raskida.31 Drugo, korupciju trebamo
shvatiti i u metafizikom smislu: tamo gdje se entitet i sutina, djelotvornost i
vrijednost zajedniki ne namiruju, razvija se ne stvaranje ve korupcija.32 To su
neke od temeljnih osi Imperija na kojima emo se kasnije podulje zaustaviti.
Dopustite nam, u zakljuku, jednu zadnju analogiju koja se odnosi
na raanje kranstva u Europi i njegovo irenje za vrijeme slabljenja Rimskoga Carstva. U tom se procesu izgradio ogromni potencijal subjektivnosti
i uvrstio u vidu proroanstva o svijetu koji dolazi, to je milenijski projekt.
Ta nova subjektivnost ponudila je potpunu alternativu duhu imperijalnoga
prava - novu ontoloku osnovu. S toga je stajalita Carstvo bilo prihvaeno
kao dozrelost vremen i jedinstvo cijele poznate civilizacije, ali ga je dovela u
pitanje u njegovoj ukupnosti potpuno razliita etika i ontoloka os. Isto tako
i danas, pod uvjetom da su granice i nerjeivi problemi novoga imperijalnoga
prava uvreni, teorija i praksa mogu ii dalje od njih, pronalazei jo jednom
ontoloku osnovu neprijateljstava - unutar Imperija, ali takoer protiv i izvan
Imperija, na istoj razini totaliteta.

SVJETSKI POREDAK

31

1.2
BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

Policija se pojavljuje kao uprava na elu

drave, zajedno sa sudstvom, vojskom i
dravnom riznicom. Tono. Pa ipak ona
obuhvaa i sve ostalo. Turquet kae ovo: Ona
se grana u sva stanja ljudi, u sve to oni ine
ili poduzimaju. Njezino polje podrazumijeva
sudstvo, financije i vojsku. Policija ukljuuje
sve.
michel foucault

S pravnog stajalita mogli smo naslutiti
neke elemente idealne geneze Imperija, ali jedino s toga stajalita bilo bi teko,
ako ne i nemogue, shvatiti kako se imperijalni stroj u stvari pokree. Pravni
koncepti i pravni sustav uvijek se odnose na neto izvan njih samih. Putem
razvoja i vrenja prava, oni ukazuju na materijalne uvjete koji odreuju njihovu
mo nad drutvenom stvarnosti. Naa analiza mora se sada spustiti na razinu
materijalnosti i tu istraivati materijalnu preobrazbu paradigme vlasti. Trebamo
otkriti sredstva i sile proizvodnje drutvene stvarnosti zajedno sa subjektivnostima koje je potiu.
Biomo u drutvu nadzora
Djelo Michaela Foucaulta pripremilo je u mnogim vidovima teren za to
istraivanje materijalnog funkcioniranja imperijalne vlasti. Najprije, Foucaultovo djelo omoguava nam da prepoznamo povijesni, epohalni prijelaz u
drutvenim oblicima od disciplinarnog drutva do drutva nadzora.01 Disciplinarno drutvo je ono drutvo u kojemu je drutveno zapovijedanje izgraeno
kroz rasprenu mreu dispozitiva ili organa koji proizvode obiaje, navike i
proizvodnu praksu. Disciplinarne ustanove [zatvor, tvornica, ludnica, bolnica,
sveuilite, kola i tako dalje], koje strukturiraju drutveni teren i predstavljaju

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

logiku primjerenu razlogu discipline, stavljaju drutvo u rad i osiguravaju

poslunost njegovoj vlasti i njegovim mehanizmima ukljuenja i/ili iskljuenja.
Disciplinarna mo vlada u stvari strukturirajui parametre i granice misli i
prakse, sankcionirajui i propisujui normalna i/ili devijantna ponaanja.
Foucault uglavnom upuuje na ancien rgime i klasino doba francuske
civilizacije da bi objasnio pojavu discipliniranosti, ali openitije moemo rei
da se je cijela prva faza kapitalistike akumulacije [u Europi i drugdje] vodila
pod tom paradigmom moi. Drutvo nadzora, nasuprot, trebamo shvatiti
kao ono drutvo [koje se razvija na krajnjem rubu modernosti i otvara prema
postmodernom] u kojemu mehanizmi zapovijedanja postaju sve demokratskiji, sve imanentniji drutvenom polju, raspodijeljeni kroz mozgove i tijela
graana. Ponaanja drutvene integracije i iskljuenja svojstvena vlasti tako se
sve vie pounutravaju unutar samih podanika. Mo se sada organizira putem
strojeva koji izravno organiziraju mozgove [u komunikacijskim sustavima,
informacijskim mreama itd.] i tijela [u sustavima blagostanja, nadziranim
djelatnostima itd.] prema stanju autonomnog otuenja od smisla ivota i
elje za stvaralatvom. Tako se drutvo nadzora moe obiljeiti pojaanjem i
uopavanjem normalizirajuih organa discipliniranosti koji iznutra potiu naa
opa i dnevna ponaanja, ali za razliku od discipline, taj se nadzor proiruje
znatno izvan strukturiranih mjesta drutvenih institucija putem elastinih i
nestalnih mrea.
Drugo, Foucaultovo djelo omoguuje nam da prepoznamo biopolitiku
narav nove paradigme moi,02 Biomo je oblik moi koji ureuje drutveni
ivot iz njegove nutrine, slijedei ga, tumaei ga, upijajui ga i preureujui
ga. Mo moe postii djelotvorno zapovijedanje cijelim ivotom stanovnitva
jedino kada ona postane integralna, ivotna funkcija koju svaki pojedinac
prihvaa i reaktivira vlastitim pristankom. Kao to Foucault kae: ivot je sada
postao... objekt moi. 03 Najvia funkcija te moi je da potpuno opsjedne ivot
a njezina prvenstvena zadaa je da upravlja ivotom. Tako se biomo odnosi
na stanje u kojemu je proizvodnja i obnavljanje samoga ivota najvanije u toj
moi.
Ta dva pravca Foucaultova djela usklauju se jedan s drugim u smislu
da je jedino drutvo nadzora sposobno usvojiti biopolitiki kontekst kao
iskljuivo referentno polje. U prijelazu od disciplinarnog drutva u drutvo
nadzora stvara se nova paradigma moi koju odreuju tehnologije to priznaju
drutvo kao podruje biomoi. U disciplinarnom drutvu uinci biopolitikih
tehnologija bili su jo uvijek djelomini u smislu da se discipliniranje odvijalo
prema relativno zatvorenoj, geometrijskoj i kvantitativnoj logici. Disciplinar-

33

34

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

nost je postavljala pojedince unutar ustanova ali nije ih potpuno uspijevala

uklopiti u ritam proizvodne prakse i proizvodne socijalizacije. Ona nije dostigla
toku potpunog proimanja svijesti i tijela pojedinaca, toku njihovog organiziranja u sveukupnost njihovih djelatnosti. Prema tome, odnos izmeu moi
i pojedinca u disciplinarnom drutvu ostao je statian: disciplinarni prodor
moi odgovarao je otporu pojedinca. Naprotiv, kada mo postane potpuno
biopolitika, stroj moi obuhvaa cijelo drutveno tijelo i razvija ga u njegovoj
virtualnosti. Taj odnos je otvoren, kvalitativan i afektivan. Drutvo, uklopljeno
u mo koja dosee do samih ivaca drutvene strukture i njezinih procesa
razvoja, reagira poput jednoga tijela. Mo se onda izraava kao nadzor koja se
protee u dubine svijesti i tijela stanovnitva - i istovremeno kroz sveukupnost
drutvenih odnosa.04
Mogli bismo onda kazati da se je, u tom prijelazu od disciplinarnog
drutva u drutvo nadzora, potpuno ostvario sve snaniji odnos uzajamne upletenosti svih drutvenih sila emu je kapitalizam teio tijekom svoga razvoja.
Marx je prepoznao neto slino u onome to je nazvao prijelazom iz formalnog
u stvarno ukljuivanje rada u kapital,05 a kasnije je Frankfurtska kola filozofa
analizirala usko povezan prijelaz ukljuivanja kulture [i drutvenih odnosa] u
totalitarnu sliku drave, ili u stvari u perverznu dijalektiku prosvjetiteljstva.06
Meutim, Foucaultov prijelaz na koji mi ukazujemo potpuno je razliit jer se
on umjesto usmjerenja pozornosti na jednodimenzionalnost procesa to ju
je opisao Marx a preoblikovala i proirila Frankfurtska kola, bavi u temelju
paradoksom pluralnosti i mnotvenosti. Deleuze i Guattari jo su jasnije razvili
to stajalite.07 Analiza stvarnoga uklapanja kada se ono podrazumijeva kao
obuhvatanje ne samo ekonomske ili samo kulturne dimenzije drutva ve prije
cijeloga samoga drutvenoga biosa, i kada se ono usmjeruje na modalitete disciplinarnosti i/ili nadzora, remeti pravocrtnu i totalitarnu sliku kapitalistikog
razvoja. Drava upija graansko drutvo, ali posljedica toga je eksplozija
elemenata koji su se prije u graanskom drutvu usklaivali i posredovali.
Otpori vie nisu rubni ve su aktivni u sreditu drutva koje se rastvara u mree.
Pojedinane toke se singulariziraju u tisuu ravni. Kao to je Foucault implicitno nagovijestio [a Deleuze i Guattari to eksplicitno objasnili], paradoks moi
sastoji se u tome to ujedinjujui i obuhvaajui unutar sebe sve elemente
drutvenoga ivota [gubei tako svoju sposobnost da uinkovito posreduje
meu raznim drutvenim silama] istovremeno otkriva novi kontekst, novi milje
maksimalne pluralnosti i neobuhvatljive singularizacije - milje dogaaja.08
Ti koncepti drutva nadzora i biomoi opisuju sredinje vidove koncepta
Imperija. Koncept Imperija je okvir u kojemu treba shvatiti novu sveukupnost

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

subjekata, a to je cilj kojemu tei nova paradigma moi. Tu se otvara prava

provalija izmeu raznih starih teoretskih okvira meunarodnoga prava [bilo
u njegovom ugovornom obliku i/ili u obliku UN-a] i nove stvarnosti imperijalnoga prava. Svi posredniki elementi toga procesa su se izgubili tako da
se legitimnost meunarodnoga poretka ne moe vie izgraditi putem posredovanja ve je treba neposredno shvatiti u svoj njezinoj razliitosti. Ve
smo tu injenicu prihvatili s pravnoga stajalita. Vidjeli smo, u stvari, da kada
novo shvaanje prava nastaje u kontekstu globalizacije i predstavlja se kao
sposobno da se bavi univerzalnom, planetarnom sferom kao jedinstvenom,
sustavnom cjelinom, ono mora zadobiti neposredni preduvjet [djelujui u
izvanrednom stanju] i primjerenu, opipljivu i ustavnu tehnologiju [policijske
tehnike].
Meutim, iako izvanredno stanje i policijske tehnologije ine vrstu
jezgru i sredinji element novoga imperijalnoga prava, novi reim nema
niega zajednikoga s pravnim umijeima diktature ili totalitarizma koje je
tako mnogo [u stvari isuvie] mnogo autora opisalo tako temeljito i s velikim
razmetanjem.09 Naprotiv: vladavina prava nastavlja igrati sredinju ulogu u
kontekstu suvremenoga prijelaza: pravo ostaje uinkovito i [upravo sredstvima
izvanrednog stanja i policijskim tehnikama] postaje postupak. To je radikalna
preobrazba koja otkriva neposredovani odnos izmeu moi i subjektivnosti, pa
stoga pokazuje kako nemogunost prethodnih posredovanja tako i neobuhvatljivih privremenih promjenljivosti dogaaja.10 To su odreenja na kojima se
mora definirati novo supranacionalno pravo po svim neogranienim globalnim
prostorima, u dubinama biopolitikoga svijeta, i suprotstavljajui se nepredvidljivoj svjetovnoj vlasti. Koncept Imperija mora se boriti da se tu uspostavi, da
tu dokae svoju uinkovitost i da se odatle pokrene stroj.
S toga stajalita, biopolitiki kontekst nove paradigme ima sasvim
sredinje mjesto za nau analizu. Ona predstavlja mo s alternativom, ne
samo izmeu poslunosti i neposlunosti ili izmeu formalnoga politikoga
sudjelovanja i odbijanja, ve i u cijelom podruju ivota i smrti, bogatstva
i siromatva, proizvodnje i drutvene reprodukcije i tako dalje. Uzimajui u
obzir velike potekoe koje novo shvaanje prava ima u predstavljanju te
dimenzije moi Imperija i uzimajui u obzir njegovu nemo da konkretno
dodirne biomo u svim njezinim materijalnim vidovima, imperijalno pravo
moe u najboljem sluaju samo djelomice predstavljati spomenuti nacrt nove
konstitucije svjetskoga poretka i ne moe doista shvatiti motor koji ga stavlja u
pokret. Naa analiza mora se umjesto toga usmjeriti na proizvodnu dimenziju
biomoi.11

35

36

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

Proizvodnja ivota
Meutim, pitanje proizvodnje u odnosu na biomo i drutvo nadzora otkriva
stvarnu slabost rada autora od kojih smo posudili te pojmove. Stoga moramo
pojasniti vitalne ili biopolitke dimenzije Foucaultova djela u odnosu na
dinamiku proizvodnje. Foucault je tvrdio u nekoliko radova iz sredine 1970-ih
godina da ne moemo shvatiti prijelaz iz suverene drave ancien rgimea u
modernu disciplinarnu dravu a da ne uzmemo u obzir kako se biopolitiki
kontekst postupno stavljao u slubu kapitalistike akumulacije: Nadzor
drutva nad pojedincima ne provodi se samo putem svijesti ili ideologije ve
i u tijelu i s tijelom. Za kapitalistiko drutvo biopolitika je ono najvanije,
bioloko, somatsko, tjelesno. 12
Jedan od sredinjih ciljeva njegove istraivake strategije u tom razdoblju bio je nadmaiti inaice historijskoga materijalizma, ukljuujui nekoliko
varijanti marksistike teorije, koje su razmatrale problem moi i drutvene
reprodukcije na superstrukturnoj razini odvojeno od stvarne, osnovne razine
proizvodnje. Foucault je tako pokuao vratiti problem drutvene reprodukcije i
svih elemenata takozvane superstrukture natrag u materijalnu, temeljnu strukturu i odrediti to podruje ne samo u ekonomskom smislu ve i u kulturnom,
tjelesnom i subjektivnom. Tada moemo razumjeti kako se Foucaultovo
shvaanje drutvene cjeline usavravalo i ostvarivalo kada je u sljedeoj fazi
svoga rada on otkrio pojavne obrise drutva nadzora kao sliku moi aktivne u
cijeloj biopolitici drutva. Meutim, izgleda da Foucault - ak kada je i duboko
shvatio biopolitiki obzor drutva i odredio ga kao polje imanentnosti - nikada
nije uspio izvui svoju misao iz strukturalistike epistemologije koja je upravljala njegovim istraivanjem od poetka. Mi ovdje pod strukturalistikom
epistemologijom podrazumijevamo ponovni izum funkcionalistike analize na podruju humanistikih znanosti, metode koja uinkovito rtvuje
dinamiku sustava, stvaralaku vremenitost njegovih kretanja i ontoloku
bit kulturne i drutvene reprodukcije.13 U stvari, kad bismo na ovom mjestu
zapitali Foucaulta tko ili to pokree sustav ili, bolje reeno, tko je bios, njegov
odgovor bio bi nejasan ili uope nikakav. Foucault ne uspijeva shvatiti stvarnu
dinamiku proizvodnje u biopolitikom drutvu.14
Naprotiv, Deleuze i Guattari predstavljaju nam pravo poststrukturalistiko
shvaanje biomoi koje obnavlja materijalistiku misao i utemeljuje se vrsto
u pitanju proizvodnje drutvenoga bia. Njihov rad demistificira strukturalizam i sve filozofske, socioloke i politike koncepcije koje od epistemolokoga
okvira ine neminovnu referentnu toku. Oni jasno usmjeruju nau pozornost

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

na ontoloku bit drutvene proizvodnje. Strojevi proizvode. Stalno funkcioniranje drutvenih strojeva u njihovim raznim aparatima i proizvodnim
linijama proizvodi svijet zajedno sa subjektima i objektima koji ga sainjavaju.
Meutim, pozitivno shvaaju jedino tendencije prema stalnom pokretu i apsolutnim tijekovima, pa tako i u njihovoj misli, stvaralaki elementi i radikalna
ontologija proizvodnje drutvenoga ostaju nebitni i nemoni. Deleuze i Guattari otkrivaju proizvodnost drutvene reprodukcije [stvaralaku proizvodnju,
proizvodnju vrijednosti, drutvene odnose, afekte, postajanja] ali uspijevaju je
oblikovati samo povrno i prolazno, kao kaotini, neodreeni obzor oznaen
neshvatljivim dogaajem.15
Moemo bolje shvatiti odnos izmeu drutvene proizvodnje i biomoi
u radu skupine suvremenih talijanskih marksistikih autora koji prepoznaju
biopolitiku dimenziju u smislu nove naravi proizvodne radne snage i njezinoga ivoga razvoja u drutvu, koristei izraze poput masovna intelektualnost, nematerijalni rad i marksistiki pojam opega intelekta.16 Te analize
potjeu iz dva usuglaena istraivaka projekta. Prvi se sastoji od analize
nedavnih preobrazbi proizvodnoga rada i njegove tendencije da postaje sve
vie nematerijalan. Intelektualna, nematerijalna i komunikacijska radna snaga
danas sve vie preuzima sredinju ulogu u proizvodnji vika vrijednosti to
ju je prije zauzimala radna snaga mase tvornikih radnika. Stoga je nuno
razviti novu politiku teoriju vrijednosti koja moe postaviti problem te nove
kapitalistike akumulacije vrijednosti u sredite mehanizma eksploatacije
[i tako, moda, u sredita moguega otpora]. Drugi i sljedstveni istraivaki
projekt koji je razvila ta kola sastoji se od analize neposredno drutvene i
komunikacijske dimenzije ive radne snage u suvremenom kapitalistikom
drutvu. Ona tako uporno postavlja problem novih oblika subjektivnosti kako
u njihovom eksploatacijskom tako i u njihovom revolucionarnom potencijalu.
Neposredno drutvena dimenzija eksploatacije ivog nematerijalnog rada
utapa radnu snagu u sve racionalne elemente koji odreuju drutveno ali
istovremeno aktivira kritike elemente koji razvijaju potencijal nepokoravanja i
otpora kroz cijeli kompleks radne prakse. Nakon nove teorije vrijednosti, mora
se onda oblikovati nova teorija subjektivnosti koja prvenstveno djeluje putem
znanja, komunikacije i jezika.
Te su analize tako ponovno uspostavile vanost proizvodnje unutar
biopolitikoga procesa drutvenoga konstituiranja, ali su je u odreenom smislu i izdvojile - shvaajui je u istom obliku, usavravajui je na idealnoj razini.
One su se ponaale kao da je otkrie novih oblika proizvodnih snaga - nematerijalnoga rada, omasovljenoga intelektualnoga rada, rada opega intelekta

37

38

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

- dovoljno da se konkretno shvate dinamika i stvaralaki odnos izmeu materijalne proizvodnje i drutvene reprodukcije. Kada ponovo uklapaju proizvodnju
u biopolitiki kontekst, one je predstavljaju skoro iskljuivo na razini jezika
i komunikacije. Jedan od najozbiljnijih nedostataka je tendencija meu tim
autorima da se bave novim ponaanjima rada u biopolitikom drutvu samo
u njegovom intelektualnom i netjelesnom vidu. Meutim, u tom su kontekstu
najvaniji proizvodnja tijela i vrijednost afekta. Razradit emo tri prvenstvena
vida nematerijalnoga rada u suvremenoj ekonomiji: komunikacijski rad u
industrijskoj proizvodnji koja je nedavno postala povezana u informacijske
mree, interaktivni rad simbolike analize i rjeavanja problema i rad proizvodnje i manipulacije afektima [vidi dio 3.4]. Taj trei vid, s njegovim naglaskom
na proizvodnji tjelesnoga, somatskoga krajnje je vaan element u suvremenoj
mrei biopolitike proizvodnje. Rad spomenute kole i njezina analiza opeg
intelekta svakako znae korak naprijed, ali njezin koncepcijski okvir ostaje
previe ist, skoro aneoski. U konanoj analizi i te nove koncepcije samo zagrebaju povrinu proizvodne dinamike novoga teoretskoga okvira biomoi.17
Stoga je naa zadaa pouzdati se u te djelomice uspjene pokuaje kako
bismo prepoznali potencijal biopolitike proizvodnje. Konkretno, spajajui
koherentno razliita obiljeja biopolitikoga konteksta koja smo dosad opisali i
vraajui ih u ontologiju proizvodnje, moi emo odrediti novu sliku kolektivnoga biopolitikoga tijela, koje svejedno moe ostati isto tako proturjeno kao
to je i paradokslano. To tijelo postaje struktura ne negirajui prvotnu proizvodnu snagu koja ga potie ve priznajui je. Ono postaje jezik [kako znanstveni tako i drutveni jezik] jer je ono mnotvo pojedinanih i odreenih tijela
koje trae odnos. Ono je stoga kako proizvodnja tako i reprodukcija, struktura
i nadgradnja, jer je ono ivot u najpunijem smislu i politika u pravom smislu
rijei. Naa se analiza treba spustiti u dunglu proizvodnih i proturjenih
odreenja koja nam nudi kolektivno biopolitiko tijelo.18 Stoga kontekst nae
analize treba biti samo odvijanje ivota, proces konstituiranja svijeta, povijesti.
Tu analizu moramo provesti ne putem idealnih oblika ve unutar gustoga
kompleksa iskustva.
Korporacije i komunikacija
Pitajui se kako se konstituiraju politiki i suvereni elementi imperijalnoga
stroja, nalazimo da nema potrebe ograniiti nau analizu na uspostavljene
supranacionalne ustanove niti je ak usmjeriti prema njima. Organizacije UN-a,
zajedno s velikim multi- i transnacionalnim financijskim i trgovinskim organizacijama [MMF, Svjetska banka, GATT i tako dalje], sve one postaju vane u

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

39

perspektivi supranacionalne pravne konstitucije tek onda kada ih razmatramo

unutar dinamike biopolitike proizvodnje svjetskoga poretka. Funkcija koju
su one imale u starom meunarodnom poretku, trebamo naglasiti, ne daje
tim organizacijama dananju legitimnost. Danas ih prije legitimira njihova
nova mogua funkcija u simbolizmu imperijalnoga poretka. Te su ustanove
neuinkovite izvan novoga okvira. U najboljem sluaju, stari institucionalni
okvir doprinosi formiranju i obrazovanju upravnoga osoblja imperijalnoga
stroja, dresuri nove imperijalne elite.
Ogromne transnacionalne korporacije izgrauju temeljno vezivno tkivo
biopolitikoga svijeta u nekim vanim vidovima. Kapital je doista uvijek bio organiziran s pogledom prema cijeloj globalnoj sferi, ali tek su u drugoj polovici
dvadesetoga stoljea multinacionalne i transnacionalne industrijske i financijske korporacije stvarno poele biopolitiki strukturirati globalna podruja.
Neki tvrde da su te korporacije jednostavno zauzele mjesto koje su imali razni
nacionalni kolonijalni i imperijalistiki sustavi u ranijim fazama kapitalistikoga
razvoja, od europskoga imperijalizma devetnaestoga stoljea do fordistike
faze razvoja u dvadesetom stoljeu.19 To je djelomice tono, ali nova stvarnost kapitalizma bitno je preobrazila to mjesto. Djelatnost korporacija vie ne
odreuje nametanje apstraktne zapovijedi i organizacija jednostavne krae
i nejednake razmjene. One, u stvari, izravno strukuriraju i oblikuju podruja i
stanovnitvo. One su sklone uiniti od nacionalnih drava jednostavno instrumente za biljeenje tijekova roba, novca i stanovnitva koje one pokreu.
Transnacionalne korporacije izravno rasporeuju radnu snagu po razliitim
tritima, funkcionalno dodjeljuju izvore i hijerarhijski organiziraju razne
sektore svjetske proizvodnje. Sloeni aparat koji odabire investicije i upravlja
financijskim i novanim manevrima odreuje novi zemljopis svjetskoga trita
ili stvarno novo biopolitiko strukturiranje svijeta.20
Najpotpunija slika toga svijeta vidi se s novarskoga stajalita. Odatle
moemo vidjeti obzor vrijednosti i stroj raspodjele, mehanizam akumulacije
i sredstva kolanja, mo i jezik. Nema niega, nikakvoga gologa ivota,
nikakvoga vanjskoga stajalita, to bi se moglo postaviti izvan toga polja
proetoga novcem. Nita ne moe izbjei novcu. Proizvodnja i reprodukcija odjevene su o novanu odjeu. U stvari, na globalnoj razini, svaki je
biopolitiki lik odjeven u novano ruho. Zgrtati, zgrtati! To su Mojsije i Proroci!
21

Velike industrijske i financijske sile tako proizvode ne samo robu

ve i subjektivnosti. One proizvode posrednike subjektivnosti unutar
biopolitikoga konteksta: proizvode potrebe, drutvene odnose, tijela i umove

40

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

- to znai da proizvode proizvoae.22 U biopolitikoj sferi ivot je stvoren

da radi za proizvodnju a proizvodnja je stvorena da radi za ivot. To je velika
konica u kojoj pela matica stalno nadgleda proizvodnju i reprodukciju. to
analiza ide dublje, ona sve vie nalazi na sve veim razinama intenzivnosti
uzajamno povezane skupove meunarodnih odnosa.23
Jedno od mjesta u koje trebamo smjestiti biopolitiku proizvodnju poretka su nematerijalne jezgre proizvodnje jezika, komunikacije i simbolikoga
to ih razvijaju komunikacijske industrije.24 Razvoj komunikacijskih mrea
ima organski odnos s pojavom novoga svjetskoga poretka - on je, drugim
rijeima, posljedica i uzrok, proizvod i proizvoa. Komunikacija ne samo
to izraava ve i organizira kretanje globalizacije. Ona organizira to kretanje
umnoavajui i strukturirajui meupovezanosti putem mrea. Ona izraava
kretanje i nadzire smisao i smjer imaginarnoga koje struji kroz sve te komunikacijske mree. Drugim rijeima, imaginarnim se rukovodi i kanalizira ga se
unutar komunikacijskoga stroja. Ono to su moderne teorije moi bile prisiljene smatrati transcendentnim, to jest, vanjskim proizvodnim i drutvenim
odnosima, tu se oblikuje unutra i imanentno je proizvodnim i drutvenim
odnosima. Posredovanje je apsorbirano unutar proizvodnoga stroja. Politika
sinteza drutvenoga prostora uvrena je u prostoru komunikacije. Zbog
toga su komunikacijske industrije zadobile taj sredinji poloaj. One ne samo
to organiziraju proizvodnju na novoj razini i nameu novu strukturu primjerenu globalnom prostoru, ve ine imanentnim njegovo opravdanje. Mo,
dok proizvodi, organizira; dok organizira, ona govori i izraava se kao vlast.
Jezik, dok komunicira, proizvodi robu ali jo vie stvara subjektivnosti, stavlja
ih u odnose i nareuje im. Komunikacijske industrije integriraju imaginarno i
simboliko unutar biopolitikoga tkiva, ne stavljajui ih samo u slubu moi
ve ih stvarno integrirajui u njezino samo funkcioniranje.25
Na ovom mjestu moemo poeti postavljati pitanje legitimnosti novoga
svjetskoga poretka. Njegova legitimnost ne raa se iz prije postojeih
meunarodnih sporazuma niti iz funkcioniranja prvih, embrionalnih supranacionalnih organizacija koje su i same stvorene putem ugovora temeljenih
na meunarodnom pravu. Legitimnost imperijalnoga stroja raa se barem
djelomice iz komunikacijskih industrija, to jest, iz preobrazbe novoga naina
proizvodnje u stroj. Subjekt je taj koji proizvodi vlastitu sliku vlasti. To je oblik
legitimnosti koji ne poiva na niemu izvan samoga sebe i neprestano sam
sebe imenuje razvijajui vlastiti jezik samovrednovanja.
Pozabavit emo se jo jednom posljedicom na osnovi ovih premisa. Ako
je komunikacija jedan od prevladavajuih sektora proizvodnje i djeluje po cije-

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

lom biopolitikom polju, onda moramo smatrati da komunikacija i biopolitiki

kontekst koegzistiraju. To nas odvodi prilino dalje od staroga podruja kao
to ga je, na primjer, opisao Jrgen Habermas. U stvari kada je Habermas razvio
koncept komunikativnog djelovanja, pokazujui tako snano njegov proizvodni oblik i ontoloke posljedice koje proizlaze iz toga, on se jo uvijek oslanjao
na stajalite izvan tih uinaka globalizacije, stajalite ivota i smrti koje bi se
moglo suprotstaviti informacijskoj kolonizaciji bia.26 Meutim, imperijalni
stroj pokazuje da to vanjsko stajalite vie ne postoji. Naprotiv, komunikacijska
proizvodnja i konstitucije imperijalne legitimnosti idu ruku pod ruku i vie ih se
ne moe odvojiti. Stroj je samovrednujui, autopoietski - to znai, sistemski.
On izgrauje drutveno tkivo koje uklanja ili ini neuinkovitim bilo kakvo protuslovlje. On stvara stanja u kojima, prije nego to prisilno neutralizira razliku,
kao da je apsorbira u beznaajnu igru samostvarajuih i samoregulirajuih
ravnotea. Kao to smo na drugom mjestu ukazali, bilo koja pravna teorija
koja se suoava sa stanjima postmodernosti mora uzeti u obzir tu specifino
komunikacijsku definiciju drutvene proizvodnje.27 Imperijalni stroj ivi
proizvodei kontekst ravnotea i/ili umanjujui sloenosti, prisvajajui sebi
pravo da postavlja projekt univerzalnog dravljanstva i pojaavajui u tom
cilju svoju intervenciju u svaki element komunikacijskoga odnosa, istovremeno
rastvarajui identitet i povijest na potpuno postmoderni nain.28 Meutim,
nasuprot onome to bi htjeli mnogi postmoderni prikazi, imperijalni stroj,
daleko od toga da uklanja velike prie, u stvari ih proizvodi i reproducira
[osobito ideoloke velike prie] kako bi potvrdio i slavio vlastitu mo.29 U
tom poklapanju proizvodnje kroz jezik, jezina proizvodnja stvarnosti i jezik
samopotvrivanja posjeduju temeljni klju za razumijevanje uinkovitosti,
valjanosti i legitimnosti imperijalnoga prava.
Intervencija
Taj novi okvir legitimnosti ukljuuje nove oblike i nove izraze vrenja legitimne sile. Tijekom svoga oblikovanja, nova mo mora pokazati uinkovitost
svoje sile istovremeno dok se izgrauju osnove njezine legitimnosti. U stvari,
legitimnost nove moi djelomino se zasniva izravno na uinkovitosti njezine
uporabe sile.
Nain na koji se pokazuje uinkovitost nove moi nema niega
zajednikoga sa starim meunarodnim poretkom koji polako odumire;
niti mnogo koristi instrumente koje je stari poredak ostavio za sobom. Cijeli niz novih obiljeja odreuje praksi imperijalnoga stroja, kao na primjer
neogranieno podruje njegovih djelatnosti, singularizacija i simboliko

41

42

????

????

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

lokaliziranje njegovih radnji, te povezanost represivne radnje sa svim vidovima

biopolitike strukture drutva. U nedostatku boljega izraza nastavljamo ih nazivati intervencijama. To je samo terminoloki a ne konceptualni nedostatak jer
to nisu stvarno intervencije u neovisna pravna podruja ve prije radnje unutar jedinstvenoga svijeta koje vri vladajua struktura proizvodnje i komunikacije. U stvari, interveniranje je pounutreno i poopeno. U prethodnom odjeljku
uputili smo kako na strukturalna sredstva intervnecije koja ukljuuju ispoljavanja novanih mehanizama tako i na financijske manevre po transnacionalnom
polju meuovisnih proizvodnih reima i intervencije na polju komunikacija i
njihovih uinaka na legitimnost sustava. Ovdje elimo istraiti nove oblike intervencije koji ukljuuju fiziku silu sa strane imeprijalnoga stroja na njegovim
globalnim podrujima. Neprijatelji kojima se Imperij danas suprotstavlja mogu
predstavljati vie ideoloku prijetnju nego vojni izazov, ali svejedno mo Imperija koja se vri putem sile i sva ispoljavanja koja jame njegovu uinkovitost
ve su vrlo tehnoloki uznapredovali i politiki vrsto ojaali.30
Arsenal legitimne sile za imperijalnu intervenciju ve je doista golem i
ukljuuje ne samo vojnu intervenciju ve i druge oblike kao to su moralna
intervencija i pravna intervencija. U stvari, najbolje se mogu shvatiti intervencijske moi Imperija ako kaemo da ne poinju izravno njezinim orujima
smrtonosne sile ve prije njezinim moralnim instrumentima. Razliita tijela
prakticiraju danas ono to nazivamo moralnom intervencijom, ukljuujui
nove medije i vjerske organizacije, ali moda su najvanije neke takozvane nevladine organizacije [NVO], za koje se pretpostavlja da djeluju na osnovi etikih
ili moralnih imperativa upravo zbog toga to njima vlade izravno ne upravljaju.
Taj se izraz odnosi na vrlo razliite skupine ali ovdje govorimo uglavnom o
globalnim, regionalnim i lokalnim organizacijama koje se posveuju pomoi i
zatiti ljudskih prava kao to su Amnesty International, Oxfam i Mdecins sans
Frontieres. Te humanitarne NVO-e su u stvari [ak ako je to i u suprotnosti s
namjerama uesnika] neka od najsnanijih oruja novoga svjetskoga poretka
- kao dobrotvorni ratni pohodi i redovniki redovi Imperija. Te NVO-e vode
pravedne ratove bez oruja, bez nasilja, bez granica. Poput dominikanaca u
kasnom srednjovjekovnom razdoblju i isusovaca na poetku modernosti, te
skupine bore se da utvrde ope potrebe i brane ljudska prava. Putem svoga
jezika i svoje akcije one najprije definiraju neprijatelja kao oskudicu [u nadi da
e sprijeiti ozbiljnu tetu] a onda prepoznaju neprijatelja kao grijeh.
Ne moemo a da se ovdje ne podsjetimo kako kranska moralna teologija najprije tumai zlo kao oskudicu dobra a onda definira grijeh kao
kanjivu negaciju dobra. Unutar takvoga logikoga okvira nije udno ve

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

43

sasvim prirodno to te NVO-e u svojim pokuajima da reagiraju na oskudicu

javno ukazuju na grjenike [ili bolje reeno na Neprijatelja pravim inkvizicijskim
izrazima]. Niti je udno to ostavljaju svjetovnom krilu da se stvarno suoi s
tim problemima. Na taj je nain moralna intervencija postala najistaknutija sila
imperijalnoga upletanja. U stvari, ta intervencija prefigurira izvanredno stanje
odozdo, i to ini bez granica, oboruano nekim od najuinkovitijih sredstava komunikacije i usmjereno prema simbolikoj proizvodnji Neprijatelja.
Te su NVO-e potpuno upijene u biopolitiki kontekst konstitucije Imperija.
One prethode moi njegova pacificiranja i proizvodnoj intervenciji pravde.
Stoga ne treba uditi to su NVO-e oarale i takve potene teoretiare stare
meunarodne kole [kao to je Richard Falk].31 Izgleda da su NVO-e svojim
prikazivanjem novoga poretka u miroljubivom biopolitikom kontekstu zaslijepile teoretiare koji ne vide okrutne uinke to ih proizvodi moralna intervencija kao prefiguracija svjetskoga poretka.32
Moralna intervencija esto slui kao prvi in koji priprema teren za
vojnu intervenciju. U tim se sluajevima vojni poduhvat predstavlja kao
meunarodno odobrena policijska akcija. Danas je vojna intervencija sve
manje ishod odluka koje potjeu iz staroga meunarodnoga poretka pa ak i
iz struktura UN-a. ee ga jednostrano diktiraju Sjedinjene Drave, koje sebi
daju prvenstvenu zadau a onda zatim zahtijevaju od svojih saveznika da
pokrenu proces oruanoga obuzdavanja i/ili potiskivanja trenutnog neprijatelja
Imperija. Ti se neprijatelji najee nazivaju teroristima, to je gruba konceptualna i terminoloka redukcija koja je ukorijenjena u policijskom mentalitetu.
Odnos izmeu spreavanja i potiskivanja osobito je jasan u sluaju intervencije u etnikim sukobima. Sukobi meu etnikim skupinama i sljedstveno
tome ponovno nametanje novih i/ili uskrslih etnikih identitete uinkovito
rastae stare cjeline zasnovane na nacionalnim politikama. Ti sukobi ine tkivo
globalnih odnosa fluidnijim i, potvrivanjem novih identiteta i novih lokacija,
predstavljaju podatniji materijal za nadzor. U takvim sluajevima represija
moe poprimiti vid preventivne radnje koja izgrauje nove odnose [koji e
se kasnije uvrstiti u miru ali samo nakon novih ratova] i nove teritorijalne
i politike oblike koji su funkcionalni [ili bolje reeno funkcionalniji i bolje
prilagodljivi] za konstituciju Imperija.33 Drugi primjer potiskivanja pripremanog
putem preventivne radnje su pohodi protiv korporacijskih poslovnih skupina
ili mafija, osobito onih ukljuenih u trgovinu drogom. Stvarno potiskivanje tih
grupa moda je manje vano od kriminaliziranja njihovih djelatnosti i od stvaranja drutvene uzbune zbog njihovog samoga postojanja kako bi se olakao
nadzor nad njima. Iako nadziranje etnikih terorista i narko-mafija moe

44

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

predstavljati sredite irokoga opsega policijskoga nadzora sa strane imeprijalne moi, ta je djelatnost ipak normalna, to jest sustavna. Moralna policija
uinkovito podupire pravedni rat isto onako kao to nuno i stalno vrenje
policijske moi podupire valjanost imperijalnoga prava i njegovo legitimno
funkcioniranje.
Jasno je da su meunarodni i supranacionalni sudovi prisiljeni to slijediti.
Vojske i policija prethode sudovima i ve ine pravila pravde koje sudovi
onda moraju primjenjivati. Jaina moralnih naela kojima se povjerava konstituiranje novoga svjetskoga poretka ne mogu izmijeniti injenicu da je to u
stvari obrtanje konvencionalnoga poretka ustavne logike. Aktivni uesnici koji
podupiru imperijalnu konstituciju vjeruju da e sudovi biti sposobni preuzeti
svoju vodeu ulogu u odreivanju pravde kada konstituiranje Imperija dovoljno poodmakne. Meutim za sada, iako meunarodni sudovi nemaju mnogo moi, javno pokazivanje njihovih djelatnosti jo je uvijek vrlo vano. Kasnije
se mora oblikovati nova sudska funkcija koja je primjerena konstituciji Imperija.
Sudovi e se morati postepeno preobraziti od organa koji jednostavno donose
presude protiv pobijeenih u sudsko tijelo ili sustav tijela koje nareuje i sankcionira odnos izmeu moralnoga poretka, vrenja policijske akcije i mehanizma
legitimiranja imperijalne suverenosti.34
Ta vrsta kontinuirane intervencije, koja je kako moralna tako i vojna,
doista je logiki oblik koji slijedi iz paradigme legitimacije zasnovanoj na
kontinuiranom izvanrednom stanju i policijske radnje. Intervencije su uvijek
izuzetne iako se stalno pojavljuju: one poprimaju oblik policijskih radnji jer im
je cilj odravanje unutarnjega poretka. Na taj je nain intervencije uinkoviti
mehanizam koji putem policijskih razmjetaja izravno doprinosi konstituiranju
moralnoga, normativnoga i institucionalnoga poretka Imperija.
Kraljevske povlastice
Izgleda da se u izgradnji Imperija ponavljaju i ak znatno obnavljaju tradicionalne kraljevske povlastice. Kad bismo ostali unutar konceptualnog okvira
klasinoga unutarnjega i meunarodnoga prava, mogli bismo doi u iskuenje
da kaemo kako se stvara supranacionalna kvazi-drava, Meutim, to nam ne
izgleda primjereni opis stanja. Kada su se ponovo pojavile kraljevske povlastice
moderne suverenosti u Imperiju, one su poprimile potpuno drugaiji oblik.
Na primjer, funkciju vladara da upotrijebi vojnu silu vrile su moderne nacionalne drave a danas je provodi Imperij, ali, kao to smo vidjeli, opravdanje za
takvu uporabu danas nalazimo u kontinuiranom izvanrednom stanju, a sama
uporaba poprima oblik policijskih radnji. Druge kraljevske povlastice kao to
su vrenje pravde i nametanje poreza takoer postoje u svojoj prvoj fazi. Ve

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

smo raspravljali o rubnom poloaju sudskih vlasti u konstitutivnom procesu

Imperija. Mogli bismo tvrditi da nametanje poreza zauzima rubni poloaj jer je
sve vie povezano sa specifinim i mjesnim hitnostima. U stvari, mogli bismo
rei da se sama suverenost Imperija ostvaruje na rubovima, gdje su granice
elastine a identiteti hibridni i fluidni. Bilo bi teko ustvrditi to je za Imperij
vanije, sredite ili rubovi. U stvari, izgleda da sredite i rubovi stalno mijenjaju
svoj poloaj, bjeei od bilo kojih utvrenih mjesta. ak bismo mogli kazati da
je sam taj proces virtualan i da njegova mo lei u moi virtualnoga.
Netko bi na ovom mjestu mogao svejedno primijetiti da je proces izgradnje suverenosti u mnogim svojim vidovima stvaran iako je virtualan i djeluje
na rubovima! Mi svakako ne elimo poricati tu injenicu. Mi prije tvrdimo
da tu imamo posla s drugom vrstom suverenosti - kontinuiranim oblikom
suverenosti to ga smatramo graninim ili rubnim utoliko to djeluje u krajnjem sluaju, a to je suverenost koja smjeta svoju jedinu referentnu toku u
definitivnu apsolutnost moi koju ona moe vriti. Imperij se tako pojavljuje
u obliku stroja visoke tehnologije: on je virtualan, izgraen da nadzire rubni
dogaaj i organiziran da vlada i kada je to potrebno da intervenira u slomovima sustava [u skladu s najsavrenijim tehnologijama robotske proizvodnje].
Meutim, virtualnost i diskontinuiranost imperijalne suverenosti ne umanjuju
uinkovitost njezine sile. Naprotiv, upravo ta obiljeja slue da ojaaju njezin
aparat, pokazujui njezinu uinkovitost u suvremenom povijesnom kontekstu
i njezinu legitimnu silu u rjeavanju svjetskih problema u krajnjoj instanci.
Sada moemo postaviti pitanje mogu li se, na osnovi tih novih
biopolitikih premisa, shvatiti slika i ivot Imperija u obliku pravnoga modela. Ve smo vidjeli da postojee strukture meunarodnoga prava ne mogu
sainjavati taj pravni model, ak ni kada se uzme u obzir najnoviji razvoj
Ujedinjenih naroda i drugih velikih meunarodnih organizacija. Njihove
razrade meunarodnoga poretka mogu u najboljem sluaju znaiti prijelaz
prema novoj imperijalnoj moi. Konstituiranje Imperija ne vri se na osnovi
bilo kojega ugovornoga ili sporazumnoga mehanizma niti putem bilo kojega
saveznoga izvora. Izvor imperijalne normativnosti proizlazi iz novoga stroja,
novoga ekonomsko-industrijsko-komunikativnoga stroja - ukratko globaliziranoga biopolitikoga stroja. Stoga je jasno da moramo potraiti neto razliito
od onoga to je do sada sainjavalo osnovu meunarodnoga poretka, neto
to ne poiva na obliku prava koji je, u najrazliitijim tradicijama, bio utemeljen
u modernom sustavu suverenih nacionalnih drava. Meutim, nemogunost
da shvatimo genezu Imperija i njegovu virtualnu sliku pomou bilo kojega staroga instrumenta pravne teorije, koji su se koristili u realistinom,
institucionalistikom, pozitivistikom okviru ili u okviru naravnoga prava,

45

46

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

ne bi nas smjela prisiliti da prihvatimo ciniki okvir gole sile ili neko slino
makijavelistiko stajalite. U stvari postoji racionalnost u genezi Imperija koju
moemo prepoznati ne toliko putem pravne tradicije ve mnogo jasnije putem
esto skrivene povijesti industrijskoga upravljanja i politike uporabe tehnologije. [Ovdje ne smijemo zaboraviti da e rasprava u spomenutom smjeru
otkriti strukturu klasne borbe i njezine institucionalne uinke, ali tim emo
se pitanjem pozabaviti u sljedeem odjeljku.] Ta nas racionalnost dovodi u
sredite biopolitike i biopolitikih tehnologija.
Kad bismo eljeli opet preuzeti Max Weberovu poznatu trodijelnu formulu oblika legitimnosti moi, kvalitetni skok to ga Imperij uvodi u tu definiciju
sastojao bi se u nepredvidljivoj mjeavini | 1 | tipinih elemenata tradicionalne moi, | 2 | proirenja birokratske moi koja je psiholoki prilagoena
biopolitikom kontekstu i | 3 | racionalnosti koju odreuju dogaaj i karizma
a koja se uzdie kao mo singularizacije cjeline i uinkovitosti imperijalnih
intervencija.35 Logika koja obiljeava to neoveberijansko stajalite bila bi funkcionalna prije nego matematika i rizoidna i valovita prije nego induktivna ili
deduktivna. Ona bi se bavila upravljanjem jezinim sljedovima kao skupinom
strojnih sljedova denotacije i istovremeno stvaralake, kolokvijalne i nepokorive inovacije.
Temeljni cilj to ga tumae imperijalni odnosi moi je proizvodna sila sustava, novi biopolitiki, ekonomski i institucionalni sustav. Imperijalni poredak
oblikuje se ne samo na osnovi svoje moi akumulacije i globalnoga irenja, ve
i na osnovi svoje sposobnosti da se razvija dublje, da se ponovo raa i da se
iri po cijeloj biopolitikoj reetki svjetskoga drutva. Apsolutnost imperijalne
moi je dopunjujui oblik njezinoj potpunoj priroenosti ontolokom stroju
proizvodnje i reprodukcije, pa stoga i biopolitikom kontekstu. Moda se,
naposljetku, to i ne moe predstaviti pravim poretkom, ali je to svejedno neki
poredak, poredak odreen svojom virtualnou, svojim dinamizmom i svojom
funkcionalnom nedefiniranou. Tako e se temeljni oblik legitimnosti utvrditi
u dubinama stroja, u sreditu drutvene proizvodnje. Drutvenu proizvodnju
i pravnu legitimnost ne treba shvatiti kao primarnu i sekundarnu silu niti kao
elemente baze i nadgradnje, ve ih treba razumjeti u stanju potpune usporednosti i isprepletenosti, suivota u cijelom biopolitikom drutvu. U Imperiju i
njegovom reimu biomoi, ekonomska proizvodnja i politika konstitucija sve
se vie poklapaju.

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

47

1.3
ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

Kada se jednom utjelovi u mo radnikih savjeta,

koja mora na meunarodnoj razini istisnuti svu
drugu mo, proleterski pokret postaje vlastiti proizvod, a taj je proizvod sam proizvoa.
Proizvoa je cilj samome sebi. Tek tada se negira
spektakularno negiranje ivota.
guy debord
Sada je vrijeme talionica i treba vidjeti samo
svjetlo.
jos marti

????

Poigravajui se s Hegelom, mogli bismo rei
da je konstitucija Imperija dobro po sebi ali ne za sebe.01 Jedna od najmonijih
radnji modernih imperijalistikih struktura moi bila je umetnuti klinove meu
masama planete, podijelivi ih u suprotstavljajue tabore, ili u stvari mnotvo
sukobljavajuih strana. Dijelovi proletarijata u najmonijim zemljama ak su
povjerovali da su njihovi interesi usko povezani s njihovim nacionalnim identitetima i imperijalnom sudbinom. Stoga su najznaajniji sluajevi pobune i
revolucije protiv tih modernih struktura moi bili oni koji su u borbu protiv
eksploatacije ukljuili borbu protiv nacionalizma, kolonijalizma i imperijalizma. U tim je dogaajima izgledalo, u jednom maginom trenutku, da je
ovjeanstvo ujedinjeno u zajednikoj elji za osloboenjem. Kao da smo
uhvatili trenutani prizor iz budunosti u kojoj su jednom zauvijek uniteni
moderni mehanizmi vlasti. Pobunjene mase, njihova elja za osloboenjem,
njihovi eksperimenti u pronalaenju alternativa i njihovi sluajevi uspostavljanja moi u svojim su najboljim trenucima ukazivali na internacionalizaciju i globalizaciju odnosa s onu stranu podjele nacionalne, kolonijalne i imperijalistike
vladavine. U nae je vrijeme elja koju su pokrenule mase potisnuta [na udan i
izopaen nain] konstitucijom Imperija. Mogli bismo ak kazati da su izgradnja
Imperija i njegove globalne mree odgovor na razne borbe protiv modernih

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

strojeva moi, a konkretno na klasnu borbu koju je pokretala elja mnotva za

osloboenjem. Mnotvo je stvorilo Imperij.
Meutim, kazati da je Imperij dobar po sebi ne znai da je on dobar za
sebe. Iako je Imperij odigralo odreenu ulogu u dokidanju kolonijalizma i imperijalizma, on svejedno gradi vlastite odnose moi zasnovane na eksploataciji
koji su u mnogom pogledu okrutniji od onih koje je unitilo. Kraj dijalektike
modernosti nije imao za ishod kraj dijalektike eksploatacije. Danas su mree
kapitalistike eksploatacije u odreenoj mjeri usisale ili podinile skoro cijelo
ovjeanstvo. Danas vidimo jo ekstremniji rascjep izmeu male manjine
koja nadzire ogromna bogatstva i mnotava koje ivi u siromatvu na granici
bespomonosti. Zemljopisna i rasna podruja tlaenja i eksploatacije koja su
uspostavljena za vrijeme kolonijalne i imperijalistike ere u mnogome pogledu
nisu se smanjila ve su se umjesto toga eksponencijalno poveala.
Usprkos tome to to sve priznajemo mi i dalje uporno tvrdimo da je
izgradnja Imperija korak naprijed kako bi se zaboravila bilo kakva nostalgija
za strukturama moi koje su mu prethodile i odbijamo bilo koju politiku
strategiju koja bi ukljuivala povratak na taj stari poredak kao to je uskrsnue
nacionalne drave koja bi nas titila od globalnoga kapitala. Mi tvrdimo da je
Imperij bolji na isti nain na koji Marx insistira da je kapitalizam bolji nego oblici drutva i naini proizvodnje koji su postojali prije njega. Marxovo stajalite
temelji se na zdravom i lucidnom gaenju prema parohijalnim i krutim hijerarhijama koje su prethodile kapitalistikome drutvu kao i na prepoznavanju
injenice da je potencijal za osloboenje povean u novome stanju. Danas na
isti nain moemo vidjeti da se Imperij rjeava okrutnih reima moderne moi i
isto tako poveava potencijal za osloboenje.
Duboko smo svjesni da ovom tezom plivamo nasuprot struje naih prijatelja i drugova na ljevici. U dugim desetljeima sadanje krize komunistike,
socijalistike i liberalne ljevice koja je slijedila 1960-te godine, veliki dio kritike
misli, kako u vodeim zemljama kapitalistikoga razvoja tako i u potinjenima,
pokuao je prerazmjestiti mjesta otpora koja se temelje na identitetima
drutvenih subjekata ili nacionalnih i regionalnih skupina, esto zasnivajui
politiku analizu na lokalizaciji borbi. Takvi argumenti ponekad se grade u
smislu pokreta ili politika zasnovanih na mjestu, u kojima se granice mjesta
[zamiljenoga bilo kao identitet ili kao teritorij] suprotstavljaju neodreenom
i homogenom prostoru globalnih mrea.02 U drugim su se vremenima takvi
argumenti izvlaili iz duge tradicije ljeviarskoga nacionalizma u kojemu se [u
najboljem sluaju] nacija zamilja kao prvenstveni mehanizam obrane protiv
prevlasti stranoga i/ili domaega kapitala.03 Izgleda da se danas reaktivira taj

49

50

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

operativni silogizam u sreditu raznih oblika mjesne ljeviarske strategije.

Ako kapitalistika prevlast postaje sve vie globalna, onda nai otpori njoj
moraju braniti lokalno i graditi prepreke sve ubrzanijim tijekovima kapitala. S
toga stajalita, stvarna globalizacija kapitala i konstituiranje Imperija moraju se
smatrati znakovima izvlatenja i poraza.
Meutim, mi smatramo da je danas to lokalistiko motrite koliko krivo
toliko i tetno, iako se divimo duhu nekih njegovih zagovaraa i potujemo
ga. Ono je krivo najprije zbog toga to je problem loe postavljen. U mnogim
prikazima problem poiva na krivoj dihotomiji izmeu globalnoga i lokalnoga,
pretpostavljajui da globalno znai homogenizaciju i neodreeni identitet dok
lokalno uva raznorodnost i razliku. U takvim je argumentima esto implicitna
pretpostavka da su razlike lokalnoga nekako naravne ili barem da njihovo podrijetlo nije upitno. Lokalne razlike prethode sadanjoj sceni i mora ih se braniti
ili tititi od upletanja globalizacije. Uzimajui u obzir takve pretpostavke ne
bi nas trebalo iznenaditi to mnoge obrane lokalnoga usvajaju terminologiju
tradicionalne ekologije ili ak poistovjeuju taj lokalni politiki projekt s
obranom prirode i bioloke raznovrsnosti. To stajalite moe lako prijei u neku
vrstu primordijalizma koje ukruuje i romantizira drutvene odnose i identiteti.
Umjesto toga trebamo se usmjeriti na proizvodnju lokalnosti, to jest, drutvene
strojeve koji stvaraju i ponovo stvaraju identitete i razlike koje se shvaaju
kao lokalne.04 Razlike lokaliteta niti prethode niti su prirodne ve su prije
posljedice reima proizvodnje. Slino tome, globalizaciju ne smijemo shvatiti
u smislu kulturne, politike ili ekonomske homogenizacije. Globalizaciju, kao
i lokalizaciju, treba umjesto toga shvatiti kao reim proizvoenja identiteta i
razlike ili stvarno homogenizacije i raznorodnosti. Prema tome, bolji okvir da
se naznai razlika izmeu globalnoga i lokalnoga mora se odnositi na razliite
mree tijekova i prepreka u kojima mjesni moment ili stajalite ustupa prvenstvo reteritorijalizaciji prepreka ili granica dok globalni moment daje prednost
mobilnosti deteritorijaliziranih tijekova. Krivo je, u svakom sluaju, tvrditi da mi
moemo [ponovo] uspostaviti mjesne identitete koje su u nekom smislu izvana
i zatieni od globalnih tijekova kapitala i Imperija.
Ljeviarska strategija otpora globalizaciji i obrana mjesta je i tetna jer u
mnogim sluajevima ono to se pojavljuje kao lokalni identitet nije neovisno ili
samoodreujue ve u stvari hrani i podrava razvoj kapitalistikoga imperijalnoga stroja. Globalizacija ili deteritorijalizacija kojom upravlja imperijalni stroj
u stvari se ne suprotstavlja lokalizaciji ili reteritorijalizaciji, ve prije uvodi u igru
pokretne i prilagoavajue krugove diferencijacije i identifikacije. Strategija
mjesnoga otpora krivo prepoznaje i stoga skriva neprijatelja. Mi se u ni u kojem

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

51

sluaju ne protivimo globalizaciji odnosa kao takvih - u stvari, kao to smo

rekli, najjae snage ljeviarskoga internacionalizma uinkovito su vodile taj
proces. Neprijatelj je prije konkretan reim globalnih odnosa koji nazivamo Imperijem. Jo vanije, ta strategija obrane lokalnoga je tetna jer ona zamagljuje
pa ak i porie stvarne alternative i potencijale za osloboenje koji postoje
unutar Imperija. Trebamo jednom zauvijek prestati s potragom za vanjskim,
to je stajalite koje nau politiku zamilja kao potpuno istu. Bolje je, kako
teoretski tako i praktiki ui u podruje Imperija i suprotstaviti se njegovim
homogenizirajuim i heterogenizirajuim tijekovima u svoj njihovoj sloenosti,
temeljei nau analizu na moi globalnoga mnotva.
Ontoloka drama Res Gestae
Batina modernosti je batina bratoubilakih ratova, razornog razvoja,
okrutne civilizacije i prije nezamislivoga nasilja. Erich Auerbach jednom je
napisao da je tragedija jedini anr koji moe za sebe potraiti mjesto realizma
u zapadnoj knjievnosti, a moda je to i istina upravo zbog tragedije koju je zapadna modernost nametnula svijetu.05 Koncentracijski logori, nuklearno oruje,
genocidni ratovi, ropstvo, Apartheid: nije teko nabrojiti razne pozornice
tragedije. Meutim, insistirajui na traginom obiljeju modernosti mi svakako
ne elimo slijediti tragine filozofe Europe, od Schopenhauera do Heideggera,
koji pretvaraju ta stvarna razaranja u metafizike prie o negativnosti bia,
kao da su te stvarne tragedije puka iluzija, ili bolje reeno kao da su one naa
krajnja sudbina! Moderna negativnost ne poiva u nikakvom transcendentnom Imperiju ve u tekoj stvarnosti pred nama: na poljima rodoljubnih bitaka
u Prvom i Drugom svjetskom ratu, od polja smrti kod Verduna do nacistikih
pei i brzoga unitenja tisua u Hiroimi i Nagasakiju, tapetnog bombardiranja
Vijetnama i Kambode, pokolja od Stifa i Sowetoa do Sabre i Shatile, a popis
se nastavlja u beskonanost. Nema Joba koji moe izdrati takvu patnju! [A
svatko tko pone sastavljati takav popis ubrzo shvati kako je on neprimjeren
koliini i kvaliteti tragedija.] Pa dobro, ako je ta modernost doivjela svoj kraj
i ako moderna nacionalna drava koja je posluila kao neminovno stanje za
imperijalistiku prevlast i bezbrojne ratove iezava sa svjetske pozornice,
onda sretno joj bilo! Moramo se oistiti od svake krivo usmjerene nostalgije za
belle poque te modernosti.
Meutim, ne moemo se zadovoljiti s tom politikom osudom moderne
moi koja se oslanja na historia rerum gestarum, objektivnu povijest koju smo
naslijedili. Moramo uzeti u obzir i mo res gestae, mo mnotva da stvara
povijest koja se nastavlja i koja je danas prerazmjetena unutar Imperija. To je

52

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

pitanje preobraavanja nunosti nametnute mnotvu - nunosti koju je samo

mnotvo u odreenoj mjeri zazivalo tijekom cijele modernosti kao podruje
bijega iz lokalizirane bijede i eksploatacije - u stanje mogunosti osloboenja,
novu mogunost na tom novom terenu ovjeanstva.
Tu poinje ontoloka drama, kada se podie zavjesa na pozornici u kojoj
razvoj Imperija postaje njegova vlastita kritika a njegov proces izgradnje
postaje proces njegova svrgnua. Ta je drama ontoloka u smislu da se tu, u
tim procesima, bie proizvodi i reproducira. Tu emo dramu morati jo vie
razjasniti i oblikovati tijekom nae studije, ali trebamo od samoga poetka
insistirati na tome da to nije jednostavno jo jedna inaica dijalektikog prosvjetiteljstva. Mi ne predlaemo inaicu na n-tu potenciju neizbjenoga prolaza
kroz istilite [ovdje pod krinkom novoga imperijalnoga stroja] kako bismo
ponudili zrnce nade za svijetlu budunost. Mi ne ponavljamo plan idealne teleologije koja opravdava bilo koji prijelaz u ime obeanoga cilja. Naprotiv, nae
razmiljanje zasniva se na dva metodoloka pristupa koja imaju namjeru biti
nedijalektika i potpuno imanentna: prvi je kritiki i dekonstrukcijski, koji eli
podrivati hegemonistike jezike i drutvene strukture i time otkriti alternativnu
ontoloku osnovu koja poiva u stvaralakoj i proizvoakoj praksi mnotva;
drugi je konstruktivistiki i etikopolitiki, koji nastoji povesti procese proizvodnje subjektivnosti prema konstituiranju uinkovite drutvenopolitke
alternative, nove konstitutivne moi.06
Na kritiki pristup upravlja se prema potrebi za stvarnom ideolokom i
materijalnom dekonstrukcijom imperijalnoga poretka. U postmodernom svijetu, vladajui spektakl Imperija gradi se putem razliitih samolegitimirajuih
govora i struktura. Davno su tako razliiti autori kao to su Lenjin, Horkheimer
i Adorno i Debord prepoznali taj spektakl kao sudbinu pobjednikoga kapitalizma. Usprkos njihovim znaajnim razlikama, ti nam autori nude stvarna
predvianja puta kapitalistikoga razvoja.07 Naa dekonstrukcija toga spektakla
ne moe biti tekstualna, ve mora stalno nastojati usmjeravati svoje snage
prema prirodi dogaaja i stvarnim odreenjima imperijalnih procesa koji su
danas na djelu. Kritiki pristup ima za cilj osvijetliti protuslovlja, krugove i krize
toga procesa jer u svakome od tih trenutaka zamiljena nunost povijesnoga
razvoja moe otvoriti alternativne mogunosti. Drugim rijeima, dekonstrukcija historia rerum gestarum, spektralne vladavine globaliziranoga kapitalizma,
otkriva mogunosti alternativnih drutvenih organizacija. Dotle otprilike
moemo doprijeti s metodolokim kosturom kritikoga i materijalistikoga
dekonstrukcionizma - ali to je ve ogromni doprinos! 08
Tu prvi metodoloki pristup treba prepustiti palicu drugome,

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

konstruktivistikome i etikopolitikome pristupu. Tu moramo prekopati

ontoloki temelj konkretnih alternativa koje res gestae stalno gura naprijed,
subjektivnih snaga to djeluju u povijesnom kontekstu. Tu se pojavljuje ne
novi racionalizam ve novi scenarij razliitih racionalnih inova - obzor djelatnosti, otpora, volja i elja koje odbijaju hegemonijski poredak, predlau linije
bijega i kuju alternativne konstitutivne rute. Taj stvarni temelj, otvoren kritici,
izmijenjen etikopolitikim pristupom, predstavlja realnu ontoloku referentnu toku filozofije, ili pak polje prikladno filozofiji osloboenja. Taj pristup
metodoloki raskida sa svakom filozofijom povijesti utoliko ukoliko odbija svaki
deterministiki koncept povijesnoga razvoja i bilo koje racionalno slavlje
ishoda. On pokazuje, nasuprot, kako povijesni dogaaj poiva u potencijalnosti. Nije tono da se dva iznova slau u jedan ve se jedan otvara u dva, prema
lijepoj antikonfucijskoj [i antiplatonistikoj] formuli kineskih revolucionara.09
Filozofija nije Minervina sova koja je poletjela nakon to se povijest ostvarila
kako bi proslavila njezin sretni kraj; filozofija je prije subjektivni prijedlog, elja i
praksa koji su primijenjeni na dogaaj.
Refreni Internacionale
Bilo je vrijeme, ne tako davno, kada je internacionalizam bio kljuni element
proleterske borbe i napredne politike openito. Proletarijat nema domovine, ili jo bolje, domovina proletarijata je cijeli svijet. Internacionala je bila
himna revolucionara, pjesma utopijske budunosti. Trebamo imati na umu
da utopija izraena u gornjim parolama nije u stvari internacionalistika, ako
pod internacionalistikim podrazumijevamo neku vrstu jednodunosti meu
raznim nacionalnim identitetima da sauvaju svoje razlike ali pregovaraju o
nekom ogranienom sporazumu. Bolje reeno, proleterski internacionalizam
bio je protunacionalistiki pa stoga supranacionalan i globalan. Radnici svih
zemalja ujedinite se! - ne na osnovi nacionalnih identiteta ve izravno putem
zajednikih potreba i elja, bez obzira na mee i granice.
Internacionalizam je bila volja aktivnoga masovnoga subjekta koji je prepoznao da su nacionalne drave kljuni imbenici kapitalistike eksploatacije
i da su mnotvo stalno pozivali u boj za njihove besmislene ratove - ukratko,
da je nacionalna drava bila politiki oblik kojega se protuslovlja nisu mogla
podrazumijevati i proistiti ve jedino unititi. Meunarodna solidarnost bila
je u stvari projekt za razaranje nacionalne drave i izgradnju nove globalne
zajednice. Taj je proleterski program bio u pozadini esto ambicioznih taktikih
definicija koje su komunistike i socijalistike stranke proizvodile tijekom jednoga stoljea njihove prevlasti nad proletarijatom.10 Ako je nacionalna drava

53

54

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

bila sredinja karika u lancu prevlasti i stoga ju je trebalo unititi, onda je nacionalni proletarijat imao prvenstveni zadatak da uniti sam sebe u onoj mjeri
u kojoj ga odreuje nacija i tako izvue meunarodnu solidarnost iz zatvora
u koji je zatvorena. Meunarodnu solidarnost trebalo je shvatiti ne kao in
milosti ili ovjekoljublja za dobro drugih, plemenitu rtvu za drugu nacionalnu
radniku klasu, ve kao primjereni i nerazdvojni oblik vlastite elje nacionalnoga proletarijata i njegove borbe za osloboenje. Proleterski internacionalizam izgradio je paradoksalan i moan politiki stroj koji je stalno prodirao
s onu stranu granica i hijerarhija nacionalnih drava i pozicionirao utopijsku
budunost samo na globalnom terenu.
Danas trebamo jasno shvatiti da je prolo vrijeme takvoga proleterskoga
internacionalizma. Meutim to ne porie injenicu da je koncept internacionalizma doista ivio meu masama i nataloio neku vrstu geolokih naslaga
patnje i elje, uspomenu na pobjede i poraze, talog ideolokih napetosti i
potreba. Nadalje, proletarijat u stvari danas sebe vidi ne samo meunarodnim
ve [barem kao tendenciju] i globalnim. Mogli bismo doi u iskuenje i rei da
je proleterski internacionalizam stvarno pobijedio u svjetlu injenice da su
snage nacionalnih drava oslabile u nedavnom prijelazu prema globalizaciji i
Imperiju, ali to bi bio udan i ironian pojam pobjede. Tonije bi bilo kazati,
slijedei citat Williama Morrisa koji je posluio kao jedan od motoa ove knjige,
da se ono za to se on borio dogodilo usprkos njegovoga poraza.
Praksa proleterskoga internacionalizma najjasnije se izraavala u
meunarodnim krugovima borbi. U tom su okviru [nacionalni] opi trajk i
pobuna protiv [nacionalne] drave bili jedino zamislivi kao elementi komunikacije izmeu borbi i procesa osloboenja na meunarodnom polju. Od
Berlina do Moskve, od Pariza do New Delhia, od Alira do Hanoja, od angaja
do Dakarte, od Havane do New Yorka, te su borbe bile u suklau jedna s
drugom tijekom cijeloga devetnaestoga i dvadesetoga stoljea. Jedan se krug
gradio dok je vijest o pobuni kolala i primjenjivala se u svakom novom kontekstu upravo onako kako su u nekom ranijem dobu trgovaki brodovi prenosili
vijest o pobuni robova od otoka na otok Karipskoga mora, palei nepopustljivi
niz vatri koje se nisu mogle ugasiti. Da bi se oblikovao krug, primatelji poruka
moraju biti sposobni prevoditi dogaaje na vlastiti jezik, prepoznati borbu
kao vlastitu i tako pridodati kariku lancu. U nekim sluajevima taj je prijevod
prilino sloen: kako su kineski intelektualci na prijelazu u dvadeseto stoljee,
na primjer, mogli uti o protukolonijalnim borbama na Filipinima i Kubi i
prevesti ih na jezik vlastitih revolucionarnih projekata. U drugim je sluajevima
mnogo izravniji: kako se pokret tvornikoga vijea u Torinu neposredno nad-

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

ahnuo vijeu o boljevikoj pobjedi u Rusiji. Moda bi bilo bolje ne razmiljati

o tim borbama kao povezanima jedna s drugom poput karika lanca, ve ih
zamisliti kako komuniciraju poput virusa koji mijenja svoj oblik da bi u svakom
kontekstu pronaao primjerenoga domaina.
Ne bi bilo teko nacrtati kartu razdoblja krajnje jaine tih krugova. Prvi bi
se val mogao vidjeti nakon 1848. kada je poelo politiko vrenje Prve internacionale, nastavljajui se 1880-ih i 1890-ih godina osnivanjem socijalistikih
politikih i sindikalnih organizacija, a onda dolazei do vrhunca nakon Ruske
revolucije 1905. godine i prvoga meunarodnoga kruga protuimperijalistikih
borbi.11 Drugi se val podigao nakon Sovjetske revolucije 1917, nakon ega je
slijedio meunarodni niz borbi koje je jedino mogao obuzdati faizam s jedne
strane, a reapsorbirati New Deal i antifaistiki front s druge. I naposljetku postojao je i val borbi koji je poeo Kineskom revolucijom i nastavio se kroz afrike
i latinoamerike oslobodilake borbe do eksplozija 1960-ih po cijelome svijetu.
Ti su meunarodni krugovi borbi bili stvarni pokreta razvoja ustanova
kapitala i procesa reformi i restrukturiranja.12 Proleterski, protukolonijalni i
protuimperijalistiki internacionalizam, borba za komunizam, koji je bio iv u
svim najsnanijim pobunjenikim dogaajima devetnaestoga i dvadesetoga
stoljea, predvidio je i prefigurirao procese globalizacije kapitala i stvaranja
Imperija. Na taj je nain stvaranje Imperija odgovor na proleterski internacionalizam. Nema niega dijalektikoga ili teleolokoga u tome to su masovne
borbe predvidjele i prefigurirale kapitalistiki razvoj. Naprotiv, same su borbe
iskazi stvaralatva elje, utopije proivljenoga iskustva, djelovanja povijesnosti
kao potencijalnosti - ukratko, borbe su gola stvarnost res gestae. Neka vrsta
teleologije gradi se samo nakon injenice, post festum.
Borbe koje su prethodile globalizaciji i prefigurirale je bile su izraz snage
ivoga rada koji se nastojao osloboditi od krutih teritorijaliziranih reima koji su
mu nametnuti. Dok se takmii s mrtvim radom koji je protiv njega akumuliran,
ivi rad uvijek nastoji razbiti nepomine teritorijalizirane strukture, nacionalne
organizacije i politike osobe koje je dre u zatvoru. Sa snagom ivoga rada,
njegovom uurbanom djelatnou i njegovom deteritorijalizirajuom eljom,
taj proces raskida otvara sve prozore povijesti. Kada usvojimo stajalite djelatnosti mnotva, njegovu proizvodnju subjektivnosti i elje, moemo shvatiti
kako je globalizacija, ukoliko upravlja stvarnom deteritorijalizacijom prijanjih
struktura eksploatacije i nadzora, doista uvjet osloboenja masa. Ali kako se taj
potencijal za osloboenje moe danas ostvariti? ivi li jo ta ista neobuzdana
elja za slobodom koja je slomila i sahranila nacionalnu dravu i koja je odredila
prijelaz prema Imperiju jo uvijek ivi ispod pepela sadanjice, pepela vatre

55

56

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

koja je progutala meunarodni proleterski subjekt koji se ostvarivao u obliku

industrijske radnike klase? to je zauzelo mjesto toga subjekta? U kojemu je
smislu ontoloko ukorjenjivanje novoga mnotva postalo pozitivan ili alternativan imbenik u oblikovanju globalizacije?
Krtica i zmija
Trebamo shvatiti da se duboko promijenio i sami subjekt rada i pobune. Sastav
proletarijata se promijenio pa se tako mora i nae razumijevanje njega kao
subjekta. U koncepcijskom smislu proletarijat shvaamo kao iroku kategoriju
koja ukljuuje sve one kojih radnu snagu eksploatira kapitalistiki nain
proizvodnje i reprodukcije i podvrgava je sebi.13 U prijanjoj eri kategorija
proletarijata usredotoila se na industrijsku radniku klasu i povremeno je pod
nju potpadala, a paradigmatiki lik ove potonje bio je muki tvorniki radnik.
Ta je industrijska radnika klasa dobijala esto vodeu ulogu ispred drugih
likova radne snage [kao to je seljaka radna snaga] kako u ekonomskim analizama tako i politikim pokretima. Danas je ono to radnika klasa ima gotovo
sasvim iezlo. Ona nije prestala postojati, ali je izgubila svoj povlateni poloaj
u kapitalistikoj ekonomiji i svoj hegemonistiki poloaj u klasnom sastavu
proletarijata. Proletarijat nije ono to je bio, ali to ne znai da je nestao. To prije
znai da smo jo jednom suoeni s analitikom zadaom shvaanja novoga
sastava proletarijata kao klase.
injenica to pod kategorijom proletarijata podrazumijevamo sve one
koje kapitalistika prevlast eksploatira ne upuuje na to da je proletarijat
homogena ili istovrsna jedinica. Njega doista presijecaju u raznim pravcima
razlike i slojevitosti. Neka radna snaga je plaena, neka nije; neka radna
snaga je ograena tvornikim zidovima, druga je rasprena po neomeenom
drutvenom terenu; neka radna snaga je ograniena na osam sati dnevno
i etrdeset sati tjedno, neka se proiruje na cijeli ivotni vijek; nekoj radnoj
snazi priznaju minimalnu vrijednost, neku uzdiu na pijedestal kapitalistike
ekonomije. Tvrdit emo [u dijelu 3.4] da meu raznim likovima danas aktivne
proizvodnje, lik nematerijalne radne snage [ukljuen u komunikacije, suradnju
i proizvodnju i reprodukciju afekata] zauzima sve vie sredinje mjesto kako u
shemi kapitalistike proizvodnje tako i u sastavu proletarijata. Nae je stajalite
pri tome da su sve te razliite vrste radne snage podvrgnute kapitalistikoj disciplini i kapitalistikim odnosima u proizvodnji. Ta injenica da je proletarijat
unutar kapitala i da ga podupire odreuje ga kao klasu.
Trebamo konkretnije pogledati oblik borbi u kojima novi proletarijat
izraava svoje elje i potrebe. U zadnje pola stoljea, a osobito u dva desetljea

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

izmeu 1968. i pada Berlinskoga zida, preobrazba proleterskih borbi pratila je

restrukturiranje i globalno irenje kapitalistike proizvodnje. Kao to smo rekli,
izgleda da danas vie ne postoji slika meunarodnoga kruga borbi zasnovanima na komunikaciji i prevoenju zajednikih elja radne snage u pobunu.
Meutim, injenica to je taj krug kao specifini oblik skupa borbi iezao, ne
otvara ponor. Naprotiv, moemo prepoznati snane dogaaje na svjetskoj pozornici koji otkrivaju kako mnotvo odbija eksploataciju i koji signaliziraju novu
vrst proleterske solidarnosti i ratobornosti.
Razmotrimo najradikalnije i najsnanije borbe zadnjih godina dvadesetoga stoljea: dogaaje na trgu Tijenanmen 1989, Intifadu protiv izraelskih
dravnih vlasti, pobunu Los Angelesu 1992, ustanak u Chiapasu koji je poeo
1994, kao i niz trajkova koji je paralizirao Francusku u prosincu 1995, te one
koji su u dobroj mjeri onesposobili Junu Koreju 1996. godine. Svaka od tih
borbi bila je specifina i zasnovana na izravnim regionalnom problemima tako
da ih se nikako nije moglo povezati u globalni lanac pobune. Nijedan od tih
dogaaja nije nadahnuo krug borbi, jer se elje i potrebe koje su oni izraavali
nisu mogle prevesti u razliite kontekste. Drugim rijeima, [potencijalni]
revolucionari u drugim dijelovima svijeta nisu mogli uti za dogaaje u Pekingu, Nabulus, Los Angelesu, Chiapasu, Parizu ili Seulu i odmah ih prepoznati
kao vlastite borbe. Nadalje, te borbe ne samo to nisu uspjele komunicirati s
drugim kontekstima, ve im je nedostajala i lokalna komunikacija, pa su tako
esto imali vrlo kratko trajanje tamo gdje su nastali, izgarajui u hipu. To je
svakako jedan od sredinjih i najhitnijih politikih paradoksa naega vremena:
u naem mnogo slavljenom dobu komunikacije, borbe je postalo nemogue
komunicirati.
Paradoks nemogunosti komunikacije krajnje nam oteava da shvatimo
i izrazimo novu mo to su je uspostavile nove borbe. Moramo biti sposobni
shvatiti da ono to su te borbe izgubile u svojoj irini, trajanju i mogunosti
komunikacije dobile su na intenzitetu. Moramo biti sposobni shvatiti da, iako
su se sve te borbe usmjerile prema vlastitim mjesnim i neposrednim okolnostima, one su ipak postavile probleme nadnacionalne vanosti, probleme koji
su svojstveni novom liku imperijalne kapitalistike regulacije. U Los Angelesu, na primjer, probleme su potakli mjesna rasna neprijateljstva i obrasci
drutvenog i ekonomskog iskljuenja koji su u mnogom pogledu svojstveni
[post]urbanom teritoriju, ali ti su dogaaji skoro odmah lansirani na opoj
razini kao izraz odbijanja postfordovskoga reima drutvenoga nadzora. Poput
Intifade u odreenom smislu, nemiri u Los Angelesu pokazali su kako su propast fordistikih reima pogaanja i mehanizama drutvenog posredovanja
uinili upravljanje rasno i drutveno razliitim teritorijima velikih gradova i

57

58

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

stanovnitvom tako oteanim. Kraa roba i paljenje imovine nisu samo bili
metafore ve stvarno globalno stanje pokretljivosti i labilnosti drutvenih
posredovanja.14 I u Chiapasu, pobuna se usredotoila prvenstveno na probleme od lokalne vanosti: probleme iskljuenja i nedostatka predstavljanja
specifinog za meksiko drutvo i meksiku dravu, koji su u odreenoj mjeri
dugo bili zajedniki rasnim hijerarhijama u veem dijelu Latinske Amerike.
Meutim, zapatisika pobuna bila je i neposredna borba protiv drutvenoga
reima to ga je nametnula NAFTA, te openitije, sustavnoga iskljuenja i
potinjenosti u regionalnoj izgradnji svjetskoga trita.15 Naposljetku, poput
onih u Seulu, masovni trajkovi u Parizu i po cijeloj Francuskoj krajem 1995.
godine, usmjerili su se prema specifinim lokalnim i nacionalnim pitanjima
radne snage [kao to su penzije, nadnice i nezaposlenost], ali ta je borba
bila odmah prepoznata kao oito osporavanje nove drutvene i ekonomske
konstitucije Imperija. Francuski trajkovi pozivali su iznad svega na novi pojam
javnoga, novu izgradnju javnoga prostora protiv neoliberalnih mehanizama
privatizacije koji su vie manje posvuda pratili projekt kapitalistike globalizacije.16 Moda su upravo zbog toga to je sve te borbe nemogue komunicirati
i tako onemoguene vodoravno putovati u obliku kruga, one, umjesto toga,
prisiljene skakati okomito i odmah dodirnuti globalnu razinu.
Moramo biti sposobni shvatiti da to nije pojava novoga kruga
meunarodnih borbi, ve nova kvaliteta drutvenih pokreta. Moramo biti
sposobni shvatiti, drugim rijeima, nove osobine koje sve te borbe predstavljaju, usprkos njihovoj radikalnoj razliitosti. Prvo, svaka borba, iako vrsto
ukorijenjena u mjesnim uvjetima, odmah iskae na globalnu razinu i napada
imperijalnu konstituciju u njenoj openitosti. Drugo, sve borbe unitavaju
tradicionalne razlike izmeu ekonomske i politike borbe. Te borbe su istodobno ekonomske, politike i kulturne - pa su stoga one biopolitike borbe, borbe
za oblik ivota. One su konstitutivne borbe koje stvaraju nove javne prostore i
nove oblike zajednice.
Moramo biti sposobni shvatiti sve to ali to nije tako lako. Moramo u stvari
priznati da nas, ak kada pokuamo individualizirati stvarnu novinu tih stanja,
stalno ometa utisak da su te borbe uvijek ve stare, zastarjele i anahronistike.
Borbe na trgu Tijenanmen govorile su jezikom demokracije koji je ve dugo
zastario; gitare, povezi na glavi, atori i parole sliile su na neujni odjek Berkeleya iz 1960-ih. I nemiri u Los Angelesu sliili su podrhtavanju tla nakon potresa
rasnih sukob koji su potresli Sjedinjene Drave 1960-ih godina. trajkovi u
Parizu i Seulu izgledali su kao da nas vraaju u eru veletvornikog radnitva,
kao da su posljednji izdisaj radnike klase na umoru. Sve te borbe, koje pruaju

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

stvarno nove elemente, od poetka izgledaju ve zastarjele - upravo zbog toga

to ne mogu komunicirati, jer se njihovi jezici ne mogu prevoditi. Te borbe ne
mogu komunicirati usprkos toga to su nairoko predstavljene u medijima,
na televiziji, internetu i svim drugim medijima koji se mogu zamisliti. Jo se
jednom suoavamo s paradoksom nemogunosti komunikacije.
Svakako moemo prepoznati prve prepreke koje koe komunikaciju borbi. Jedna od tih prepreka je odsustvo zajednikoga neprijatelja protiv kojega
su borbe usmjerene. Peking, Los Angeles, Nablus, Chiapas, Pariz, Seul: sve te situacije izgledaju krajnje konkretno, ali u stvari sve one izravno napadaju globalni poredak Imperija i trae stvarnu alternativu. Stoga je bitna politika zadaa
pojasniti narav zajednikoga neprijatelja. Druga prepreka, koja prati prvu, je
ta to ne postoji zajedniki jezik borbi koji bi mogao prevesti konkretan jezik
svake od njih na kozmopolitski jezik. Borbe u drugim dijelovima svijeta, pa ak
i nae borbe, kao da su pisane nerazumljivim stranim jezikom. I to ukazuje na
vanu politiku zadau: stvoriti novi zajedniki jezik koji olakava komunikaciju, kao to su to inili jezici antimperijalizma i proleterskoga internacionalizma
za borbe prethodnoga doba. Moda to treba biti nova vrsta komunikacije koja
funkcionira ne na osnovi slinosti ve na osnovi razlika: komunikacija singularnosti.
Prepoznavanje zajednikoga neprijatelja i izmiljanje zajednikoga jezika
borbi svakako su vane politike zadae, i mi emo ih podupirati u ovoj knjizi
kolikogod moemo, ali nam intuicija govori da ta vrsta analiza na kraju ne
uspijeva shvatiti stvarni potencijal koje te nove borbe imaju. Drugim rijeima,
naa nam intuicija govori da model vodoravnoga oblikovanja borbi u krugu
vie nije primjeren da prepozna nain na koji suvremene borbe zadobivaju
globalno znaenje. Takav nam model, u stvari, onemoguuje da vidimo stvarni
novi potencijal.
Marx je pokuao razumjeti stalnost kruga proleterskih borbi koje su se
vodile u Europi u devetnaestom stoljeu kao sliku krtice i njezinih podzemnih
tunela. Marxova krtica izala bi na povrinu u vremenima otvorenoga klasnoga
sukoba i onda bi se opet povukla u podzemlje - ne da bi pasivno prespavala
zimski san ve da bi rovala svoje tunele, kreui se zajedno s vremenom,
probijajui se prema naprijed s povijeu tako da bi u pravo vrijeme [1830,
1848, 1870] opet izbila na povrinu. Dobro ukopana stara krtica! 17 Dakle, mi
sumnjamo da je Marxova stara krtica konano umrla. Izgleda nam, u stvari,
da su u suvremenom prolazu prema Imperiju, beskonana valovita gibanja
zmije zamijenila izgraene tunele krtice.18 Dubine modernog svijeta i njegovi
podzemni prolazi postali su suvini u postmodernsti. Dananje borbe neujno

59

60

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

puze preko tih niskih, imperijalnih krajobraza. Moda je nemogunost komunikacije borbi, nedostatak dobro izgraenih tunela komunikacija, u stvari
snaga a ne slabost - snaga jer su svi pokreti izravno prevratniki u sebi samima
i ne ekaju na nikakvu vanjsku pomo ili proirenje koji bi jamili njihovu
uinkovitost. Moda svaka pojedinana toka pobune moe biti utoliko
snanija ukoliko kapital proiruje svoje globalne mree proizvodnje i nadzora.
Jednostavnim skupljanjem vlastitih snaga, usredotoujui svoje energije u napeti i zbijeni navoj, te zmijolike borbe udaraju izravno u najvie oblike imperijalnoga poretka. Imperij predstavlja povrinski svijet a njegovom virtualnom
sreditu mogue je neposredno pristupiti iz bilo koje toke diljem povrine.
Kad bi te toke inile neto poput novoga kruga borbi, bio bi to krug to ga
ne bi odredilo komunikativno proirenje borbi ve prije njihova pojedinana
pojava, jakost koja ih obiljeava jednu po jednu. Ukratko tu novu fazu odreuje
injenica da se te borbe ne povezuju vodoravno, ve svaka od njih odskae
okomito, izravno prema virtualnom sreditu Imperija.
Sa stajalita revolucionarne tradicije, netko bi mogao primijetiti da je
upravo sposobnost da se raspori najslabija karika imperijalistikoga lanca
obiljeavala taktiki uspjeh revolucionarnih radnji u devetnaestom i dvadesetom stoljeu, da je to abeceda revolucionarne dijalektike, pa bi prema tome
izgledalo da dananje stanje nije naroito obeavajue. Svakako je tono
da zmijolike borbe kojima danas prisustvujemo ne pokazuju nikakvu jasnu
revolucionarnu taktiku, ili su moda sasvim nerazumljive sa stajalita taktike.
S obzirom da se suoavamo s nizom jakih prevratnikih drutvenih pokreta
koji napadaju najvie razine imperijalne organizacije, moda vie nije korisno
insistirati na staroj razlici izmeu strategije i taktike. U konstituciji Imperija
nema vie vanjskoga moi pa prema tome ni slabih karika - ako pod slabom
karikom podrazumijevamo vanjsku toku gdje su oblici globalne moi ranjivi.19
Svaka borba, da bi postala znaajna, mora udariti u srce Imperija, u njegovu
snagu. Meutim ta injenica ne daje prvenstvo nijednom zemljopisnom predjelu, kao da bi samo drutveni pokreti u Washingtonu, enevi ili Tokiju mogli
napasti srce Imperija. Naprotiv, izgradnja Imperija i globalizacija ekonomskih
i kulturnih odnosa znai da se virtualno sredite Imperija moe napasti iz bilo
koje toke. Stoga su taktike zaokupljenosti stare revolucionarne kole nestale
u nepovrat. Jedina strategija dostupna tim borbama je ona konstitutivne
protumoi koja se pojavljuje u unutarnjosti Imperija.
Oni koji teko prihvaaju novinu i revolucionarni potencijal toga novoga
stanja sa stajalita samih borbi mogu ih lake prepoznati sa stajalita imperijalne moi koja je prisiljena reagirati na te borbe. ak kada te borbe postaju

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

mjesta zatvorena za komunikaciju, one su istovremeno manijako sredite

kritike pozornosti Imperija.20 One su obrazovne lekcije u razredu administracije i prostorijama vlasti - lekcije koje zahtijevaju represivna sredstva. Prva lekcija
je da se ti dogaaji ne mogu ponavljati ako se procesi kapitalistike globalizacije nastavljaju. Meutim, te borbe imaju vlastitu jakost, vlastitu specifinu
teinu, a tovie one su imanentne postupcima i razvoju imperijalne moi. One
potiu i podravaju same procese globalizacije. Imperijalna mo apue imena
borbi kako bi ih uljuljala u pasivnost, kako bi o njima stvorila tajanstvenu sliku,
ali najvanije od svega kako bi otkrila koji su procesi globalizacije mogui a koji
nisu. Na taj proturjean i paradoksalan nain imperijalni procesi globalizacije
preuzimaju te dogaaje prepoznavajui ih istovremeno kao ogranienja i
prilike da se ponovo kalibriraju vlastita sredstva Imperija. Procesi globalizacije
ne bi postojali ili bi se zaustavili kada ih ne bi stalno istovremeno obuzdavale i
poticale eksplozije mnotva koje djeluju neposredno na najvie razine imperijalne moi.
Dvoglavi orao
Simbol Austrougarskoga carstva, dvoglavi orao, mogao bi primjereno poetno
predstavljati suvremeni oblik Imperija. Ali dok su u prijanjem simbolu dvije
glave gledale prema vani kako bi naznaile relativnu neovisnost i miroljubivi
suivot pojedinih teritorija, u naem bi sluaju dvije glave trebale biti okrenute
prema unutra tako da jedna napada drugu.
Prva glava imperijalnoga orla je pravna struktura i konstituirana mo koju
je izgradio stroj biopolitikog zapovijedanja. Pravni proces i imperijalni stroj
uvijek su izvrgnuti protuslovljima i krizi. Red i mir - istaknute vrijednosti koje
Imperij predlae - nikada se ne mogu postii ali ih on svejedno stalno ponovo
predlae. Pravni proces konstituiranja Imperija proivljava tu stalnu krizu koju
smatraju [barem najvei teoretiari] cijenom njegovoga razvoja. Meutim,
uvijek postoji viak. Stalno irenje Imperija i neprestani pritisak da se to vie
priblii sloenosti i dubini biopolitike sfere prisiljava imperijalni stroj da, dok
prividno rjeava jedan sukob, stalno otvara druge. On ih pokuava uiniti
primjerenima svojemu projektu, ali oni se jo jednom pokazuju neprimjerenima, sa svim elementima novoga terena pokretnoga u prostoru i elastinoga u
vremenu.
Druga glava imperijalnoga orla je pluralno mnotvo proizvodnih,
stvaralakih subjektivnosti globalizacije koje su nauile ploviti po tome
ogromnome moru. One su u stalnom pokretu i oblikuju konstelacije singularnosti i dogaaja koje nameu sustavu stalni globalni prerazmjetaj. Taj

61

62

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

stalni pokret moe biti zemljopisni, ali on se moe i odnositi na promjene

oblika i procese mijeanja i hibridizacije. Odnos izmeu sustava i vansustavnih pokreta ne moe se otupiti nikakvom logikom poklapanja u toj stalno
promjenjivoj atopiji.21 ak su i vansustavni elementi to ih proizvodi novo
mnotvo u stvari globalne sile koje ne mogu imati srazmjerni odnos, pa ak ni
obrnuti, sa sustavom. Svaki pobunjeniki dogaaj koji izbija unutar poretka
imperijalnoga sustava izaziva ok za sustav u njegovoj cjelini. S toga je stajalita
institucionalni oblik u kojemu ivimo obiljeen svojom radikalnom sluajnou
i neizvjesnou, ili u stvari nepredvidljivou sljedova dogaaja - sljedova koji
su uvijek vremenski krai ili zbijeniji pa tako i sve manje podloni nadzoru.22
Imperiju je sve tee uplitati se u nepredvidljive vremenske sljedove dogaaja
kada oni ubrzavaju svoju vremenitost. Najvaniji vid koje su te borbe pokazale mogu biti iznenadna ubrzavanja, esto kumulativna, koja mogu postati
praktiki istovremena, eksplozije koje otkrivaju istinski ontoloku mo i nepredvidljivi napad na najosjetljivije ravnotee Imperija.
Upravo kao to Imperij u uprizorenju svoje sile stalno odreuje sustavna
preustrojavanja, tako se i novi oblici otpora konstituiraju putem sljedova
borbenih dogaaja. To je jo jedno temeljno obiljeje postojanja dananjega
mnotva, unutar Imperija i protiv Imperija. Novi oblici borbe i nove subjektivnosti stvaraju se u spletu dogaaja, u univerzalnom nomadstvu, u opoj
mjeavini i hibridizaciji pojedinaca i naroda i u tehnolokim preobrazbama
imperijalnoga biopolitikoga stroja. Ti se novi oblici i subjektivnosti stvaraju
zbog toga to, iako su borbe doista protusustavne, one se ne postavljaju
iskljuivo protiv imperijalnoga sustava - one nisu jednostavno negativne
sile. One takoer izraavaju, hrane i pozitivno razvijaju vlastite konstitutivne
projekte; one rade u smjeru oslobaanja ivoga rada, stvaranja konstelacija
monih singularnosti. Taj konstitutivni vid pokreta mnotva, u svojim bezbrojnim licima, stvarno je pozitivno podruje povijesne izgradnje Imperija. To
nije historicistika pozitivnost ve naprotiv pozitivnost res gestae mnotva,
antagonistika i stvaralaka pozitivnost. Deteritorijalizirajua mo mnotva
je proizvodna snaga koja odrava Imperij i u isto vrijeme sila koja poziva na
njegovo nuno unitenje.
Meutim, na ovom mjestu trebamo priznati da se naa metafora slama
i da dvoglavi orao nije stvarno primjereno predstavljanje odnosa izmeu Imperija i mnotva jer ona postavlja to dvoje na istu razinu i stoga ne prepoznaje
stvarne hijerarhije i diskontinuitete koji odreuju njihov odnos. S jednoga
motrita Imperij razvidno stoji iznad mnotva i podvrgava ga vladavini svoga
sveprisutnoga stroja, kao novoga Levijatana. Meutim u isto vrijeme, s motrita

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

drutvene proizvodnje i stvaralatva, s onoga to nazivamo ontolokim

motritem, hijerarhija je obrnuta. Mnotvo je stvarna proizvodna snaga naega
drutvenoga svijeta, dok je Imperij puki aparat prisile koji ivi samo na ivotnoj
snazi mnotva - kao to bi Marx rekao, vampirski reim akumuliranoga mrtvoga
rada koji preivljava samo tako to sie krv ivoga.
Kada jednom usvojimo to ontoloko stajalite moemo se vratiti pravnom
okviru koji smo ranije istraivali i prepoznati razloge stvarnoga manjka koji
ometa prijelaz iz meunarodnoga javnoga prava na novo javno pravo Imperija, to jest, novi koncept prava koji odreuje Imperij. Drugim rijeima,
osjeaj promaenosti i stalna nestabilnost koji prate imperijalno pravo kad
ono pokuava unititi stare vrijednosti koje su sluile kao referentne toke
za meunarodno javno pravo [nacionalne drave, meunarodni vestfalski
poredak, Ujedinjeni narodi i tako dalje] zajedno s takozvanom uzvitlanou
koja prati taj proces, sve su to simptomi upravo ontolokoga manjka. Izgleda
da je imperijalna mo liena svakoga stvarnoga tla ispod sebe dok gradi svoj
supranacionalni oblik, ili, bolje reeno, nedostaje joj motor koji je pokree.
Vladavinu biopolitikoga imperijalnoga konteksta stoga treba u prvom redu
shvatiti kao prazni stroj, spektakularan stroj, parazitski stroj.
Stvaralaki pokret mnotva namee konstituiranju Imperija novi osjeaj
bia, ili je pak on stvarno prisutan u tom procesu kao alternativna paradigma.
On je imanentan Imperiju i potie njegovo konstituiranje, ne kao negativna
vrijednost koja stvara pozitivnu ili bilo kakav slian dijalektiki rasplet. On
prije djeluje kao potpuno pozitivna snaga koja gura vladajuu mo prema
apstraktnom i praznom sjedinjenju prema kojemu se on pojavljuje kao izrazita
alternativa. S toga motrita, kada se konstituirana mo Imperija pojavljuje
kao puko liavanje bia i proizvodnje, kao jednostavni apstraktni i prazni trag
konstitutivne moi mnotva, onda emo uspjeti prepoznati stvarno stajalite
za nau analizu. To je stajalite koje je istovremeno strateko i taktiko, kada to
dvoje nije vie razliito.

politiki manifest
U izvanrednom tekstu napisanome tijekom razdoblja osame, Louis Althusser ita
Machiavellia i postavlja sasvim razumno pitanje treba li Vladara smatrati
politikim manifestom.01 Kako bi odgovorio na to pitanje Althusser najprije pokuava odrediti oblik manifesta kao posebnog tekstualnoga anra
usporeujui osobine Vladara s onima paradigmatikoga politikoga manifesta, Marx i Engelsovog Manifesta Komunistike partije. On nalazi izmeu ta

63

64

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

dva dokumenta neospornu strukturalnu slinost. U oba teksta oblik argumenta

sastoji se od potpuno specifine aparature [dispozitiva] koja uspostavlja
osobiti odnos izmeu diskursa i njegovog objekta i izmeu diskursa i njegovog
subjekta [str. 55] U oba sluaja politiki diskurs raa se iz proizvodnoga odnosa izmeu subjekta i objekta, iz injenice da je sam taj odnos samo stajalite res
gestae, samokonstituirajua kolektivna radnja upravljena prema svome cilju.
Ukratko, razvidno izvan tradicije politike znanosti [bilo u njezinom klasinom
obliku, koji je u stvari bio analiza oblika vlasti, ili u njezinom suvremenom
obliku, koji vodi prema znanosti upravljanja], manifesti Machiavellia i Marxa i
Engelsa odreuju politiko kao pokret mnotva a cilj odreuju kao samoproizvodnju subjekta. Tu nailazimo na materijalistiku teleologiju.
Usprkos toj vanoj slinosti, nastavlja Althusser, razliitosti izmeu ta dva manifesta
su znaajne. Prva razliitost sastoji se u injenici to u Machiavellievom projektu postoji neminovna razlika izmeu subjekta [mnotva] i objekta [vladara
i slobodne drave], dok se u Marx-Engelsovom tekstu subjekt koji odreuje
stajalite teksta [moderni proletarijat] i objekt [komunistika partija i komunizam] zamiljaju kao suprisutni na takav nain da rastua organizacija ovoga
prvoga izravno povlai za sobom stvaranje ovoga drugoga. Razlika izmeu
subjekta i objekta navodi Machiavellia u Vladaru da ide u potragu za demokratskim aparatom sposobnim da povee subjekt s objektom. Drugim rijeima, dok
Marx-Engelsov manifest zacrtava pravocrtnu i nunu uzronost, Machiavelliev
tekst prije postavlja projekt i utopiju. Althusser naposljetku priznaje da oba
teksta uinkovito izdiu teoretski prijedlog na razinu prakse; oba pretpostavljaju sadanjost kao praznu za budunost, vide pour le futur [str. 62], a u tom
otvorenom mjestu oni uspostavljaju imanentni in subjekta koji predstavlja
novi poloaj bia.
Meutim, je li taj izbor polja imanentnosti dovoljan da odredi manifestni oblik koji
bi bio nain politikoga diskursa primjeren pobunjenikom subjektu postmodernosti? Postmoderno stanje je izrazito paradoksalno kada ga razmatramo
sa biopolitikoga stajalita - to jest shvaenoga kao neprekinuti krug ivota,
proizvodnje i politike kojima globalno vlada kapitalistiki nain proizvodnje.
S jedne strane, u tom stanju sve snage drutva aktiviraju se kao proizvodne
snage; ali s druge strane, te iste snage podvrgnute su globalnoj prevlasti koja
je stalno sve apstraktnija pa prema tome slijepa za smisao sredstava za reprodukciju ivota. U postmodernosti se kraj povijesti uinkovito namee, ali
na takav nain da se sve snage ovjeanstva pozivaju da doprinosu globalnoj
reprodukciji rada, drutva i ivota. U tom okviru, politika [kada je shvatimo kao
upravu i upravljanje] gubi svu svoju prozirnost. Putem svojih institucionalnih

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

procesa normalizacije, mo skriva prije nego to otkriva i tumai odnose koji

obiljeavaju njezin nadzor nad drutvom i ivotom.
Kako se revolucionarni politiki diskurs moe ponovo aktivirati u takvom stanju?
Kako on moe zadobiti novu vrstou i ispuniti neki mogui manifest novom
materijalistikom teleologijom? Kako moemo izgraditi sredstvo koje e povezati subjekt [mnotvo] i objekt [kozmopolitiko osloboenje] unutar postmodernosti? Razvidno je da se to ne moe postii, ak ako potpuno prihvatimo
argument polja imanentnosti, pukim oponaanjem naznaka to ih nudi MarxEngelsov manifest. U hladnoj spokojnosti postmodernosti, ono to su Marx i
Engels vidjeli kao suprisutnost proizvodnoga subjekta i procesa osloboenja
krajnje je nezamislivo. Pa ipak, izgleda da rijei Machiavellievoga manifesta
poprimaju novu suvremenost s naega postmodernog stajalita. Ako malo
nategnemo analogiju s Machiavelliem, mogli bismo ovako postaviti problem:
Kako e proizvodni rad raspren po raznim mreama pronai sredite? Kako
moe materijalna i nematerijalna proizvodnja mozgova i tijela mnogih pronai
opi smisao i pravac, ili bolje reeno, kako moe nastojanje da se premosti
razlika izmeu stvaranja mnotva kao subjekta i konstituiranja demokratskoga
politikoga aparata pronai svoga vladara?
Meutim, ta je analogija naposljetku nedostatna. U Machiavellievom vladaru ostaje
utopijsko stanje koje udaljuje projekt od subjekta i koje, usprkos radikalnoj imanentnosti metode, povjerava politiku funkciju na viu ravan. Nasuprot tome,
svako postmoderno osloboenje mora se postii unutar ovoga svijeta, na ravni
imanentnosti, bez mogunosti bilo ega vanjskoga, pa ak ni utopijskoga.
Danas uope nije jasan oblik u kojemu bi se politiko trebalo izraziti kao subjektivnost. Rjeenje toga problema trebalo bi protkati subjekt i objekt projekta,
postaviti ih u odnos imanentnosti jo dublji od onoga to su ga postigli Machiavelli ili Marx i Engels; drugim rijeima, postaviti ih u proces samoproizvodnje.
Moda trebamo ponovo izmisliti pojam materijalistike teleologije koji je Spinoza
proklamirao u zoru modernosti kada je tvrdio da prorok proizvodi vlastiti
narod.02 Moda bismo zajedno sa Spinozom trebali prepoznati proroansku
elju kao neodoljivu i tim moniju to je vie poistovjeujemo s mnotvom.
Uope nije razvidno da ta proroanska funkcija moe uinkovito ispuniti nae
politike potrebe i poduprijeti mogui manifest postmoderne revolucije protiv
Imperija, ali neke su analogije i paradoksalne koincidencije doista upadne. Na
primjer, dok Machiavelli predlae da projekt izgradnje novoga drutva odozdo
zahtijeva oruje i novac i insistira da ih moramo traiti izvana. Spinoza
odgovara: Zar ih ve ne posjedujemo? Zar se nuno oruje ne nalazi upravo
unutar stvaralake i proroanske moi mnotva? Moda i mi, smjestivi se

65

66

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

unutar revolucionarne elje postmodernosti, moemo za njim odgovoriti: Zar

ve ne posjedujemo oruje i novac? Vrsta novca za koju Machiavelli insistira
da je nuna moda lei u proizvodnosti mnotva, izravnog aktera biopolitike
proizvodnje i reprodukcije. Vrsta oruja moe se nai u potencijalu mnotva da
sabotira i uniti vlastitiom proizvodnom snagom parazitski poredak postmodernog zapovijedanja.
Danas manifest, politiki diskurs treba teiti da ispuni Spinozinu proroansku funkciju, funkciju imanentne elje koja organizira mnotvo. Naposljetku tu nema
nikakvoga determinizma ili utopije: to je prije radikalna protumo, ontoloki
utemeljena ne na nikakvoj vide pour le futur ve na stvarnoj aktivnosti
mnotva, njegovom stvaranju, proizvodnji i moi - materijalistikoj teleologiji.

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

67

PUTOVI SUVERENOSTI

2.1
DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

Bilo da potvrujete nepogreivost i izvodite

suverenost iz nje ili da postavite najprije
suverenost i iz nje izvodite nepogreivost,
prisiljeni ste u oba sluaja prepoznati i
odobriti apsolutnu mo. A isti se rezultat
namee bilo putem prisile vlada ili razloga
filozofa, bilo da uinite suverenim narod ili
kralja.
franois guizot

U Beu poetkom dvadesetoga stoljea, u

romanu Roberta Musila ovjek bez svojstava, prosvijeeni plemi, grof
Leinsdorf, odgonetava sloenosti modernosti ali se zaustavlja pred
sredinjim paradoksom. Jo uvijek ne razumijem sljedee:, kae on, To
to ljudi trebaju voljeti jedni druge, i to ih vrsta ruka vlasti prisiljava da to
ine, nije nita novo. Stoga zato bi to odmah bio sluaj ili/ili? 01 Za
filantrope Musilova svijeta postoji sukob u sreditu modernosti izmeu, s
jedne srane, imanentnih snaga elje i pridruivanja, ljubavi prema zajednici,
i s druge strne, jake ruke sveprisutne vlasti koja namee i provodi red na
drutvenom polju. Tu napetost trebala je razrijeiti, ili barem posredovati,
suverenost drave, a ipak ona stalno izbija na povrinu kao pitanje ili/ili:
sloboda ili suanjstvo, osloboenje elje ili njezino podjarmljenje. Grof
Leinsdorf lucidno utvruje protuslovlje koje se protee tijekom cijele
evropske modernosti i lei u sreditu modernog pojma suverenosti.
Ako slijedimo oblik pojma suverenosti kroz razne razvojne tijekove u
modernoj evropskoj filozofiji moi emo shvatiti da Evropa i modernost nisu
ni sjedinjujua ni miroljubiva zdanja, ve su ih od samoga poetka
obiljeavali borba, sukob i zloin. Prepoznajemo tri trenutka u
konstituiranju evropske modernosti koji oblikuju poetnu sliku modernog

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

pojma suverenosti: prvo, revolucionarno otkrie ravni imanentnosti; drugo,

reakcija protiv tih imanentnih sila i kriza u obliku vlasti, i tree, djelomino i
privremeno razrjeenje te krize oblikovanjem moderne drave kao locusa
suverenosti koji prevladava i posreduje ravan imanentnih sila. U tom
kretanju sama evropska modernost postaje sve vie neodvojiva od naela
suverenosti. Pa ipak, kao to se grof Leinsdorf ali, ak na najvioj toki
modernosti poetna napetost stalno probija u svoj svojoj estini.
Moderna suverenost je evropski pojam u smislu da se on prvenstveno
razvio u Evropi usklaujui se s evolucijom same modernosti. Taj je koncept
funkcionirao kao ugaoni kamen izgradnje eurocentrizma. Iako je moderna
suverenost proizala iz Evrope, ona je nastala i razvila se velikim dijelom
putem odnosa Evrope s vanjskim svijetom, a osobito putem njezinoga
kolonijalnoga projekta i otpora koloniziranih. To znai da se moderna
suverenost pojavila kao pojam evropske reakcije i evropske prevlasti kako
unutar tako i izvan njezinih granica. One su dva istovremena i
komplementarna lica jednoga razvoja unutar Evrope i evropske prevlasti nad
svijetom.
Revolucionarna ravan imanentnosti
Sve je poelo revolucijom. U Evropi, izmeu 1200. i 1600. godine diljem
razdaljina koje su jedino trgovci i vojske mogle premostiti i koje je samo
izum tiska mogao kasnije spojiti, dogodilo se neto izvanredno. Ljudi su
sebe proglasili gospodarima vlastitih ivota, stvaraocima gradova i povijesti i
izumiteljima nebesa. Oni su naslijedili dualistiku svijest, hijerarhijsku viziju
drutva i metafiziku zamisao znanosti; ali oni su prenijeli buduim
naratajima eksperimentalnu zamisao znanosti, konstitutivni pojam
povijesti i gradova, a oni su se postavili kao imanentno podruje znanja i
djelovanja. Misao toga poetnoga razdoblja, koja je istovremeno nastala u
politici, znanosti, umjetnosti, filozofiji i teologiji, pokazuje radikalnost snaga
na djelu u modernosti.
esto se govori da korijeni evropske modernosti potjeu iz svjetovnoga
procesa koji je zanijekao boansku transcendentnu vlast nad svjetovnim
poslovima. Taj je proces svakako bio vaan, ali po naemu miljenju bio je to
samo simptom prvenstvenoga dogaaja modernosti: potvrde moi ovoga
svijeta, otkrie ravni imanentnosti. Omne ens habet aliquod esse proprium
- svaka cjelina ima jedinstvenu bit.02 Duns Scotusova tvrdnja potkopava
srednjovjekovni pojam bia kao predmeta analogijske, pa prema tome
dualistike, predikacije - bia jednom nogom u ovome svijetu a drugom u

71

72

PUTOVI SUVERENOSTI

transcendentnom podruju. Nalazimo se na poetku etrnaestoga

stoljea, usred trzavica kasnoga srednjega vijeka. Duns Scotus govori
svojim suvremenicima da se zbrka i dekadencija njihova doba mogu
izlijeiti samo preusmjerenjem misli prema singularnosti bia. Ta
singularnost nije prolazana niti sluajna ve ontoloka. Snagu te tvrdnje
i uinak koji je imala na misao toga razdoblja, pokazao je odgovor
Dantea Alighierija na nju, tisuu milja podalje od britanskoga sjevera
Dunsa Scotusa. Ta singularna mo je snana, pisao je Dante, u tome to
je to poticaj da se uini aktualnom totam potentiam intellectus
possibilis - sva mo moguega intelekta.03 Na pozornici roenja
evropske modernosti, ovjeanstvo je otkrilo svoju mo u svijetu i
ukljuilo to dostojanstvo u novu svijest o razumu i mogunosti.
U petnaestome su stoljeu brojni pisci pokazali koherentnost i
revolucionarnu originalnost toga novoga imanentnoga ontolokoga znanja.
Dopustite nam da jednostavno citiramo tri reprezentativna glasa. Prvi je
Nikola Kuzanski: Spekulacija je kretanje intelekta od quia est prema quid
est; a kako je quid est beskonano udaljen od quia est, to se kretanje nee
nikada zavriti. A to je vrlo ugodno kretanje, jer je to sam ivot intelekta; u
toj injenici takvo kretanje nalazi svoje zadovoljstvo, jer njegov pokret ne
izaziva umor ve prije svega svjetlo i toplinu.04 Drugi je Pico della
Mirandola: Kada zamiljate Boga kao ivo i sveznajue bie, uvjerite se
prije svega da taj ivot i to znanje shvaate kao lieni svake nesavrenosti.
Zamislite znanje koje zna sve na najsavreniji nain; a tome dodajte da
znalac zna sve po samome sebi, tako da on nema potrebe traiti izvan sebe,
to bi ga uinilo nesavrenim.05 Na taj nain Pico della Mirandola, ne
zamiljajui udaljenoga, transcendentnoga Boga, pretvara ljudski um u
boanski stroj znanja. Naposljetku tu je i Bovillus: Onaj koji je bio po
naravi samo ljudski [homo] postaje, putem bogatoga doprinosa umjetnosti,
dvostruko ljudski, to jest, homohomo.06 Putem vlastitih monih umjetnosti
ovjeanstvo sebe obogauje i udvostruuje, ili doista uzdie sebe na viu
mo: homohomo, ovjeanstvo na kvadrat.
U tim se korijenima modernosti znanje pomaklo s transcendentne
ravni na imanentnu i sljedstveno tome to je ljudsko znanje postalo injenje,
praksa preobrazbe prirode. Sir Francis Bacon izgradio je svijet u kojemu
ono to se otkrilo u umjetnostima i znanostima moe se sada preurediti
putem uporabe, posredovanja, promatranja, argumentiranja ... jer je dobro
postupati s najudaljenijima stvarnostima i okultnim tajnama znanosti putem
bolje uporabe i savrenije tehnike uma i intelekta.07 U tom procesu, smatra

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

Galileo Galilei [i to e zakljuiti na krug de dignitate hominis], imamo

mogunost da dosegnemo boansko znanje:
Uzimajui u obzir da je shvaanje temeljito, ukoliko taj izraz nosi u sebi
temeljito, to jest savreno, nekoliko tvrdnji, ja kaem da ljudski intelekt
shvaa neke stvari tako savreno i da je u njih tako potpuno siguran da
dosee samo shvaanje prirode o njima; te stvari ukljuuju iste
matematike znanosti, to jest, geometriju i aritmetiku, o kojima boanski
intelekt zna beskonano vie tvrdnji jer ih svih pozna, ali vjerujem da
ljudsko znanje dostie boansko znanje za onih nekoliko to ih ljudski
intelekt shvaa u svojoj objektivnoj sigurnosti.08

Revolucionarno je u tom cijelom nizu filozofskih misli koje se proteu

od trinaestoga do esnaestoga stoljea to to su snage stvaranja koje su prije
bile iskljuivo rezervirane za nebesa sada sputene na zemlju. To je otkrie
punoe ravni imanentnosti.
Upravo kao u filozofijii znanosti, i u politici je ovjeanstvo ponovo
usvojilo u tom ranom razdoblju modernosti ono to mu je srednjovjekovna
transcendencija oduzela. U rasponu od tri ili etiri stoljea, proces ponovnog
utemeljenja vlasti na osnovi ope ljudskoga i putem djelovanja mnotva
singularnosti dovren je velikom snagom, usred strahovitih tragedija i
junakih pobjeda. Vilima Ockhama, na primjer, tvrdio je da je crkva
mnotvo vjernika - Ecclesia est multitudo fidelium 09 - to bi znailo da
ona nije podalje i iznad zajednice krana ve imanentna toj zajednici.
Marsilije od Padove postavio je istu definiciju za Republiku: mo Republike
i mo njezinih zakona ne proistiu iz viih naela ve iz skupa graana.10
Pokrenuti su novo shvaanje moi i novi pojam osloboenja: od Dantea i
kasnosrednjovjekovih obrana moguega intelekta do Thomasa Morea i
slavljenja ogromne i neobjanjive moi prirodnoga ivota i radne snage
kao temelja politike konstitucije; od demokracije protestantskih sljedbi do
Spinoze i njegovog pojma potpunosti demokracije. U stvari, do vremena
kada dolazimo do Spinoze, obzor imanentnosti i obzor demokratskoga
politikoga poretka potpuno se poklapaju. Na ravni imanentnosti ostvaruju
se snage singularnosti i na njoj se istina novoga ovjeanstva odreuje
povijesno, tehniki i politiki. Zbog same te injenice to ne moe postojati
vanjsko posredovanje singularno je predstavljeno kao mnotvo.11
Poeci modernosti bili su revolucionarni i oni su zbacili stari poredak.
Konstitucija modernosti nije poivala na teoriji u izolaciji ve na teoretskim
inovima nerazdvojno povezanima s mutacijama prakse i stvarnosti. Tijela i

73

74

PUTOVI SUVERENOSTI

mozgovi temeljito su se preobrazili. Taj povijesni proces subjektivizacije bio

je revolucionaran u smislu da je odredio paradigmatsku i nepovratnu
promjenu u nainu ivota mnotva.
Modernost kao kriza
Modernost nije jedinstveni pojam ve se prije pojavljuje u dva oblika. Prvi
oblik je onaj koji smo ve odredili, radikalni revolucionarni proces. Taj oblik
modernosti dokida svoje odnose s prolou i proglaava imanentnost nove
paradigme svijeta i ivota. On razvija znanje i akciju kao znanstveni
eksperiment i odreuje tenju prema demokratskoj politici, postavljajui
ovjeanstvo i elju u sredite povijesti. Od zanatlije do astronoma, od
trgovca do politiara, u umjetnosti kao i u religiji, novi ivot reformira
materijal postojanja.
Meutim, ta je nova pojava stvorila rat. Kako je mogue da tako
radikalan preokret ne izazove jako neprijateljstvo? Kako je ta revolucija
mogla ne izazvati kontrarevoluciju? Dolo je doista do kontrarevolucije u
pravom smislu rijei: kulturna, filozofska, drutvena i politika inicijativa
koja je nastojala, s obzirom da se nije mogla vratiti u prolost niti unititi
nove snage, prevladati i izvlastiti snagu novih pokreta i dinamizama. To je
novi oblik modernosti, izgraen da vodi rat protiv novih snaga i uspostavi
nadmo nad njima. On je nastao unutar renesansne revolucije da bi skrenuo
njezin smjer, presadio novu sliku ovjeanstva na transcendentnu ravan,
relativizirao sposobnosti znanosti da preobrazi svijet, a iznad svega da bi se
suprotstavio mnotvu i njegovom ponovnom prisvajanju moi. Drugi oblik
modernosti postavlja transcendentnu konstitutivnu mo protiv imanentne
konstitutivne moi, poredak protiv elje. Tako je renesansa zavrila u ratu vjerskom, drutvenom i graanskom.
Evropska renesansa, ali iznad svega talijanska renesansa, sa sjajnim i
perverznim djelima koja je obiljeavaju, bila je poprite graanskoga rata
oko ostvarenja modernosti. Kada se reformacija proirila Evropom bilo je to
poput drugoga ciklona pridodanoga prvome, ponavljajui u vjerskoj svijesti
masa alternative humanistikoj kulturi. Graanski rat opsjeo je puki ivot i
uao u najintimnija skrovita ljudske povijesti. Klasna borba rairila se po
cijelom tom podruju rasporeujui u genezi kapitalizma stvaralatvo
novoga naina rada i novi poredak iskoritavanja unutar logike koja sa
sobom nosi zajedno znakove napretka i reakcije. Bio je to sukob divova,
poput onoga to ga je Michelangelo prikazao na stropu Sikstinske kapele:
tragiki sukob geneze modernosti.

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

75

Revolucija evropske modernosti ula je u svoj termidor. U borbi za

hegemoniju nad paradigmom modernosti, pobjedu je izvojevao drugi oblik i
snage poretka koje su nastojale neutralizirati mo revolucije. Iako nije bilo
mogue vratiti se na prijanje stanje stvari ipak je bilo mogue ponovo
uspostaviti ideologije zapovijedanja i vlasti i tako razviti novu
transcendentnu mo iskoritavajui tjeskobu i strah masa, njihovu elju da
smanje neizvjesnot ivota i poveaju sigurnost. Revoluciju se moralo
zaustaviti. Tijekom esnaestoga stoljea, kadgod bi se plodovi revolucije
pojavili u svom sjaju, pozornicu se moralo obojiti sivim bojama. Zahtjev za
mirom postao je najvaniji - ali kojim mirom? Dok je Tridesetogodinji rat u
srcu Evrope prikazivao u najstranijim oblicima obrise te neopozive krize,
ak je i najjaa i najmudrija svijest popustila pred nunou termidora i
uvjetima bijednoga i poniavajuega mira. Mir je bila vrijednost koja je u
kratkom vremenskom rasponu izgubila humanistike, erazmusovske
konotacije koje su je prije uinile putem preobrazbe. Mir je postao bijedan
preduvjet preivljenja, krajnja potreba da se izbjegne smrt. Mir su
jednostavno obiljeavali umor borbe i lihvarstvo strasti. Termidor je
pobijedio, revolucija je zavrila.
Meutim, termidor revolucije nije okonao ve samo nastavio krizu.
Graanski rat nije se zavrio ve ga je pojam modernosti upio u sebe. Sama
modernost odreena je krizom, krizom koja se raa iz neprekinutoga sukoba
izmeu imanentnih, konstruktivnih, stvaralakih snaga i transcendentne
moi kojoj je cilj ponovo uspostaviti red.12 Taj je sukob klju za pojam
modernosti, ali njime su uinkovito vladali i drali ga pod kontrolom.
Kulturne i vjerske revolucije bile su prisiljene na ponekad okrutne strukture
obuzdavanja. U sedamnaestome je stoljeu Evropa ponovo postala
feudalnom. Protureformistika Katolika crkva bila je prvi i najuinkovitiji
primjer te reakcije, jer je samu tu Crkvu ranije potresao potres reforme i
revolucionarne elje. Protestantske crkve i politiki poretci nisu mnogo
zaostajali u stvaranju reda kontrarevolucije. Diljem Evrope upalile su se vatre
praznovjerja. A ipak su pokreti obnove nastavli svoj rad osloboenja u bazi.
Gdjegod su prostori bili zatvoreni pokreti su se okrenuli prema nomadstvu i
egzodusu, odnosei sobom elju i nadu za neuguivim iskustvom.13
Unutarnji sukob evropske modernosti takoer se istovremeno odrazio
na globalnoj razini kao vanjski sukob. Razvoj renesansne misli podudarao se
kako s evropskim otkriem Amerike tako i s poetkom evropske prevlasti
nad ostatkom svijeta. Evropa je otkrila svoje vanjsko. Ako razdoblje
renesanse oznaava kvalitetni raskid u povijesti ovjeanstva, pie Samir

76

PUTOVI SUVERENOSTI

Amin, to je upravo stoga to, od toga vremena nadalje, Evropljani postaju

svjesni zamisli da osvajanje svijeta sa strane njihove civilizacije je otad
mogui cilj... Od toga se trenutka, a ne prije, kristalizira eurocentrizam.14 S
jedne je strane renesansni humanizam potakao revolucionarni pojam
ljudske jednakosti, singularnosti i zajednitva, suradnje i mnotva, koji je
odjekivao snagama i eljama to su se irile vodoravno po planeti,
udvostruene otkriem drugih naroda i teiritorija. Meutim, s druge strane,
ista kontrarevolucionarna mo koja je nastojala nadzirati konstitutivne i
prevratnike snage unutar Evrope takoer je poela shvaati mogunost i
nunost potinjavanja drugih naroda evropskoj prevlasti. Eurocentrizam je
roen kao reakcija na mogunost novopronaene ljudske jednakosti; bila je
to kontrarevolucija na globalnoj razini. I tu je pobijedio drugi oblik
modernosti ali opet ne konano. Evropska modernost je od samoga poetka
rat na dvije bojinice. Evropska vlast je uvijek u krizi - a upravo ta ista kriza
odreuje evropsku modernost.
U sedamnaestom se stoljeu pojam modernosti kao krize potpuno
uvrstio. Stoljee je poelo spaljivanjem Giordana Bruna na lomai, a
nastavilo se groznim graanskim ratovima u Francuskoj i Engleskoj, a iznad
svega je bilo svjedokom uasnoga tridesetogodinjega prizora njemakoga
graanskoga rata. U isto se vrijeme evropsko osvajanje Amerika, te ubijanje i
porobljavanje njihovoga uroenikoga stanovnitva nastavilo sve veom
estinom. U drugoj polovici stoljea izgledalo je da je kraljevski apsolutizam
potpuno zatvorio put slobode u zemljama kontinentalne Evrope.
Apsolutizam je nastojao uvrstiti pojam modernosti i osloboditi ga krize koja
ga odreuje razvijanjem novoga arsenala transcendentnih pokazatelja.
Istovremeno, izvan Evrope osvajanje je polako ustupalo mjesto
kolonijalizmu i opasnoj potrazi za zlatom, bogatstvom, a pljaka se
postupno zamjenjivala trgovakim iskljuivostima, stabilnim oblicima
proizvodnje i trgovinom afrikim robljem. Meutim, sedamnaesto je stoljee
bilo krhko, barokno stoljee - i to ga ini tako dvosmislenim. Iz ponora
drutvenoga svijeta uvijek je izranjala uspomena onoga to je on nastojao
zakopati.
Moemo nai svjedoanstvo za tu injenicu u jednom jedinom ali
neiscrpnom vrelu. Spinozinoj filozofiji imanentnosti, koja je prevladavala
drugom polovicom stoljea evropske misli. Filozofija je zapravo obnovila
divote revolucionarnoga humanizma, postavljajui ovjeanstvo i prirodu u
poloaj Boga, preobraavajui svijet u podruje prakse i potvrujui
demokraciju mnotva kao potpuni oblik politike. Spinoza je razmatrao

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

zamisao smrti - smrti koju su drave i monici nosile kao oruje protiv elje
i nade u osloboenje - pukoga taoca kojega koriste za ucjenjivanje slobode
misli, pa ju je stoga izopio iz filozofije: Slobodan ovjek najmanje misli o
smrti, a njegovo je znanje meditiranje o ivotu, ne smrti.15 Spinoza je
postavio tu ljubav koju su humanisti smatrali najviim oblikom izraavanja
inteligencije kao jedini mogui temelj osloboenja singularnosti i kao etiki
cement zajednikoga ivota. Nema niega u prirodi to se protivi toj
intelektualnoj Ljubavi, ili to je moe oduzeti.16 U tom kreendu misli
Spinoza je dokazivao neprekinuti kontinuitet revolucionarnoga programa
humanizma tijekom sedamnaestoga stoljea.
Transcendentalni aparat
Kontrarevolucionarni projekt da se rijei kriza modernosti odvijao se u
stoljeima prosvjetiteljstva.17 Prvenstvena zadaa prosvjetiteljstva bila je da
zavlada zamisao imanentnosti a da se ne proizvede ponovo potpuni
dualizam srednjovjekovne kulture izgradnjom transcendentnoga aparata
koji moe disciplinirati mnotvo formalno slobodnih subjekata. Ontoloki
dualizam kulture ancien rgimea morao je biti zamijenjen funkcionalnim
dualizmom, a kriza modernosti morala je biti rijeena uz pomo primjerenih
mehanizama posredovanja. Bilo je vrlo vano izbjei da se mnotvo shvati, a
la Spinoza, u izravnom, neposrednom odnosu s boanstvom i prirodom, kao
etiki proizvoa ivota i svijeta. Naprotiv, u svakom je sluaju trebalo
nametnuti posredovanje sloenosti ljudskih odnosa. Filozofi su osporavali
mjesta na kojima je to posredovanje smjeteno i metafiziku razinu koju je
ono zauzimalo, ali bilo je vrlo vano da na neki nain ono bude definirano
kao neminovno stanje svake ljudske radnje, umjetnosti i udruivanja. Stoga
se trojstvu vis-cupiditas-amor [snaga-elja-ljubav] koje je sainjavalo
stvaralaku matricu revolucionarne misli humanizma suprotstavilo trojstvo
specifinih posredovanja. Priroda i iskustvo neprepoznatljivi su osim kroz
filter fenomena; ljudsko znanje ne moe se postii osim putem razmiljanja
intelekta; a etiki svijet ne moe komunicirati osim putem shematizma uma.
Na djelu je oblik posredovanja, ili doista refleksivno odmotavanje unatrag i
neka vrsta nejake transcendencije, koja relativizira iskustvo i dokida svaki
sluaj neposrednoga i apsolutnoga u ljudskom ivotu i povijesti. Meutim,
zato je ta relativnost nuna? Zato se ne moe dozvoliti znanju i volji da za
sebe tvrde da su apsolutni? Jer svaki pokret samokonstituiranja mnotva
mora ustupiti pred prethodno konstituiranim poretkom i zbog toga to bi
tvrdnja da ljudska bia mogu izravno uspostaviti svoju slobodu u biu bio

77

78

PUTOVI SUVERENOSTI

prevratniki delirij. To je sr ideolokoga prijelaza na kojemu je izgraen

hegemonistiki koncept evropske modernosti.
Prvo strateko remek-djelo u toj izgradnji stvorio je Ren Descartes.
Iako je Descartes sebi prisvajao pravo da ide u potragu za novim humanistikim projektom znanja, on je u stvari ponovo uspostavio transcendentni
poredak. Kada je postavio razum kao iskljuivo podruje posredovanja
izmeu Boga i svijeta, on je uinkovito obnovio dualizam kao odreujue
obiljeje iskustva i misli. Tu moramo biti oprezni. Posredovanje u Descartesa
nije nikada dobro definirano, ili pak, ako pomno pratimo tekst, pronalazimo
da posredovanje poiva tajanstveno samo u Bojoj volji. Descartesova
lukavtina prvenstveno se sastoji u sljedeemu: Kada on pristupa sredinjem
mjestu misli u transcendentalnoj funkciji posredovanja, on definira neku
vrst preostale ili boanske transcendencije. Descartes tvrdi da logika posredovanja poiva u misli i da je Bog vrlo daleko od mjesta dogaaja, ali novi
ovjek poput Blaisea Pascala ima potpuno pravo primijetiti da je to samo
primjer Descartesova varanja.18 U stvari, Descartesov Bog je vrlo blizu: Bog
je jamstvo da je transcendentalna vladavina usisana u svijest i misao kao
nuna, univerzalna i prethodno konstituirana:
Molim vas ne oklijevajte potvrditi i posvuda razglasiti da je Bog sastavio te
zakone u prirodi upravo kao to kralj sastavlja zakone u svome kraljevstvu.
Nema nijednoga kojega ne bismo mogli razumjeti ako ga na um razmotri.
Oni su svi uroeni u nae umove kao to e kralj utisnuti svoje zakone u
srca svih podanika ako ima dovoljno moi da to uini. Veliina Boga, s
druge strane, neto je to mi ne moemo razumjeti iako to znamo. Ali
sama injenica to to smatramo nerazumljivim tjera nas da to jo vie
cijenimo, upravo kao to kralj ima vie dostojanstva kada ga njegovi
podanici manje poznaju izbliza, pod uvjetom, naravno, da im ne padne
napamet da nemaju nikakvoga kralja - oni ga moraju dovoljno poznavati da
u to ne posumnjaju. 19

Podruje mogunosti, koje je otvorilo humanistiko naelo

subjektivnosti, a priori se ograniava nametanjem transcendentne vladavine
i poretka. Descartes kradomice ponovo ubacuje teologiju u podruje koje je
raistio humanizam a njezina aparatura je postojano transcendentalna.
S Descartesom se nalazimo na poetku povijesti prosvjetiteljstva ili,
bolje reeno, buroaske ideologije.20 Transcendentalna aparatura koju on
predlae izraziti je zatitni znak evropskoga prosvjetiteljstva. Kako u
empiricistikoj tako i u idealistikoj struji, transcendentalizam je bio

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

iskljuivi obzor ideologije, a u narednim stoljeima skoro e sve glavne

struje filozofije potei u taj projekt. Simbioza izmeu intelektualnoga rada i
institucionalne, politike i znanstvene retorike postala je apsolutna na tom
podruju a svaki konceptualni oblik je njome postao obiljeen: formalizacije
politike, instrumentalizacija znanosti i tehnike radi profita, pasifikacija
drutvenih neprijateljstava. Svakako, u svakome od tih polja nalazimo
povijesno specifine razvoje, ali sve je oduvijek bilo povezano vrpcom velike
prie koju je evropska modernost ispriala o samoj sebi, prii isprianoj na
transcendentalnom narjeju.21
U mnogom pogledu djelo Immanuela Kanta stoji u sreditu razvoja.
Kantova misao je strahovito bogata i vodi u brojnim smjerovima, ali nas
ovdje zanima prvenstveno pravac koji okrunjuje transcendentalno
naelo kao vrhunac evropske modernosti. Kant uspijeva postaviti
subjekt u sredite metafizikoga obzora ali ga istovremeno nadzire
pomou tri operacije koje smo prije naveli: ispranjavanja iskustva u
pojavama, svoenja znanja na intelektualno posredovanje i
neutraliziranja etike radnje u shematizmu razuma. Kant hipostazira
posredovanje koje je Descartes prizivao u svojoj reafirmaciji dualizma,
ne u boanstvu ve ipak u pseudo-ontolokoj kritici - u nalogodavnoj
ulozi svijesti i nejasnom apetitu volje. ovjeanstvo je sredite svemira
ali to nije ovjeanstvo koje je pomou umjetnosti i djelovanja sebe
uinilo homohomo. To je ovjeanstvo izgubljeno u iskustvu, obmanuto
u potrazi za etikim idealom. Kant nas baca natrag u krizu modernosti s
punom svijeu kada postavlja otkrie samoga subjekta kao krizu, ali ta
je kriza pretvorena u apologiju transcendentalnoga kao jedinstvenoga i
iskljuivoga obzora znanja i djelovanja. Svijet postaje arhitektura
idealnih oblika, jedina stvarnost koja nam je dostupna.
Nitko nije tako snano izrazio romantizam kao Kant. Evo lajtmotiva
Kantove filozofije: nunost transcendentalnoga, nemogunost svakoga
oblika izravnosti, istjerivanje svakoga ivotnoga oblika u poimanju i
djelovanju bia. S toga bismo stajalita moda mogli smatrati Arthura
Schopenhauera najlucidnijim itateljem Kanta i njegovoga romantikoga
stila. injenica da je teko ako ne i nemogue sjediniti pojavu stvari sa
samom stvari upravo je prokletstvo ovoga svijeta boli i oskudice. Stoga to
nije svijet koji je konstituiran da bi plemenite i uzviene snage, snage koje
tee istini i svjetlu, mogle uspijevati.22 Drugim rijeima, Schopenhauer
prepoznaje Kantovu misao kao definitivno dokinue humanistike
revolucije.

79

80

PUTOVI SUVERENOSTI

Iz istoga je razloga Schopenhauer reagirao jo ee protiv Hegela,

nazivajui ga intelektualnim kalibanom kako bi naznaio divljatvo
njegove misli.23 On je smatrao nepodnoljivim to to Hegel preobraava
blijedu konstitutivnu funkciju Kantove transcendentalne kritike u vrsti
ontoloki oblik s takvom estinom. To je doista bila sudbina
transcendentalnoga u evropskoj ideologiji modernosti. Hegel je otkrio ono
to je bilo implicitno od poetka kontrarevolucionarnoga razvoja: da
osloboenje modernosti ovjeanstva moe biti samo funkcija prevlasti nad
njim, da je imanentni cilj mnotva preobraen u nunu i transcendentnu
mo drave. Tono je da Hegel ponovo uspostavlja obzor imanentnosti i
uklanja nesigurnost znanja, neodlunost djelovanja i fideistiko otvaranje
Kantove misli. Meutim, imanentnost koju Hegel ponovo uspostavlja je
stvarno slijepa imanentnost u kojoj se odrie mogunost mnotva i
podvrgava je se alegoriji boanskoga poretka. Kriza humanizma preobraena
je u dijalektiku dramaturgiju, a u svakom prizoru cilj je sve a sredstva su
puki ukrasi.
Nema vie niega to tei, eli ili voli. Konanost zaustavlja, nadzire i
hegemonizira sadraj mogunosti. Paradoksalno, analogijsko bie
srednjovjekovne kranske tradicije uskrsnulo je kao dijalektiko bie.
Ironino je to to Schopenhauer naziva Hegela kalibanom, likom koji je
kasnije postao simbolom otpora evropskoj prevlasti i potvrdom neevropske
elje. Meutim, Hegelova drama Drugoga i sukob izmeu gospodara i roba
morala se je odigrati u pozadini evropske ekspanzije i porobljavanja afrikih,
amerikih i azijskih naroda. Drugim rijeima, nemogue je ne povezati kako
Hegelov oporavak Drugoga unutar apsolutnoga Duha tako i njegovu
univerzalnu povijest koja vodi od manjih naroda do svoga vrhunca u Evropi
s vrlo stvarnim nasiljem evropskoga osvajanja i kolonijalizma. Ukratko,
Hegelova povijest nije samo snaan napad na revolucionarnu ravan
imanentnosti ve i poricanje neevropske elje.
Naposljetku, s jo jednim inom sile, taj je intelektualni kaliban
ukljuio u razvoj modernosti iskustvo novoga koncepta vremenitosti i
pokazao je da je ta vremenitost dijalektika teleologija koja je dovrena i
pristie do svoga kraja. Cjelokupni genetski nacrt toga koncepta pronaao je
primjereno predstavljanje u okonanju procesa. Modernost je bila dovrena i
nije bilo vie mogunosti ii izvan nje. Nije sluajno onda to je daljnji i
definitivni in nasilja definirao pozornicu: dijalektika krize pacificirana je
prevlau drave. Mir i pravda jo su jednom zavladali: Drava u sebi i za
sebe je etika cjelina. Bitno je za Boji hod po svijetu da drava postoji.24

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

Moderna suverenost
Politiko rjeenje koje je ponudio Hegel za metafiziku dramu modernosti
pokazuje duboki i prisni odnos izmeu moderne evropske politike i
metafizike. Politika lei u sreditu metafizike jer je moderna evropska
metafizika nastala kao odgovor na izazov osloboenih singularnosti i
revolucionarne konstitucije mnotva. Ona je funkcionirala kao bitno oruje
drugoga oblika modernosti ukoliko je pruala transcendentni aparat koji je
mogao nametnuti poredak mnotvu i sprijeiti da se ono spontano
organizira i izrazi neovisno svoje stvaralatvo. Drugi oblik modernosti trebao
je iznad svega jamiti svoj nadzor nad novim nainima drutvene
proizvodnje kako u Evropi tako i na kolonijalnim prostorima kako bi vladao i
izvukao dobit iz novih sila koje su preobraavale prirodu. U politici, kao i u
metafizici, prevladavajue pitanje bilo je ukloniti srednjovjekovni oblik
transcendentnosti, koji samo ometa proizvodnju i potronju, dok zadrava
transcendentne uinke prevlasti u obliku primjerenom nainima
udruivanja i proizvodnje novoga ovjeanstva. Sredite problema
modernosti bilo je tako prikazano u politikoj filozofiji i tu je novi oblik
posredovanja pronaao svoj najprimjereniji odgovor revolucionarnim
oblicima imanentnosti: transcendentni politiki aparat.
Prijedlog Thomasa Hobbesa o apsolutnom suverenom vladaru, Bogu
na zemlji, igra bitnu ulogu u modernoj izgradnji transcendentnoga
politikoga aparata. Prvi trenutak Hobbesove logike je pretpostavka
graanskoga rata kao prvobitnoga stanja ljudskoga drutva, openitoga
sukoba meu pojedinanim akterima. Zatim, u drugom trenutku, kako bi
jamili preivljenje nasuprot smrtnih opasnosti rata, ljudska bia moraju
sklopiti ugovor koji daje voi potpuno pravo djelovanja, ili stvarno apsolutnu
mo da uini sve osim da oduzme sredstva ljudskoga preivljavanja i
reprodukcije. Ne postoji vienje pravoga razloga, to mjesto treba zauzeti
razlog nekoga ovjeka, ili ljudi; i taj ovjek, ili ljudi, ima[ju] suverenu
mo.25 Temeljni prijelaz postie se ugovorom - potpuno implicitnim
ugovorom koji prethodi svakoj drutvenoj radnji ili izboru - koji prenosi
svaku neovisnu mo mnotva na suverenu mo koja stoji iznad i vlada.
Taj transcendentni politiki aparat odgovara nunim i neminovnim
transcendentnim uvjetima koje moderna filozofija postavlja na vrhuncu
svoga razvoja, u kantovskom shematizmu i hegelijanskoj dijalektici. Prema
Hobbesu, pojedinane volje raznih pojedinaca stapaju se u volji
transcendentnoga suverena koja ih predstavlja. Prema tome suverenost
odreuju kako transcendentnost tako i predstavljanje, dva koncepta koje je

81

82

PUTOVI SUVERENOSTI

humanistika tradicija postavila kao proturjena. S jedne strane,

transcendentnost suverena nije utemeljena na vanjskoj teolokoj potpori ve
samo na imanentnoj logici ljudskih odnosa. S druge strane, predstavljanje
koje funkcionira da bi legitimiralo tu suverenu mo takoer je potpuno
otuuje od mnotva podanika. Poput Jeana Bodina prije njega, Hobbes je
priznao da se glavna odlika suverenove uzvienosti i apsolutne moi sastoji
u tome to on daje zakon podanicima openito bez njihova pristanka,26 ali
Hobbes uspijeva spojiti taj pojam s ugovornom shemom predstavljanja koja
legitimira suverenu mo a priori. Tu se rodio koncept moderne suverenosti u
njezinome stanju transcendentalne istoe. Ugovor o udruivanju je
imanentan ugovoru o podvrgavanju i neodvojiv od njega. Ta teorija
suverenosti predstavlja prvo politiko rjeenje na krizu modernosti.
U Hobbesovom povijesnom razdoblju njegova teorija suverenosti bila je
u funkciji razvoja kraljevskoga apsolutizma, ali se u stvari njegova
transcendentna shema mogla jednako primijeniti na razne oblike vlasti:
monarhiju, oligarhiju i demokraciju. Kada je buroazija postala povijesno
vana izgledalo je da nema stvarne alternative toj shemi moi. Stoga nije
sluajno to se pokazalo da Rousseauov demokratski republikanizam slii
Hobbesovom modelu. Rousseauov drutveni ugovor jami da se sporazum
izmeu pojedinanih volja razvija i sublimira u izgradnji ope volje i da se
opa volja kree od otuenja pojedinanih volja prema suverenosti drave.
Kao model suverenosti, Rousseauov republikanski apsolut doista se ne
razlikuje od Hobbesovog Boga na zemlji, kraljevskoga apsoluta. Kada se
pravilno shvate, sve te odredbe /ugovora/ stapaju se u jednu jedinu, naime
potpunom prijenosu prava svakoga lana na cijelu zajednicu.27 Drugi uvjeti
koje Rousseau propisuje za odreivanje suverene moi u pukom i
demokratskom smislu potpuno su nevani suoeni s apsolutizmom
transcendentnoga temelja. Konkretno, Rousseauov pojam izravnoga
predstavljanja iskrivljen je i naposljetku prevladan predstavljanjem
ukupnosti koja je nuno s njim povezana - a to je savreno u skladu s
Hobbesovim pojmom predstavljanja. Hobbes i Rousseau u stvari samo
ponavljaju paradoks koji je Jean Bodin ve konceptualno odredio u drugoj
polovici esnaestoga stoljea. Moe se tono kazati da suverenost postoji
samo u kraljevini jer samo jedan moe biti suveren. Kada bi vladala dvojica
ili trojica ili mnogi ne bi bilo nikakve suverenosti, jer suveren se ne moe
podvri vladavini drugih.28 Demokratski, pluralni ili puki politiki oblici
mogu se proglasiti ali moderna suverenost u stvari ima samo jedan politiki
lik: jednu jedinu transcendentnu mo.

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

Meutim. u osnovi moderne teorije suverenosti postoji jo jedan

vrlo vaan element - sadraj koji ispunjava i podupire oblik suverene
vlasti. Taj sadraj predstavljaju kapitalistiki razvoj i potvrda trita kao
temelja vrijednosti drutvene reprodukcije.29 Bez toga sadraja, koji je
uvijek implicitan, uvijek djeluje unutar transcendentalnoga aparata,
oblik suverenosti ne bi mogao preivjeti u modernosti a evropska
modernost ne bi bila sposobna postii hegemonistiki poloaj na
svjetskoj razini. Kao to je zabiljeio Arif Dirlik, eurocentrizam
razlikovao se od drugih etnocentrizama [kao to je sinocentrizam] i
postao globalno vaan uglavnom jer su ga podravale moi kapitala.30
Evropska modernost neodvojiva je od kapitala. Taj sredinji odnos
izmeu oblika i sadraja moderne suverenosti potpuno je oblikovan u
djelu Adama Smitha. Smith poinje s teorijom industrije koja postavlja
protuslovlje izmeu privatnoga bogaenja i javnoga interesa. Prva
sinteza te dvije razine povjerena je nevidljivoj ruci trita: kapitalist
tei samo vlastitoj dobiti, ali ga vodi nevidljiva ruka da promie cilj
koji nije bio dio njegove namjere.31 Meutim, prva sinteza je neizvjesna
i nepostojana. Politika ekonomija, kao grana znanosti upravljaa i
zakonodavca, mora otii mnogo dalje u stvaranju sinteze. Ona mora
shvatiti nevidljivu ruku trita kao proizvod same politike ekonomije,
koja je tako usmjerena prema izgradnji uvjeta autonomnosti trita:
Kad su na taj nain uklonjeni svi sustavi bilo poticanja ili obuzdavanja,
oigledni i jednostavni sustav naravne slobode uspostavlja se vlastitom
suglasnou.32 Meutim, ni u tom sluaju sinteza nije uope
zajamena. U stvari, nuan je trei put. Potrebno je da drava, kao
minimalan ali uinkoviti potez, uredi da se dobrobit privatnih
pojedinaca poklapa s javnim interesom, svodei sve drutvene funkcije i
radne djelatnosti na jedinstveno mjerilo vrijednosti. Od manje je
vanosti uplie li se ta drava ili ne; vano je da ona dade sadraj
posredovanju interesa i da predstavlja os racionalnosti toga
posredovanja. Politiko transcendentalno moderne drave odreuje se
kao ekonomsko transcendentalno. Smithova teorija vrijednosti bila je
dua i sr koncepta moderne suverene drave.
Hegel je konano ostvario sintezu teorije moderne suverenosti i teorije
vrijednosti koju je stvorila kapitalistika politika ekonomija, upravo kao to
je u njegovom radu doao do savrenoga ostvarenja svijesti o jedinstvu
apsolutistikih i republikanskih vidova - to jest Hobbesovih i Rouseauovih
vidova - teorije moderne suverenosti.

83

84

PUTOVI SUVERENOSTI

U odnosu na sfere graanskoga prava [Privatrecht] i privatnoga blagostanja,

sfere obitelji i graanskoga drutva, drava je na jednoj strani vanjska
nunost i via sila ijoj su naravi njihovi zakoni i interesi podvrgnuti i o
kojoj oni ovise. Ali s druge strane, ona je njihov imanentni cilj, a njezina
snaga sastoji se u jedinstvu njezinoga univerzalnoga i krajnjega cilja s
pojedinanim interesom pojedinaca, u injenici da oni imaju dunosti
prema dravi u istoj mjeri u kojoj imaju i prava.33

Hegelijanski odnos izmeu pojedinanoga i univerzalnoga spaja

primjerenim i funkcionalnim rijeima Hobbes-Rousseauovu teoriju
suverenosti i Smithovu teoriju vrijednosti. Moderna evropska suverenost je
kapitalistika suverenost, oblik zapovijedanja koji nadodreuje odnos
izmeu individualnosti i univerzalnosti kao funkciju razvoja kapitala.
Suvereni stroj
Kada je u potpunosti postignuta sinteza suverenosti i kapitala, a
transcendentnost moi u potpunosti preobraena u transcendentalno
vrenje vlasti, tada suverenost postaje politiki stroj koji vlada nad cijelim
drutvom. Putem djelovanja suverenoga stroja mnotvo se u svakom
trenutku preobraava u ureeni totalitet. Tu moemo jasno vidjeti kako je
transcendentalna shema ideologija koja konkretno funkcionira i kako se
moderna suverenost razlikuje od one ancien rgimea. Osim to je politika
mo nasuprot svim vanjskim politikim moima, drava protiv svih drugih
drava, suverenost je i policijska mo. Ona mora stalno i nairoko initi udo
podvrgavajui singularnosti ukupnosti, volje svih opoj volji. Moderna
birokracija bitni je organ transcendentalnoga - Hegel dixit. Pa ak ako Hegel
pomalo pretjeruje u svom kvazi-teolokom posveivanju tijela dravnih
zaposlenika, on barem iznosi na vidjelo njihovu bitnu ulogu u uinkovitom
funkcioniranju moderne drave. Birokracija rukovodi aparatom koji spaja
legitimnost i organizacionu uinkovitost, naslov i vrenje moi, politiku i
policiju. Transcendentna teorija moderne suverenosti, dosegnuvi tako
zrelost, ostvaruje novoga pojedinca apsorbirajui drutvo u mo. Malo
pomalo, kako se administracija razvija, odnos izmeu drutva i moi,
izmeu mnotva i suverene drave, obre se tako da sada mo i drava
proizvode drutvo.
Taj pravac u povijesti ideja doista ide usporedo s razvojem drutvene
povijesti. On odgovara premjetanju organizacijske dinamike drave s
podruja srednjovjekovne hijerarhije u ono moderne discipline, od

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

zapovijedanja u funkcioniranje. Max Weber i Michel Foucault, da

spomenemo samo najslavnije, uvelike su insistirali na tim preobrazbama u
sociolokim oblicima moi. U dugom prijelazu od srednjovjekovnoga u
moderno drutvo, prvi oblik politikog reima bio je, kao to smo vidjeli,
ukorijenjen u transcendentnosti. Srednjovjekovno drutvo bilo je
organizirano prema hijerarhijskoj shemi stupnjeva moi. To je modernost
otpuhala tijekom svoga razvoja. Foucault spominje taj prijelaz kao prijelaz
od paradigme suverenosti u onu guvernmentalnosti, gdje pod suverenosti on
smatra transcendentnost jedne jedine zapovjedne toke iznad drutvenoga
polja, a pod guvernmentalnou on smatra opu ekonomiju discipline koja
se protee po cijelome drutvu.34 Mi vie volimo to zamisliti kao prijelaz
unutar pojma suverenosti, kao prijelaz u novi oblik transcendentnosti.
Modernost je zamijenila tradicionalnu transcendentnost zapovijedanja s
transcendentnosti funkcije ureivanja. Disciplinski postupci oblikovali su se
ve u klasinom dobu, ali tek je u modernosti disciplinarni dijagram postao
dijagram same administracije. Tijekom toga prijelaza administracija ini
stalan, snaan i neumoran napor da uini dravu sve bliom drutvenoj
stvarnosti i tako proizvodi drutveni rad i njime zapovijeda. Stare teze, la
Tocqueville, o stalnosti administrativnih tijela u raznim drutvenim erama
tako su duboko izmijenjene ako nisu i potpuno odbacene. Meutim,
Foucault ide jo dalje i tvrdi da disciplinarni procesi koje je administracija
uvela u praksu ruju tako duboko u drutvu da uspijevaju sebe preoblikovati
u aparate koji uzimaju u obzir kolektivnu bioloku dimenziju reprodukcije
stanovnitva. Ostvarenje moderne suverenosti znai roenje biomoi. 35
Prije Foucaulta, Max Weber je takoer opisao administrativne
mehanizme ukljuene u oblikovanje moderne suverenosti.36 Dok je
Foucaultova analiza opsena u svojoj dijakronijskoj irini, Weberova je
snana u svojoj sinkronijskoj dubini. to se tie nae rasprave o modernoj
suverenosti, Weberov doprinos je najprije njegova tvrdnja da je otvaranje
modernosti poblie opisano kao rez - stvaralako stanje pojedinaca i
mnotva protiv procesa ponovnog dravnog prisvajanja. Dravnu suverenost
on dalje odreuje kao reguliranje tog odnosa sile. Modernost iznad svega
obiljeava napetost suprotstavljenih sila. Ta napetost regulira svakim
procesom legitimacije koji djeluje da osujeti njezinu sposobnost za raskid i
obnavljanje stvaralake inicijative. Zatvaranje krize modernosti u novu
suverenu mo moe se iskazati u starim i kvazi-naturalistikim oblicima,
kao to je sluaj s tradicionalnom legitimacijom; ili pak ono se moe iskazati
u svetim i inovativnim, iracionalno inovativnim, oblicima, kao u karizmat-

85

86

PUTOVI SUVERENOSTI

skoj legitimaciji; ili naposljetku, a to je u velikoj mjeri najuinkovitiji oblik

modernosti, ono se moe iskazati u obliku administrativne racionalizacije.
Analiza tih oblika legitimiranja drugi je Weberov vaan doprinos, koji se
nadograuje na prvi, prepoznavanje dualizma paradigme. Trea vana toka
je Weberov prikaz proceduralnog obiljeja preobrazbe, uvijek prisutnoga i
moguega ispreplitanja raznih oblika legitimiranja i njihove stalne
sposobnosti da se proiruju i produbljuju u nadzoru nad drutvenom
stvarnou. Iz toga slijedi krajnji paradoks: ako s jedne strane taj proces
zatvara krizu modernosti, s druge je strane ponovo otvara. Oblik procesa
zatvaranja je isto tako kritian i proturjean kao to je to geneza modernosti.
U tom pogledu Weberovo djelo ima veliku zaslugu to je potpuno unitilo
samozadovoljni i pobjedniki koncept suverenosti moderne drave to ga je
stvorio Hegel.
Weberovu analizu brzo su preuzeli pisci ukljueni u kritiku
modernosti, od Heideggera i Lukcsa do Horkheimera i Adorna. Svi su oni
priznali da je Weber otkrio iluziju modernosti, iluziju da se neprijateljski
dualizam koji lei u osnovi modernosti moe obuhvatiti jedinstvenom
sintezom koja zaodjenjuje cijelo drutvo i politiku, ukljuujui proizvodne
snage i proizvodne odnose. Oni su, naposljetku priznali da je moderna
suverenost prela svoj zenit i poela tamniti.
Dok modernost zamire, otvara se novo, a tu opet nalazimo onu
dramatinu antitezu koja je bila u osnovi i u korijenima modernosti. Je li se
ita doista promijenilo? Graanski rat opet je izbio u punoj snazi. Sinteza
izmeu razvoja proizvodnih snaga i odnosa prevlasti jo jednom izgleda
nesigurna i nevjerojatna. elje mnotva i njegovo neprijateljstvo prema
svakom obliku prevlasti navodi ga da jo jednom napusti procese legitimacije koji podravaju suverenu mo. Svakako, nitko to ne zamilja kao povratak
onoga staroga svijeta elja koje su ulijevale duh prvoj humanistikoj revoluciji. Nove singularnosti nastanjuju novo podruje, modernost i njezini kapitalistiki odnosi potpuno su promijenili okoli tijekom svoga razvoja. A ipak
neto ostaje: postoji osjeaj dja vu-a kada gledamo kako se ponovo pojavljuju borbe koje su se vodile od samih poetaka. Iskustvo revolucije ponovo e
se roditi nakon modernosti, ali unutar novih uvjeta koje je modernost
izgradila na tako proturjean nain. Izgleda da je Machiavellijev povratak
korijenima spojen s Nietzscheovim junakim vjenim povratkom. Sve je
razliito a izgleda da se nita nije promijenilo. Znai li to dolazak nove
ljudske moi? Jer to je tajna due: kada ju je junak napustio, onda joj se
samo pribliava u snovima - super-junak.37

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

humanizam nakon smrti ovjeka

Posljednja djela Michela Foucaulta o povijesti seksualnosti jo jednom oivljuju
onaj revolucionarni poticaj koji je proimao renesansni humanizam. Etika
briga za sebstvo ponovo se pojavljuje kao konstitutivna mo samostvaranja.
Kako je mogue da autor koji nas je toliko uporno uvjeravao o smrti ovjeka,
mislilac koji je nosio stijeg antihumanizma tijekom cijele svoje karijere, na
kraju promie te najvee zasade humanistike tradicije? Ne mislimo da
Foucault proturjei sam sebi ili da je promijenio svoje prvotno stajalite. On je
uvijek toliko insistirao na neprekidnosti svoga diskursa. Bolje reeno,
Foucault postavlja u svome zadnjem djelu paradoksalno i hitno pitanje: to
je humanizam nakon smrti ovjeka? ili, to je antihumanistiki ili
[posthumanistiki] humanizam?
Meutim, to je pitanje samo prividni paradoks koji proizlazi barem djelomice iz
terminoloke zbrke izmeu dva odvojena pojma humanizma.
Antihumanizam koji je bio tako vaan projekt za Foucaulta i Althussera u
1960-im godinama moe se uinkovito povezati s bitkom koju je vodio
Spinoza tri stotine godina ranije. Spinoza je odbacio bilo koje shvaanje
ovjeanstva kao imperium in imperio. Drugim rijeima, on je odbio
dodijeliti bilo koje zakone ljudskoj prirodi koji bi se razlikovali od zakona
prirode u cjelini. Donna Haraway nastavlja Spinozin projekt u nae vrijeme
kada insistira da uklonimo prepreke izmeu ovjeka, ivotinje i stroja. Ako
elimo zamisliti ovjeka kao odvojenoga od prirode, onda ovjek ne postoji.
To priznanje je upravo smrt ovjeka.
Meutim, taj antihumanizam ne mora proturjeiti revolucionarnom duhu
renesansnoga humanizma koji smo ranije ocrtali od Kuzanskog do Marsilija,
U stvari, taj antihumanizam izravno slijedi svjetovni projekt humanizma i
renesanse, ili tonije njegovo otkrie ravni imanentnosti. Oba projekta
zasnivaju se na napadu na transcendentnost. Postoji strogi kontinuitet
izmeu religijske misli koja dodjeljuje Bogu mo iznad prirode i moderne
svjetovne misli koja dodjeljuje istu mo ovjeku iznad prirode.
Transcendentnost Boga jednostavno je prenesena na ovjeka. Poput Boga
prije, taj ovjek koji je odvojen od prirode i iznad nje ne moe nai mjesto u
filozofiji imanentnosti. Poput Boga, taj transcendentni lik ovjeka vodi brzo
prema nametanju drutvene hijerarhije i prevlasti. Stoga antihumanizam,
zamiljen kao odbijanje bilo kakve transcendentnosti, ne smije se nikako
pomijeati s poricanjem vis viva, stvaralake ivotne snage koja proima
revolucionarnu struju moderne tradicije. Naprotiv, odbijanje

87

88

PUTOVI SUVERENOSTI

transcendentnosti je uvjet mogunosti miljenja te imanentne moi,

anarhine osnove filozofije: Ni Dieu, ni matre, ni lhomme.
Stoga humanizam Foucaultovih posljednjih djela ne treba smatrati proturjenim
smrti ovjeka koju je proglasio dvadeset godina prije. Kada jednom
prepoznamo naa posthumana tijela i umove, kada jednom vidimo sami
sebe kao majmune i kiborge koji jesmo, tada trebamo istraiti vis viva,
stvaralake moi koje nas proimaju kao to proimaju cijelu prirodu i iznose
na vidjelo nae mogunosti. To je humanizam nakon smrti ovjeka: ono to
Foucault naziva le travail de soi sur soi, stalan konstitutivni projekt da
stvaramo i ponovo stvaramo sebe i na svijet.

2.2
SUVERENOST
NACIONALNE DRAVE
Stranci, molim vas nemojte nas ostaviti same s
Francuzima!
pariki grafit 1995.
Mislili smo da umiremo za domovinu. Brzo smo
shvatili da je to bilo za bankarske trezore.
anatole france

Kako se evropska modernost postupno

oblikovala, izgraeni su strojevi moi koji su trebali odgovoriti na njezinu
krizu, traei stalno viak koji bi rijeio ili barem obuzdao krizu. U
prethodnom odlomku zacrtali smo put odgovora na krizu koji je doveo do
razvoja moderne suverene drave. Drugi se pristup usmjeruje na pojam
nacije, razvoj koji pretpostavlja prvi put i na njega se nadograuje kako bi
izgradio savreni stroj to e ponovo uspostaviti red i zapovijedanje.
Roenje nacije
Pojam nacije u Evropi razvijao se na podruju patrimonijalne i apsolutistike
drave. Patrimonijalna drava odreivala se kao vlasnitvo monarha. U
razliitim i analognim oblicima u raznim zemljama diljem Evrope,
patrimonijalna i apsolutistika dava bila je politiki oblik koji je upravljao
feudalnim drutvenim odnosima i odnosima u proizvodnji.01 Feudalno
vlasnitvo moralo se prenositi i odreivati njegovu uporabu prema
stupnjevima drutvene podjele moi, na isti nain na koji e se razine
administracije morati prenositi u narednim stoljeima. Feudalno vlasnitvo
bilo je dio monarhova tijela, upravo kao to je, ako prebacimo nae stajalite
na metafiziko podruje, tijelo suverenoga monarha bilo dio Bojega tijela.02

90

PUTOVI SUVERENOSTI

U esnaestom se stoljeu, usred reformacije i estoke bitke meu

snagama modernosti, patrimonijalna monarhija jo uvijek predstavljala kao
jamstvo mira i drutvenoga ivota. Ona je jo uvijek imala nadzor nad
drutvenim razvojem tako da je mogla apsorbirati taj proces unutar svoga
stroja prevlasti. Cujus regio, ejus religio - ili u stvari, religija je morala biti
podvrgnuta teritorijalnom nadzoru suverena. Nije bilo niega diplomatskoga
u toj uzreici; naprotiv, ona je potpuno povjeravala moi patrimonijalnoga
suverena upravljanje nad prelaskom prema novom poretku. Svaka religija
bila je suverenovo vlasnitvo. U sedamnaestom stoljeu, apsolutistika
reakcija na revolucionarne snage modernosti slavila je patrimonijalnu
monarhiju i upotrebljavala ju je kao orue za svoje svrhe. Meutim, u toj
toki slavljenje patrimonijalne drave je moglo biti samo paradoksalno i
dvosmisleno, jer su slabile feudalne osnove njezine moi. Procesi prvobitne
akumulacije kapitala nametnuli su nove uvjete svim strukturama moi.03 Do
ere triju velikih buroaskih revolucija [engleske, amerike i francuske], nije
bilo politike alternative koja bi se mogla uspjeno suprotstaviti tom modelu.
Apsolutistiki i patrimonijalni model preivio je u tom razdoblju jedino uz
podrku posebnoga kompromisa politikih snaga, a njegov sadraj podrivao
se iznutra zahvaljujui prvenstveno pojavi novih proizvodnih snaga. Model
je svejedno preivio, i, jo vanije, preobrazio ga je razvoj nekih temeljnih
obiljeja koja e se prenijeti u naredna stoljea.
Preobrazba patrimonijalnoga i apsolutistikoga modela sastojala se u
postepenom procesu koji je zamijenio teoloki temelj teritorijalne
patrimonije novim temeljem koji je bio isto tako transcendentan.04 To
duhovno jedinstvo nacije a ne kraljevo boansko tijelo tada je postavilo
teritorij i stanovnitvo kao idealnu apstrakciju. Ili, bolje reeno, fiziki
teritorij i stanovnitvo zamiljeni su kao produenje transcendentne biti
nacije. Moderni pojam nacije tako je naslijedio patrimonijalno tijelo
monarhistike drave i ponovo ga je izmislio u novom obliku. Tu novu
ukupnost moi strukturirali su djelomice novi kapitalistiki proizvodni
odnosi s jedne strane i stare mree apsolutistike administracije s druge.
Nacionalni identiteti stabilizirao je taj nevoljki strukturalni odnos. To je bio
kulturni integrirajui identitet, temeljen na biolokoj neprekidnosti krvnih
odnosa, prostornoj neprekidnosti teritorija i jezinom zajednitvu.
Razvidno je da su se mnogi elementi promijenili iako je taj proces
sauvao materijalnost odnosa prema suverenu. Najvanije, kako se
patrimonijalni obzor preobrazio u nacionalni obzor, feudalni poredak
podanika [subjectus] prepustio je mjesto disciplinarnom poretku graanina

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

[cives]. Promjena stanovnitva iz podanika u graane bila je naznaka

promjene iz pasivne u aktivnu ulogu. Nacija se uvijek predstavlja kao
aktivna snaga, kao generativan oblik drutvenih i politikih odnosa. Kao to
je ukazao Benedict Anderson i drugi, naciju esto doivljavamo kao [ili
barem ona funkcionira kao da je to] kolektivno matanje, aktivnu tvorevinu
zajednice graana.05 Na ovom mjestu moemo vidjeti kako bliskost tako i
posebnu razliku izmeu pojmova patrimonijalne drave i nacionalne drave.
Ova posljednja vjerno reproducira totalizirajui identitet prve u smislu kako
teritorija tako i stanovnitva, ali nacija i nacionalna drava predlau nove
naine prevladavanja nesigurnosti moderne suverenosti. Ti pojmovi
opredmeuju suverenost na najkrui nain: oni pretvaraju odnos suverenosti
u stvar [esto naturalizrajui ga] i tako odstranjuju svaki ostatak drutvenog
neprijateljstva. Nacija je neka vrsta ideolokoga preaca koji pokuava
osloboditi pojmove suverenosti i modernosti od neprijateljstva i krize koji ih
odreuju. Nacionalna suverenost uklanja proturjeno podrijetlo modernosti
[kada ono nije potpuno uniteno] i zatvara alternativne staze unutar
modernosti koje su odbile ustupiti svoje moi dravnoj vlasti. 06
Preobrazba pojma moderne suverenosti u pojam nacionalne
suverenosti zahtijevala je i nove materijalne uvjete. Najvanije, ona je
zahtijevala da se uspostavi nova ravnotea izmeu procesa kapitalistike
akumulacije i struktura moi. Politika pobjeda buroazije, kao to su dobro
pokazale engleska i francuska revolucija, poklapala se s usavravanjem
pojma moderne suverenosti putem onoga nacionalne suverenosti. Iza
idealne dimenzije pojma nacije stajali su klasni oblici koji su ve vladali
procesima akumulacije. Nacija je tako bila istovremeno hipostaza
Rousseauove ope volje i onoga to je ideologija industrijske proizvodnje
zamislila kao zajednicu potreba - to jest kapitalistiko reguliranje trita koje je u dogom razdoblju prvobitne akumulacije u Evropi bilo vie manje
liberalno i uvijek buroasko.
Kada su u devetnaestom i dvadesetom stoljeu pojam nacije preuzeli
vrlo razliiti ideoloki konteksti to su mobilizirali mase u krajevima i
zemljama unutar i izvan Evrope koji nisu proli ni liberalnu revoluciju niti
istu razinu prvobitne akumulacije, on se jo uvijek predstavljao kao pojam
kapitalistike modernizacije, koji je tvrdio da objedinjuje meuklasne
zahtjeve za politikim jedinstvom i potrebe za ekonomskim razvojem.
Drugim rijeima, naciju su postavljali kao jedino aktivno sredstvo koje moe
priskrbiti modernost i razvoj. Rosa Luxemburg estoko se [i bezuspjeno]
borila protiv nacionalizma u raspravama unutar Tree internacionale u

91

92

PUTOVI SUVERENOSTI

godinama prije Prvoga svjetskoga rata. Rosa Luxemburg se protivila politici

nacionalnoga samoodreenja za Poljsku kao elementa revolucionarne
platforme, ali njezina optuba nacionalizma bila je preuopena.07 Njezina
kritika nacije nije bila puka kritika modernizacije kao takve, iako je bez
sumnje bila itekako svjesna dvosmislenosti koje ukljuuje kapitalistiki
razvoj. Nije bila osobito zabrinuta za podjele koje e nacionalizmi
neizbjeno stvoriti unutar evropske radnike klase, iako ju je vlastiti
nomadski prijelaz kroz sredinju i istonu Evropu svakako uinio osjetljivom
na to. Njezin najsnaniji argument bio je da nacija znai diktaturu pa je
stoga duboko nespojiva s bilo kojim pokuajem demokratske organizacije.
Rosa Luxemburg je shvaala da nacionalna suverenost i nacionalne
mitologije uinkovito potkopavaju teren demokratske organizacije
obnavljanjem moi teritorijalne suverenosti i moderniziranjem njezinoga
projekta putem mobiliziranja aktivne zajednice.
Proces izgradnje nacije, koji je obnovio pojam suverenosti i dao mu
novu dimenziju, ubrzo je postao u svakom pojedinanom povijesnom
kontekstu ideoloka mra. Pojam nacije nije pacificirao niti rijeio krizu
modernosti, koja se sastoji u proturjenoj suprisutnosti mnotva i moi koja
ga eli svesti na vladavinu jednoga - to jest suprisutnost novoga
proizvodnoga skupa slobodnih singularnosti i disciplinarne moi koja ga eli
iskoristiti - a niti je to uinio pojam suverenosti drave. Nacija moe samo
sakriti krizu ideoloki, pomaknuti je i odgoditi njezinu mo.
Nacija i kriza modernosti
Djelo Jeana Bodina predvodi evropsku misao koja vodi prema pojmu
nacionalne suverenosti. Njegovo glavno djelo les six livres de la
rpublique, koje se prvi put pojavilo 1576, tono usred krize renesanse,
bavilo su tadanjim graanskim i vjerskim ratovima u Francuskoj i Engleskoj
kao svojim temeljnim problemom. Bodin se bavio politikim krizama,
sukobima i ratom, ali ti elementi rascjepa nisu ga naveli da postavi bilo
kakvu idilinu alternativu, niti u jednostavnom teoretskom niti utopijskom
obliku. Stoga je Bodinov rad bio ne samo istaknuti doprinos modernoj
definiciji suverenosti ve i uinkovito predvianje buduega razvoja
suverenosti u nacionalnom okviru. Usvajajui realistiko stajalite, uspio je
predvidjeti kritiku suverenosti u modernosti.
Suverenost, tvrdio je Bodin, ne moe se stvoriti jedinstvom vladara i
mnotva, javnoga i privatnoga, niti se njezini problemi mogu razrijeiti
doklegod se drimo bilo okvira ugovora ili naravnoga prava. Stvarno,

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

podrijetlo politike moi i definicija suverenosti sastoje se u pobjedi jedne

strane nad drugom, pobjedom koja ini jednoga suverenom a drugoga
podanikom. Snaga i nasilje stvaraju suverena. Fizike odlunosti moi
nameu plenitudo potestatis [punou moi]. To je punoa i jedinstvo moi
jer jedinstvo lanova /republike/ ovisi o jedinstvu pod jednim jedinim
vladarom o kojemu ovisi uinkovitost svih ostalih. Suvereni vladar stoga je
neophodan jer njegova mo obavjeuje sve lanove republike.08
Nakon to je odbacio okvir naravnoga prava i transcendentnih stajalita
koje ono uvijek na neki nain priziva, Bodin nam predstavlja lik suverena, ili
bolje reeno drave, koji realistiki pa prema tome historijski gradi vlastito
podrijetlo i strukturu. Moderna drava izrasla je unutar te preobrazbe i samo
se tu moe nastaviti razvijati. To je teoretska kopa kojom je teorija moderne
suverenosti povezana s iskustvom teritorijalne suverenosti i usavrava ga. Ali
preuzimaji rimsko pravo i izvodei iz njega sposobnost da se oblikuju izvori
prava i urede oblici vlasnitva, Bodinova doktrina postala je teorija
jedinstvenoga politikoga tijela oblikovanoga kao administracija koja kao da
je prebrodila potekoe krize modernosti. Pomaknue sredita teoretske
pozornosti od pitanja legitimnosti na ono ivota drave i njezine suverenosti
kao jedinstvenoga tijela predstavljalo je vaan napredak. Kada je Bodin
govorio o politikom pravu suverenosti, on je ve predvidio nacionalno [i
tjelesno] nadodreenje suverenosti pa je tako otvorio originalnu i izravnu
stazu koja e se protezati prema naprijed tijekom narednih stoljea. 09
Poslije Bodina, u sedamnaestom i osamnaestom stoljeu razvile su se u
Evropi istovremeno dvije kole miljenja koje su takoer dodijelile temi
suverenosti sredinju ulogu i uinkovito predvidjele pojam nacionalne
suverenosti: tradicija naravnoga prava i realistika [ili historicistika]
tradicija dravne teorije.10 Obje kole posredovale su transcendentalni
koncept suverenosti realistikom metodologijom koja je posegnula za
oblikom materijalnoga sukoba. Obje su spojile izgradnju suverene drave s
konstituiranjem sociopolitike zajednice koja e se kasnije nazvati nacijom.
Kao i Bodin, obje su se te kole stalno bavile krizom teoretskoga koncepta
suverenosti, koju su stalno ponovo otvarale neprijateljske moi modernosti i
pravna i administrativna izgradnja oblika drave.
U koli naravnoga prava, od Grotiusa do Althusiusa i od Thomasiusa
do Puffendorfa, transcendentalni oblici suverenosti sputeni su na zemlju i
ukljueni u institucionalne i administrativne procese. Suverenost se
raspodijelila pokretanjem sustava viestrukih ugovora kojima je cilj bio
djelovati na svakoj razini administrativne strukture moi. Taj proces nije bio

93

94

PUTOVI SUVERENOSTI

usmjeren prema vrhu drave i samom naslovu suverenosti; naprotiv,

problemu legitimnosti poelo se pristupati putem administrativnoga stroja
koji je djelovao kroz oblike vrenja moi. Krug suverenosti i poslunosti
zatvarao se sam u sebi, udvostruujui se, umnoavajui se i irei se
drutvenom stvarnou. Suverenost se poela prouavati manje sa stajalita
suparnika ukljuenih u krizu modernosti a vie kao administrativni proces
koji oblikuje ta suparnitva i tei prema jedinstvu u dijalektici moi,
apstrahirajui je i opredmeujui je putem povijesne dinamike. Vaan dio
kole naravnoga prava tako je razvio zamisao o raspodjeli i oblikovanju
transcendentne suverenosti kroz stvarne oblike administracije.11
Meutim, sinteza koja je bila implicitna u koli naravnoga prava postala
je eksplicitna u kontekstu historicizma. Svakako, bilo bi netono pripisati
historicizmu prosvjetiteljstva tezu koju su u stvari razvile reakcionarne kole
u razdoblju nakon Francuske revolucije - to jest tezu koja spaja teoriju
suverenosti s teorijom nacije i obje ih ukopava u zajedniki povijesni humus.
A ipak u tom ranom razdoblju postoji sjeme kasnijega razvoja. Dok je vaan
dio kole naravnoga prava razvio zamisao o oblikovanju transcendentne
suverenosti kroz stvarne oblike administracije, historicistiki mislioci
prosvjetiteljstva pokuali su ustanoviti subjektivnost povijesnoga procesa pa
time pronai uinkoviti temelj za naslov i vrenje suverenosti.12 U radu
Giambattista Vicoa, na primjer, strahovitoga meteora koji je proletio kroz
razdoblje prosvjetiteljstva, odreenja pravnoga koncepta suverenosti bila su
utemeljena u moi povijesnoga razvoja. Transcendentni oblici suverenosti
prevedeni su u naznake procesa providnosti koji je bio istovremeno ljudski i
boanski. Izgradnja suverenosti [ili stvarno opredmeenje suverenosti] u
povijesti bila je vrlo snana. Na tom povijesnom terenu, koji prisiljava svaku
ideoloku tvorevinu da se suoi sa stvarnou, genetska kriza modernosti
nikada nije bila zavrena - i nije bilo potrebe da se zavri, jer je sama kriza
proizvodila nove oblike koji su stalno poticali povijesni i politiki razvoj, svi
jo uvijek pod vlau transcendentnoga suverena. Kakav genijalni obrat
problematike! A opet, u isto vrijeme, kakva potpuna mistifikacija
suverenosti! Elementi krize, stalne i nerijeene krize, smatrali su se tada
aktivnim elementima napretka. U stvari, ve kod Vicoa moemo prepoznati
zametak Hegelove apologije uinkovitosti, koja tadanji svjetski poredak
ini telosom povijesti.13
Ono to su bile naznake i nagovjetaji u Vicoa, pojavili su se kao
otvorena i radikalna izjava u kasnom njemakom prosvjetiteljstvu. Najprije u
Hannoverskoj koli, a onda u djelu J.G. Herdera, moderna teorija

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

suverenosti usmjeravala se iskljuivo prema analizi onoga to se zamiljalo

kao drutvena i kulturna zajednica: povijesni kontinuitet teritorija,
stanovnitva i nacije. Vicoov argument da je idealna povijest smjetena u
povijesti svih nacija postao je jo radikalniji u Herdera tako da je svako
ljudsko usavravanje, u odreenom smislu, nacionalno.14 Identitet se tako
zamilja ne kao rjeavanje drutvenih i povijesnih razlika ve kao proizvod
prvobitnoga jedinstva. Nacija je potpuni oblik suverenosti koji prethodi
povijesnom razvoju; ili, bolje reeno, ne postoji povijesni razvoj koji nije ve
unaprijed zamiljen u poetku. Drugim rijeima, nacija podrava pojam
suverenosti tvrdei da mu prethodi.15 To je materijalni stroj koji juri
povijeu, duh koji stvara povijest. Nacija postaje naposljetku stanje
mogunosti ukupnoga ljudskoga djelovanja i samoga drutvenoga ivota.
Narod nacije
Izmeu kraja osamnaestoga stoljea i poetka devetnaestoga, pojam
nacionalne suverenosti konano se pojavio u evropskoj misli u svom punom
obliku. U osnovi toga definitivnoga oblika pojma bili su trauma, Francuska
revolucija, i rjeenje te traume, reakcionarno usvajanje i velianje pojma
nacije. Temeljni elementi tog brzog prekrajanja pojma nacije koje ga je
uinilo stvarnim politikim orujem mogu se u saetom obliku vidjeti u
djelu Emmanuel-Josepha Sieye`sa. U svom divnom i klevetnikom traktatu
to je trei stale?, on je povezao pojam nacije s onim Treega stalea, to
jest, buroazije. Sieye`s je pokuao vratiti pojam suverenosti njegovim
humanistikim korijenima i ponovo otkriti njegove revolucionarne
mogunosti. Jo je vanije za nae svrhe to mu je njegovo snano
ukljuivanje u revolucionarnu aktivnost omoguilo da protumai pojam
nacije kao konstruktivni politiki pojam, konstitutivni mehanizam.
Meutim, postepeno je postalo jasno, osobito u Sieye`sovom kasnijem radu,
radu njegovih sljedbenika i iznad svega onome njegovih klevetnika, da je
nacija, iako stvorena putem politike, u krajnjoj instanci duhovna tvorevina,
pa je pojam nacije tako odvojen od revolucije, koja je izruena svim
termidorima. Nacija je izrazito postala pojam koji je saeo buroasko
hegemonistiko rjeenje u problem suverenosti.16
U onim trenucima kada je pojam nacije predstavljen kao puki i
revolucionarni, kao to je doista i bio tijekom Francuske revolucije, mogli
bismo pretpostaviti da je nacija prekinula s modernim pojmom suverenosti i
njegovim aparatom potinjavanja i vladanja, te da se umjesto toga otvorila
prema demokratskom pojmu zajednice. Veza izmeu pojma nacije i pojma

95

96

PUTOVI SUVERENOSTI

naroda bila je doista snana novina i ona je stvarno inila sredite jakobinske
senzibilnosti kao i one drugih revolucionarnih skupina. Meutim, ono to
izgleda revolucionarno i oslobaajue u tom pojmu nacionalne, puke
suverenosti samo je jo jedan okretaj zavrtnja, daljnje proirenje
potinjavanja i vladanja koje je moderni pojam suverenosti nosio sa sobom
od poetka. Nesigurna mo suverenosti kao rjeenje krize modernosti
najprije se za oslonac upuivala na naciju, a kada se otkrilo da je i nacija
nesigurno rjeenje, dalje se upuivala na narod. Drugim rijeima, upravo kao
to pojam nacije upotpunjuje pojam suverenosti tvrdnjom da mu prethodi
tako i pojam naroda upotpunjuje pojam nacije putem jo jednog simulirane
logike regresije. Svaki logiki korak funkcionira da bi uvrstio mo
suverenosti mistificirajui njezinu osnovu, to jest, poivajui na prirodnosti
pojma. Identitet nacije i jo vie identitet naroda moraju izgledati prirodni i
prvobitni.
Mi, nasuprot, moramo denaturalizirati te pojmove i upitati to je to
nacija i kako je stvorena, ali isto tako, to je to narod i kako je stvoren? Iako
je narod postavljen kao prvobitna osnova nacije, moderni koncept naroda
je ustvari proizvod nacionalne drave, i preivljava jedino unutar svoga
konkretnoga ideolokoga konteksta. Mnoge suvremene analize nacija i
nacionalizma s najrazliitijih stajalita idu u krivom smjeru jer se bez
oklijevanja oslanjaju na prirodnost pojma i identitet naroda. Trebamo
napomenuti da se pojam naroda uvelike razlikuje od pojma mnotva.17 Ve
je u sedamnaestom stoljeu Hobbes bio vrlo svjestan te razlike i njezine
vanosti za izgradnju suverenoga poretka: Velika je zapreka graanskoj
vladi, osobito monarhistikoj to to ljudi ne prave dovoljnu razliku izmeu
naroda i mnotva. Narod je neto to je jedno, koje ima jednu volju i emu se
moe pripisati jedna radnja; nita od toga ne moe se rei za mnotvo.
Narod vlada u svim oblicima vlasti. Jer ak i u monarhijama narod
zapovijeda; jer narod izraava svoju volju putem volje jednoga ovjeka ...
[kolikogod to izgledao paradoks] kralj je narod.18 Mnotvo je
mnogostrukost, razina singularnosti, otvoreni skup odnosa, koji nije
homogen niti istovjetan sa samim sobom i odnosi se nejasno i ukljuivo
prema onima izvan njega. Narod, nasuprot, tei prema identitetu i
homogenosti iznutra dok izraava razliku i iskljuuje se od vanjskoga. Dok
je mnotvo nedefinitivan konstitutivan odnos, narod je konstituirana sinteza
koja je pripremljena za suverenost. Narod pokazuje jednu jedinu volju i
radnju koja je neovisna od raznih volja i radnji mnotva. Svaka nacija mora
pretvoriti mnotvo u narod.

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

Dvije temeljne vrste postupaka doprinose izgradnji modernoga pojma

naroda u odnosu na onaj nacije u Evropi u osamnaestom i devetnaestom
stoljeu. Vaniji meu njima su mehanizmi kolonijalnoga rasizma koji grade
identitet evropskih naroda u dijalektikoj igri suprotnosti s njihovim
uroenikim Drugima. Pojmovi nacije, naroda i rase nikada nisu vrlo
udaljeni.19 Izgradnja potpune rasne razlike bitni je temelj za koncept
homogenog nacionalnog identiteta. Brojne izvrsne studije pojavljuju se
danas kada pritisci doseljavanja i multikulturalizma stvaraju sukobe u
Evropi, koji pokazuju da evropska drutva i narodi nisu nikad bili isti i
jedinstveni usprkos neijoj upornoj nostalgiji.20 Identitet naroda izgradio se
na zamiljenoj ravni koja je skrivala i/ili uklonila razlike, a to je na praktikoj
razini odgovaralo rasnom potinjavanju i drutvenom proienju.
Drugi temeljni postupak u izgradnji naroda, koji je olakao prvi,
nestanak je unutarnjih razlika time to hegemonistika skupina, rasa ili
klasa predstavlja cijelo stanovnitvo. Predstavnika skupina je djelatni agens
koji se nalazi u pozadini uinkovitosti pojma nacije. Tijekom same
Francuske revolucije, izmeu termidora i Napoleonskoga razdoblja, pojam
nacije otkrio je svoj bitni sadraj i posluio kao protuotrov pojmu i snagama
revolucije. ak u Sieye`sovom ranom radu moemo vidjeti kako nacija slui
da ublai krizu i kako e suverenost biti ponovo prisvojena putem
predstavljanja buroazije. Sieye`s tvrdi da nacija moe imati samo jedan opi
interes: bilo bi nemogue uspostaviti red kada bi nacija dopustila nekoliko
razliitih interesa. Drutveni poredak nuno pretpostavlja jedinstvo ciljeva i
sklad sredstava.21 Pojam nacije u tim prvim godinama Francuske revolucije
bio je prva pretpostavka izgradnje puke hegemonije i prvi svjesni manifest
neke drutvene klase, ali on je bio takoer konana izjava o potpuno
dovrenoj svjetovnoj preobrazbi, krunidba, konani peat. Nikada pojam
nacije nije bio tako reakcionaran kao onda kada se sam predstavljao kao
revolucionaran.22 Paradoksalno to moe biti samo dovrena revolucija, kraj
povijesti. Prijelaz od revolucionarne djelatnosti prema duhovnoj izgradnji
nacije i naroda neizbjean je i implicitan u samim tim pojmovima.23
Nacionalna suverenost i puka suverenost bile su tako proizvodi
duhovne izgradnje, to jest, izgradnje identiteta. Kada se Edmund Burke
suprotstavio Sieye`su, njegovo je stajalite bilo mnogo manje razliito nego
to bismo mogli pomisliti prema vruoj polemikoj klimi toga doba. ak je i
za Burkea, u stvari, nacionalna suverenost proizvod duhovne izgradnje
identiteta. Ta se injenica moe jo jasnije prepoznati u radu onih koji su
ponijeli stijeg kontrarevolucionarnoga projekta na evropskom kontinentu.

97

98

PUTOVI SUVERENOSTI

Kontinentalni koncepti te duhovne izgradnje oivjeli su kako historicistiku

tako i voluntaristiku tradiciju nacije i pridodali konceptu povijesnoga
razvoja transcendentalnu sintezu u nacionalnoj suverenosti. Ta je sinteza
uvijek ve postignuta u identitetu nacije i naroda. Johan Gottlieb Fichte, na
primjer, tvrdi, izraavajui se vie manje mitoloki, da su domovina i narod
predstavnici i mjerila zemaljske vjenosti; oni su ono to ovdje na zemlji
moe biti besmrtno.24 Romantika kontrarevolucija bila je u stvari
realistinija od prosvjetiteljske revolucije. Ona je uokvirila i uvrstila ono to
je bilo ve postignuto, slavei ga u vjenom svjetlu hegemonije. Trei stale
je mo; nacija je njegovo totalizirajue predstavljanje; narod je njegov vrsti i
prirodni temelj; a nacionalna suverenost je vrhunac povijesti. Buroaska
vlastita revolucionarna povijest definitivno je nadmaila svaku povijesnu
alternativu buroaskoj hegemoniji.25
To buroasko oblikovanje pojma nacionalne suverenosti daleko je
nadmailo prethodna oblikovanja moderne suverenosti. Ono je uvrstilo
poseban i hegemonistiki lik moderne suverenosti, sliku pobjede buroazije
koja je onda postala kako historicistika tako i univerzalna. Nacionalna
posebnost je mogua univerzalnost. Sve su se niti dugoga razvoja tu
ispreplele. U identitetu, to jest, duhovnoj biti, naroda i nacije, postoji teritorij
protkan kulturnim znaenjima, zajednikom povijesti i jezinom
zajednicom; ali jo vie tu je i konsolidacija klasne pobjede, stabilno trite,
mogunost ekonomske ekspanzije i novi prostori koje treba osvojiti i
civilizirati. Ukratko, izgradnja nacionalnog identiteta jami stalno
pojaavanu legitimaciju, te pravo i mo nepovredivoga i nesavladivoga
jedinstva. To je odluan pomak u pojmu suverenosti. Spojen s pojmovima
nacije i naroda, moderni pojam suverenosti pomie svoj epicentar od
posredovanja sukoba i krize prema jedinstvenom doivljaju nacije-subjekta i
njezine zamiljene zajednice.
Podreeni nacionalizam
Dosad smo nau pozornost usmjeravali na razvoj pojma nacije u Evropi
dok je Evropa bila u procesu stjecanja svjetske prevlasti. Meutim izvan
Evrope pojam nacije funkcionirao je sasvim drugaije. U stvari, mogli
bismo ak rei da je u nekim vidovima funkcija pojma nacije obrnuta
meu podreenim skupinama od one meu vladajuim skupinama.
Najsmionije reeno, izgleda da, dok pojam nacije promie status quo i
restauraciju u rukama vladajuih, on je orue promjene i revolucije u
rukama potinjenih.

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

Dvije primarne funkcije, od kojih je svaka dvosmislena, odreuju

progresivnu narav podreenoga nacionalizma. Najvanije, nacija se
pojavljuje kao napredna ukoliko ona slui kao crta obrane protiv prevlasti
monijih nacija i vanjskih ekonomskih, politikih i ideolokih snaga. Pravo
na samoodreenje potinjenih nacija u stvari je pravo na odcjepljenje od
nadzora vladajuih snaga.26 Protukolonijalne borbe tako su koristile pojam
nacije kao orue kojim e poraziti i istjerati osvajaa, a protuimperijalistika
politika na slian je nain podigla nacionalne zidove kako bi omela prejake
snage stranoga kapitala. Koncept nacije takoer je posluio kao ideoloko
orue da suzbije prevladavajui diskurs koji je prikazivao potlaeno
stanovnitvo kao kulturno manje vrijedno; pozivanje na dravnost takoer je
potvrivalo dostojanstvo naroda i inilo legitimnim zahtjev za neovisnou i
jednakou. U svakom od tih sluaja, nacija je napredna kao strogo utvrena
crta obrane protiv monijih vanjskih snaga. Meutim, kolikogod ti zidovi
izgledali napredni u svojoj zatitnoj funkciji protiv vanjske prevlasti, oni lako
mogu odigrati obrnutu ulogu u odnosu na unutarnje stanje koje tite.
Negativna strana strukture koja odolijeva stranim snagama i sama je
prevladavajua snaga koja vri jednako i suprotno unutarnje porobljavanje,
potiskujui unutarnje razlike i oporbu u ime nacionalnog identiteta,
jedinstva i sigurnosti. Ponekad je teko razdvojiti zatitu od porobljavanja.
Ta strategija nacionalne zatite je ma s dvije otrice koji povremeno
izgleda nuan usprkos svojoj razornosti.
Nacija izgleda napredna takoer ukoliko postavlja zajednitvo kao
moguu zajednicu. Dio modernizirajuih uinaka nacije u potlaenim
zemljama sastojao se u stapanju razliitih naroda, uklanjajui vjerske,
etnike, kulturne i jezine prepreke. Stapanje u zemljama kao to su
Indonezija, Kina i Brazil, na primjer, stalan je proces koji ukljuuje
prevladavanje bezbrojnih takvih prepreka - a u mnogim sluajevima
evropska kolonijalna mo pripremila je takvo nacionalno stapanje. U
sluajevima naroda u dijaspori, takoer, nacija ponekad izgleda jedinim
dostupnim pojmom pod kojim se moe zamisliti zajednica potinjene
skupine - kao to se, na primjer, Aztlni zamiljaju kao zemljopisna
domovina la Raza-e, duhovne latinske nacije u Sjevernoj Americi. Moe
biti tono, kao to kae Benedict Anderson, da naciju treba shvatiti kao
zamiljenu zajednicu - ali tu moramo prepoznati da je zahtjev izokrenut
tako da nacija postaje jedini nain na koji moemo zamisliti zajednicu!
Svako zamiljanje zajednice postaje prekodirano kao nacija pa je stoga na
pojam zajednice ozbiljno osiromaen. Upravo kao to se, u kontekstu

99

100

PUTOVI SUVERENOSTI

vladajuih zemalja, poriu raznolikost i singularnost mnotva u oklopu

identiteta i homogenosti naroda. Jo jednom, stapajua mo potinjene
nacije je ma s dvije otrice, istovremeno napredan i reakcionaran.
Oba ta istovremeno napredna i nazadna vida potinjenoga
nacionalizma prisutna su u svoj svojoj dvosmislenosti u tradiciji crnakog
nacionalizma u Sjedinjenim Dravama. Iako lien bilo kojega teritorijalnoga
odreenja [i tako bez sumnje razliit od veine drugih potinjenih
nacionalizama], on takoer predstavlja dvije temeljne napredne funkcije ponekad pokuavajui se postaviti u analogan poloaj s pravim, teritorijalno
odreenim nacijama. U ranim 1960-im godinama, na primjer, nakon
ogromnoga ekonomskoga poticaja stvorenog Bandunkom konferencijom i
novim afrikim i latinoamerikim borbama za nacionalno osloboenje,
Malcolm X pokuao je preusmjeriti teite zahtjeva afroamerikih borbi s
graanskih prava na ljudska prava i tako retoriki pomaknuti forum
obraanja od Kongresa SAD-a na Opu skuptinu UN-a.27 Malcolm X,
poput mnogih afroamerikih voa barem od Marcusa Garveya, jasno je
prepoznao moan poloaj govora u ime nacije i naroda. Pojam nacije tu
oslikava obrambeni poloaj odvajanja od hegemonistike vanjske moi i
istovremeno predstavlja autonomnu mo jedinstvene zajednice, mo naroda.
Vanija od bilo kojih takvih teoretskih i retorikih postavki je stvarna
praksa crnakog nacionalizma, to jest, raznolike djelatnosti i pojave koje
sami akteri izmiljaju kao izraze crnakoga nacionalizma: od vjebakih
momadi i parada do programa ishrane, odvojenih kola i projekata
ekonomskoga razvoja zajednice i samodostatnosti. Kao to Wahneema
Lubiano to kae, Crnaki nacionalizam je znaajan zbog njegove
sveprisutnosti u ivotima amerikih Crnaca.28 U svim tim raznim
djelatnostima i podrujima ivota, crnaki nacionalizam tono odreuje
krugove samovrednovanja koji ine zajednicu i omoguuju njezino relativno
samoodreenje i samokonstituiranje. Usprkos opsegu razliitih pojava
nazvanih crnakim nacionalizmom, mi jo uvijek moemo u njima
prepoznati dvije temeljne napredne funkcije potinjenoga nacionalizma:
obranu i stapanje zajednice. Crnaki nacionalizam moe odrediti bilo koji
oblik odvajanja i autonomne moi afroamerikoga naroda.
Meutim, i u sluaju crnakoga nacionalizma, napredne elemente
neizbjeno prate njihove reakcionarne sjene. Represivne snage nacije i
naroda hrane se samovrednovanjem zajednice i razaraju raznolikost. Kada
crnaki nacionalizam postavlja jedinstvo i homogenost afroamerikoga
naroda kao svoju osnovu [uklanjajui klasne razlike, na primjer] ili kada

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

odreuje jedan segment zajednice [kao to su afroameriki mukarci] kao de

facto predstavnike cjeline, duboka dvosmislenost naprednih funkcija
potinjenoga nacionalizma razvidno izbija na povrinu.29 Upravo strukture
koje igraju obrambenu ulogu u odnosu na vanjsko - u interesu promicanja
moi, autonomije i jedinstva zajednice - iste su one koje igraju porobljivaku
ulogu prema unutra, poriui raznolikost same zajednice.
Meutim, trebamo naglasiti da te dvosmislene napredne funkcije
pojma nacije prvenstveno postoje onda kada nacija nije uinkovito povezana
sa suverenou, to jest, kada zamiljena nacija [jo] ne postoji, kada nacija
ostaje pukim snom. im se nacija poinje oblikovati kao suverena drava,
njezine napredne funkcije gotovo nestaju. Jean Genet bio je ushien
revolucionarnom eljom Crnih pantera i Palestinaca, ali je shvatio da e
ostvarenje suverene nacije znaiti kraj njihovih revolucionarnih odlika. Na
dan kada se Palestinci institucionaliziraju, rekao je, ja neu biti vie na
njihovoj strani. Na dan kada Palestinci postaju nacija poput drugih nacija, ja
vie neu biti tamo.30 S nacionalnim osloboenjem i izgradnjom
nacionalne drave, sve porobljivake funkcije moderne suverenosti
neizbjeno cvjetaju punom snagom.
Totalitarizam nacionalne drave
Kada nacionalna drava doista funkcionira kao institucija suverenosti,
uspijeva li ona u potpunosti rijeiti krizu modernosti? Uspijeva li pojam
naroda i njegovo biopolitiko pomaknue suverenosti promijeniti uvjete i
podruje sinteze izmeu konstitutivne moi i konstituirane moi i izmeu
dinamike proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa na takav nain da nas
izvede iz krize? iroki spektar pisaca, pjesnika i politiara [esto izraslih iz
naprednih, socijalistikih i protuimperijalistikih pokreta] svakako su mislili
potvrdno. Preobrazba jakobinske ljevice devetnaestoga stoljea u
nacionalistiku ljevicu, sve snanije usvajanje nacionalnih programa u
Drugoj i Treoj Internacionali i nacionalistiki oblici oslobodilakih borbi u
kolonijalnom i postkolonijalnom svijetu sve do dananjih otpora nacija
procesima globalizacije i katastrofa koje izazivaju: izgleda da sve to podupire
stajalite da nacionalna drava doista prua novu dinamiku izvan
povijesnoga i konceptualnoga fijaska moderne suverene drave.31
Meutim, mi imamo drugaije stajalite o funkciji nacije, i po naem
miljenju kriza modernosti ostaje odluno otvorena pod vladavinom nacije i
njezinoga naroda. Ako ponovno preuzmemo nau genealogiju pojma
suverenosti u devetnaestom i dvadesetom stoljeu, vidljivo je da je dravni

101

102

PUTOVI SUVERENOSTI

oblik modernosti najprije siao u dravni oblik nacije, a onda se dravni

oblik nacije srozao u cijeli niz barbarizama. Kada je klasna borba ponovo
otvorila mistificiranu sintezu modernosti u prvim desetljeima dvadesetoga
stoljea i ponovo iskazala snanu antitezu izmeu drave i mnotva i
izmeu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, ta je antiteza vodila
izravno u evropski graanski rat - graanski rat koji je nosio masku sukoba
meu suverenim nacionalnim dravama.32 U Drugom svjetskom ratu
nacistika Njemaka, zajedno s raznim evropskim faizmima, stajala je
nasuprot socijalistike Rusije. Nacije su predstavljene kao mistifikacije, ili
zamjene, klasnih subjekata u sukobu. Ako je nacistika Njemaka idealan
tip preobrazbe moderne suverenosti u nacionalnu suverenost i njezinoga
oblika u kapitalistiki oblik, onda je staljinistika Rusija idealan tip
preobrazbe pukoga interesa i okrutne logike koja iz njega slijedi u projekt
nacionalne modernizacije, mobilizirajui u vlastite svrhe proizvodne snage
koje ude za oslobaanjem od kapitalizma.
Ovdje moemo analizirati nacionalnu socijalistiku apoteozu
modernog pojma suverenosti i njegovu preobrazbu u nacionalnu suverenost:
nita ne moe boje osvijetliti koherentnost toga prijelaza nego to to moe
prijenos moi od pruske monarhije na Hitlerov reim, pod sjajnim okriljem
njemake buroazije. Meutim, taj je prijelaz dobro poznat, kao to su i
eksplozivno nasilje toga prijenosa moi, poslovina poslunost njemakoga
naroda, njegova vojnika i graanska smionost u slubi nacije, te popratne
posljedice koje moemo nazvati, u nekoj vrsti intelektualne preice,
Auschwitz [kao simbol idovskoga holokausta] i Buchenwald [kao simbol
istrebljenja komunista, homoseksualaca, Cigana i drugih]. Prepustimo tu
priu drugim znanstvenicima i sramoti povijesti.
Ovdje nas vie zanima druga strana nacionalnoga pitanja u Evropi
tijekom toga razdoblja. Drugim rijeima, to se doista dogodilo kada je
nacionalizam iao ruku pod ruku sa socijalizmom u Evropi? Da bismo
odgovorili na to pitanje moramo ponovo razmotriti nekoliko sredinjih
trenutaka u povijesti evropskoga socijalizma. Naroito moramo imati na
umu da se nedugo nakon svoga zametka, izmeu sredine i kraja
devetnaestoga stoljea, socijalistika Internacionala morala suoiti s jakim
nacionalistikim pokretima, a tijekom toga sukoba prvobitna meunarodna
strast radnikoga pokreta brzo je isparila. Politika najjaih evropskih
radnikih pokreta, u Njemakoj, Austriji, Francuskoj, a iznad svega u
Engleskoj, odmah je podigla stijeg nacionalnoga interesa. Socijaldemokratski
reformizam bio je potpuno opsjednut tim kompromisom izmiljenim u ime

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

nacije - kompromisom izmeu klasnih interesa, to jest, izmeu proletarijata i

nekih slojeva buroaske hegemonistike strukture u svakoj zemlji. Nemojmo
ak ni govoriti o podloj povijesti izdaje u kojoj su dijelovi evropskoga
radnikoga pokreta podravali imperijalistike poduhvate evropskih
nacionalnih drava, niti o neoprostivoj gluposti koja je ujedinila razne
evropske reformizme da pristanu da se mase vode na klaonicu u Prvom
svjetskom ratu.
Socijaldemokratski reformizam doista je imao primjerenu teoriju za ta
gledita. Nekoliko austrijskih socijaldemokratskih profesora ju je izmislilo.
Bili su to suvremenici Musilova grofa Leinsdorfa. U idilinom ozraju alpske
Kakanije, u blagoj intelektualnoj klimi povratka Kantu, ti profesori, poput
Otta Bauera, insistirali su na nunosti da se nacionalnost smatra temeljnim
elementom modernizacije.33 U stvari, oni su vjerovali da e se u
sukobljavanju izmeu nacionalnosti [definiranoj kao zajednici linosti] i
kapitalistikoga razvoja [shvaenoga kao drutvo] pojaviti dijalektika koja e
u svome razvijanju mogue biti sklona proletarijatu i njegovoj postupnoj
hegemoniji u drutvu. Taj program nije se obazirao na injenicu da pojam
nacionalne drave nije djeljiv ve organski, ne transcendentalan ve
transcendentan, i ak da je u svojoj transcendentnosti izgraen da se
suprotstavi svakoj tenji proletarijata da ponovo prisvoji drutveni prostor i
drutveno bogatstvo. to moe onda modernizacija znaiti ako je bitno
vezana u reformu kapitalistikoga sustava i neprijateljska prema bilo kojem
otvaranju revolucionarnoga procesa? Ti su autori slavili naciju a da nisu
htjeli platiti cijenu toga slavlja. Ili bolje reeno, oni su je slavili i istovremeno
mistificirali razornu mo pojma nacije. S toga stajalita, potpora
imperijalistikim projektima i meuimeprijalistikom ratu bilo je doista
logiko i neizbjeno gledite za socijaldemokratski reformizam.
I boljevizam je uao u podruje nacionalistike mitologije, osobito
preko Staljinovoga slavljenoga predrevolucionarnoga pamfleta o marksizmu
i nacionalnom pitanju.34 Prema Staljinu, nacije su odmah revolucionarne, a
revolucija znai modernizaciju: nacionalizam je neizbjena faza u razvoju.
Meutim, preko Staljinova prijevoda, kako nacionalizam postaje
socijalistiki, socijalizam postaje ruski, a Ivan Grozni postavljen je da poiva
u grobu pored Lenjina. Komunistika Internacionala preobrazila se u skup
pete kolone ruskih nacionalnih interesa. Pojam komunistike revolucije ta deteritorijalizirajua sablast koja je progonila Evropu i svijet i koja je od
Parike komune do 1917. u Sankt Petersburgu i do Maovog Dugog mara
uspjela ujediniti dezertere, meunarodne partizane, trajkake radnike i

103

104

PUTOVI SUVERENOSTI

kozmopolitske intelektualce - konano je pretvoren u reteritorijalizirajui

reim nacionalne suverenosti. Tragina je ironija da je nacionalistiki
socijalizam u Evropi postao slian nacional-socijalizmu. To nije stoga to se
dvije krajnosti susreu, kao to bi neki liberali voljeli pomisliti, ve zbog
toga to je apstraktni stroj nacionalne suverenosti u srcu oba dva.
Kada je, usred hladnoga rata, pojam totalitarizma uveden u politiku
znanost, on je dodirnuo samo vanjske elemente pitanja. U svom
najkoherentnijem obliku pojam totalitarizma iskoriten je da se prokau
ruenje demokratske javne sfere, nastavak jakobinske ideologije, krajnje
oblike rasistikoga nacionalizma i poricanje trinih sila. Meutim pojam
totalitarizma mora zagrabiti mnogo dublje u stvarne pojave i istovremeno
dati za njih bolja objanjenja. U stvari, totalitarizam se ne sastoji samo u
totaliziranju uinaka drutvenoga ivota i njihovom podvrgavanju
globalnom disciplinarnom standardu, ve i u poricanju samoga drutvenoga
ivota, podrivanju njegovoga temelja, te u teoretskom i praktinom
uklanjanju svake mogunosti postojanja mnotva. Ono to je totalitarno je
organski temelj i ujedinjeni izvor drutva i drave. Zajednica nije dinamika
kolektivna tvorevina ve primordijalni mit. Izvorni pojam naroda postavlja
identitet koji homogenizira i proiava sliku naroda dok istovremeno prijei
konstruktivna meusobna djelovanja razlika unutar mnotva.
Sieye`s je vidio zametak totalitarizma ve u koncepcijama nacionalne i
puke suverenosti u osamnaestom stoljeu, koncepcijama koje su uinkovito
sauvale apsolutnu mo monarhije i prenijeli je na nacionalnu suverenost
On je naslutio budunost onoga to bismo mogli nazvati totalitarnom
demokracijom.35 U raspravi o Ustavu III. godine Francuske revolucije, Sieye`s
je odbacio loe planove za re-total [r-total] umjesto republiku [r-publique],
koji bi bili pogubni za slobodu i tetni kako za javnu sferu tako i za
privatnu.36 Pojam nacije i praksa nacionalizma od samoga su poetka
postavljeni na stazu ne republike ve re-totala, totalne stvari, to jest,
totalitarnoga prekodiranja drutvenoga ivota.

2.3
DIJALEKTIKA KOLONIJALNE
SUVERENOSTI
toussaint louvertureu
Toussaintu, najnesretniji od svih ljudi!
Bilo da uje Seljakov zviduk dok ore
Svojim plugom, ili pak tvoja glava
Poiva na jastuku u dubokoj gluhoj tamnici; O bijedni voo! Gdje i kad e
Nai mira! Ali ne umiri; bolje budi
U tvojim okovima vedra ela:
Iako si pao da nikada vie ne ustane,
ivi i utjei se. Ti si za sobom ostavio
Sile to e za tebe raditi: zrak, zemlju i nebesa;
Nema daka najobinijega vjetra
Koji bi te zaboravio; ima velike saveznike;
Tvoji prijatelji su ushiti, smrtne muke,
I ljubav i ovjekov nepobjediv um.
william wordsworth

Trebamo se sada vratiti korak unatrag i

ispitati genealogiju pojma suverenosti sa stajalita kolonijalizma. Kriza
modernosti imala je od poetka bliski odnos s rasnim potinjavanjem i
kolonijalizmom. Dok su unutar svoga podruja nacionalna drava i njezine
popratne ideoloke strukture neumorno radile na stvaranju i reprodukciji
istoe naroda, na vanjskom planu nacionalna drava je stroj koji proizvodi
Druge, stvara razlike i podie granice koje ograniavaju i podupiru moderni
subjekt suverenosti. Meutim te granice i prepreke nisu nepropusne ve
prije slue da urede dvosmjerni tijek izmeu Evrope i njenoga vanjskoga.
Orijentalno, afriko, ameroindijansko sve su to nuni sastojci za negativni
temelj evropskog identiteta i moderne suverenosti kao takve. Crni Drugi
evropskoga prosvjetiteljstva lei u samom njegovom temelju upravo kao to
proizvodni odnos sa crnim kontinentima slui kao ekonomski temelj
evropskih nacionalnih drava.01 Rasni sukob ugraen u evropsku modernost

106

PUTOVI SUVERENOSTI

jo je jedan simptom stalne krize koja odreuje modernu suverenost.

Kolonija stoji u dijalektikoj suprotnosti s evropskom modernosti, kao njezin
nuni dvojnik i nesavladiv neprijatelj. Kolonijalna suverenost je jo jedan
nedostatan pokuaj da se rijei kriza modernosti.
ovjeanstvo je jedno i mnogo
Doba evropskoga otkrivanja i postupno poveavanje komunikacije meu
prostorima i narodima na Zemlji koje je slijedilo uvijek su sa sobom nosili
stvarni utopijski element. Ali toliko je krvi proliveno, toliko mnogo ivota i
kultura uniteno da treba to prije odbaciti barbarstvo i uas
zapadnoevropske [a onda amerike, sovjetske i japanske] ekspanzije i
nadzora nad zemaljskom kuglom. Meutim, mislimo da je vano ne
zaboraviti utopijske tenje koje su uvijek pratile napredak prema
globalizaciji, pa i ako su snage moderne suverenosti stalno poraavale te
tenje. Ljubav prema razlikama i vjerovanje u univerzalnu slobodu
renesansnog humanizma opet se ovdje pojavljuje na globalnoj razini. Taj
utopijski element globalizacije spreava nas da jednostavno padnemo u
partikularizam i izolacionizam kao reakciju na totalizirajue snage
imperijalizma i rasne prevlasti, prisiljavajui nas umjesto toga da izmislimo
projekt protuglobalizacije, Protuimperij. Meutim, taj utopijski element
nikada nije bio nedvosmislen. To je tenja koja je u stalnom sukobu sa
suverenim poretkom i prevlasti. Vidimo tri primjerena izraza toga utopizma,
u svoj njegovoj dvosmislenosti, u misli Bartoloma de las Casasa,
Toussainta lOuvereturea i Karla Marxa.
U prvom polustoljeu nakon evropskoga iskrcavanja u Amerikama kod
Hispaniole, Bartolom de las Casas promatrao je s uasom barbarstvo
konkvistadora i kolonista i njihovo porobljavanje Ameroindijanaca i genocid
nad njima. Veina panjolskih vojnika, upravljaa i kolonista, gladnih zlata i
moi, vidjeli su u stanovnicima toga novoga svijeta neopozivo Drugoga,
manje ljudskoga, ili barem prirodno potinjenoga Evropljanima - a Las Casas
nam pripovijeda kako su novopridoli Evropljani postupali prema njima gore
nego prema svojim ivotinjama. U tom je kontekstu pravo udo kako se Las
Casas, koji je sudjelovao u panjolskoj misiji, mogao dovoljno odvojiti od
ope struje miljenja da bi insistirao na ljudskim odlikama Ameroindijanaca
i suprotstaviti se okrutnosti panjolskih vladara. Njegov prosvjed proistie iz
jednoga jednostavnoga naela: ovjeanstvo je jedno i jednako.
Meutim, trebamo istovremeno shvatiti da je misionarski poziv
imanentno povezan s humanistikim projektom dobroga biskupa od

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

Chiapasa. U stvar, Las Casas moe promiljati jednakost jedino kao istost.
Ameroindijanci su jednaki Evropljanima po prirodi samo utoliko ukoliko su
potencijalno evropski narod, ili u stvari potencijalno krani: Priroda ljudi je
ista i svi su pozvani od Krista na isti nain.02 Las Casas ne moe vidjeti
izvan eurocentrikoga gledanja na Amerike po kojemu bi najvea
velikodunost i milost bila dovesti Ameroindijance pod nadzor i
pokroviteljstvo prave religije i njezine kulture. Uroenici su nerazvijeni
potencijalni Evropljani. U tom smislu Las Casas pripada diskursu, koji se
protee znatno u dvadeseto stoljee, o mogunosti usavravanja divljaka. Za
Ameroindijance, isto kao i za idove u panjolskoj esnaestoga stoljea,
prijelaz prema slobodi od progona mora najprije proi kroz kransko
obraenje. Las Casas nije u stvari daleko od inkvizicije. On priznaje da je
ovjeanstvo jedno ali ne moe vidjeti da je ono istovremeno mnogostruko.
Vie od dva stoljea nakon Las Casasa, u kasnom osamnaestom
stoljeu, kada se evropska prevlast nad Amerikama promijenila od osvajanja,
krvoprolia i pljake u mnogo stabilniju kolonijalnu strukturu robovske
proizvodnje na veliko i trgovinskih ogranienja, crni rob po imenu Toussaint
lOuverture vodio je prvu uspjenu borbu za neovisnost protiv modernog
ropstva u francuskoj koloniji Saint Domingo [danas Haiti]. Toussaint
lOuverture udisao je retoriku Francuske revolucije to se irila iz Pariza u
njezinom istom obliku. Ako su francuski revolucionari suprotstavljajui se
ancien rgimeu proglasili univerzalno ljudsko pravo na libert, egalit et
fraternit, Toussaint je pretpostavljao da se crnci, mulati i bijelci iz kolonije
takoer nalaze pod irokim kiobranom prava graana.
On je smatrao da pobjeda nad feudalnim plemstvom i ushienje
univerzalnim vrijednostima u Evropi podrazumijeva i pobjedu nad rasnim
plemstvom i dokinue ropstva. Svi e tada biti slobodni graani, jednaka
braa u novoj francuskoj republici. Toussaintova pisma francuskim vojnim i
vladinim voama provode retoriku revolucije besprijekorno do njezinoga
logikoga zakljuka i time otkrivaju njezino licemjerstvo. Moda naivno ili
moda kao svjesnu politiku taktiku, Toussaint pokazuje kako voe
revolucije izdaju naela za koja tvrde da su im najsvetija. U izvjetaju
Direktoriju od 18. Brumairea godine vi. [5. studenoga 1797], Toussaint je
opominjao francuske voe da e biti nemogu bilo kakav povratak na
ropstvo, bilo kakav kompromis o naelima. Deklaracija o slobodi je
neopoziva: Zar mislite da e ljudi koji su uivali blagoslov slobode mirno
gledati da im ga oduzimate?... Ali ne, ista ruka koja je raskinula nae lance
nee nas ponovo porobiti. Francuska nee opozvati svoja naela, ona nam

107

108

PUTOVI SUVERENOSTI

nee uskratiti svoje najvee blagodati.03

Proglaenja univerzalnih prava to su tako samosvjesno potekla iz
Pariza vratila su se iz Saint Dominguea samo da bi uasnula Francuze. Na
prijelazu preko Atlantika, univerzalnost ideala postala je stvarnijom i
primijenjena je u praksi. Kao to Aim Csaire kae, Toussaint lOuverture
promicao je projekt na podruju koje odvaja jedinu misao od konkretne
stvarnosti; pravo od njegova ostvarenja, razum od njegove prave istine.04
Toussaint doslovce shvaa deklaraciju o pravima ovjeka i insistira na
njezinom punom prijenosu u praksu. Revolucija prema Toussaintu ne trai
oslobaanje od evropske prevlasti samo da bi se vratila u izgubljeni afriki
svijet ili uspostavila u izolaciji tradicionalne oblike vladavine. Toussaint
oekuje da novostvoreni oblici slobode i jednakosti budu dostupni u sve vie
povezanome svijetu.05
Meutim, Toussaint ponekad pie kao da su Francuzi izmislili samu
zamisao o slobodi, i kao da su on i njegovi pobunjeniki pratioci slobodni
jedino milou Pariza. To moe biti samo Toussaintova retorika strategija,
primjer njegove ironine ropske pokornosti prema francuskim vladarima; ali
svakako ne bismo trebali misliti da je sloboda evropska zamisao. Robovi
Saint Dominguea pobunili su se protiv svojih gospodara od samoga
porobljavanja i prisilnog doseljenja iz Afrike. Oni nisu dobili slobodu ve su
je osvojili krvavom i neumornom borbom. Niti je elja za slobodom niti
njezino osvajanje poteklo iz Francuske, a crnci Saint Dominguea nisu trebali
Pariane da ih poue kako se za nju boriti. Ono to je Toussaint doista
primio i dobro iskoristio je posebna retorika francuskih revolucionara koja je
dala legitimni oblik njegovoj potrazi za slobodom.
U devetnaestom stoljeu Karl Marx je, poput Las Casasa i Toussaint
lOuverturea prije njega, prepoznao utopijski potencijal sve ubrzanijim
procesima globalne interakcije i komunikacije. Poput Las Casasa, Marx je
bio uasnut brutalnou evropskoga porobljavanja i iskoritavanja.
Kapitalizam se rodio u Evropi krvlju i znojem porobljenih i koloniziranih
neevropskih naroda: Skriveno ropstvo nadniara u Evropi trebalo je
bezuvjetno ropstvo Novoga svijeta kao svoj potporanj.06 Poput Toussainta
dOuverturea, Marx je prepoznao ljudsku slobodu kao univerzalni projekt
koji treba ostvariti u praksi i iz kojega nijedno stanovnitvo ne smije biti
iskljueno.
Ta globalna utopijska crta u Marxa ipak je dvosmislena, moda jo vie
nego u druga dva sluaja, kao to razvidno moemo vidjeti iz niza lanaka
koje je napisao za the New York Daily Tribune 1853. o britanskoj vladavini u

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

Indiji. Marxov prvenstveni cilj u tim lancima bio je objasniti raspravu koja
se vodila u britanskom parlamentu o statusu Istonoindijske kompanije i
smjestiti raspravu u povijest britanske kolonijalne vladavine. Marx je,
naravno, brzo zapazio brutalnost uvoenja britanske civilizacije u Indiju i
patnju to ih je prouzrokovala pohlepa britanskoga kapitala i britanske
vlade. Meutim, on odmah opominje, rijeima koje nas vraaju na
revolucionarno lice renesanse, da se na barbarstvo Britanaca ne reagira
jednostavnim slijepim podravanjem status quoa u indijskom drutvu.
Seoski sustav koji je prethodio britanskom kolonijalnom uplitanju nije
trebalo braniti: Kolikogod ljudski osjeaj s gaenjem promatra razaranje i
patnju to su ih Britanci prouzroili, ne smijemo zaboraviti da su te idiline
seoske zajednice, kolikogod izgledale neagresivne, uvijek bile vrsti temelj
orijentalnoga despotstva, da su ograniile ljudski um na najmanji mogui
opseg inei ga neotpornim oruem praznovjerja, porobljavajui ga pod
tradicionalnim pravilima i liavajui ga sve veliine i povijesne energije. 07
Ni vladajua struktura indijskih prineva ne zasluuje podrku, ak ni kao
reakcija na Britance: Nije udno to isti ljudi koji odbacuju barbarske
krasote Krune i Plemstva Engleske rone suze zbog pada indijskih Naboba,
Rujaha i Jagidara, od kojih veina ne posjeduje ak ni ugled starine, jer su
uglavnom nedavni otimai to su ih stvorile britanske spletke.08
Kolonijalno stanje vrlo lako upada u izbor izmeu dvije loe
alternative: ili podvrgavanje britanskom kapitalu i britanskoj vladavini ili
povratak na tradicionalne indijske drutvene strukture i podvrgavanje
indijskim prinevima; ili strana prevlast ili domaa prevlast. Za Marxa, mora
postojati drugi prijelaz koji odbija obje te alternative, prijelaz nepokoravanja
i slobode. U tom smislu, u stvaranju mogunosti za novo drutvo, kakvi god
bili zloini Engleske, ona je bila nesvjesno orue povijesti jer je izazvala tu
revoluciju.09 Kapital moe, u nekim okolnostima, biti snaga prosvjeenja.
Poput Toussainta, Marx nije vidio smisla u svrgavanju strane prevlasti da bi
se jednostavno obnovio neki izolirani i tradicionalni oblik porobljavanja.
Alternativa mora potraiti novi oblik slobode, povezan sa sve irom mreom
globalne razmjene.
Meutim, jedina alternativa koju je Marx mogao zamisliti je isti
prijelaz kojim je evropsko drutvo ve prolo. Marx nije imao nikakvu
koncepciju o razlici indijskoga drutva, razliitim potencijalima koje lee u
njemu. On je stoga mogao vidjeti indijsku prolost jedino kao praznu i
statinu: Indijsko drutvo nema uope nikakve povijesti, barem ne poznate
povijesti. Ono to mi nazivamo njegovom povijeu samo je povijest stalnih

109

110

PUTOVI SUVERENOSTI

uljeza koji su osnovali svoje Imperije na pasivnoj osnovi toga neotpornoga i

nepromjenljivoga drutva.10 Tvrdnja da indijsko drutvo nema povijesti ne
znai da se nita nije dogodilo u Indiji vee da su tijek dogaaja iskljuivo
odreivale vanjske snage, dok je indijsko drutvo ostalo pasivno, neotporno
i nepromjenljivo. Svakako da je Marx bio ogranien svojim nepotpunim
znanjem sadanjosti i prolosti Indije.11 Meutim, nije vana njegova
nedostatna obavijetenost. Bitno je pitanje da Marx moe zamisliti povijest
izvan Evrope jedino kao onu koja se strogo kree po istom prijelazu kojim je
ve sama Evropa prola. Engleska mora ispuniti dvostruku misiju u Indiji,
pisao je, jednu razornu, drugu obnavljajuu - unitenje azijskoga drutva i
postavljanje materijalnih temelja zapadnoga drutva u Aziji.12 Indija moe
napredovati jedino ako se preobrazi u zapadno drutvo. Sav svijet moe ii
naprijed jedino ako slijedi stope Evrope. Marxov eurocentrizam nije
naposljetku toliko razliit od onoga Las Casasovog.
Kriza kolonijalnoga ropstva
Iako se utopijska crta stalno pojavljivala u povijesnom procesu
meupovezanosti i meukomunikacije svijeta u modernom razdoblju, snage
evropske prevlasti stalno su je suzbijale vojno i ideoloki. Prvi rezultat bila
su krvoprolia u opsegu koji se prije nije mogao ni zamisliti i uspostavljanje
rasnih, politikih i ekonomskih struktura evropske vladavine nad
neevropskim svijetom. Razvoj i irenje kapitalizma velikim dijelom je
poticao evropsku prevlast i hranio evropsku nezajaljivu e za bogatstvom.
Meutim, globalno irenje kapitalizma nije bio ni jedinstven ni jednoznaan
proces. Kapitalizam se neravnomjerno razvijao u raznim krajevima i meu
raznim narodima: on je teturao prema naprijed, oklijevao i povlaio se
razliitim putovima. Jedan takav kruni put ocrtala je povijest kolonijalne
ropske proizvodnje na irokoj osnovi u Amerikama izmeu kasnoga
sedamnaestoga i sredine devetnaestoga stoljea, povijest koja nije
pretkapitalistika ve unutar sloenoga i proturjenoga razvoja kapitala.
Plantanu proizvodnju na irokoj osnovi s ropskom radnom snagom
otpoeli su engleski i francuski plantaeri na Karibima sredinom
sedamnaestoga stoljea uvozei afrike robove kako bi ispunili prazninu to
su je ostavili domai narodi ubijani evropskim orujem i bolestima. Krajem
osamnaestoga stoljea, proizvodi ropske radne snage u Amerikama inili su
treinu vrijednosti evropske trgovine.13 Evropski kapitalizam nalazio se u
vrlo dvosmislenom odnosu prema robovskoj proizvodnji u Amerikama.
Mogli bismo logiki rasuivati, kao to su mnogi i inili, da kapitalizam

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

mora biti antiteza robovskoj radnoj snazi jer se zasniva ideoloki i

materijalno na slobodnoj radnoj snazi, ili u stvari na radnikovom vlasnitvu
njegove radne snage. S toga bismo stajalita mogli razmatrati kolonijalno
ropstvo kao prethodnim oblikom proizvodnje slinom feudalizmu koji
kapitalizam uspijeva postepeno prevladati. Kapitalistika ideologija slobode
bila bi u tom sluaju isti oblik prosvjeenosti.
Meutim, odnos kapitala prema kolonijalnom ropstvu u stvari je
mnogo prisniji i sloeniji. Najprije, iako je kapitalisitka ideologija doista
antitetika ropstvu, u praksi je kapital ne samo podvrgnuo i ojaao postojee
ropske proizvodne sustave diljem svijeta ve je stvorio nove sustave ropstva u
nevienom opsegu, osobito u Amerikama.14 Moglo bi se protumaiti da je
stvaranje ropskih sustava sa strane kapitala neka vrsta naukovanja
kapitalizmu, u kojemu bi ropstvo funkcioniralo kao prijelazna faza izmeu
prirodnih [to jest samodostatnih i izoliranih] ekonomija koje su prethodile
evropskom uplitanju i samom kapitalizmu. Doista, opseg i organizacija
karipskih plantaa u osamnaestom stoljeu zasjenjivali su u odreenom
smislu evropske industrijske pogone u devetnaestom stoljeu.15 Meutim,
ropska proizvodnja u Amerikama i afrika trgovina robljem nisu bili samo
niti ak preteno prijelaz u kapitalizam. One su bile relativno vrst oslonac,
potporanj supereksploatacije na kojemu je stajao evropski kapitalizam. Tu
nema proturjeja: ropska radna snaga u kolonijama uinila je kapitalizam
moguim i evropski kapitalizam nije je se elio odrei.
Upravo u istom razdoblju kada su evropske sile gradile osnove ropske
ekonomije preko Atlantika, u Evropi, uglavnom u istonoj ali i u junoj
Evropi, takoer je dolo do refeudalizacije agrarne ekonomije i tako vrlo jake
tenje da se zaustavi pokretljivost radne snage i zamrznu uvjeti trita radne
snage. Evropa je baena natrag u drugo razdoblje kmetstva. Ovdje nije samo
vano odbaciti iracionalnost buroazije, ve shvatiti kako ropstvo i kmetstvo
mogu biti savreno sukladni s kapitalistikom proizvodnjom, kao mehanizmi
koji ograniavaju pokretljivost radne snage i spreavaju njezina kretanja.
Ropstvo, kmetstvo i sve druge krinke prisilne organizacije radne snage - od
kulijskih nadnienja u Tihom oceanu i napoliarenja u Latinskoj Americi do
Apertheida u Junoj Africi - sve su to bitni elementi imanentni procesima
kapitalistikoga razvoja. U tom su razdoblju ropstvo i nadniarska radna
snaga pozivali jedne druge kao plesne partnere u koordiniranim koracima
kapitalistikoga razvoja.16
Sigurno je da su se mnoge prosvijeene pristalice abolicionizma u
Evropi i Amerikama krajem osamnaestoga i poetkom devetnaestoga stoljea

111

112

PUTOVI SUVERENOSTI

zalagale protiv ropstva iz moralnih naela. Abolicionistiki argumenti imaju

odreenu stvarnu snagu ali samo kada slue interesima kapitala, na primjer
kada slue da umanje profite konkurentske ropske proizvodnje. Meutim,
ak i tada njihova je snaga bila sasvim ograniena. U stvari, niti moralni
argumenti kod kue niti raunica unosnosti vani nisu mogli pokrenuti
evropski kapital da likvidira ropske reime. Samo su pobune i revolucije
robova mogle pribaviti primjerenu polugu. Upravo kao to se kapital kree
naprijed da restrukturira proizvodnju i zaposli nove tehnologije kao odgovor
na organiziranu prijetnju radnikoga neprijateljstva, tako ni evropski kapital
nee napustiti ropsku proizvodnju dok organizirani robovi ne postanu
prijetnja njihovoj moi i uine takav sustav proizvodnje neodrivim. Drugim
rijeima, ropstvo nisu ukinuli ekonomski razlozi ve su ga zbacile politike
snage.17 Politiki nemiri doista su potkopali ekonomsku unosnost sustava,
ali to je vanije, pobunjeni robovi predstavljali su stvarnu protumo.
Haianska revolucija svakako je bila prekretnica u modernoj povijesti
robovske pobune - a njezina sablast kruila je po Amerikama poetkom
devetnaestoga stoljea isto onako kao to je sablast Oktobarske revolucije
progonila evropski kapitalizam vie od jednoga stoljea kasnije. Meutim,
ne smijemo zaboraviti da su pobuna i neprijateljstvo bili stalni dio ropstva u
Amerikama, od New York Citya do Bahie. Ekonomija ropske radne snage,
poput ekonomije same modernosti, bila je ekonomija krize.
Tvrdnja da su reimi ropstva i kmetstva imanentni kapitalistikoj
proizvodnji i razvoju ukazuje na bliski odnos izmeu elje radnih subjekata
da pobjegnu iz odnosa zapovijedanja i pokuaja kapitala da ugura
stanovnitvo unutar vrstih teritorijalnih granica. Yann Moulier Boutang
naglaava prvenstvo tih linija bijega u povijesti kapitalistikoga razvoja:
Anonimna, kolektivna, stalna i nezadriva snaga prebjegavanja vukla je
trite radne snage prema slobodi. Ista je snaga prisilila liberalizam da
izmisli ispriku za slobodnu radnu snagu, pravo na vlasnitvo i otvorene
granice. Ona je takoer prisilila buroaske ekonomiste da uspostave
modele koji spreavaju pokretanje radne snage, discipliniraju je i
zanemaruju elemente neprekinutoga bijega. Sve je to funkcioniralo kako bi
se izmislile i nanovo izmislile tisue oblika ropstva. Taj neminovan vid
akumulacije prethodi pitanju proleterizacije liberalne ere. On gradi osnovu
moderne drave.18

Deteritorijalizirajua elja mnotva je motor koji pokree cijeli proces

kapitalistikoga razvoja, a kapital ga mora stalno pokuavati obuzdavati.

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

Proizvodnja drugosti
Kolonijalizam i rasno potinjavanje funkcioniraju kao privremeno rjeenje
krize evropske modernosti, ali ne samo u ekonomskom i politikom smislu
ve u smislu identiteta i kulture. Kolonijalizam gradi oblike drugosti i
upravlja njihovim tijekovima u sloenoj dijalektikoj strukturi. Negativna
izgradnja neevropskih drugih je naposljetku ono to utemeljuje i odrava
sami evropski identitet.
Kolonijalni identitet najprije funkcionira putem manihejske logike
iskljuivanja. Kao to nam Franz Fanon kae, Kolonijalni svijet je svijet
rascijepljen na dva dijela.19 Kolonizirani su iskljueni iz evropskih prostora
ne samo u fizikom i teritorijalnom smislu, i ne samo u smislu prava i
povlastica, ve ak i u smislu misli i vrijednosti. Kolonijalni subjekt izgraen
je u mati metropole kao drugi, pa stoga, koliko je god mogue, kolonizirani
je izbaen iz osnova koje odreuju evropske civilizirane vrijednosti. [Mi se
ne moemo s njima raspravljati, oni se ne mogu obuzdati; oni ne potuju
vrijednost ljudskoga ivota; oni razumiju samo silu.] Rasna razlika je neka
vrsta crne rupe koja moe progutati sve sposobnosti za zlo, barbarstvo,
neobuzdanu seksualnost i tako dalje. Tamni kolonizirani subjekt stoga u
poetku izgleda nejasan i tajanstven u svojoj drugosti. Ta kolonijalna
konstrukcija identiteta snano poiva na nepominosti granice izmeu
prijestolnice i kolonije. istoa identiteta, kako u biolokom tako i u
kulturnom smislu, od najvee je vanosti, a odravanje granice je uzrok
znatne tjeskobe. Sve vrijednosti u stvari, istie Fanon, neopozivo su
otrovane i okaljane boleu im im se dopusti dodir s kolonijalnom
rasom.20 Granice koje tite taj isti evropski prostor stalno su pod opsadom.
Kolonijalni zakon djeluje prvenstveno oko tih granica, kako da bi podrao
njihovu funkciju iskljuivanja tako i da bi se razliito primijenio na subjekte
na dvije strane razdjelnice. Apartheid je samo jedan oblik, moda simboliki
oblik, rasporeivanja kolonijalnoga svijeta u pretince.
Prepreke koje dijele kolonijalni svijet ne podiu se samo na prirodnim
granicama, iako uvijek postoje fizike oznake koje pomau da se podjela
udomai. Drugost nije data ve je proizvedena. Ova premisa je esta polazna
toka za mnoga istraivanja koja su se pojavila u zadnjim desetljeima,
ukljuujui osobito stoernu knjigu Edwarda Saida: Poeo sam s
pretpostavkom da Orijent nije nepomina prirodna injenica ... da je Orijent
stvoren - ili, kako ja to nazivam, orijentaliziran. Orijentalizam nije samo
znanstveni projekt da bi se dobilo tonije znanje o stvarnom predmetu,
Orijentu, ve prije diskurs koji stvara vlastiti predmet u razvijanju samoga

113

114

PUTOVI SUVERENOSTI

diskursa. Dva prvenstvena obiljeja toga orijentalistikoga projekta su

homogenizacija Orijenta od Magreba do Indije [Istonjaci su posvuda skoro
isti] i njegova esencijalizacija [Orijent i orijentalno obiljeje su bezvremeni i
nepromjenljivi identiteti]. Ishod je, kao to Said istie, ne Orijent kao to
jest, ve Orijent kao to je orijentaliziran, predmet evropskoga diskursa.21
Orijent je, stoga, barem kakvim ga poznamo putem orijentalizma, tvorevina
diskursa, napravljena u Evropi i izvezena natrag na Orijent. Predstavljanje je
istovremeno oblik stvaranja i oblik iskljuivanja.
Meu akademskim disciplinama ukljuenima u tu kulturnu
proizvodnju drugosti, antropologija je moda pruila najvanije pakovanje
pod kojim je uroeniki drugi uvezen u Evropu i izvezen iz nje.22 Iz stvarnih
razlika neevropskih naroda, antropolozi su devetnaestoga stoljea stvorili
jedno drugo bie drugaije prirode; razliita kulturna i fizika obiljeja
pretvorena su u bit afrikoga, arapskoga, uroenikoga i tako dalje. Kada je
kolonijalna ekspanzija bila na svom vrhuncu a evropske se sile ukljuile u
jagmu za Afrikom, antropologija i studij neevropskih naroda postali su ne
samo znanstveni poduhvat ve i iroko polje za javnu poduku. Drugi je
uvezen u Evropu - u prirodoslovnim muzejima, javnim izlobama
primitivnih naroda i tako dalje - i tako je postao sve dostupniji pukoj mati.
Kako u svom znanstvenom tako i u popularnom obliku antropologija
devetnaestoga stoljea predstavila je neevropske podanike i kulture kao
nerazvijene inaice Evropljana i njihove civilizacije: oni su bili znakovi
primitivizma koji su predstavljali faze na prijelazu prema evropskoj
civilizaciji. Dijakronijske faze evolucije ovjeanstva prema civilizaciji
zamiljene su tako kao da su prisutne sinkronijski u razliitim primitivnim
narodima i kulturama rairenima po zemaljskoj kugli.23 Antropoloka
predstavljanja neevropskih drugih unutar te razvojne teorije civilizacije
posluila su da potvrde i vrednuju istaknuti poloaj Evropljana i time
legitimiraju kolonijalistiki projekt kao cjelinu.
Vani dijelovi povijesne discipline takoer su znatno sudjelovali u
znanstvenoj i popularnoj proizvodnji razliitosti, pa tako i u legitimiranju
kolonijalne vladavine. Na primjer, kada su doli u Indiju i kad nisu naili
nikakvu historiografiju koju bi mogli koristiti, britanski upravljai morali su
napisati vlastitu povijest Indije kako bi podrali i promicali interese
kolonijalne vladavine. Britanski upravljai morali su historizirati indijsku
prolost kako bi joj mogli pristupiti i staviti je u pogon. Meutim, britanska
tvorevina indijske povijesti, poput stvaranja kolonijalne drave, mogla se
postii jedino nametanjem evropske kolonijalne logike i modela indijskoj

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

stvarnosti.24 Prolost Indije tako je prisajedinjena da bi postala dio britanske

povijesti - ili bolje reeno, britanski znanstvenici i upravljai stvorili su
indijsku povijest i izvezli je u Indiju. Ta je historiografija podravala rae i
zatim uinila Indijcima prolost nedostupnom kao povijest. Stvarnost Indije i
Indijaca tako je nadomjetena snanim predstavljanjem koje ih je postavilo
kao druge Evropi, kao primitivnu fazu u teleologiji civilizacije.
Dijalektika kolonijalizma
U logici kolonijalnih predstavljanja, izgradnja odvojenoga kolonijaliziranoga
drugoga i odvajanje identiteta i drugosti pokazuje se paradoksalno
odjednom kao apsolutno i krajnje intimno. Proces se u stvari sastoji od dva
momenta koja su dijalektiki povezana. U prvom momentu razlika se mora
potisnuti do krajnjih granica. U kolonijalnoj mati kolonizirani nije samo
drugi prognan iz podruja civilizacije; on je prije shvaen ili stvoren kao
Drugi, kao potpuno poricanje, kao najudaljenija toka na obzoru. Vlasnici
robova u osamnaestom stoljeu, na primjer, jasno su raspoznavali
apsolutnost te razlike. Crnac je bie, ija priroda i sklonosti nisu samo
razliite od onih Evropljana, one su njihovo drugo lice. Ljubaznost i suut
pobuuju u njegovim grudima neumoljivu i smrtnu mrnju; ali masnice i
uvrede, zlouporaba, stvaraju zahvalnost, naklonost i svetu privrenost! 25
Toliko o mentalitetu vlasnika robova prema jednom abolicionistikom
pamfletu. Neevropski podanik djeluje, govori i misli na tono suprotan nain
od evropskoga.
Upravo zbog toga to je razlika Drugoga apsolutna, on se u drugom
momentu moe izokrenuti kao temelj sebstva. Drugim rijeima, zlo,
barbarstvo i razuzdanost koloniziranoga Drugoga su ono to ini moguim
dobrotu, uljudnost i dolinost evropskoga sebstva. Ono to u poetku izgleda
udno, strano i udaljeno tako postaje vrlo blisko i intimno. Poznavanje,
gledanje, pa ak i dodirivanje kolonijaliziranoga je bitno, pa ak ako se to
znanje i dodir zbivaju na razini predstavljanja i malo se odnose na stvarne
podanike u kolonijama i metropoli. Intimna borba s robom, osjeanje znoja s
njegove koe, njegovoga mirisa, odreuju vitalnost gospodara. Meutim, ta
bliskost nikako ne brie podjelu izmeu dva identiteta u borbi ve jedino
ini jo vanijim da se granice i istoa identiteta nadgledaju. Identitet
evropskoga sebstva stvorena je u tom dijalektikom kretanju. Kad je jednom
kolonijalni subjekt stvoren kao apsolutno Drugi on se onda moe podvri
[dokinut i uzdignut] unutar viega jedinstva. Apsolutno Drugi odraava se
natrag u najvlastitije. Jedino putem suprotnosti prema koloniziranom

115

116

PUTOVI SUVERENOSTI

evropski subjekt postaje vlastito ja. Ono to je najprije izgledalo kao

jednostavna logika iskljuenja, postaje zatim negativna dijalektika priznanja.
Kolonizator doista proizvodi koloniziranoga kao negaciju, ali kroz
dijalektiki obrat, negativni kolonizirani identitet zatim se nijee da bi se
utemeljilo pozitivno kolonizatorsko Ja. Moderna evropska misao i moderno
Ja oboje su nuno vezani uz ono to Paul Gilroy naziva odnos rasnoga
terora i potinjavanja.26 Pozlaeni spomenici ne samo evropskih gradova
ve i moderne evropske misli temelje se na intimnoj dijalektikoj borbi s
Drugima.
Moramo paljivo napomenuti da se kolonijalni svijet nikada nije
uskladio s tom jednostavnom dvodijelnom podjelom ove dijalektike
strukture. Bilo koja analiza haianskoga drutva u osamnaestom stoljeu
prije revolucije, na primjer, ne moe uzeti u obzir samo bijelce i crnce ve
barem poloaj mulata, koji su ponekad bili ujedinjeni s bijelcima na osnovi
njihovoga vlasnitva i slobode, a ponekad sa crncima uslijed njihove nebijele
boje koe. ak u jednostavnom rasnom smislu ta drutvena stvarnost
zahtijeva barem tri osi analize - ali i to ne zahvaa stvarne drutvene podjele.
Moramo takoer prepoznati sukob meu bijelcima raznih klasa i interesa i
interese crnih robova razliite od onih slobodnih crnaca i smeih. Ukratko
stvarno drutveno stanje u kolonijama nikada se ne moe glatko sagledati u
apsolutnom dualizmu izmeu istih suprotstavljajuih sila. Stvarnost uvijek
predstavlja umnoavajue mnogostrukosti. Meutim, na argument ovdje
nije da stvarnost predstavlja tu glatku dvostruku strukturu ve da
kolonijalizam, kao apstraktni stroj koji proizvodi identitete i drugosti,
namee dvostruke podjele kolonijalnom svijetu. Kolonijalizam homogenizira
stvarne drutvene razlike stvaranjem jedne glavne suprotnosti koja gura
razlike prema apsolutnom i onda ukljuuje suprotnost pod identitet
evropske civilizacije. Stvarnost nije dijalektika, kolonijalizam jest.
Rad mnogih autora, kao to su Jean-Paul Sartre i Franz Fanon, koji su
shvatili da su kolonijalna predstavljanja i kolonijalna suverenost dijalektiki
u obliku, pokazao se korisnim u mnogom pogledu. Najprije, dijalektika
konstrukcija pokazuje da nema niega esencijalnoga u identitetima u borbi.
Bijelo i Crno, Evropsko i Orijentalno, kolonizator i kolonijalizirani sve su to
predstavljanja koja funkcioniraju samo u odnosu jedan prema drugome
[usprkos prividima] i nemaju nikakve nune osnove u prirodi, biologiji ili
razboritosti. Kolonijalizam je apstraktni stroj koji proizvodi drugost i
identitet. A ipak u kolonijalnom stanju te razlike i identiteti prisiljeni su
funkcionirati kao da su apsolutni, esencijalni i prirodni. Prvi ishod

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

dijalektikoga itanja stoga je denaturalizacija rasne i kulturne razlike. To ne

znai da jednom priznate kao umjetne konstrukcije, kolonijalni identiteti
isparuju u zrak; oni su stvarne iluzije i nastavljaju funkcionirati kao da su
esencijalni. To priznavanje nije politika u samoj sebi, ve jedino znak da je
mogua protukolonijalna politika. Na drugom mjestu, dijalektiko
tumaenje razjanjava da su kolonijalizam i kolonijalistika predstavljanja
utemeljeni u estokoj borbi koja se mora stalno obnavljati. Evropsko sebstvo
treba nasilje i treba se suprotstaviti svome Drugome kako bi hranilo i
odralo svoju mo, kako bi sebe stalno iznova stvaralo. Uopeno stanje rata
koje stalno proiruje kolonijalna predstavljanja nije sluajno ili ak neeljeno
- nasilje je nuan temelj samoga kolonijalizma. Tree, postavljanje
kolonijalizma kao negativne dijalektike priznavanja iznosi na vidjelo
potencijal za prevratnikom radnjom inherentnom tom stanju. Za mislioca
poput Fanona, upuivanje na Hegela nagovjetava da Gospodar moe dobiti
samo uplji oblik priznavanja; Rob je onaj koji, putem borbe na ivot i smrt,
ima potencijal da se kree prema punoj svijesti.27 Dijalektika mora
podrazumijevati kretanje, ali dijalektika evropskog suverenog identiteta pala
je natrag u stasis. Neuspjela dijalektika nagovjetava mogunost da volja
putem negativnosti pokree povijest prema naprijed.
Bumerang drugosti
Mnogi autori, osobito za vrijeme dugakog razdoblja snanih
protukolonijalnih borbi od kraja Drugoga svjetskoga rata do kraja 1960-ih
godina, tvrdili su da toj pozitivnoj dijalektici kolonijalizma koja utemeljuje i
uvruje evropski suvereni identitet treba suprotstaviti istinsku negativnu
pa stoga revolucionarnu dijalektiku. Ne moemo poraziti kolonijalistiku
proizvodnju razliitosti, tvrdili su ti autori, jednostavno otkrivajui
izvjetaenost stvorenih identiteta i razlika - nadajui se da emo tako doi
izravno do potvrde autentine univerzalnosti ovjeanstva. Jedina mogua
strategija je ona obrata ili inverzije same kolonijalistike logike. Jedinstvu
koje e kasnije doi, ujedinjujui sve potlaene narode u istoj borbi,
proglaava Sartre, mora u kolonijama prethoditi ono to u ja nazvati
trenutkom odvajanja ili negativnosti: taj proturasistiki rasizam jedini je
prijelaz koji e dovesti do ukidanja rasnih razlika.29 Sartre zamilja da e ta
negativna dijalektika konano pokrenuti povijest.
Negativna dijalektika esto se koncipirala u kulturnom smislu, na
primjer, projekt ngritude - potraga za otkrivanjem crnake biti ili crnake
due. Prema toj logici, odgovor na kolonijalistika predstavljanja treba

117

118

PUTOVI SUVERENOSTI

ukljuiti reciprona i simetrina predstavljanja. ak ako se crnako obiljeje

koloniziranoga prepoznaje kao mistifikaciju stvorenu u kolonijalnoj mati,
ono se ne odbacuje zbog toga ve potvruje - kao bit! Prema Sartreu,
revolucionarni pjesnici ngritudea, poput Aima Csairea i Lopolda
Senghora, usvajaju negativni pol koji su naslijedili od evropske dijalektike i
pretvaraju ga u neto pozitivno, osnaujui ga, uzimajui ga kao trenutak
samosvijesti. Ne vie snaga stabilizacije i ravnotee, pripitomljeni Drugi
postao je divlji, istinski Drugi - to jest sposoban za reciprocitet i neovisnu
poduzetnost. To je, kao to Sartre najavljuje tako lijepo i zloslutno,
moment bumeranga.29 Negativan moment sposoban je izvesti reciprono
unitenje evropskoga sebstva - upravo zbog toga to su evropsko drutvo i
njegove vrijednosti utemeljene na pripitomljavanju i negativnom
ukljuivanju koloniziranoga. Moment negativnosti postavlja se kao nuan
prvi korak u prijelazu prema krajnjem cilju bezrasnog drutva koje priznaje
jednakost, slobodu i ljudske vrijednosti svima.30
Meutim, usprkos koherentnoj dijalektikoj logici te Sartreove kulturne
politike, strategija koju on predlae izgleda nam potpuno iluzornom. Mo
dijalektike, koja je u rukama kolonijalne moi mistificirala stvarnost
kolonijalnoga svijeta, ponovo se usvaja kao dio protukolonijalnoga projekta
kao da je dijalektika sama stvarni oblik kretanja povijesti. Meutim,
stvarnost i povijest nisu dijalektiki i nikakva ih idealistika retorika
gimnastika ne moe podvri dijalektici.
Ali, strategija negativnosti, moment bumeranga, pojavljuje se u sasvim
razliitom svjetlu kada je se shvati u nedijalektikom obliku i u politikom a
ne kulturnom smislu. Fanon, na primjer, odbija kulturnu politiku ngritudea
s njezinom svijesti o crnakom identitetu i umjesto toga postavlja
revolucionarnu antitezu u smislu fizikoga nasilja. Prvobitni trenutak nasilja
je onaj kolonijalizma: kolonizatorova prevlast nad koloniziranim i njegovo
iskoritavanje. Drugi trenutak, odgovor koloniziranoga na to prvobitno
nasilje, moe poprimiti sve mogue izopaene oblike u kolonijalnom
kontekstu. Kolonijalizirani ovjek najprije e iskazati agresivnost koja se
taloila u njegovim kostima protiv vlastitoga naroda.31 Nasilje meu
koloniziranim stanovnitvom, za koje se ponekad misli da je ostatak
starinskih plemenskih ili vjerskih neprijateljstava, u stvari je patoloki odraz
nasilja kolonjalizma koji najee izbija kao predrasude, mitovi, plesovi i
umna poremeenost. Fanon ne preporuuje da kolonizirani treba izbjegavati
nasilje. Kolonijalizam, samim svojim djelovanjem produava to nasilje, i ako
mu izravno ne pristupimo ono e se nastaviti iskazivati u tim razornim

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

patolokim oblicima. Jedini prijelaz prema zdravlju koji doktor Fanon moe
preporuiti je reciprono protunasilje.32 tovie, to je jedini prijelaz
osloboenja. Rob koji se nikada ne bori za slobodu, kojemu gospodar jedino
daje dozvolu, ostat e zauvijek rob. To je upravo reciprocitet koji je
Malcolm X predlagao kao strategiju protiv nasilja bijele nadmoi u
Sjedinjenim Dravama.33
Meutim, i za Fanona i za Malcolma X, taj negativni moment, taj
nasilni reciprocitet, ne vodi u nikakvu dijalektiku sintezu; to nije udarac
koji e se rijeiti u buduem skladu. Ta otvorena negativnost samo je zdravi
izraz stvarnoga neprijateljstva, izravan odnos sile. S obzirom da ona nije
sredstvo konane sinteze, ta negativnost nije politika sama po sebi; ona pak
samo postavlja za cilj odvajanje od kolonijalistike prevlasti i otvara polje za
politiku. Pravi politiki proces konstituiranja morat e se odigrati na tom
otvorenom terenu snaga s pozitivnom logikom odvojenom od dijalektike
kolonijalnoga suvereniteta.
Otrovni dar nacionalnoga osloboenja
Podinjeni nacionalizam doista je, kao to smo tvrdili u prethodnom
odlomku, imao vanu progresivnu funkciju. Nacija je meu potinjenim
skupinama posluila kako kao obrambeno oruje iskoriteno da se skupina
zatiti od vanjske prevlasti tako i kao znak jedinstva, neovisnosti i moi
zajednice.34 Za vrijeme razdoblja dekolonijalizacije i kasnije, nacija se
pojavljivala kao nuno sredstvo politike modernizacije pa stoga i kao
neminovan prijelaz prema slobodi i samoodreenju. Obeanje o globalnoj
demokraciji meu narodima, ukljuujui njihovu formalnu jednakost i
suverenost, zapisano je u izvornoj povelji ujedinjenih naroda:
Organizacija i njezini lanovi ... djelovat e u sukladnosti s ... naelom
suverene jednakosti svih njezinih lanova.35 Nacionalna suverenost znai
slobodu od strane prevlasti i samoodreenje naroda, pa tako oznaava
konaan poraz kolonijalizma.
Meutim, progresivnu funkciju nacionalne suverenosti uvijek prate
mone strukture unutarnje prevlasti. Opasnosti nacionalnoga osloboenja
jo su jasnije kada ih se pogleda izvana, u smislu svjetskoga ekonomskoga
sustava u kojemu se osloboena nacija nala. Doista, jednadba
nacionalizam je jednak politikoj i ekonomskoj modernizaciji, koju su
najavljivali voe brojnih protukolonijalnih i protuimperijalistikih borbi od
Gandhija i Ho i Mina do Nelsona Mandele, zavrava kao izopaena varka.
Ta jednadba slui da se mobiliziraju narodne snage i oivi drutveni pokret,

119

120

PUTOVI SUVERENOSTI

ali kuda vodi taj pokret i kojim interesima slui? U veini sluaja on
ukljuuje delegiranu borbu, u kojoj projekt modernizacije takoer dovodi na
vlast novu vladajuu skupinu koja je zaduena da ga provodi. Tako je
revolucija, zavezanim rukama i nogama, izruena novoj buroaziji. Mogli
bismo rei da je to Februarska revolucija koju treba slijediti Oktobarska. Ali
kalendar je poludio: Oktobar nikada ne dolazi, revolucionari zaglibe u
realizmu a modernizacija se izgubi u hijerarhijama svjetskoga trita.
Meutim, nije li nadzor koji vri svjetsko trite suprotan nacionalistikom
snu o neovisnom, samostalnom razvoju? Nacionalizam protukolonijalnih i
protuimperijalistikih borbi uinkovito funkcionira obratno, a osloboene
zemlje nau se potinjene u meunarodnom ekonomskom poretku.
Sam pojam oslobaajue nacionalne suverenosti dvosmislen je ako ne i
potpuno proturjean. Dok taj nacionalizam nastoji osloboditi mnotvo od
strane prevlasti, on ustoliuje domae strukture prevlasti koje su jednako
opasne. Poloaj nacionalne drave s njezinom tek zadobivenom suverenosti
ne moe se shvatiti kroz ruiaste naoale Ujedinjenih naroda i njihovog
matanja o skladnim, jednakim i neovisnim nacionalnim subjektima.
Postkolonijalna nacionalna drava funkcionira kao bitan i potinjen element
u globalnoj organizaciji kapitalistikoga trita. Kao to tvrdi Partha
Chatterjee, nacionalno osloboenje i nacionalna suverenost nisu samo
nemoni protiv globalne kapitalistike hijerarhije ve i same doprinose
njezinoj organizaciji i funkcioniranju.
Nigdje u svijetu nije nacionalizam qua nacionalizam doveo u pitanje
legitimnost braka izmeu razuma i kapitala. Nacionalistika misao ... ne
posjeduje ideoloka sredstva da uini taj izazov. On rjeava sukob izmeu
kapitala iz prijestolnice i naroda-nacije apsorbirajui politiki ivota nacije
u tijelo drave. Kao staklenik pasivne revolucije, nacionalna drava sada
pokuava nai za naciju mjesto u globalnom poretku kapitala, dok
pokuava pod svaku cijenu stalno odgaati proturjeja izmeu kapitala i
naroda. Sada se sva politika nastoji podvri pod sveobuhvatne zahtjeve
drave-koja-predstavlja-naciju.36

Cijeli se logiki lanac predstavljanja moe saeti ovako: narod

predstavlja mnotvo, nacija predstavlja narod, a drava predstavlja naciju.
Svaka karika znai pokuaj da se odgodi kriza modernosti. Predstavljanje u
svakom sluaju znai daljnji korak apstrakcije i nadzora. Od Indije do Alira
i od Kube do Vijetnama, drava je otrovni dar nacionalnoga osloboenja.
Meutim, konana karika koja objanjava nuno potinjavanje

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

postkolonijalnoj nacionalnoj dravi je globalni poredak kapitala. Globalna

kapitalistika hijerarhija koja potinjava formalno suverenu nacionalnu
dravu unutar svoga poretka temeljito se razlikuje od kolonijalnih i
imperijalistikih krugova meunarodne prevlasti. Kraj kolonijalizma je i kraj
modernosti svijeta i modernih reima vladanja. Kraj modernih
kolonijalizama, naravno, nije doista oznaio bezuvjetne slobode ve su se
ustoliili novi oblici vladavine koje djeluju na globalnoj razini. Tu moemo
prvi put doista ugledati prijelaz prema Imperiju.

zaraza
Kada je Louis-Ferdinand Destouches [Cline] otiao u Afriku jedino je naiao na
bolest. U nezaboravnom afrikom odlomku putovanja na kraj noi,
narator, kroz delirij vlastite groznice, vidio je kako je stanovnitvo potpuno
zahvaeno boleu: Uroenici su u tim krajevima strahovito patili od svake
zarazne bolesti [toutes les maladies attrapables].01 Moda to upravo
moemo oekivati od doktora Destouchesa, uzimajui u obzir da ga je Liga
naroda poslala u Afriku da radi kao higijeniar, ali naravno Cline je takoer
radio uobiajenom kolonijalnom svijeu.
Postoje dvije stvari u vezi izmeu kolonijalzma i bolesti. Najprije, sama injenica
da je uroeniko stanovnitvo pogoeno boleu je opravdanje za kolonijalni
projekt: Ti su crnci bolesni! Vidjet ete! Oni su potpuno pokvareni [tout
crevs et tout pourris]!... Oni su degenerirani! [str. 142]. Bolest je znak
fizike i moralne iskvarenosti, znak nedostatka civilizacije. Stoga se
kolonijalni civilizirajui projekt opravdava higijenom koju donosi sa sobom.
Meutim, s druge strane medalje, s evropskoga stajalita, prvotna opasnost
kolonijalizma je bolest - ili stvarno zaraza. U Africi Louis-Ferdinand nalazi
svaku zaraznu bolest. Fiziku zarazu, moralnu izopaenost, ludilo: tama
kolonijalnih podruja i stanovnitva je zarazna, a Evropljani uvijek riskiraju.
[To je u biti ista istina koju Kurtz prepoznaje u Conradovom srcu tame.]
Kada se jednom uspostavila razlika izmeu istoga, civiliziranoga
evropskoga i pokvarenoga, barbarskoga Drugoga, mogu je ne samo
civilizirajui proces od bolesti prema zdravlju ve i neminovno obrnuti proces,
od zdravlja prema bolesti. Zaraza je stalno prisutna opasnost, tamna druga
strana civilizirajue misije.
Zanimljivo je da u Clineovom putovanju bolest kolonijalnih podruja nije u
stvari znak smrti ve preobilja ivota. Narator, Louis-Ferdinand, nalazi ne
samo da je afriko stanovnitvo udovino ve i samo afriko podruje [str.
140]. Bolest dungle je u tome to ivot posvuda izbija, sve raste, bez granica.

121

122

PUTOVI SUVERENOSTI

Kakav uas za higijeniara! Bolest koju kolonija isputa nedostatak je granica

ivota, neograniena zaraza. Ako se osvrnemo unazad, Evropa izgleda
umirujue sterilna. [Sjetite se smrtnoga bljedila Bruxellesa iz srca tame na
koje Marlow nailazi po povratku iz belgijskoga Konga, ali u odnosu na
udovino, nesputano preobilje ivota u koloniji, sterilni okoli Evrope
izgleda utjeno.] Higijeniarevo motrite moe u stvari biti povlateni poloaj
za prepoznavanje tjeskoba kolonijalistike svijesti. Uas to ga je proizvelo
evropsko osvajanje i kolonijalizam uas je neogranienoga dodira, kolanja i
razmjene - ili u stvari uas zaraze, mijeanja rasa i nesputanoga ivota.
Higijena zahtijeva zatitne prepreke. Evropski kolonijalizam stalno je
progonilo protuslovlje izmeu kreposne razmjene i opasnosti zaraze, pa ga je
stoga stalno obiljeavala sloena igra kolanja i sanitarnih granica izmeu
prijestolnice i kolonije i meu kolonijalnim podrujima.
Suvremeni procesi globalizacije poruili su mnoge granice kolonijalnoga svijeta. Uz
ope slavljenje neogranienih kolanja u naem novom globalnom selu,
moemo jo uvijek osjetiti tjeskobu zbog sve eih dodira i odreenu
nostalgiju prema kolonijalistikoj higijeni. Tamna strana globalizacijske
svijesti je strah od zaraze. Ako uklonimo globalne granice i otvorimo
univerzalne dodire u naem globalnom selu, kako emo sprijeiti irenje
bolesti i iskvarenosti? Ta se tjeskoba najjasnije otkriva u vezi s epidemijom
AIDS-a.02 irenje AIDS-a brzinom svjetlosti u Amerikama, Evropi, Africi i
Aziji pokazalo je nove opasnosti od globalne zaraze. Kako je AIDS najprije
prepoznat kao bolest a onda kao globalna epidemija, nastale su karte
njegovih izvora koje se esto usredotouju na Sredinju Afriku i Haiti, u obliku
koji podsjea na kolonijalnu matu: neobuzdana seksualnost, moralna
izopaenost i nedostatak higijene. Doista, svi prevladavajui diskursi o
spreavanju AIDS-a spominju higijenu: moramo izbjei dodir i koristiti
zatitu. Zdravstveni i humanitarni radnici moraju oajavati dok rade s tim
zaraenim stanovnitvom koji malo polau na higijenu! [Pomislite to bi
doktor Destouches rekao!] Meunarodni i supranacionalni projekti da se
zaustavi irenje AIDS-a pokuali su uspostaviti zatitne granice na drugoj
razini, zahtijevajui HIV testove da bi se prele nacionalne granice. Meutim,
granice nacionalnih drava postaju sve propusnije za sve vrste kolanja. Nita
ne moe vratiti higijenske titove kolonijalnih granica. Doba globalizacije je
doba univerzalne zaraze.

2.4
SIMPTOMI PRIJELAZA

Tu je dakle ovjek izvan naega naroda, izvan

naega ovjeanstva. On stalno gladuje, nita
mu ne pripada osim asa, produenoga asa,
muenja ... On uvijek ima samo jednu stvar:
svoje muenje, ali na cijeloj zemaljskoj kugli
ne postoji nita to bi ga izlijeilo, ne postoji
tlo na koje on moe vrsto stati sa svoje dvije
noge, nema potpornja za njegove dvije ruke i
tako on ima mnogo manje od akrobata na
trapezu u varijeteu koji barem visi o niti.
franz kafka

Kraj kolonijalizma i opadajue moi nacije

znaajni su za opi prijelaz od paradigme moderne suverenosti prema
paradigmi imperijalne suverenosti. Razne postmoderne i postkolonijalne
teorije koje su se pojavile od 1980-ih otkrivaju nam prvi pogled na taj
prijelaz, ali stajalite koje one nude izgleda sasvim ogranieno. Kao to bi
prefiks post- trebao naznaiti, postmoderne i postkolonijalne teorije
neumorno kritiziraju i zahtijevaju oslobaanje od prolih oblika vladanja i
njihove ostavtine u dananjem vremenu. Postmodernisti stalno se vraaju
dugotrajnom utjecaju prosvjetiteljstva kao izvora prevlasti; postkolonijalni
teoretiari bore se protiv ostataka kolonijalnoga miljenja.
Slutimo da bi postmoderne i postkolonijalne teorije mogle zavriti u
slijepoj ulici jer one ne uspijevaju primjereno prepoznati suvremeni predmet
kritike, to jest, one pogreno odreuju dananjega stvarnoga neprijatelja. to
ako moderni oblici moi koje su ti kritiari [a i mi sami] s toliko muke
pokuali opisati i osporiti vie nemaju vlasti u naemu drutvu? to ako su ti
teoretiari toliko revni u borbi protiv ostataka prolih oblika prevlasti da ne
uspijevaju prepoznati nove oblike koji se prijetei uzdiu nad njima u
sadanjosti? to ako su prevladavajue moi kao namjeravani predmet
kritike tako mutirale da su onemoguile bilo koji postmoderni izazov?

124

PUTOVI SUVERENOSTI

Ukratko, to ako je nova paradigma moi, postmoderna suverenost,

zamijenila modernu paradigmu i vlada putem razliitih hijerarhija hibridnih
i razlomljenih singularnosti koje ti teoretiari slave? U tom sluaju, moderni
oblici suverenosti ne bi bili vie aktualni, a postmoderne i postkolonijalne
strategije koje izgledaju oslobaajue ne bi osporavale nove strategije
vladanja ve bi se s njima podudarale pa ak ih nehotice i osnaivale!
Kada smo poeli razmatrati ideologije korporacijskoga kapitala i
svjetskoga trita, uvidjeli smo da su strategije moi zaobile postmoderne i
postkolonijalne teoretiare koji su zagovarali politiku razlike, fluidnosti i
hibridnost kako bi se suprotstavili dualizmima i esencijalizmu moderne
suverenosti. Mo je napustila tvravu koju oni napadaju i kruila je sve do
njihove pozadine da bi im se pridruila pri napadu u ime razlike. Ti su se
teoretiari nali u prilici da kucaju na otvorena vrata. Ne elimo nagovijestiti
da su postmoderni i /ili postkolonijalni teoretiari na neki nain lakeji
globalnoga kapitala i svjetskoga trita. Anthony Appiah i Arif Dirlik nisu
ba velikoduni kada postavljaju te autore u poloaj a comprador
intelligentsia i inteligencije globalnoga kapitalizma,01 Nema potrebe
sumnjati u demokratske, egalitarne pa ak ponekad i protukapitalistike
elje koje motiviraju veliki dio tih podruja rada, ali vano je istraiti
korisnost tih teorija u kontekstu nove paradigme moi. Taj novi neprijatelj je
ne samo otporan na stara oruja ve se u stvari njima hrani i tako pridruuje
svojim tobonjim neprijateljima upotrebljavajui ih do kraja. ivjela razlika!
Dolje esencijalistiki dualizmi!
Postmoderne i postkolonijalne teorije vani su uinci koji odraavaju ili
ocrtavaju irenje svjetskoga trita i prijelaz oblika suverenosti. Te teorije
upuuju prema Imperiju, ali na nejasan i zbunjujui nain bez svijesti o
paradigmatskom skoku koji znai taj prijelaz. Moramo duboko zaorati u taj
prijelaz, razraditi njegove uvjete i razjasniti njegove karakteristine crte koje
ine novi Imperij. Uiniti prvi korak u tom projektu znai prepoznati
vrijednost i ogranienja postmodernih i postkolonijalnih teorija.
Politika razlike
Da bismo u potpunosti ocijenili kritiku snagu postmodernog diskursa,
moramo se najprije usredotoiti na moderne oblike suverenosti. Kao to smo
vidjeli u prethodnim odlomcima, svijet moderne suverenosti je manihejski
svijet, razdijeljen nizom dvostrukih suprotnosti koje odreuju Sebstvo i
Drugoga, bijelo i crno, unutarnje i vanjsko, vladara i potinjenoga.
Postmoderna misao dovodi u pitanje upravo tu binarnu logiku modernosti i

SIMPTOMI PRIJELAZA

u tom pogledu prua vane izvore onima koji nastoje dovesti u pitanje
moderni diskurs patrijarhata, kolonijalizma i rasizma. U kontekstu
postmodernih teorija, hibridnost i dvosmislenosti naih kultura i na smisao
pripadnosti kao da dovode u pitanje binarnu logiku sebstva i Drugoga koja
se nalazi u pozadini modernih, seksistikih i rasistikih konstrukcija. Slino
se postmoderno ustrajanje na razlici i posebnosti opire totalitarizmu
univerzalizirajuih diskursa i struktura moi. Potvrda razlomljenih
drutvenih identiteta pojavljuje se kao sredstvo osporavanja suverenosti
kako modernog subjekta tako i moderne nacionalne drave zajedno sa
svima hijerarhijama koje oni podrazumijevaju. Ta postmoderna kritika
senzibilnost vrlo je vana u tom smislu jer ona predlae raskid s
cjelokupnim razvojem moderne suverenosti [ili je simptom toga raskida].
Teko je uopeno razmotriti brojne diskurse koji se kite stijegom
postmodernizma, ali veina od njih barem se neizravno zasniva na kritici
moderne naracije Jean-Franoisa Lyotarda, tvrdnjama o kulturnim
simulakrumima Jeana Baudrillarda ili kritici zapadne metafizike Jacquesa
Derridaa. Mnogi postmoderni teoretiari nalaze u svojim teorijama
zajedniki nazivnik u opem napadu na prosvjetiteljstvo.02 Stoga je stajalita
razvidan poziv na akciju: prosvjetiteljstvo je problem a postmodernizam je
rjeenje.
Meutim, moramo detaljnije pogledati to se podrazumijeva pod
prosvjetiteljstvom ili modernosti s toga postmodernoga stajalita.03 Prije
smo tvrdili da modernost ne treba shvatiti kao jedinstvenu i homogenu, ve
prije kao onu to je ine dvije razliite i sukobljene tradicije. Prva tradicija je
ona koju je potakla revolucija renesansnog humanizma, od Dunsa Scotusa
do Spinoze, s otkriem mjesta imanentnosti i slavljenja singularnosti i
razlike. Druga tradicija, termidor renesansne revolucije, nastoji nadzirati
utopijske snage prve, putem izgradnje i posredovanja dualizama, i konano
dospijeva do pojma moderne suverenosti kao privremenoga rjeenja. Kada
postmodernisti predlau svoje suprotstavljanje modernosti i prosvjetiteljstvu
koje velia univerzalnost razuma samo da bi podrao evropsku prevlast,
treba biti jasno da oni u stvari napadaju tu drugu tradiciju nae sheme [i
naalost zanemarujui ili zasjenjujui onu prvu]. Drugim rijeima, bilo bi
tonije postaviti postmodernu teoriju kao izazov niti prosvjetiteljstvu niti
modernosti in toto ve konkretno tradiciji moderne suverenosti. Jo tonije,
ta razna teoretska osporavanja koherentno se spajaju u izazovu dijalektici
kao sredinjoj logici moderne prevlasti, iskljuivosti i zapovijedanja - kako
zbog toga to ona svodi mnogostrukost razlike na binarne suprotnosti tako i

125

126

PUTOVI SUVERENOSTI

zbog toga to ona kasnije ukljuuje te razlike u jedinstveni poredak. Ako je

sama moderna mo dijalektika, kae ta logika, onda postmoderni projekt
mora biti nedijalektiki.
Kada jednom prepoznamo postmoderne diskurse kao napad na
dijalektiki oblik moderne suverenosti, onda moemo jasnije vidjeti kako se
oni suprotstavljaju sustavima prevlasti kao to su rasizam i seksizam
dekonstruirajui granice koje podravaju hijerarhije izmeu bijeloga i
crnoga, mukoga i enskoga i tako dalje. Eto kako postmodernisti mogu
zamisliti svoju teoretsku praksu kao nasljednicu cijele lepeze modernih i
suverenih oslobodilakih borbi. Povijest izazova evropskoj
politikoekonomskoj hegemoniji i njezinoj kolonijalnoj vladavini, uspjeh
nacionalnih oslobodilakih pokreta, enskih pokreta i proturasistikih borbi
tumae se kao nasljedstvo postmoderne politike jer i oni nastoje razoriti
poredak i dualizme moderne suverenosti. Ako je moderno polje moi
bijelca, mukarca i Evropljanina, onda e na savreno simetriki nain
postmoderno biti polje osloboenja ne-bijelca, ne-mukarca i neEvropljanina. U svom najboljem obliku radikalna postmoderna praksa,
politika razlike, utjelovljuje vrijednosti i glasove prognanih, marginaliziranih, eksploatiranih i potinjenih.04 Ne razaraju se binarnosti i dualizmi
moderne suverenosti samo da bi se uspostavili novi; naprotiv, likvidira se
sama mo binarnosti kada pustimo da se razlike poigraju preko granica.05
Mnogi znanstvenici shvatili su postmoderno miljenje kao imperativni
poziv na novu akademsku i intelektualnu praksu i kao stvarnu priliku da se
istisnu prevladavajue paradigme znanstvenoga rada na njihovim
pojedinanim podrujima.06 Jedan od najvanijih primjera s naega
stajalita je postmoderni izazov na podruju meunarodnih odnosa.07 Tu se
moderna paradigma vie ili manje poistovjeuje s metodama realizma i
neorealizma, i time usredsreuje na pojam suverenosti, koji se obino
podrazumijeva kao sinonim za mo nacionalnih drava, legitimnu uporabu
dravnoga nasilja i za teritorijalni integritet. S postmodernog stajalita, ti
moderni meunarodni odnosi, s obzirom na njihovo prihvaanje tih
granica, skloni su podrati prevladavajuu mo i suverenitet nacionalnih
drava. Stoga autori na tom podruju jasno povezuju kritiku binarnih
dualizama prosvjetiteljstva razvijenih u kontekstu filozofskoga i
knjievnoga postmodernizma i izazov vrstim granicama moderne dravne
suverenosti. Teoretiari postmodernih meunarodnih odnosa nastoje dovesti
u pitanje suverenost drava dekonstruirajui granice vladajuih moi,
istiui nepravilna i nekontolirana meunarodna kretanja i kolanja i lomei

SIMPTOMI PRIJELAZA

tako stabilna jedinstva i otpore. Diskurs i tumaenje pojavljuju se kao

mona oruja protiv institucionalnih krutosti modernih stajalita.
Postmoderna analiza to proizlazi iz toga ukazuje na mogunost globalne
politike razlike, politike deteritorijaliziranih kolanja po glatkom svijetu,
osloboenom od krutoga kalupa dravnih granica.
Iako mnogi razliiti postmoderni teoretiari lucidno odbacuju logiku
moderne suverenosti, oni su openito krajnje zbunjeni u pogledu naravi
naega moguega osloboenja od nje - moda upravo zbog toga to ne mogu
jasno prepoznati oblike moi koji je danas zamjenjuju. Drugim rijeima,
kada postmodernisti predstavljaju svoje teorije kao dio projekta politikoga
osloboenja oni se jo uvijek bore protiv sjena starih neprijatelja:
prosvjetiteljstva ili stvarno modernih oblika suverenosti i njihovog binarnog
svoenja razlike i mnogostrukosti na jednu jedinu alternativu izmeu Istoga
i Drugoga. Meutim, potvrda hibridnosti i slobodna igra razliitosti preko
granica oslobaajui su jedino u kontekstu u kojemu mo postavlja
hijerarhiju iskljuivo putem esencijalnih identiteta, binarnih podjela i
stabilnih otpora. Strukture i logika moi u suvremenom svijetu potpuno su
imuni na oslobaajua oruja postmoderne politike razlike. U stvari, i sam
Imperij nastoji ukloniti te moderne oblike suverenosti i postaviti razlike da
se poigraju preko granica. Prema tome, usprkos najboljim namjerama,
postmoderna politika razlike nije samo neuinkovita protiv funkcija i prakse
imperijalne vlasti, ve ih moe ak i podravati i s njima se podudarati.
Opasnost postoji da postmoderne teorije usredsrede svoju pozornost tako
odluno na stare oblike moi od kojih se udaljuju, osvrui se stalno
unatrag, da nevoljko padnu u dobrodoli naruaj nove moi. S toga stajalita
pobjednike tvrdnje postmodernista lako ispadaju naivnima, ako ne i
potpuno mistificirajuima.
Smatramo da je u raznim postmodernim misaonim strujanjima
najvaniji povijesni fenomen koji ona predstavljaju: ona su simptom rascjepa
u tradiciji moderne suverenosti. Postoji, naravno, duga tradicija
protumoderne misli koja se suprotstavlja modernoj suverenosti,
ukljuujui i velike mislioce Frankfurtske kole [zajedno s cijelim
republikanskim pravcem koji smo ocrtali sve do renesansnog humanizma].
Meutim, novo je to to postmoderni teoretiari ukazuju na kraj moderne
suverenosti i pokazuju novu sposobnost da razmiljaju izvan okvira
modernih dualizama i modernih identiteta, u smislu pluralizma i
mnogostrukosti. Kolikogod nejasno i nesvjesno, oni pokazuju pravac
izgradnje Imperija.

127

128

PUTOVI SUVERENOSTI

Oslobaanje hibridnosti ili s onu stranu kolonijalnih dualizama

Odreena struja postkolonijalnih studija takoer predlae globalnu politiku
razlike i moe se smjestiti u pravac postmoderne teorije. Naa analiza
moderne suverenosti u prethodnim odlomcima ve postavlja snaan mogui
razlog za suglasnost izmeu postkolonijalnih i postmodernih teorija.
Ukoliko se moderna suverenost poistovjeuje s evropskom tenjom prema
globalnoj prevlasti, i jo vanije, ukoliko su kolonijalna uprava i
imperijalistika praksa bili glavni sastavni dijelovi u izgradnji moderne
suverenosti, postmoderne i postkolonijalne teorije doista imaju zajednikoga
neprijatelja. U tom se svjetlu postmodernizam pojavljuje bitno
posteurocentrikim.
Postkolonijalne studije obuhvaaju iroku i raznovrsnu skupinu
diskursa, ali ovdje se elimo usredsrediti na djelo Homia Bhabhe jer ono
predstavlja najjasniji i najbolje izraeni primjer kontinuiteta izmeu
postmodernih i postkolonijalnih diskursa. Jedan od primarnih i stalnih
predmeta Bhabhinog napada su binarne podjele. U stvari, cijeli
postkolonijalni projekt kako ga on predstavlja odbija binarne podjele na
kojima je utemeljen kolonijalni pogled na svijet. Svijet nije podijeljen na
dvoje i razlomljen u suprotne tabore [sredite nasuprot periferiji, Prvi
nasuprot Treem svijetu], ve ga prije i uvijek odreuju bezbrojne
djelomine i pokretne razlike. Bhabhino odbijanje da vidi svijet u obliku
binarnih podjela vodi ga prema odbacivanju teorija totaliteta i teorija
identiteta, homogenosti i esencijalizma drutvenih subjekata. Ta razna
odbijanja vrlo su usko povezana. Binarni koncept svijeta podrazumijeva
esencijalizam i homogenost na njegovim dvama polovicama i, putem odnosa
preko sredinje granice, podrazumijeva ukljuivanje cijeloga iskustva unutar
koherentnog drutvenog totaliteta. Ukratko, sablast koja salijee Bhabhinu
analizu i koja koherentno povezuje te razne suparnike je hegelijanska
dijalektika, to jest dijalektika koja ukljuuje unutar koherentnog totaliteta
esencijalne drutvene identitete koji se suoavaju u oporbi. U tom bismo
smislu mogli rei da je osnovno obiljeje postkolonijalne teorije [ili barem te
njezine inaice], zajedno s postmodernim teorijama, to to je ona
nedijalektika.
Bhabaina kritika dijalektike - to jest, njegov napad na binarne podjele,
esencijalne identitete i totalizaciju - istovremeno je socioloka tvrdnja o
pravoj naravi drutava i politiki projekt kojemu je svrha drutvena
promjena. Prvo je u stvari uvjet mogunosti drugoga. Drutveni identitet i
nacija nikada nisu bili koherentno zamiljene zajednice; kolonizirana

SIMPTOMI PRIJELAZA

mimikrija kolonizatorovog diskursa preobliuje cijeli pojam identiteta i

otuuje ga od biti; kulture su uvijek ve djelomine i hibridne tvorevine. Ta
drutvena injenica osnova je na kojoj se moe izvesti prevratniki politiki
projekt da bi se razorila binarna struktura moi i identiteta. To znai da se, u
saetom obliku, Bhabhaina logika osloboenja ovako razvija. Mo, ili snage
drutvenoga tlaenja, funkcioniraju nameui binarne strukture i
totalizirajuu logiku drutvenim singularnostima, potiskujui njihovu
razliku. Meutim, te tiranske strukture nisu nikada totalne, a razlike se
uvijek na neki nain izraavaju [putem mimikrije, dvosmislenosti, krianja,
razlomljenih identiteta i tako dalje]. Postkolonijalni politiki projekt eli
afirmirati mnogostrukost razlika kako bi potkopao mo vladajuih binarnih
struktura.
Utopija na koju Bhabha ukazuje nakon to su binarne i totalizirajue
strukture razlomljene i pomaknute nije osamljeno i fragmentarno postojanje
ve novi oblik zajednice, zajednice beskunika, novi internacionalizam,
okupljanje ljudi u dijaspori. Potvrda razlike i hibridnosti i sama je, po
Bhabhi, potvrda zajednice: ivjeti u beskunikom svijetu, osjetiti da se
njegove podvojenosti i dvosmislenosti odigravaju u kui mate, a njihova
razdvajanja i cijepanja izvode u umjetnikom djelu, znai takoer potvrditi
duboku elju za ljudskom solidarnou.08 Sjeme alternativne zajednice, on
vjeruje, klija u napetoj panji prema kulturnom miljeu, njegovom krianju i
njegovom otporu binarnom strukturiranju drutvenih hijerarhija.
U tom postkolonijalnom okviru trebamo pomno prepoznati oblik
prevladavajue moi koji slui kao neprijatelj [i stvarno negativni temelj].
Pretpostavlja se da mo djeluje iskljuivo putem dijalektike i binarne
strukture. Drugim rijeima, jedini oblik prevlasti koji Bhabha prepoznaje je
onaj moderne suverenosti. Zbog toga on moe rei, na primjer, hijerarhijski
ili binarni kao da su ta dva izraza sinonimi. S njegovoga stajalita hijerarhija
kao takva nuno je utemeljena u binarnim podjelama, tako da sama
injenica hibridiziranja ima mo da razori hijerarhiju tout court. Sama
hibridnost je ostvarena politika razlike, postavljanje razlika da se poigravaju
preko granica. U toj se toci postkolonijalno i postmoderno najsnanije
susreu: u ujedinjenom napadu na dijalektiku moderne suverenosti i
prijedlog za osloboenje kao politiku razlike.
Poput postmodernih teoretiara, postkolonijalni teoretiari kao to je
Bhabha u prvom nas redu zanimaju kao simptomi epohalnoga pomaka
kojemu prisustvujemo, to jest prijelaza prema Imperiju. Moda su i sami
diskursi mogui jedino kada su reimi moderne suverenosti ve na izdisaju.

129

130

PUTOVI SUVERENOSTI

Meutim, poput postmodernista i postkolonijalni teoretiari openito daju

vrlo zbunjujui pogled na taj prijelaz jer se previe zadravaju na napadu na
stari oblik moi i predlau strategiju osloboenja koja bi mogla biti
uinkovita jedino na tom starom terenu. Postmoderno stajalite i dalje se
prvenstveno bavi kolonijalnom suverenosti. Kao to kae Gyan Prakash,
Postkolonijalno postoji kao neto poslije - kao neto to je kolonijalizam
iscrpio.09 To moe od postkolonijalne teorije uiniti vrlo praktino sredstvo
za ponovno itanje povijesti, ali potpuno je nedostatno za teoretsko
razmatranje suvremene politike moi. Edward Said, svakako jedan od
najlucidnijih teoretiara postkolonijalizma, uspijeva osuditi tekue strukture
globalne moi samo ukoliko one produuju ideoloke ostatke evropske
kolonijalistike vladavine.10 On optuuje SAD da su ponovile taktiku velikih
carstava [to jest evropskih imperijalizama] koja su nestala nakon Prvog
svjetskog rata.11 Tu nedostaje priznanje novine struktura i logike moi koje
ureuju suvremeni svijet. Imperij nije slab odjek modernih imperijalizama
ve bitno novi oblik vladavine.
Fundamentalizam i/ili postmodernizam
Drugi simptom povijesnoga prijelaza koji se ve odvija u zadnjim
desetljeima dvadesetoga stoljea je porast takozvanoga fundamentalizma.
Od raspada Sovjetskoga Saveza, veliki ideolozi geopolitike i teoretiari kraja
povijesti ustrajno su postavljali fundamentalizme kao prvenstvenu opasnost
s kojom se suoavaju globalni poredak i stabilnost. Meutim,
fundamentalizam je slaba i nejasna kategorija koja obuhvaa potpuno
razliite pojave. Openito bismo mogli rei da su fundamentalizmi,
kolikogod razliiti, povezani po tome to ih shvaaju, kako iznutra tako i
izvana, kao protumoderne pokrete, oivljavanje primordijalnih identiteta i
vrijednosti; smatraju ih nekom vrstom povijesnoga nazadovanja,
demodernizacijom. Meutim, tonije je i korisnije razumjeti razliite
fundamentalizme ne kao obnovu predmodernog svijeta, ve prije kao
snano odbijanje suvremenoga povijesnoga prijelaza u tijeku. U tom su
smislu onda, poput postmodernih i postkolonijalnih teorija, i
fundamentalizmi simptom prijelaza prema Imperiju.
Mediji danas esto svode izraz fundamentalizam, kao raznolikost
drutvenih oblika koji se pojavljuju pod tim imenom, iskljuivo na islamski
fundamentalizam, a njegova sloenost se onda dalje svodi na nasilni i
nesnoljivi vjerski fanatizam koji je prije svega protuzapadni. Sam islamski
fundamentalizam, naravno, poprima razne oblike i ima dugu povijest koja se

SIMPTOMI PRIJELAZA

protee cijelom modernom erom. Islamska obnova i reformizam bili su jaki

u raznim razdobljima osamnaestoga i devetnaestoga stoljea, a dananji
oblici islamskoga radikalizma imaju izrazitih slinosti s tim prijanjim
pokretima. Meutim, islamski fundamentalizmi ujedinjuju se
najkoherentnije po tome to se odluno odupiru modernosti i modernizaciji.
Ukoliko je politika i kulturna modernizacija bila proces sekularizacije,
islamski fundamentalizmi joj se suprotstavljaju postavljajui svete tekstove u
sredite politikih ustrojstava i vjerskih voa, kako sveenika tako i
pravnika, koji imaju politiki mo. U smislu uloga spolova, obiteljskih
struktura i kulturnih oblika, openito se misli da se tradicionalni vjerski
standardi suprotstavljaju postepeno promjenljivim oblicima modernosti.
Nasuprot modernoj dinamici i svjetovnom drutvu, fundamentalizmi kao da
postavljaju statiko i vjersko drutvo. U tom svjetlu izgleda kao da islamski
fundamentalizam ulae napore da obrne proces drutvene modernizacije,
odvoji ga od kolanja modernosti i ponovo stvori predmoderni svijet. Na
primjer, s toga stajalita Iranska revolucija iz 1979. godine mogla bi izgledati
antirevolucija koja uskrsava jedan starinski poredak.
Kranski fundamentalizmi u Sjedinjenim Dravama takoer se
predstavljaju kao pokreti protiv drutvene modernizacije, obnavljajui ono
to zamiljamo prolim drutvenim oblikom utemeljeno na svetim
tekstovima. Te pokrete treba smjestiti u dugu tradiciju projekata koji ele
stvoriti u Americi novi Jeruzalem, kransko drutvo odvojeno kako od
pokvarenosti Evrope tako i od divljatva neciviliziranoga svijeta.12
Najvaniji drutveni plan dananjih kranskih fundamentalistikih skupina
usredotoen je na [ponovno] stvaranje stabilne i hijerarhijske obiteljske
jezgre, kao to je po njihovom miljenju postojala u prijanjem vremenu, pa
se tako konkretno usmjeruju u svojim kriarskim pohodima protiv pobaaja
i homoseksualnosti. Kranski fundamentalizmi u Sjedinjenim Dravama
takoer su se stalno orijentirali [u razliitim vremenima i razliitim
krajevima vie ili manje otvoreno] prema projektu prevlasti bijelaca i rasnoj
istoi. Te su skupine skoro uvijek zamiljale novi Jeruzalem kao
patrijarhalni Jeruzalem bijelaca.
Meutim, ta opa obiljeja fundamentalizama kao povratka
predmodernom ili tradicionalnom svijetu i njegovim drutvenim
vrijednostima vie zasjenjuju nego to osvjetljavaju. U stvari,
fundamentalistike vizije povratka u prolost openito se zasnivaju na
povijesnim iluzijama. istoa i cjelovitost stabilne, heteroseksualne obitelji
koju slave kranski fundamentalisti nikada nije postojala u Sjedinjenim

131

132

PUTOVI SUVERENOSTI

Dravama. Tradicionalna obitelj koja slui kao njihov ideoloki temelj

puka je mjeavina vrijednosti i ponaanja koje vie proizlaze iz televizijskih
emisija nego iz bilo kojega povijesnoga iskustva unutar ustanove obitelji. 13
To je fikcionalna slika projicirana na prolost, poput Main Street U.S.A. u
Disneylandu, koja je izgraena retrospektivno kroz lee suvremenih tjeskoba
i strahova. Povratak tradicionalnim vrijednostima kranskih
fundamentalista uope ne gleda unatrag, ve je to prije novi izum kao dio
politikoga projekta protiv suvremenoga drutvenoga poretka.
Slino se dananji oblici islamskoga fundamentalizma ne bi trebali
shvatiti kao povratak prolim drutvenim oblicima i vrijednostima, pa ak ni
sa sastajalita praktiara. Prema Fazlur Rahmanu: U stvari nazivati takve
pojave u islamu fundamentalistikim znai koristiti pogrean naziv osim
ako one ne naglaavaju kao osnovu islama dva prvobitna izvora: Kuran i
Sunu proroka Muhameda. Inae one naglaavaju ijtihad, prvobitnu misao.14
Suvremeni islamski radikalizmi doista se prvenstveno temelje na prvobitnoj
misli i otkrivanju prvobitnih vrijednosti i ponaanja, koja moda odraavaju
ona drugih razdoblja vjerske obnove ili fundamentalizma ali su u stvari
usmjerena kao reakcija na dananji drutveni poredak. Znai, u oba sluaja
fundamentalistiki povratak tradiciji je u stvari novi izum.15
Protumoderni poriv koji odreuje fundamentalizme mogao bi se onda
bolje shvatiti kao postmoderni a ne predmoderni projekt. Postmodernost
fundamentalizma treba prvenstveno prepoznati u njegovom odbacivanju
modernosti kao oruja euroamerike hegemonije - i u tom pogledu islamski
fundamentalizam je doista paradigmatian sluaj. U kontekstu islamskih
tradicija, fundamentalizam je postmoderan ukoliko odbacuje tradiciju
islamskog modernizma za koju je moderno uvijek bilo prekodirano kao
potinjavanje euroamerikoj hegemoniji ili asimiliranje s njom. Ako je
modernost znaila potragu za zapadnim obrazovanjem, tehnologijom i
industrijalizacijom u prvome aru postkolonijalnoga razdoblja, pie
Akhbar Ahmed, postmodernost e znaiti povratak tradicionalnim
muslimanskim vrijednostima i odbacivanje modernizma.16 U samom
kulturnom smislu, islamski fundamentalizam je paradoksalna vrsta
postmoderne teorije - postmoderne samo zbog toga to kronoloki slijedi
islamski modernizam i suprotstavlja mu se. Meutim ako ga razmatramo u
geopolitikom smislu on je istinski postmoderan. Rahman pie: Dananji
postmoderni fundamentalizam na znaajan je nain novina jer je njegov
osnovni elan protuzapadan... Odatle njegova osuda klasinoga modernizma
kao isto zapadnjake snage.17 Svakako su mnogi dijelovi islama bili u

SIMPTOMI PRIJELAZA

odreenom smislu protuzapadni od zametka religije. Odbacivanje snaga

koje se pojavljuju u novom imperijalnom poretku doista je novina u
suvremenom ponovnom oivljavanju fundamentalizma. S toga stajalita,
ukoliko je Iranska revolucija bila snano odbijanje svjetskoga trita, o njoj
moemo suditi kao prvoj postmodernoj revoluciji.
Taj brak postmodernizma i fundamentalizma svakako je udan spoj
ako uzmemo u obzir da se postmoderni i fundamentalistiki diskursi u
mnogom pogledu nalaze na dva suprotna pola: hibridnost nasuprot istoe,
razlika nasuprot identitetu, pokretljivost nasuprot stasisu. Izgleda nam da su
se postmodernisti i dananji fundamentalisti ne samo pojavili u isto vrijeme
ve i kao odgovor na isto stanje, samo na suprotnim polovima globalne
hijerarhije prema upadljivoj zemljopisnoj raspodjeli. Dosta pojednostavljeno,
mogli bismo tvrditi da postmoderni diskursi privlae u prvom redu
pobjednike u procesima globalizacije a fundamentalistiki diskursi
gubitnike. Drugim rijeima, neki doivljavaju dananje globalne tendencije
prema poveanoj pokretljivosti, neodreenosti i hibridnosti kao neku vrstu
osloboenja ali drugi kao pogoranje njihove patnje. Svakako se puka
potpora fundamentalistikim projektima - od Nacionalne fronte u
Francuskoj i kranskih fundamentalista u Sjedinjenim Dravama do
Islamske brae - jae irila meu onima koje su nedavne preobrazbe
globalne ekonomije jo vie potinile i iskljuile i koje pokretljivost kapitala
najvie ugroava. Gubitnici u procesima globalizacije mogli bi doista biti oni
koji nam pruaju najjau naznaku preobraze koja je u tijeku.
Ideologija svjetskoga trita
Mnogi pojmovi dragi postmodernistima i postkolonijalistima savreno se
podudaraju s onima u dananjoj ideologiji udruenoga kapitala i svjetskoga
trita. Ideologija svjetskoga trita uvijek je bila antifundamentalni i
antiesencijalistiki diskurs u pravom smislu rijei. Kruenje, pokretljivost,
razliitost i mijeanje upravo su uvjeti njegova postojanja. Trgovina spaja
razlike i to ih ima vie to bolje! Izgleda da se razlike [roba, stanovnitva,
kultura i tako dalje] umnoavaju u beskonanost na svjetskom tritu, koje
nita ne napada ee od vrstih granica: ono nadjaava bilo koju binarnu
podjelu svojim beskonanim mnogostrukostima.
Kako se svjetsko trite sve potpunije ostvaruje, ono tei dekonstruirati
granice nacionalne drave. U prijanjem su razdoblju nacionalne drave bile
primarni imbenici u modernoj imperijalistikoj organizaciji globalne
proizvodnje i razmjene, ali one se pojavljuju kao sve vee prepreke

133

134

PUTOVI SUVERENOSTI

svjetskom tritu. Robert Reich, bivi ameriki ministar rada, u odlinom je

poloaju da prepozna i velia prevladavanje nacionalnih granica na
svjetskom tritu. On tvrdi da kako se gotovo svaki element proizvodnje novac, tehnologija, tvornice i oprema - pokree bez napora preko granica,
sama zamisao [nacionalne] ekonomije postaje besmislena. U budunosti
nee biti nacionalnih proizvoda ili tehnologija, nikakvih nacionalnih
korporacija, nikakvih nacionalnih industrija. Nee vie biti nacionalnih
ekonomija, barem onako kako smo shvaali taj pojam.18 S padom
nacionalnih granica, svjetsko trite osloboeno je one vrste binarnih
podjela koju su nametnule nacionalne drave, a u tom novom prostoru
pojavljuje se bezbroj razlika. Te razlike, naravno, ne poigravaju se slobodno
preko glatkoga globalnoga prostora ve su prije svrstane u globalne mree
moi koje se sastoje od vrlo razliitih i pokretljivih struktura. Arjun
Appadurai usporeuje novu kvalitetu tih struktura s krajobrazima, ili bolje,
morobrazima: u suvremenom svijetu on vidi financbraze, tehnobraze,
etnobraze i tako dalje.19 Sufiks braz [scape] omoguuje nam, s
jedne strane, da uvidimo glatkou i nepravilnost tih raznih polja, a, s druge
strane, da naznaimo formalne zajednike crte tako raznorodnih podruja
kao to su financije, kultura, robe i demogafija. Svjetsko trite uspostavlja
pravu politiku razlike.
Razni brazi svjetskoga trita pribavljaju kapitalu mogunosti koje
prije nije mogao ni zamisliti. Stoga ne iznenauje da su postmoderno
razmiljanje i njegovi najbitniji pojmovi postali popularni na raznim
podrujima teorije i prakse bliskima kapitalu, kao to su marketing,
organizacija menadmenta i organizacija proizvodnje. Postmodernizam je
doista logika pomou koje djeluje globalni kapital. Marketing moda ima
najjasniji odnos prema postmodernim teorijama, pa bismo ak mogli kazati
da su kapitalistike marketinke strategije dugo vremena bile postmoderne,
avant la lettre. S jedne strane, marketinka praksa i potronja najvanija su
podruja za razvijanje postmodernog miljenja: neke postmoderne teorije,
na primjer, vide neprestanu kupovinu i potronju roba te slike koje ih
predstavljaju kao paradigme postmodernog iskustva, nae kolektivno
putovanje kroz hiperstvarnost.20 S druge strane, postmoderno miljenje - s
njegovim naglaskom na pojmovima kao to su razlika i mnogostrukost,
njegovim velianjem fetiizma i simulakruma, njegovim stalnim oaranjem
novim i pomodnim - odlian je opis idealnih kapitalistikih shema robne
potronje pa tako prua priliku za usavravanje marketinkih strategija. Kao
to kae teoretiar marketinga, postoje jasne usporednice izmeu

SIMPTOMI PRIJELAZA

135

suvremene marketinke prakse i poduka postmodernizma.21

Sam marketing je praksa zasnovana na razlikama, a to je vie razlika
to se moe razviti vie marketinkih strategija. Sve vie hibridno i raznoliko
stanovnitvo umnoava broj ciljanih trita kojima pojedinano pristupaju
konkretne marketinke strategije - jedna za latinoamerike homoseksualce
izmeu osamnaest i dvadeset dvije godine, druga za kineskoamerike
tinejerke i tako dalje. Postmoderni marketing prepoznaje razliku svake robe
i svakoga segmenta stanovnitva, podeavajui prema tome svoje
strategije.22 Svaka razlika je prigoda.
Postmoderna marketinka praksa predstavlja krug potronje
suvremenoga kapitala, njegovo vanjsko lice, ali nas jo vie zanimaju
postmoderne tendencije unutar kruga kapitalistike proizvodnje. U
proizvodnoj sferi postmoderno miljenje imalo je moda najvei utjecaj na
podruju menadmenta i teorije organizacije. Autori na ovome podruju
tvrde da velike i sloene moderne organizacije, s njihovim krutim granicama
i homogenim jedinicama, nisu primjerene za poslovanje u postmodenrom
svijetu. Postmoderna organizacija, pie jedan teoretiar, ima neka izrazita
obiljeja - konkretno naglasak na malu-do-umjerenu veliinu i sloenost i
usvajanje elastinih struktura i naina suradnje meu ustanovama - koji bi se
mogli uhvatiti u kotac s uzburkanim organizacijskim i okolinim
uvjetima.23 Tako moemo zamisliti da su postmoderne organizacije
smjetene na granicama izmeu razliitih sustava i kultura ili da su hibridne
iznutra. Bitno je za postmoderni menadment da su organizacije pokretljive,
elastine i sposobne da se bave razlikom. Tu postmoderni teoretiari utiru
put preobrazbi unutarnjih struktura kapitalistikih organizacija.
Kultura unutar tih organizacija takoer je usvojila poduke
postmodernog miljenja. Velike transnacionalne korporacije koje
prekorauju nacionalne granice i povezuju globalni sustav iznutra kulturno
su mnogo raznolikije i fluidnije od parohijalnih modernih korporacija
prijanjih godina. Suvremeni gurui korporativne kulture koje menadment
upoljava kao savjetnike i planere strategije propovijedaju uinkovitost i
unosnost razlike i multikulturalnosti unutar korporacija.24 Ako poblie
pogledamo ameriku korporacijsku ideologiju [i, u manjoj ali jo uvijek
znaajnoj mjeri, ameriku korporacijsku praksu], razvidno je da korporacije
ne djeluju na takav nain da jednostavno iskljuuju spolno i/ili rasno
Drugoga. U stvari, stari modernistiki oblici rasistike i seksistike teorije
izraziti su neprijatelji te nove korporacijske kulture. Korporacije nastoje
ukljuiti razliku unutar svoga podruja djelovanja i tako tee to veem

136

PUTOVI SUVERENOSTI

stvaralatvu, slobodnoj igri i razliitosti na korporacijskom radnom mjestu.

Ljudi svih razliitih rasa i spolnih sklonosti trebaju ui u korporaciju.
Dnevnu rutinu radnoga mjesta treba osvjeavati neoekivanim promjenama
i ozrajem zabave. Poruite stare granice i neka cvjeta stotinu cvjetova!25
Sljedstveno tome zadaa efa je da organizira te energije i razlike u interesu
dobiti. Taj se projekt prikladno naziva menadmentom razlika U tom se
svjetlu korporacije pojavljuju ne samo naprednima ve i
postmodernima, kao predvodnici u vrlo stvarnoj politici razlike.
Proizvodni procesi kapitala takoer su poprimili oblike koji odraavaju
postmoderne projekte. Imat emo dovoljno prilike da analiziramo [osobito u
dijelu 3.4] kako je proizvodnja organizirana u elastinim i hibridnim
mreama. To je, po naem miljenju, najvaniji vid u kojemu suvremene
preobrazbe kapitala i svjetskoga trita ine stvaran proces
postmodernizacije.
Svakako se slaemo s onim postmodernim teoretiarima, kao to su
David Harvey i Fredric Jameson, koji vide postmodernost kao novu fazu
kapitalistike akumulacije i potronje roba to prati suvremeno ostvarenje
svjetskoga trita.26 Globalnu politiku razlike to ju je uspostavilo svjetsko
trite ne obiljeavaju slobodna igra i jednakost, ve nametanje novih
hijerarhija, ili u stvari stalan proces hijerarhijskoga nametanja. Postmoderne
i postkolonijalne teorije [i fundamentalizmi na vrlo razliit nain] u stvari su
kule straare koje oznauju taj prijelaz u tijeku i u tome su smislu
neophodne.
Povjerenstva za istinu
Korisno je podsjetiti se da su postmoderni i postkolonijalni diskursi
uinkoviti jedino u vrlo konkretnim zemljopisnim terenima i meu nekim
klasama stanovnitva. Kao politiki diskurs, postmodernizam ima odreenu
prou u Evropi, Japanu i Latinskoj Americi, ali njegovo prvenstveno mjesto
primjene je unutar uskog dijela inteligencije SAD-a. Slino se postkolonijalna
teorija koja dijeli odreene postmoderne tendencije razvila prvenstveno
unutar kozmopolitskog sloja koji se kree u prijestolnicama i veim
sveuilitima Evrope i Sjedinjenih Drava. Ta posebnost ne umanjuje
vanost teoretskih stajalita, ali ona nas navodi da se za trenutak zaustavimo
i razmislimo o njihovim politikim posljedicama i praktikim uincima.
Brojni istinski napredni i oslobaajui diskursi pojavljivali su se tijekom
povijesti meu elitnim skupinama i mi ovdje nemamo namjeru dovoditi u
pitanje smisao takvoga teoretiziranja tout court. Vaniji od posebnosti tih

SIMPTOMI PRIJELAZA

teoretiara su odjeci koje njihove koncepcije potiu na raznim zemljopisnim

i klasnim terenima.
Svakako da mnogi u svijetu ne misle kako su hibridnost, pokretljivost i
razlika sami po sebi oslobaajui. Mnogi stanovnici vide pokretljivost kao
vid njihove patnje jer se oni ubrzano premjetaju u groznim okolnostima. U
nekoliko desetljea, kao dio procesa modernizacije, dolo je do masovnoga
preseljenja iz ruralnih podruja u prijestolnice unutar svake zemlje i po
zemaljskoj kugli. Meunarodno kolanje radne snage samo se povealo
zadnjih godina, ne samo iz juga prema sjeveru, u obliku legalnih i ilegalnih
radnika gostiju ili doseljenika, ve iz juga prema jugu, to jest, kao
privremene ili polutrajne seobe u junim predjelima, kao to su seobe
junoazijskih radnika u Perzijskom zaljevu. Meutim ak i te masovne
radnike seobe sitne su po brojnosti i blijede u usporedbi s prisilnim
iseljavanjima iz domova i sa zemlje zbog gladi i rata. Samo letimini pogled
oko svijeta, od Srednje Amerike do Srednje Afrike i od Balkana do
Jugoistone Azije, otkrit e oajno stanje onih kojima je takva pokretljivost
nametnuta. Za njih se pokretljivost preko granica esto svodi na prisilno
iseljavanje u siromatvu i jedva da je oslobaajue. U stvari, stabilno i
odreeno mjesto ivljenja, odreena nepokretljivost, moe, naprotiv, biti
najhitnija potreba.
Postomoderni epistemoloki izazov prosvjetiteljstvu - njegov napad
na velike rijei i njegova kritika istine - takoer gubi svoju oslobaajuu
aureolu kad se prenese izvan elitistikih intelektualnih slojeva Evrope i
Sjeverne Amerike. Sjetite se, na primjer, mandata Povjerenstva istine
osnovanoga pred kraj graanskog rata u El Salvadoru, ili slinih ustanova
koje su utemeljene u postdiktatorskim i postautoritarnim reimima Latinske
Amerike i June Afrike. U kontekstu dravnoga terora i mistifikacije, drati
se primata pojma istine moe biti snaan i nuan oblik otpora. Otkrivanje
javnosti istine o nedavnoj prolosti - pripisivanje odgovornosti dravnim
slubenicima za konkretna djela i u nekim sluajevima zahtijevanje
odmazde - ovdje se pojavljuje kao neminovan preduvjet demokratske
budunosti. Velike rijei prosvjetiteljstva ovdje ne izgledaju osobito
tlaiteljske, a koncepcija istine nije nejasna i labava - naprotiv! Istina je da je
taj i taj general naredio muenje i ubojstvo toga i toga sindikalnoga voe, i
taj i taj i taj pukovnik predvodio pokolj toga i toga sela. Objavljivanje takvih
istina primjeran je prosvjetiteljski projekt modernistike politike, a njegova
kritika u tim kontekstima samo bi pomogla mistifikatorskim i tlaiteljskim
snagama reima koji je izvrgnut napadu.

137

138

PUTOVI SUVERENOSTI

U naem dananjem imperijalnom svijetu, oslobaajui potencijal

postmodernih i postkolonijalnih diskursa koji smo opisali odjekuje samo
meu elitistikim stanovnitvom koje uiva odreena prava, odreenu
razinu bogatstva i odreeni poloaj u globalnoj hijerarhiji. Meutim ne
bismo to priznanje injenice smjeli shvatiti kao potpuno odbacivanje. To u
stvari nije pitanje ili/ili. Razlika, hibridnost i pokretljivost nisu oslobaajui
sami po sebi, ali niti su to istina, istoa, stasis. Istinska revolucionarna
praksa upuuje na razinu proizvodnje. Istina nas nee uiniti slobodnima.
Pokretljivost i hibridnost nisu oslobaajui, ali preuzimanje nadzora nad
proizvodnjom pokretljivosti i stasisa, istoama i mjeavinama jest. Prava
povjerenstva za istinu Imperija bit e konstitutivne skuptine mnotva,
drutvene tvornice za proizvodnju istine.

siromani
U svakom povijesnom razdoblju onaj drutveni subjekt koji je sveprisutan i
posvuda isti odreuje se, esto negativno ali ipak hitno, oko istoga ivotnoga
oblika. Taj oblik nije onaj monih i bogatih: oni su djelomini i lokalizirani
likovi, quantitate signatae. Jedino zajedniko ime iste razlike u svim
dobima, koje nije mogue lokalizirati, je ono siromanih. Siromani su
bijedni, iskljueni, potlaeni, iskoritavani - a ipak ivi! To je zajedniki
nazivnik ivota, temelj mnotva. udno je, ali i otkrivajue, da postmoderni
autori rijetko ukljuuju taj lik u svoje teoretiziranje. udno je jer su siromani
u odreenom smislu vjean postmoderni lik: lik transverzalnog,
sveprisutnog, razliitog, pokretljivog subjekta; svjedoanstvo nesavladivog
aleatornog obiljeja postojanja.
To zajedniko ime, siromani, takoer je temelj svake mogue humanistike. Kao
to je Niccol Machiavelli isticao, u povratku poecima koji obiljeava
revolucionarnu fazu religija i ideologija modernosti, gotovo se uvijek smatralo
da siromani imaju proroanska svojstva: nisu samo siromani u svijetu ve i
siromani sami prava mogunost svijeta. Jedino siromani ive radikalno
stvarno i prisutno bie, u bijedi i patnji, pa tako samo siromani imaju
sposobnost da obnove bie. Boanstvo mnotva siromanih ne ukazuje ni na
kakvu tanscendentnost. Naprotiv, ovdje i jedino ovdje u svijetu, u egzistenciji
siromanih, prisutno je, potvreno, uvreno i otvoreno polje imanentnosti.
Siromani su bog na zemlji.
Danas ne postoji ak ni iluzija o transcendentnom Bogu. Siromani su uklonili tu
sliku i preuzeli njezinu mo. Odavno je modernost najavljena Rabelaisovim
smijehom, realistikom premoi siromanoga trbuha, poetikom koja izraava

SIMPTOMI PRIJELAZA

sve to postoji u bijednom ovjeanstvu od trbuha nanie. Kasnije, putem

procesa prvobitne akumulacije, pojavio se proletarijat kao kolektivni subjekt
koji se mogao izraziti u materijalnosti i imanentnosti, mnotvo siromanih
koje nije samo prorokovalo ve i proizvodilo i koje je tako otvorilo mogunosti
koje nisu bile virtualne ve konkretne. Naposljetku danas, u biopolitikim
reimima proizvodnje i u procesima postmodernizacije, siromani su
potlaeni, iskoritavani lik, ali ipak lik proizvodnje. U tome je novina. Danas
posvuda, u osnovi pojma i zajednikoga imena siromanih, postoji
proizvodni odnos. Zato postmodernisti ne mogu iitati taj prijelaz? Oni
nam govore da je reim transverzalnih jezikih proizvodnih odnosa uao u
jedinstveni i apstraktni svemir vrijednosti. Ali tko je subjekt koji proizvodi
popreno, koji daje stvaralako znaenje jeziku - tko ako ne siromani, koji
su potinjeni i puni elje, osiromaeni i moni, uvijek moniji? Tu, unutar te
vladavine globalne proizvodnje, siromani se ne odlikuju vie samo svojom
proroanskom sposobnou ve svojom neophodnom prisutnou u
proizvodnji zajednikoga bogatstva, uvijek sve vie iskoritavani i uvijek sve
vie eksponirani u nadnicama vlasti. Siromani su moni po sebi samima.
Postoji Svjetsko siromatvo ali postoji iznad svega Svjetska mogunost, i
jedino su siromani sposobni za to.
Vogelfrei , slobodan za odstrel, to je izraz kojim je Marx opisao proletarijat,
koji je na poetku modernosti u procesima prvobitne akumulacije bio dvaput
osloboen: najprije je bio osloboen od toga da bude vlasnitvo gospodara [to
jest, osloboen od ropstva], a zatim je osloboen od sredstava za
proizvodnju, odvojen od zemlje, bez iega za prodaju osim vlastite radne
snage. Na taj je nain proletarijat bio prisiljen da postane ista mogunost
bogatstva. Meutim, vladajua struja marksistike tradicije uvijek je mrzila
siromane, upravo zbog toga to su slobodni kao ptice, to su imuni na
disciplinu tvornice i disciplinu potrebnu za izgradnju socijalizma. Sjetite se
kako su glasnogovornici socijalistikoga realizma estoko napali Vittoria De
Sicu i Cesarea Zavattinija kada su, u ranim 1950-im godinama, stavili
siromane da lete na metlama na kraju njihovoga lijepoga filma udo u
milanu.
Vogelfrei je aneo ili neukrotivi vrag. I danas, nakon toliko mnogo pokuaja da
siromane preobraze u proletarijat a proletarijat u oslobodilaku vojsku
[zamisao o vojsci lebdi nad onom o osloboenju], jo jednom u
postmodernosti, pojavljuje se, u zasljepljujuem svjetlu vedroga dana,
mnotvo, zajedniko ime siromanih. Ono se pojavljuje potpuno na javi jer su
u postmodernosti potinjeni apsorbirali iskoritavane. Drugim rijeima,

139

140

PUTOVI SUVERENOSTI

svaka siromana osoba, mnotvo siromanih ljudi, pojelo je i probavilo

mnotvo proletera. Samom tom injenicom siromani su postali proizvodni.
ak su i prostituirano tijelo, bijedna osoba, glad mnotva - svi oblici
siromatva - postali proizvodnima. A siromani su zbog toga postali jo
vaniji: ivot siromanih opsjeda planetu i umotava je u svoju elju za
stvaralatvom i slobodom. Siromani su uvjet svake proizvodnje.
Pria se da su temelje postmoderne senzibilnosti i koncepciju postmodernizma
stvorili oni francuski socijalistiki filozofi koji su u svojoj mladosti veliali
tvorniku disciplinu i svijetle obzore realnoga socijalizma, ali koji su se
pokajali nakon krize iz 1968. i odustali, proglaavajui kako je uzaludna
pretenzija komunizma da e prisvojiti drutveno bogatstvo. Danas ti isti
filozofi ciniki dekonstruiraju svaku drutvenu borbu koja se opire sveopoj
pobjedi razmjenske vrijednosti, rugaju joj se i banaliziraju je. Mediji i kultura
medija govore nam da su ti filozofi prepoznali dananje novo svijeta, ali to
nije tono. Otkrie postmodernosti sastojalo se u premjetanju siromanih u
sredite politikoga i proizvodnoga podruja. Ubogi i ptiji slobodni smijeh
Charliea Chaplina bio je doista proroanski kada je, osloboen bilo kojih
utopijskih iluzija i iznad svega bilo koje discipline osloboenja, protumaio
moderna vremena siromatva, ali je istovremeno povezao ime siromanih
sa ivotom, osloboenim ivotom i osloboenim stvaralatvom...

2.5
UMREENA MO:
SUVERENOST SAD-a
I NOVI IMPERIJ
Uvjeren sam da nijedan ustav prije naega
nije tako dobro uravnoteio ekspanzivni
Imperij i samoupravu.
thomas jefferson
Na Ustav je tako jednostavan i praktian da
je uvijek mogue zadovoljiti izvanredne
potrebe promjenama u naglaavanju i
podeavanju bez gubitka bitnoga oblika.
franklin d. roosevelt

Da bismo artikulirali narav imperijalne

suverenosti, moramo uiniti korak unatrag u vremenu i razmotriti politike
oblike koji su pripremili njezin teren i sainjavaju njezinu pretpovijest.
Amerika revolucija predstavlja trenutak velike novine i prekida u
genealogiji moderne suverenosti. Ustavni projekt SAD-a, nastao iz borbi za
neovisnost i oblikovan tijekom bogate povijesti alternativnih mogunosti,
cvao je poput rijetkoga cvijeta u tradiciji moderne suverenosti. Slijedei
poetni razvoj pojma suverenosti u Sjedinjenim Dravama moi emo uoiti
koliko se on znaajno razlikuje od moderne suverenosti koju smo dosad
opisivali i otkriti osnove na kojima se zasniva nova imperijalna suverenost.
Amerika revolucija i model dva Rima
Amerika revolucija i nova politika znanost koju su proglasili autori
federalista raskinula je s tradicijom moderne suverenosti, vraajui se
korijenima i razvijajui istovremeno nove jezike i nove drutvene oblike koji
posreduju izmeu jednoga i mnotva. Nasuprot umornom
transcendentalizmu moderne suverenosti predstavljenoj bilo u obliku
filozofije Hobbesa ili Rousseaua, ameriki ustavotvorci mislili su da jedino
republika moe stvoriti poredak za demokraciju, ili u stvari da poredak

142

PUTOVI SUVERENOSTI

mnotva mora proizlaziti ne iz prijenosa naslova moi i prava ve iz

unutarnjega ureenja meu mnotvom, iz meusobno demokratskog
djelovanja moi povezanih u mree. Drugim rijeima, nova suverenost moe
proizai jedino iz ustavnoga oblikovanja granica i ravnotea, provjera i
usklaenosti, koje istovremeno sainjavaju sredinju mo i zadravaju mo u
rukama mnotva. Tu vie nema nikakve potrebe niti mjesta za
transcendentnost moi. Znanost politike, piu autori federalista,
poput veine drugih znanosti, uvelike se je poboljala. Uinkovitost raznih
naela danas se dobro shvaa, dok ih stari ili nisu razumjeli ili ih nisu
uope poznavali. Redovna raspodjela moi u razliite odjeljke; uvoenje
zakonodavnih ravnotea i provjera; uvoenje sudova koje ine suci to
zadravaju svoj poloaj ukoliko se dobro ponaaju; predstavljanje ljudi u
zakonodavnim tijelima putem zastupnika koje su sami izabrali; to su ili
potpuno nova otkria ili su u modernim vremenima znatno uznapredovala.
Oni su sredstva, i to mona sredstva, pomou kojih vrline republikanske
vlade moemo zadrati a njezine mane umanjiti ili izbjei.01

Tu se oblikuje izvanredno svjetovna ili imanentistika zamisao,

usprkos dubokoj religioznosti koja se osjea u tekstovima Oeva
utemeljitelja. To je zamisao koja ponovo otkriva revolucionarni humanizam
renesanse i usavrava ga kao politika i ustavna znanost. Mo se moe
sastojati od cijeloga niza moi koje se reguliraju i ureuju u mree.
Suverenost se moe vriti unutar irokoga obzora djelatnosti koje je dalje
dodjeljuju ne poriui njezino jedinstvo i koje je stalno potinjavaju
stvaralakom pokretu mnotva.
Suvremeni povjesniari, kao to su J.G. Pocock, koji povezuju razvoj
Ustava SAD-a i njegovog pojma politike suverenosti s makijavelistikom
tradicijom, otili su daleko kako bi shvatili taj otklon od modernog pojma
suverenosti.02 Oni povezuju Ustav SAD-a ne s baroknim ili
protureformistikim makijavelizmom, koji izmilja ispriku za dravni razum
i sve nepravde koje iz njega proizlaze, ve s tradicijom republikanskoga
makijavelizma koji je, nakon to je nadahnuo pristalice Engleske revolucije,
ponovno oivio u egzodusu preko Atlantika meu evropskim demokratima
koji su bili poraeni ali ne i pobijeeni.03 Ta republikanska tradicija doista
ima vrste temelje u Machiavellijevim vlastitim tekstovima. Najprije tu je
makijavelistiki pojam moi kao konstitutivne moi - to jest, kao proizvod
unutarnje i imanentne drutvene dinamike. Za Machiavellija mo je uvijek
republikanska; ona je uvijek proizvod ivota mnotva i konstituira njegovu

UMREENA MO

strukturu izraavanja. Slobodni grad renesansnoga humanizma je utopija

koja udomljuje revolucionarno naelo. Drugo makijavelistiko naelo koje je
tu na djelu je da je drutvena osnova te demokratske suverenosti uvijek
proturjena. Mo se organizira putem meuigre protumoi. Grad je stoga
konstitutivna mo koja se oblikuje putem mnogostrukih drutvenih sukoba
oblikovanih u stalnim konstitutivnim procesima. Eto kako Machiavelli
iitava organizaciju republikanskoga klasinoga Rima i kako je renesansni
pojam grada posluio kao temelj realne politike teorije i prakse: drutveni
sukob je osnova stabilnosti moi i logike irenja grada. Machiavellijeva
misao najavila je kopernikansku revoluciju koja je repozicionirala politiku
kao stalno kretanje. To su osnovna uenja koja je Atlantska doktrina
demokracije izvela iz republikanskoga Machiavellija.04
Taj republikanski Rim nije bio jedini Rim koji je oaravao Machiavellija
i usmjeravao Atlantske republikance. Njihova nova znanost politike
takoer se nadahnjivala imperijalnim Rimom, osobito onakvim kakvim ga
prikazuju tekstovi Polibija. U prvom redu, Polibijev model imperijalnoga
Rima vre je utemeljio republikanski proces posredovanja drutvenih moi
i doveo ga do dovretka u sintezi raznih oblika vlasti. Polibije je zamislio
savreni oblik moi koja bi bila strukturirana u mijeanom ustavu koji bi
spajao monarhistiku mo, aristokratsku mo i demokratsku mo.05 Novi
politiki znanstvenici u Sjedinjenim Dravama organizirali su te tri moi kao
tri grane republikanskoga ustava. Bilo kakva neravnotea meu tim moima,
a to je drugi znak Polibijevog utjecaja, simptom je korupcije. Makijavelistiki
ustav sjedinjenih drava je struktura koja dri ravnoteu protiv korupcije
- korupcije kako stranaka i pojedinaca, tako i skupina i drave. Ustav je tako
zamiljen da moe odoljeti bilo kojem krunom padu u korupciju
aktivirajui cijelo mnotvo i organizirajui njegovu izbornu sposobnost u
mree organiziranih protumoi, u kolanja raznih i jednakopravnih funkcija i
u proces dinamine i ekspanzivne samoregulacije.
Meutim, ti klasini modeli samo donekle obiljeavaju ameriko
iskustvo jer je ono u mnogom pogledu bilo doista novo i izvorno. U vrlo
razliitim razdobljima, Alexis de Tocqueville i Hannah Arendt shvatili su
novinu te nove ideologije i novoga oblika moi. Tocqueville je bio oprezniji
od njih dvoje. Iako je priznavao vitalnost novoga politikoga svijeta u
Sjedinjenim Dravama i uvidio kako se sinteza raznih oblika vlasti utjelovila
u reguliranu masovnu demokraciju, on je takoer tvrdio da je vidio kako je u
Americi demokratska revolucija dosegla svoje prirodne granice. Njegova
prosudba o tome moe li amerika demokracija izbjei stari krug korupcije

143

144

PUTOVI SUVERENOSTI

bila je znai dvojbena ako ne i potpuno pesimistina.06 Nasuprot njemu,

Hannah Arendt bezrezervno je veliala ameriku demokraciju kao mjesto
izuma same moderne politike. Sredinja zamisao Amerike revolucije, ona
tvrdi, je uvrivanje slobode ili u stvari utemeljenje politikoga tijela koje
jami prostor na kojemu sloboda moe djelovati.07 Arendt stavlja naglasak
na uvoenju te demokracije u drutvu, to jest na vrstou njezinih temelja i
stabilnost njezina funkcioniranja. Po njezinoj procjeni revolucija uspijeva u
mjeri u kojoj dokida dinamiku konstitutivnih moi i uvodi stabilnu
konstituiranu mo.
Kasnije emo kritizirati taj pojam umreene moi sadran u Ustavu
SAD-a, ali ovdje elimo samo naglasiti njegovu originalnost. Nasuprot
modernim evropskim koncepcijama suverenosti, koje su povjerile politiku
mo transcendentnoj sferi i tako otrgnule i otuile izvore moi od drutva, tu
se pojam suverenosti odnosi na mo potpuno unutar drutva. Politika se ne
suprotstavlja drutvu ve ga ujedinjuje i upotpunjuje.
Ekstenzivni Imperij
Prije nego to ponemo analizirati kako se razvijao i preobraavao taj novi
pojam suverenosti tijekom povijesti SAD-a, usredsredimo nau pozornost na
trenutak prema naravi samoga pojma. Prvo obiljeje amerikoga pojma
suverenosti je da on postavlja zamisao o imanentnosti moi nasuprot
transcendentnom obiljeju moderne evropske suverenosti. Zamisao o
imanentnosti zasniva se na zamisli o stvaralatvu. Da to nije sluaj to bi
naelo bilo nemono: u samoj imanentnosti nita ne omoguuje drutvu da
postane politiko. Mnotvo koje sainjava drutvo je stvaralako. Stoga se
suverenost SAD-a ne sastoji u reguliranju mnotva ve prije proizlazi kao
rezultat stvaralakih sinergija mnotva. Humanistika revolucija renesanse i
kasnije iskustvo sektakoga protestantizma razvijali su tu zamisao o
stvaralatvu. Shodno protestantskoj etici mogli bismo rei da jedino
stvaralaka mo mnotva pokazuje postojanje Boga i prisustvo boanstva na
zemlji.08 Mo nije neto to vlada iznad nas ve neto to mi proizvodimo.
Amerika deklaracija o neovisnosti velia tu novu zamisao o moi
najjasnijim rijeima. Osloboenje ovjeanstva od svake vrste
transcendentne moi utemeljena je u moi mnotva da izgradi vlastite
politike ustanove i konstituira drutvo.
Meutim, to naelo konstitutivne proizvodnje ustupa prednost
postupku samorazmatranja ili se pomou njega objanjava u nekoj vrsti
dijalektikoga baleta. To je drugo obiljeje amerikoga pojma suverenosti. U

UMREENA MO

procesu uspostavljanja suverenosti na razini imanentnosti, pojavljuje se i

iskustvo konanosti koje proizlazi iz proturjene i mnogostruke naravi
samoga mnotva. Izgleda da novo naelo suverenosti proizvodi vlastito
unutarnje ogranienje. Da bi sprijeila da te prepreke ne poremete poredak i
potpuno isprazne projekt od njegova smisla suverena mo mora se oslanjati
na vrenje nadzora. Drugim rijeima, nakon prvoga trenutka potvrde dolazi
dijalektika negacija konstitutivne moi mnotva koja odrava teleologiju
projekta suverenosti. Suoavamo li se stoga s kriznom tokom u razvijanju
toga novoga pojma? Vraa li se transcendentnost, najprije odbaena u
definiciji izvora moi, kroz stranja vrata u provedbi moi, kada se mnotvo
postavlja kao konano pa stoga zahtijeva posebna sredstva ispravljanja i
nadzora?
Taj ishod je stalna prijetnja, ali nakon to je prepoznao ta unutarnja
ogranienja, novi ameriki pojam suverenosti otvara se izvanrednom
snagom prema vani, gotovo kao da je elio protjerati zamisao o nadzoru i
trenutku razmiljanja iz vlastitoga Ustava. Tree obiljeje toga pojma
suverenosti je tenja prema otvorenom, ekspanzivnom projektu koji djeluje
na neomeenom terenu. Iako je tekst Ustava SAD-a krajnje paljiv prema
samorazmatrajuem momentu, ivot i provedba Ustava su naprotiv, tijekom
cijele svoje pravosudne i politike povijesti odluno otvoreni prema
ekspanzivnim kretanjima, prema obnovljenoj deklaraciji o demokratskim
temeljima moi. Naelo ekspanzije stalno se bori protiv snaga ogranienja i
nadzora.09
Iznenauje kako taj ameriki eksperiment jako slii klasinom
ustavnom iskustvu, a osobito politikoj teoriji nadahnutoj imperijalnim
Rimom! U toj tradiciji sukob izmeu ogranienja i ekspanzije uvijek se
rjeavao u korist ekspanzije. Machiavelli je definirao kao ekspanzivne one
republike kojih demokratski temelji vodili kako prema stalnoj proizvodnji
sukoba tako i prema prisvajanju novih teritorija. Polibije je zamislio
ekspanziju kao nagradu za savrenu sintezu triju oblika vlasti, jer istaknuti
oblik takve moi ohrabruje demokratski pritisak mnotva da prevlada svako
ogranienje i svaki nadzor. Bez ekspanzije republika stalno riskira da je
proguta krug korupcije.10
Tu demokratsku ekspanzivnu tendenciju svojstvenu pojmu umreene
moi moramo razlikovati od drugih, isto ekspanzionistikih i
imperijalistikih oblika ekspanzije. Temeljna razlika je u tome to je
ekspanzivnost imanentnog pojma suverenosti inkluzivna, ne ekskluzivna.
Drugim rijeima, kada se iri ta nova suverenost ne prisajedinjuje niti razara

145

146

PUTOVI SUVERENOSTI

druge moi s kojima se suoava ve naprotiv otvara se prema njima,

ukljuujui ih u mreu. Ono to se otvara je osnova konsenzusa pa tako,
putem konstitutivne mree moi i protumoi, cijelo suvereno tijelo stalno se
reformira. Upravo zbog te ekspanzivne tendencije, novi pojam suverenosti
duboko je reformistiki.11
Sada moemo jasno razlikovati ekspanzivnu tendenciju demokratske
republike od ekspanzionizma transcendentnih suverenosti - ili od, jer je to
najvanije pitanje, ekspanzionizma modernih nacionalnih drava. Zamisao
suverenosti kao ekspanzivne moi lebdi nad arkom koja povezuje naelo
demokratske republike sa zamilju o Imperiju. Imperij se jedino moe
zamisliti kao univerzalnu republiku, mreu moi i protumoi strukturiranih
u bezgraninoj i inkluzivnoj arhitekturi. Ta imperijalna ekspanzija nema
nikakve veze s imperijalizmom, niti s onim dravnim organizmima
planiranima za osvajanje, pljaku, genocid, kolonizaciju i porobljavanje.
Imperij proiruje i uvruje model umreene moi protiv takvih
imperijalizama. Svakako, kada te imperijalne procese razmatamo u
povijesnom smislu [a ubrzo emo se usredotoiti na njih u povijesti SAD-a],
jasno vidimo da su ekspanzivni trenuci Imperija natopljeni suzama i krvlju,
ali ta neasna povijest ne porie razliku izmeu ta dva pojma.
Moda je temeljno obiljeje imperijalne suverenosti da je njezin prostor
uvijek otvoren. Kao to smo vidjeli u ranijim dijelovima knjige, moderna
suverenost koja se razvila u Evropi od esnaestoga stoljea nadalje zamiljala
je prostor kao ogranien, a njegove granice uvijek je nadzirala suverena
uprava. Moderna suverenost poiva tono na granici. Naprotiv, u
imperijalnoj koncepciji mo pronalazi naina da se logika njezinoga poretka
uvijek obnavlja i uvijek ponovo stvara u ekspanziji. Ta definicija imperijalne
moi otvara brojne paradokse: bezrazlinost subjekata spojenu sa
singularizacijom proizvodnih mrea; otvoreni i ekspanzivni prostor Imperija
zajedno s njegovom stalnom reteritorijalizacijom i tako dalje. Meutim,
zamisao Imperija koji je takoer demokratska republika oblikuje se upravo
povezivanjem i spajanjem krajnjih polova tih paradoksa. Napetost tih
konceptualnih paradoksa nastavit e se cijelim tijekom oblikovanja i
uspostavljanja imperijalne suverenosti u praksi.
Naposljetku, trebamo imati na umu da je zamisao o miru u osnovi
razvoja i ekspanzije Imperija. To je imanentna zamisao o miru koja se
drastino suprotstavlja transcendentnoj zamisli o miru, to jest, miru koji
moe nametnuti jedino transcendentan suveren u drutvu kojega je narav
izraena ratom. Tu, naprotiv, narav je mir. Virgilije nam daje moda najvii

UMREENA MO

izraz rimskoga mira: Konano ono to je proroite najavilo stiglo je/Veliki

poredak stoljea ponovo se rodio. 12
Otvorene granice
Ostvarenje imperijalnoga pojma suverenosti bio je dugaak proces koji se
razvijao u razliitim fazama ustavne povijesti SAD-a. Kao pisani dokument,
naravno, ustav sad-a ostao je vie ili manje neizmijenjen [osim nekoliko vrlo
vanih amandmana], ali Ustav treba shvatiti i kao materijalni reim pravnoga
tumaenja i prakse koju vre ne samo pravnici i suci ve i subjekti u cijelom
drutvu. Taj materijalni, drutveni ustav doista se radikalno promijenio od
osnivanja republike. U stvari, ustavnu povijest SAD-a treba podijeliti u etiri
razliite faze ili reima.13 Prva se faza protee od deklaracije o neovisnosti
do Graanskoga rata i Rekonstrukcije; druga, krajnje proturjena, faza
odgovara Progresivnoj eri, na prijelazu stoljea, od imperijalistike doktrine
Theodorea Roosevelta do Woodrowa Wilsona i njegovog meunarodnoga
reformizma; trea faza ide od New Deala i Drugog svjetskog rata do najvie
toke hladnoga rata; i naposljetku, etvrtu fazu najavili su drutveni pokreti
1960-ih i nastavlja se do kraja raspada Sovjetskoga saveza i njegovoga
istonoeruopskoga bloka. Svaka od tih faza ustavne povijesti SAD-a
oznaava korak naprijed prema ostvarenju imperijalne suverenosti.
U prvoj fazi Ustava, izmeu predsjednitva Thomasa Jeffersona i
Andrewa Jacksona, otvoreni prostor granice postao je konceptualni
teren republikanske demokracije: taj je prostor omoguio Ustavu
njegovu prvu snanu definiciju. Izjave o slobodi imaju smisla u prostoru
gdje se na ustav drave gleda kao na otvoren proces, kolektivno
samostvaranje.14 Jo je vanija injenica to je taj ameriki prostor bio
osloboen oblika centralizacije i hijerarhije tipinih za Evropu.
Tocqueville i Marx, sa suprotnih stajalita, slau su u ovome: ameriko
graansko drutvo ne razvija se unutar tekih okova feudalne i
aristokratske moi ve se poinje razvijati iz odvojenoga i vrlo
razliitoga temelja.15 Stari san izgleda ponovo mogu. Neomeeni
teritorij otvoren je elji [cupiditas] ovjeanstva, pa to ovjeanstvo
moe tako izbjei krizu odnosa izmeu vrline [virtus] i sudbine
[fortuna] koja je minirala humanistiku i demokratsku revoluciju u
Evropi. Sa stajalita novih Sjedinjenih Drava, prepreke ljudskom
razvoju postavlja priroda a ne povijest - a priroda ne predstavlja
nepremostiva neprijateljstva ili utvrene drutvene odnose. Ona je teren
koji se moe preobraziti i prelaziti.

147

148

PUTOVI SUVERENOSTI

Prema tome, ve u prvoj fazi, potvreno je novo naelo suverenosti,

razliito od evropskoga: sloboda je postala suverenom a suverenost se
odreuje kao radikalno demokratska unutar otvorenoga i stalnoga procesa
ekspanzije. Granica je granica slobode. Kako bi bila uplja retorika
federalista i kako bi neprimjerena bila njihova nova politika znanost da
nisu pretpostavili taj prostrani i pokretljivi prag granice! Sama ideja
oskudnosti koja je - kao i ideja ratu - bila u sreditu evropskoga pojma
moderne suverenosti a priori je iskljuena iz ustavnih procesa amerikoga
iskustva. I Jefferson i Jackson shvatili su materijalnost granice i prepoznali
je kao osnovu koja podupire irenje demokracije.16 Sloboda i granica stoje u
odnosu uzajamne implikacije: svaka potekoa, svako ogranienje slobode
prepreka je koju treba premostiti, prag kojeg treba proi. Od Atlantika do
Pacifika pruao se teren bogatstva i slobode, stalno otvoren novim
bjegovima. U tom okviru postoji barem djelomino pomaknue ili rjeenje
one dvosmislene dijalektike koja se razvijala unutar amerikog Ustava i koja
je potinila imanentna naela deklaracije o neovisnosti transcendentnom
poretku ustavnoga samorazmatranja. Preko velikoga otvorenoga prostora
konstitutivna tendencija pobjeuje ustavnu odredbu, tendencija
imanentnosti naela pobjeuje regulativno razmiljanje, a inicijativa
mnotva centralizaciju moi.
Meutim, ta utopija otvorenoga prostora koja igra tako vanu ulogu u
prvoj fazi amerike ustavne povijesti ve domiljato krije surovi oblik
potinjavanja. Sjevernoameriki teren moe se zamisliti kao otvoren samo
ako se hotimice zanemari postojanje domorodakih Amerikanaca - ili ako ih
se shvati kao razliita ljudska bia, kao podljudsko, dio prirodnoga
okruenja. Upravo kao to zemlju treba oistiti od stabala i stijenja da bi je
se obraivalo, tako i teren treba oistiti od domorodakoga stanovnitva.
Upravo kao to se graniari trebaju pripremiti za otre zime, tako se moraju
naoruati protiv uroenika. Domorodaki Amerikanci postali su puki
trnoviti element prirode, a stalan rat imao je za cilj njihov izgon i/ili
likvidaciju. Tu se suoavamo s protuslovljem koje se nije moglo apsorbirati u
ustavni stroj: domorodaki Amerikanci nisu se mogli uklopiti u ekspanzivno
pokretanje granice kao dio ustavne tendencije; oni su se, naprotiv, morali
iskljuiti iz terena kako bi se otvorili njegovi prostori i omoguila ekspanzija.
Da su njih priznali, ne bi postojala stvarna granica na kontinentu niti
otvoreni prostor koji treba ispuniti. Oni su postojali izvan Ustava kao njegov
negativni temelj: drugim rijeima, njihovo iskljuenje i likvidacija bili su
nuni uvjeti funkcioniranja samog Ustava. To protuslovlje ne moramo ni

UMREENA MO

zamisliti kao krizu jer su domorodaki Amerikanci tako dramatino

iskljueni iz rada ustavnoga stroja.
U toj prvoj fazi koja ide od osnivanja demokratske republike do
Graanskoga rata, ustavna dinamika doista je zala u krizu kao ishod
unutarnjih protuslovlja. Dok su domorodaki Amerikanci bili izbaeni izvan
Ustava, afriki Amerikanaci bili su od poetka postavljeni unutar njega.
Koncepcija granice i zamisao i praksa otvorenoga prostora demokracije u
stvari su se ispreplitale s jednako otvorenim i dinamikim pojmom naroda,
mnotva i gensa Republikanski narod je novi narod, narod u egzodusu koji
nastanjuje prazna [ili ispranjena] nova podruja. Od poetka ameriki
prostor nije bio samo ekstenzivan, neomeeni prostor ve i intenzivan
prostor: prostor prelaenja, melting pot i stalne hibridizacije. Prva stvarna
kriza amerike slobode nastala je na tom unutarnjem, intenzivnom prostoru.
Crnako ropstvo, praksa naslijeena od kolonijalnih sila, bila je
nepremostiva prepreka oblikovanju slobodnoga naroda. Veliki ameriki
antikolonijalni ustav morao je integrirati tu paradigmatski kolonijalnu
ustanovu u samo svoje sredite. Domorodaki Amerikanci mogli su se
iskljuiti jer nova republika nije ovisila o njihovoj radnoj snazi, ali crnaka
radna snaga bila je bitna potpora novim Sjedinjenim Dravama: afriki
Amerikanci morali su biti ukljueni u Ustav ali nisu mogli biti jednako
ukljueni. [ene su, naravno, zauzimale vrlo slian poloaj.] Junjaki
ustavotvorci nisu imali problema dokazati da je Ustav, u svome
dijalektikom, samorazmatrajuem i federalistikom trenutku,
dozvoljavao, pa ak i zahtijevao, izopaeno tumaenje drutvene podjele
rada koja je bila u potpunoj suprotnosti s osiguranjem jednakosti izraenim
u deklaraciji o neovisnosti.
Osjetljiva narav toga protuslovlja vidi se u bizarnom kompromisu
prilikom pisanja ustava, do kojega je dolo putem munih pregovora, po
kojemu se ropsko stanovnitvo doista rauna u odreivanju broja
predstavnika za svaku dravu u Zastupnikom domu Kongresa, ali prema
omjeru po kojemu je jedan rob vrijedi kao tri petine slobodne osobe. [June
drave borile su se da uine taj omjer to viim kako bi poveale svoju mo u
Kongresu, a Sjevernjaci su se borili da ga snize.] Ustavotvorci su bili
prisiljeni brojano iskazati ustavnu vrijednost raznih rasa. Tvorci ustava tako
su izjavili da e se o broju predstavnika odluiti dodavanjem cijelom Broju
slobodnih Osoba, ukljuujui one koji su obvezni sluiti na rok a iskljuujui
neoporezovane Indijance, tri petine svih drugih osoba.17 Jedan za bijelce a
nula za amerike Indijance postavlja relativno mali problem, ali tri petine je

149

150

PUTOVI SUVERENOSTI

vrlo nezgodan broj za Ustav. Afroameriki robovi nisu mogli biti ni potpuno
iskljueni ni potpuno ukljueni. Crnako ropstvo bilo je paradoksalno kako
izuzetak od Ustava tako i njegov temelj.
To protuslovlje znailo je krizu za novousvojeni ameriki pojam
suverenosti jer je ono zakoilo slobodno kruenje, mijeanje i jednakost koji
proimaju njegov temelj.18 Imperijalna suverenost mora uvijek prevladavati
prepreke i mee kako unutar svoga podruja tako i na granicama. To stalno
prevladavanje ini imperijalni prostor otvorenim. Ogromne unutarnje
prepreke izmeu crnih i bijelih, slobodnih i porobljenih blokirale su
imperijalni integracijski stroj i splasnule ideoloko razmetanje otvorenim
prostorima.
Abraham Lincoln bio je svakako u pravu kada je, vodei Graanski rat,
razmiljao o sebi kao onome koji ponovo osniva naciju. Usvajanje
etrnaestoga amandmana najavilo je vie od jednoga stoljea dugu pravnu
borbu za graanska prava i jednakost Afroamerikanaca. Nadalje, rasprava o
ropstvu bila je neraskidivo povezana s raspravama o novim teritorijima. U
igri je bila redefinicija prostora nacije. Radilo se o pitanju moe li se slobodni
egzodus mnotva, ujedinjenoga u mnogostrukoj zajednici, nastaviti razvijati,
usavravati i ostvariti novu raspodjelu javnoga prostora. Nova demokracija
morala je unititi transcendentnu zamisao o naciji sa svim njezinim rasnim
podjelama i stvoriti vlastiti narod, koji je odreen ne starim nasljeem ve
novom etikom izgradnje i ekspanzije zajednice. Nova nacija mogla je biti
samo proizvod politikog i kulturnog menadmenta hibridnih identiteta.
Zatvaranje imperijalnoga prostora
Veliki otvoreni ameriki prostori na kraju su nestali. Nije bilo ak
dovoljno ni istiskivanje domorodakih Amerikanca u sve manja i manja
granina podruja. U devetnaestom i dvadesetom stoljeu, amerika
sloboda, njezin novi model umreene moi, i njezina alternativna
koncepcija modernoj suverenosti, susreli su sa injenicom da je otvoreni
prostor ogranien. Razvoj Ustava SAD-a od toga trenutka nadalje stalno
e visiti na protuslovnoj niti. Svaki put kada je ekspanzija ustavnoga
projekta dola do svojih granica, republika se nala u iskuenju da se
ukljui u imperijalizam evropskoga stila. Meutim, uvijek je postojalo i
drugo miljenje: vratiti se projektu imperijalne suverenosti i oblikovati je
na nain koji je u skladu s prvobitnom rimskom misijom Sjedinjenih
Drava. Ta nova drama politikoga projekta SAD-a odigravala se u
Progresivnoj eri, od 1890-ih to Prvoga svjetskoga rata.

UMREENA MO

Bilo je to isto razdoblje u kojemu se klasna borba uzdigla na sredinju

pozornicu Sjedinjenih Drava. Klasna borba postavila je problem
oskudnosti, ne u apsolutnom smislu, ve u smislu primjerenom povijesti
kapitalizma: to jest, kao nejednakost raspodjele dobara razvoja u kontekstu
drutvene podjele rada. Klasna podjela pojavila se kao granica koja je
prijetila da destabilizira ekspanzivnu ravnoteu ustava. U isto su vrijeme
veliki trustovi kapitala poeli organizirati nove oblike financijske moi,
odvajajui bogatstvo od proizvodnje i novac od proizvodnih odnosa. Dok je
Evropa to doivljavala kao relativno stalni razvoj - jer je financijski kapital
nastao na drutvenom poloaju zemljine rente i aristokracije - u
Sjedinjenim je Dravama to bio eksplozivan dogaaj. On je ugrozio samu
mogunost ustava u mrei, jer kada mo postane monopolistika sama
mrea nestaje. S obzirom da ekspanzija prostora vie nije bila mogua pa se
stoga vie nije mogla koristiti kao strategije za rjeavanje sukoba, drutveni
sukob pojavio se izravno kao nasilan i nepomirljiv dogaaj. Dolazak na
pozornicu velikoga radnikoga pokreta SAD-a potvrdio je zatvaranje
ustavnoga prostora posredovanja i nemogunost prostornoga pomaknua
sukoba. Pobuna na Haymarket Squareu i Pullmanski trajk to su objavili
jasno i glasno: nema vie otvorenoga prostora, pa e stoga sukob rezultirati
izravnom borbom, upravo tu.19 U stvari, kada mo doe do svojih prostornih
granica, prisiljena se zatvoriti u samu sebe. Bio je to novi kontekst u kojemu
su se trebale odvijati sve radnje.
Zatvaranje prostora postavilo je ozbiljan izazov prvobitnom amerikom
ustavnom duhu, a staza koja bi se uhvatila u kotac s tim izazovom bila je
krivudava. Nikada nije bilo jaega pritiska da se Sjedinjene Drave preobraze
u neto slino evropskoj suverenost. Nai pojmovi reakcije, aktivne
kontrarevolucije, preventivne policije i Pinkertonove drave pojavili su
se svi u Sjedinjenim Dravama u tom razdoblju. Klasno potiskivanje u SAD-u
nije trebalo biti ljubomorno na razne kajzere i careve Evrope. Danas jo
uvijek preivljava to okrutno razdoblje kapitalistikog i dravnog
potiskivanja, ak ako imena njegovih glavnih krivaca [kao to su Frick,
Carnegie, Mellon i Morgan] danas slue kao asni nazivi filantropskih
zaklada. Kako je ta represija bila okrutna - a to je bila jae to je bio jai i
otpor! To je u stvari najvanije. Da su stvari krenule drugaijim putem, da
otpor represiji nije bio tako jak, ne bi bilo razloga napisati ovu knjigu o
Imperiju, kao obliku vladavine razliitom od imperijalizma.
Mogui odgovori na zatvaranje prostora na sjevernoamerikom
kontinentu bili su raznovrsni i protuslovni. Oba prijedloga koja su

151

152

PUTOVI SUVERENOSTI

najsnanije odredila tendenciju buduega razvoja Ustava nastala su unutar

okvira amerikoga progresivizma na poetku dvadesetoga stoljea. Prvi je
iznio Theodore Roosevelt, drugi Woodrow Wilson; prvi se zalagao za
potpuno tradicionalnu imperijalistiku ideologiju evropskoga stila; a drugi je
usvojio internacionalistiku ideologiju mira kao ekspanziju ustavne
koncepcije umreene moi. Oba ta prijedloga imala su svrhu odgovoriti na
isti problem: krizu drutvenih odnosa i sljedstveno tome krizu Jeffersonovog
prostora. Korupcija umreene moi Ustava putem stvaranja monih trustova
bila je drugi vaan element za oba ta prijedloga. Obje njihove predsjednike
administracije usvojile su vano progresistiko antitrustovsko
zakonodavstvo, od ureenja eljeznica pod Rooseveltom do irokoga
ureenja poslova i financija pod Wilsonom. Njihov zajedniki problem bio je
kako ublaiti klasno neprijateljstvo koje je dotad gotovo unitilo model
umreene moi. Oni se shvatili da je to nemogue unutar granica samoga
sustava - a to je njihova trea zajednika toka. Otvoreni teren bio je
iskoriten, pa i ako nije bio potpuno opustoen nije se moglo na demokratski
nain usmjeriti kretanje.
S obzirom da je bilo nemogue pronai unutarnje rjeenje za
zatvaranje prostora, progresivizam amerike ideologije morao se ostvariti
pogledom prema vani. Oba ta odgovora naglaavala su to kretanje prema
vani, ali Wilsonov projekt bio je mnogo vie utopijski od Rooseveltovog. Za
Roosevelta, panjolsko-ameriki rat i sastajanje Rough Ridersa na San Juan
Hillu sainjavali su prototip rjeenja, a ta je slika postala jo vanija kada je
on izvrio populistiko obraenje. Rooseveltovo rjeenje prostornih granica
ukljuivalo je naputanje prvobitnih obiljeja amerikoga modela a umjesto
toga on je elio slijediti ciljeve i metode sline populistikom kolonijalnom
imperijalizmu Cecila Rhodesa i progresivnom imperijalizmu francuske
Tree republike.20 Taj imperijalistiki put doveo je do kolonijalistikoga
iskustva Sjedinjenih Drava na Filipinima. Naa je dunost prema ljudima
koji ive u barbarstvu, proglasio je Roosevelt, da ih oslobodimo njihovih
okova. Bilo kakav ustupak oslobodilakim borbama koji bi dozvolio
neciviliziranom stanovnitvu kao to su Filipinci da vladaju sami sobom bio
bi po njemu meunarodni zloin. 21 Roosevelt, zajedno s naratajima
evropskih ideologa prije njega, oslanjao se na pojam civilizacije kao
primjereno opravdanje za imperijalistiko osvajanje i prevlast.
Wilsonovo rjeenje krize prostora poprimilo je potpuno drugaiji oblik.
Njegov projekt meunarodnoga proirenja umreene moi Ustava bio je
konkretna politika utopija. Nigdje se nisu vie izrugali Wilsonovom

UMREENA MO

tumaenju amerike ideologije nego to je to bio sluaj u Evropi u razdoblju

Versajskog sporazuma, ali nisu ga ni u Sjedinjenim Dravama naroito
cijenili. Istina je da Liga Naroda, kruna Wilsonovog projekta za evropski i
svjetski mir, nije nikada prola prepreku veta u Kongresu; ali taj koncept
svjetskoga poretka zasnovanoga na proirenju ustavnoga projekta SAD-a,
zamisao o miru kao proizvodu novih svjetskih umreenih moi, bila je
snaan i dugotrajan prijedlog.22 Taj prijedlog odgovarao je originalnoj logici
Ustava SAD-a i njegovoj zamisli o ekspanzivnom Imperiju. Evropski
modernisti nisu mogli a da se ne izruguju tom prijedlogu postmoderne
Evrope: kronike su pune ironija i uvreda Georgesa Clemenceaua i Lloyda
Georgea, zajedno s faistima koji su svi izjavljivali da je odbacivanje
Wilsonovog projekta bio sredinji element njihovih projekata diktature i
rata. Pa ipak jadni oklevetani Wilson danas se pojavljuje u prilino
drugaijem svjetlu: utopista, da, ali lucidan u svome predvianju uasne
budunosti koja je ekala Evropu nacija u nadolazeim godinama, izumitelj
svjetske vlade mira, koja je bila svakako neostvariva, ali njegova vizija se
svejedno pokazala kao uinkovit poticatelj prijelaza prema Imperiju. To je
sve tono ak ako Wilson to nije priznavao. Tu smo konkretno dodirnuli
razliku izmeu imeprijalizma i Imperija, a u tim Wilsonovim utopijama
moemo vidjeti inteligenciju i dalekovidnost velianstvenoga luaka.
Ameriki imperijalizam
Trea faza ili reim Ustava SAD-a poela je u potpunosti djelovati usvajanjem
zakonodavstva New Deala, primjerice Zakona o nacionalnim industrijskim
odnosima, ali za nae svrhe bolje bi bilo njezin poetak postaviti ranije, ak
tamo u razdoblje Boljevike revolucije iz 1917. kada je prijetnja odzvanjala
Sjedinjenim Dravama i diljem svijeta. Gledano unatrag, u ona prva
desetljea nakon Oktobarske revolucije moemo ve prepoznati korijene
hladnoga rata - bipolarnu razdiobu teritorija zemaljske kugle i mahnito
takmienje izmeu dva sustava. Moglo bi se kazati da je zakonodavstvo New
Deala, zajedno s izgradnjom analognih sustava drave blagostanja u
Zapadnoj Evropi, bilo odgovor na prijetnju sovjetskoga iskustva, to jest na
sve veu mo radnikih pokreta kako kod kue tako i u inozemstvu.23
Sjedinjene Drave sve vie su osjeale potrebu da ublae klasno
neprijateljstvo, pa je tako antikomunizam postao glavni imperativ. Ideologija
hladnoga rata oivjela je najpretjeranije oblike manihejske podjele, a kao
ishod toga u Sjedinjenim Dravama pojavili su se neki od sredinjih
elemenata koji su odreivali modernu evropsku suverenost.

153

154

PUTOVI SUVERENOSTI

Postalo je sve jasnije tijekom te faze, i za cijelo vrijeme dvadesetoga

stoljea, da su Sjedinjene Drave daleko od toga da budu jedinstvena i
demokratska nacija kakvom su je zamiljali njezini osnivai, Imperij
slobode, ve da su one potakle izravne i okrutne imperijalistike
projekte kako kod kue tako i u inozemstvu. Slika vlade SAD-a kao
svjetskoga policajca i glavnoga pokretaa potiskivanja oslobodilakih
borbi po cijelome svijetu nije u stvari nastala 1960-ih godina, pa ak ni
poetkom samoga hladnoga rata, ve jo tamo u vrijeme Sovjetske
revolucije, a moda ak i ranije. Moda bi ono to smo predstavili kao
izuzetke razvoja imperijalne suverenosti trebalo prikazati kao stvarnu
tendenciju, alternativu unutar povijesti Ustava SAD-a. Drugim rijeima,
moda bi korijene te imperijalistike prakse trebalo traiti u samim
poecima zemlje, u crnakom ropstvu i genocidnim ratovima protiv
domorodakih Amerikanaca.
Ranije smo razmotrili crnako ropstvo kao ustavni problem u razdoblju
ante bellum, ali rasno potinjavanje i supereksploatacija crnake radne
snage nastavili su se dobrano nakon usvajanja Trinaestoga, etrnaestoga i
Petnaestoga amandmana. Ideoloke i fizike prepreke podignute oko
Afroamerikanaca uvijek su proturjeile imperijalnom pojmu otvorenih
prostora i izmijeanoga stanovnitva. Osobito se poloaj crnake radne
snage u Sjedinjenim Dravama snano podudarao s poloajem kolonijalne
radne snage u evropskim reimima u smislu podjele rada, radnih uvjeta i
strukture nadnica. Doista, supereksploatacija crnake radne snage daje nam
jedan primjer, unutarnji primjer, imperijalistike tendencije koja se
iskazivala tijekom povijesti SAD-a.
Drugi primjer te imperijalistike tendencije, vanjski primjer, moe se
vidjeti u povijesti Monrooeve doktrine i napora SAD-a da vri nadzor nad
Amerikama. Doktrina, koju je najavio predsjednik James Monroe 1823,
predstavljena je najprije kao obrambena mjera protiv evropskoga
kolonijalizma: slobodni i neovisni ameriki kontinenti odsad se nee
smatrati kao objekti budue kolonizacije neke evropske sile.24 Sjedinjene
Drave preuzele su ulogu zatitnika svih nacija Amerikanaca protiv evropske
agresije, ulogu koja je kasnije postala izriitija s dodatkom toj doktrini to ga
je uinio Theodore Roosevelt, zahtijevajui za Sjedinjene Drave
meunarodnu redarstvenu mo. Meutim, teko bi bilo oznaiti brojna
vojna upletanja SAD-a u Amerikama kao jednostavnu obranu od evropske
agresije.25 Jenkijevska politika duga je tradicija imperijalizma odjevenoga u
antikolonijalno ruho.

UMREENA MO

Tijekom hladnoga rata to imperijalistiko iskuenje - ili u stvari

dvosmislenost izmeu zatitnika i vladajuega - postalo je jaim i
ekstenzivnijim. Drugim rijeima, zatita zemalja po cijelom svijetu od
komunizma [ili, tonije, od sovjetskog imperijalizma], nije se mogla odvojiti
od prevlasti nad njima i njihovoga iskoritavanja imperijalistikim
tehnikama. Angaman SAD-a u Vijetnamu moe se smatrati vrhuncem te
tendencije. S jednoga stajalita, a to je svakako i hladnoratovska ideologija
vlade SAD-a, rat u Vijetnamu uklapao se u globalnu politiku strategiju
obrane slobodnoga svijeta od komunizma, zadravanja njegovoga prodora.
Meutim, rat je isto tako bio i nastavak evropskoga imperijalizma u reiji
Sjedinjenih Drava. Do 1960-ih godina, evropske kolonijalne sile izgubile su
kljune bitke i njihov nadzor je blijedio. Poput ostarjelih boksaa za nagradu
one su poele bjeati iz ringa, a Sjedinjene Drave ule su u njega kao novi
pobjednik. Vojni krugovi Sjedinjenih Drava nikada nisu sumnjali da su one
dovoljno jake da izbjegnu onu vrstu ponienja to su ga pretrpjeli Francuzi
kod Dien Bien Fua. Amerikanci su tijekom svoga kratkoga zadravanja u
Vijetnamu djelovali svom estinom, okrutnou i barbarstvom dostojnim
evropske imperijalistike sile. Izgledalo je da e se Amerikanci proglasiti
legitimnim nasljednikom oslabljenih evropskih sila, preuzimajui njihov
imperijalistiki plat i nadmaujui njihovu imperijalistiku praksu.
Naravno, pustolovina SAD-a u Vijetnamu zavrila je porazom. U
nevjerojatnom pothvatu jedinstvene snage i hrabrosti, Vijetnamci su se borili
protiv dvije imperijalistike sile zaredom i izali su kao pobjednici - iako se
poslije pokazalo da su plodovi te pobjede bili nevjerojatno gorki. Meutim,
sa stajalita Sjedinjenih Drava, i u smislu nae kratke ustavne povijesti,
Vijetnamski rat mogao bi biti konani trenutak imperijalistike tendencije i
tako polazite novoga reima Ustava. Put imperijalizma evropskoga stila
postao je jednom zauvijek nemogu, pa e se Sjedinjene Drave morati
istovremeno vratili unatrag i zakoraiti u pravu imperijalnu vladavinu.
Kao neku vrst povijesne preice, mogli bismo smjestiti kraj treega i
poetak etvrtoga reima Ustava SAD-a u godinu 1968.26 Tetska ofenziva u
sijenju oznaila je nepovratni poraz imperijalistikih pustolovina SAD-a.
Meutim, jo vanije je, kao to je sluaj prije svake promjene ustavnoga
reima, da su snani unutarnji drutveni pokreti ve pripremili pritisak za
povratak republikanskim naelima i izvornom ustavnom duhu. Upravo kad
su Sjedinjene Drave najdublje zaglibile u imperijalistiku pustolovinu u
inozemstvu, kada su se najvie udaljile od svojega prvobitnoga ustavnoga
projekta, taj ustavni duh najvie je doao do izraaja kod kue. - ne samo u

155

156

PUTOVI SUVERENOSTI

proturatnim pokretima ve i u graanskim pravima i Black power pokretima,

studentskim pokretima i kasnije u feministikim pokretima drugoga vala.
Pojava raznih sastavnica Nove ljevice bila je ogromna i snana potvrda
naela konstitutivne moi i deklaracija o ponovnom otvaranju drutvenih
prostora.
S onu stranu hladnoga rata
Tijekom hladnoga rata, kada su Sjedinjene Drave dvosmisleno navukle
plat imperijalizma, one su potinile stare imperijalistike sile vlastitom
reimu. Hladni rat to su ga vodile Sjedinjene Drave nije porazio
socijalistikoga neprijatelja, a moda to nikada nije ni bio njihov prvenstveni
cilj. Sovjetski savez sruio se pod teretom vlastitih unutarnjih protuslovlja.
Hladni je rat u najboljem sluaju proizveo neke uvjete izolacije koji su,
odjekujui unutar sovjetskoga bloka, umnoili ta eksplozivna protuslovlja.
Najvaniji uinak hladnoga rata bila je reorganizacija hegemonistikih
obiljeja unutar imperijalistikoga svijeta, ubrzavajui pad starih sila i
uzvisujui ameriku inicijativu za uspostavom imperijalnoga poretka.
Sjedinjene Drave ne bi izale kao pobjednik na kraju hladnoga rata, da nova
vrsta hegemonistike inicijative nije ve bila pripremljena. Imperijalni
projekt, globalni projekt umreene moi, odreuje etvrtu fazu ili reim
ustavne povijesti SAD-a. U zadnjim godinama i nakon hladnoga rata,
odgovornost za vrenje uloge meunarodnoga policajca pala je ravno na
lea Sjedinjenih Drava. Zaljevski rat bio je prva prilika da Sjedinjene Drave
pokau tu svoju mo u punom obliku. U stvari, rat je bio operacija
potiskivanja od vrlo maloga interesa sa stajalita ciljeva, regionalnih interesa
i zainteresiranih politikih ideologija. Vidjeli smo mnoge takve ratove to su
ih izravno vodile Sjedinjene Drave i njihovi saveznici. Irak je bio optuen da
je prekrio meunarodno pravo pa mu je stoga trebalo suditi i kazniti ga.
Vanost Zaljevskoga rata izvire vie iz injenice da je on predstavio
Sjedinjene Drave kao jedinu silu koja je sposobna upravljati
meunarodnom pravdom, ne kao funkcijom vlastitih nacionalnih motiva ve
u ime globalnoga prava. Svakako, mnoge su sile i prije lano tvrdile da
djeluju u opem interesu, ali ta nova uloga Sjedinjenih Drava je razliita.
Moda je najtonije ustvrditi da to opravdanje univerzalnou moe biti
lano ali ono je lano na novi nain. SAD kao svjetski policajac djeluju ne u
imperijalistikom interesu ve u imperijalnom interesu. U tom je smislu
Zaljevski rat doista najavio, kao to je George Bush tvrdio, raanje novoga
svjetskoga poretka.

UMREENA MO

Meutim, legitimnost imperijalnoga poretka ne moe se zasnivati na

pukoj uinkovitosti zakonskih sankcija i vojnoj moi. koja ih namee. Ona se
mora razviti putem proizvodnje meunarodnih pravnih standarda koji
podupiru mo vladajueg aktera na trajan i legitiman nain. Tu Wilsonov
ustavni proces konano doivljava svoju zrelost i ponovo se pojavljuje.
Izmeu Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, izmeu Wilsonovoga mesijanstva
i meunarodnih ekonomsko-politikih inicijativa New Deala [na koje emo
se vratiti u dijelu 3.2], izgraen je niz meunarodnih organizacija koje su
proizvele ono to se u tradicionalnom ugovornom smislu meunarodnoga
prava naziva suviak normativnosti i uinkovitosti. Taj je suviak dobio
ekspanzivnu i univerzalnu osnovu u duhu sporazuma iz San Francisca koji
su osnovali Ujedinjene narode. Hladni rat omeo je ujedinjujui, unutarnji
proces ali ga nije potpuno zaustavio. Tijekom godina hladnoga rata dolo je
kako do umnoavanja meunarodnih organizama sposobnih da proizvode
pravo tako i do smanjenja otpora njihovom funkcioniranju. Naglasili smo u
dijelu 1.1 kako je porast broja tih raznih meunarodnih organizama i
njihovo uvrenje u skup simbolikih odnosa - kao da je jedan traio od
drugoga vlastitu legitimaciju - gurnuo postrance koncepciju meunarodnoga
prava zasnovanu na ugovoru ili pregovorima, a umjesto toga ciljao na
sredinji autoritet, legitimni supranacionalni motor pravne radnje. Objektivni
proces tako je dobio subjektivno lice. Velike meunarodne ustanove, koje su
stvorene na ogranienoj osnovi pregovora i paktova, vodile su prema porastu
broja organizama i aktera koji su poeli djelovati kao da postoji sredinja
vlast koja sankcionira pravo.
Na kraju hladnoga rata, Sjedinjene Drave pozvane su da igraju ulogu
jamca i da pridodaju pravnu uinkovitost sloenom procesu oblikovanja
novoga suprancionalnoga prava. Isto kao to su u prvom stoljeu kranske
ere rimski senatori zatraili od Augusta da preuzme imperijalne moi
upravljanja za javno dobro, tako i danas meunarodne organizacije
[Ujedinjeni narodi, meunarodne monetarne organizacije, pa ak i
humanitarne organizacije] trae od Sjedinjenih Drava da preuzmu
sredinju ulogu u novome svjetskome poretku. U svim regionalnim
sukobima na kraju dvadesetoga stoljea, od Haitija to Perzijskoga zaljeva i od
Somalije do Bosne, pozivaju se Sjedinjene Drave da vojno interveniraju - a
ti pozivi su stvarni i sadrajni, ne puki novinarski trikovi da se ublae javni
prosvjedi u SAD-u. ak kad bi to radile i nevoljko, Sjedinjene Drave morale
bi se vojno odazvati u ime reda i mira. To je moda jedno od bitnih obiljeja
Imperija - to jest, ono lei u svjetskom kontekstu koji ga stalno poziva na

157

158

PUTOVI SUVERENOSTI

postojanje. Sjedinjene Drave su policija mira, ali samo u krajnjoj instanci,

kada supranacionalne organizacije mira trae organizacijsku djelatnost i
oblikovanje sloenih pravosudnih i organizacijskih inicijativa.
Postoje mnogi razlozi za povlateni poloaj Sjedinjenih Drava u
novom globalnom uspostavljanju imperijalne vlasti. To se moe djelomice
objasniti nastavkom uloge SAD-a [osobito vojne uloge] od sredinjega lika u
borbi protiv SSSR-a do sredinjega lika u novoujedinjenom svjetskom
poretku. Meutim, sa stajalita ustavne povijesti koju ovdje slijedimo,
moemo vidjeti da su Sjedinjene Drave povlatene na mnogo vaniji nain
imperijalnom tendencijom vlastitoga Ustava. Ustav SAD-a, kao to je
Jefferson rekao, najbolje je kalibriran za ekstenzivni Imperij. Trebamo jo
jednom naglasiti da je taj Ustav imperijalan a ne imperijalistiki. On je
imperijalan jer je [za razliku od projekta imperijalizma koji uvijek titi svoju
mo pravocrtno u zatvorenim prostorima i napada, razara i potinjava
potinjene zemlje svojoj suverenosti] ustavni projekt SAD-a izgraen na
modelu preoblikovanja otvorenoga prostora i ponovnog izmiljanja raznih i
jedinstvenih odnosa u mreama po neomeenom terenu.
Suvremena zamisao o Imperiju nastala je putem globalne ekspanzije
unutarnjega ustavnoga projekta SAD-a. U stvari, putem irenja unutarnjih
ustavnih procesa ulazimo u ustavni proces Imperija. Meunarodno pravo
uvijek je moralo biti ugovorni i pregovaraki proces izmeu vanjskih strana u klasinom svijetu to ga je Tukidid oslikao u Melijskom dijalogu, u eri
dravnoga razloga, i u modernim odnosima meu nacijama. Danas pravo
umjesto toga ukljuuje unutarnji i ustavni institucionalni proces. Mree
sporazuma i udruenja, kanali posredovanja i rjeavanja sukoba, kao i
koordinacija raznih dinamika drava, sve je to institucionalizirano unutar
Imperija. Proivljavamo prvu fazu preobrazbe globalne granice u otvoreni
prostor imperijalne suverenosti.

2.6
IMPERIJALNA SUVERENOST

Novi ljudi Evrope su oni koji vjeruju u nove

poetke, nova poglavlja, nove stranice; ja se i
dalje borim sa starom priom, nadajui se da
e mi, prije nego to se zavri, otkriti zato
sam mislio da je to vrijedno truda.
j.m. coetzee

Duga je tradicija moderne kritike u

odbacivanju dualizama modernosti. Meutim, stajalite te kritike tradicije
nalazi se na paradigmatskom mjestu same modernosti, kako unutra tako i
izvana, na pragu ili toki krize. Meutim, na prijelazu prema
imperijalnome svijetu to granino mjesto vie ne postoji, pa stoga moderna
kritika strategija nije vie uinkovita.
Razmotrite, na primjer, odgovore modernih evropskih filozofa, od
Kanta do Foucaulta na pitanje to je prosvjetiteljstvo? Kant istie klasino
moderno obiljeje madata prosvjetiteljstva: Sapere aude [usudi se znati],
izai iz sadanjega stanja nezrelosti i veliaj javnu uporabu razuma kao
sredita drutvenoga podruja.01 Foucaultova inaica, kada je smjestimo u
povijesni kontekst, nije u stvari tako razliita. Foucault se bavio ne
despotstvom Fridrika II, koje je Kant elio usmjeriti prema razumnijim
politikim gleditima, ve prije politikim sustavom francuske Pete
republike, u kojoj je velika javna sfera za politiku razmjenu bila sama po
sebi razumljiva. Njegov odgovor ipak insistira jo jednom na nunosti da se
pree granica koje povezuje ono to bi se tradicionalno smatralo unutar
subjektivnosti a izvana javne sfere - ak iako je u Foucaulta ta podjela
obrnuta tako da dijeli unutarnje sustava od vanjskoga subjektivnosti.02
Racionalnost moderne kritike, njezino sredite sile tee, postavljeno je na toj

160

PUTOVI SUVERENOSTI

granici. Foucault dodaje jo jedan pravac istraivanja koji nastoji ii izvan

tih granica i modernog shvaanja javne sfere. U pitanju je ovo: ... Kako
moe rast sposobnosti [capacits] biti razdvojen od pojaanja odnosa moi?
A ta nova zadaa zahtijeva novu metodu: Moramo krenuti izvan te
alternative unutra-izvana. Meutim, Foucaultov odgovor sasvim je
tradicionalan: Moramo biti na granici.03 Na kraju se Foucaultova filozofska
kritika prosvjetiteljstva vraa na samo stajalite prosvjetiteljstva. U toj plimi i
oseci izmeu unutarnjega i vanjskoga, kritika modernosti ne ide na kraju
van svojih termina i granica ve prije stoji u ravnotei na granicama.
Taj isti pojam graninoga mjesta koje slui kao stajalite za kritiku
sustava moi - mjesto koje je istovremeno unutra i izvana - takoer proima
kritiku tradiciju moderne politike teorije. Spoj realistikih temelja i
utopijskih inicijativa dugo je vremena obiljeavao moderni republikanizam.
Republikanski projekti uvijek su vrsto ukorijenjeni u prevladavajui
povijesni proces, ali oni nastoje preobraziti podruje politike koje tako stvara
jedno vanjsko, novi prostor osloboenja. Tri najvea primjera te kritike
tradicije, po naem miljenju, su Machiavelli, Spinoza i Marx. Njihova
misao uvijek je utemeljena u stvarnim procesima konstituiranja moderne
suverenosti, pokuavajui ukazati kako njezina protuslovlja mogu
eksplodirati i otvoriti prostor za neko alternativno drutvo. Vanjsko se gradi
iznutra.
Za Machiavellija se konstitutivna mo koja treba utemeljiti
demokratsku politiku raa iz prekida srednjovjekovnog poretka i iz nunosti
da se urede kaotike preobrazbe modernosti. Novo demokratsko naelo je
utopijska inicijativa koja izravno odgovara na realni politiki proces i
zahtjeve krize epohe. I u Spinoze kritika moderne suverenosti nastaje iz
unutarnjosti povijesnoga procesa. Nasuprot oblicima monarhije i
aristokracije, koji mogu jedino ostati ogranieni oblici, Spinoza odreuje
demokraciju kao apsolutni oblik vlasti jer u demokraciji vlada cijelo drutvo,
ukupno mnotvo. U stvari demokracija je jedini oblik vlasti u kojemu se
moe ostvariti apsolutno. Za Marxa, naposljetku, svaka oslobaajua
inicijativa, od borbe za nadnice do politikih revolucija, predlae neovisnost
upotrebne vrijednosti nasuprot svijetu razmjenske vrijednosti, nasuprot
modalnostima kapitalistikoga razvoja - ali ta neovisnost postoji jedino
unutar samoga kapitalistikog razvoja. U svim tim sluajevima kritika
modernosti smjeta se unutar povijesne evolucije oblika moi, u unutarnje
koje trai vanjsko. ak se i u najradikalnijim i krajnjim oblicima zahtjeva za
vanjskim, unutarnje jo uvijek uzima kao temelj - iako ponekad negativni

IMPERIJALNA SUVERENOST

temelj - projekta. U Machiavellijevom konstitutivnom oblikovanju nove

republike, Spinozinom demokratskom oslobaanju mnotva, i Marxovom
revolucionarnom ukidanju drave, unutarnje nastavlja ivjeti na dvosmislen
ali ne manje odreen nain u vanjskome koje se projicira kao utopija.
Ne elimo ovdje istaknuti da moderne kritike modernosti nisu nikada
dostigle stvarnu toku prekida koja omoguuje promjenu stajalita, niti da
na projekt ne moe imati koristi od modernih kritikih temelja.
Machiavellijeva sloboda, Spinozina elja i Marxov ivi rad, sve su to
pojmovi koji sadre stvarnu mo preobrazbe: mo da se suoimo sa
stvarnou i idemo van datih uvjeta ivota. Snaga tih kritikih pojmova, koja
se protee daleko izvan njihovoga dvosmislenoga odnosa prema modernim
drutvenim strukturama, sastoji se prvenstveno u tome to su oni postavljeni
kao ontoloki zahtjevi.04 Mo moderne kritike modernosti lei upravo tamo
gdje se odbija ucjena buroaskoga realizma - drugim rijeima, tamo gdje
utopijska misao, koja ide izvan pritisaka sukladnosti koji je uvijek
ograniavaju na ono to ve postoji, dobiva novi konstitutivni oblik.
Ogranienja tih kritika postaju razvidna kada dovedemo u pitanje
njihovu mo da preobraze ne samo cilj kojemu teimo, ve i stajalite
kritike. Jedan kratak primjer trebao bi biti dovoljan da objasni tu razliku.
Peti dio Spinozine etike moda je najvei domet moderne kritike
modernosti. Spinoza preuzima teoretski izazov da pronae pravo znanje
istine i otkrije put osloboenja tijela i duha, pozitivno u apsolutnome. Sva
druga moderna metafizika stajalita, osobito ona transcendentna stajalita
kojih su prvi vei predstavnici Descartes i Hobbes, nebitna su i
mistifikatorska u pogledu toga projekta osloboenja. Spinozin prvenstveni
cilj je ontoloki razvoj jedinstva istinskoga znanja i monoga tijela zajedno s
apsolutnom izgradnjom jedinstvene i kolektivne imanentnosti. Nikada prije
nije filozofska misao tako radikalno potkopala tradicionalne dualizme
evropske metafizike i nikada prije nije ona, sljedstveno tome, tako snano
dovela u pitanje politiku praksu transcendentnosti i prevlasti. Svaka
ontologija koja ne nosi peat ljudskoga stvaralatva odbaena je postrance.
elja [cupiditas] koja vlada ivotom i radnjama prirode i ljudi pretvorena je u
ljubav [amor] - koja proima kako prirodno tako i boansko. Pa ipak, u tom
zakljunom dijelu etike, ta utopija ima samo apstraktan i neodreen odnos
prema stvarnosti. Ponekad, polazei od te visoke razine ontolokoga razvoja,
Spinozina misao doista se pokuava suoiti sa stvarnou, ali asketski
prijedlog se zaustavlja, posre i iezava u mistinom pokuaju da pomiri
jezik stvarnosti i boanstva. Naposljetku, u Spinoze kao i u drugih velikih

161

162

PUTOVI SUVERENOSTI

modernih kritiara modernosti, izgleda da se potraga za vanjskim nasukala i

da predlae samo utvare mistike, negativne intuicije apsolutnoga.
Nema vie vanjskoga
Razni moderni diskursi razliito rasporeuju podruja zamiljena kao
unutarnje i vanjsko kao i odnos meu njima.05 Meutim, sam prostorni
raspored unutarnjega i vanjskoga za nas je ope i temeljno obiljeje
moderne misli. Na prijelazu od modernosti prema postmodernosti i od
imperijalizma prema Imperiju postupno je sve manja razlika izmeu
unutarnjega i vanjskoga.
Ta preobrazba osobito je vidljiva kada je promatramo sa stajalita
pojma suverenosti. Moderna suverenost openito je zamiljena u smislu
teritorija [stvarnoga ili fiktivnoga] i odnosa toga teritorija prema njegovom
vanjskom. Prvi moderni drutveni teoretiari, na primjer, od Hobbesa do
Rousseaua, shvaali su graanski poredak kao ogranieni i unutarnji prostor
koji se suprotstavlja vanjskom poretku prirode. Ogranieni prostor
graanskoga poretka, njegovo mjesto, odreen je njegovim odvajanjem od
vanjskih prostora prirode. Na analogan nain, teoretiari moderne
psihologije shvaali su porive, strasti, instinkte i nesvjesno metaforiki u
prostornom smislu kao neto vanjsko unutar ljudskoga uma, nastavak
prirode duboko u nama. Tu suverenost sebstva poiva na dijalektikom
odnosu izmeu prirodnoga poretka poriva i graanskoga poretka razuma ili
svijesti. Naposljetku, razni diskursi moderne antropologije o primitivnim
drutvima funkcioniraju kao vanjsko koje odreuje granice graanskoga
svijeta. Proces modernizacije u svim tim raznim kontekstima je pounutrenje
vanjskoga, to jest, civilizacija prirode.
U imperijalnome svijetu ta je dijalektika suverenosti izmeu
graanskoga poretka i prirodnoga poretka dola do kraja. Tono u tom
smislu suvemeni svijet je postmoderan. Postmodernizam, kae nam
Fredric Jameson, je ono to imate kada je proces modernizacije dovren a
priroda je zauvijek otila.06 Svakako mi i dalje imamo u naemu svijetu
ume i zrikavce i oluje i gromove i nastavljamo shvaati da nau psihu
opsjedaju prirodni instinkti i strasti, ali mi nemamo prirodu u smislu da te
sile i pojave vie ne shvaamo kao vanjsko, to jest, ne vidimo ih kao izvorne i
neovisne od tvorevine graanskoga poretka. U postmodernom svijetu sve
pojave i sile su umjetne, ili, kako bi neki rekli, dio povijesti. Igra stupnjeva i
intenziteta, hibridnosti i nenaravnosti zamijenila je modernu dijalektiku
unutarnjega i vanjskoga.

IMPERIJALNA SUVERENOST

Vanjsko je oslabilo i u smislu prilino drugaije moderne dijalektike

koja je odredila odnos izmeu javnoga i privatnoga u liberalnoj politikoj
teoriji. Javni prostori modernog drutva, koji sainjavaju mjesto liberalne
politike, postepeno nestaju u postmodernom svijetu. Prema liberalnoj
tradiciji, moderni pojedinac, kod kue u svojim privatnim prostorima, gleda
na javno kao svoje vanjsko. Vanjsko je prostor primjeren politici, gdje je
djelovanje pojedinca izloeno prisutnosti drugih i tamo trai priznanje.07
Meutim, u procesu postmodernizacije, ta javna mjesta sve vie postaju
privatizirana. Urbani krajobraz mijenja se od modernog teita na zajedniki
trg i javni susret prema zatvorenim prostorima prolaza s duanima,
autostrada i ograenih zajednica. Arhitektura i urbanistiko planiranje
megalopolisa kao to su Los Angeles i San Paolo teila je ograniavanju
javnoga pristupa i meusobnoga djelovanja kako bi izbjegla sluajni susret
razliitoga stanovnitva, stvarajui niz zatienih i izoliranih prostora.08
Alternativno, sjetite se kako je predgrae Pariza postalo niz amorfnih i
neodreenih prostora koja potiu izolaciju prije nego bilo kakvo meusobno
djelovanje ili komunikaciju. Javni prostor postao je do te mjere privatiziran
da vie nema smisla shvaati drutvenu organizaciju u svjetlu dijalektike
izmeu privatnih i javnih prostora, izmeu unutarnjega i vanjskoga. Mjesto
moderne liberalne politike nestalo je, pa se tako s toga stajalita
obiljeavamo nae postmoderno i imperijalno drutvo manjkom politikoga.
U stvari mjesto politike postalo je de-aktualizirano.
U tom pogledu, Guy Debordova analiza drutva spektakla, vie od
trideset godina nakon njegova nastanka, izgleda sve prikladnija i
potrebnija.09 U imperijalnom drutvu spektakl je virtualno mjesto, ili jo
tonije, ne-mjesto politike. Spektakl je u isto vrijeme sjedinjen i raspren na
takav nain da je nemogue razlikovati unutarnje od vanjskoga - prirodno od
drutvenoga, privatno od javnoga. Liberalni pojam javnoga, vanjskoga
mjesta gdje djelujemo u prisutnosti drugih, istovremeno je univerzaliziran
[jer smo sada uvijek pod budnim okom drugih, u aritu sigurnosnih
kamera] i sublimiran ili de-aktualiziran u virtualnom prostoru spektakla.
Kraj vanjskoga kraj je liberalne politike.
Naposljetku, nema vie vanjskoga ni u vojnom smislu. Kada Francis
Fukuyama tvrdi da je suvremeni povijesni prijelaz kraj povijesti, on misli da
je era veih sukoba zavrila: suverena mo nee se vie sukobljavati sa
svojim Drugim i nee se vie suoavati sa svojim vanjskim, ve e prije
postepeno iriti svoje granice da bi na kraju obuhvatila cijelu zemaljsku
kuglu kao vlastito podruje vladanja.10 Povijest imperijalistikih,

163

164

PUTOVI SUVERENOSTI

interimperijalistikih i antiimperijalistikih ratova je zavrena. Kraj takve

povijesti uveo je vladavinu mira. Ili stvarno, uli smo u eru manjih i
unutarnjih sukoba. Svaki imperijalni rat je graanski rat, redarstvena akcija od Los Angelesa i Granade do Mogadiua i Sarajeva. U stvari, odvajanje
zadaa izmeu vanjskih i unutarnjih poluga moi [izmeu vojske i policije,
CIA-a i FBI-a] sve je vie nejasno i neodreeno.
U naoj terminologiji, kraj povijesti na koji upuuje Fukuyama kraj je
krize u sreditu modernosti, koherentnoga i odreenoga sukoba koji je bio
temelj i raison detre moderne suverenosti. Povijest je zavrila u onoj mjeri u
kojoj se zamilja u Hegelovom smislu - kao kretanje dijalektike protuslovlja,
igre apsolutnih negacija i ukljuivanja. Dualizmi koje su odreivali moderni
sukob postali su nejasni. Drugi koji je mogao odrediti moderno suvereno
sebstvo postalo je razlomljeno i nerazgovijetno i nema vie vanjskoga koje
moe omeiti mjesto suverenosti. Vanjsko je ono to krizi daje njezinu
koherentnost. Danas je ideolozima Sjedinjenih Drava sve tee imenovati
jednoga, jedinstvenoga neprijatelja, prije se ini da posvuda postoje manji i
neuhvatljivi neprijatelji.11 Kraj krize modernosti doveo je do umnoavanja
manjih i neodreenih kriza, ili, ako hoemo, do jedne posvemanje krize.
Korisno je na ovom mjestu napomenuti [a mi emo tu tezu razviti dalje
u dijelu 3.1] da je kapitalistiko trite jedan stroj koji je uvijek radio
protivno bilo kojoj podjeli izmeu unutarnjeg i vanjskog. Njemu smetaju
prepreke i iskljuenja; umjesto toga ono buja sve veim ukljuivanjem u
svoju sferu. Dobit se moe stvoriti jedino putem kontakta, sudjelovanja,
razmjene i trgovine. Ostvarenje svjetskoga trita znailo bi ispunjenje te
tenje. Svjetsko trite u svome idealnome obliku nema svoga vanjskoga:
cijela zemaljska kugla je njegovo podruje djelovanja.12 Stoga bismo mogli
uzeti sliku svjetskoga trita kao model za razumijevanje imperijalne
suverenosti. Moda bi, upravo kao to je Foucault uzeo panoptikum za
dijagram moderne moi, svjetsko trite moglo slino posluiti - iako ono
nije arhitektura ve u stvari anti-arhitektura - kao dijagram imperijalne
moi.13
Izbrazdani prostor modernosti izgradio je mjesta koja su stalno bila
ukljuena u dijalektiku igru sa svojim vanjskima i utemeljena na njoj.
Prostor imperijalne suverenosti, naprotiv, je gladak. On je samo prividno
osloboen od binarnih podjela ili pruga modernih granica, ali on je u stvari
iskrian tolikim mnogim kriznim crtama da samo izgleda kao neprekinuti,
jedinstveni prostor. U tom smislu, jasno odreena kriza modernosti ustupa
mjesto posvemanjoj krizi u imperijalnome svijetu. Na tom glatkom prostoru

IMPERIJALNA SUVERENOST

Imperija nema nikakvoga mjesta moi - ono je istovremeno posvuda i nigdje.

Imperij je ou-topia, ili stvarno ne-mjesto.
Imperijalni rasizam
Prijelaz od moderne suverenosti prema imperijalnoj suverenosti pokazuje
jedno od svojih lica u raznim razmjetajima rasizma u naim drutvima.
Najprije trebamo shvatiti da postaje sve tee odrediti ope crte rasizma. U
stvari, politiari, mediji, pa ak i povjesniari, stalno nam govore da se
rasizam postojano povlaio u naim modernim drutvima - od kraja ropstva
do borbi za dekolonizaciju i pokreta za graanska prava. Odreeni posebni
tradicionalni oblici rasizma svakako su se smanjili i mogli bismo doi u
iskuenje da proglasimo ukidanje aparthejdskih zakona u Junoj Africi kao
simboliki zavretak cijele jedne ere rasistike segregacije. Meutim, s
naega stajalita, jasno je da se rasizam nije povukao ve je u stvari
napredovao u suvremenom svijetu, kako po irini tako i po jaini. Izgleda da
se smanjio samo zbog toga to su se promijenili njegov oblik i strategije. Ako
uzmemo Machiavellijeve podjele i kruta ponaanja iskljuivosti [u Junoj
Africi, u kolonijalnom gradu, u jugoistonim Sjedinjenim Dravama ili u
Palestini] kao paradigmu modernih rasizama, moramo se sada zapitati koji
je postmoderni oblik rasizma i koje su njegove strategije u dananjem
imperijalnom drutvu.
Mnogi analitiari opisuju taj prijelaz kao promjenu u prevladavajuem
teoretskom obliku rasizma, od rasistike teorije temeljene na biologiji do one
temeljene na kulturi. Prevladavajua moderna rasistika teorija i popratna
segregacijska praksa zasnivaju se na bitnim biolokim razlikama meu
rasama. Krv i geni nalaze se u pozadini razlika u boji koe kao stvarni
sadraj rasne razlike. Potinjeni se narodi tako zamiljaju [barem implicitno]
kao bia razliita od ljudskih. Te moderne rasistike teorije utemeljene na
biologiji podrazumijevaju ontoloku razliku, ili tee prema njoj - nuan,
vjeni i nepromjenljivi raskol u poretku bia. U odgovoru na to teoretsko
stajalite, moderna proturasistika stajalita onda se pozicioniraju uz pojam
biolokoga esencijalizma, i insistiraju da su drutvene i kulturne snage
ustanovile razlike meu rasama. Te moderne proturasistike teorije vjeruju
da e nas drutveni konstruktivizam osloboditi oklopa biolokoga
determinizma: ako su nae razlike drutveno i kulturno odreene, onda su
svi ljudi u naelu jednaki, jednoga ontolokoga poretka, jedne prirode.
Meutim, s prijelazom prema Imperiju, kulturni oznaitelji kao glavni
predstavnici rasne mrnje i straha, zamijenili su bioloke razlike. Na taj

165

166

PUTOVI SUVERENOSTI

nain imperijalna rasistika teorija napada moderni proturasizam s lea i u

stvari usvaja i preuzima njegove argumente. Imperijalna rasistika teorija
slae se da rase ne sainjavaju bioloke jedinice koje se mogu izdvojiti i da se
priroda ne moe podijeliti na razliite ljudske rase. Ona se takoer slae da
ponaanje pojedinaca i njihove sposobnosti ili vjetine nisu rezultat njihove
krvi ili njihovih gena, ve nastaju zbog njihove pripadnosti razliitim
povijesno odreenim kulturama.14 Razlike stoga nisu stalne i nepromjenljive
ve sluajne posljedice drutvene povijesti. Imperijalna rasistika teorija i
moderna proturasistika teorija u stvari govore prilino isto i u tom pogledu
teko ih je razlikovati. U stvari, upravo zbog toga to se podrazumijeva da je
taj relativistiki i kulturalni argument nuno proturasistiki, prevladavajua
ideologija cijeloga naega drutva moe izgledati proturasistika, a onda
ispada da imperijalna rasistika teorija uope nije rasistika.
Meutim, trebamo detaljnije pogledati kako imperijalna rasistika
teorija djeluje. tienne Balibar naziva novi rasizam diferencijalnim
rasizmom, rasizmom bez rase, ili konkretnije rasizmom koji ne poiva na
biolokom pojmu rasizma. Iako je biologija naputena kao temelj i potpora,
on kae, kultura je preuzela ulogu koju je prije igrala biologija.15 Nauili smo
se razmiljati da su priroda i biologija stalne i nepromjenljive ali da je
kultura plastina i itka: kulture se mogu povijesno mijenjati i mijeati
oblikujui tako beskonane hibridizacije. Meutim, sa stajalite imperijalistike rasne teorije, postoje krute granice elastinosti i podudarnosti
kultura. Razlike izmeu kultura i tradicija su, u krajnjoj instanci,
nepremostive. Jalovo je pa ak i opasno, prema imperijalnoj teoriji, dopustiti
kulturama da se mijeaju ili insistirati da one to ine: Srbi i Hrvati, Huti i
Tutsi, Afroamerikanci i korejski Amerikanci moraju se drati odvojenima.
Kao teorija drutvene razlike, kulturno stajalite nije manje
esencijalistiko od biolokoga, ili barem uspostavlja jednako jaki teoretski
temelj za drutveno odvajanje i segregaciju. Svejedno, ovo je pluralistiko
teoretsko stajalite: svi kulturni identiteti jednaki su u naelu. Pluralizam
prihvaa sve nae razlike dokle god se slaemo da djelujemo na osnovi tih
razlika identiteta, dokle god djelujemo kroz nau rasu. Rasne razlike su
stoga sluajne u naelu, ali sasvim nune u praksi kao oznake drutvenoga
odvajanja. Teoretska zamjena rase ili biologije kulturom tako se
paradoksalno preobrazila u teoriju ouvanja rase.16 Ta promjena u rasistikoj
teoriji pokazuje nam kako imperijalna teorija moe usvojiti ono to se
tradicionalno smatralo proturasistikim stajalitem a ipak zadrati jako
naelo drutvenoga odvajanja.

IMPERIJALNA SUVERENOST

Na ovom mjestu trebamo svakako napomenuti da je imperijalna

rasistika teorija po sebi teorija segregacije, ne teorija hijerarhije. Dok
moderna rasistika teorija postavlja hijerarhiju meu rasama kao
temeljni uvjet koji ini segregaciju nunom, imperijalna teorija nema to
rei o superiornosti ili inferiornosti raznih rasa ili etnikih skupina u
naelu. Ona to promatra kao isto sluajnu, praktinu stvar. Drugim
rijeima, rasna hijerarhija doivljava se ne kao uzrok ve kao posljedica
drutvenih okolnosti. Na primjer, afroameriki studenti pokazuju stalno
loije rezultate na testovima vjetine od azijskih Amerikanaca.
Imperijalna teorija to ne pripisuje nikakvoj rasnoj inferiornosti ve prije
kulturnim razlikama: azijskoamerika kultura pridaje veu vanost
obrazovanju, ohrabruje studente da studiraju u skupinama i tako dalje.
Hijerarhija razliitih rasa odreuje se tek a posteriori, kao posljedica
njihovih kultura - to jest na osnovi njihove izvedbe. Onda, prema
imperijalnoj teoriji, rasna nadmo i potinjavanje nisu teoretsko pitanje,
ve nastaju putem slobodnog takmienja, neke vrste marketinke
meritokracije kulture.
Rasistika praksa, naravno, ne podudara se nuno sa
samorazumijevanjem rasistike teorije, a to je sve o emu smo dosad
raspravljali. Meutim, iz onoga to smo vidjeli razvidno je da je imperijalna
rasistika praksa liena glavnog oslonca: ona vie ne posjeduje teoriju rasne
nadmoi koja je bila temelj moderne prakse rasne iskljuivosti. Ali, prema
Gillesu Deleuzeu & Flixu Guattariju, Evropski rasizam nije nikada
djelovao iskljuivanjem ili oznaavanjem nekoga kao Drugoga ... Rasizam
djeluje odreivanjem stupnjeva odstupanja u odnosu na lice bijelca koji
nastoji ukljuiti neusklaene crte u sve ekscentrinije i zaostale valove ... Sa
stajalita rasizma, nema vanjskoga, nema ljudi koji su izvana.17 Deleuze &
Guattari pozivaju nas da shvatimo rasistiku praksu ne u smislu binarnih
podjela i iskljuivanja ve kao strategiju diferencijalnoga ukljuivanja.
Nijedan identitet nije oznaen kao Drugi, nitko nije iskljuen iz odreenoga
podruja, nema vanjskoga. Upravo kao to imperijalna rasistika teorija ne
moe postaviti kao polazite nikakve bitne razlike meu ljudskim rasama,
tako ni imperijalna rasistika praksa ne moe poeti iskljuivanjem rasnoga
Drugoga. Premo bijelaca prije funkcionira tako da najprije ukljui razliitost
a onda potinjava razlike prema stupnjevima odstupanja od bijele rase. To
nema nikakve veze s mrnjom prema udnom, nepoznatom Drugom ili
strahom od njega. To je mrnja koja se raa u blizini i koja se razvija putem
stupnjeva razliitosti susjeda.

167

168

PUTOVI SUVERENOSTI

To ne znai da u naim drutvima nema rasnih iskljuenja; svakako

ona su iskriana brojnim crtama rasnih prepreka, po cijelom urbanom
krajobrazu i po zemaljskoj kugli. Stvar je u tome da rasno iskljuivanje
nastaje uglavnom kao rezultat diferecijalnoga ukljuivanja. Drugim rijeima,
danas bi bilo pogreno, a moda i zavodi u bludnju ako uzmemo u obzir
prolost, postaviti Apartheid ili zakone Jima Crowa kao paradigmu rasne
hijerarhije. Razlika nije napisana u zakonu, a nametanje razliitosti ne ide u
krajnju toku Drugosti. Imperij ne misli razlike u apsolutnom smislu; on
nikada ne postavlja rasne razlike kao razlike u naravi ve uvijek kao razlike
u stupnju, nikada kao nune ali uvijek kao sluajne. Potinjavanje se vri u
reimima svakodnevne prakse koji su pokretljiviji i elastiniji ali koji stvaraju
rasne hijerarhije koje su svejedno vrste i okrutne.
Oblik i strategije imperijalnoga rasizma pomau openitije rasvijetliti
suprotnost izmeu moderne i imperijalne suverenosti. Kolonijalni rasizam,
rasizam moderne suverenosti, najprije gura razliku prema njezinom kraju a
onda izbavlja Dugoga kao negativni temelj sebstva [vidi dio 2.3]. Moderna
izgradnja naroda ukljuena je snano u tu operaciju. Narod se odreuje ne
samo u smislu zajednike prolosti i zajednikih elja ili potencijala, ve
prvenstveno u dijalektikom odnosu prema svome Drugom, svome
vanjskome. Narod [bez obzira je li u dijaspori ili ne] uvijek se odreuje u
smislu mjesta [bilo da je virtualno ili stvarno]. Imperijalni poredak,
nasuprot, nema nikakve veze s tom dijalektikom. Imperijalni rasizam, ili
diferencijalni rasizam, ukljuuje druge u svoj poredak a onda usklauje te
razlike u sustav nadzora. Stalni i bioloki pojmovi naroda tako se rastvaraju
u fluidno i amorfno mnotvo, koje je, naravno, proarano crtama sukoba i
neprijateljstva, ali nijedna od njih ne izgleda stalna i vjena granica. Povrina
imperijalnoga drutva stalno se mijenja na takav nain da ona destabilizira
svaki pojam mjesta. Sredinji trenutak modernosti rasizma dogaa se na
njegovoj granici, u globalnim antitezama izmeu unutarnjega i vanjskoga.
Kao to je Du Bois jasno rekao pred stotinu godina, problem dvadesetoga
stoljea je problem boje. Imperijalni rasizam, naprotiv, moda s pogledom u
dvadeset i prvo stoljee, poiva na igri razlika i upravljanju mikrosukobima
unutar svoga podruja koje se stalno iri.
O stvaranju i korupciji subjektivnosti
Postepeni gubitak razlike izmeu unutarnjega i vanjskoga ima vane posljedice na drutvenu proizvodnju subjektivnosti. Jedna od sredinjih i najeih teza institucionalnih analiza koje predlae moderna drutvena teorija

IMPERIJALNA SUVERENOST

je da subjektivnost nije prethodno dana i izvorna ve je barem u odreenoj

mjeri oblikovana na polju drutvenih snaga. U tom smislu moderna
drutvena teorija postepeno je uklanjala pojam preddrutvene subjektivnosti
i umjesto toga utemeljila proizvodnju subjektivnosti u funkcioniranje
glavnih drutvenih ustanova kao to su zatvor, obitelj, tvornica i kola.
Trebamo osvijetliti dva vida toga proizvodnoga procesa. Prvo,
subjektivnost je stalan drutveni proces stvaranja. Kada vas ef pozdravi u
radionici ili kad vas ravnatelj pozdravi na kolskom hodniku, stvara se
subjektivnost. Materijalna praksa koja se vri prema subjektu u kontekstu
ustanove [bilo to kleanje pri molitvi ili mijenjanje stotina pelena] je proces
proizvodnje subjektivnosti. Znai da se subjekt stvara na povratan nain,
putem vlastitih radnji, to jest djelovanjem na njega. Drugo, ustanove pruaju
iznad svega zasebno mjesto [dom, kapelu, razred, radionicu] gdje se odvija
proizvodnja subjektivnosti. Trebamo shvatiti razne ustanove modernog
drutva kao arhipelag tvornica subjektivnosti. Tijekom svoga ivota
pojedinac prolazi pravocrtno kroz razne ustanove [od kole preko vojarne do
tvornice] i one ga oblikuju. Bitan je odnos izmeu unutarnjega i vanjskoga.
Svaka ustanova ima vlastita pravila i logiku subjektivizacije: kola nam
govori Niste vie kod kue; vojska nam govori, Niste vie u koli. 18 Ipak,
unutar zidova svake ustanove pojedinac je barem zatien od sila drugih
ustanova; u samostanu normalno smo sigurni od aparature obitelji, kod
kue smo normalno van dosega tvornike discipline. To jasno ogranieno
mjesto ustanova odraava se u redovnom i stalnom obliku proizvedenih
subjektivnosti.
Na prijelazu prema imperijalnom drutvu, prvi vid modernog stanja
svakako je jo uvijek na snazi, to jest, subjektivnosti se jo uvijek proizvode
u drutvenoj tvornici. U stvari, drutvene ustanove proizvode subjektivnost
sve snanije. Mogli bismo rei da je postmodernizam ono to preostaje kada
se moderna teorija drutvenoga konstruktivizma dovede do svoje krajnosti i
kad se cijela subjektivnost prepoznaje kao umjetna. Meutim, kako je to
mogue kada su danas, kao to skoro svatko govori, te ustanove posvuda u
krizi i stalno se raspadaju? Opa kriza ne znai nuno da ustanove vie ne
proizvode subjektivnost. Prije moemo rei da se promijenilo drugo stanje:
to jest, mjesto proizvodnje subjektivnosti vie se ne odreuje na isti nain.
Drugim rijeima, kriza znai da su se ograde koje su nekada odreivale
ogranieni prostor ustanova sruile tako da se logika koja je funkcionirala
prvenstveno unutar zidova ustanova sada proirila po cijelom drutvenom
terenu. Unutarnje i vanjsko postaju nerazluivi.

169

170

PUTOVI SUVERENOSTI

Posvemanja kriza ustanova izgleda vrlo razliito u razliitim

sluajevima. Na primjer, sve manji omjer stanovnitva SAD-a pripada uoj
obitelji dok se stalno poveava omjer onih u zatvoru. Meutim, obje
ustanove, ua obitelj i zatvor jednako su u krizi, u smislu da je mjesto
njihove djelatnosti sve neodreenije. Ne trebamo misliti da je kriza ue
obitelji dovela do smanjenja patrijarhalnih snaga. Naprotiv, posvuda po
drutvenom polju nailazimo na diskurse o obiteljskim vrijednostima i na
njihovu primjenu. Stara feministika parola Osobno je politiko
preokrenuta je tako da su pukle granice izmeu privatnoga i javnoga
proputajui krugove nadzora po cijeloj intimnoj javnoj sferi.19 Kriza
zatvora slino znai da se zatvorska logika i tehnika proirila na druga
podruja drutva. Proizvodnja subjektivnosti u imperijalnom drutvu ne eli
biti ograniena ni na kakvo konkretno mjesto. Jo uvijek smo u obitelji, jo
uvijek u koli, jo uvijek u zatvoru i tako dalje. Stoga je u opem slomu
funkcioniranje ustanova istovremeno intenzivnije i ekstenzivnije. Ustanove
rade ak i kada propadaju - a moda to bolje rade to vie propadaju.
Neodreenost mjesta proizvodnje odgovara neodreenosti oblika
proizvedene subjektivnosti. Stoga moemo promatrati imperijalne drutvene
ustanove u fluidnom procesu stvaranja i korupcije subjektivnosti.
Taj prijelaz nije ogranien na vladajue zemlje i regije ve postaje sve
openitiji u raznim stupnjevima po cijelome svijetu. Kolonijalna uprava
uvijek je veliala uspostavljanje drutvenih i politikih ustanova u
kolonijama, ustanova koje e initi okosnicu novoga graanskoga drutva.
Dok su u procesu modernizacije najmonije zemlje izvozile institucionalne
oblike u potinjene zemlje, u dananjem procesu postmodernizacije, izvozi
se opa kriza ustanova. Institucionalna struktura Imperija je poput
softverskog programa koji sa sobom nosi virus tako da stalno mijenja i kvari
institucionalne oblike oko sebe. Imperijalno drutvo nadzora tei da
posvuda bude poredak trenutka.
Trostruki imperativ Imperija
Opa aparatura imperijalnoga zapovijedanja sastoji se stvarno od tri razliita
trenutka: jednoga ukljuivoga, drugoga diferencijalnoga i treega
upraviteljskoga. Prvi trenutak je velikoduno, liberalno lice Imperija. Svi su
dobrodoli unutar njegovih granica bez obzira na rasu, vjeru, boju, spol,
spolne sklonosti i tako dalje. U svom ukljuivom momentu, Imperij je slijep
na razlike; on je potpuno ravnoduan u svome prihvaanju. On postie
univerzalno ukljuivanje stavljajui postrance razlike koje su neelastine i

IMPERIJALNA SUVERENOST

neukrotive pa bi stoga mogle dovesti do drutvenoga sukoba.20 To

ostavljanje razlika postrance zahtijeva od nas da ih smatramo nebitnima i
relativnima i da zamislimo stanje u kojemu one postoje ali ih mi ne
zapaamo. Veo neznanja priprema univerzalno prihvaanje. Kada je Imperij
slijep na te razlike i kada prisiljava svoje birae da ih stave postrance, onda
moe doi do preklapajuega konsenzusa po cijelom imperijalnom prostoru.
Ostavljanje razlika postrance znai, u stvari, oduzimanje potencijala od
raznih konstitutivnih subjektivnosti. Javni prostor neutralnosti moi koji iz
toga proizlazi omoguuje uspostavljanje i legitimaciju univerzalnoga pojma
prava koji ini bit Imperija. Zakon ukljuive neutralne bezrazlinosti
univerzalni je temelj u smislu da se on jednako primjenjuje na sve subjekte
koji postoje i koji bi mogli postojati pod imperijalnom vladavinom. U tom
prvom trenutku Imperij je stroj za univerzalno mijeanje, otvorena usta s
nezasitnim apetitom, pozivajui sve da miroljubivo stupe pod njegovu
prevlast. [Dajte mi vae siromane, vae gladne, vae potlaene mase ...]
Imperij ne uvruje svoje granice da bi odgurnuo druge, ve ih prije uvlai
u svoj pomirljivi poredak, poput snanoga vrtloga. S potisnutim granicama i
razlikama, Imperij je neka vrsta glatkoga prostora po kojemu subjektivnosti
klize bez veega otpora ili sukoba.
Drugi moment imperijalnoga nadzora, njegov diferencijalni moment,
ukljuuje potvrivanje prihvaenih razlika unutar imperijalnoga podruja.
Dok se s pravnoga stajalita razlike moraju staviti postrance, s kulturnoga
stajalita one se veliaju. S obzirom da su sada razlike kulturne i sluajne a
ne bioloke i esencijalne, one ne ugroavaju puk niti preklapajui konsenzus
to obiljeava ukljuivi mehanizam Imperija. One su razlike koje ne
izazivaju sukobe, ona vrsta razlika koje moemo staviti postrance kada to
treba. Na primjer, od kraja hladnoga rata, etniki identiteti poeli su se
aktivno [ponovo] stvarati u socijalistikim i prijanjim socijalistikim
dravama uz vrstu podrku Sjedinjenih Drava, UN-a i drugih globalnih
tijela. Dijalekti, tradicionalna imena mjesta, zanati, rukotvorine i tako dalje
slave se kao vane sastavnice prijelaza od socijalizma u kapitalizam.21
Zamiljamo da su te razlike kulturne a ne politike, pretpostavljajui da
nee dovesti do nesavladivih sukoba, ve e prije funkcionirati kao snaga
miroljubivoga regionalnoga stvaranja identiteta. Na slian nain, mnoge
slubene promidbe multikulturalnosti u Sjedinjenim Dravama ukljuuju
velianje tradicionalnih etnikih i kulturnih razlika pod kiobranom
univerzalnoga ukljuivanja. Openito, Imperij ne stvara razlike. On uzima
to mu se daje i s time radi.

171

172

PUTOVI SUVERENOSTI

Diferencijalni trenutak imperijalnoga nadzora mora biti popraen

menadmentom i hijerarhizacijom tih razlika u opoj ekonomiji
zapovijedanja. Dok je kolonijalna mo nastojala uvrstiti iste, odvojene
identiteta, Imperij se hrani na krugovima kretanja i mijeanja. Kolonijalna
aparatura bila je neka vrsta kalupa koja je kovala stalne, odvojene odljevke,
ali imperijalno drutvo nadzora funkcionira putem podeavanja, poput
samodeformirajueg odljevka koji se stalno mijenja, od jednoga trenutka do
sljedeega, ili poput sita kojega se mrea mijenja od jedne toke do druge.22
Kolonijalno postavlja jednostavnu jednadbu s jednim jedinim rjeenjem;
imperijalno je suoeno s mnogostrukim sloenim varijablama koje se stalno
mijenjaju i doputaju razna uvijek nepotpuna ali ipak uinkovita rjeenja.
Stoga bismo u odreenom smislu kolonijalno mogli smatrati vie
ideolokim a imperijalno vie pragmatikim. Uzmimo kao primjer
imperijalne strategije praksu tvornica u Novoj Engleskoj i rudnika ugljena u
Apalaijskom gorju poetkom dvadesetoga stoljea. Tvornice i rudnici ovisile
su o radnoj snazi doseljenika iz raznih evropskih zemalja od kojih su mnogi
nosili u sebi tradiciju snanoga radnikoga aktivizma. Meutim, efovi se
nisu plaili te potencijalno eksplozivne mjeavine radnika. Oni su uvidjeli, u
stvari, da pomno mijeanje omjera radnika iz razliitih nacionalnih sredina u
svakom pogonu i svakom rudniku moe biti mona formula zapovijedanja.
Jezine, kulturne i etnike razlike unutar svakoga dijela radne snage bile su
imbenici stabilnosti jer su ih mogli koristiti kao oruje za borbu protiv
radnikoga organiziranja. U interesu efova bilo je da melting pot ne rastapa
identitete i da svaka etnika skupina nastavi ivjeti u odvojenoj zajednici
zadravajui svoje razlike.
U skorije vrijeme moemo vidjeti vrlo slinu praksu upravljanja
radnom snagom na plantaama banana Sredinje Amerike.23 Mnogostruke
etnike podjele meu radnicima funkcioniraju kao element nadzora u
procesu rada. Transnacionalna korporacija pristupa svakoj etnikoj skupini
radnika razliitim metodama i stupnjevima eksploatacije i represije, bilo da
se radi o onima evropskoga i afrikoga podrijetla ili o raznim amerikim
domorodakim skupinama. Pokazalo se da neprijateljstva i podjele izmeu
radnika po raznim etnikim i identifikacijskim kriterijima poveavaju dobit i
olakavaju nadzor. Potpuna kulturna asimilacija [za razliku od pravne
integracije] svakako nije prioritet imperijalne strategije. Oivljavanje etnikih
i nacionalnih razlika krajem dvadesetoga stoljea, ne samo u Evropi ve i u
Africi, Aziji i Amerikama, suoilo je Imperij s jo sloenijom jednadbom
koja sadri mnotvo varijabli to se stalno tope. U stvari nije problem to ta

IMPERIJALNA SUVERENOST

jednadba nema jedno rjeenje - naprotiv. Sluajnost, pokretljivost i

elastinost stvarna su snaga Imperija. Imperijalno rjeenje nee poricati ili
ublaiti te razlike, ve ih potvrditi i urediti ih u uinkovitu aparaturu
zapovijedanja.
Razdvoji pa vladaj stoga nije tona parola imperijalne strategije.
Imperij najee ne stvara podjelu ve priznaje postojee ili mogue razlike,
pozdravlja ih i upravlja s njima unutar ope ekonomije zapovijedanja.
Trostruki imperativ Imperija je udruiti, razlikovati, upravljati.
Od krize do korupcije
Na poetku 2. dijela razvili smo pojam moderne suverenosti kao krize: krize
odreene u stalnom sukobu izmeu, s jedne strane, ravni imanentnih snaga
elje i suradnje mnotva i, s druge strane, transcendentne vlasti koja nastoji
obuzdati te snage i nametnuti im poredak. Sada moemo vidjeti da je
imperijalna suverenost, nasuprot, organizirana ne oko jednoga sredinjega
sukoba ve putem elastine mree mikrosukoba. Protuslovlja imperijalnoga
drutva su neuhvatljiva, ire se i teko ih je lokalizirati: protuslovlja su
posvuda. Stoga bi pojam koji bi odredio imperijalnu suverenost mogao biti
ne kriza ve posvemanja kriza ili korupcija. Banalna je primjedba klasine
literature o Imperiju, od Polibija do Montesquieua i Gibbona, da je Imperij
od svoga zaetka dekadentan i pokvaren.
Ta se terminologija moe lako krivo razumjeti. Vano je objasniti da
uope nemamo namjeru unijeti moralnu optubu u nau definiciju
imperijalne suverenosti kao korupcije. Korupcija je u svojoj suvremenoj i
modernoj uporabi doista postala slab pojam za nae svrhe. Ona se danas
najvie odnosi na izopaeno, ono to skree od moralnoga, dobroga, istoga.
Mi namjeravamo da se taj pojam odnosi na openitiji proces raspadanja ili
mijenjanja bez ijedne od moralnih konotacija koje proizlaze od stare
uporabe koja se uglavnom izgubila. Aristotel, na primjer, shvaa korupciju
kao postajanje tijela, to jest proces koji je komplementaran stvaranju.24 Mi
bismo onda mogli razmiljati o korupciji kao ra-stvaranju, obratnom procesu
od stvaranja i sastavljanja, trenutku preobrazbe koji mogue oslobaa
prostor za promjenu. Moramo zaboraviti sve uobiajene slike koje nam
padaju na um kada govorimo o imperijalnoj dekadenciji, korupciji i
rastvaranju. Takav moralizam je ovdje potpuno na krivom mjestu. Vaniji je
strogi argument o obliku. Drugim rijeima, Imperij obiljeava nejasnost
oblika - plima i oseka oblikovanja i izoblienja, stvaranja i rastvaranja.
Kazati da je imperijalna suverenost odreena korupcijom znai, s jedne

173

174

PUTOVI SUVERENOSTI

strane, da je Imperij neist ili hibridan i, s druge strane, da imperijalna

vladavina funkcionira slamanjem. [Ovdje je latinska etimologija precizna:
cum-rumpere, slomiti]. Imperijalno drutvo se uvijek i posvuda slama ali to
ne znai da ono nuno ide prema unitenju. Upravo kao to kriza
modernosti u naoj terminologiji nije ukazivala prema neposrednom slomu,
tako ni korupcija Imperija ne oznauje nikakvu teleologiju niti nikakav kraj
na vidiku. Drugim rijeima, kriza moderne suverenosti nije bila privremena
ili izuzetna [kao to bismo raspad burze iz 1929. oznaili kao krizu], ve je
prije bila standard modernosti. Na slian nain, korupcija nije zastranjenje
imperijalne suverenosti ve njezina sama bit i modus operandi. Imperijalna
ekonomija, na primjer, funkcionira upravo putem korupcije i ne moe
drugaije funkcionirati. Postoji svakako razmiljanje koje korupciju smatra
traginom manom Imperija, nesreu bez koje bi Imperij bio uspjean:
pomislite na Shakespearea i Gibbona kao dva vrlo razliita primjera. Mi
gledamo na korupciju ne kao na nesreu ve kao na nunost. Dakle, tonije,
Imperij zahtijeva da svi odnosi budu izazvani nesretnim sluajem.
Imperijalna mo utemeljena je na raskidu svakoga odreenoga ontolokoga
odnosa. Korupcija je jednostavno znak odsustva bilo koje ontologije. U
ontolokom vakuumu korupcija postaje nuna, objektivna. Imperijalna
suverenost hrani se na umnoavajuim protuslovljima koje korupcija
izaziva; ona se stabilizira svojim nestabilnostima, svojim neistoama i
primjesama; umiruju je panika i tjeskobe koje ona stalno stvara. Korupcija
daje ime stalnom procesu promjene i preobrazbe, protutemeljnom
utemeljenju, deontolokom nainu postojanja bia.
Tako smo stigli do niza znaajki koje pojmovno oznaavaju prijelaz od
moderne do imperijalne suverenosti: od naroda do mnotva, od dijalektike
suprotnosti do upravljanja hibridnostima, od mjesta moderne suverenosti do
ne-mjesta Imperija, od krize do korupcije.

odbijanje
Bartleby bi radije da ne. Tajna Herman Melvilleove klasine pripovjetke je
apsolutnost odbijanja. Kada njegov ef zatrai od njega da vri svoje
dunosti, Bartleby ponavlja u nedogled, Ja bih radije da ne. Melvilleov lik
uklapa se u dugu tradiciju odbijanja rada. Bilo koji radnik s imalo osjeaja,
naravno, eli odbiti vlast efa, ali Bartleby to dovodi do krajnosti. On ne
prigovora toj i toj zadai, niti nudi bilo kakav razlog za svoje odbijanje - on
samo pasivno i potpuno odbija. Bartlebyjevo ponaanje doista razoruava,
djelomice jer je on tako miran i spokojan, ali jo vie jer je njegovo odbijanje

IMPERIJALNA SUVERENOST

tako neodreeno da postaje apsolutno. On jednostavno radije ne bi.

Uzimajui u obzir Melvilleovu veliku sklonost metafizici, ne udi to Bartleby trai
ontoloka tumaenja.01 Njegovo odbijanje toliko je apsolutno da Bartleby
izgleda potpuno prazan, ovjek bez svojstava, ili kako bi rekli renesansni
filozofi, homo tantum, samo ovjek i nita vie. Bartleby u svojoj pukoj
pasivnosti i svome odbijanju bilo kakvih potankosti predstavlja lik
generikoga bia, bia kao takvog, bia i nita vie. A tijekom prie on svlai
tako mnogo toga - pribliavajui se sve vie golom ovjeanstvu, golom
ivotu, golom biu - da na koncu on odumire, isparava u tami zloglasne
menhetenske tamnice, Grobovima.
Michael K, sredinji lik u J.M. Coetzeevom divnom romanu ivot i vrijeme
michaela k, takoer je lik apsolutnoga odbijanja. Ali dok je Bartleby
nepomian, gotovo okamenjen u svojoj pukoj pasivnosti, K je uvijek na
nogama, kree se. Michael K. je vrtlar, jednostavan ovjek, tako jednostavan
kao da nije s ovoga svijeta. U izmiljenoj zemlji podijeljenoj graanskim
ratom, njega stalno zaustavljaju kavezi, prepreke i kontrolne rampe to ih
podie vlast, ali on ih uspijeva mirno odbijati, nastavljajui svoje kretanje.
Michael K. ne kree se i dalje samo radi stalnoga kretanja. Prepreke ne
onemoguuju samo kretanje, one kao da zaustavljaju ivot, a on ih apsolutno
odbija kako bi zadrao ivot u kretanju. Jedino to on doista eli je uzgajati
tikve i brinuti se za njihove lutajue vitice. K-evo odbijanje vlasti apsolutno je
kao i Bartlebyjevo, a sama ta apsolutnost i jednostavnost smjeta i njega na
razinu ontoloke istoe. K se takoer pribliava razini gole univerzalnosti:
ljudske due iznad i ispod razvrstavanja,02 jer je jednostavno homo
tantum.
Ti jednostavni ljudi i njihovo apsolutno odbijanje moraju goditi naoj mrnji
prema vlasti. Odbijanje rada i vlasti, ili stvarno dragovoljnoga ropstva,
poetak je politike oslobaanja. Davno prije, tienne de la Botie
propovijedao je upravo takvu politiku odbijanja: Odluite da vie ne sluite i
vi ste odjednom slobodni. Ne traim od vas da stavite ruku na tiranina da bi
ga zbacili, ve jedino da ga vie ne podravate; tada ete ga gledati, poput
velikog Kolosa kojemu je izmaklo postolje, kako pada od vlastite teine i
slama se na komade.03 La Botie je prepoznao politiku mo odbijanja, mo
naega naputanja odnosa prevlasti i, putem naega egzodusa, snagu
potkopavanja suverene moi koja vlada nad nama. Bartleby i Michael K.
nastavljaju La Botieovu politiku odbijanja dragovoljnoga ropstva, dovodei
je do apsolutnoga.
To odbijanje svakako je poetak politike oslobaanja, ali to je samo poetak.

175

176

PUTOVI SUVERENOSTI

Odbijanje po sebi je prazno. Bartleby i Michael K. mogu biti divna ljudska

bia, ali njihovo postojanje u apsolutnoj istoi hoda po rubu ponora. Oni su
svom nainu bijega od vlasti potpuno osamljeni i stalno se nalaze na ivici
samoubojstva. I u politikom smislu odbijanje samo po sebi [rada, vlasti i
dragovoljnoga ropstva] vodi jedino prema nekoj vrsti drutvenoga
samoubojstva. Kao to Spinoza kae, ako jednostavno odsijeemo tiransku
glavu od drutvenoga tijela, ostat e nam unakaeno mrtvo tijelo drutva. Mi
trebamo stvoriti novo drutveno tijelo, a to je projekt koji ide dosta dalje od
odbijanja. Na nain bijega, na egzodus mora biti konstitutivan i stvoriti
stvarnu alternativu. Pored samog odbijanja, ili kao dio toga odbijanja,
moramo takoer izgraditi novi nain ivota a iznad svega novu zajednicu.
Taj projekt vodi ne prema golom ivotu homo tantuma ve prema
homohomou, ovjeanstvu na drugu potenciju, obogaenu kolektivnom
inteligencijom i ljubavi prema zajednici.

INTERMECO
PROTUIMPERIJ

Dok je ovaj Nebeski grad na hodoau na

zemlji, on poziva sve narode i tako okuplja
drutvo stranaca koji govore sve jezike.
sveti augustin
Mi elimo poruiti sve te smijene spomenike
onima koji su poginuli za domovinu koji
zure na nas u svakom selu, a na njihovo
mjesto podii spomenike dezerterima.
Spomenici dezerterima predstavljat e i one
koji su poginuli u ratu jer je svaki od njih
poginuo proklinjui rat i zavidei srei
dezertera. Otpor je nastao od dezerterstva.
antifaistiki partizan, venecija 1943.

Sada smo doli do prijelomne toke u

naem izlaganju. Putanja koju smo dosad zacrtali - od naega shvaanja
modernosti kao krize do nae analize prvih oblikovanja nove imperijalne
suverenosti - omoguila nam je da razumijemo preobrazbe konstitucije
svjetskoga poretka. Ali taj poredak bio bi uplja ljuska kada ne bismo
naznaili i novi reim proizvodnje. Nadalje, jo nismo bili sposobni dati bilo
koju koherentnu naznaku o onoj vrsti politikih subjektivnosti koje bi mogle
osporiti i zbaciti snage Imperija, jer e se te subjektivnosti pojaviti tek na
polju proizvodnje. Kao da na ovoj toki vidimo samo sjene likova koji e
proeti nau budunost. Spustimo se stoga u skriveno boravite proizvodnje
da vidimo lica koja su tamo na djelu.
ak kada dodirnemo proizvodnu, ontoloku dimenziju te problematike
i otpora koji se tu javljaju, jo uvijek neemo biti u poloaju - pa ak ni na
kraju ove knjige - ukazati na bilo koju ve postojeu i konkretnu politiku
alternativu Imperiju. I nikakav takav uinkovit plan nee proistei iz
teoretske razrade kao to je naa. On e se pojaviti samo u praksi. Na

178

INTERMECO

odreenom mjestu u svome promiljanju Marx je trebao Pariku komunu

kako bi uinio skok i zamislio komunizam u konkretnom obliku kao
uinkovitu alternativu kapitalistikom drutvu. Neki slini eksperiment ili
niz eksperimenata to ih uini duh kolektivne prakse bit e svakako i danas
nuan da se uini sljedei konkretan korak i stvori novo drutveno tijelo s
onu stranu Imperija.
Jedan veliki Savez!
Naa studija poela je od hipoteze da se mo Imperija i mehanizmi
imperijalne suverenosti mogu shvatiti jedino kada se s njima suoimo na
najopenitijoj razini, u njihovoj globalnosti. Kada dovravamo razradu
izazova i otpora Imperiju i njegovom svjetskom tritu, moramo postaviti i
alternativu na jednako globalnoj razini. Bilo koja najava konkretne zajednice
u izolaciji, odreene u rasnom, vjerskom ili regionalnom smislu, odvojene
od Imperija, zatiene od njegovih moi vrstim granicama, osuuje takvu
zajednicu na neku vrstu geta. Imperiju se ne moe pruiti otpor projektom
koji ima za cilj ogranienu, lokalnu samostalnost. Ne moemo se vratiti na
nikakav prijanji drutveni oblik niti krenuti naprijed u izolaciju. Moramo se
prije probiti kroz Imperij da izaemo na drugu stranu. Deleuze & Guattari
tvrdili su da umjesto otpora globalizaciji kapitala trebamo ubrzati taj proces.
Ali koji je, pitaju se oni, revolucionarni prijelaz? Postoji li on? Povui se sa
svjetskoga trita ... iIi otii u suprotnom pravcu? Ii jo dalje, to jest, u
kretanje trita, dekodiranje i deteritorijalizaciju?01 Moemo osporiti Imperij
jedino na njegovoj razini openitosti i poticanjem procesa koje ono nudi
preko njihovih dananjh granica. Moramo prihvatiti izazov i nauiti misliti
globalno i djelovati globalno. Globalizaciji treba suprotstaviti
protuglobalizaciju, Imperiju Protuimperij.
U tom smislu mogli bismo se nadahnuti vizijom svetoga Augustina
kako se suprotstaviti dekadentnom Rimskom Imperiju. Nijedna
ograniena zajednica ne moe uspjeti i pruiti alternativu imperijalnoj
vladavini; jedino univerzalna katolika zajednica koja e okupiti sve
narode i sve jezike na zajednikom putu moe to postii. Boanski grad
je univerzalni grad stranaca, koji se okupljaju, surauju, komuniciraju.
Meutim, nae hodoae na zemlji, za razliku od Augustinovog, nema
transcendentni telos izvan nas; ono jest i ostaje apsolutno imanentno.
Njegovo stalno kretanje, okupljanje stranaca u zajednicu, nastojanje da
ovaj svijet postane njihov dom, istovremeno je sredstvo i cilj, ili bolje
reeno sredstvo bez cilja.

PROTUIMPERIJ

S toga stajalita Industrijski radnici svijeta [Industrial Workers of the

WorldIWW] veliki je augustinski projekt naega vremena. U prvim
desetljeima dvadesetoga stoljea Wobblies, kako su ih nazvali, organizirali
su velike trajkove i pobune diljem Sjedinjenih Drava, od Lawrencea,
Massachusettsa i Patersona, New Jersey, do Everetta, Washingtona.02 Stalno
kretanje Wobbliesa bilo je doista imanentno hodoae, stvaranje novoga
drutva u ljusci staroga, bez uspostavljanja vrstih i stabilnih struktura
vladavine. [U stvari, slubena Ljevica najvie je i stalno kritizirala IWW zato
to njihovi trajkovi, iako snani i esto uspjeni, nikada nisu za sobom
ostavljali trajne sindikalne strukture.] Wobblies su imali izvanredan uspjeh
meu brojnim i pokretnim doseljenikim stanovnicima jer su govorili iste
jezike te hibridne radne snage. Dvije prihvaene prie o izvedenici imena
Wobbly osvjetljavaju ova dva glavna obiljeja pokreta, njegovu
organizacijsku pokretljivost i njegovu etniko-jezinu hibridnost: prvo,
pretpostavlja se da se Wobbly odnosi na nedostatak sredita, elastino i
nepredvidljivo hodoae IWW-ovih aktivista; i drugo, govori se da je ime
nastalo od krivoga izgovora jednoga kineskoga kuhara u Seattleu, Ja
Wobbly, Wobbly. Prvenstvena zadaa IWW-a bila je univerzalnost projekta.
Radnici svih jezika i rasa diljem svijeta [iako im je u stvari jedino uspjelo
doi do Meksika] i radnici svih zanimanja trebaju se okupiti u Jedan veliki
savez.
Preuzimajui palicu od IWW-a, i u tom smislu nastavljajui na
Augustina, mi emo izloiti nau politiku viziju u skladu s radikalnom
republikanskom tradicijom moderne demokracije. to znai danas biti
republikanac? Kakvoga smisla ima u postmodernoj eri zauzeti onaj
neprijateljski poloaj koji je predstavljao radikalno demokratsku alternativu
unutar modernosti? Gdje je stajalite s kojega kritika moe biti mogua i
uinkovita? Na ovom prijelazu od modernosti prema postmodernosti, postoji
li jo uvijek mjesto s kojega moemo objaviti nau kritiku i izgraditi
alternativu? Ili, ako smo poslani na ne-mjesto Imperija, moemo li izgraditi
snano ne-mjesto i shvatiti ga konkretno kao teren postmodernog
republikanizma?
Ne-mjesto eksploatacije
Da bismo pristupili toj problematici dozvolite nam kratku digresiju.
Spomenuli smo ranije da je Marxova teoretska metoda, u skladu s tradicijom
moderne kritike modernosti, smjetena u dijalektici izmeu unutarnjega i
vanjskoga. Proleterske borbe predstavljaju - u stvarnom, ontolokom smislu -

179

180

INTERMECO

motor kapitalistikoga razvoja. One prisiljavaju kapital da usvaja sve vie

razine tehnologije i tako preobraava procese rada.03 Te borbe stalno sile
kapital da reformira proizvodne odnose i preobrazi odnose prevlasti. Od
zanatske proizvodnje do veleindustrije, od financijskoga kapitala do
transnacionalnoga restrukturiranja i globalizacije trita, uvijek inicijative
organizirane radne snage odreuju oblik kapitalistikoga razvoja. Putem te
povijesti mjesto eksploatacije je dijalektiki odreena lokacija. Radna snaga
je najunutarnjiji element, sam izvor kapitala. Meutim, u isto vrijeme radna
snaga predstavlja vanjsko kapitala, to jest, mjesto gdje proletarijat
prepoznaje vlastitu upotrebnu vrijednost, vlastitu neovisnost, i na kojemu on
zasniva svoju nadu za osloboenjem. Odbijanje eksploatacije - ili u stvari
otpor, sabotaa, nepotinjavanje, pobuna i revolucija - sainjava motornu
snagu stvarnosti koju proivljavamo, a istovremeno je njezina iva oporba. U
Marxovoj misli, odnos izmeu unutarnjega i vanjskoga kapitalistikoga
razvoja potpuno je odreen u dvojnom stajalitu proletarijata, kako unutar
tako i izvan kapitala. Taj prostorni razmjetaj doveo je do mnogih politikih
nazora temeljenih na snu o potvrivanju mjesta upotrebne vrijednosti, iste i
odvojene od razmjenske vrijednosti i kapitalistikih odnosa.
Taj se je prostorni razmjetaj promijenio u suvremenom svijetu. S
jedne strane, odnosi kapitalistike eksploatacije posvuda se ire, ne
ograniavajui se na tvornicu ve teei da zauzmu cijelo drutveno
podruje. S druge strane, drutveni odnosi potpuno zaokupljaju proizvodne
odnose, inei nemoguom bilo koje vanjsko izmeu drutvene proizvodnje
i ekonomske proizvodnje. Dijalektika izmeu proizvodnih snaga i sustava
prevlasti nema vie odreeno mjesto. Sama svojstva radne snage [razlika,
mjera i odlunost] ne mogu se vie uhvatiti i slino se eksploatacija ne moe
vie lokalizirati i kvantificirati. U stvari, predmet eksploatacije i prevlasti
nisu konkretne proizvodne djelatnosti ve univerzalna sposobnost da se
proizvodi, to jest, apstraktna drutvena djelatnost i njezina sveobuhvatna
mo Taj apstraktni rad je djelatnost bez mjesta a ipak je vrlo moan. To je
suradnja mozgova i ruku, umova i tijela, to je istovremeno nepripadanje i
stvaralako drutveno rasprostranjivanje ivoga rada; to je elja i nastojanje
mnotva pokretnih i prilagodljivih radnika, a istovremeno to je intelektualna
energija i jezina i komunikacijska izgradnja mnotva intelektualnih i
afektivnih radnika.04
Nigdje se vie ne mogu nai unutarnje odreeno upotrebnom
vrijednou i vanjsko razmjenske vrijednosti, pa je stoga bilo koja politika
upotrebne vrijednosti, koja se uvijek zasnivala na iluziji o mogunosti

PROTUIMPERIJ

odjeljivanja, sada potpuno nezamisliva. Meutim, to ne znai da su

proizvodnja i eksploatacija prestale. Niti su inovacija i razvoj, niti stalno
restrukturiranje odnosa moi doli do svoga kraja. Naprotiv, danas vie nego
ikada, kako proizvodne snage postaju sve vie delokalizirane, potpuno
univerzalne, one ne proizvode samo robe ve i bogate i mone drutvene
odnose. Meutim, te nove proizvodne snage nemaju nikakvoga mjesta jer
zauzimaju sva mjesta, a one proizvode i eksploatirane su na neodreenom
ne-mjestu. Univerzalnost ljudskog stvaralatva, sinteza slobode, elje i
ivoga rada odvijaju se na ne-mjestu postmodernih proizvodnih odnosa.
Imperij je ne-mjesto svjetske proizvodnje gdje je radna snaga eksploatirana.
Nasuprot tome, i bez mogue homologije s Imperijem, tu opet nalazimo
revolucionarni formalizam modernih republikanaca. To je jo uvijek
formalizam jer je bez mjesta, ali to je moni formalizam sada kada je
prepoznat ne kao apstrahiran od pojedinanih i kolektivnih subjekata ve
kao opa mo koju predstavljaju njihova tijela i umovi. Ne-mjesto ima
mozak, srce, grudi i udove, globalno.
Biti-protiv: nomadstvo, dezertiranje, egzodus
To nas shvaanje vraa na poetno pitanje. to danas znai biti
republikanac? Ve smo vidjeli da moderan kritiki odgovor otvaranjem
dijalektike izmeu vanjskoga i unutarnjega vie nije mogu. Trebat e
izgraditi uinkoviti pojam postmodernog republikanizma au milieu, na
osnovi ivoga iskustva globalnoga mnotva. Mogui odgovor na
najosnovnijoj i elementarnoj razini je volja da budemo protiv. Openito, volja
da budemo protiv ne zahtijeva mnogo objanjenja. Neposlunost prema
vlasti jedan je od najprirodnijih i najzdravijih inova. Izgleda nam potpuno
oigledno da e se oni koji su eksploatirani opirati - i u odgovarajuim
uvjetima - pobuniti. Meutim, danas to ne mora biti tako oigledno. Duga
tradicija politike znanosti govori da nije problem u tome zato se ljudi bune
ve zato se ne bune. Ili drugim rijeima, kao to kau Deleuze & Guattari,
temeljni problem politike filozofije tono je onaj to ga je tako jasno vidio
Spinoza [i ono to je Wilhelm Reich ponovo otkrio]: Zato se ljudi tako
tvrdoglavo bore za svoje ropstvo kao da je to njihov spas?05 Danas nije prvo
pitanje politike filozofije hoe li ili zato doi to otpora i pobune ve prije
kako odrediti neprijatelja protiv kojega se boriti. Doista, esto je
nesposobnost utvrivanja neprijatelja ono to nau volju za otporom vodi
kroz tako paradoksalne krugove. Meutim, utvrivanje neprijatelja nije tako
mala zadaa uzimajui u obzir da eksploatacija nema vie neko konkretno

181

182

INTERMECO

mjesto i da smo utopljeni u tako duboku i sloenu mo da vie ne moemo

odrediti konkretnu razliku ili mjeru. Mi trpimo eksploataciju, otuenje i
zapovijedanje kao neprijatelji, ali ne znamo gdje locirati proizvodnju
tlaenja. A ipak opet se opiremo i borimo.
Ne bismo trebali pretjerivati u tim logikim paradoksima. Iako na
novom podruju Imperija esto ne moemo utvrditi eksploataciju i prevlast
na konkretnim mjestima, one ipak postoje. Globalnost zapovijedanja koju
one nameu predstavlja obrnutu sliku - neto poput negativa fotografije openitosti proizvodnih djelatnosti mnotva. A ipak, taj obrnuti odnos
izmeu imperijalne moi i moi mnotva ne oznaava nikakvu homologiju.
U stvari, imperijalna mo ne moe vie disciplinirati moi mnotva; ona
moe samo nametnuti nadzor nad njegovim opim drutvenim i
proizvodnim sposobnostima. S ekonomskoga stajalita, elastian i globalan
monetarni sustav zamijenio je reim nadnica kao funkciju regulacije;
postupci nadzora i policije zamijenili su normativno zapovijedanje; a
prevlast se vri putem komunikacijskih mrea. Tako eksploatacija i prevlast
konstituiraju ope ne-mjesto na imperijalnom podruju. Iako se
eksploatacija i prevlast jo uvijek osjeaju konkretno, na tijelima mnotva,
one su ipak amorfne i to na takav nain da izgleda kako nema vie mjesta
gdje bi se ovjek mogao sakriti. Ako nema vie mjesta koje se moe
prepoznati kao vanjsko, moramo biti protiv na svakom mjestu. To biti protiv
postaje bitni klju za svako aktivno politiko stajalite u svijetu, svaku elju
koja je uinkovita - moda za samu demokraciju. Prvi antifaistiki partizani
u Evropi, naoruani dezerteri to su se borili protiv svojih izdajnikih vlada,
prikladno su nazvani ljudi protiv.06 Danas uopeno mnotvo u svome
stajalitu biti-protiv mora prepoznati imperijalnu suverenost kao neprijatelja
i otkriti primjerena sredstva da potkopa njenu mo.
Tu opet vidimo republikansko naelo u njegovoj prvoj fazi:
dezerterstvu, egzodusu i nomadstvu. Dok je u disciplinarnoj eri sabotaa
bila temeljni pojam otpora, u eri imperijalnoga nadzora to moe biti
dezerterstvo. Dok je u modernosti biti protiv esto znailo izravno i/ili
dijalektiko suprotstavljanje snaga, u postmodernosti biti-protiv moe biti
najuinkovitije u neuspravnom i dijagonalnom dranju. Bitke protiv Imperija
mogu se dobiti putem odbijanja i dezerterstva. To dezerterstvo nema
odreeno mjesto: ono je naputanje mjesta moi.
Tijekom povijesti modernosti, pokretljivost i seljenje radne snage
remetilo je disciplinarne uvjete koji su vezivali radnike. A mo je
upotrebljavala krajnje nasilje protiv te pokretljivosti. U tom pogledu ropstvo

PROTUIMPERIJ

moemo promatrati u cjelini s raznim reimima radnikih nadnica kao

krajnji aparat tlaenja kako bi se zaustavila pokretljivost radne snage.
Povijest crnakoga ropstva u Amerikama pokazuje kako bitnu potrebu
robovlasnika da nadziru pokretljivost radne snage tako i neobuzdanu elju
robova da pobjegnu: od zatvorenih brodova na Srednjem prijelazu do
razraenih tlaiteljskih tehnika koje su upotrebljavali protiv odbjeglih
robova. Pokretljivost i masovno radniko nomadstvo uvijek izraavaju
odbijanje i potragu za osloboenjem: otpor uasnim uvjetima eksploatacije i
potragu za slobodom i novim uvjetima ivota. U stvari, bilo bi zanimljivo
napisati opu povijest naina proizvodnje sa stajalita radnike elje za
pokretljivou [iz sela u grad, iz grada u prijestolnicu, iz jedne drave u
drugu, s jednoga kontinenta na drugi], a ne samo promatrati taj razvoj sa
stajalita regulacije tehnolokih uvjeta rada to je provodi kapital. Ta bi
povijest bitno promijenila Marxovo shvaanje faza organizacije rada, koje je
posluilo kao teoretski okvir brojnim autorima sve do Polanyija.07
Danas su pokretljivost radne snage i selidbena kretanja vrlo nejasna i
teko ih je shvatiti. ak i najznaajnija kretanja stanovnitva u modernosti
[ukljuujui seljenja bijelaca i crnaca preko Atlantika] pravi su liliputanski
dogaaji u usporedbi s ogromnim premjetanjima stanovnitva u naemu
vremenu. Sablast krui svijetom a to je sablast seljenja. Sve snage staroga
svijeta ujedinile su se u nemilosrdnoj operaciji protiv toga, ali kretanje je
neodoljivo. Pored bijega iz takozvanoga Treega svijeta, tu su i struje
politikih izbjeglica i premjetanja intelektualne radne snage uz masovne
pokrete poljoprivrednog, industrijskog i uslunog proletarijata. Podzemna
seljenja bacaju u zasjenak legitimna i dokumentirana kretanja: granice
nacionalne suverenosti su sita, a svaki pokuaj potpune regulacije nailazi na
estoki pritisak. Ekonomisti pokuavaju objasniti tu pojavu svojim
jednadbama i modelima, koji ak kad bi bili i potpuni ne bi objasnili
neodoljivu elju za slobodnim kretanjem. U stvari, dezerterstvo od bijednih
kulturnih i materijalnih uvjeta imperijalne reprodukcije gura otraga u
negativnom smislu; ali bogatstvo elje i akumuliranje izraajnih i
proizvodnih sposobnost koje su procesi globalizacije unijeli u svijest svakoga
pojedinca i drutvene skupine vuku prema naprijed u pozitivnom smislu pa tako pruaju odreenu nadu. Dezerterstvo i egzodus snaan su oblik
klasne borbe unutar i protiv imperijalne postmodernosti. Meutim, ta
pokretljivost jo uvijek predstavlja spontanu razinu borbe i, kao to smo
ranije primijetili, najee danas vodi prema novim beskorijenskim uvjetima
siromatva i bijede.

183

184

INTERMECO

Nova nomadska horda, nova rasa barbara, pojavit e se da zauzme ili

napusti Evropu. Nietzsche je u devetnaestom stoljeu bio udno
dalekovidan u pogledu njihove sudbine. Problem: gdje su barbari
dvadesetoga stoljea? Oigledno je da e se pojaviti na vidiku i uvrstiti se
tek nakon strahovitih drutvenih kriza.08 Ne moemo tono rei to je
Nietzsche predvidio u svom lucidnom deliriju, ali doista koji bi nedavni
dogaaji mogli biti jai primjer moi dezerterstva i egzodusa, moi
nomadske horde, od pada Berlinskoga zida i raspada cijeloga socijalistikoga
bloka? U dezertiranju od socijalistike discipline, divlja pokretljivost i
masovna iseljavanja bitno su doprinijela raspadu sustava. U stvari,
dezertiranje proizvodnoga osoblja dezorganiziralo je birokratski sovjetski
svijet i udarilo u sredite njegovoga disciplinarnoga sustava. Masovni
egzodus visokoobrazovanih radnika iz Istone Evrope odigrao je vanu
ulogu u izazivanju pada Zida.09 Iako se taj primjer odnosi na osobitosti
socijalistikoga dravnoga sustava, on pokazuje da pokretljivost radne snage
moe doista izraziti otvoreni politiki sukob i doprinijeti unitenju reima.
Meutim, mi trebamo vie. Mi trebamo snagu sposobnu ne samo da
organizira razorne sposobnosti mnotva, ve da preko elja mnotva prui
alternativu. Protumperij mora takoer biti nova globalna vizija, novi nain
ivljenja u svijetu.
Brojni republikanski politiki projekti u modernosti smatrali su
pokretljivost povlatenim podrujem za borbu i organizaciju: od takozvanih
toskanskih socijalista [toskanski i lombardski apostoli reforme koji su,
protjerani iz vlastite zemlje, raspirivali bunu protiv katolikih nacija Evrope,
od Italije do Poljske] do sljedbi iz sedamnaestoga stoljea koje su
organizirale prekoatlantska putovanja kao odgovor na pokolje u Evropi, i od
aktivista IWW-a diljem Sjedinjenih Drava 1910-ih godina do evropskih
autonomista u 1970-im. U tim modernim primjerima pokretljivost je postala
aktivna politika i potvrdno politiko stajalite. Ta pokretljivost radne snage i
taj politiki egzodus imaju tisuu niti koje se isprepliu - mijeaju se stare
tradicije i nove potrebe upravo kao to su se ispreplitali republikanizam
modernosti i moderna klasna borba. Postmoderni republikanizam, ako se
eli pojaviti, mora se suoiti s istom zadaom.
Novi barbari
Oni koji su protiv, dok pokuavaju pobjei od lokalnih i konkretnih stega
svojega ljudskoga stanja, moraju takoer stalno izgraivati novo tijelo i novi
ivot. To je nuno nasilan, barbarski prijelaz, ali kao to Walter Benjamin

PROTUIMPERIJ

kae, to je pozitivno barbarstvo: Barbarstva? Tono. To potvrujemo kako

bismo uveli novi, pozitivni pojam barbarstva. to siromatvo iskustva
prisiljava barbara da radi? Da pone iznova, da pone s novim. Novi
barbarin ne vidi nita stalno. Ali upravo iz toga razloga on posvuda vidi
nove putove. Tamo gdje se drugi susreu sa zidovima i planinama, i tamo on
vidi put. Ali zbog toga to posvuda vidi put, on mora posvuda istiti stvari s
njega ... Zbog toga to vidi posvuda putove, on se uvijek postavlja na
raskriju. Nijedan trenutak ne zna to e donijeti sljedei. Ono to postoji on
svodi na krhotine, ne zbog krhotina ve zbog puta koji kroz njih vodi. 10
Novi barbari unitavaju potvrdnim nasiljem i zacrtavaju nove staze ivote
kroz vlastito materijalno postojanje.
Taj barbarski rad djeluje na ljudske odnose openito, ali danas ih
moemo prepoznati najprije u tjelesnim odnosima spola i spolnosti.11
Konvencionalni standardi tjelesnih i spolnih odnosa izmeu spolova i unutar
njih sve su vie otvoreni izazovu i preobrazbi. Tijela se preobraavaju i
mijenjaju da bi stvorili nova poslijeljudska tijela.12 Prvi uvjet te tjelesne
preobrazbe je shvaanje da ljudska priroda nikako nije odvojena od prirode
kao cjeline, da nema stalnih i nunih granica izmeu ovjeka i ivotinje,
ovjeka i stroja, mukarca i ene i tako dalje. To je shvaanje da je i sama
priroda umjetno podruje otvoreno novim mutacijama, mjeavinama i
hibridizacijama.13 Ne samo to mi svjesno potkopavamo tradicionalne
granice, oblaei se u odjeu drugoga spola na primjer, ve se takoer
kreemo u stvaralakoj, neodreenoj zoni au milieu, izmeu tih granica i
bez obzira na njih. Dananje mutacije ine antropoloki egzodus i
predstavljaju izvanredno vaan, ali jo uvijek sasvim dvosmislen, element
razmjetaja republikanizma protiv imperijalne civilizacije. Antropoloki
egzodus vaan je prvenstveno zbog toga jer se tu poinje pojavljivati
pozitivno, konstruktivno lice mutacije: ontoloke mutacije na djelu,
konkretni izum prvoga novoga mjesta na ne-mjestu. Ta stvaralaka evolucija
ne zauzima samo bilo koje postojee mjesto ve prije izmilja novo mjesto,
to je elja koja stvara novo tijelo; metamorfoza koja razbija sve naturalistike
homologije modernosti.
Meutim, pojam antropolokoga egzodusa jo je uvijek vrlo
dvosmislen, jer su njegove metode, hibridizacija i mutacija, upravo one
metode to ih koristi imperijalna suverenost. U tamnom svijetu proze
cyberpunka, na primjer, sloboda samooblikovanja esto se ne razlikuje od
snaga sveobuhvatnoga nadzora.14 Mi svakako trebamo promijeniti naa tijela
i nas same, a moda jo i radikalnije nego to zamiljaju pisci cyberpunka. U

185

186

INTERMECO

naem suvremenom svijetu, danas este estetske mutacije tijela, kao to su

piercing i tetoviranja, moda punka i njegova razna oponaanja, sve su to
poetne naznake tih tjelesnih preobrazbi, ali na kraju one nisu ni izdaleka
dorasle onoj vrsti radikalne mutacije koja je danas potrebna. Volja da
budemo protiv doista treba tijelo koje je potpuno nesposobno da se
podvrgne zapovijedanju. Ona treba tijelo koje je nesposobno prilagoditi se
obiteljskom ivotu, tvornikoj disciplini, ureenju tradicionalnoga spolnoga
ivota i tako dalje. [Ako osjetite da vae tijelo odbija te normalne ivotne
funkcije, nemojte oajavati - iskoristite va dar!] 15 Meutim, novo tijelo,
pored toga to je radikalno nepripremljeno za normalizaciju, mora takoer
biti sposobno stvoriti novi ivot. Moramo otii mnogo dalje da odredimo
novo mjesto ne-mjesta, daleko izvan jednostavnih iskustava mijeanja i
hibridizacije i eksperimenata koji se oko njih provode. Moramo konstituirati
koherentnu politiku umjetninu, umjetno postajanje u onom smislu u
kojemu su humanisti govorili o homohomou to ga stvaraju umjetnost i
znanje i, kako je Spinoza govorio, o monom tijelu to ga je proizvela
najvia svijest proeta ljubavlju. Beskonani putovi barbara moraju
oblikovati novi nain ivota.
Meutim, takve preobrazbe uvijek e ostati slabe i dvosmislene,
ukoliko ih oblikujemo samo u smislu forme i poretka. Sama hibridnost je
prazna, a puko odbijanje poretka jednostavno nas ostavlja na rubu nitavila ili jo gore, ti postupci riskiraju da ojaaju imperijalnu mo a ne da je dovedu
u pitanje. Nova politika dobiva stvaran sadraj jedino kada prebacimo nau
pozornost s pitanja forme i poretka na reime i praksu proizvodnje. Na
podruju proizvodnje moi emo prepoznati da ta pokretljivost i
artificijelnost ne predstavljaju samo izuzetna iskustva malih povlatenih
skupina ve da prije oznaavaju zajedniko proizvodno iskustvo mnotva.
Jo su u devetnaestom stoljeu proleteri bili znani kao nomadi
kapitalistikoga svijeta.16 ak kada njihova tijela ostaju stalno na jednoj
zemljopisnoj lokaciji [kao to je najee sluaj], njihovo stvaralatvo i
proizvodnja odreuju tjelesna i ontoloka seljenja. Antropoloke
metamorfoze tijela uspostavljaju se putem zajednikoga iskustva rada i
novih tehnologija koji imaju konstitutivne uinke i ontoloke implikacije.
Alati su uvijek funkcionirali kao ljudske proteze, integrirane u naa tijela
putem nae radne prakse kao neka vrsta antropoloke mutacije kako u
smislu pojedinca tako i u smislu kolektivnoga drutvenoga ivota.
Suvremeni oblik egzodusa i novi barbarski ivot zahtijevaju da alati postanu
stvaralake proteze, koje e nas osloboditi od stanja modernosti

PROTUIMPERIJ

ovjeanstva. Vraajui se marksistikoj digresiji koju smo prije uinili, kada

dijalektika izmeu unutarnjega i vanjskoga doe do kraja i kada odvojeno
mjesto upotrebne vrijednosti iezne s imperijalnoga podruja, novi oblici
moi rada dobivaju zadau da iznova proizvedu ljudsko [ili u stvari
poslijeljudsko]. Ta e se zadaa izvriti prvenstveno putem novih i sve vie
nematerijalnih oblika afektivne i intelektualne moi rada, u zajednici koju
oni ine, u artificijelnosti koju oni predstavljaju kao projekt.
Ostvarenjem toga prijelaza, dekonstruktivna faza kritike misli, koja je
od Heideggera i Adorna do Derridaa pruila snano sredstvo za izlaz iz
modernosti, izgubila je svoju uinkovitost.17 Ona je danas zatvorena zagrada
i ostavlja nas suoene s novom zadaom: izgradnjom, na ne-mjestu, novoga
mjesta; izgradnjom ontoloki novih odrednica ljudskoga, ivoga - mone
artificijalnosti bia. Pria o kiborgu Donne Haraway, koja poiva na
dvosmislenoj granici izmeu ovjeka, ivotinje i stroja, uvodi nas danas,
mnogo uinkovitije od dekonstrukcije, na ta nova podruja mogunosti - ali
moramo imati na umu da je to basna i nita vie. Snaga koja mora umjesto
toga vui naprijed teoretsku praksu da bi aktualizirala ta podruja mogue
metamorfoze jo je uvijek [i sve snanije] zajedniko iskustvo nove
proizvodne prakse i usredsreenja proizvodnoga rada na plastino i fluidno
podruje novih komunikacijskih, biolokih i mehanikih tehnologija.
Stoga, biti danas republikanac znai ponajprije boriti se unutar
Imperija i graditi protiv Imperija, na njegovim hibridnim, moduliranim
podrujima. A tu moramo pridodati, protiv svih moralizama i svih kivnosti i
nostalgija, da to novo imperijalno podruje prua vee mogunosti za
stvaranje i osloboenje. Mnotvo, u svojoj volji da bude protiv i svojoj elji
za osloboenjem, mora se progurati kroz Imperij da bi izalo na drugu
stranu.

187

PUTOVI PROIZVODNJE

3.1
GRANICE IMPERIJALIZMA

Svijet je skoro cijeli parceliran, a ono to je od

njega ostalo razdijeljeno je, osvojeno i
kolonizirano. Pomislite na te zvijezde koje
vidite iznad sebe po noi, te prostrane svjetove
koje nikada ne moemo dosei. Ja bih pripojio
planete kada bih mogao. esto o tome
razmiljam. Raalostim se kada ih vidim tako
jasno a ipak su tako daleko.
cecil rhodes

Veim dijelom dvadesetoga stoljea, kritika

imperijalizma ubrajala se meu najaktivnija i najokretnija podruja
marksistike teorije. 01 Mnogi njezini argumenti danas su svakako zastarjeli a
stanje na koje se odnose potpuno se promijenilo. Meutim to ne znai da on
nje nemamo to nauiti. Ta nam kritika imperijalizma moe pomoi da
shvatimo prijelaz od imperijalizma prema Imperiju jer je u odreenom
pogledu ona predvidjela taj prijelaz.
Jedan od sredinjih argumenata marksistike tradicije razmiljanja o
imperijalizmu jest da postoji unutarnji odnos izmeu kapitalizma i
ekspanzije i da kapitalistika ekspanzija neizbjeno poprima politiki oblik
imperijalizma. Sam Marx pisao je vrlo malo o imperijalizmu, ali njegove
analize kapitalistike ekspanzije bitne su za cijelu tu kritiku. Marx je vrlo
jasno objasnio da kapital stalno djeluje putem prerazmjetaja granica
unutarnjega i vanjskoga. Doista, kapital ne funkcionira unutar mea
stalnoga teritorija i stanovnitva, ve se uvijek prelijeva preko granica i
usvaja nove prostore: Tendencija da se stvori svjetsko trite izravno je data
u pojmu samoga kapitala. Svaka granica pojavljuje se kao prepreka koju
treba prijei.02 To nemirno obiljeje kapitala predstavlja uvijek prisutnu
kriznu toku koja pripada biti samoga kapitala: stalna ekspanzija uvijek je
neprimjereni ali svejedno nuan pokuaj da se utai neutaiva e. Ne

GRANICE IMPERIJALIZMA

elimo nagovijestiti da e ta kriza i te prepreke nuno odvesti kapital u

propast. Naprotiv, kao to je to sluaj s modernosti kao cjelinom, kriza je za
kapital normalno stanje koje oznaava ne njegov kraj ve njegovu tendenciju
i nain djelovanja. Izgradnja imperijalizma sa strane kapitala i kretanje
kapitala dalje od njega sadrani su u sloenoj igri izmeu granica i prepreka.
Potreba za vanjskim
Marx analizira stalnu potrebu kapitala za ekspanzijom, najprije
usredotoujui se na proces ostvarenja i stoga na nejednaki kvantitativni
odnos izmeu radnika kao proizvoaa i radnika kao potroaa roba.03
Problem ostvarenja jedan je od imbenika koji gura kapital izvan njegovih
granica i tei prema svjetskom tritu. Da bismo shvatili taj problem
moramo poeti od eksploatacije. U poetku, itamo u grundrisse,
kapital prisiljava radnike preko potrebnoga rada na viak rada. Samo na taj
nain on sebe ostvaruje i stvara viak vrijednosti. [str. 421] Nadnica radnika
[koja odgovara potrebnom radu] mora biti manja od ukupne vrijednosti koju
radnik proizvodi. Meutim, taj viak vrijednosti mora pronai primjereno
trite da bi se ostvario. S obzirom da svaki radnik mora proizvesti vie
vrijednosti nego to on ili ona potroi, potranja radnika kao potroaa ne
moe nikada biti primjerena potranja za viak vrijednosti. Na takav nain
niz prepreka odreuje kapitalistiku proizvodnju i proces razmjene u
zatvorenom sustavu: Kapital onda postavlja potrebno vrijeme rada kao
prepreku razmjenskoj vrijednosti ivoga rada; vrijeme vika rada kao
prepreku potrebnom vremenu rada: a viak vrijednosti kao prepreku
vremenu vika rada [str. 422]. Sve te prepreke proistiu iz jedne jedine
prepreke koju odreuje nejednaki odnos izmeu radnika kao proizvoaa i
radnika kao potroaa.
Svakako, kapitalistika klasa [zajedno s drugim klasama koje sudjeluju
u njezinim profitima] potroit e neto od toga vika vrijednosti, ali ne moe
sve potroiti, jer kad bi to uinila ne bi bilo vie vika vrijednosti za ponovno
investiranje. Umjesto da potroe cijeli viak vrijednosti kapitalisti se moraju
suzdravati, to znai da moraju akumulirati.04 Sam kapital zahtijeva da
kapitalisti odbace uitke i da se to je mogue vie suzdravaju od
rasipanja vika vrijednosti na vlastitu potronju.
Meutim, to kulturoloko objanjenje moralnosti i suzdravanja samo
je simptom stvarnih ekonomskih prepreka koje se postavljaju unutar
kapitalistike proizvodnje. S jedne strane, ako hoemo da bude profita, onda
radnici moraju proizvesti vie vrijednosti nego to potroe. S druge strane,

191

192

PUTOVI PROIZVODNJE

ako hoemo da bude akumulacije, kapitalistika klasa i ovisnici o njoj ne

mogu potroiti sav taj viak vrijednosti. Ako radnika klasa zajedno s
kapitalistikom klasom i ovisnicima o njoj ne mogu stvoriti primjereno
trite i kupiti sva proizvedena dobra, onda se ta vrijednost ne moe ostvariti
iako je eksploatacija izvrena i viak vrijednosti izvuen.05
Marx dalje ukazuje da se ta granica stalno zaotrava kako rad postaje
sve produktivniji. S porastom proizvodnje i konzekventnim porastom u
sastavu kapitala, promjenljivi kapital [to jest nadnice plaene radnicima]
sainjava sve manji dio ukupne vrijednosti roba. To znai da je mo
potronje u radnika sve manja u odnosu na proizvedene robe: to se
proizvodnost vie razvija, ona sve vie dolazi u sukob s uskom osnovom na
kojoj poivaju odnosi potronje.06 Uska osnova potroake moi koi na
taj nain ostvarenje kapitala. Trebamo imati na umu da ta prepreka nema
nikakve veze s apsolutnom moi proizvodnje stanovnitva ili njegovom
apsolutnom moi potronje [proletarijat bi bez sumnje mogao i elio vie
potroiti], ve se ona prije odnosi na relativnu mo potronje stanovnitva
unutar kapitalistikih odnosa proizvodnje i reprodukcije.
Marx tvrdi da kapital mora proiriti svoje podruje kako bi ostvario
viak vrijednosti u proizvodnom procesu i izbjegao pad vrijednost koji
proizlazi iz prekomjerne proizvodnje: Preduvjet proizvodnje zasnovane na
kapitalu je proizvodnja sve ire sfere kolanja, bilo da se sfera sama izravno
iri, ili je unutar nje stvoreno vie toaka kao toaka proizvodnje [str. 407]
Mogue je proiriti sferu kolanja pojaanjem postojeih trita unutar
kapitalistike sfere putem novih potreba i elja; ali koliina nadnica
dostupna radnicima za troenje postavlja strogu prepreku tom proirenju.
Alternativno, mogu se stvoriti dodatni potroai ako uvedemo nove
segmente stanovnitva u kapitalistiki odnos, ali to ne moe stabilizirati u
osnovi nejednaki odnos izmeu ponude i potranje, izmeu stvorene
vrijednosti i vrijednosti koju mogu potroiti kapitalisti i proleteri.07 Naprotiv,
novi proleteri sami po sebi uvijek e biti nedovoljno trite za vrijednost
onoga to proizvode, pa e oni tako samo reproducirati problem na veoj
razini.08 Jedino uinkovito rjeenje za kapital je da pogleda izvan sebe i
otkrije nekapitalistika trita u kojima e razmijeniti dobra i ostvariti
njihovu vrijednost. irenje sfere kolanja izvan kapitalistikoga podruja
premjeta destabilizirajuu nejednakost.
Rosa Luxemburg razvila je Marxovu analizu problema ostvarenja ali je
promijenila naglasak analize. Luxemburg naglaava injenicu da su vanjski
potroai qua razliiti-od-kapitalistikih stvarno bitni [str. 365-66] da bi

GRANICE IMPERIJALIZMA

kapital ostvario svoj viak vrijednosti kao oznaku ovisnosti kapitala o svome
vanjskome. Kapitalizam je prvi tip ekonomije koji ne moe sam postojati,
koji treba druge ekonomske sustave kao medij i tlo.09 Kapital je organizam
koji ne moe sebe uzdravati ako stalno ne baca pogled preko svojih granica,
hranei se svojim vanjskim okoliem. Njegovo vanjsko je bitno.
Moda je ta potreba evropskoga kapitala da stalno iri svoju sferu
nadzora njegova bolest, ali moda je to i motor koji je doveo Evropu u
poloaj svjetske prevlasti u modernoj eri. Moda je zasluga Zapada,
ogranienoga na svoj uski Rt Azije, pretpostavlja Fernand Braudel, bila
to mu je trebao svijet, to je trebao pokuati sreu izvan vlastitoga praga.10
Kapital od svoga zametka tei prema svjetskoj moi ili u stvari jedinoj
svjetskoj moi.
Usvajanje vanjskoga
Kapital se iri ne samo da bi ispunio potrebu za ostvarenjem i da nae nova
trita ve i da udovolji zahtjevima narednoga trenutka u krugu akumulacije,
to jest procesa kapitalizacije. Nakon to je viak vrijednosti ostvaren u obliku
novca [putem proirenih trita u kapitalistikom domaaju i putem oslonca
na nekapitalistika trita], taj se ostvareni viak vrijednosti mora ponovo
reinvestirati u proizvodnju, to jest, vratiti u kapital. Kapitalizacija
ostvarenoga vika vrijednosti zahtijeva od kapitalista da za naredni krug
proizvodnje osigura dodatnu nabavu stalnoga kapitala [sirovine, strojeve i
tako dalje] i dodatni promjenljivi kapital [to jest radnu snagu] - a to e
kasnije opet zahtijevati jo vee proirenje trita za daljnje ostvarenje.
Potraga za dodatnim stalnim kapitalom [osobito novim sirovinama]
vue kapital prema onoj vrsti imperijalizma to je obiljeavaju pljaka i
kraa. Kapital, tvrdi Rosa Luxemburg, prevre cijeli svijet, on pribavlja svoja sredstva za proizvodnju iz svih uglova zemlje, grabei ih, ako je nuno i
silom, iz svih razina civilizacije i iz svih oblika drutva... Kapitalu postaje
nuno sve vie raspolagati cijelom zemaljskom kuglom kako bi pribavio neogranieni izbor sredstava za proizvodnju kako u pogledu kvalitete tako i u
pogledu kvantitete, kako bi pronaao produktivno uposlenje za viak vrijednosti koji je ostvario.11 U pribavljanju dodatnih sredstava za proizvodnju,
kapital se doista oslanja na svoje nekapitalistiko okruenje, ali on ne usvaja
okoli - ili bolje reeno, on ne ini nuno okoli kapitalistikim. Vanjsko ostaje vanjsko. Na primjer, zlato i dijamanti mogu se izvlaiti iz Perua i June
Afrike ili eerna trska iz Jamajke i Jave savreno dobro iako ta drutva i ta
proizvodnja nastavljaju funkcionirati putem nekapitalistikih odnosa.

193

194

PUTOVI PROIZVODNJE

Pribavljanje dodatnoga promjenljivoga kapitala, uposlenje nove radne

snage i stvaranje proletera, nasuprot, podrazumijeva kapitalistiki
imperijalizam. Produenje radnoga dana postojeih radnika u
kapitalistikom podruju moe, naravno, stvoriti dodatnu radnu snagu, ali
postoji granica toga poveanja. Za ostatak te nove radne snage, kapital mora
stalno stvarati i upoljavati nove proletere meu nekapitalistikim
skupinama i zemljama. Postupna proletarizacija nekapitalistikoga
okruenja predstavlja stalno ponovno otvaranje procesa prvobitne
akumulacije - pa prema tome i kapitalizaciju samoga nekapitalistikoga
okolia. Luxemburg vidi u tome stvarnu povijesnu novinu kapitalistikoga
osvajanja: Svi su osvajai slijedili cilj porobljavanja i iskoritavanja zemlje,
ali nijednoga nije zanimalo da orobi ljudima njihove proizvodne snage i
razori njihovu drutvenu organizaciju.12 U tom procesu kapitalizacije
vanjsko je usvojeno.
Kapital stoga mora ne samo imati otvorenu razmjenu s
nekapitalistikim drutvima ili samo prisvojiti njihovo bogatstvo, on ih mora
i preobraziti u sama kapitalistika drutva. To je sredinje mjesto u Rudolf
Hilferdingovoj definiciji izvoza kapitala: Pod izvozom kapitala
podrazumijevam izvoz vrijednosti kojoj je svrha stvoriti viak vrijednosti
vani.13 Izvozi se odnos, drutveni odnos koji e sebe umnoiti. Poput
misionara ili vampira, kapital dodiruje ono to je strano i ini ga vlastitim.
Buroazija, piu Marx i Engels, prisiljava sve narode, pod prijetnjom
nestanka, da usvoje buroaski nain proizvodnje; ona ih prisiljava da u svoju
sredinu uvedu ono to ona naziva civilizacijom, tj. da sami postanu buruji.
Jednom rijeju, ona stvara svijet na vlastitu sliku i priliku.14 Ekonomskim
rjenikom, ta civilizacija i modernizacija znae kapitalizaciju, to jest,
ukljuivanje u sve iri krug kapitalistike proizvodnje i akumulacije. Na taj je
nain nekapitalistiki okoli [teritorij, drutveni oblici, kulture, proizvodni
procesi, radna snaga i tako dalje] formalno podvrgnut kapitalu.
Ovdje trebamo imati na umu da evropski kapital ne preoblikuje
nekapitalistike teritorije na svoju sliku i priliku, kao da sve postaje
homogeno. U stvari, kada su marksistiki kritiari imperijalizma prepoznali
procese usvajanja vanjskoga kapitalu, oni su openito podcijenili znaenje
neravnomjernoga razvoja i zemljopisne razlike koji su implicitni u tim
procesima.15 Svaki se segment nekapitalistikoga okolia preobraava
razliito, a svi su organski integrirani u tijelo kapitala koje se iri. Drugim
rijeima, razliiti segmenti vanjskoga usvojeni su ne po modelu slinosti ve
kao razliiti organi koji zajedno funkcioniraju u jednom koherentnom tijelu.

GRANICE IMPERIJALIZMA

Na ovom mjestu moemo shvatiti temeljno protuslovlje kapitalistikoga

irenja: oslanjanje kapitala na njegovo vanjsko, na nekapitalistiki okoli,
koji zadovoljava potrebu za ostvarenjem vika vrijednosti, sukobljava se s
usvajanjem nekapitalistikoga okolia, koji zadovoljava potrebu da se
kapitalizira taj ostvareni viak vrijednosti. Povijesno su se ta dva procesa
esto dogaala u slijedu. Teritorij i stanovnitvo najprije su postali dostupni
kao vanjski za razmjenu i stvaranje kapitala, a zatim su postupno ulazili u
podruje prave kapitalistike proizvodnje. Meutim, vano je naglasiti da
neki segment okolia, kada je jednom civiliziran, kada je jednom organski
ukljuen u novoproirene granice podruja kapitalistike proizvodnje, ne
moe vie biti vanjski kao nunost za ostvarenje vika vrijednosti kapitala. U
tom smislu kapitalizacija postavlja granicu ostvarenju i obratno; ili bolje
reeno, usvajanje protuslovi oslanjanju na vanjskoga. e kapitala mora se
utaiti novom krvlju i on mora stalno traiti nove granice.
Logiki je pretpostaviti da e doi vrijeme kada e ta dva trenutka
kruga akumulacije, ostvarenje i kapitalizacija, doi u izravni sukob i
podrivati jedan drugoga. U devetnaestom je stoljeu izgledalo da se polje
kapitalistikoga irenja [u materijalnim izvorima, radnoj snazi i
tritima] protee u beskonanost, kako u Evropi tako i drugdje. U
Marxovo je vrijeme kapitalistika proizvodnja bila samo mali dio
globalne proizvodnje. Samo je nekoliko zemalja imalo znaajniju
kapitalistiku proizvodnju [Engleska, Francuska i Njemaka], a ak su i
te zemlje imale velike segmente nekapitalistike proizvodnje - seosku
poljoprivredu, zanatsku proizvodnju i tako dalje. Meutim, Luxemburg
tvrdi da e, s obzirom da je zemlja konana, logiki sukob postati
stvarno protuslovlje. to nasilnije, nemilosrdnije i temeljitije
imperijalizam unitava nekapitalistike civilizacije, on bre potkopava
temelje kapitalistike akumulacije. Iako je imperijalizam povijesna
metoda za produenje kapitalizma, on je i sigurno sredstvo njegovoga
brzoga dokidanja. 16 Ta protuslovna napetost prisutna je tijekom cijeloga
razvoja kapitala, ali ona potpuno dolazi na vidjelo na granici, u kriznoj
toki - kada se kapital suoava s konanou ovjeanstva i zemlje. U
tom smislu veliki imperijalist Cecil Rhodes pojavljuje se kao
paradigmatski kapitalist. Prostori zemaljske kugle zatvaraju se a
imperijalistiko irenje kapitala suoava se sa svojim granicama.
Rhodes, uvijek pustolov, zuri eznutljivo i sa udnjom u zvijezde iznad
sebe, i osjea se osujeenim zbog okrutne napasti tih novih granica, koje
su tako blizu a opet tako daleko.

195

196

PUTOVI PROIZVODNJE

Iako marksistiki kritiari esto predstavljaju svoje kritike

imperijalizma i kapitalistikog irenja u strogo kvantitativnim, ekonomskim
izrazima, njihovi su ulozi prvenstveno politiki. To ne znai da ekonomske
izraune [i njihove kritike] ne treba shvaati ozbiljno; to prije znai da
ekonomske odnose treba razmotriti onako kako su stvarno oblikovani u
povijesnom i drutvenom kontekstu, kao dio politikih odnosa vladanja i
prevlasti.17 Najvaniji politiki ulog za te autore u pitanju ekonomske
ekspanzije je prikazati nerazdvojni odnos izmeu kapitalizma i
imperijalizma. Ako su kapitalizam i imperijalizam bitno povezani, kae
njihova logika, onda svaka borba protiv imperijalizma [i ratova, bijede,
osiromaenja i porobljavanja to iz njega slijedi] mora biti izravna borba
protiv kapitalizma. Bilo koja politika strategija kojoj je cilj reformirati
suvremeno oblije kapitalizma da bi ga se uinilo neimperijalistikim
uzaludna je i naivna jer sr kapitalistike reprodukcije i akumulacije nuno
podrazumijeva imperijalistiku ekspanziju. Kapital se ne moe drugaije
ponaati - to je njegova priroda. Ne moemo se suoiti sa zlima
imperijalizma a da ne unitimo sam kapitalizam.
Izjednaavanje i ukidanje
Lenjin je napisao knjigu o imperijalizmu prvenstveno kao sintezu analiza
drugih autora kako bi ih pribliio javnosti.18 Meutim Lenjinov tekst sadri i
originalne doprinose od kojih je najvaniji taj to je on postavio kritiku
imperijalizma na subjektivno stajalite i tako je povezao s Marxovim
pojmom revolucionarnoga potencijala krize. Dao nam je kutiju alata,
komplet strojeva za proizvodnju antiimperijalistike subjektivnosti.
Lenjin esto predstavlja svoje argumente putem polemike. On je
svoju analizu imperijalizma oblikovao prvenstveno suprotstavljajui se
tezama Rudolfa Hilferdinga i Karla Kautskoga. Meutim, prilikom
razvijanja svojih kritika, Lenjin je briljivo razmatrao, a ponekad
usvajao kao vlastite, teoretske pretpostavke oba ta autora. Najvanije je
to to je Lenjin usvojio Hilferdingovu temeljnu tezu da, kako se kapital
iri putem imperijalistike izgradnje svjetskoga trita, tako se pojavljuju
sve vee prepreke Ausgleichungu [izjednaavanju] profitnih stopa meu
raznim granama i sektorima proizvodnje. Meutim, mirni kapitalistiki
razvoj ovisi o tendenciji prema izjednaenim ekonomskim uvjetima:
jednake cijene za jednake robe, jednaki profit za jednaki kapital,
jednake nadnice i jednaka eksploatacija za jednaki rad i tako dalje.
Hilferding je shvaao da imperijalizam - koji strukturira nacije i

GRANICE IMPERIJALIZMA

teritorije kapitalistikoga razvoja na sve krui nain i daje vlast nacionalnim monopolima - spreava oblikovanje izjednaene profitne stope pa
tako potkopava mogunost uspjenoga kapitalistikoga posredovanja u
meunarodnom razvoju.19 U stvari, prevlast monopola na svjetskom
tritu i njegova podjela uinila je proces izjednaavanja praktiki
nemoguim. Samo ako bi nacionalne centralne banke intervenirale, ili
jo bolje, ujedinjena meunarodna banka intervenirala, moglo bi se to
protuslovlje, koje nagovjetava kako trgovake tako i prave ratove
izjednaiti i ublaiti. Ukratko, Lenjin je usvojio Hilferdingovu tezu da je
kapital uao u novu fazu meunarodnoga razvoja odreenoj monopolom
i da je to dovelo kako do poveanja protuslovlja tako i do krize
izjednaavanja. Meutim on nije prihvatio da bi se utopiju o jedinstvenoj
meunarodnoj banci moglo shvatiti ozbiljno i da mirno kapitalistiko
ukidanje [Aufhebung] krize moe ikada postati aktualno.
Lenjin je smatrao gledite Kautskoga, koji je takoer uzeo kao svoje
polazite Hilferdingov rad, jo vie utopijskim i tetnim. Kautsky je u stvari
mislio da kapitalizam moe postii stvarno politiko i ekonomsko
ujedinjenje svjetskoga trita. Nakon estokih sukoba imperijalizma mogla
bi slijediti nova miroljubiva faza kapitalizma, ultraimperijalistika faza.
Magnati kapitala mogli bi se ujediniti u jedan jedini svjetski trust i tako
zamijeniti konkurenciju i borbu izmeu nacionalnih financijskih kapitala
meunarodnim jedinstvenim financijskim kapitalom. On je tvrdio da stoga
moemo zamisliti fazu u budunosti u kojoj kapital postie miroljubivo
ukljuivanje i rasplet u kojemu bi ne jedinstvena banka ve trine sile i
monopoli to ih vie ili manje reguliraju drave mogle nekako uspjeti i
odrediti globalno izjednaenje profitne stope.20 Lenjin se slagao s
Kautskijevom osnovnom tezom da postoji trend u kapitalistikom razvoju
prema meunarodnoj suradnji razliitih nacionalnih financijskih kapitala i
mogue prema izgradnji jednoga jedinoga svjetskoga trusta. Ali on je snano
prigovarao Kautskome to je viziju miroljubive budunosti upotrijebio da
zanijee dinamiku tadanje stvarnosti. Lenjin je stoga odbacio njegovu
duboko reakcionarnu elju da otupi protuslovlja tadanjega stanja.21
Revolucionari trebaju djelovati odmah kako bi razrijeili protuslovlja to ih
postavlja tadanja imperijalistika organizacija kapitala, ne ekajui da neki
miroljubivi ultraimperijalizam stigne u budunosti.
Tako je Lenjin, openito usvajajui analitika dostignua tih autora,
odbacivao njihova politika stajalita. Iako se potpuno slagao s
Hilferdingovom analizom tendencije prema svjetskom tritu kojim vladaju

197

198

PUTOVI PROIZVODNJE

monopoli, on je poricao da je takav sustav ve na djelu i da bi mogao

posredovati i izjednaiti profitnu stopu. On je to poricao ne toliko teoretski
koliko politiki. Lenjin je smatrao da e kapitalistiki razvoj u fazi monopola
naii na niz protuslovlja i da komunisti moraju djelovati prema njima.
Radniki pokret mora se suprotstaviti svakom kapitalistikom pokuaju da
organizira uinkovito izjednaenje imperijalistikih profitnih stopa, a zadaa
je revolucionarne partije da intervenira i produbi objektivna protuslovlja
razvoja. Najvie od svega treba izbjegavati ostvarenje tendencije prema
ultraimperijalizmu, koji bi poveao snagu kapitala do udovinih razmjera
i na dugo vremena iskljuio mogunost borbe na najprotuslovnijim pa stoga
i najslabijim karikama u lancu prevlasti. Lenjin pie, bilo kao nadu ili kao
predvianje: Taj se razvoj odvija u takvim okolnostima, takvim tempom,
kroz takva protuslovlja, sukobe i prevrate - ne samo ekonomske ve i
politike, nacionalne itd. - da e imperijalizam neizbjeno puknuti a
kapitalizam se preobraziti u svoju suprotnost mnogo prije nego to se ostvari
svjetski trust, prije nego to se dogodi ultraimperijalistiko stapanje
nacionalnih financijskih kapitala.22
Lenjinov logiki demar u gornjem tekstu izmeu analitikih
razmatranja i politikih stajalita svakako je krivudav. Ipak njegovo
rasuivanje bilo je vrlo uinkovito sa subjektivnoga stajalita. Kao to je Ilja
Babel rekao, Lenjinova misao ila je uzdu tajanstvene krivulje prave crte
koja je vodila analizu stvarnosti radnike klase u nunost njezinoga
politikoga angairanja. Lenjin je shvatio prerani element definicije
imperijalizma i vidio u subjektivnoj praksi radnike klase ne samo mogue
prepreke pravocrtnom rjeenju krize kapitalistikoga ostvarenja [to je i
Rosa Luxemburg naglaavala], ve i postojeu i konkretnu mogunost da ta
praksa - borbe, pobune i revolucije - razori sam kapitalizam.23 U tom je
smislu Lenjin poveo kritiku imperijalizma od teorije do prakse.
Od imperijalizma do Imperija
Jedan od najznaajnijih vidova Lenjinove analize je njegova kritika
imperijalizma kao politikog koncepta. Lenjin je spojio problematiku
moderne suverenosti i onu kapitalistikoga razvoja u jedinstvenu
kritiku, a isprepliui razne crte kritike mogao je baciti pogled s onu
stranu modernosti. Drugim rijeima, putem ponovne politike razrade
koncepta imperijalizma, Lenjin je, vie nego ijedan drugi marksist,
mogao predvidjeti prijelaz u novu fazu kapitala izvan imperijalizma i
utvrditi mjesto [ili u stvari ne-mjesto] nove imperijalne suverenosti.

GRANICE IMPERIJALIZMA

Kada je Lenjin prouavao imperijalizam, on je usredsredio svoju

pozornost ne samo na rad raznih novijih marksistikih autora ve i na raniji
rad Johna Hobsona i njegovu buroasku populistiku inaicu kritike
imperijalizma.24 Lenjin je dosta nauio od Hobsona - to je, uzgred reeno,
mogao jednako nauiti od njemakih, francuskih ili talijanskih populistikih
teoretiara imperijalizma. Osobito je nauio da moderne evropske nacionalne drave koriste imperijalizam da bi izvan vlastitih granica prenijele
politika protuslovlja koja nastaju unutar svake pojedinane zemlje.
Nacionalna drava trai od imperijalizma da razrijei ili stvarno premjesti
klasnu borbu i njezine destabilizirajue uinke. Cecil Rhodes vrlo je jasno
izrazio tu funkciju imperijalizma: Moja omiljena zamisao je rjeenje za
drutveni problem, tj. da bismo spasili 40,000.000 stanovnika Ujedinjenoga
kraljevstva od krvavoga graanskoga rata mi kolonijalni dravnici moramo
dobiti nove zemlje da bismo nastanili viak stanovnitva, da bismo pribavili
nova trita za robe koje oni proizvode u tvornicama i rudnicima. Imperij je,
kao to sam uvijek govorio, pitanje kruha i maslaca. Ako elite sprijeiti
graanski rat morate postati imperijalisti.25 Putem imperijalizma moderna
drava izvozi klasnu borbu kako bi sauvala poredak i suverenost kod kue.
Lenjin je vidio imperijalizam kao strukturalnu fazu u evoluciji
moderne drave. On je zamiljao nuan i pravocrtni povijesni napredak od
prvih oblika moderne evropske drave do nacionalne drave i onda do
imperijalistike drave. U svakoj fazi u tom razvoju drava je morala izmisliti
nove naine stvaranja opega konsenzusa, pa je tako imperijalistika drava
morala pronai put da ukljui mnotvo i njegove spontane oblike klasne
borbe u svoje ideoloke dravne strukture; ona je morala preobraziti
mnotvo u narod. Ta je analiza poetno politiko oblikovanje koncepta
hegemonije koje e kasnije postati sredinji dio Gramscijeve misli.26 Lenjin
je tako protumaio imperijalistiki populizam jednostavno kao drugu
inaicu prijedloga suverenosti, kao rjeenje za krizu modernosti.
Na temelju takvoga tumaenja imperijalizma kao hegemonistikog
elementa suverenosti, Lenjin je mogao objasniti strukturalne uinke i
totalitaristike posljedice imperijalistike politike. On je vrlo jasno shvatio
centripetalnu dinamiku imperijalizma koja je postupno potkopavala razliku
izmeu unutarnjega i vanjskoga u kapitalistikome razvoju. Rosa
Luxemburg je svoju kritiku imperijalizma ukorijenila u vanjskom, to jest u
otporima koji bi mogli reorganizirati nekapitalistike upotrebne vrijednosti
mnotva kako u vladajuim tako i u potinjenim zemljama. Meutim s
Lenjinova stajalita to gledite i ta strategija nisu odrivi. Strukturalne

199

200

PUTOVI PROIZVODNJE

preobrazbe to ih namee imperijalistika politika nastoje ukloniti bilo koju

mogunost vanjskoga, bilo u vladajuim bilo u potinjenim zemljama.
Kritiku treba smjestiti ne izvan ve unutar krize moderne suverenosti.
Lenjin je vjerovao da je krizna toka pristigla s Prvim svjetskim ratom u
kojemu je imperijalistika faza moderne suverenosti izravno vodila prema
smrtonosnom sukobu nacionalnih drava.
Lenjin je naposljetku uoio da su imperijalistika praksa i kolonijalna
uprava koja ju je esto provodila postale prepreke za daljnji razvoj kapitala,
bez obzira to su imperijalizam i monopolistika faza doista bili izrazi
globalnoga irenja kapitala. On je naglaavao injenicu, koju su zabiljeili
mnogi kritiari imperijalizma, da se konkurencija, bitna za funkcioniranje i
irenje kapitala, nuno smanjuje u imperijalistikoj fazi u srazmjeru prema
rastu monopola. Imperijalizam, sa svojim trgovinskim ogranienjima i
zatitnim pristojbama, svojim nacionalnim i kolonijalnim teritorijima, stalno
postavlja i pojaava vrste granice, koei ili kanalizirajui ekonomske,
drutvene i kulturne tijekove. Kao to smo prije vidjeli u kulturnom smislu
[dio 2.3], i kao to Luxemburg tvrdi u ekonomskom smislu, imperijalizam u
velikoj mjeri poiva na tim vrstim granicama i razlici izmeu vanjskoga i
unutarnjega. Imperijalizam u stvari stvara oklop za kapital - ili tonije, u
odreenoj toki granice to ih je stvorila imperijalistika praksa ometaju
kapitalistiki razvoj i puno ostvarenje svjetskoga trita. Kapital mora
naposljetku prevladati imperijalizam i razoriti granice izmeu unutarnjega i
vanjskoga.
Bilo bi pretjerano rei da, na osnovi te intuicije, Lenjinova analiza
imperijalizma i njegove krize vodi izravno prema teoriji Imperija. Ipak, tono
je da je njegovo revolucionarno stajalite otkrilo temeljni vor
kapitalistikoga razvoja - ili bolje reeno, gordijski vor koji treba presjei.
Iako je Lenjinov praktiki i politiki prijedlog za svjetsku revoluciju poraen
[a ubrzo emo se usredotoiti na razloge poraza], slina preobrazba koju je
on pedvidio bila je ipak nuna. Lenjinova analiza krize imperijalizma imala
je istu snagu i nunost koju je imala Machiavellijeva analiza krize
srednjovjekovnoga poretka: reakcija je morala biti revolucionarna. Ovo je
alternativa implicitna u Lenjinovom radu: ili svjetska komunistika revolucija
ili Imperij, a izmeu ta dva izbora postoji duboka analogija.
Svesci Kapitala koji nedostaju
Da bismo razumjeli prijelaz od imperijalizma prema Imperiju, pored
promatranja razvoja samoga kapitala, moramo shvatiti i genealogiju sa

GRANICE IMPERIJALIZMA

stajalita klasne borbe. To je stajalite vjerojatno blie stvarnim povijesnim

kretanjima. Teorije putova prema imperijalizmu i dalje od njega, meu
kojima je najpovlatenija ista kritika dinamike kapitala, esto potcjenjuju
mo stvarnoga uinkovitoga motora koji pogoni kapitalistiki razvoj iz
njegove najdublje sri: kretanja i borbe proletarijata. Moda je teko
prepoznati taj motor jer je esto pod krinkom ideologije drave i vladajuih
klasa, ali ak kad se pojavljuje samo blijedo ili povremeno, on je svejedno
uinkovit. Povijest ima logike samo kada njom vlada subjektivnost, samo
kada [kao to kae Nietzsche] pojava subjektivnosti prerazmjeta djelatne i
svrne uzroke u razvoju povijesti. Mo proletarijata sastoji se upravo u tome.
Tako dolazimo do osjetljivoga prijelaza na kojemu subjektivnost klasne
borbe preobraava imperijalizam u Imperij. U treem dijelu nae knjige mi
emo zacrtati genealogiju ekonomskoga poretka Evrope kako bismo otkrili
globalnu narav proleterske klasne borbe i njezinu sposobnost da predvidi i
prefigurira razvoj kapitala prema ostvarenju svjetskoga trita. Meutim, jo
uvijek trebamo utvrditi teoretsku shemu koja nas moe podrati u tom
istraivanju. Stare analize imperijalizma tu nee biti dovoljne jer se na kraju
zaustavljaju na pragu analize subjektivnosti i radije usredotouju na
protuslovlja razvoja kapitala. Mi trebamo utvrditi teoretsku shemu koja
postavlja subjektivnost drutvenih kretanja proletarijata na sredinje mjesto
u procesima globalizacije i konstituiranja globalnoga poretka.
Postoji jedan paradoks u Marxovoj misli koji nam moe osobito
rasvijetliti probleme s kojima se ovdje suoavamo. U svom nacrtu kapitala,
Marx je planirao tri sveska koja nisu nikada napisana: jednoga o nadnicama,
drugoga o dravi i treega o svjetskom tritu.27 Mogli bismo kazati da je
svezak o nadnicama, ukoliko je on stvarno trebao biti svezak o onima koji
zarauju nadnice, djelomice sadran u Marxovim politikim i povijesnim
tekstovima, kao to su osamnaesti brumer, klasna borba u francuskoj i
tekstovima o Parikoj komuni.28 Meutim stvari sa svescima o dravi i
svjetskom tritu stoje sasvim drukije. Marxove razliite biljeke o tim
pitanjima ratrkane su i sasvim nedovoljne; ne postoje ak ni nacrti tih
svezaka. Komentari koje je Marx doista davao o konceptu drave usmjereni
su manje prema teoretskoj raspravi a vie prema konkretnoj analizi
nacionalnih politika: engleskom parlamentarizmu, francuskom
bonapartizmu, ruskoj autokraciji i tako dalje. Nacionalna ogranienja tih
situacija ine nemoguom opu teoriju. Ustavna obiljeja svake nacionalne
drave, po Marxovom miljenju, uvjetovala je razlika u profitnim stopama u
raznim nacionalnim ekonomijama zajedno s razlikama u reimima

201

202

PUTOVI PROIZVODNJE

eksploatacije - ukratko, konkretni procesi valorizacije na raznim

nacionalnim mjestima razvoja. Nacionalna drava bila je singularna
organizacija ogranienja. U tim uvjetima opa teorija drave mogla je biti
samo aleatorna i zamiljena samo u najapstraktnijim crtama. Marxove
potekoe u ispisivanju svezaka kapitala o dravi i svjetskom tritu bile su
tako temeljito povezane: svezak o dravi ne moe se napisati dok se ne
ostvari svjetsko trite.
Meutim, Marxovo miljenje bilo je usmjereno prema trenutku kada e
se kapitalistika valorizacija i politiki procesi zapovijedanja susresti i
ispreplesti na svjetskoj razini. Nacionalna drava igrala je samo efemernu
ulogu u njegovu radu. Procesi kapitalistikoga razvoja odreuju valorizaciju
i eksploataciju kao funkcije globalnoga sustava proizvodnje, a svaka
prepreka koja se pojavljuje na tom terenu moe se prevladati na dugu stazu.
Tendencija da se stvori svjetsko trite, pisao je on, izravno je data u
samom pojmu kapitala. Svaka granica pojavljuje se kao prepreka koju treba
prevladati.29 Marksistika teorija drave moe se napisati samo kada su sve
takve vrste granice prevladane i kada se drava i kapital uinkovito
podudaraju. Drugim rijeima, slabljenje nacionalne drave u dubokom je
smislu potpuno ostvarenje odnosa izmeu drave i kapitala. Kapitalizam
samo pobjeuje, kao to kae Fernand Braudel, kada se poistovjeuje s
dravom, kada je on drava.30 Danas je konano mogue [ako jo uvijek
osjeamo potrebu] napraviti nacrt za Marxova dva sveska koja nedostaju. Ili
pak, slijedei duh njegove metode i sabravi sve njegove poglede na dravu i
svjetsko trite, mogli bismo pokuati napisati revolucionarnu kritiku
Imperija.
Analize drave i svjetskoga trita postaju mogue u Imperiju i iz
drugog razloga, jer u toj toki u razvoju klasna borba djeluje bez ogranienja
na organizaciju moi. Nakon to je dostigao globalnu razinu, kapitalistiki
razvoj izravno se suoava s mnotvom, bez posredovanja. Stoga dijalektika,
ili u stvari znanost o ogranienju i njegovoj organizaciji, isparava. Klasna
borba, gurajui nacionalnu dravu prema njezinom dokinuu i idui tako
van granica koje je ona postavila, predlae konstituciju Imperija kao mjesto
analize i sukoba. Bez te prepreke, stanje borbe potpuno je otvoreno. Kapital i
rad suprotstavljaju se u izravno neprijateljskom obliku. To je temeljni uvjet
svake politike teorije komunizma.

GRANICE IMPERIJALIZMA

krugovi
Od imperijalizma do Imperija i od nacionalne drave do politike regulacije
globalnoga trita: sa stajalita historijskoga materijalizma prisustvujemo
kvalitativnom prijelazu u modernoj povijesti. Kada ne moemo primjereno
izraziti ogromnu vanost toga prijelaza, ponekad vrlo blijedo definiramo to
to se dogaa kao ulazak u postmodernost. Shvaamo slabost te definicije, ali
ponekad nam je ona milija od drugih jer postmodernost barem oznauje
epohalnu promjenu u suvremenoj povijesti.01 Meutim, izgleda da drugi
autori podcjenjuju razliitost naega stanja i vraaju analizu u kategorije
ciklikoga shvaanja povijesne evolucije. Po njihovom miljenju, ono to mi
danas proivljavamo samo bi bila jo jedna faza u redovito ponavljanim
krugovima oblika ekonomskoga razvoja ili oblika vlasti.
Poznate su nam brojne teorije o povijesnim krugovima, poevi od onih koje se tiu
oblika vlasti to smo ih naslijedili od grko-rimske starine do onih o
ciklikom razvoju i propasti civilizacije u autora iz dvadesetoga stoljea poput
Oswalda Spenglera i Josa Ortege y Gasseta. Postoje, naravno, ogromne
razlike izmeu Platonove ciklike ocjene oblika vlasti i Polibijeve obrane
Rimskoga Carstva, ili izmeu Spenglerove nacistike ideologije i snanog
historicizma Fernanda Braudela. Meutim, mi smatramo cijeli taj nain
rasuivanja potpuno neprimjerenim jer izgleda kako se svaka teorija krugova
izruguje injenici da je povijest proizvod ljudske akcije tako to namee
objektivni zakon koji vlada namjerama i otporima, porazima i pobjedama,
radostima i patnjama ljudskih bia. Ili, to je jo gore, ona prikazuje ljudske
radnje kao plesae u ritmu ciklikih struktura.
Giovanni Arrighi usvojio je metodologiju dugih krugova da bi napisao bogatu i
fascinantnu analizu dugoga dvadesetoga stoljea.02 Ta knjiga prvenstveno
nastoji shvatiti kako je kriza hegemonije i akumulacije Sjedinjenih Drava u
1970-im godinama [simbolizirana na primjer odvajanjem dolara od zlatnog
standarda 1971. i porazom amerike vojske u Vijetnamu] temeljna
prekretnica u povijesti svjetskoga kapitalizma. Meutim, ako hoemo
pristupiti suvremenom prijelazu, vjeruje Arrighi, trebamo se vratiti unazad i
smjestiti tu krizu u dugu povijest krugova kapitalistike akumulacije. Slijedei
metodologiju Fernanda Braudela, Arrighi gradi ogromnu povijesnu i
analitiku aparaturu etiriju velikih sustavnih krugova kapitalistike
akumulacije, etiriju dugih stoljea, koja smjeta Sjedinjene Drave u red
nakon enoveana, Nizozemaca i Britanaca.
Ta povijesna perspektiva vodi Arrighija prema tvrdnji kako se sve vraa, ili

203

204

PUTOVI PROIZVODNJE

konkretno kako se kapitalizam uvijek vraa. Prema tome kriza iz 1970-ih nije
nita novo. Ono to se danas dogodilo kapitalistikom sustavu predvoenom
Sjedinjenim Dravama dogodilo se Britancima stotinu godina ranije,
Nizozemcima prije njih i jo ranije enoveanima. Kriza je oznaila prijelaz,
koji je prekretnica u svakom sustavnom krugu akumulacije, od prve faze
materijalnoga irenja [investiranja u proizvodnju] do druge faze
financijskoga irenja [ukljuujui spekulaciju]. Taj prijelaz prema
financijskom irenju, za koji Arrighi tvrdi da obiljeava ekonomiju SAD-a od
ranih 1980-ih, uvijek ima jesensko obiljeje; on najavljuje kraj kruga. On
konkretno oznauje kraj hegemonije SAD-a nad svjetskim kapitalistikim
sustavom, jer kraj svakoga velikoga kruga uvijek oznauje zemljopisnu
promjenu u epicentru sustavnih procesa akumulacije kapitala. Promjene te
vrste, pie on, dogodile su se u svim krizama i financijskim irenjima koji
su oznaavali prijelaz iz jednoga sustavnoga kruga u drugi. 03 Arrighi tvrdi
da su Sjedinjene Drave predale lu Japanu da vodi idui novi krug
kapitalistike akumulacije.
Ne zanima nas rasprava o tome je li ili nije Arrighi u pravu kada izlae tu
hipotezu o propadanju Sjedinjenih Drava i usponu Japana. Vie nas zanima
to to je u kontekstu Arrighijevog ciklikog argumentiranja nemogue pronai
rascjep u sustavu, paradigmu promjene, neki dogaaj. Doista, sve se mora
uvijek vratiti, a povijest kapitalizma tako postaje vjeni povratak istoga. Na
kraju, takva ciklika analiza prikriva motor procesa krize i restrukturiranja.
Iako je sam Arrighi temeljito istraio stanja i kretanja radnike klase diljem
svijeta, u kontekstu te knjige, i pod teretom njezine povijesne aparature,
izgleda kao da je kriza iz 1970-ih bila jednostavno dio objektivnih i
neizbjenih krugova kapitalistike akumulacije, a ne rezultat proleterskoga i
protukapitalistikoga napada kako u vladajuim tako i u potinjenim
zemljama. Akumulacija tih borbi bila je motor krize i one su odredile naine i
prirodu kapitalistikoga restrukturiranja. Meutim, mogunosti dananjega
rascjepa mnogo su vanije od bilo koje povijesne rasprave o krizi iz 1970-ih.
Promatrajui transnacionalne mree proizvodnje, krugove svjetskoga trita i
globalne strukture kapitalistike vladavine, moramo prepoznati gdje se
nalazi potencijal za rascjep i motor za budunost koja nije jednostavno
osuena da ponavlja prole krugove kapitalizma.

3.2
MOGUNOST
DISCIPLINARNOG VLADANJA
Izgleda politiki nemogue da kapitalistika
demokracija organizira potronju na potrebnoj
razini i da uini veliki eksperiment koji bi
dokazao moju tezu - osim u ratnim uvjetima.
john maynard keynes, 29. srpnja 1942.
Stari imperijalizam - eksploatacija radi profita
stranaca - nema mjesta u naim planovima.
predsjednik harry s. truman, 20. sijenja 1949.

Prvi vei val marksistikih teoretskih

analiza imperijalizma vrtio se oko razdoblja Prvoga svjetskoga rata. To je
razdoblje bilo i poetak nekih dubokih promjena u svjetskom
kapitalistikom sustavu. Bilo je jasno da se nakon Sovjetske revolucije iz
1917. i prvoga velikoga meuimperijalistikoga rata kapitalistiki razvoj ne
moe nastaviti kao prije. Postojao je, kao to smo rekli, jasan izbor: ili
svjetska komunistika revolucija ili preobrazba kapitalistikoga
imperijalizma u Imperij. Kapital je morao odgovoriti na taj izazov, ali uvjeti
diljem svijeta nisu bili vrlo povoljni. Nered kapitalistikoga razvoja u
imperijalistikim zemljama dosegao je svoj vrhunac u 1920-im godinama.
Rast i koncentracija industrijske proizvodnje, koje je rat doveo do krajnjih
granica, nastavili su se ubrzanim korakom u vladajuim kapitalistikim
zemljama, a irenje tejlorizma omoguavalo je sve vee razine proizvodnosti.
Meutim ta racionalna organizacija rada nije vodila prema racionalnoj
organizaciji trita, ve je umjesto toga samo poveala njihovu anarhiju.
Sustavi nadnica u vladajuim zemljama postajali su sve stroi prema
Fordovom modelu. vrsti sustavi visokih nadnica djelomice su funkcionirali
kao odgovor na prijetnju stvorenu Oktobarskom revolucijom, kao cjepivo
protiv irenja komunistike bolesti. U meuvremenu kolonijalna ekspanzija

206

PUTOVI PROIZVODNJE

nesmanjeno se nastavljala dok su pobjednici dijelili ratni plijen njemakih,

austrijskih i turskih teritorija ispod prljavih plahta Lige naroda.
Ovaj spoj imbenika nalazi se u pozadini velike ekonomske krize iz
1929. - kriza kapitalistikoga pretjeranoga investiranja i proleterske premale
potronje u vladajuim kapitalistikim zemljama.01 Kada je Crni petak na
Wall Streetu slubeno obznanio da je kriza otvorena, vladari su se morali
suoiti s opim problemima kapitalistikoga sustava i potraiti rjeenje, ako
je ono jo bilo mogue. Ono to su oni morali uiniti u Versaillesu tijekom
mirovnih pregovora - baviti se uzrocima meuimperijalistikoga rata a ne
jednostavno kazniti gubitnike02 - sada su trebali uiniti unutar svake
pojedine zemlje. Kapitalizam se morao radikalno preobraziti. Meutim,
vlade velikih imperijalistikih zemlja nisu to bile sposobne postii. U Velikoj
Britaniji i Francuskoj, reforma se stvarno nije ni dogodila, a nekoliko
pokuaja zapelo je na konzervativnoj reakciji. U Italiji i Njemakoj, projekt
restrukturiranja kapitalistikih odnosa razvio se kasnije u nacizam i
faizam.03 I u Japanu je kapitalistiki rast poprimio oblik militarizma i
imperijalizma.04 Jedino je u Sjedinjenim Dravama kapitalistika reforma
imala uinka u obliku demokratskoga New Deala. New Deal predstavljao je
stvarni otklon od prethodnih oblika buroaskog ureenja ekonomskoga
razvoja. Za nau analizu, vanost New Deal treba procijeniti ne samo u
smislu njegove sposobnosti da restrukturira odnose u proizvodnji i moi
unutar jedne jedine vodee kapitalistike zemlje ve takoer, iznad svega, u
smislu njegovih uinaka po cijelome svijetu - uinaka koji nisu bili izravni i
otvoreni ali su svejedno bili duboki. S New Dealom je stvarni proces
prevladavanja imperijalizma poeo uzimati maha.
New Deal za svijet
U Sjedinjenim je Dravama jaka politika subjektivnost, kako meu pukom
tako i elitom, podravala New Deal. Populistike crte amerikoga
progresivizma koje su trajale od poetka stoljea slile su se u akcijski
program Franklin Delano Roosevelta. Mogli bismo s pravom rei da je FDR
razrijeio protuslovlja amerikoga progresivizma stvorivi sintezu amerike
imperijalistike vokacije i reformistikoga kapitalizma to su ga predstavljali
Theodore Roosevelt i Woodrow Wilson.05 Ta subjektivnost bila je pogonska
snaga koja je preobrazila ameriki kapitalizam i obnovila drutvo SAD-a u
tom procesu. Drava je postala ne samo posrednik u sukobima ve i motor
drutvenoga kretanja. Preobrazba dravne pravne strukture pokrenula je
proceduralne mehanizme koji su omoguili snanije sudjelovanje iroke

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

pluralnosti drutvenih snaga. Drava je preuzela sredinju ulogu i u

ekonomskoj regulativi jer se kejnzijanizam primjenjivao u radnoj i
monetarnoj politici. Te su reforme gurnule kapitalizam SAD-a prema
naprijed i on se razvio u reim visokih nadnica, visoke potronje ali i visokih
protuslovlja. Iz toga je razvoja proizalo trojstvo koje e sainjavati modernu
dravu blagostanja: tejlorizam u organizaciji rada, fordizam u reimu
nadnica i kejnzijanizam u makroekonomskom ureenju drutva.06 Nije to
bila drava blagostanja kao proizvod ekonomske i drutvene politike koja je
spojila javnu skrb i imperijalistike inicijative, kao to je bio sluaj u Evropi,
ve ona koja je ustoliila drutvene odnose u njihovoj cjelini, nameui
reim discipline popraen veim sudjelovanjem u procesima akumulacije.
Bio je to kapitalizam koji je elio biti transparentan, i koji je ureivala drava
sa svojim liberalnim planiranjem.
Trebamo naglasiti da je naa odbrana Rooseveltove drave blagostanja
u ovom odlomku poneto pretjerana kako bismo prikazali nau sredinju
tezu: da je model New Deala [koji je odgovarao na krizu zajedniku svim
vodeim kapitalistikim dravama nakon Prvog svjetskog rata] bio prvi
primjer jake subjektivnosti koja je ukazivala u smjeru Imperija. New Deal
proizveo je najvii oblik disciplinarne vlasti. Kada govorimo o disciplinarnoj
vlasti, ne ukazujemo jednostavno na pravne i politike oblike koji je
organiziraju. Prvenstveno ukazujemo na injenicu da je u disciplinarnom
drutvu, cijelo drutvo, sa svim svojim proizvodnim i reproduktivnim
oblicima, obuhvaeno pod zapovijedanjem kapitala i drave, te da kriteriji
kapitalistike proizvodnje tee postepeno, ali u nezaustavljivom
kontinuitetu, ovladati drutvom. Disciplinarno drutvo stoga je drutvotvornica.07 Disciplinarnost je istovremeno oblik proizvodnje i oblik vlasti
tako da se disciplinarna proizvodnja i disciplinarno drutvo potpuno
podudaraju. U toj novoj tvornici-drutvu, proizvodne subjektivnosti oblikuju
se kao jednodimenzionalne funkcije ekonomskoga razvoja. Pojave, strukture
i hijerarhije podjele drutvenog rada postaju sve rasprostranjenije i tonije
odreene kako drava sve vie upija civilno drutvo: nova pravila
potinjavanja i disciplinarnih kapitalistikih reima proiruju se po cijelom
drutvenom terenu.08 Upravo kada disciplinarni reim doe na svoju najviu
razinu i u najpotpuniju primjenu, on se otkriva kao krajnja granica
drutvenoga ureenja, drutvo u procesu prevladavanja samoga sebe. Tome
je svakako velikim dijelom doprinio motor u pozadini toga procesa,
subjektivna dinamika otpora i pobune, kojoj emo se vratiti u sljedeem
dijelu.

207

208

PUTOVI PROIZVODNJE

Prema tome model New Deala bio je ponajprije razvoj svojstven politici
SAD-a, odgovor na domau ekonomsku krizu, ali bila je to zastava to ju je
vojska SAD-a visoko uzdizala za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Postoje
nekoliko objanjenja zato su Sjedinjene Drave ule u rat. Roosevelt je
uvijek tvrdio da ga je dinamika meunarodne politike nevoljko u to uvukla.
Keynes i ekonomisti mislili su, naprotiv, da su potrebe New Deala suoenoga kao to je bio 1937. s novom vrstom krize, politikim pritiskom
radnikih zahtjeva - prisilile vladu SAD-a da izabere put rata. Suoavajui se
s meunarodnom borbom za novu raspodjelu svjetskoga trita, Sjedinjene
Drave nisu mogle izbjei rat, osobito zbog toga to je s New Dealom
ekonomija SAD-a ula u drugu ekspanzivnu fazu. U jednom i drugom
sluaju, ulazak SAD-a u Drugi svjetski rat nerazdvojno je povezao New Deal
s krizom evropskih imperijalizama i projicirao New Deal na pozornicu
svjetske vlade kao alternativu, ogledni model. Od toga trenutka uinci
reformi New Deala osjetit e se po cijelom globalnom terenu.
U poveerje rata mnogi su vidjeli New Deal kao jedini prijelaz prema
globalnom oporavku [pod miroljubivim silama hegemonije SAD-a]. Kao to
je jedan ameriki komentator pisao, Jedino New Deal za svijet,
dalekoseniji i dosljedniji od naega kolebljivoga New Deala, moe sprijeiti
dolazak Treega svjetskoga rata.09 Projekti ekonomske obnove provedeni
nakon Drugog svjetskog rata doista su nametnuli svim vodeim
kapitalistikim zemljama, kako pobjednikim Saveznicima tako i poraenim
silama, privrenost ekspanzivnom modelu disciplinarnoga drutva prema
modelu to ga je izgradio New Deal. Tako su se prijanji evropski i japanski
oblici javne pomoi zasnovane na dravi i razvoj korporativne drave [kako
u liberalnim tako i u nacional-socijalistikim oblicima] bitno preobrazili.
Rodila se socijalna drava, ili stvarno globalna disciplinarna drava, koja je
ire i dublje uzela u obzir ivotne krugove stanovnitva, usmjerujui njihovu
proizvodnju i reprodukciju prema shemi kolektivnoga pogaanja
odreenoga stabilnim monetarnim reimom. Proirenjem hegemonije SAD-a
dolar je postao kralj. Dolarska inicijativa [putem Marshallova plana u Evropi
i ekonomske obnove u Japanu] bila je neminovan prijelaz prema
poslijeratnoj obnovi; utvrivanje dolarske hegemonije [putem sporazuma iz
Bretton Woodsa] bilo je povezano sa stabilnou svih standarda vrijednosti;
a vojna mo SAD-a odredila je krajnje vrenje suverenosti u pogledu svake
vodee i potinjene kapitalistike zemlje. Taj se model irio i usavravao sve
do 1960-ih. Bilo je to Zlatno doba reforme kapitalizma prema New Dealu na
svjetskoj razini.10

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

Dekolonizacija, decentralizacija i disciplina

Imperijalistika politika vodeih kapitalistikih zemalja preobrazila se u
poslijeratnom razdoblju kao ishod projekta ekonomske i drutvene reforme
pod hegemonijom SAD-a. Odreena je i organizirana nova globalna
pozornica prvenstveno oko tri mehanizma ili aparature: 1| procesa
dekolonizacije koji je postupno preuredio svjetsko trite po hijerarhijskim
crtama to su se granale iz Sjedinjenih Drava; 2| postupne decentralizacije
proizvodnje; i 3| izgradnje okvira meunarodnih odnosa koji je irio po
cijeloj zemaljskoj kugli disciplinarni proizvodni reim i disciplinarno
drutvo u njegovim uzastopnim evolucijama. Svaki od tih vidova predstavlja
korak u evoluciji od imperijalizma prema Imperiju.
Dekolonizacija, prvi mehanizam, bio je svakako gorak i okrutan
proces. Ve smo se ukratko s njim bavili u dijelu 2.3 i vidjeli smo njegova
grevita kretanja sa stajalita koloniziranih u njihovoj borbi. Na ovom mjestu
moramo smjestiti u povijesne okvire taj proces sa stajalita vladajuih sila.
Pobjednike sile potpuno su, naravno, razgradile i usvojile kolonijalne
teritorije poraene Njemake, Italije i Japana. Meutim u to vrijeme i
kolonijalni projekti pobjednika [Britanije, Francuske, Belgije i Nizozemske]
nali su se na mrtvoj toki.11 Pored toga to su se suoile s rastuim
oslobodilakim pokretima u kolonijama, pogodila ih je i bipolarna podjela
izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetskog saveza. Porok hladnoga rata zgrabio
je u svoje ralje i protukolonijalne pokrete, a ti pokreti koji su se prije
usredotoili na svoju neovisnost bili su prisiljeni pregovarati izmeu dva
tabora.12 Ono to je Truman rekao 1947. za vrijeme grke krize ostalo je
tono za protukolonijalne i postkolonijalne sile tijekom hladnoga rata: U
sadanjem trenutku svjetske povijesti skoro svaka nacija mora izabrati
izmeu alternativnih naina ivota.13
Nunost da se izabere globalni protivnik i da se svrsta iza jednoga od
dva modela meunarodnoga poretka tako je prekinula pravocrtnu putanju
dekolonizacije. Sjedinjene Drave, koje su uglavnom bile naklonjene
dekolonizaciji, bile su prisiljene nunou hladnoga rata i porazom starih
imperijalizama da preuzmu vodeu ulogu meunarodnoga uvara
kapitalizma i stoga dvosmislenoga nasljednika starih kolonizatora. Tako su
dekolonizaciju iskrivili i skrenuli kako protukolonijalni subjekti tako i
Sjedinjene Drave. Sjedinjene Drave naslijedile su globalni poredak, ali
takav kojega su oblici vladavine bili u sukobu s njihovim ustavnim
projektom, njihovim imperijalnim oblikom suverenosti. Rat u Vijetnamu bila
je konana epizoda dvosmislenog nasljedstva Sjedinjenih Drava i njihovog

209

210

PUTOVI PROIZVODNJE

preuzimanja imperijalistikoga ogrtaa, a on je predstavljao i rizik da se

zakoi bilo koje mogue otvaranje imperijalne nove granice [vidi dio 2.5].
Ta faza bila je posljednja prepreka sazrijevanju novoga imperijalnoga plana,
koji e se kasnije ostvariti na pepelu starih imperijalizama. Svjetsko trite
organiziralo se malo pomalo nakon Vijetnamskog rata. To je svjetsko trite
razorilo vrste granice i hijerarhijske postupke evropskih imperijalizama.
Drugim rijeima, zavretak dekolonizacijskoga procesa naznaio je dolazak
nove svjetske hijerarhizacije odnosa prevlasti - a kljuevi su leali vrsto u
rukama Sjedinjenih Drava. Gorka i okrutna povijest prvoga razdoblja
dekolonizacije prela je u drugu fazu u kojoj je zapovjedna vojska iskazivala
svoju mo manje putem vojnoga arsenala a vie putem dolara. To je bio
ogroman korak naprijed prema izgradnji Imperija.
Proces decentralizacije mjesta i tijekova proizvodnje odreuje drugi
mehanizam.14 I tu, kao i u dekolonizaciji, dvije faze dijele poslijeratno
razdoblje. Prva, neokolonijalna faza znaila je nastavak starih hijerarhijskih
imperijalistikih postupaka i odravanje ako ne i produbljenje mehanizama
nejednake razmjene izmeu potinjenih regija i vladajuih nacionalnih
drava. Meutim, prvo razdoblje bila je kratka prijelazna faza i, u stvari, u
luku od dvadeset godina pozornica se radikalno promijenila.
Transnacionalne korporacije poele su snano provoditi svoje aktivnosti po
cijeloj zemaljskoj kugli, u svakom uglu planete. One su postale glavni motor
ekonomske i politike preobrazbe postkolonijalnih zemalja i potinjenih
regija. Sluile su na prvom mjestu za prijenos tehnologije koja je bila bitna
za izgradnju nove proizvodne osi potinjenih zemalja; drugo, one su
mobilizirale radnu snagu i mjesne proizvodne kapacitete u tim zemljama; i
konano, transnacionalne tvrtke skupljale su tijekove bogatstva koji su
poeli kruiti na proirenoj osnovi po cijeloj zemaljskoj kugli. Ti viestruki
tijekovi poeli su se slijevati najvie prema Sjedinjenim Dravama, koje su
jamile i usklaivale, kada nisu s njima izravno zapovijedale, kretanja i
operacije transnacionalnih tvrtki. Bila je to odluna bitna faza Imperija.
Aktivnosti transnacionalnih korporacija otrgnuli su iz moi vladajuih
nacionalnih drava posredovanje i izjednaavanje profitnih stopa. Nadalje,
kapitalistiki interesi vezani za nove postkolonijalne nacionalne drave, koje
se nisu ni suprotstavljale uplitanju transnacionalnih tvrtki, razvijali su se na
njihovom terenu i bili su skloni potpasti pod njihov nadzor. Nove regionalne
ekonomije i nova globalna podjela rada poele su se nazirati putem
decentralizacije proizvodnih tijekova.15 Jo nije bilo globalnoga poretka, ali
oblikovao se neki poredak.

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

Zajedno s procesom dekolonijalizacije i decentralizacijom tijekova,

trei mehanizam sastojao se u irenju disciplinarnih oblika proizvodnje i
vlasti diljem svijeta. Taj je proces bio vrlo dvosmislen. U postkolonijalnim
zemljama, disciplina je zahtijevala u prvom redu preobrazbu masovne puke
mobilizacije za osloboenje u mobilizaciju za proizvodnju. Seljaci diljem
svijeta istrgnuti su iz svojih polja i sela i baeni u talionicu svjetske
proizvodnje.16 Ideoloki model to su ga projicirale vladajue zemlje [osobito
Sjedinjene Drave] sastojao se od fordistikog reima nadnica, tajloristikih
metoda organizacije rada i moderne drave blagostanja koja e biti
pokrovitelj i zatitnik. Kapital je sanjao da e taj model omoguiti u
budunosti da se svaki radnik na svijetu, dovoljno discipliniran, moe
razmijeniti u globalnom proizvodnom procesu - globalnom drutvu-tvornici
i globalnom fordizmu. Visoke nadnice fordistikoga reima i popratna
dravna pomo postavljene su kao nagrade radnicima za njihovo prihvaanje
discipline, za ulazak u globalnu tvornicu. Meutim, trebamo naglasiti da ti
konkretni odnosi u proizvodnji, koji su se razvili u vladajuim zemljama,
nisu nikada ostvareni u istom obliku u potinjenim regijama globalne
ekonomije. Reim visokih nadnica koji obiljeava fordizam i iroka
drutvena potpora koja obiljeava dravu blagostanja ostvarili su se samo u
djelominim oblicima i za ogranieni dio stanovnitva u potinjenim
kapitalistikim zemljama. Meutim sve se to i nije trebalo ostvariti; obeanje
o tome posluilo je kao ideoloka mrkva da bi se osigurao dovoljan
konsenzus za projekt modernizacije. Prava bit toga napora, pravi zalet
prema modernosti, koja je u stvari postignuta, bilo je irenje disciplinarnoga
reima diljem drutvenih sfera proizvodnje i reprodukcije.
Voe socijalistikih drava slagale su se u biti s tim disciplinarnim projektom. Maovi projekti modernizacije nadmaili su Lenjinovo oduevljenje
za tejlorizam.17 Slubeni socijalistiki recept za dekolonizaciju takoer je
slijedio bitnu logiku to su je diktirale kapitalistike transnacionalne tvrtke i
meunarodne agencije: svaka postkolonijalna vlada mora stvoriti radnu
snagu primjerenu disciplinarnom reimu. Brojni socijalistiki ekonomisti
[osobito oni koji su bili u prilici da planiraju ekonomije zemalja to su skoro
osloboene od kolonijalizma] tvrdili su da je industrijalizacija neminovan
prijelaz prema razvoju 18 i nabrajali su koristi od proirenja perifernih fordistikih ekonomija.19 Te su koristi bile doista iluzija a iluzija nije dugo trajala,
ali to nije moglo znaajnije promijeniti hod tih postkolonijalnih zemalja po
putu modernizacije i disciplinarnosti. Izgledalo je da je to jedini put to se
pred njima otvara.20 Disciplinarnost je bila posvuda pravilo.

211

212

PUTOVI PROIZVODNJE

Ta tri mehanizma - dekolonizacija, decentralizacija proizvodnje i

disciplinarnost - obiljeavaju imperijalnu mo New Deala, i pokazuju koliko
se daleko on odmaknuo od stare prakse imperijalizma. Svakako da izvorni
stvoritelji politike New Deala u Sjedinjenim Dravama 1930-ih godina nisu
mogli zamisliti tako iroku primjenu njihovih zamisli, ali ve 1940-ih, usred
rata, svjetski voe poele su shvaati njegovu ulogu i mo u uspostavljanju
globalnoga ekonomskoga i politikoga poretka. U vrijeme svoje inauguracije
Harry Truman shvatio je da naposljetku stari imperijalizam evropskoga stila
ne moe biti dio njegovih planova. Ne, nova era imala je neto drugo u
ladici.
U modernost i iz nje
Hladni rat vladao je globalnom pozornicom tijekom razdoblja dekolonizacije
i decentralizacije, ali s dananjega motrita imamo utisak da je njegova uloga
bila doista drugorazredna. Iako su zrcalne suprotnosti hladnoga rata guile
kako imperijalni projekt SAD-a tako i staljinistiki projekt socijalistike
modernizacije, one su stvarno bile manje vani elementi cijeloga procesa.
Doista vaan element, kojega vanost nadilazi povijest hladnoga rata, bila je
divovska preobrazba Treega svijeta pod krinkom modernizacije i razvoja. U
krajnjoj analizi, taj je projekt bio relativno neovisan od dinamike i
ogranienja hladnoga rata, pa bismo mogli gotovo tvrditi, post factum, da je
u Treem svijetu konkurencija izmeu dva svjetska mona bloka ubrzala
procese osloboenja.
Svakako je tono da su elite Treega svijeta koje su vodile
antikolonijalne i antiimperijalistike borbe tijekom toga razdoblja bile
ideoloki povezane s jednom ili drugom stranom razdjelnice hladnoga rata,
a u oba sluaja one su odredile masovni projekt osloboenja u smislu
modernizacije i razvoja. Meutim za nas, koji stojimo na krajnjoj granici
modernosti, nije teko prepoznati tragini nedostatak perspektive u prijelazu
od osloboenja u modernizaciju. Mit modernosti - pa tako i suverenosti,
nacije, disciplinarnoga modela i tako dalje - bio je praktiki iskljuiva
ideologija elita, ali to ovdje nije najvaniji imbenik.
Revolucionarni procesi osloboenja koje je odredilo mnotvo u stvari
su ili van ideologije modernizacije i pri tome otkrili ogromnu novu
proizvodnju subjektivnosti. Ta se subjektivnost nije mogla ukljuiti u
bipolarni odnos SAD-SSSR, niti u dva konkurentna reima, koja su oba samo
reproducirala moderne modalnosti prevlasti. Kada su se Nehru, Sukarno i
u En Laj sastali na Bandunkoj konferenciji 1955. ili kada se je oblikovao po

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

prvi put pokret nesvrstanosti 1960-ih godina, nije toliko dola do izraaja
velika bijeda njihovih naroda niti nada da e oni ponoviti slavu modernosti
ve prije ogroman potencijal koji su proizveli sami potinjeni narodi.21 To
nesvrstano stajalite otkrilo je prvi bljesak nove i ope elje.
Pitanje to uiniti nakon osloboenja a da se ne doe pod vlast jednoga
ili drugoga tabora ostalo je bez odgovora. Nasuprot tome, jasan i pun
potencijal bile su subjektivnosti koje su teile izvan modernosti. Utopijska
slika sovjetske i kineske revolucije kao alternativa za razvoj iezla je kada te
revolucije nisu vie mogle ii naprijed, ili pak kada nisu mogle pronai
prijelaz da izau iz modernosti. Razvojni model SAD-a izgledao im je
jednako zatvoren, jer su tijekom cijeloga poslijeratnoga razdoblja Sjedinjene
Drave sebe predstavljale vie kao redarstvenu silu starih imperijalizama a
manje kao agensa nove nade. Borba potinjenih naroda za njihovo
osloboenje ostala je eksplozivna i neukrotiva mjeavina. Krajem 1960-ih,
oslobodilake borbe, kojih se utjecaj osjetio na svakoj stopi svjetskoga
prostora, poprimile su snagu, pokretljivost i opipljivost oblika koji su
potisnuli projekt kapitalistike modernizacije [kako pod njegovim liberalnim
tako i socijalistikim krinkama] vani na otvoreno more, gdje je on izgubio
svoj temelj. Iza fasade bipolarne razdjelnice SAD-SSSR mogao se razaznati
jedan jedini disciplinarni model, a nasuprot tom modelu ogromni borbeni
pokreti, u oblicima koji su bili vie ili manje dvosmisleni, vie ili manje
mistificirani, ali ipak stvarni. Ogromna nova subjektivnost upuivala je na
paradigmu promjene i inila je nunom.
U toj toki postala je oigledna neprimjerenost teorije i prakse moderne
suverenosti. U 1960-im i 1970-im godinama - iako je model disciplinarne
modernizacije prevladavao u cijelom svijetu i iako je politika drave
blagostanja to su je pokrenule vladajue zemlje postala nezaustavljiva, a
naivno su je pozdravljali i voe i u potinjenim zemljama, pa ak i u tom
novom svijetu komunikacijskih medija i mrea - mehanizmi moderne
suverenosti nisu vie bili dovoljni da vladaju novim subjektivnostima. Ovdje
moramo naglasiti da isto kao to je paradigma moderne suverenosti izgubila
svoju uinkovitost tako su i klasine teorije imperijalizma i antiimperijalizma
izgubile bilo koju mo objanjenja koju su imale. Openito, kada su te teorije
zamislile prevladavanje imperijalizma, one su to vidjele kao proces koje e
ii u savrenom kontinuitetu s paradigmom modernizacije i moderne
suverenosti. Meutim, dogodilo se upravo suprotno. Masovne
subjektivnosti, stanovnitvo, potlaene klase poele su preobraavati
procese modernizacije im su u njih ule, te su otile dalje od njih. Borbe za

213

214

PUTOVI PROIZVODNJE

osloboenje, u samom trenutku kada su se smjestile u svjetsko trite i

njemu se potinile, prepoznale su nedovoljan i tragian kamen temeljac
moderne suverenosti. Eksploatacija i prevlast nisu se vie mogle nametnuti u
svojim modernim oblicima. Kada su te ogromne nove subjektivne snage
izile iz kolonizacije i dostigle modernost, shvatile su da prvenstvena zadaa
nije ui u modernost ve iz nje izai.
Prema novoj globalnoj paradigmi
Promijenila se paradigma u svjetskom ekonomskom i politikom poretku.
Vaan element toga prijelaza bila je injenica da je svjetsko trite kao
struktura hijerarhije i zapovijedanja postalo vanije i odlunije u svim
zonama i regijama u kojima su prije djelovali stari imperijalizmi. Svjetsko
trite poelo se pojavljivati kao teite aparature koja je mogla ureivati
globalne mree kolanja. To se stapanje jo uvijek dogaalo na formalnoj
razini. Procesi koji su se pojavili na konfliktnom terenu borbi za osloboenje
i sve irih kapitalistikih kolanja nisu bili nuno ili odmah sukladni s novim
strukturama svjetskoga trita. Integracija se ostvarivala nejednako i
razliitim tempom. U razliitim regijama a esto i unutar iste regije, postojali
su jedni uz druge razni oblici rada i proizvodnje, kao i razni reimi
drutvene reprodukcije. Ono to je moglo izgledati kao koherentna sredinja
os restrukturiranja globalne proizvodnje razbilo se u tisue djelia i proces
sjedinjenja posvuda se razliito osjeao. Daleko od toga da je bio
jednodimenzionalan, proces restrukturiranja i jedinstvenoga zapovijedanja
proizvodnjom bio je u stvari eksplozija bezbrojnih razliitih proizvodnih
sustava. Procesi ujedinjenja svjetskoga trita djelovali su paradoksalno
putem razliitosti i raznolikosti, ali tendencija prema ujedinjenju bila je
svejedno stvarna.
Nekoliko vanih uinaka proizlazi iz te tendencije prema ujedinjenju
svjetskoga trita. S jedne strane, iroka rasprostranjenost disciplinarnoga
modela organizacije rada i drutva proizalog iz vladajuih regija proizvela je
u ostatku svijeta udan uinak blizine istovremeno ga privlaei i izolirajui
u geto. To jest, borbe za osloboenje izale su kao pobjednici ali svejedno
osuene na geto svjetskoga trita - prostrani geto s neodreenim
granicama, sirotinjsko predgrae, favela. S druge strane, veliki dio
stanovnitva doivio je emancipaciju nadnica kao ishod tih procesa.
Emancipacija nadnica znaila je ulazak velikih masa radnika u disciplinarni
reim moderne kapitalistike proizvodnje, bilo to u tvornici, na poljima ili na
nekom drugom mjestu drutvene proizvodnje, pa se tako to stanovnitvo

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

oslobodilo od poluropstva koje je imperijalizam produavao. Ulazak u sustav

nadnica moe biti krvav [i bio je]; on moe reproducirati sustav okrutnoga
tlaenja [i to je uinio]; ali ak i u daarama sirotinjskih etvrti i favelama,
nadniarski odnos doista odreuje nove potrebe, elje i zahtjeve. Na primjer,
seljaci koji postaju nadniari i koji su podvrgnuti disciplini nove organizacije
rada u mnogim sluajevima trpe loije ivotne uvjete i ne moemo rei da su
oni slobodniji od tradicionalnih teritorijaliziranih teaka, ali su doista
udahnuli novu elju za osloboenjem. Kada novi disciplinarni reim
izgrauje tendenciju prema globalnom tritu radne snage on izgrauje i
mogunost njezine antiteze. On izgrauje elju za bijegom od
disciplinarnoga reima i mogue nedisciplinirano mnotvo radnika koji ele
biti slobodni.
Poveana pokretljivost velikih dijelova globalnoga proletarijata jo je
jedna vana posljedica ujedinjenja svjetskoga trita. Nasuprot starim
imperijalistikim reimima u kojima su struje pokretne radne snage kolale
okomito izmeu kolonije i prijestolnice, svjetsko trite otvara ire
vodoravne putove. Globalno trite organizirano po disciplinarnom modelu
ispresijecano je napetostima koje otvaraju pokretljivost u svim pravcima; to
je poprena pokretljivost koja je rizoidna prije nego razgranata. Nas tu ne
zanima samo da dademo fenomenoloki opis postojeega stanja, ve da
prepoznamo mogunosti koje su inherentne tome stanju. Nova poprena
pokretljivost disciplinirane radne snage znaajna je jer ona oznauje stvarnu
i snanu potragu za slobodom i oblikovanjem novih, nomadskih elja koje se
ne mogu obuzdati i nadzirati unutar disciplinarnoga reima.22 Tono je da
su mnogi radnici diljem svijeta izvrgnuti prisilnim selidbama u groznim
okolnostima koje su same po sebi jedva oslobodilake. Tono je i da ta
pokretljivost stvarno poveava troak radne snage; u svari, ona ga najee
smanjuje, poveavajui umjesto toga konkurentnost meu radnicima.
Meutim, pokretljivost doista nosi sa sobom visoku cijenu za kapital, to je
pojaana elja za osloboenjem.
Neki znaajni makroekonomski uinci slijede iz nove pokretljivosti
koju je uvela globalna disciplinarna paradigma kapitala. Pokretljivost
stanovnitva ini sve teim pojedinano upravljanje nacionalnim tritima
[osobito nacionalnim tritima radne snage]. Primjereno podruje za
primjenu kapitalistikoga zapovijedanja nije vie obiljeeno nacionalnim
meama ili tradicionalnim meunarodnim granicama. Radnici koji bjee iz
Treega svijeta da bi otili u Prvi svijet radi rada ili bogatstva doprinose
potkopavanju granica izmeu ta dva svijeta. Trei svijet stvarno ne iezava

215

216

PUTOVI PROIZVODNJE

u procesu ujedinjenja svjetskoga trita ve ulazi u Prvi, utvruje se usred

njega kao geto, sirotinjska etvrt, favele, uvijek iznova producirane i
reproducirane. Zatim Prvi svijet prelazi u Trei u obliku burzi i banaka,
transnacionalnih korporacija i hladnih nebodera novca i zapovijedanja.
Ekonomski zemljopis i politiki zemljopis tako su destabilizirani da su
granice meu raznim zonama i same fluidne i pokretne. Kao ishod svega
toga, cijelo svjetsko trite tei da postane jedno koherentno podruje za
uinkovitu primjenu kapitalistikoga menadmenta i zapovijedanja.
Na toj toki kapitalistiki reimi moraju proi kroz proces reformi i
restrukturiranja kako bi osigurali svoju sposobnost da organiziraju svjetsko
trite. Ta se tendencija jasno pojavljuje tek u 1980-im godinama [a potpuno
se potvrdila nakon raspada sovjetskoga modela modernizacije], ali glavna
obiljeja toga procesa jasno su odreena u trenutku njegove prve pojave. On
mora pronai novi mehanizam opega nadzora globalnoga procesa i to
globalnoga mehanizma koji moe politiki usklaivati novu dinamiku
globalnoga podruja kapitala i subjektivne dimenzije aktera; on mora biti
sposoban oblikovati imperijalnu dimenziju zapovijedanja i transverzalnu
pokretljivost subjekata. U sljedeem dijelu vidjet emo kako se taj proces
povijesno ostvario, pa emo tako izravno pristupiti procesima konstituiranja
globalne aparature vladanja.
Stvarna potinjenost i svjetsko trite
Prije nego to krenemo dalje, tijek izlaganja nae studije zahtijeva da poblie
razmotrimo odnos izmeu te tendencije prema ostvarenju svjetskoga trita
i paradigme disciplinarne proizvodnje i vlasti. Kako rasprostranjenost
disciplinarnih reima diljem svijeta predstavlja temeljni genealoki trenutak
Imperija? Moemo dati jedno objanjenje zato je to sluaj povezujui
Marxov opis faza kapitalistikoga potinjavanja drutva s njegovom
analizom tendencije prema svjetskom tritu. Ta se dva trenutka stvarno
dodiruju u odreenoj toki, ili u stvari kapitalistiko potinjavanje drutva
tei da se dovri u izgradnji svjetskoga trita.
Ranije smo vidjeli da praksa imperijalizma ukljuuje usvajanje
vanjskoga sa strane kapitala pa je to stoga proces formalnoga potinjavanja
radne snage kapitalu. Marx koristi izraz formalno potinjavanje da bi
imenovao procese pomou kojih kapital ukljuuje u vlastite proizvodne
odnose praksu rada koja je potekla izvan njegovoga podruja.23 Procesi
formalnoga potinjavanja tako su sutinski povezani sa irenjem podruja
kapitalistike proizvodnje i kapitalistikih trita. Na odreenom mjestu,

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

kako kapitalistiko irenje dostie svoju granicu, procesi formalnoga

potinjavanja ne mogu vie igrati sredinju ulogu. Procesi stvarnoga
potinjavanja rada pod kapital ne oslanjaju se na vanjskoga i ne ukljuuju
iste procese irenja. Putem stvarnoga potinjavanja integracija rada u kapital
postaje vie intenzivna nego li ekstenzivna a kapital sve vie oblikuje
drutvo. Svakako postoje procesi stvarnoga potinjavanja bez svjetskoga
trita, ali ne moe biti potpuno ostvarenoga svjetskoga trita bez procesa
stvarnoga potinjavanja. Drugim rijeima, ostvarenje svjetskoga trita i
ope izjednaavanje, ili barem upravljanje profitnim stopama na svjetskoj
razini, ne moe biti rezultat samo financijskih ili monetarnih imbenika ve
mora nastati putem preobrazbe drutvenih i proizvodnih odnosa. Disciplina
je sredinji mehanizam te preobrazbe. Kada se oblikuje nova drutvena
stvarnost koja zdruuje razvoj kapitala i proletarizaciju stanovnitva u jedan
jedinstveni proces, politiki oblik zapovijedanja mora se i sam promijeniti i
urediti na nain i na razini primjerenoj tome procesu, globalnoj kvazi-dravi
disciplinarnoga reima.
Marxova intuicija o procesima stvarnoga potinjavanja ne pribavlja
nam klju koji trebamo. Prijelaz od formalnoga potinjavanja prema
stvarnom mora se objasniti putem prakse aktivnih subjektivnih snaga.
Drugim rijeima, disciplinarnost dovedena do kraja, nametnuta globalnom
tejlorizacijom procesa rada, ne moe u stvari odrediti potrebu za novim
oblikom zapovijedanja osim putem izraavanja aktivnih drutvenih
subjektivnosti. Globalizacija trita, daleko od toga da je samo uasni plod
kapitalistikoga poduzetnitva, bila je u stvari rezultat elja i zahtijeva
tajloristike, fordistike i disciplinarne radne snage diljem svijeta. U tom
smislu, procesi formalnoga potinjavanja predvidjeli su i doveli do
sazrijevanja stvarno potinjavanje, ne zato to je ovo posljednje bilo
proizvod ovoga prvoga [kao to je izgleda i sam Marx vjerovao], ve zbog
toga to su u ovome prvome bili stvoreni uvjeti osloboenja i borbe koje je
jedino ovo posljednje moglo nadzirati. Kretanja subjektiviteta i njihovih elja
silila su razvoj da ide naprijed - i proglasili da nema povratka. Kao odgovor
na ta kretanja kako u vladajuim tako i u potinjenim zemljama, morao se
postaviti novi oblik nadzora kako bi se uspostavilo zapovijedanje nad onim
koje se vie nije moglo nadzirati u disciplinarnom smislu.

217

218

PUTOVI PROIZVODNJE

prvobitne akumulacije
Upravo kada izgleda da je proletarijat iezao sa svjetske pozornice proletarijat
postaje univerzalno lice rada. Ta tvrdnja nije u stvari tako paradoksalna kao
to izgleda. Iezao je hegemonistiki poloaj industrijske radnike klase,
koja nije iezla pa ak se nije ni brojano smanjila - ona je samo izgubila
svoj hegemonistiki poloaj i pomaknula se u zemljopisnom smislu.
Meutim, mi shvaamo da se pojam proletarijat ne odnosi samo na
industrijsku radniku klasu ve na sve one koji su potinjeni, eksploatirani i
koji proizvode pod vladavinom kapitala. S toga stajalita, kako kapital sve
vie globalizira svoje proizvodne odnose, svi oblici rada postaju
proletarizirani. U svakom drutvu i po cijelom svijetu proletarijat je sve
openitije lice drutvenoga rada.
Marx je opisao procese proleterizacije izrazom prvobitne akumulacije, prethodne
ili prijanje potrebne akumulacije prije nego to se ponu dogaati
kapitalistika proizvodnja i reprodukcija. Nuna je ne samo akumulacija
bogatstva ili vlasnitva, ve i drutvena akumulacija, stvaranje kapitalista i
proletera. Bitan povijesni proces stoga najprije ukljuuje razdvajanje
proizvoaa od sredstava za proizvodnju. Za Marxa je bilo dovoljno da opie
engleski primjer te drutvene preobrazbe, jer je Engleska predstavljala
najviu toku kapitalistikoga razvoja u to vrijeme. U Engleskoj, objanjava
Marx, proletarizacija je postignuta najprije ograivanjima zajednike zemlje i
odvajanja seljaka od imanja, a onda okrutnim kanjavanjem skitanja.
Engleski seljak bio je osloboen od svih prijanjih sredstava za ivot,
izgnan u nove industrijske gradove i pripremljen za najamni odnos i
disciplinu kapitalistike proizvodnje. Glavni motor za stvaranje kapitalista,
nasuprot, pristigao je izvan Engleske, od trgovine - ili u stvari od osvajanja,
trgovine robljem i kolonijalnoga sustava. Bogatstva zgrabljena van Engleske
otvorenom pljakom, porobljavanjem i ubojstvima, pie Marx, potekla su
natrag prema matici zemlji i tamo se pretvorila u kapital.01 Ogromni priljev
bogatstva preplavio je prostore starih feudalnih proizvodnih odnosa. Engleski
kapitalisti priskoili su da utjelove novi reim zapovijedanja koji e moi
iskoritavati to novo bogatstvo. Meutim pogreno bi bilo uzeti englesko
iskustvo postajanja proletera i postajanja kapitalista kao reprezentativno za
sva druga. Tijekom posljednjih tri stotine godina, kako su se kapitalistiki
odnosi u proizvodnji i reprodukciji irili po svijetu, iako je prvobitna
akumulacija uvijek ukljuivala odvajanje proizvoaa od sredstava za
proizvodnju stvarajui time klase proletera i kapitalista, svaki proces

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

drutvene preobrazbe bio je ipak jedinstven. U svakom sluaju drutveni i

proizvodni odnosi koji su prije postojali bili su razliiti, procesi preobrazbe
bili su razliiti, pa ak i oblici kapitalistikih proizvodnih odnosa koji iz toga
proizlaze, a osobito oni reprodukcije, bili su razliiti u skladu sa specifinim
kulturnim i povijesnim razlikama.
Usprkos tim vanim razlikama, jo je uvijek korisno razvrstati moderne procese
prvobitne akumulacije pod dva opa modela koja osvjetljavaju odnos izmeu
bogatstva i zapovijedanja i izmeu vanjskoga i unutarnjega. U svim
sluajevima, prvobitna akumulacija kapitala zahtijeva novi spoj bogatstva i
zapovijedanja. Za prvi model koji je Marx opisao za Englesku i koji se odnosi
openito na cijelu Evropu, specifino je da novo bogatstvo za prvobitnu
akumulaciju kapitala dolazi izvana [iz kolonijalnih teritorija] a
zapovijedanje se pojavljuje iznutra [putem evolucije engleskih i evropskih
proizvodnih odnosa]. Prema drugom modelu, koji obiljeava veinu
modernih procesa prvobitne akumulacije izvan Evrope, uvjeti su obrnuti,
tako da novo bogatstvo dolazi iznutra a zapovijedanje dolazi izvana [obino
evropski kapital]. Ta inverzija bogatstvo/zapovijedanje i unutarnje/vanjsko u
ta dva modela vodi prema cijelom nizu razlika u ekonomskim, politikim i
drutvenim tvorevinama kapitala diljem svijeta. Teoretiari nedovoljne
razvijenosti primjereno su opisali mnoge od tih razlika to proizlaze iz ta dva
modela izrazima sredinjih i perifernih kapitalistikih tvorevina.02
Dok prelazimo iz modernosti u postmodernost, procesi prvobitne akumulacije
doista se nastavljaju. Prvobitna akumulacija nije proces koji se jednom
dogaa a onda prestaje; prije e biti sluaj da se kapitalistiki proizvodni
odnosi i drutvene klase moraju stalno iznova stvarati. Promijenio se model
ili nain prvobitne akumulacije. Najprije je igra izmeu unutarnjega i
vanjskoga koja razlikuje ta dva moderna modela postupno nestajala. Jo
vanije, priroda rada i akumuliranoga bogatstva se mijenja. U
postmodernosti akumulirano drutveno bogatstvo sve je vie nematerijalno,
ono ukljuuje drutvene odnose, sustave komunikacija i afektivne mree.
Sljedstveno tome, drutveni rad je sve vie nematerijalan; on istovremeno
proizvodi i reproducira izravno sve vidove drutvenoga ivota. Kako
proletarijat postaje univerzalno lice rada, objekt proleterskoga rada postaje
jednako univerzalan. Drutveni rad proizvodi sam ivot.
Trebamo naglasiti sredinju ulogu koju informacijska akumulacija igra u
procesima postmoderne prvobitne akumulacije i sve vee podrutvovljivanje
proizvodnje. Kako se pojavljuje nova informacijska ekonomija, nuna je
odreena akumulacija informacija prije nego to se dogodi kapitalistika

219

220

PUTOVI PROIZVODNJE

proizvodnja. Informacija nosi kroz svoje mree kako bogatstvo tako i

zapovijedanje proizvodnjom, remetei prijanje pojmove unutarnjega i
vanjskoga, ali i smanjujui vremensko napredovanje koje je prije odreivalo
prvobitnu akumulaciju. Drugim rijeima, informacijska akumulacija [poput
prvobitne akumulacije koju je Marx analizirao] razara ili barem remeti
proizvodne procese koji su prije postojali, ali ona [razliito od Marxove
prvobitne akumulacije] odmah integrira te proizvodne procese u vlastite
mree i stvara diljem raznih podruja proizvodnje najvie razine
proizvodnosti. Vremenski slijed razvoja tako se svodi na neposrednost jer
cijelo drutvo tei da se na neki nain integrira u mree informacijske
proizvodnje. Informacijske mree tee prema neemu poput istovremenosti
drutvene proizvodnje. Revolucija informacijske akumulacije stoga zahtijeva
ogroman skok naprijed u vee podrutvovljivanje proizvodnje. To poveano
podrutvovljivanje, zajedno sa smanjenjem drutvenoga prostora i vremena,
proces je koji bez sumnje nagrauje kapital pojaanom proizvodnou, ali je i
proces koji ukazuje s onu stranu ere kapitala prema novom drutvenom
nainu proizvodnje.

3.3
OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

Neprekidnost borbe je laka: radnici trebaju

samo sebe i efa ispred njih. Ali neprekidnost
organizacije je rijetka i sloena stvar: im se
ona institucionalizira iskoristi je kapitalizam
ili pak radniki pokret u slubi kapitalizma.
mario tronti
Nova ljevica proizala je ... iz Elvisovih
pokreta bokoovima.
jerry rubin

Ranije smo protumaili Vijetnamski rat kao

otklon od ustavnog projekta SAD-a i njegove tendencije prema Imperiju.
Meutim, rat je bio takoer izraz elje za slobodom Vijetnamaca, izraz
seljake i proleterske subjektivnosti - snaan primjer otpora kako zavrnim
oblicima imperijalizma tako i meunarodnom disciplinarnom reimu.
Vijetnamski rat predstavlja stvarnu prekretnicu u povijesti suvremenog
kapitalizma ukoliko vijetnamski otpor shvatimo kao simboliko sredite
cijeloga niza borbi po svijetu koje su do te toke ostale odvojene i daleko
jedna od druge. Seljatvo kojega je potinio multinacionalni kapital,
[post]kolonijalni proletarijat, industrijska radnika klasa u vodeim
kapitalistikim zemljama i novi slojevi intelektualnoga proletarijata posvuda
su teili prema zajednikom mjestu eksploatacije u tvornici-drutvu
globaliziranoga disciplinarnoga reima. Razne borbe ujedinjavale su se
protiv jednoga zajednikog neprijatelja: meunarodnoga disciplinarnoga
poretka. Uspostavljeno je objektivno jedinstvo, ponekad sa svijeu o tim
borbama - a ponekad bez nje. Dugi krug borbi protiv disciplinarnih reima
dosegao je zrelost i prisilio kapital da mijenja vlastite strukture i da izvri
promjenu paradigme.

222

PUTOVI PROIZVODNJE

Dva, tri, mnogo Vijetnama

Kasnih 1960-ih meunarodni sustav kapitalistike proizvodnje bio je u
krizi.01 Kapitalistika kriza, kako nam Marx govori, stanje je koje zahtijeva
od kapitala da izvri opu devalvaciju i duboki prerazmjetaj proizvodnih
odnosa kao ishod pritiska na nie koje proletarijat vri na profitnu stopu.
Drugim rijeima, kapitalistika kriza nije jednostavno funkcija vlastite
dinamike kapitala, ve je izravno uzrokuje proleterski sukob.02 Taj
marksistiki pojam krize pomae nam da iznesemo na vidjelo najvanija
obiljeja krize kasnih 1960-ih. Najbolje se moe shvatiti pad profitne stope i
poremeaj odnosa zapovijedanja u tom razdoblju kao rezultat zdruivanja i
akumulacije proleterskih i antikapitalistikih napada na meunarodni
kapitalistiki sustav.
To je bilo razdoblje najsnanijega radnikoga napada u prvom redu na
disciplinarne reime kapitalistikoga rada u vladajuim kapitalistikim
zemljama. Taj se napad najprije izraavao kao ope odbijanje rada i
konkretno kao odbijanje tvornikoga rada. Bio je usmjeren protiv
proizvodnosti i protiv modela razvoja zasnovanoga na poveanju
proizvodnosti tvornikoga rada. Odbijanje disciplinarnoga reima i velianje
sfere ne-rada postala su glavna obiljeja nove kolektivne prakse i novoga
oblika ivota.03 Drugo, napad je sluio da bi se potkopale kapitalistike
podjele trita rada. Tri prvenstvena obiljeja trita rada - odvajanje
drutvenih skupina [po klasnim slojevima, rasi, etnikom podrijetlu ili
spolu], fluidnost trita rada [drutvena pokretljivost, teritorijalizacija, novi
odnosi izmeu izravno i neizravno proizvodnoga rada i tako dalje],
hijerarhije trita apstraktnoga rada - dola su u pitanje pod sve veom
strogou i zdruenim istupom radnikih zahtjeva. Poveano
podrutvovljenje kapitala vodilo je prema drutvenom sjedinjenju
proletarijata. Taj sve ujedinjeniji glas postavljao je sveopi zahtjev za
zajamenom drutvenom nadnicom i vrlo visokim stupnjem blagostanja.04
Tree i konano, radniki napad izravno se usmjeravao prema
kapitalistikom zapovijedanju. Odbijanje rada i drutveno sjedinjenje
proletarijata udruili su se u eoni napad na prisilnu organizaciju
drutvenoga rada i disciplinarne strukture zapovijedanja. Taj radniki napad
bio je sasvim politiki - iako je mnogo masovnih praksi, osobito mladih,
izgledalo izrazito apolitino - u onoj mjeri u kojoj je raskrinkao i pogodio
sredita ekonomske organizacije kapitala.
Seljake i proleterske borbe u potinjenim zemljama takoer su
nametnule reformu lokalnim i meunarodnim politikim reimima.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

Desetljea revolucionarne borbe - od Kineske revolucije do Vijetnama i od

Kubanske revolucije do brojnih oslobodilakih borbi diljem Latinske
Amerike, Afrike i arapskoga svijeta - postavljali su proleterski zahtjev za
nadnicom kojeg su razni socijalistiki i/ili nacionalistiki reformistiki
reimi morali zadovoljiti i koji je izravno destabilizirao meunarodni
ekonomski sustav. Ideologija modernizacije, ak kada nije dovela do
razvoja, stvorila je nove elje koje su nadmaile uspostavljene proizvodne
odnose i reprodukciju. Naglo poveanje cijena sirovima, energije i nekih
poljoprivrednih roba u 1960-im i 1970-im godinama bio je simptom tih novih
elja i rastuega pritiska meunarodnoga proletarijata na nadnice. Uinci tih
borbi nisu samo bili kvantitativni ve su odredili i kvalitativno novi element
koji je duboko oznaio jainu krize. Vie od stotinu godina praksa
imperijalizma nastojala je potiniti sve oblike proizvodnje diljem svijeta
zapovijedi kapitala, a ta se je tendencija samo pojaala u tom prijelaznom
razdoblju. Ta tendencija nuno je stvorila potencijalno ili virtualno jedinstvo
meunarodnoga proletarijata. To virtualno jedinstvo nikada nije u
potpunosti postalo globalno politiko jedinstvo, ali je svejedno imalo
znaajne uinke. Drugim rijeima, nije najvanije tih nekoliko sluaja
konkretnog i svjesnog meunarodnog organiziranja rada, ve prije
objektivno podudaranje borbi koje se preklapaju, usprkos njihovoj radikalnoj
razliitosti, upravo zbog toga jer su se usmjeravale protiv meunarodnog
disciplinarnog reima kapitala. Ta rastua podudarnost odredila je ono to
nazivamo akumulacijom borbi.
Ta akumulacija borbi potkopala je kapitalistiku strategiju koja se dugo
vremena oslanjala na hijerarhije meunarodnih podjela rada da bi prijeila
bilo kakvo globalno jedinstvo meu radnicima. Ve je u devetnaestom
stoljeu, prije nego to se evropski imperijalizam snano razvio, Engels
oplakivao injenicu da je engleski proletarijat stavljen u poloaj radnike
aristokracije jer su se njegovi interesi nalazili u projektima britanskoga
imperijalizma a ne u redovima kolonijalne radne snage. U razdoblju
slabljenja imperijalizama, jaka meunarodna podjela rada svakako se
zadrala, ali imperijalistike koristi od bilo koje nacionalne radnike klase
poele su blijediti. Zajednike borbe proletarijata u potinjenim zemljama
oduzele su mogunost stare imperijalistike strategije prijenosa krize iz
terena prijestolnice na njezine potinjene teritorije. Nije bilo vie odrivo
oslanjati se na staru strategiju Cecila Rhodesa koja je ublaavala domae
opasnosti klasne borbe u Evropi prebacujui ekonomski pritisak na jo
uvijek mirni poredak potinjenoga imperijalistikoga terena to se odravao

223

224

PUTOVI PROIZVODNJE

okrutno uinkovitim tehnikama. Proletarijat stvoren na imperijalistikom

terenu bio je sada i sam organiziran, naoruan i opasan. Tako je dolo do
tenje prema jedinstvu internacionalnoga i multinacionalnoga proletarijata u
jednom zajednikom napadu na kapitalistiki disciplinarni reim.05 Otpor i
inicijativa proletarijata u potinjenim zemljama odzvanjala je kao simbol i
model kako iznad tako i unutar proletarijata vladajuih kapitalistikih
zemalja. Radnike su borbe diljem podruja meunarodnoga kapitala putem
te podudarnosti objavile kraj podjele izmeu Prvoga i Treega svijeta i
moguu politiku integraciju cijeloga globalnoga proletarijata. Podudarnost
borbi postavila je na meunarodnoj razini problem preobrazbe radnike
suradnje u revolucionarnu organizaciju i aktualizacije virtualnoga
politikoga jedinstva.
S objektivnom podudarnou i akumulacijom borbi, objanjenja sa
stajalita Treega svijeta, koja su prije moda imala ogranienu korist, sada
su bila potpuno beskorisna. Stajalite Treega svijeta definiramo u smislu da
je prvenstveno protuslovlje meunarodnoga kapitalistikoga sustava izmeu
kapitala Prvoga svijeta i rada Treega.06 Potencijal za revoluciju nalazi se
stoga iskljuivo u Treem svijetu. Razne teorije ovisnosti i teorije
nedovoljnoga razvoja naglaavale su neizravno i izravno to stajalite.07
Njegova ograniena zasluga je u tome to je ono izravno pobijalo
eurocentriko stajalite Prvoga svijeta da inovacija i promjena uvijek potjeu
i mogu jedino potjecati iz Euro-Amerike. Meutim, njegovo intelektualno
suprotstavljanje toj lanoj tvrdnji moe voditi jedino prema stajalitu koje je
jednako lano. Mi smatramo to stajalite Treega svijeta neprimjerenim jer
ono zanemaruje inovacije i protuslovlja rada u Prvom i Treem svijetu.
Nadalje, i najvanije za nau tvrdnju, treesvjetska perspektiva je slijepa
prema stvarnoj podudarnosti borbi, diljem svijeta, podjednako u vladajuim
i potinjenim zemljama.
Kapitalistiki odgovor na krizu
Kako je globalna podudarnost borbi potkopavala kapitalistiku i
imperijalistiku sposobnost discipline, ekonomski poredak koji je vladao
zemaljskom kuglom gotovo trideset godina, Zlatno doba hegemonije SAD-a i
kapitalistikoga rasta, poeo se raspadati.
Oblik i sadraj kapitalistikoga upravljanja meunarodnim razvojem u
poslijeratnom razdoblju utvreni su na konferenciji u Bretton Woodsu, u
New Hampshireu 1944.08 Sustav Bretton Woodsa zasnivao se na tri temeljna
elementa. Njegovo prvo obiljeje bilo je sveobuhvatna ekonomska

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

hegemonija Sjedinjenih Drava nad nesocijalistikim zemljama. One su tu

hegemoniju osiguravale putem stratekoga izbora liberalnoga razvoja
zasnovanoga na relativno slobodnoj trgovini i jo vie zadravanjem zlata
[od kojega su Sjedinjene Drave posjedovale jednu treinu] kao jamca
dolarske moi. Dolar je bio isto tako dobar kao i zlato. Drugo, sustav je
zahtijevao sporazum o monetarnoj stabilizaciji izmeu Sjedinjenih Drava i
drugih vladajuih kapitalistikih zemalja [najprije Evrope a onda Japana]
nad tradicionalnim teritorijima evropskoga imperijalizma, kojima je prije
vladala britanska funta a onda francuski franak. Tako se reforma u
vladajuim kapitalistikim zemljama mogla financirati vikom izvoza u
Sjedinjene Drave i jamiti monetarnim sustavom dolara. Naposljetku,
Bretton Woods diktirao je uspostavljanje kvazi-imperijalistikoga odnosa
Sjedinjenih Drava iznad svih potinjenih nesocijalistikih zemalja.
Sjedinjene Drave jamile su ekonomski razvoj unutar Sjedinjenih Drava i
stabilizaciju i reformu u Evropi i Japanu u mjeri u kojoj su akumulirale
ekstraprofite putem svoga odnosa prema potinjenim zemljama.
Sustav monetarne hegemonije SAD-a bio je bitno novi poredak jer, dok
je nadzor nad prijanjim meunarodnim monetarnim sustavima [konkretno
britanski] bio vrsto u rukama privatnih banaka i financijera, Bretton Woods
dao je nadzor nizu vladinih i regulativnih organizacija, ukljuujui
Meunarodni monetarni fond, Svjetsku banku i u krajnjem sluaju Savezne
rezerve SAD-a.09 Stoga moemo shvatiti Bretton Woods kao monetarno i
financijsko lice hegemonije modela New Dela nad globalnom
kapitalistikom ekonomijom.
Kejnzijanski i pseudo-imperijalistiki mehanizmi Bretton Woodsa
kasnije su doli u krizu kada je nastavljanje radnikih borbi u Sjedinjenim
Dravama, Evropi i Japanu podiglo trokove stabilizacije i reformizma i kada
su antiimperijalistike i antikapitalistike borbe u potinjenim zemljama
poele potkopavati izvlaenje ekstraprofita.10 Kada se imperijalistiki motor
nije vie mogao kretati naprijed a radnike borbe postavljale sve vee
zahtjeve, trgovinska bilansa SAD-a poela je sve vie ovisiti od Evrope i
Japana. Prva faza kriza, prije puzea nego ubrzana, proirila se od ranih do
kasnih 1960-ih godina. S obzirom da su nadzori koje je pruio Bretton
Woods uinili dolar de facto nekonvertibilnim, monetarno posredovanje
meunarodne proizvodnje i trgovine razvijalo se kroz fazu obiljeenu
relativno slobodnim kruenjem kapitala, izgradnjom jakoga eurodolarskoga
trita i uvrenjem politikoga pariteta manje vie posvuda u vladajuim
zemljama.11 Meutim, eksplozija iz 1968, spojena s vijetnamskom vojnom

225

226

PUTOVI PROIZVODNJE

pobjedom nad Sjedinjenim Dravama potpuno je rastopila privremenu

stabilizaciju. Stagflacija je ustupila mjesto galopirajuoj inflaciji. Moemo
zamisliti da je druga faza poela 17. kolovoza 1971. kada je predsjednik Nixon
razdvojio dolar od zlatnoga standarda, inei dolar de jure nekonvertibilnim
i dodajui nadoplatu od 10 posto na sav uvoz iz Evrope u SAD.12 Cjelokupni
dug SAD-a uinkovito je prebaen na Evropu. Ta je operacija izvrena jedino
na temelju ekonomske i politike moi Sjedinjenih Drava, podsjetivi tako
Evropljane na prvobitne uvjete sporazuma, na ameriku hegemoniju kao
najviu toku eksploatacije i kapitalistikoga zapovijedanja.
U 1970-im godinama kriza je postala slubena i strukturalna. Sustav
politike i ekonomske ravnotee izmiljen u Bretton Woodsu potpuno je
poremeen, a ostala je jedino surova injenica hegemonije SAD-a. Smanjena
uinkovitost mehanizama Bretton Woodsa i raspad monetarnoga sustava
fordizma u vladajuim zemljama dali su do znanja da e rekonstrukcija
meunarodnoga sustava kapitala morati ukljuiti sveobuhvatno
restrukturiranje ekonomskih odnosa i promjenu paradigme u definiciji
svjetskoga zapovijedanja. Meutim, takva kriza nije uvijek potpuno
negativan ili neeljen dogaaj sa stajalita kapitala. Marx tvrdi da kapital
doista ima bitnoga interesa u ekonomskoj krizi za svoju snagu preobrazbe.
Pojedinani kapitalisti konzervativni su u pogledu sveukupnoga sustava. Oni
se prvenstveno usredotouju na uveavanje svojega pojedinanoga profita na
kratku stazu ak kada to dugorono vodi u propast kolektivni kapital.
Ekonomska kriza moe prevladati te otpore, razoriti neprofitabilne sektore,
restrukturirati organizaciju i proizvodnju i obnoviti tehnologije. Drugim
rijeima, ekonomska kriza moe potaknuti preobrazbu koja ponovo
uspostavlja visoku opu profitnu stopu, odgovarajui tako uinkovito na
istom ono terenu prema kojemu je usmjeren radniki napad. Opa
devalvacija kapitala i njegovi napori da razore radniku organizaciju slue da
bi preobrazili sadraj krize - neravnoteu kruenja i prevelike proizvodnje u reorganiziranu aparaturu zapovijedanja koja preoblikuje odnos izmeu
razvoja i eksploatacije.
Uzimajui u obzir jainu i koherentnost borbi iz 1960-ih i 1970-ih,
dva su se puta otvorila kapitalu da bi postigao cilj ublaavanja borbi i
restrukturiranja zapovijedanja i on je pokuao poi objema po redu. Prvi
put, koji je imao samo ogranienu uinkovitost, bio je represivna opcija bitno konzervativna operacija. Represivna strategija kapitala namjeravala je potpuno obrnuti drutveni proces, odvajajui i rastavljajui trite
rada i uspostavljajui ponovo nadzor nad cijelim krugom proizvodnje.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

Kapital je tako davao povlasticu organizacijama koje su predstavljale zajamenu nadnicu za ogranieni dio radne snage, ukljuujui taj segment
stanovnitva unutar svojih struktura i pojaavajui odvojenost izmeu
tih radnika i vie marginaliziranih dijelova stanovnitva. Izgradnja sustava hijerarhijske kategorijske podjele, kako unutar svake nacije tako i na
meunarodnoj razini, postignuta je nadziranjem drutvene pokretljivosti
i fluidnosti. Represivna uporaba tehnologije, ukljuujui automatizaciju
i kompjuterizaciju proizvodnje, bila je osnovno orue u tom naporu.
Prethodna temeljna tehnoloka preobrazba u povijesti kapitalistike
proizvodnje [to jest uvoenje tekue vrpce i reima masovne industrijske proizvodnje] dovela je do bitnih promjena u neposrednim proizvodnim procesima [tejlorizam] i ogromnoga koraka naprijed u ureenju
drutvenoga kruga reprodukcije [fordizam]. Meutim, tehnoloke preobrazbe u 1970-im godinama, u prvom redu automatizacijska racionalizacija, gurale su te reime do krajnje granice njihove uinkovitosti i
izdrljivosti. Tejloristiki i fordistiki mehanizmi nisu vie mogli nadzirati dinamiku proizvodnih i drutvenih snaga.13 Represija koju se vrilo
putem staroga okvira nadzora mogla je moda drati poklopac nad razornim snagama krize i silinom radnikoga napada, ali to je u krajnjoj
liniji bio samoruilaki odgovor koji e uguiti samu kapitalistiku
proizvodnju.
Tada je istovremeno drugi put stupio u igru. On e ukljuiti tehnoloku
preobrazbu kojoj vie nije cilj represija ve prije promjena samoga sastava
proletarijata, pa e tako kapital integrirati njegovu novu praksu i oblike,
vladajui nad njima i koristei se njima. Meutim, da bismo shvatili pojavu
toga drugoga puta kapitalistikoga odgovora na krizu, puta koji predstavlja
promjenu paradigme, moramo pogledati s onu stranu neposredne logike
kapitalistike strategije i planiranja. Povijest kapitalistikih oblika je uvijek
nuno reaktivna povijest: preputen sam sebi kapital nee nikada napustiti
reim profita. Drugim rijeima, kapitalizam prolazi kroz sustavnu
preobrazbu jedino kada je na to prisiljen i kada njegov tekui reim nije vie
odriv. Da bismo shvatili proces sa stajalita njegovoga aktivnoga elementa,
trebamo usvojiti gledite te druge strane - to jest, gledite proletarijata
zajedno s onim preostaloga nekapitalistikoga svijeta koji se postepeno
uvlai u kapitalistike odnose. Mo proletarijata namee granice kapitalu i
ne samo to odreuje krizu ve i diktira uvjete i prirodu preobrazbe.
Proletarijat u stvari izmilja drutvene i proizvodne oblike koje e kapital biti
prisiljen usvojiti u budunosti.

227

228

PUTOVI PROIZVODNJE

Dobit emo prvu naznaku te odluujue uloge proletarijata ako se

zapitamo kako su Sjedinjene Drave uspjele odrati svoju hegemoniju
tijekom cijeloga razdoblja krize. Odgovor se, moda paradoksalno, moe
nai ne u geniju politiara i kapitalista SAD-a ve u moi i stvaralatvu
proletarijata SAD-a. Dok smo ranije, s jednoga drugoga stajalita, postavili
vijetnamski otpor kao simboliko sredite borbi, sada se, u smislu
paradigme promjene meunarodnoga kapitalistikoga zapovijedanja,
ameriki proletarijat pojavljuje kao subjektivno lice koje najpotpunije
izraava elje i potrebe meunarodnih i multinacionalnih radnika.14
Nasuprot opem miljenju da je proletarijat SAD-a slab zbog njegove niske
stranake i sindikalne zastupljenosti u odnosu na Evropu i druge dijelove
svijeta, moda bismo mogli rei da je on jak upravo zbog tih razloga. Mo
radnike klase ne poiva u predstavnikim ustanovama ve u suparnitvu i
neovisnosti samih radnika.15 To je oznailo stvarnu mo industrijske klase
SAD-a. tovie, stvaralatvo i suparnitvo proletarijata poivalo je takoer, i
moda jo vanije, u radnom stanovnitvu izvan tvornica. ak [i osobito] i
oni koji su aktivno odbijali rad postavljali su ozbiljne prijetnje i stvaralake
alternative.16 Stoga, da bismo shvatili nastavak hegemonije SAD-a nije
dovoljno navesti odnose snaga koje su SAD proirile nad kapitalistima u
drugim zemljama. Suparnika mo proletarijata SAD-a u stvari je
podupirala hegemoniju SAD-a.
Nova hegemonija koja je izgleda ostala u rukama Sjedinjenih Drava na
toj je toki bila jo uvijek ograniena, zatvorena u stare mehanizme
disciplinarnoga restrukturiranja. Bila je potrebna promjena paradigme da bi
se zacrtao proces restrukturiranja u skladu s politikom i tehnolokom
promjenom. Drugim rijeima, kapital se treba suoiti s novom proizvodnjom
subjektivnosti proletarijata i odgovoriti na nju. Ta nova proizvodnja
subjektivnosti dosegla je [izvan borbe za blagostanje, koju smo ve
spomenuli] ono to bismo mogli nazvati ekoloku borbu, borbu oko naina
ivota, koja e se kasnije izraziti u razvoju nematerijalnoga rada.
Ekologija kapitala
Jo nismo u mogunosti shvatiti prirodu drugoga puta odgovora kapitala na
krizu, promjene paradigme koja e ga pokrenuti izvan logike i prakse
disciplinarne modernizacije. Moramo jo jednom uiniti korak unatrag i
ispitati ogranienja to su ga kapitalu nametnuli meunarodni proletarijat i
nekapitalistiki okoli koji su oba uinili preobrazbu nunom i diktirali
njezine uvjete.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

229

U vrijeme Prvoga svjetskoga rata mnogim je promatraima, a osobito

marksistikim teoretiarima imperijalizma, izgledalo da je zazvonilo
mrtvako zvono i da je kapital doao na rub konane propasti. Kapitalizam
se desetljeima irio u svojim kriarskim pohodima, iskoristio znaajne
dijelove zemaljske kugle za svoju akumulaciju i po prvi put bio je prisiljen
suoiti se sa svojim granicama. Kako su se te granice pribliavale,
imperijalistike sile neizbjeno su se nale u smrtonosnom sukobu jedna s
drugom. Kapital je ovisio o svome vanjskome, kao to je Rosa Luxemburg
rekla, o svom nekapitalistikom okoliu, da bi ostvario i kapitalizirao viak
vrijednosti i tako nastavio krugove akumulacije. Poetkom dvadesetoga
stoljea izgledalo je da e imperijalistike pustolovine kapitalistike
akumulacije ubrzo ogoliti oblinju nekapitalistiku prirodu i da e kapital
umrijeti od gladi. Sve izvan kapitalistikog odnosa - bilo to ljudski,
ivotinjski, biljni ili mineralni svijet - kapital je promatrao sa svoga stajalita i
svoga prirodnoga irenja.17 Kritika kapitalistikoga imperijalizma tako je
izrazila odreenu ekoloku svijest - ekoloku tono onoliko koliko je
prepoznala stvarne granice prirode i katastrofalne posljedice njezinoga
unitenja.18
No, dok piemo ovu knjigu a dvadeseto stoljee primie se svome
kraju, kapitalizam je udesno zdrav, njegova akumulacija vea nego ikada.
Kako moemo pomiriti tu injenicu s briljivom analizom brojnih marksistikih autora s poetka stoljea koja je ukazivala na imperijalistike sukobe
kao simptome prijetee ekoloke katastrofe kada ovjeanstvo eli nadvladati granice prirode? Postoje tri naina na koja moemo pristupiti toj tajni
stalnoga zdravlja kapitala. Prvo, neki tvrde da kapital vie nije imperijalistiki, da se reformirao, okrenuo sat prema svojim mladenakim danima
slobodne konkurencije i razvio konzervatorski, ekoloki odnos sa svojim
nekapitalistikim okoliem. ak da teoretiari od Marxa do Rose Luxemburg
nisu pokazali da je takav proces suprotan biti same kapitalistike akumulacije, puki letimini pogled na suvremenu globalnu politiku ekonomiju trebao
bi svakoga uvjeriti da takvo objanjenje smjesta odbaci. Sasvim je oigledno
da se kapitalizam sve ubrzanije irio u drugoj polovici dvadesetoga stoljea,
otvarajui nove teritorije kapitalistikom tritu i potinjavajui nekapitalistike proizvodne procese pod vlast kapitala.
Druga hipoteza mogla bi biti da neviena ilavost kapitalizma
jednostavno ukljuuje nastavak istih procesa irenja i akumulacije koje smo
ranije analizirali, jedino to potpuno ogoljenje okolia jo nije neminovno i
to trenutak suoavanja s granicama i ekolokom katastrofom jo nije doao.

230

PUTOVI PROIZVODNJE

Doista se pokazalo da su globalni izvori nekapitalistikoga okolia golemi.

Iako je takozvana Zelena revolucija potinila pod kapitalizam veliki dio
svjetske nekapitalistike poljoprivrede, a drugi projekti modernizacije
ukljuili nove teritorije i civilizacije u krug kapitalistike akumulacije, jo
uvijek preostaju ogromni [iako ogranieni, naravno] bazeni radne snage i
materijalnih izvora koje treba potiniti pod kapitalistiku proizvodnju i
potencijalna mjesta za trita koja se ire. Na primjer, propast socijalistikih
reima u Sovjetskom savezu i Istonoj Evropi, zajedno s otvaranjem kineske
ekonomije u postmaoistikoj eri, pruio je globalni pristup kapitala
nepreglednim teritorijima nekapitalistikoga okolia - pripremljenima
godinama socijalistike modernizacije za kapitalistiko potinjavanje. ak i
u regijama koje su ve sigurno ukljuene u svjetski kapitalistiki sustav, jo
uvijek postoje brojne mogunosti za irenje. Drugim rijeima, prema toj
drugoj hipotezi, nekapitalistiki okoli i dalje se formalno potinjava pod
kapitalistiko podruje, pa tako akumulacija moe jo uvijek funkcionirati,
barem djelomice, putem toga formalnoga potinjavanja: proroci neizbjene
sudbine kapitala nisu imali krivo ve su jednostavno prerano govorili.
Meutim, ogranienja nekapitalistikoga okolia su stvarna. Prije ili kasnije
nekada obilni izvori e presuiti.
Trea hipoteza, koja moda upotpunjuje drugu, je da se danas kapital
nastavlja akumulirati putem potinjavanja u krug proirene reprodukcije, ali
da on sve vie potinjava ne nekapitalistiki okoli ve vlastiti kapitalistiki
teren - to jest, da potinjavanje vie nije formalno ve stvarno. Kapital ne
gleda vie izvan ve unutar svoga podruja pa je njegovo irenje tako
intenzivno a ne ekstenzivno. Taj put prati kvalitativni skok u tehnolokoj
organizaciji kapitala. Prethodne faze industrijske revolucije uvele su
potrona dobra koja su stvorili strojevi a zatim strojeve koje su stvorili
strojevi, ali danas smo suoeni sa sirovinama i hranom to su ih stvorili
strojevi - ukratko, prirodom to su je stvorili strojevi i kulturom to su je
stvorili strojevi.19 Mogli bismo stoga kazati, slijedei Fredrica Jamesona, da
je postmodernizacija ekonomski proces koji se pojavljuje kada su se
mehanike i industrijske tehnologije proirile da bi obuhvatile cijeli svijet,
kada je proces modernizacije dovren i kada je formalno potinjenje
nekapitalistikoga okolia doseglo svoju granicu. Putem procesa moderne
tehnoloke preobrazbe, cijela priroda postala je kapital ili se barem
podvrgava kapitalu.20 Dok se moderna akumulacija zasniva na formalnom
potinjenju nekapitalistikoga okolia, postmoderna akumulacija oslanja se
na stvarno potinjenje samoga kapitalistikoga terena. To je izgleda stvarni

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

kapitalistiki odgovor prijetnji ekoloke katastrofe, odgovor koji gleda u

budunost.21 Meutim, dovrenje industrijalizacije drutva i prirode,
dovrenje modernizacije, predstavlja samo preduvjet za prijelaz u
postmodernizaciju i shvaa preobrazbu samo u negativnom smislu, kao
post-. U sljedeem emo se odlomku izravno suoiti sa stvarnim procesima
postmodernizacije, ili informatizacije proizvodnje.
Napad na disciplinarni reim
Da bismo dublje shvatili ovaj odlomak, moramo nekako dodirnuti njegov
odluujui temelj a to su subjektivne preobrazbe radne snage. U razdoblju
krize, tijekom 1960-ih i 1970-ih, irenje blagostanja i univerzalizacija
discipline kako u vladajuim tako i u potinjenim zemljama stvorila je
slobodni prostor za radno mnotvo. Drugim rijeima, radnici su iskoristili
disciplinarnu eru, a iznad svega njezine trenutke neslaganja i njezine faze
politike destabilizacije [kao to je razdoblje vijetnamske krize] kako bi
proirili drutvenu mo rada, poveali vrijednost radne snage i preuredili
potrebe i elje kojima su trebali udovoljiti nadnica i blagostanje. Prema
Marxovoj terminologiji, mogli bismo rei da se vrijednost potrebnoga rada
ogromno poveala - a naravno najvanije sa stajalita kapitala, kako se
potrebno vrijeme rada poveava, viak vremena rada [i otuda profit]
usporedno se smanjuje. Sa stajalita kapitalista, vrijednost potrebnoga rada
pojavljuje se kao objektivna ekonomska koliina - cijena radne snage, kao i
cijena ita, nafte i drugih roba - ali je stvarno ona drutveno odreena i
oznaka je cijeloga niza drutvenih borbi. Definicija koare drutvenih
potreba, kvaliteta vremena ne-rada, organizacija obiteljskih odnosa,
prihvaena ivotna oekivanja, sve je to u igri i ogleda se u trokovima
reproduciranja radnika. Ogromni porast drutvene nadnice [kako u smislu
radnih nadnica tako i blagostanja] tijekom razdoblja krize u 1960-im i 1970im godinama proizaao je izravno iz akumulacije drutvenih borbi na terenu
reprodukcije, terenu ne-rada, terenu ivota.
Drutvene borbe nisu samo povisile trokove reprodukcije i drutvene
nadnice [stoga smanjujui profitnu stopu] ve su takoer i to je jo vanije
izazvale promjenu u kvaliteti i prirodi samoga rada. Odbijanje disciplinarnog
reima drutvene tvornice pratila je ponovna procjena drutvene vrijednosti
cijeloga niza proizvodnih djelatnosti, osobito u vladajuim kapitalistikim
zemljama, gdje je slobodni prostor to su ga radnici izvojevali bio najvei.
Disciplinarni reim oigledno vie nije uspijevao obuzdati potrebe i elje
mladih ljudi. Izgled za dobivanje posla koji jami redovan i stalan rad osam

231

232

PUTOVI PROIZVODNJE

sati dnevno, pedeset tjedana godinje, tijekom cijeloga radnoga ivota, izgled
za ulazak u normirani reim drutvene tvornice, to je bio san za mnoge od
njihovih roditelja, njima se pojavljivao kao neka vrsta smrti. Masovno
odbijanje disciplinarnoga reima, koje je poprimilo razne oblike, nije bilo
samo negativni izraz ve i trenutak stvaranja, ono to Nietzsche naziva
prevrednovanje vrijednosti.
Razni oblici drutvenoga osporavanja i eksperimentiranja bili su u
suprotnosti s utvrenim programima materijalne proizvodnje tipine za
disciplinarni reim, njegove masovne tvornice i njegovu strukturu ue
obitelji.22 Ti su pokreti bili skloniji elastinijoj dinamici stvaranja i
nematerijalnim oblicima proizvodnje. Sa stajalita tradicionalnih politikih
segmenata pokreta u SAD-u 1960-ih godina, razni oblici kulturnoga
eksperimentiranja koji su uvelike cvjetali u tom razdoblju izgledali su neka
vrsta odmora od stvarnih politikih i ekonomskih borbi, ali propustili su
uoiti da puko kulturalno eksperimentiranje ima duboke politike i
ekonomske uinke.
Dropping out je blijed pojam onoga to se dogaalo u HaightAshburyu i diljem Sjedinjenih Drava 1960-ih. Dvije bitne djelatnosti bile su
odbijanje disciplinarnoga reima i eksperimentiranje novim oblicima
stvaralatva. Odbijanje se pojavljivalo u vrlo raznim oblicima i irilo se u
brojnim dnevnim ponaanjima. Studenti koji su zavrili koled
eksperimentirali su LSD-om umjesto da trae posao, mlade ene odbijale su
se vjenati i zasnovati obitelj, nepomini afro-ameriki radnik kretao se
prema CP-vremenu [za obojene], odbijajui rad na sve mogue naine.23
Mladost koja je odbijala umrtvljujuu rutinu drutva-tvornice izmiljala je
nove oblike pokretljivosti i elastinosti, nove stilove ivljenja. Studentski
pokreti zahtijevali su da se znanje i intelektualni rad visoko drutveno
vrednuju. Feministiki pokreti koji su objasnili politiki sadraj osobnih
odnosa i odbijali patrijarhalnu disciplinu podigli su socijalnu vrijednost
onoga to se tradicionalno smatralo enskim poslom, to ukljuuje znatan
dio afektivnoga ili skrbnikoga rada i usredotouje se na slube potrebne za
drutvenu reprodukciju.24 Cijeli jedan spektar pokreta i cijela nova
protukultura naglaavali su drutvenu vrijednost suradnje i komunikacije. To
masovno prevrednovanje vrijednosti drutvene proizvodnje i proizvodnje
novih subjektivnosti otvorilo je put snanoj preobrazbi radne snage. U
sljedeem emo dijelu vidjeti kako e pokazatelji vrijednosti pokret pokretljivost, elastinost, znanje, komunikacija, suradnja, afektivno odrediti preobrazbu kapitalistike proizvodnje u desetljeima koja slijede.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

233

Razne analize novih drutvenih pokreta imale su pravo insistirati na

politikoj vanosti kulturnih pokreta nasuprot uskogrudnim ekonomskim
stajalitima koja umanjuju njihovo znaenje.25 Meutim, te analize i same su
krajnje ograniene, isto kao i stajalita kojima se suprotstavljaju, jer
nastavljaju s uskim shvaanjima ekonomskoga i kulturnoga. Jo vanije, one
ne uspijevaju prepoznati duboku ekonomsku mo kulturnih pokreta, ili bolje
reeno sve veu nemogunost razlikovanja ekonomskih i kulturnih pojava. S
jedne strane, kapitalistiki odnosi irili su se da potine sve vidove drutvene
proizvodnje i reprodukcije, cijelo podruje ivota, a s druge strane, kulturni
odnosi redefinirali su proizvodne odnose i ekonomske strukture vrijednosti.
Reim proizvodnje, a iznad svega reim proizvodnje subjektivnosti, rastakao
se a drugi se izmiljao ogromnom akumulacijom borbi.
Ti novi krugovi proizvodnje subjektivnosti, koji su se usmjeravali
prema dramatinim promjenama vrijednosti i rada, ostvarili su se unutar
konanoga razdoblja disciplinarne organizacije drutva i suprotstavljajui joj
se. Pokreti su prethodili kapitalistikoj svijesti o potrebi za promjenom
paradigme u proizvodnji i diktirali njezin oblik i prirodu. Da nije bilo
Vijetnamskog rata, da nije bilo radnikih i studentskih pobuna u 1960-im
godinama, da nije bilo 1968. i drugoga vala enskih pokreta, da nije bilo
cijeloga niza antiimperijalistikih borbi, kapital bi se zadovoljio
zadravanjem vlastitoga ureenja moi, sretan to ne mora mijenjati
paradigmu proizvodnje! Bio bi zadovoljan iz niza dobrih razloga: jer su mu
dobro posluile prirodne granice razvoja; jer mu je prijetio razvoj
nematerijalnoga rada, jer je znao da su transverzalna pokretljivost i
hibridnost svjetske radne snage otvorili potencijal za novu krizu i klasne
sukobe na razini koja prije nije bila poznata. Pojava nove subjektivnosti
najavila je restrukturiranje proizvodnje, od fordizma do postfordizma, od
modernizacije do postmodernizacije.26 Proletarijat kojega se sastav ve
promijenio odozdo je poticao prijelaz od faze usavravanja disciplinarnoga
reima prema iduoj fazi mijenjanja proizvodne paradigme. Kapital nije
trebao izmiljati novu paradigmu [ak da je bio sposoban to uiniti] jer se
istinski stvaralaki trenutak ve dogodio. Problem kapitala bio je potiniti
novi sastav koji se je ve autonomno stvorio i odredio unutar novoga odnosa
prema prirodi i radu, odnosa autonomne proizvodnje.
Na toj toki disciplinarni sustav postaje potpuno zastario i mora ga se
napustiti. Kapital mora postii negativno zrcaljenje i inverziju nove kvalitete
radne snage, on se mora prilagoditi kako bi mogao ponovo zapovijedati.
Predmnijevamo da e iz toga razloga industrijske i politike snage koje su se

234

PUTOVI PROIZVODNJE

najsnanije i s najvie pameti oslanjale na krajnju modernizaciju

disciplinarnoga proizvodnoga modela [kao to su glavni elementi
japanskoga i istonoazijskoga kapitala] najvie patiti u tom prijelazu. Jedini
oblici kapitala koji e uspjeno prolaziti u novome svijetu bit e oni koji
ovladaju novim, nematerijalnim, suradnikim, komunikacijskim i afektivnim
sastavom radne snage.
Smrtne muke sovjetske discipline
Sada kada smo oznaili prve naznake stanja i oblika nove paradigme, elimo
kratko ispitati divovski subjektivni uinak to ga je promjena paradigme
odredila tijekom svojih kretanja: raspad sovjetskoga sustava. Naa teza, s
kojom se slau mnogi znanstvenici sovjetskoga svijeta27 je da je taj sustav
uao u krizu i raspao se zbog svoje strukturalne nesposobnosti da nadvlada
model disciplinarne vladavine, kako u pogledu svoga naina proizvodnje,
koji je bio fordistiki i tajloristiki, tako i svoga oblika politikoga
zapovijedanja, koji je bio kejnzijansko-socijalistiki i tako jednostavno
modernistiki iznutra i imperijalistiki izvana. Taj nedostatak elastinosti da
sustav prilagodi svoj razmjetaj zapovijedanja i proizvodni aparat
promjenama radne snage zaotrio je potekoe preobrazbe. Troma
birokracija sovjetske drave, naslijeena od dugoga razdoblja snane
modernizacije, postavila je sovjetsku mo u nemogui poloaj kada je
trebala reagirati na nove zahtjeve i nove elje koje su izraavale
subjektivnosti na globalnom planu, najprije unutar procesa modernizacije a
zatim na njegovim vanjskim granicama.
Nisu neprijateljske snage bile te koje su postavile izazov
postmodernosti ve prvenstveno nova subjektivnost radne snage i njezin
novi intelektualni i komunikacijski sastav. Reim, osobito u svojim
neliberalnim vidovima, nije bio sposoban primjereno odgovoriti na te
subjektivne zahtjeve. Sustav je mogao nastaviti djelovati [kao to je za
odreeno razdoblje doista nastavio] na osnovi modela disciplinarne
modernizacije, ali on nije mogao spojiti modernizaciju s novom
pokretljivou i stvaralatvom radne snage, temeljnim uvjetima da se udahne
ivot u novu paradigmu i njezine sloene mehanizme. U kontekstu rata
zvijezda, trke u nuklearnom oruju i istraivanja svemira, Sovjetski savez je
jo uvijek mogao drati korak sa svojim suparnicima s tehnolokoga i
vojnoga stajalita, ali sustav nije mogao izdrati konkurentski sukob na
subjektivnom bojitu. On se nije mogao takmiiti upravo tamo gdje su se
iskuavali stvarni sukobi moi i nije se mogao suoiti s izazovima

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

komparativne proizvodnosti ekonomskih sustava, jer su napredne

tehnologije komunikacije i kibernetike jedino uinkovite kada su
ukorijenjene u subjektivnost, ili bolje reeno, kada ih proimaju proizvodne
subjektivnosti. Za sovjetski je reim upravljanje novim subjektivnostima bilo
pitanje ivota ili smrti.
Prema naoj tezi, nakon dramatinih zadnjih godina Staljinove
vladavine i Hruovljevih neuspjelih inovacija, Brenjevljev reim zamrznuo
je proizvodno civilno drutvo koje je doseglo visoku razinu zrelosti i koje je,
nakon masovnih mobilizacija za rat i proizvodnju, zahtijevalo drutveno i
politiko priznanje. U kapitalistikome nas je svijetu masovna
hladnoratovska propaganda i izvanredan ideoloki stroj falsificiranja i krivog
informiranja prijeio da vidimo stvarni razvoj u Sovjetskom savezu i
politiku dijalektiku koja se tamo odvijala. Hladnoratovska ideologija
nazivala je to drutvo totalitarnim, ali u stvari bilo je to drutvo ispresijecano
vrlo jakim podrujima stvaralatva i slobode, upravo tako jakima kao to su
ritmovi ekonomskoga razvoja i kulturne modernizacije. Sovjetski savez
moe se bolje shvatiti ne kao totalitarno drutvo ve prije kao birokratska
diktatura.28 I samo ako napustimo te iskrivljene definicije moemo vidjeti
kako se u Sovjetskom Savezu proizvodila i reproducirala politika kriza do
toke da je konano pokopala reim.
Otpor birokratskoj diktaturi pokrenuo je krizu. Odbijanje sovjetskoga
proletarijata da radi bila je u stvari ista metoda koju je razvio proletarijat u
kapitalistikim zemljama prisiljavajui svoje vlade na krug krize, reforme i
restrukturiranja. Ovo je nae stajalite: usprkos odgaanjima u razvoju
ruskoga kapitalizma, usprkos masovnim gubicima u Drugom svjetskom
ratu, usprkos relativnoj kulturnoj izolaciji, relativnoj iskljuenosti iz
svjetskoga trita, okrutnoj politici zatvaranja, gladi i ubijanju stanovnitva,
usprkos svemu tome, i usprkos njegovim ogromnim razlikama od vladajuih
kapitalistikih zemalja, proletarijat u Rusiji i drugim zemljama sovjetskoga
bloka uspio je u 1960-im i 1970-im postaviti tono iste one probleme kao i
proletarijat u kapitalistikim zemljama.29 ak je u Rusiji i drugim zemljama
pod sovjetskim nadzorom, zahtjev za viim nadnicama i veom slobodom
rastao stalno zajedno s ritmom modernizacije. I upravo kao u kapitalistikim
zemljama, pojavilo se novo lice radne snage, koje je sada izraavalo ogromne
proizvodne sposobnosti na osnovi novoga razvoja intelektualnih snaga
proizvodnje. Tu novu proizvodnu stvarnost, to ivo intelektualno mnotvo
sovjetske voe pokuale su zakljuati u krletke disciplinarne ratne
ekonomije [rata koji su stalno retoriki zazivali] i utjerati u ekonomske

235

236

PUTOVI PROIZVODNJE

strukture socijalistike ideologije rada i ekonomskoga razvoja, to jest,

socijalistiko upravljanje kapitalom koje vie nije imalo nikakvoga smisla.
Sovjetska birokracija nije bila sposobna izgraditi okvir nuan za
postmodernu mobilizaciju nove radne snage. Ona se njega plaila, opsjedao
ju je raspad disciplinarnih reima, preobrazbe tajloristikih i fordistikih
subjekata koji su prije poticali proizvodnju. To je bila toka na kojoj je kriza
postala neopozivom, a uzimajui u obzir brenjevski zimski san,
katastrofinom.
Smatramo da nije bio toliko vaan nedostatak individualnih i formalnih
sloboda radnika ili njihovo krenje, ve prije rasipanje proizvodne energije
mnotva koje je iscrpilo potencijal modernosti i sada se eljelo osloboditi
socijalistikoga upravljanja kapitalistikom akumulacijom kako bi izrazilo
viu razinu proizvodnosti. Taj otpor i ta energija bile su sile koje su, sa
suprotnih strana, uinile da se sovjetski svijet raspadne poput kule od
karata. Glasnost i perestrojka svakako su predstavljale samokritiku sovjetske
moi i postavile nunost demokratskoga puta kao uvjet za obnovljenu
proizvodnost sustava, ali one su se pokrenule isuvie kasno i isuvie
bojaljivo a da bi zaustavile krizu. Sovjetski stroj okrenuo se prema samome
sebi i zastavio se bez goriva koje su jedino mogle proizvesti nove proizvodne
subjektivnosti. Sektori intelektualnoga i nematerijalnoga rada povukli su
svoju podrku reimu, a egzodus je osudio sustav na smrt: smrt uslijed
socijalistike pobjede nad modernizacijom, smrt uslijed nesposobnosti da se
iskoriste njezini uinci i vikovi, smrt uslijed konane obamrlosti koja je
zaguila subjektivna stanja to su zahtijevala prijelaz u postmodernost.

3.4
POSTMODERNIZACIJA,
ILI INFORMATIZACIJA
PROIZVODNJE
Postmodernost nije neto to moemo odrediti
jednom zauvijek i onda koristiti mirne due.
Koncept, ako postoji, mora doi na kraju, a ne
na poetku, nae rasprave o njemu.
fredric jameson
Dobra vijest iz Washingtona je da svaka
pojedina osoba u Kongresu podrava koncept
informacijske superautoceste. Loa vijest je da
nitko nema pojma to to znai.
kongresmen edward markey

Danas je postalo uobiajeno promatrati

slijed ekonomskih paradigmi od srednjega vijeka u tri razliita momenta
svakoga od kojih odreuje prevladavajui sektor u ekonomiji: prva
paradigma je ona u kojoj su ekonomijom prevladavali poljoprivreda i
pribavljanje sirovina, druga u kojoj su industrija i manufaktura trajnih
dobara zauzimali povlateni poloaj i trea i tekua paradigma u kojoj su
pruanje usluga i rukovanje informacijama u sreditu ekonomske
proizvodnje.01 Vladajui poloaj tako se prenosio od primarne na
sekundarnu i onda na tercijarnu proizvodnju. Ekonomska modernizacija
ukljuuje prijelaz od prve paradigme u drugu, od prevlasti poljoprivrede do
one industrije. Modernizacija znai industrijalizacija. Mogli bismo nazvati
prijelaz od druge paradigme u treu, od prevlasti industrije u onu usluga i
informacija, procesom ekonomske postmodernizacije, ili jo bolje,
informatizacije.
Najoiglednija definicija i pokazatelj promjena meu tim trima
paradigmama pojavljuje se najprije u kvantitativnom smislu, upuivanjem
bilo na postotak stanovnitva ukljuenoga u svako od tih proizvodnih
podruja ili na postotak ukupne vrijednosti koju su proizveli razni sektori
proizvodnje. Promjene u statistici zaposlenja u vladajuim kapitalistikim

238

PUTOVI PROIZVODNJE

zemljama tijekom prolih stotinu godina doista oznauju dramatine

promjene.02 Meutim, to kvantitativno stajalite moe dovesti do ozbiljnih
nerazumijevanja tih ekonomskih paradigmi. Kvantitativni pokazatelji ne
mogu obuhvatiti niti kvalitativnu preobrazbu u kretanju od jedne paradigme
do druge niti hijerarhiju meu ekonomskim sektorima u kontekstu svake
paradigme. U procesu modernizacije i prijelazu prema paradigmi
industrijske prevlasti, ne samo to se poljoprivredna proizvodnja
kvantitativno smanjivala [kako u postotku zaposlenih radnika tako i u
razmjerima proizvedene ukupne vrijednosti], ve se je, to je jo vanije,
preobrazila sama poljoprivreda. Kada je poljoprivreda dola pod prevlast
industrije, ak kada je poljoprivreda jo uvijek prevladavala u kvantitativnom
smislu, ona je postala podvrgnuta drutvenim i financijskim pritiscima
industrije, a tovie industrijalizirala se i sama poljoprivredna proizvodnja.
Poljoprivreda, naravno, nije iezla, ona je ostala bitnim sastojkom moderne
industrijske ekonomije, ali ona je tada bila preobraena, industrijalizirana
poljoprivreda.
Kvantitativno stajalite ne uspijeva ni prepoznati hijerarhije meu
nacionalnim ili regionalnim ekonomijama u globalnom sustavu, to dovodi
do svih vrsta povijesnih krivih shvaanja, s analogijama koje ne postoje. Na
primjer, s kvantitativnoga stajalita mogli bismo pretpostaviti da se neko
drutvo u dvadesetom stoljeu s veinom njegove radne snage zaposlenom u
poljoprivredi ili rudarstvu i veinom njegove vrijednosti proizvedenom u tim
sektorima [kao to je sluaj u Indiji i Nigeriji] nalazi u poloaju analognom
drutvu koje je postojalo nekada u prolosti s istim postotkom radnika ili
vrijednosti proizvedenim u tadanjim sektorima [kao to je sluaj s
Francuskom i Engleskom]. Povijesna iluzija stavlja tu analogiju u dinamiki
slijed tako da jedan ekonomski sustav zauzima isti poloaj ili razinu u
slijedu razvoja koji je jedan drugi zauzimao u prethodnom razdoblju, kao da
su svi na istoj stazi kreui se zajedno. Meutim, s kvalitativnoga stajalita,
to jest, u smislu njihovoga poloaja u odnosima globalne moi, ekonomije
tih drutava zauzimaju potpuno neusporedive poloaje. U ranijem sluaju
[Francuska ili Engleska u prolosti], poljoprivredna proizvodnja postojala je
kao prevladavajui sektor u svojoj ekonomskoj sferi, a u kasnijem [Indija ili
Nigerija u dvadesetom stoljeu], ona je podvrgnuta industriji u svjetskom
sustavu. Te dvije ekonomije nisu na istoj stazi ve u radikalno razliitim pa
ak i odvojenim stanjima - prevlasti i potinjavanja. U tim razliitim
hijerarhijskim poloajima, mnotvo ekonomskih imbenika potpuno je
razliito - odnosi razmjene, kredita i odnosi dugova i tako dalje.03 Da bi ova

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

239

druga ekonomija ostvarila poloaj analogan onome prve, ona bi morala

preokrenuti odnos moi i postii poloaj prevlasti u svojoj suvremenoj
ekonomskoj sferi, kao to je Evropa uinila, na primjer, u srednjovjekovnoj
ekonomiji mediteranskoga svijeta. Povijesnu promjenu, drugim rijeima,
treba shvatiti u smislu odnosa moi kroz cijelu ekonomsku sferu.
Iluzije razvoja
Diskurs ekonomskoga razvoja, koji je nametnut pod hegemonijom SAD-a u
sukladnosti s modelom New Deala u poslijeratnom razdoblju, koristi takve
krive povijesne analogije kao temelj ekonomskih procesa. Taj diskurs
zamilja da ekonomska povijest svih zemalja slijedi jedan jedini obrazac
razvoja, svaki u razliitom vremenu i prema razliitom tempu. Tako se
zemljama u razvoju smatraju one zemlje kojih ekonomska proizvodnja nije
na razini razvijenih zemalja, sa zamilju da e, nastave li ii stazom koju su
prije slijedile vladajue zemlje i ponove njihovu ekonomsku politiku i
strategiju, tada uivati analogan poloaj ili razinu. Meutim, to razvojno
stajalite ne uspijeva shvatiti da ekonomije takozvanih razvijenih zemalja ne
odreuju samo neki kvantitativni imbenici ili njihove unutarnje strukture,
ve takoer i jo vanije njihov prevladavajui poloaj u globalnom sustavu.
Kritike razvojnoga stajalita koje su izvrile teorije nedovoljne
razvijenosti i ovisnosti i koje su se prvenstveno pojavile u latinoamerikom i
afrikom kontekstu 1960-ih godina, bile su korisne i vane upravo zbog toga
to su naglaavale injenicu da evolucija nekoga regionalnoga ili
nacionalnoga ekonomskoga sustava ovisi u velikoj mjeri o njegovom
poloaju unutar struktura hijerarhije i moi kapitalistikoga svjetskoga
sustava.04 Vladajue regije nastavit e se razvijati a potinjene e se nastaviti
nedovoljno razvijati kao uzajamno podupirui polovi u globalnoj strukturi
moi. Kazati da se potinjene ekonomije ne razvijaju ne znai da se one ne
mijenjaju ili ne rastu; to znai, prije, da one ostaju potinjene u globalnom
sustavu pa tako nikada ne dostiu obeani oblik vladajue, razvijene
ekonomije. U nekim sluajevima pojedine zemlje ili regije mogu biti
sposobne promijeniti svoj poloaj u hijerarhiji, ali stvar je u tome to, bez
obzira tko se nalazi na kojem poloaju, hijerarhija ostaje odluujui
imbenik.05
Meutim i sami teoretiari nedovoljnog razvoja ponavljaju slinu
iluziju ekonomskoga razvoja.06 Saimljui u shematskom smislu, mogli
bismo rei da njihova logika poinje s dvije valjane povijesne tvrdnje ali onda
iz njih izvlai pogrean zakljuak. Prvo, oni smatraju da su kolonijalni

240

PUTOVI PROIZVODNJE

reimi i/ili drugi oblici imperijalistike prevlasti stvorili i odravali

nedovoljni razvoj potinjenih ekonomija putem njihovog ukljuivanja u
globalnu mreu vladajuih kapitalistikih ekonomija, njihovim djelominim
oblikovanjem i tako postigli njihovu stvarnu i stalnu ekonomsku ovisnost o
vladajuim ekonomijama. Drugo, oni tvrde da su same vladajue zemlje u
poetku razvile svoje potpuno oblikovane i neovisne strukture u relativnoj
izolaciji, sa samo ogranienom meusobnim djelovanjem s drugim
ekonomijama i globalnim mreama.07
Meutim, iz tih dviju vie ili manje prihvatljivih povijesnih tvrdnji oni
onda deduciraju nevaljali zakljuak: ako su razvijene ekonomije postigle
punu oblikovanost u relativnoj izolaciji a nerazvijene ekonomije postale
neoblikovane i ovisne putem njihovoga ukljuivanja u globalne mree, onda
e projekt relativne izolacije nerazvijenih ekonomija dovesti do njihovoga
razvoja i punoga oblikovanja. Drugim rijeima, kao alternativu lanom
razvoju ekonomista vladajuih kapitalistikih zemalja, teoretiari
podrazvoja govore o stvarnom razvoju, koji ukljuuje odvajanje neke
ekonomije od njenoga odnosa ovisnosti i oblikovanje u relativnoj izolaciji
autonomne ekonomske strukture. S obzirom da je to nain kako su se razvile
vladajue ekonomije, to mora biti prava staza da bi se izbjegao krug
nerazvijenosti. Meutim, taj silogizam zahtijeva od nas da povjerujemo kako e
zakoni ekonomskoga razvoja nekako prevladati razlike povijesne promjene.
Alternativni pojam razvoja zasniva se, paradoksalno, na istoj povijesnoj
iluziji koja je bitni dio vladajue ideologije razvoja kojoj se on suprotstavlja.
Tendencija ostvarenja svjetskoga trita trebala bi uutkati bilo koje
miljenje da se danas neka zemlja ili regija moe izolirati ili odvojiti od
globalnih mrea moi kako bi ponovo stvorila uvjete prolosti i razvila se
kako su to nekada uinile vladajue kapitalistike zemlje. ak i vladajue
zemlje sada ovise o globalnom sustavu; meusobno djelovanje segmenata
svjetskoga trita dovela je do openitoga razoblikovanja svih ekonomija.
Bilo koji pokuaj izolacije ili odvajanja sve e vie znaiti samo okrutniju
vrstu prevlasti globalnoga sustava, svoenje na bespomonost i siromatvo.
Informatizacija
Procesi modernizacije i industrijalizacije preobrazili su i redefinirali sve
elemente drutva. Kada se poljoprivreda modernizirala kao industrija, farma
je postepeno postala tvornica, sa svom tvornikom disciplinom,
tehnologijom, odnosima nadnica i tako dalje. Poljoprivreda se modernizirala
kao industrija. Openitije, samo drutvo postupno je postajalo

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

industrijalizirano ak do razine da je preobrazilo ljudske odnose i ljudsku

prirodu. Drutvo je postalo tvornica. Poetkom dvadesetoga stoljea, Robert
Musil divno je razmiljao o preobrazbi ovjeanstva u prijelazu od
pastoralnoga poljoprivrednoga svijeta prema drutvenoj tvornici. Postojalo
je vrijeme kada su ljudi prirodno uranjali u stanja koja su ih ekala i to je bio
vrlo zdrav nain za samoostvarenje. Ali danas, sa svim tim uzdrmavanjima,
kada se sve odvojilo od tla na kojemu je raslo, ak kada se radi o proizvodnji
due morali bismo, takoreku, zamijeniti tradicionalne zanate nekom vrstom
inteligencije koja ide usporedo sa strojem i tvornicom.08 Procesi postajanja
ljudskim i priroda samoga ljudskoga temeljito su se preobrazili u prijelazu
koji odreuje modernizacija.
Meutim, u nae je vrijeme modernizacija dola do kraja. Dugim
rijeima, industrijska proizvodnja ne iri vie svoju prevlast na druge
ekonomske oblike i drutvene pojave. Simptom te promjene oituje se u
kvantitativnim promjenama u zaposlenju. Dok je proces modernizacije
oznaavalo seljenje rada od poljoprivrede i rudarstva [primarni sektor] u
industriju [sekundarni], proces postmodernizacije ili informatizacije
iskazuje se seljenjem iz industrije u usluna radna mjesta [tercijarni], a to je
promjena koja se dogaa u vladajuim kapitalistikim zemljama, a osobito u
Sjedinjenim Dravama, od ranih 1970-ih godina. Usluge pokrivaju iroki
opseg djelatnosti od zdravstvene skrbi, obrazovanja i financija do prijevoza,
zabave i oglaavanja. Radna mjesta uglavnom su pokretna i ukljuuju
elastine vjetine. Jo vanije, obiljeava ih sredinja uloga znanja,
informacije, afekta i komunikacije. U tom smislu mnogi nazivaju
postindustrijsku ekonomiju informacijskom ekonomijom.
Tvrdnja da je modernizacija zavrena i da globalna ekonomija prolazi
danas proces postmodernizacije prema informacijskoj ekonomiji ne znai da
e industrijska proizvodnja prestati niti ak da e prestati igrati vanu ulogu,
ak i u vladajuim regijama zemaljske kugle. Upravo kao to su procesi
industrijalizacije preobrazili poljoprivredu i uinili je produktivnijom, tako
e i informacijska revolucija preobraziti industriju redefinirajui i
pomlaujui industrijske procese. Novi menaderski imperativ tu na djelu
glasi, Ponaajte se prema industriji kao usluzi.09 U stvari, kako se
industrije preobraavaju, brie se i podjela izmeu industrijske proizvodnje i
usluga.10 Upravo kao to je u procesima modernizacije sva proizvodnja
postajala industrijalizirana, tako i u procesima postmodernizacije sva
proizvodnja tei prema proizvodnji usluga, prema tome da postane
informatizirana.

241

242

PUTOVI PROIZVODNJE

Nisu sve zemlje, naravno, ak ni meu vladajuim kapitalistikim

zemljama, ule u projekt postmodernizacije istom stazom. Na osnovi
promjene u statistici zaposlenja u zemljama G-7 od 1970, Manuel Castells i
Yuko Aoyama razluili su dva osnovna modela ili staze informatizacije.11
Oba modela ukljuuju poveanje zaposlenja u postindustrijskim uslugama,
ali naglaavaju razliite vrste usluga i razliite odnose izmeu usluga i
industrijske proizvodnje. Prva faza ide prema modelu uslune ekonomije i
predvode je Sjedinjene Drave, Ujedinjeno kraljevstvo i Kanada. Taj model
ukljuuje nagli pad industrijskih radnih mjesta i odgovarajui rast u sektoru
usluga. Osobito, financijske usluge koje upravljaju kapitalom poinju vladati
nad drugim uslunim sektorima. U drugom modelu, info-industrijskom
modelu, kojega su primjeri Japan i Njemaka, industrijsko zaposlenje sporije
opada nego u prvom modelu, a, jo vanije, proces informatizacije usko je
integriran i slui da ojaa snagu postojee industrijske proizvodnje. Usluge
koje se odnose izravno na industrijsku proizvodnju tako ostaju vanije u tom
modelu u odnosu na druge slube. Ta dva modela predstavljaju dvije
strategije upravljanja i stjecanja prednosti u ekonomskoj tranziciji, ali treba
biti jasno da se ona oba kreu odluno u smjeru informatizacije ekonomije i
vee vanosti proizvodnih tijekova i mrea.
Iako potinjene zemlje i regije svijeta nisu sposobne primijeniti takve
strategije, procesi postmodernizacije ipak im nameu neopozive promjene.
injenica da su se informatizacija i promjena prema uslugama dosad
dogodile prvenstveno u vladajuim kapitalistikim zemljama a ne drugdje
ne bi nas trebala vratiti unatrag na shvaanje suvremenoga globalnoga
ekonomskoga stanja u smislu pravocrtnih faza razvoja. injenica je da su
vladajue zemlje poput Sjedinjenih Drava i Japana uinkovito izvozile
industrijsku proizvodnju, kada se ona u njima smanjivala, u potinjene
zemlje poput Meksika i Malezije. Takve zemljopisne promjene i pomaknua
mogle bi neke navesti da povjeruju kako postoji nova globalna organizacija
ekonomskih razina po kojoj su vladajue zemlje informacijske uslune
ekonomije, njihove prve potinjene zemlje industrijske ekonomije, a da su
one dalje potinjene poljoprivredne. Na primjer, sa stajalita razina razvoja
mogli bismo pomisliti da, putem suvremenoga izvoza industrijske proizvodnje,
neka Fordova tvornica automobila izgraena u Brazilu u 1990-im godinama
moe biti usporediva s Fordovom tvornicom u Detroitu u 1930-im godinama jer
oba sluaja proizvodnje pripadaju istoj industrijskoj razini.
Meutim, kada pomnije promotrimo vidimo da te dvije tvornice nisu
usporedive i da su razlike vrlo vane. Najprije, te dvije tvornice radikalno se

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

razlikuju u smislu tehnologije i proizvodnih postupaka. Kada se izvozi stalni

kapital onda ga se izvozi openito na njegovoj najvioj razini proizvodnosti.
Prema tome Fordova tvornica 1990-ih godina u Brazilu ne bi se izgradila
tehnologijom Fordove tvornice 1930-ih godina iz Detroita, ve bi se zasnivala
na najnaprednijoj i najproduktivnijoj dostupnoj kompjuterskoj i
informacijskoj tehnologiji. Tehnoloka infrastruktura same tvornice smjestila
bi je izravno u podruje informacijske tehnologije. Drugo, i moda vanije,
te dvije tvornice stoje u razliitim odnosima prevlasti u pogledu globalne
ekonomije kao cjeline. Detroitska tvornica automobila iz 1930-ih stajala je na
vrhuncu globalne ekonomije u vladajuem poloaju i proizvodila najviu
vrijednost; tvornica automobila u 1990-im, bilo da je u Sao Paolu, Kentuckyu
ili Vladivostoku, zauzima potinjeno mjesto u globalnoj ekonomiji potinjenom visokovrednovanoj proizvodnji usluga. Danas sva ekonomska
djelatnost tei da doe pod prevlast informacijske ekonomije i da je ova
kvalitativno preobrazi. Zemljopisne razlike u globalnoj ekonomiji nisu znaci
suprisutnosti raznih razina razvoja ve crte nove globalne hijerarhije
proizvodnje.
Sve vie je oigledno, sa stajalita potinjenih regija, da modernizacija
nije vie klju ekonomskoga napredovanja i natjecanja. Najpotinjenije
zemlje, kao to su podruja subsaharske Afrike, uinkovito su iskljuene iz
tijekova kapitala i novih tehnologija, pa se tako nalaze na rubu gladovanja.12
Natjecanje za poloaje srednje razine u globalnoj hijerarhiji ne provodi se
putem industrijalizacije ve putem informatizacije proizvodnje. Velike
zemlje s razliitim ekonomijama, poput Indije i Brazila, mogu istovremeno
podravati sve razine proizvodnih procesa: proizvodnju usluga zasnovanu
na informatizaciji, modernu industrijsku proizvodnju dobara i tradicionalne
zanate, poljoprivredu i rudarstvo. Ne mora postojati uredan povijesni slijed
meu tim oblicima, ve se oni prije mijeaju i zajedno postoje. Svi oblici
proizvodnje postoje unutar mrea svjetskoga trita i pod prevlau
informacijske proizvodnje usluga.
Preobrazba talijanske ekonomije od 1950-ih godina jasno pokazuje da
relativno zaostale ekonomije ne slijede jednostavno iste faze kroz koje su
prole vladajue regije, ve se razvijaju kroz alternativne i mijeane obrasce.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, Italija je jo uvijek bila preteno seosko
drutvo, ali tijekom 1950-ih i 1960-ih godina ona je prola kroz uurbanu
iako nepotpunu modernizaciju, prvo ekonomsko udo. Meutim, onda se, u
1970-im i 1980-im, kada procesi industrijalizacije nisu jo bili zavreni,
talijanska ekonomija uputila u jo jednu preobrazbu, proces

243

244

PUTOVI PROIZVODNJE

postmodernizacije, i postigla drugo ekonomsko udo. Ta talijanska uda

nisu bila u stvari skokovi naprijed koji bi omoguili hvatanje koraka s
vodeim ekonomijama; oni su prije predstavljali mjeavine raznih
nedovrenih ekonomija. Tu je najznaajnija injenica, koja bi mogla korisno
postaviti talijanski sluaj kao opi obrazac za sve druge zaostale zemlje, da
talijanska ekonomija nije dovrila jednu fazu [industrijalizaciju] prije nego
to je krenula u drugu [informatizaciju] Prema dvama suvremenim
ekonomistima, nedavna talijanska preobrazba otkriva zanimljivi prijelaz od
proto-industrijalizacije u proto-informatizaciju.13 Razne regije razvijaju se
mijeanjem seoskih elemenata s djelominom industrijalizacijom i
djelominom informatizacijom. Tako su ekonomske faze sve prisutne
odjednom, stopljene u hibrid, kombiniranu ekonomiju koja se razlikuje ne
po vrsti ve po stupnju diljem zemaljske kugle.
Upravo kao to je modernizacija inila u prethodnoj eri,
postmodernizacija ili informatizacija oznauje danas novi nain postajanja
ljudskim. Tamo gdje se radi o proizvodnji due, kao to bi rekao Musil,
moramo doista zamijeniti tradicionalne tehnike industrijskih strojeva
kibernetikom inteligencijom informacijskih i komunikacijskih tehnologija.
Moramo izmisliti ono to Pierre Lvy naziva antropologijom kompjuterske
komunikacije.14 Ta promjena metafora daje nam prvi letimian pogled na
preobrazbu, ali moramo pomnije pogledati da bismo jasno vidjeli promjene
u naem pojmu ljudskoga i same ljudskosti koje nastaju na prijelazu prema
informacijskoj ekonomiji.
Sociologija nematerijalnoga rada
Prijelaz prema informacijskoj ekonomiji nuno ukljuuje promjenu u
kvaliteti i prirodi rada. To je najneposrednija socioloka i antropoloka
posljedica prijelaza ekonomskih paradigmi. Danas informacija i
komunikacija igraju bitnu ulogu u proizvodnim procesima.
Mnogi prepoznaju prvi vid te preobrazbe u smislu promjene u
tvornikom radu - koristei industriju automobila kao referentnu toku - od
fordistikog modela do modela Toyote.15 Prvotna strukturalna promjena tih
modela ukljuuje sustav komunikacije izmeu proizvodnje i potronje roba,
to jest, protok informacije izmeu tvornice i trita. Fordov model izgradio je
relativno nijemi odnos izmeu proizvodnje i potronje. Masovna
proizvodnja standardiziranih roba u Fordovoj eri mogla je raunati na
primjerenu potranju pa je tako imala malo potrebe da oslukuje trite.
Krug povratne sprege od potronje do proizvodnje doista je omoguavao da

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

promjene na tritu potaknu promjene u strojevima za proizvodnju, ali taj

komunikacijski krug bio je ogranien [zahvaljujui krutim i odjelitim
kanalima planiranja i projektiranja] i spor [zahvaljujui krutosti tehnologija i
postupaka masovne proizvodnje].
Model Toyote zasniva se na obratu fordistike strukture komunikacije
izmeu proizvodnje i potronje. Idealno zamiljeno, prema tom modelu,
planiranje proizvodnje komunicirat e s tritima stalno i neposredno.
Tvornice e odravati nulte zalihe, a robe e se proizvoditi upravo na vrijeme
prema trenutnoj potranji postojeih trita. Taj model tako ukljuuje ne
samo brzu petlju povratne sprege ve obrat odnosa jer, barem u teoriji,
odluka o proizvodnji u stvari dolazi nakon trine odluke i kao reakcija na
nju. U krajnjem sluaju roba se ne proizvodi dok je potroa nije ve izabrao
i kupio. Meutim, openito, bilo bi tonije zamisliti model koji tei prema
stalnom meusobnom djelovanju ili brzoj komunikaciji izmeu proizvodnje
i potronje. Taj industrijski kontekst prua prvi primjer kada komunikacija i
informacija igraju novu sredinju ulogu u proizvodnji. Mogli bismo rei da
su se instrumentalna radnja i komunikacijska radnja usko ispreplele u
informatiziranom industrijskom procesu, ali treba odmah dodati da je to
osiromaeni pojam komunikacije kao pukog prijenosnika trinih
podataka.16
Usluni sektori ekonomije predstavljaju bogatiji model proizvodne
komunikacije. Veina usluga doista se zasniva na stalnoj razmjeni
informacija i znanja. S obzirom da proizvodnja usluga ne stvara nikakva
materijalna i trajna dobra, mi definiramo rad koji je ukljuen u tu
proizvodnju kao nematerijalni rad - to jest rad koji proizvodi neko
nematerijalno dobro, kao to je usluga, kulturni proizvod, znanje ili
komunikacija.17 Moemo prepoznati jedno lice nematerijalnoga rada u
analogiji s funkcioniranjem kompjutera. Sve ira uporaba kompjutera
postupno je redefinirala procese i odnose rada zajedno s, doista, svim
drutvenim postupcima i odnosima. Poznavanje kompjuterske tehnologije i
lakoa rukovanja njome postaje sve vie opa prvenstvena kvalifikacija za
rad u vladajuim zemljama. ak kada se i ne radi o izravnom dodiru s
kompjuterima, rukovanje simbolima i informacijama u skladu s modelom
kompjuterskoga rada vrlo je rasprostranjeno. U ranijoj eri radnici su uili
kako djelovati kao strojevi kako unutar tako i izvan tvornice. ak smo
nauili [uz pomo Muybridgeovih fotografija, na primjer] prepoznati ljudsko
djelovanje openito kao mehaniko. Danas sve vie mislimo kao kompjuteri,
dok komunikacijske tehnologije i njihov model meusobnog djelovanja

245

246

PUTOVI PROIZVODNJE

postaju sve bitniji za rad. Jedan novi vid kompjutera je da on moe stalno
mijenjati vlastitu operaciju putem njezine uporabe. ak i najosnovniji oblici
umjetne inteligencije omoguuju kompjuteru da proiruje i usavrava svoju
operaciju zasnovanu na njezinom meusobnom djelovanju sa svojim
korisnikom i svojim okoliem. Ista vrsta stalnoga meusobnoga djelovanja
obiljeava iroki opseg suvremenih proizvodnih djelatnosti, bez obzira je li
kompjuterski hardware izravno ukljuen ili nije. Kompjuterska i
komunikacijska revolucija proizvodnje preobrazila je postupke rada tako da
oni svi tee prema modelu informacijskih i komunikacijskih tehnologija.18
Interaktivni i kibernetiki strojevi postaju nove proteze integrirane u naa
tijela i umove i lee kroz koje trebamo redefinirati sama naa tijela i umove.
Antropologija svijeta kompjuterske komunikacije znai prepoznavanje
novoga ljudskoga stanja.
Robert Reich naziva onu vrstu nematerijalnoga rada koja je ukljuena
u kompjuterski i komunikacijski svijet simboliko-analitikim uslugama zadaama koje ukljuuju rjeavanje problema, utvrivanje problema i
strateke posrednike djelatnosti.19 Ta vrsta rada zahtijeva najviu
vrijednost, pa je tako Reich shvaa kljuem za konkurenciju u novoj
globalnoj ekonomiji. Meutim, on uvia da porast tih radnih mjesta
zasnovanih na znanju i koja se bave stvaralakim rukovanjem simbola,
podrazumijevaju i porast niskovrednovanih i niekvalificiranih radnih
mjesta koja ukljuuju rutinsko rukovanje simbolima, kao to su unoenje
podataka i prerada teksta. Tu se poinje pojavljivati bitna podjela rada
unutar podruja nematerijalne proizvodnje.
Trebamo imati na umu da je jedna od posljedica informatizacije proizvodnje i pojave nematerijalnoga rada stvarna homogenizacija procesa rada. S
Marxovoga stajalita u devetnaestom stoljeu, konkretni postupci raznih
radnih djelatnosti bili su radikalno heterogeni: ivanje i tkanje ukljuivali su
neusporedive konkretne radnje. Tek kada ih apstrahiramo od njihovih konkretnih postupaka moemo spojiti razne radne djelatnosti i vidjeti ih na
homogen nain, ne vie kao krojenje i tkanje ve kao uporabu ljudske radne
snage openito, kao apstraktni rad.20 Meutim, s kompjuterizacijom proizvodnje danas, heterogenost konkretnoga rada sve se vie smanjuje, a radnik
se sve vie udaljava od predmeta svoga rada. Rad kompjuteriziranoga ivanja
i rad kompjuteriziranoga tkanja moe ukljuivati tono iste konkretne
postupke - to jest rukovanje simbolima i informacijama. Alati su, naravno,
uvijek apstrahirali radnu snagu od predmeta rada u odreenoj mjeri.
Meutim, u prijanjim razdobljima alati su openito bili povezani na rela-

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

tivno neelastian nain s nekim zadaama ili nekim skupinama zadaa; razni alati odgovarali su raznim djelatnostima - ivaki alati, tkalaki alati ili
kasnije ivai stroj i tkalaki stan. Kompjuter postavlja sebe, naprotiv, kao
univerzalni alat, ili prije kao sredinji alat, kroz koji moraju proi sve djelatnosti. Znai da putem kompjuterizacije proizvodnje rad tei prema poloaju
apstraktnoga rada.
Meutim, model kompjutera moe objasniti samo jedno lice
komunikacijskoga i nematerijalnoga rada ukljuenoga u proizvodnju usluga.
Drugo lice nematerijalnoga rada je afektivni rad ljudskoga dodira i
meusobnoga djelovanja. Zdravstvene usluge, na primjer, bitno se oslanjaju
na skrbniki i afektivan rad, a industrija zabave slino se usmjeruje na
stvaranje afekta i rukovanje njime. Taj je rad nematerijalan, ak ako je i
tjelesan i afektivan, u smislu da su njegovi proizvodi neopipljivi, osjeaj
lakoe, zadovoljstva, uzbuenja ili strasti. Kategorije poput osobne usluge
ili usluge bliskosti esto se koriste da oznae tu vrstu rada ali njemu su bitni
stvaranje afekta i rukovanje njime. Takva afektivna proizvodnja, razmjena i
komunikacija esto se povezuju s ljudskim dodirom, ali dodir moe biti ili
stvaran ili virtualan, kao to je u industriji zabave.
To drugo lice nematerijalnoga rada, njegovo afektivno lice, proiruje se
dosta izvan modela kompjuterske inteligencije i komunikacije. Afektivni rad
moe se bolje shvatiti ako ponemo od onoga to su feministike analize
enskoga rada nazvale rad u tjelesnoj funkciji.21 Skrbniki rad potpuno
je uronjen u tjelesno, somatsko, ali su afekti koje on proizvodi svejedno
nematerijalni. Afektivni rad u stvari proizvodi drutvene mree, oblike
zajednice, biomo. Tu moemo jo jednom shvatiti da se instrumentalna
radnja ekonomske proizvodnje ujedinila s komunikacijskom radnjom
ljudskih odnosa; meutim, u tom sluaju komunikacija nije osiromaena ve
je proizvodnja obogaena na razini ljudskoga meusobnoga djelovanja.
Ukratko, moemo razlikovati tri vrste nematerijalnoga rada koje vuku
usluni sektor prema vrhu informacijske ekonomije. Prvi je ukljuen u
industrijsku proizvodnju koja je informatizirana i pripojila je komunikacijske
tehnologije na nain koji preobraava sam proces proizvodnje. Industrijska
proizvodnja smatra se uslugom, a materijalni rad proizvodnje trajnih dobara
mijea se s nematerijalnim radom i tei prema njemu. Drugi je nematerijalni
rad analitikih i simbolikih zadaa, koji se sam cijepa na stvaralako i
inteligentno rukovanje s jedne strane i rutinske simbolike zadae s druge
strane. Naposljetku, trea vrsta nematerijalnoga rada ukljuuje proizvodnju
afekta i rukovanje njime i zahtijeva [virtualan ili stvaran] ljudski dodir, rad u

247

248

PUTOVI PROIZVODNJE

tjelesnoj funkciji. To su tri vrste rada koje pogone postmodernizaciju

globalne ekonomije.
Prije nego to krenemo dalje trebamo ukazati da je u svakom od tih
oblika nematerijalnoga rada suradnja potpuno inherentna u samom radu.
Nematerijalni rad odmah ukljuuje drutveno meusobno djelovanje i
suradnju. Drugim rijeima, suradniki vid nematerijalnoga rada nije
nametnut ili organiziran izvana, kao to je to bio sluaj u prijanjim oblicima
rada, ve je prije suradnja potpuno imanentna samoj radnoj djelatnosti.22 Ta
injenica dovodi u pitanje stari pojam [zajedniki klasinoj i marksistikoj
politikoj ekonomiji] koji radnu snagu zamilja kao varijabilni kapital, to
jest, snagu koju jedino kapital aktivira i ini je koherentnom, jer suradnike
snage radne snage [osobito nematerijalne radne snage] pruaju radu
mogunost da vrednuje sam sebe. Mozgovi i tijela jo uvijek trebaju druge
da proizvedu vrijednost, ali drugi koje oni trebaju ne moraju nuno potei
od kapitala i njegovih sposobnosti da uskladi proizvodnju. Danas
proizvodnost, bogatstvo i stvaranje drutvenih vikova poprimaju oblik
suradnikoga meusobnoga djelovanja putem jezinih, komunikacijskih i
afektivnih mrea. Tako izgleda da nematerijalni rad, izraavanjem vlastitih
stvaralakih energija, prua potencijal za neku vrstu spontanoga i
elementarnoga komunizma.
Mrena proizvodnja
Prva zemljopisna posljedica prijelaza iz industrijske u informacijsku tehnologiju je dramatina decentralizacija proizvodnje. Procesi modernizacije i
prijelaz u industrijsku paradigmu izazvali su snano gomilanje proizvodnih
snaga i masovnu selidbu radne snage prema sreditima koja su postala tvorniki gradovi poput Manchestera, Osake i Detroita. Uinkovitost masovne
industrijske proizvodnje ovisila je o koncentraciji i blizini elemenata koji su
stvarali tvorniku lokaciju i olakavali promet i komunikaciju. Meutim,
informatizacija industrije i sve vea prevlast uslune proizvodnje uinile su
da takva koncentracija proizvodnje nije vie nuna. Veliina i uinkovitost
nisu vie pravocrtno povezani; u stvari veliina je u mnogim sluajevima
postala prepreka. Napredak u telekomunikacijama i informacijskim tehnologijama omoguio je deteritorijalizaciju proizvodnje koja je uinkovito rasprila masovne tvornice i evakuirala tvornike gradove. Komunikacija i nadzor
mogu se uinkovito vriti na daljinu, a u nekim sluajevima nematerijalni
proizvodi mogu se prenositi diljem svijeta uz minimalno trajanje i troak.
Moe se uskladiti nekoliko razliitih proizvodnih pogona u istovremenu

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

proizvodnju jedne robe na takav nain da se tvornice mogu raspriti na razne lokacije. U nekim sluajevima moe se raditi i bez same tvornice jer njezini radnici komuniciraju iskljuivo putem novih informacijskih tehnologija.23
U prijelazu na informacijsku tehnologiju, mrea je zamijenila tekuu
vrpcu kao organizacijski model proizvodnje, preobraavajui oblike
suradnje i komunikacije unutar svakoga proizvodnoga mjesta i izmeu
proizvodnih mjesta. Masovna industrijska tvornica odreivala je krugove
radne suradnje prvenstveno putem fizikih rasporeda radnika u radionici.
Pojedini radnici komunicirali su sa svojim susjedima, a komunikacija je bila
uglavnom ograniena na fiziku blizinu. Suradnja izmeu proizvodnih
mjesta takoer je zahtijevala fiziku blizinu kako da bi se uskladili
proizvodni krugovi tako da bi se smanjili trokovi prijevoza i vrijeme u
kojemu treba proizvesti robu. Na primjer, razdaljina izmeu rudnika i
eliane, i uinkovitost prijevoznih sredstava i komunikacije izmeu njih,
znaajni su imbenici u ukupnoj uinkovitosti proizvodnje elika. Slino, za
automobilsku industriju, uinkovitost komunikacije i prijevoza izmeu niza
potrebnih kooperanata kljuna je u sveukupnoj uinkovitosti sustava.
Prijelaz u informacijsku proizvodnju i mrenu strukturu organizacije,
naprotiv, ini da proizvodna suradnja i uinkovitost vie ne ovise u takvoj
mjeri o blizini i centralizaciji. Informacijske tehnologije ine razdaljine
manje vanima. Radnici ukljueni u jedan jedini proces mogu uinkovito
komunicirati iz udaljenih lokacija bez obzira na blizinu. U stvari, mrea
radne suradnje ne zahtijeva teritorijalno ili fiziko sredite.
Tendencija prema deteritorijalizaciji proizvodnje jo je naglaenija u
procesima nematerijalnoga rada koji ukljuuju rukovanje znanjem i
informacijama. Radni procesi mogu se vriti u obliku koji je potpuno
sukladan komunikacijskim mreama, za koje lokacija i razdaljina imaju vrlo
malu vanost. Radnici mogu ak ostati kod kue i spojiti se na mreu. Rad
informacijske proizvodnje [kako usluga tako i trajnih dobara] oslanja se na
ono to nazivamo apstraktnom suradnjom. Takav rad pridaje jo veu ulogu
komunikaciji znanja i informacija meu radnicima, ali ti suraujui radnici
ne moraju biti prisutni i mogu ak biti relativno nepoznati jedan drugome ili
pak poznati samo putem razmijenjenih proizvodnih informacija. Krug
suradnje ojaan je u mrei i robi na apstraktnoj razini. Proizvodna mjesta
mogu tako postati deteritorijalizirana i teiti prema virtualnom postojanju,
kao koordinate u komunikacijskoj mrei. Nasuprot staroga okomitoga
industrijskoga i korporacijskoga modela, proizvodnja sada tei prema
organizaciji u vodoravnim umreenim poduzeima.24

249

250

PUTOVI PROIZVODNJE

Informacijske mree takoer oslobaaju proizvodnju od teritorijalnih

stega ukoliko tee da postave proizvod u izravan dodir s potroaima bez
obzira na razdaljinu meu njima. Bill Gates, suosniva tvrtke Microsoft
Corporation, dovodi tu tendenciju do krajnjih granica kada predvia
budunost u kojoj e mree potpuno prevladati prepreke kruenju i
omoguiti idealan kapitalizam bez trenja: Informacijska autocesta proirit
e elektronsko trite i uinit e ga krajnjim posredovateljem, univerzalnim
posrednikom.25 Ako se Gatesova vizija ostvari, mree e teiti smanjenju
svih razdaljina i uiniti transakcije trenutanima. Mjesta proizvodnje i
mjesta potronje bit e prisutna jedan pored drugoga bez obzira na
zemljopisnu lokaciju.
Te tendencije prema deteritorijalizaciji proizvodnje i poveanoj
pokretljivosti kapitala nisu apsolutne i postoje znaajne tendencije
protutee, ali one postavljaju rad u oslabljeni pregovaraki poloaj. U eri
fordistike organizacije industrijske masovne proizvodnje kapital je bio
vezan za konkretan teritorij pa tako i za dodir s ogranienim radnim
stanovnitvom. Infomatizacija proizvodnje i sve vea vanost nematerijalne
proizvodnje nastojale su osloboditi kapital od stega teritorija i pregovaranja.
Kapital se moe povui iz pregovora s odreenim mjesnim stanovnitvom
premjetajui svoje mjesto na drugu toku u globalnoj mrei - ili samo
koristei mogunost preseljenja kao adut u pregovorima. itavo radno
stanovnitvo koje je uivalo odreenu sigurnost i mo ugovaranja nalo se
tako u sve neizvjesnijem stanju u pogledu zaposlenja. Kada je jednom
oslabljena pregovaraka mo rada, umreena proizvodnja moe usvojiti
razne oblike nezajamenoga rada, kao to su slobodni rad, kuni rad, rad sa
skraenim vremenom i rad po komadu.26
Decentralizacija i globalna rasprenost proizvodnih procesa i mjesta,
to je obiljeje postmodernizacije ili informatizacije ekonomije, izaziva
odgovarajuu centralizaciju nadzora i proizvodnje. Centrifugalni trenutak
proizvodnje uravnoteen je centripetalnim trendom zapovijedanja. S
mjesnoga stajalita, kompjuterske mree i komunikacijske tehnologije
unutar proizvodnih sustava omoguuju ire nadziranje radnika sa sredinje,
udaljene lokacije. Nadzor radnih djelatnosti moe se individualizirati i
ustaliti u virtualnom panoptikumu umreene proizvodnje. Meutim,
centralizacija nadzora jo je jasnija s globalnoga motrita. Zemljopisna
rasprenost proizvoenja stvorila je zahtjev za sve vie centraliziranim
menadmentom i planiranjem, kao i za novom centralizacijom
specijaliziranih proizvodnih usluga, osobito financijskih usluga.27

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

Financijske i trgovake usluge u nekoliko kljunih gradova [kao to su New

York, London i Tokijo] upravljaju proizvodnjom globalnih mrea i
usmjeravaju je. Stoga kao masovna demografska promjena, raspad i
evakuacija industrijskih gradova odgovara porastu globalnih gradova ili
stvarno gradova nadziranja.
Informacijske autoceste
Struktura i upravljanje komunikacijskim mreama bitni su preduvjeti za
proizvodnju u informacijskoj tehnologiji. Te globalne mree trebaju biti tako
izgraene i voene da jame poredak i profite. Stoga ne iznenauje to vlada
SAD-a postavlja uspostavljanje i ureenje globalne informacijske
infrastrukture kao jedan od svojih najviih prioriteta, a te komunikacijske
mree postale su najaktivnije podruje udruivanja i natjecanja za
najmonije transnacionalne korporacije.
Savjetnik Savezne komisije za komunikacije, Peter Cowhey, daje
zanimljivu analogiju za ulogu koju te mree igraju u novoj paradigmi
proizvodnje i moi. Izgradnja nove informacijske infrastrukture, kae on,
prua uvjete za globalnu proizvodnju i vladanje upravo kao to je to inila
izgradnja cesta za Rimsko Carstvo.28 iroka raspodjela rimskoga
graevinarstva i tehnologije bila je istovremeno najtrajniji dar imperijalnim
teritorijima i bitni uvjet za vrenje nadzora nad njima. Meutim, rimske
ceste nisu imale sredinju ulogu u imperijalnim proizvodnim procesima ve
su jedino olakavale kolanje roba i tehnologija. Moda bi bolja analogija za
globalnu informacijsku infrastrukturu mogla biti izgradnja eljeznica radi
promicanja interesa imperijalistikih ekonomija u devetnaestom stoljeu.
eljeznice u vladajuim zemljama uvrstile su njihove nacionalne
industrijske ekonomije, a izgradnja eljeznica u koloniziranim i ekonomsko
potinjenim regijama otvorila je te teritorije prodoru kapitalistikih
poduzea, omoguujui njihovo ukljuivanje u imperijalistike ekonomske
sustave. Meutim, poput rimskih cesta, eljeznice su igrale samo vanjsku
ulogu u imperijalistikoj i industrijskoj proizvodnji, proirujui linije
komunikacije i prijevoza prema novim sirovinama, tritima i radnoj snazi.
Novina nove informacijske infrastrukture je injenica da je ona usaena
unutar novih proizvodnih procesa i potpuno im je imanentna. Na vrhuncu
suvremene proizvodnje, informacija i komunikacija su zapravo proizvedene
robe; sama mrea je mjesto kako proizvodnje tako i kolanja.
U politikom smislu, globalna informacijska infrastruktura moe se
zamisliti kao spoj demokratskog mehanizma i oligopolistikoga mehanizma,

251

252

PUTOVI PROIZVODNJE

koji djeluje po raznim modelima umreenih sustava. Demokratska mrea je

potpuno vodoravan i deteritorijalizirani model. Internet, koji je poeo kao
projekt DARPA-e [U.S. Defense Department Advanced Research Project
Agency], ali se danas proirio do raznih toaka po cijelome svijetu, tipini je
primjer te demokratske mrene strukture. Neodreeni i potencijalno
neogranieni broj meusobno povezanih vorova komuniciraju bez ikakve
sredinje nadzorne toke; svi vorovi bez obzira na teritorijalni poloaj
povezuju se sa svima drugima putem mnotva moguih staza i prijenosnika.
Internet tako slii strukturi telefonskih mrea, i doista on ih openito
ukljuuje kao vlastite staze komunikacije, upravo kao to se oslanja na
kompjutersku tehnologiju za svoje toke komunikacije. Razvoj celularne
telefonije i prenosivih kompjutera, odvezujui na sve radikalniji nain toke
komuniciranja u mrei, pojaao je proces deteritorijalizacije. Prvotni projekt
Interneta imao je svrhu odoljeti vojnom napadu. Kako on nema sredita i
skoro svaki dio moe djelovati kao autonomna cjelina, mrea moe nastaviti
funkcionirati ak kada je razoren jedan njezin dio. Projektni element koji
osigurava preivljavanje, decentralizaciju, isti je onaj koji ini nadzor mree
tako tekim. S obzirom da nijedna toka u mrei nije nuna za komunikaciju
meu drugima, teko je ureivati ili zabraniti njihovu komunikaciju.
Deleuze & Guattari nazivaju taj demokratski model rizomom,
nehijerarhijskom i decentraliziranom mrenom strukturom.29
Oligopolistiki mreni model obiljeavaju sustavi centraliziranog
emitiranja. Po tom modelu, na primjer u televizijskim i radio sustavima,
postoji jedinstvena i relativno vrsta toka emisije, ali toke prijema
potencijalno su beskonane i teritorijalno neodreene, iako razvoj mrea
kabelske televizije u odreenoj mjeri uvruje te toke. Emitivna mrea
odreena je svojom centraliziranom proizvodnjom, masovnom distribucijom
i jednosmjernom komunikacijom. Cijela industrija kulture - od distribucije
novina i knjiga do filmova i video kaseta - tradicionalno je radila po tom
modelu. Relativno mali broj korporacija [ili u nekim regijama jedan jedini
poduzetnik, kao to su Rupert Murdoch, Silvio Berlusconi ili Ted Turner]
mogu uinkovito vladati svim tim mreama. Taj oligopolistiki model nije
rizom ve struktura drva koja podvrgava sve grane sredinjem korijenu.
Mree nove informacijske infrastrukture su hibrid od ta dva modela.
Upravo kao to su u prijanjoj eri Lenjin i drugi kritiari imperijalizma
prepoznali uvrivanje meunarodnih korporacija u kvazi-monopole
[putem eljeznica, bankarstva, elektrine struje i slino], danas smo svjedoci
natjecanja meu transnacionalnim korporacijama da uspostave i uvrste

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

kvazi-monopole nad novom informacijskom infrastrukturom. Razne

telekomunikacijske korporacije, proizvoai kompjuterskog hardwarea i
softwarea, te korporacije za informiranje i zabavu spajaju se i ire svoje
operacije jagmei se kako bi podijelile i nadzirale nove kontinente
proizvodnih mrea. Naravno, ostat e demokratski dijelovi ili vidovi toga
uvrenoga weba koji e odoljeti nadzoru zahvaljujui interaktivnoj i
decentraliziranoj strukturi weba; ali ve je na vidiku masovna centralizacija
nadzora putem [de facto ili de jure] ujedinjenja glavnih elemenata
informacijske i komunikacijske strukture moi: Hollywood, Microsoft, IBM,
AT&T i tako dalje. Nove komunikacijske tehnologije, koje su obeavale novu
demokraciju i novu drutvenu jednakost, u stvari su stvorile nove linije
nejednakosti i iskljuivanja, kako unutar vladajuih zemalja tako osobito
izvan njih.30

zajednika dobra
Tijekom cijeloga modernoga razdoblja postojalo je stalno htijenje da se privatizira
javno vlasnitvo. U Evropi su velika zajednika zemljita stvorena raspadom
Rimskoga Carstva i usponom kranstva kasnije prenesena u privatne ruke
tijekom kapitalistike prvobitne akumulacije. Ono to ostaje od prostranih
javnih prostora diljem svijeta danas je samo sadraj legendi: Robin Hoodova
uma, Velike visoravni amerikih Indijanaca, stepe nomadskih plemena i
tako dalje. Tijekom uvrenja industrijskoga drutva, izgradnja i razaranje
javnih prostora dogaali su se u sve jaoj spirali. Istina je da se javno
vlasnitvo irilo izvlaivanjem velikih dijelova graanskoga drutva i
prenoenjem bogatstva i vlasnitva na kolektiv kada je to diktirala nunost
akumulacije [kako bi se potaklo ubrzanje ili skok u razvoju, koncentrirala i
mobilizirala sredstva za proizvodnju, ilo u rat i tako dalje]. Meutim,
privatnici su brzo ponovo prisvojili to javno vlasnitvo. U svakom se procesu
zajedniko vlasnitvo, koje se smatra prirodnim, prenosi, uz javni troak, na
drugu i treu prirodu koja naposljetku funkcionira za privatni profit. Druga
priroda, na primjer, stvorena je pregraivanjem velikih rijeka zapadne
Sjeverne Amerike i navodnjavanjem suhih dolina, a onda je to novo
bogatstvo izrueno magnatima agrobiznisa. Kapitalizam stavlja u pogon
stalni krug privatnoga prisvajanja javnih dobara: izvlatenje onoga to je
zajedniko.
Uspon i pad drave blagostanja u dvadesetom stoljeu jo je jedan krug u toj spirali
javnih i privatnih prisvajanja. Kriza drave blagostanja znai u prvom redu
da se strukture javne skrbi i raspodjele, koje su izgraene javnim fondovima,

253

254

PUTOVI PROIZVODNJE

privatiziraju i izvlauju za privatne probitke. Sadanji neoliberalni trend

prema privatizaciji energije i komunikacijskih usluga jo je jedan okret
spirale. Sastoji se u davanju privatnim biznisima energetskih i
komunikacijskih mrea koje su izgraene ogromnim utrokom javnoga
novca. Trini reimi i neoliberalizam preivljavaju na tim privatnim
prisvajanjima druge, tree i n-te prirode. Opa dobra, koja su se nekada
smatrala osnovom pojma javnoga, izvlauju se za privatnu uporabu i nitko
ne moe dii ni mali prst. Javno je na taj nain rastoeno, privatizirano ak
kao pojam. Ili u stvari, transcendentna mo privatnoga vlasnitva zamijenila
je imanentni odnos izmeu javnoga i zajednikoga.
Ne elimo ovdje plakati nad razaranjem i izvlatenjem koje kapitalizam stalno
provodi po svijetu, iako je odupiranje njegovoj sili [a osobito odupiranje
izvlatenju drave blagostanja] svakako vrhunska etika i vana zadaa.
Umjesto toga, elimo se zapitati koji je radni pojam zajednikoga danas,
usred postmodernosti, informacijske revolucije i posljedinih preobrazbi
naina proizvodnje. U stvari izgleda nam da danas sudjelujemo u
radikalnijem i dubljem zajednitvu nego to smo ikada iskusili u povijesti
kapitalizma. injenica je da sudjelujemo u proizvodnom svijetu koji se sastoji
od komunikacijskih i drutvenih mrea, uzajamnih slubi i zajednikoga
jezika. Nau ekonomsku i drutvenu stvarnost manje odreuju materijalni
predmeti koje proizvodimo i troimo nego usluge i odnosi u kojih proizvodnji
sudjelujemo. Proizvoenje sve vie znai izgradnja suradnje i komunikativnih
zajednitva.
Koncept privatnoga vlasnitva, shvaen kao iskljuivo pravo da se koristi neko
dobro i raspolae svim bogatstvom koje proistie iz njegova posjedovanja,
postaje sve vie besmislen u tom novom stanju. Ima sve manje dobara koja se
mogu posjedovati i koristiti u tom okviru; zajednica proizvodi i dok proizvodi
ona se reproducira i ponovo definira. Temelj klasinoga modernoga koncepta
privatnoga vlasnitva tako se u odreenoj mjeri rastapa u postmodernom
nainu proizvodnje.
Meutim, treba primijetiti da to novo drutveno stanje proizvodnje uope nije
oslabilo pravne i politike reime privatnoga vlasnitva. Konceptualna kriza
privatnoga vlasnitva ne postaje kriza u praksi, a umjesto toga reim
privatnoga izvlatenja sve se vie univerzalno primjenjuje. Ta primjedba bila
bi valjana da nema injenice da se, u kontekstu jezine i suradnike
proizvodnje, rad i zajedniko vlasnitvo ne preklapaju. Privatno vlasnitvo,
usprkos svojim pravnim moima, ne moe a da ne postaje sve apstraktniji
transcendentni koncept i tako sve vie odvojen od stvarnosti.

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

Novi koncept zajednikih dobara morat e se pojaviti na tom planu. Deleuze &
Guattari tvrde u djelu to je filozofija? da u suvremenoj eri, i u kontekstu
komunikativne i interaktivne proizvodnje, izgradnja koncepata nije samo
epistemoloka operacija ve jednako ontoloki projekt. Izgradnja koncepata i
onoga to nazivaju zajednikim imenima doista je aktivnost koja spaja
inteligenciju i djelovanje mnotva silei ih da rade zajedno. Izgradnja
koncepata znai da u stvarnosti oivimo projekt koji je zajedniki. Nema
drugoga naina da konstruiramo koncepte osim da radimo na zajedniki
nain. To zajednitvo je, sa stajalita fenomenologije proizvodnje, sa
stajalita epistemologije koncepta i sa stajalita prakse, projekt u kojemu je
mnotvo potpuno obuhvaeno. Zajednika dobra su utjelovljenje,
proizvodnja i osloboenje mnotva. Rousseau je rekao da je prva osoba
koja je eljela komad prirode za svoje iskljuivo posjedovanje i preobrazila je
u transcendentni oblik privatnoga vlasnitva ona koja je izmislila zlo. Dobro
je, nasuprot, ono to je zajedniko.

255

3.5
MJEOVITA KONSTITUCIJA

Jedna od divnih stvari u vezi s informacijskim

autocestom je da je virtualnu jednakost
daleko lake postii nego stvarnu jednakost u
svijetu ... Svi smo stvoreni jednaki u
virtualnom svijetu.
bill gates

Paradigmatska promjena proizvodnje u

mreni model ojaala je mo transnacionalnih korporacija izvan i iznad
tradicionalnih granica nacionalnih drava. Novinu toga odnosa treba shvatiti
u smislu dugotrajne borbe za mo izmeu kapitalista i drave. Lako je krivo
shvatiti povijest toga sukoba. Trebamo razumjeti da je, usprkos stalnom
suparnitvu izmeu kapitalista i drave, taj odnos doista konfliktan samo
kada kapitaliste promatramo pojedinano.
Marx & Engels definiraju dravu kao izvrni odbor koji upravlja
interesima kapitalista. Time oni ele rei da e, iako djelovanje drave
ponekad protuslovi neposrednim interesima pojedinih kapitalista, ono
uvijek na dugi rok biti u interesu kolektivnoga kapitalista, to jest,
kolektivnoga subjekta drutvenoga kapitala kao cjeline.01 Natjecanje meu
kapitalistima, oni dalje rasuuju, koliko god slobodno, ne jami zajedniko
dobro kolektivnoga kapitalista, jer je njihov neposredni egoistiki poriv za
profitom bitno kratkovidan. Od drave se zahtijeva da iz opreza posreduje u
interesima pojedinih kapitalista, titei ih u interesu kolektivnoga interesa
kapitala. Kapitalisti e se stoga svi boriti protiv moi drave ak kada drava
djeluje u njihovom vlastitom kolektivnom interesu. Taj je sukob doista
sretna, kreposna dijalektika sa stajalita ukupnoga drutvenoga kapitala.

MJEOVITA KONSTITUCIJA

257

Kada divovi vladaju Zemljom

Dijalektika izmeu drave i kapitala poprimala je razne oblike u raznim
fazama kapitalistikoga razvoja. Brza i openita periodizacija pomoi e nam
da ukaemo barem na najosnovnije crte te dinamike. U osamnaestom i
devetnaestom stoljeu, kada se kapitalizam potpuno uvrstio u Evropi,
drava je upravljala poslovima ukupnog drutvenog kapitala ali je zahtijevala
relativno nenametljivu mo za upletanje. Ako pogledamo unatrag [s malim
iskrivljavanjem], onda to razdoblje smatramo zlatnim dobom evropskoga
kapitalizma to ga obiljeavaju slobodna trgovina meu relativno malim
kapitalistima. Evropski kapital je u tom razdoblju, izvan evropske
nacionalne drave, prije punog razmaha monih kolonijalnih uprava,
djelovao ak s manjim ogranienjima. Kapitalistike su kompanije u velikoj
mjeri bile suverene kada su djelovale u kolonijalnim ili pretkolonijalnim
teritorijima, uspostavljajui vlastiti monopol sile, vlastitu policiju, vlastite
sudove. Nizozemska istonoindijska kompanija, na primjer, vladala je
teritorijima koje je eksploatirala na Javi do kraja osamnaestoga stoljea
vlastitim strukturama suverenosti. ak kada se kompanija rasformirala 1800,
kapital je vladao relativno slobodan od dravnog posredovanja ili nadzora.02
Stanje je bilo skoro isto s kapitalistima koji su djelovali u britanskim
junoazijskim i afrikim kolonijama. Suverenost Istonoindijske kompanije
trajala je do 1858. kada ju je Zakon o Istonoj Aziji stavio pod nadzor
kraljice, a u junoj Africi slobodna vladavina kapitalistikih pustolova i
poduzetnika trajala je do kraja stoljea.03 To razdoblje obiljeava relativno
mala potreba za dravnim upletanjem kod kue i vani. Evropske dravenacije vladale su pojedinim kapitalistima [u njihovom kolektivnom interesu]
bez velikih sukoba, dok su u kolonijalnim teritorijima oni bili praktiki
suvereni.
Odnos izmeu drave i kapitala postupno se mijenjao u devetnaestom i
poetkom dvadesetoga stoljea kada su krize sve vie ugroavale razvoj
kapitala. U Evropi i Sjedinjenim Dravama korporacije, trustovi i karteli
uspostavljali su kvazi-monopole nad konkretnim industrijama i skupinama
industrija to su se irile daleko preko nacionalnih granica. Monopolistika
faza predstavljala je izravnu prijetnju zdravlju kapitalizma jer je ona
podrivala konkurenciju meu kapitalistima koja je ila kucavica sustava.04
Stvaranje monopola i kvazi-monopola takoer je podrivalo upravljake
sposobnosti drave, pa su tako ogromne korporacije stekle mo da nameu
vlastite pojedinane interese iznad interesa kolektivnog kapitalista.
Sljedstveno tome, dolo je do cijeloga niza borbi u kojima je drava nastojala

258

PUTOVI PROIZVODNJE

uspostaviti svoj nadzor nad korporacijama, usvajajui zakone protiv

trustova, podiui poreze i takse i proirujui dravnu regulativu na
industrije. I u kolonijalnim su teritorijima nenadzirane djelatnosti suverenih
kompanija i pustolovnih kapitalista sve vie vodile prema krizi. Na primjer,
indijska pobuna iz 1857. protiv Istonoindijske kompanije upozorila je
britansku vladu na katastrofu koju mogu prouzroiti kolonijalni kapitalisti
ako ih ostavi bez nadzora. Zakon o Indiji koji je britanski parlament usvojio
idue godine bio je izravan odgovor na takvu mogunost krize. Evropske sile
postupno su uspostavile potpuno oblikovane i potpuno funkcionalne uprave
u kolonijalnim teritorijima, uinkovito stavljajui kolonijalnu ekonomsku i
drutvenu djelatnost pod pravnu nadlenost nacionalnih drava jamei
tako interese ukupnog drutvenog kapitala u sluaju krize. Na unutarnjem i
vanjskom planu, nacionalne drave bile su prisiljene jae intervenirati da bi
titile ukupni drutveni kapital od pojedinanih kapitalista.
Danas je u potpunosti sazrela trea faza toga odnosa u kojemu su
velike transnacionalne korporacije uinkovito prevladale sudsku nadlenost
i vlast nacionalnih drava. Stoga izgleda da je ta stoljeima duga dijalektika
dola do kraja: drava je poraena i korporacija sada vlada svijetom! Zadnjih
su se godina pojavile brojne studije na ljevici koje tu pojavu sagledavaju u
apokaliptikim tonovima kao onu koja dovodi ovjeanstvo u opasnost zbog
nezajaljivih kapitalistikih korporacija koje ude za starim zatitnim
moima nacionalnih drava.05 Usporedo s tim, sljedbenici kapitala veliaju
novu eru deregulacije i slobodne trgovine. Meutim, kad bi to doista bio
sluaj, kad bi drava doista prestala upravljati poslovima kolektivnoga
kapitala a kreposna dijalektika sukoba izmeu drave i kapitala nestala,
onda bi kapitalisti trebali biti oni koji se najvie plae budunosti! Bez
drave drutveni kapital nema sredstava da izrazi i ostvari svoje kolektivne
interese.
Suvremena faza ne moe se primjereno opisati kao pobjeda
kapitalistikih korporacija nad dravom. Iako su transnacionalne korporacije
i globalne mree proizvodnje i kolanja potkopale moi nacionalnih drava,
drava je svoje funkcije i ustavne elemente uinkovito prebacila na druge
razine i podruja. Moramo s mnogo vie nijansi razmotriti kako se
promijenio odnos izmeu drave i kapitala. Moramo najprije shvatiti krizu
politikih odnosa u nacionalnom kontekstu. Kao to koncept nacionalne
suverenosti gubi svoju uinkovitost isto je tako i s takozvanom autonomijom
politikoga.06 Danas pojam politikoga kao neovisne sfere u kojoj se postie
konsenzus i posreduje izmeu suprotstavljajuih drutvenih snaga ima vrlo

MJEOVITA KONSTITUCIJA

malo prostora za svoje postojanje. Ekonomske snage najznaajnije odreuju

konsenzus putem ravnotee trgovakih bilansi i spekulacije s vrijednostima
valuta. Nadzor nad tim kretanjima nije u rukama politikih snaga koje
tradicionalno dre suverenost, a konsenzus se ne odreuje putem
tradicionalnih politikih mehanizama ve drugim sredstvima. Vlada i
politika potpuno se ukljuuju u sustav transnacionalnoga zapovijedanja. Niz
meunarodnih tijela i funkcija oblikuje nadzor. To vai podjednako i za
mehanizme politikoga posredovanja, koji stvarno funkcioniraju putem
kategorija birokratskoga posredovanja i menaderske sociologije a ne putem
tradicionalnih politikih kategorija posredovanja u sukobima i izmirenjima
klasnoga sukoba. Politika ne iezava, ali iezava svaki pojam autonomije
politikoga.
Nestanak bilo koje autonomne politike sfere oznauje i nestanak bilo
kojega neovisnoga prostora gdje bi se revolucija mogla pojaviti u
nacionalnom politikom reimu, ili gdje bi se drutveni prostor mogao
preobraziti koristei se instrumentima drave. Tradicionalna zamisao o
protumoi i zamisao o otporu modernoj suverenosti openito tako postaje
sve manje moguom. To stanje slii donekle onome s kojim se Machiavelli
suoio u razliitom dobu: jadan i katastrofalan poraz humanistike
revolucije ili otpora to ga nanose moi suverene kneevine, ili mlada
moderna drava. Machiavelli je shvatio da radnje pojedinanih junaka [u
stilu Plutarhovih junaka] nisu vie sposobne niti dodirnuti novu suverenost
kneevine. Treba pronai novu vrstu otpora koja bi bila primjerena novim
dimenzijama suverenosti. I danas vidimo da su tradicionalni oblici otpora,
kao to su institucionalne radnike organizacije koji su se razvile tijekom
veega dijela devetnaestoga i dvadesetoga stoljea, poele gubiti svoju mo.
Jo jednom treba izmisliti novu vrstu otpora.
Naposljetku, slabljenje tradicionalnih sfera politike i otpora
upotpunjava preobrazba demokratske drave tako da se njezine funkcije
ukljuuju u mehanizme zapovijedanja na globalnoj razini transnacionalnih
korporacija. Nacionalni demokratski model eksploatacije kojim je upravljala
drava funkcionirao je u vladajuim kapitalistikim zemljama toliko dugo
koliko je mogao regulirati sve jae sukobe na dinamian nain - toliko dugo,
drugim rijeima, koliko je mogao odravati mogunost razvoja i utopiju
dravnoga planiranja, toliko dugo, iznad svega, koliko je klasna borba u
pojedinim zemljama odreivala neku vrstu dualizma moi iznad kojega su
se mogle smjestiti unitarne dravne strukture. Nacionalna demokratska
kapitalistika drava razarala je samu sebe u mjeri u kojoj su iezavali ti

259

260

PUTOVI PROIZVODNJE

uvjeti, kako u stvarnom tako i u ideolokom smislu. Jedinstvo i homogenost

vlada raspali su se i pretoili u niz odvojenih tijela [banaka, meunarodnih
organizama planiranja i tako dalje, pored tradicionalnih odvojenih tijela],
koja su sve vie svoju legitimnost traila na transnacionalnoj razini moi.
Meutim to to su se transnacionalne korporacije uzdigle iznad i izvan
ustavnoga zapovijedanja u nacionalnim dravama, ne smije nas navesti na
pomisao da su ustavni mehanizmi i nadzori kao takvi nestali, da se
transnacionalne korporacije, relativno slobodne od nacionalnih drava,
slobodno natjeu i upravljaju sobom. Umjesto toga, ustavne funkcije
pomaknute su na drugu razinu. Kada smo jednom shvatili slabljenje
tradicionalnoga nacionalnoga ustavnoga sustava, trebamo istraiti kako se
mo konstituira na supranacionalnoj razini - drugim rijeima, kako se
poinje oblikovati konstituciju Imperija.
Piramida globalne konstitucije
Na prvi pogled i na razini posve empirijskoga opaanja, novi svjetski ustavni
okvir izgleda kao neuredan pa ak i kaotini skup nadzora i predstavnikih
organizacija. Ti su globalni ustavni elementi rasporeeni u iroki spektar
tijela [u nacionalnim dravama, u udruenjima nacionalnih drava i u
meunarodnim organizacijama svih vrsta]. Oni su podijeljeni po funkciji i
sadraju [kao to su politiki, monetarni, zdravstveni i obrazovni
organizmi]. A njih presijecaju poprijeko razne proizvodne djelatnosti.
Meutim, ako pomnije pogledamo, taj neuredan skup ipak sadri neke
referentne toke. One su manje elementi reda a vie matrice koje omeuju
relativno koherentne obzore u neredu globalnoga pravnoga i politikoga
ivota. Kada analiziramo oblike globalne moi u njezinim raznim tijelima i
organizacijama, prepoznajemo piramidalnu strukturu koja se sastoji od tri
sve ira reda, od kojih svaki sadri nekoliko razina.
Na vrhu piramide nalazi se jedna supermo, Sjedinjene Drave, koja
dri hegemoniju nad globalnom uporabom sile - supermo koja moe
djelovati sama ali vie voli djelovati u suradnji s drugima pod kiobranom
Ujedinjenih naroda. Taj jedinstveni status definitivno je uspostavljen s
krajem hladnoga rata a prvi put je potvren u Zaljevskom ratu. Na drugoj
razini, jo uvijek unutar prvoga reda, kako se piramida neznatno proiruje,
skupina nacionalnih drava nadzire osnovne globalne monetarne
instrumente pa tako ima sposobnost da ureuje meunarodne razmjene. Te
su nacionalne drave povezane u niz organizama - G7, Pariki i Londonski
klub, Davos i tako dalje. Naposljetku, na treoj razini toga prvoga reda

MJEOVITA KONSTITUCIJA

heterogeni skup udruenja [ukljuujui vie ili manje iste snage koje
provode hegemoniju na vojnim i monetarnim razinama] razvijaju kulturnu i
biopolitiku mo na globalnoj razini.
Ispod prvoga i najviega reda jedinstvenoga globalnoga zapovijedanja
nalazi se drugi red u kojemu je zapovijedanje iroko raspodijeljeno po
svijetu, naglaavajui ne toliko ujedinjenje koliko oblikovanje. Taj red
strukturiraju ponajvie mree koje su transnacionalne kapitalistike
organizacije proirile diljem svjetskoga trita: mree kolanja kapitala,
tehnologije, stanovnitva i slino. Te proizvodne organizacije koje stvaraju i
snabdijevaju trita proteu se popreno pod kiobranom i jamstvom
sredinje moi koja sainjava prvi red globalne moi. Ako preuzmemo stari
prosvjetiteljski koncept izgradnje ula prinoenjem rue pod lice kipa,
moemo rei da transnacionalne korporacije oivljavaju krutu strukturu
sredinje moi. U stvari, putem globalne raspodjele kapitala, tehnologija,
dobara i stanovnitva transnacionalne korporacije izgrauju iroke mree
komunikacije i omoguuju zadovoljenje potreba. Transnacionalne
korporacije i organizacije trita na taj nain oblikuju jedinstveni i
jednoznani vrh svjetskoga zapovijedanja. Svjetsko trite istovremeno
homogenizira i diferencira teritorije, ispisujui ponovo zemljopis zemaljske
kugle. Jo uvijek u drugom redu, na razini koja je esto potinjena moi
transnacionalnih korporacija, nalazi se opi skup suverenih nacionalnih
drava koje se sada bitno podudaraju s lokalnim, teritorijaliziranim
organizacijama. Nacionalne drave ispunjaju nekoliko funkcija: politiko
posredovanje u pogledu globalnih hegemonistikih moi, pregovaranje u
pogledu transnacionalnih korporacija, i preraspodjelu dohotka prema
biopolitikim potrebama unutar vlastitih ogranienih teritorija. Nacionalne
drave su filteri tijeka globalnoga kolanja i regulatori oblikovanja globalnoga
zapovijedanja. Drugim rijeima, one hvataju i raspodjeljuju tijekove
bogatstva prema globalnoj moi i od nje i one discipliniraju vlastito
stanovnitvo koliko god je to mogue.
Trei i najiri red piramide, naposljetku, sastoji se od skupina koje
predstavljaju narodne interese u globalnom rasporedu moi. Mnotvo se ne
moe izravno ukljuiti u strukture globalne moi ve se mora filtrirati kroz
mehanizme predstavljanja. Koje skupine i organizacije ispunjavaju funkciju
osporavanja i/ili legitimiranja narodnog predstavljanja u strukturama
globalne moi? Tko predstavlja Narod u globalnoj konstituciji? Ili, jo
vanije, koje snage i procesi preobraavaju mnotvo u Narod koji onda moe
biti predstavljen u globalnoj konstituciji? U mnogim sluajevima nacionalne

261

262

PUTOVI PROIZVODNJE

drave dobivaju tu ulogu, osobito kolektiv potinjenih ili manjih zemalja.

Unutar Ope skuptine Ujedinjenih naroda, na primjer, skupine potinjenih
nacionalnih drava, brojana veina ali manjina u smislu moi,
funkcioniraju kao barem simboliko ogranienje velikih sila i njihovu
legitimaciju. Na taj nain zamiljamo da je cijeli svijet predstavljen u dvorani
Ope skuptine Ujedinjenih naroda i u drugim globalnim forumima. S
obzirom da same nacionalne drave [kako u vie ili manje demokratskim
zemljama tako i u autoritarnim reimima] predstavljaju volju Naroda one
mogu traiti pravo da predstavljaju narodnu volju samo kroz dva stupnja,
kroz dvije razine predstavljanja: nacionalna drava predstavlja Narod a
Narod predstavlja mnotvo.
Meutim, nacionalne drave svakako nisu jedine organizacije koje
predstavljaju Narod u novom globalnom rasporedu. Takoer u tom treem
redu piramide, globalni Narod jasnije i izravnije je predstavljen ne preko
vladinih tijela ve putem raznih organizacija koje su barem relativno
neovisne od nacionalnih drava i kapitala. esto shvaamo da te organizacije
funkcioniraju kao strukture globalnoga civilnoga drutva, kanalizirajui
potrebe i elje mnotva u oblike koji funkcioniraju unutar struktura globalne
moi. U tom novom globalnom obliku jo uvijek moemo prepoznati
sluajeve tradicionalnih elemenata civilnoga drutva, kao to su mediji i
vjerske ustanove. Mediji su dugo vremena sebe pozicionirali kao glas ili ak
savjest Naroda u oporbi prema moi drava i privatnih interesa kapitala. Oni
su daljnja provjera i ravnotea vladinoga djelovanja, pruajui objektivno i
neovisno stajalite svega to Narod eli ili treba znati. Meutim, odavno je
jasno da mediji u stvari nisu vrlo neovisni od kapitala s jedne strane i od
drava s druge.07 Vjerske organizacije su jo dugotrajniji sektor nevladinih
institucija koje predstavljaju Narod. Porast vjerskih fundamentalizama [kako
islamskih tako i kranskih] u mjeri u kojoj oni predstavljaju narod protiv
drave treba moda shvatiti kao element toga novoga globalnoga civilnoga
drutva - ali kada takve vjerske organizacije ustanu protiv drave one esto
tee da same postanu drava.
Najnovije i moda najvanije sile u globalnome civilnome drutvu idu
pod imenom nevladinih organizacija [nvo-e]. Izraz nvo nije dobio vrlo
strogu definiciju, ali mi emo ga definirati kao bilo koju organizaciju koja
ima namjeru predstavljati Narod i djeluje u njegovom interesu, odvojeno od
struktura drave [a esto i protiv]. Mnogi u stvari smatraju nvo-e sinonimom
za narodne organizacije jer se narodni interes razlikuje od dravnoga
interesa.08 Te organizacije djeluju na mjesnoj, nacionalnoj i

MJEOVITA KONSTITUCIJA

supranacionalnoj razini. Izraz nvo tako udruuje ogroman i heterogeni skup

organizacija. Poetkom 1990-ih bilo je vie od osamnaest tisua nvo-a irom
svijeta. Neke od tih organizacija ispunjavaju neto slino tradicionalnim
funkcijama sindikata [kao to je Udruenje za samozaposlenje ena
Ahmedabada, u Indiji]; druge nastavljaju misionarski poziv vjerskih sljedbi
[kao to su Katolike slube pomoi]; a druge opet nastoje predstavljati
stanovnitvo koje ne predstavljaju nacionalne drave [kao to je Svjetsko
vijee uroenikih naroda]. Bilo bi uzaludno pokuati opisati funkcioniranje
toga ogromnoga i heterogenoga skupa organizacija u jednoj jedinoj
definiciji. 09
Neki kritiari tvrde da su nvo-e spojive s neoliberalnim projektom
globalnoga kapitala i da mu slue s obzirom da se nalaze izvan dravne
moi i esto u sukobu s njom. Dok globalni kapital napada moi nacionalne
drave odozgo, tvrde oni, nvo-e funkcioniraju kao usporedna strategija
odozdo i predstavljaju lice zajednice neoliberalizma.10 Moe biti tono
da djelatnosti mnogih nvo-a promiu neoliberalni projekt globalnoga kapitala, ali moramo svakako istaknuti da to ne moe bezuvjetno odrediti djelatnosti svih nvo-a. injenica da su one nevladine ili da se ak suprotstavljaju
moima nacionalnih drava ne svrstava samo po sebi te organizacije uz
interese kapitala. Postoje mnogi naini da budemo izvan drave i da joj se
suprotstavljamo, a neoliberalni projekt samo je jedan od njih.
Na najvie zanima, u kontekstu Imperija, podskup nvo-a koji nastoji
predstaviti one najmanje meu nama, one koji sebe ne mogu predstavljati.
Te nvo-e, koje nekada iroko obiljeavamo kao humanitarne organizacije, u
stvari su postale najmonijima i najistaknutijima u suvremenom globalnom
poretku. Njihov mandat nije promicati konkretne interese nikakve
ograniene skupine ve izravno predstavljati globalne i univerzalne ljudske
interese. Organizacije za ljudska prava [kao to su Amnesty International i
Americas Watch], mirotvorne skupine [kao to su Witness of Peace i Shanti
Sena], kao i lijenike agencije i one za pomo gladnima [kao to su Oxfam i
Mdecins sans frontires], sve one brane ljudska prava protiv muenja, gladi,
pokolja, zatvaranja i politikih ubojstava. Njihovo politiko djelovanje poiva
na univerzalnom moralnom pozivu - u pitanju je sam ivot. U tom je
pogledu moda netono kazati da te nvo-e predstavljaju one koji ne mogu
sebe predstavljati [stanovnitvo u ratu, izgladnjele mase i tako dalje] pa ak i
da one predstavljaju globalni Narod u njegovoj cjelini]. Te organizacije idu
dalje od toga. One u stvari predstavljaju ivotnu snagu koja je u osnovi
Naroda, pa tako preobraavaju politiku u pitanje generikoga ivota, ivota u

263

264

PUTOVI PROIZVODNJE

svojoj njegovoj openitosti. Te se nvo-e na daleko i iroko proteu u humusu

biomoi, sve su one kapilarni krajevi suvremenih mrea moi, ili [da se
vratimo naoj opoj metafori] one su iroka osnova trokuta globalne moi.
Tu, na najiroj, najuniverzalnijoj razini, djelatnosti tih nvo-a podudaraju se s
funkcioniranjem Imperija izvan politike, na terenu biomoi,
zadovoljavajui potrebe samoga ivota.
Polibije i imperijalna mo
Ako uinimo korak unatrag od empirijskoga opisivanja, moemo brzo
shvatiti da nam trojna podjela funkcija i elemenata koja se pojavila
omoguuje da izravno uemo u problematiku Imperija. Drugim rijeima,
suvremeno empirijsko stanje slii teoretskom opisu imperijalne moi kao
vrhunskog oblika moi to ga je Polibije izradio za Rim a prenijela nam ga
evropska tradicija.11 Prema Polibiju, Rimsko carstvo predstavljalo je vrhunac
politikoga razvoja jer je spojilo tri dobra oblika moi - monarhiju,
aristokraciju i demokraciju, utjelovljena u osobama Cara, Senata i narodnih
comitia. Imperij je sprijeilo da se ti dobri oblici srozaju u zaarani krug
korupcije u kojemu monarhija postaje tiranija, aristokracija postaje oligarhija
a demokracija postaje ohlokracija ili anarhija.
Prema Polibijevoj analizi, monarhija usidruje jedinstvo i nastavak moi.
Ona je temelj i krajnja instanca imperijalne vladavine. Aristokracija odreuje
pravdu, mjeru i vrlinu i oblikuje njihove mree po cijeloj drutvenoj sferi.
Ona nadgleda reprodukciju i kolanje imperijalne vladavine. Naposljetku,
demokracija organizira mnotvo prema predstavnikoj shemi tako da se
Narod dovede pod vladavinu reima a reim se prisili da zadovoljava interese
naroda. Demokracija jami disciplinu i preraspodjelu. Imperij s kojim se
danas suoavamo takoer je - mutatis mutandis - konstituiran prema
funkcionalnoj ravnotei izmeu ta tri oblika moi: monarhistikoga
jedinstva moi i njegovog globalnog monopola na silu; aristokratskih oblika
transnacionalnih korporacija i nacionalnih drava; i demokratskopredstavnikih comitia, opet predstavljenih u obliku nacionalnih drava
zajedno s raznim vrstama nvo-a, medijskih organizacija i drugih narodnih
organizama. Mogli bismo rei da predstojea imperijalna konstitucije spaja
tri dobre tradicionalne vrste vlasti u odnos koji je formalno spojiv s
Polibijevim modelom, iako je svakako njegov sadraj vrlo razliit od
drutvenih i politikih snaga Rimskoga Carstva.
Moemo shvatiti koliko smo blizu Polibijeva modela imperijalne moi i
udaljeni od njega ako uronimo u genealogiju tumaenja Polibija u povijesti

MJEOVITA KONSTITUCIJA

evropske politike misli. Glavni pravac tumaenja dolazi nam preko

Machiavellija i talijanske renesanse; on je proimao makijavelistiku
tradiciju u raspravama koje se prethodile Engleskoj revoluciji i slijedile je, da
bi konano doao do svoje najvie primjene u Oeva utemeljitelja i u nacrtu
ustava sad-a.12 Glavna promjena koja se zbila tijekom te tradicije tumaenja
bila je preobrazba Polibijeva klasinoga trojnoga modela u trofunkcionalni
model ustavne izgradnje. U jo uvijek srednjovjekovnom protoburoaskom
drutvu kao to je Machiavellijeva Firenca ili ak predrevolucionarna
Engleska, Polibijeva sinteza shvaala se kao graevina koja ujedinjuje tri
razna klasna tijela: monarhiji je pripadalo jedinstvo i snaga, aristokraciji
zemlja i vojska, a buroaziji grad i novac. Ako se eljelo da drava pravilno
funkcionira, svaki mogui sukob izmeu tih tijela trebalo je rjeavati u
interesu cjeline. Meutim, moderna politika znanost, od Montesquieua do
amerikih Federalista, preobrazila je tu sintezu u model koji je regulirao ne
tijela ve funkcije.13 Smatralo se da drutvene skupine i klase same
utjelovljuju funkcije: izvrnu, sudsku i predstavniku. Te su funkcije
apstrahirane iz kolektivnih drutvenih subjekata ili klasa koje su ih nosile a
predstavljale kao iste pravne elemente. Te tri funkcije onda su organizirane
u ravnoteu koja je bila formalno ista kao i ravnotea koja je prije podravala
meuklasno rjeenje. Bila je to ravnotea provjera i vaganja, utega i
protuutega koja je stalno uspijevala reproducirati jedinstvo drave i
koherentnost njezinih dijelova.14
Izgleda nam da je u odreenom pogledu izvorni klasini Polibijev
model konstitucije Imperija blii naoj stvarnosti nego moderna liberalna
tradicija njegove preobrazbe. Danas se jo jednom nalazimo u genetskoj fazi
moi i njezine akumulacije, u kojoj na funkcije prvenstveno gledamo s ugla
odnosa i materijalnosti snage a ne sa stajalita mogue ravnotee i
definitivne formalizacije ukupnoga ureenja. U toj fazi konstituiranja
Imperija, zahtjevi to ih izraava moderni razvoj ustavnosti [kao to su
podjela moi i formalna legitimnost postupaka] ne dobivaju najvee
prvenstvo [vidi dio 1.1].
Mogli bismo ak i tvrditi da nam nae iskustvo konstitucije [u
nastajanju] Imperija govori o razvoju i suivotu loih oblika vlasti a ne
dobrih oblika, kao to tradicija kae. Svi se elementi mijeane konstitucije
pojavljuju na prvi pogled kao kroz lee to izobliavaju. Monarhija se prije
predstavlja kao globalna redarstvena sila pa prema tome kao oblik tiranije a
ne kao ona koja legitimira i utjelovljuje transcendentno stanje jedinstva
moi. Transnacionalna aristokracija kao da vie voli financijske spekulacije

265

266

PUTOVI PROIZVODNJE

nego poduzetniku vrlinu pa se tako pojavljuje kao parazitska oligarhija.

Naposljetku, demokratske snage koje bi u tom okviru trebale sainjavati
aktivni i otvoreni element imperijalnoga stroja, pojavljuju se prije kao
korporativne snage, kao skup predrasuda i fundamentalizama, iskazujui
duh koji je konzervativan ako ne i potpuno reakcionaran.15 Kako unutar
pojedinih drava tako i na meunarodnoj razini, ta ograniena sfera
imperijalne demokracije oblikovala se kao Narod [organizirana posebnost
koja brani utvrene povlastice i vlasnitva] a ne kao mnotvo [univerzalnost
slobodnih i proizvodnih praksi].
Hibridna konstitucija
Meutim, Imperij koji se danas pojavljuje nije stvarno povratak na klasini
Polibijev model, ak ni u negativnom loem obliku. Moemo bolje
razumjeti suvremeno ureenje u postmodernom kontekstu, to jest, kao
evoluciju s onu stranu modernoga, liberalnoga modela mijeane
konstitucije. Okvir pravne formalizacije, ustavni mehanizam jamstava i
shema ravnotee preobraavaju se po dvije prvenstvene osi u prijelazu s
modernoga na postmoderno podruje.
Prva os preobrazbe ukljuuje prirodu mjeavine u konstituciji - prijelaz
od klasinoga i modernoga modela mikstuma odvojenih tijela ili funkcija u
proces hibridizacije funkcija vladanja u dananjem stanju. Procesi stvarnoga
potinjavanja, koji potinjavaju rad pod kapital i upijaju globalno drutvo
unutar Imperija, prisiljavaju figure moi da razore prostornu mjeru i
razdaljinu koja je odreivala njihov odnos, mijeajui te figure u hibridne
oblike. Ta mutacija prostornih odnosa preobraava samo vrenje moi. Prvo,
postmoderna imperijalna monarhija ukljuuje vladavinu nad jedinstvom
svjetskoga trita, pa je tako pozvana da jami kolanje dobara, tehnologija i
radne snage - da jami, u stvari, kolektivnu dimenziju trita. Meutim,
procesi globalizacije monarhistike moi mogu imati smisla jedino ako ih
razmatramo u smislu niza hibridizacija u koje monarhija ulazi zajedno s
drugim oblicima moi. Imperijalna monarhija nije smjetena u odvojeno
izolirano mjesto - a na postmoderni Imperij nema nikakvoga Rima.
Monarhistiko tijelo je i samo mnogoliko i prostorno raspreno. Taj proces
hibridiziranja jo je jasniji u razvoju aristokratske funkcije, a osobito u
razvoju i oblikovanju proizvodnih mrea i trita. U stvari, aristokratske
funkcije nerazdvojivo se spajaju s monarhistikim funkcijama. U sluaju
postmoderne aristokracije, problem se sastoji ne samo u stvaranju
okomitoga prijenosnika izmeu sredita i oboda radi proizvodnje i prodaje

MJEOVITA KONSTITUCIJA

roba, ve u stalnom postavljanju u odnos irokoga kruga proizvoaa i

potroaa unutar trita i meu njima. Taj svestrani odnos izmeu
proizvodnje i potronje postaje jo vaniji kada proizvodnju roba sve vie
odreuju nematerijalne usluge usaene u mrene strukture. Tu hibridizacija
postaje bitni i uvjetni element koji sudjeluje u oblikovanju krugova
proizvodnje i potronje.16 Naposljetku, demokratske funkcije Imperija
odreuju se unutar tih istih monarhistikih i aristokratskih hibridizacija,
mijenjajui njihove odnose u odreenoj mjeri i uvodei nove odnose snaga.
Na sve tri razine, ono to je prije bila mjeavina, to je doista bilo organsko
meusobno djelovanje funkcija koje su ostale odvojene i razliite, sada tei
prema hibridizaciji samih funkcija. Tako moemo postaviti prvu os
preobrazbe kao prijelaz iz mijeane konstitucije u hibridnu konstituciju.
Drugu os ustavne preobrazbe, koja pokazuje kako pomaknue ustavne
teorije tako i novu kvalitetu same konstitucije, otkriva injenica da se u
sadanjoj fazi zapovijedanje mora sve vie proirivati nad vremenskim
dimenzijama drutva pa odatle na dimenzije subjektivnosti. Moramo
razmotriti kako monarhistiki moment funkcionira istovremeno kao
jedinstvena svjetska vlast nad kolanjem dobara i kao mehanizam
organiziranja kolektivnoga drutvenoga rada koji odreuje uvjete njegove
reprodukcije.17 Aristokratski moment mora razviti svoje hijerarhijsko
zapovijedanje i svoje naredbodavne funkcije nad transnacionalnim
oblikovanjem proizvodnje i potronje, ne samo putem tradicionalnih
monetarnih instrumenata, ve takoer u sve veoj mjeri putem instrumenata
i dinamike suradnje meu samih drutvenim akterima. Procesi drutvene
suradnje moraju se ustavno formalizirati kao aristokratska funkcija.
Naposljetku, iako i monarhistike i aristokratske funkcije ciljaju na
subjektivne i proizvodne dimenzije nove hibridne konstitucije, klju te
preobrazbe nalazi se u demokratskom momentu, a vremenska dimenzija
demokratskoga trenutka mora se na kraju odnositi na mnotvo. Meutim, ne
smijemo nikada zaboraviti da tu imamo posla s imperijalnim licem
demokracije, u kojemu je mnotvo zahvaeno elastinom i prilagodljivom
aparaturom nadzora. Upravo tu trebamo prepoznati najvaniji kvalitativni
skok: od disciplinarne paradigme do nadzorne paradigme vlasti.18 Vladanje
se vri izravno nad kretanjima proizvodnih i suradnikih subjektivnosti;
ustanove se stalno oblikuju i redefiniraju prema ritmu tih kretanja; a
topografija moi ne mora se vie prvenstveno baviti prostornim odnosima
ve je prije upisana u vremenska pomaknua subjektivnosti. Tu opet
nalazimo ne-mjesto moi koje je naa analiza suverenosti ranije otkrila. Ne-

267

268

PUTOVI PROIZVODNJE

mjesto je poloaj gdje se vre hibridne nadzorne funkcije Imperija.

Na tom imperijalnom ne-mjestu, u hibridnom prostoru to ga gradi
konstitutivni proces, jo uvijek nalazimo stalnu i nezatomivu prisutnost
subjektivnih pokreta. Jo uvijek se suoavamo s neim poput mijeane
konstitucije, ali njega sada proimaju u punoj jaini pomaknua, prilagodbe
i hibridizacije svojstvene prijelazu prema postmodernosti. Tu se poinje
oblikovati kretanje od drutvenoga prema politikom i pravnom koje uvijek
odreuje konstitutivne procese; tu se poinje pojavljivati uzajaman odnos
izmeu drutvenih i politikih snaga koje zahtijevaju formalno priznavanje u
konstitutivnom procesu; i naposljetku, tu razne funkcije [monarhija,
aristokracija i demokracija] mjere snagu subjektivnosti koje ih tvore i
pokuavaju uhvatiti segmente njihovih konstitutivnih procesa.
Bitka za konstituciju
Na krajnji cilj u analizi konstitutivnih procesa i figura Imperija je prepoznati
teren na kojemu se mogu pojaviti osporavanja i alternative. U Imperiju je,
kao to je doista bio sluaj u klasinim i modernim reimima, sama
konstitucija mjesto borbe, ali danas priroda toga mjesta i ta borba nisu
nikako jasne. Ope crte dananje imperijalne konstitucije mogu se zamisliti
u obliku rizomatske i univerzalne komunikacijske mree u kojoj se
uspostavljaju odnosi prema svim njezinim tokama ili vorovima i od njih.
Takva mrea izgleda paradoksalno potpuno otvorena i potpuno zatvorena
prema borbi i upletanju. S jedne strane mrea formalno dozvoljava svim
moguim subjektima u spletu odnosa da budu istovremeno prisutni, ali s
druge strane, sama mrea je stvarno i pravo ne-mjesto. Borba za konstituciju
morat e se odvijati na tom dvosmislenom i promjenjivom terenu.
Postoje tri kljune varijable koje e odrediti tu borbu, varijable koje
djeluju na podruju izmeu opeg i pojedinanog, izmeu aksiomatike
zapovijedanja i samoidentifikacije subjekta i izmeu proizvodnje
subjektivnosti sa strane moi i autonomnoga otpora samih subjekata. Prva
varijabla ukljuuje jamstvo mree i njezin opi nadzor na takav nain da
[pozitivno] mrea moe uvijek funkcionirati i [negativno] ona ne moe
funkcionirati protiv onih na poziciji moi.19 Druga varijabla tie se onih koji
raspodjeljuju usluge u mrei i pretenzije da te usluge budu jednako
nagraene tako da mrea moe odravati i reproducirati kapitalistiki
ekonomski sustav i istovremeno proizvoditi drutvenu i politiku
segmentaciju koja joj je svojstvena.20 Trea varijabla, naposljetku,
predstavlja se unutar same mree. Ona se bavi mehanizmima pomou kojih

MJEOVITA KONSTITUCIJA

se proizvode razlike meu subjektivnostima i nainima na koje te razlike

funkcioniraju unutar sustava.
Prema tim trima varijablama, svaka subjektivnost mora postati subjekt
kojim se vlada u opim mreama nadzora [u ranom modernom smislu
onoga koji je podvrgnut [subdictus] suverenoj moi], a u isto vrijeme svaki
mora biti i neovisni agens proizvodnje i potronje unutar mrea. Je li to
dvostruko oblikovanje doista mogue? Je li mogue da sustav odrava
istovremeno politiko podvrgnue i subjektivnost proizvoaa/potroaa? To
doista ne izgleda tako. U stvari, bitan uvjet postojanja univerzalne mree,
koja je sredinja hipoteza toga ustavnoga okvira, je da ona bude hibridna, a
to znai, za nae svrhe, da politiki subjekt bude nepostojan i pasivan, dok je
proizvodni i potroaki agens prisutan i aktivan. To znai da oblikovanje
nove mijeane konstitucije, daleko od toga da je jednostavno ponavljanje
tradicionalne ravnotee, vodi prema bitnoj neravnotei izmeu utvrenih
aktera pa tako i novoj drutvenoj dinamici koja oslobaa proizvoakoga i
potroakoga subjekta od [ili barem ini dvosmislenim njegov poloaj
unutar njih] mehanizama politikoga podvrgnua. Izgleda da se tu pojavljuje
prvenstveno mjesto borbe, na terenu proizvodnje i ureenja subjektivnosti.
Je li to doista stanje koje e proizai iz kapitalistike preobrazbe naina
proizvodnje, kulturnih razvoja postmodernizma i procesa politikog
konstituiranja Imperija? Nismo svakako u poloaju da doemo do toga
zakljuka. Ipak moemo vidjeti da se u tom novom stanju strategija
uravnoteenoga i ureenoga sudjelovanja, koju su liberalne i imperijalne
mijeane konstitucije uvijek slijedile, suoava s novim potekoama i
snanim izrazom autonomije u pojedinanim i kolektivnim proizvoakim
subjektivnostima ukljuenima u tom procesu. Izgleda da na terenu
proizvodnje i ureenja subjektivnosti, i u razdvajanju politikoga subjekta i
ekonomskoga subjekta, moemo prepoznati stvarno polje borbe na kojemu
se mogu ponovo otvoriti svi taktiki potezi konstitucije i ravnotea meu
snagama - to je istinsko i pravo stanje krize a moda i revolucije.
Spektakl konstitucije
Meutim, otvoreno polje borbe koje se pojavljuje u ovoj analizi brzo iezava
kada razmotrimo nove mehanizme pomou kojih se tim hibridnim mreama
sudjelovanja manipulira odozgo.21 U stvari, ljepilo koje dri zajedno razliite
funkcije i tijela hibridne konstitucije je ono to je Guy Debord nazvao
spektaklom, integriranom i rasprenom aparaturom slika i zamisli koja
proizvodi i ureuje javni diskurs i miljenje.22 U drutvu spektakla, ono to

269

270

PUTOVI PROIZVODNJE

se nekada zamiljalo kao javna sfera, otvoreni teren politike razmjene i

sudjelovanja, potpuno iezava. Spektakl unitava bilo koji kolektivni oblik
drutvenosti - individualizirajui drutvene aktere u njihovim odvojenim
automobilima i ispred odvojenih video ekrana - i istovremeno namee novu
masovnu drutvenost, novu ujednaenost akcije i misli. Na tom terenu
spektakla, tradicionalni oblici borbe za konstituciju postaju nepojmljivi.
Ope shvaanje da su mediji [a televizija posebno] unitili politiku
krivo je samo u mjeri u kojoj se ono temelji na idealiziranom pojmu onoga
od ega su se sastojali politiki diskurs, razmjena i sudjelovanje u eri to je
prethodila naem medijskom dobu. Razlika suvremene medijske
manipulacije politikom nije u stvari razlika u naravi ve u stupnju. Drugim
rijeima, sigurno su i prije postojali brojni mehanizmi za oblikovanje
javnoga mnijenja i javnoga poimanja drutva, ali suvremeni mediji pruaju
strahovito monije instrumente za te zadae. Kao to kae Debord, u
drutvu spektakla postoji jedino ono to se pojavljuje, a glavni mediji imaju
skoro monopol na ono to se pojavljuje pred opom javnou. Taj zakon
spektakla oigledno vlada na podruju medijski voene izborne politike, a to
se umijee manipulacije najprije razvilo u Sjedinjenim Dravama ali se sada
proirilo po cijelome svijetu. Diskurs izbornoga vremena usredotouje se
gotovo iskljuivo na to kako kandidati izgledaju, na izbor trenutka i kolanje
slika. Glavne medijske mree provode neku vrstu spektakla drugoga reda
koji baca svjetlo [i bez sumnje djelomice ga oblikuje] na spektakl to ga
insceniraju kandidati i njihove politike stranke. Danas izgledaju
bespomono naivni ak i stari pozivi da se manje usredotoimo na sliku a
vie na teme i sadraj u politikim kampanjama koje smo ne tako davno
sluali. Slino, danas se uzimaju kao sami po sebi razumljivima miljenja da
politiari funkcioniraju kao zvijezde i da politike kampanje djeluju po logici
oglaavanja - a te su hipoteze izgledale radikalne i skandalozne pred trideset
godina. Politiki diskurs je oblikovana prodajna reklama a politiko
sudjelovanje svodi se na odabir izmeu potroakih slika.
Kada kaemo da spektakl ukljuuje medijsko manipuliranje javnim
mnijenjem i politikom radnjom, ne elimo nagovijestiti da se iza kulisa
nalazi ovjeuljak, veliki arobnjak iz Oza koji nadzire sve to se gleda, misli
i ini. Ne postoji jedinstveno mjesto nadzora koje diktira spektakl. Meutim,
spektakl openito funkcionira kao da postoji takva toka sredinjega
nadzora. Kao to kae Debord, spektakl je istovremeno raspren i integriran.
Stoga teorije zavjere o vladinim i izvanvladinim urotama radi globalnoga
nadzora, koje su se svakako namnoile zadnjih desetljea, trebamo shvatiti

MJEOVITA KONSTITUCIJA

kao istovremeno tone i krive. Kao to Fredric Jameson izvrsno objanjava

u kontekstu suvremenoga filma, teorije zavjere su grubi ali uinkoviti
mehanizam kojim se moemo pribliiti funkcioniranju totaliteta.23 Spektakl
politike funkcionira kao da jedna jedina mo svjesno i izravno upravlja
medijima, vojskom, vladom, transnacionalnim korporacijama, globalnim
financijskim institucijama i tako dalje, iako u stvarnosti to nije tono.
Drutvo spektakla vlada tako to rukuje jednim vrlo starim orujem.
Hobbes je odavno shvatio da je za uinkovito vladanje Strast s kojom treba
raunati Strah.24 Za Hobbesa, strah povezuje i osigurava drutveni
poredak, a jo i danas strah je prvenstveni mehanizam nadzora koji
ispunjava drutvo spektakla.25 Iako izgleda da spektakl funkcionira putem
elje i uitka [elje za robama i uitka potronje], on u stvari funkcionira
putem komunikacije straha - ili, drugim rijeima, spektakl stvara oblike elje
i uitka koji su intimno povezani sa strahom. Jezik rane moderne evropske
filozofije nazivao je prenoenje straha praznovjerjem. I doista, politika straha
uvijek se irila putem neke vrste praznovjerja. Promijenili su se samo oblici i
mehanizmi praznovjerja koji prenose strah.
Spektakl straha koji dri na okupu postmodernu krianu konstituciju i
medijsko manipuliranje javnou i politikom oduzima tlo pod nogama borbi
za imperijalnu konstituciju. Izgleda kao da ne postoji mjesto za stajanje,
nikakav uteg za bilo koji otpor, ve samo neumoljivi stroj moi. Vano je
shvatiti mo spektakla i nemogunost tradicionalnih oblika borbe, ali to nije
kraj prie. Kako stara mjesta i oblici borbe propadaju, pojavljuju se novi i
moniji. Spektakl imperijalnoga poretka nije oklopljen svijet, ve u stvari
otvara stvarnu mogunost da ga se srui kao i nove potencijale za revoluciju.

271

3.6
KAPITALISTIKA SUVERENOST, ILI
UPRAVLJANJE GLOBALNIM DRUTVOM NADZORA
Dok god se drutvo temelji na novcu neemo
ga imati dovoljno.
broura, pariki trajk, prosinac 1995.
To je dokinue kapitalistikoga naina
proizvodnje unutar samoga kapitalistikoga
naina proizvodnje, pa stoga i
samodokidajue protuslovlje, koje se
predstavlja prima facie kao puka toka
prijelaza na novi oblik proizvodnje.
karl marx

Kapital i suverenost mogli bi izgledati

protuslovan par. Moderna suverenost oslanja se u biti na transcendentnost
suverena - bio on vladar, drava, nacija ili ak Narod - iznad drutvene
razine. Hobbes je uspostavio prostornu metaforu suverenosti za cijelu
modernu politiku misao u svom jedinstvenom Levijatanu koji se uzdie
iznad drutva i mnotva. Suveren je viak moi koja slui da se rijei ili
odgodi kriza modernosti. Nadalje, moderna suverenost djeluje, kao to
smo detaljno vidjeli, putem stvaranja i odravanja vrstih granica
izmeu teritorija, stanovnitva, drutvenih funkcija i tako dalje.
Suverenost je tako i viak koda, pretjerano kodiranje drutvenih tijekova
i funkcija. Drugim rijeima, suverenost djeluje putem poprenih
nabiranja drutvenoga polja.
Kapital, naprotiv, djeluje na razini imanentnosti, putem prijenosnika i
mrea odnosa vladanja, ne oslanjajui se na transcendentno sredite moi.
On povijesno nastoji razoriti tradicionalne drutvene granice, irei se preko
teritorija i obuhvaajui uvijek novo stanovnitvo unutar svojih procesa.
Kapital funkcionira, prema terminologiji Deleuzea & Guattarija, putem
uopenoga dekodiranja strujanja, masovne deteritorijalizacije, a onda putem
spajanja tih deteritorijaliziranih i dekodiranih strujanja.01 Moemo shvatiti

KAPITALISTIKA SUVERENOST

funkcioniranje kapitala kao deteritorijalizirajuega i imanentnoga u tri

prvenstvena vida koje je analizirao sam Marx. Prvo, u procesima prvobitne
akumulacije, kapital odvaja stanovnitvo od posebno kodiranih teritorija i
onda ga stavlja u pokret. On isti Imanja i stvara slobodni proletarijat.
Kapital u svome neumornome maru po svijetu razara tradicionalne kulture
i drutvene organizacije da bi stvorio mree i staze jednoga jedinoga
kulturnoga i ekonomskoga sustava proizvodnje i kolanja. Drugo, kapital
spaja sve oblike vrijednosti na jednoj opoj ravni i povezuje ih sve putem
novca, njihovoga opega ekvivalenta. Kapital nastoji svesti sve prethodno
uspostavljene oblike statusa, naslova i povlastica na razinu gotovinske
jezgre, to jest kvantitativnih i sumjerljivih ekonomskih izraza. Tree, zakoni
po kojima kapital funkcionira nisu odvojeni i stalni zakoni koji stoje iznad i
usmjeruju djelatnost kapitala odozgo, ve povijesno promjenljivi zakoni koji
su imanentni samom funkcioniranju kapitala: zakoni profitne stope, stope
eksploatacije i ostvarenja vika vrijednosti i tako dalje.
Kapital stoga trai ne transcendentnu mo ve mehanizam nadzora koji
se nalazi na ravni imanentnosti. Putem drutvenoga razvoja kapitala,
mehanizmi moderne suverenosti - procesi kodiranja, pretjeranoga
prekodiranja i ponovnog kodiranja koji su nametnuli transcendentni poredak
na omeenom i rascjepkanom drutvenom terenu - postupno ustupaju
mjesto aksiomatici: to jest, skupu jednadbi i odnosa koji odreuje i spaja
varijable i koeficijente odmah i jednako po raznim terenima bez upute na
prethodne i stalne definicije ili izraze.02 Drugim rijeima, unutar jednoga
aksiomatskoga sustava, postulati nisu tvrdnje koje mogu biti ili tone ili
krive, jer oni sadre relativno neodreene varijable. Tek kada tim
varijablama dademo konkretnu vrijednost, ili drugim rijeima, kada umjesto
njih uvedemo konstante, tek onda postulati postaju tvrdnje, tone ili krive,
ve prema odabranim konstantama.03 Kapital djeluje putem upravo takve
aksiomatike predloenih funkcija. Opi ekvivalent novca dovodi sve
elemente u mjerljive, sumjerljive odnose, a onda imanentni zakoni ili
jednadbe odreuju njihov razmjetaj ve prema pojedinim konstantama
koje zamjenjuju varijable i jednadbe. Upravo kao to aksiomatika
destabilizira bilo koje izraze i definicije to prethode odnosima logike
dedukcije, tako i kapital mete vrste granice pretkapitalistikoga drutva - a
ak i granice nacionalnih drava postepeno prelaze u pozadinu kako se
kapital ostvaruje na svjetskome tritu. Kapital tei prema glatkom prostoru
odreenom dekodiranim tijekovima, elastinou, stalnom promjenom i
izjednaavanjem.04

273

274

PUTOVI PROIZVODNJE

Transcendentnost moderne suverenosti tako se sukobljava s imanentnosti kapitala. Povijesno se kapital oslanjao na suverenost i potporu njezinih
struktura prava i sile, ali te iste strukture stalno protuslove u naelu djelatnosti kapitala i ometaju je u praksi, ometajui na kraju njegov razvoj. Cijela
povijest modernosti koju smo dosad ocrtali mogla bi se promatrati kao
evolucija pokuaja da se pregovara i posreduje oko toga protuslovlja. Povijesni proces posredovanja nije bio jednako davanje i uzimanje ve prije jednostrano kretanje od transcendentnog poloaja suverenosti prema ravni imanentnosti kapitala. Foucault prati to kretanje u svojoj analizi prijelaza u
evropskoj vladavini izmeu sedamnaestoga i osamnaestoga stoljea od
suverenosti [apsolutnoga oblika suverenosti centaliziranoga u volji i osobi
vladara] prema guvernmentalnosti [oblika suverenosti izraenoga putem
decentralizirane ekonomije vladanja i upravljanja robama i
stanovnitvom].05 Taj prijelaz izmeu oblika suverenosti znaajno se
podudara s ranim razvojem i irenjem kapitala. Svaka od modernih paradigmi suverenosti doista podrava djelovanje kapitala za odreeno povijesno
razdoblje, ali one istovremeno postavljaju prepreke razvoju kapitala koje on
kasnije mora prevladati. Taj odnos u razvijanju moda je sredinji problem s
kojim se mora suoiti bilo koja teorija kapitalistike drave.
Civilno drutvo sluilo je u jednom povijesnom razdoblju kao
posrednik izmeu imanentnih snaga kapitala i transcendentne moi
moderne suverenosti. Hegel je usvojio izraz civilno drutvo na temelju
svoga itanja britanskih ekonomista i on ga je shvaao kao posrednitvo
izmeu nastojanja pluralnosti ekonomskih pojedinaca i njihovih interesa i
jedinstvenoga interesa drave. Civilno drutvo posreduje izmeu
[imanentnih] Mnogih i [transcendentnog] Jednog. Ustanove koje sainjavaju
civilno drutvo funkcionirale su kao prolazi koji su kanalizirali tijekove
drutvenih i ekonomskih snaga, podiui ih na koherentnu jedinstvenu
razinu i vraajui ih nazad raspodjeljujui zapovijedanje jedinstvom po
cijelom imanentnom drutvenom polju. Te su nedravne ustanove, drugim
rijeima, organizirale kapitalistiko drutvo pod poretkom drave i onda
irile dravnu vladavinu po cijelom drutvu. U smislu naega pojmovnoga
okvira, mogli bismo rei da je civilno drutvo bilo teren moderne suverenosti
koja postaje imanentna [sve dolje do kapitalistikoga drutva] i istovremeno
u obratnom smjeru kapitalistiko drutvo postajalo je transcendentno [sve
gore do drave].
Meutim, u nae vrijeme, civilno drutvo vie ne slui kao primjerena
toka posredovanja izmeu kapitala i suverenosti. Strukture i ustanove koje

KAPITALISTIKA SUVERENOST

ga sainjavaju danas postupno odumiru. Na drugom smo mjestu tvrdili da se

to odumiranje moe shvatiti u smislu da slabi dijalektika izmeu
kapitalistike drave i rada, to jest, da slabe uinkovitost i uloga sindikata,
kolektivni pregovori s radom kao i predstavljanje rada u ustrojstvu.06
Odumiranje civilnoga drutva moe se shvatiti i kao popratna pojava u
prijelazu od disciplinarnog drutva u drutvo nadzora [vidi dio 2.6]. Danas
su drutvene ustanove koje sainjavaju disciplinarno drutvo [kola, obitelj,
bolnica, tvornica], koje su velikim dijelom iste one koje shvaamo kao
civilno drutvo ili su s njima usko povezane, posvuda u krizi. Kako se zidovi
tih ustanova uruavaju, logika potinjavanja koja je prije djelovala unutar
njihovih ogranienih prostora sada se proirila, poopila po cijelom
drutvenom polju. Uruavanje ustanova, odumiranje civilnoga drutva i
slabljenje disciplinarnog drutva sve to ukljuuje izglaivanje poprenih
nabiranja modernoga drutvenoga prostora. Tu nastaju mree drutva
nadzora.07
U odnosu na disciplinarno drutvo i graansko drutvo, drutvo
nadzora znai korak prema ravni imanentnosti. Disciplinarne ustanove,
granice uinkovitosti njihove logike i njihova naboranost drutvenoga
prostora predstavljaju primjere okomite transcendentnosti preko drutvene
ravni. Meutim, trebamo pomno locirati gdje se tono nalazi ta
tarnscendentnost disciplinarnog drutva. Foucault je insistirao na injenici,
a to je bila sjajna sr njegove analize, da je vrenje discipline potpuno
imanentno subjektivnostima pod njezinim zapovijedanjem. Drugim
rijeima, disciplina nije neki vanjski glas koji propisuje nae postupke
odozgo, nadkriljujui nas, kako bi Hobbes rekao, ve neto poput unutarnje
prinude nerazluive od nae volje, imanentno samoj naoj subjektivnosti i
neodvojivo od nje. Meutim, ustanove koje su uvjet te mogunosti i koje
prostorno odreuju zone uinkovitosti pri vrenju discipline, doista
zadravaju odreenu odvojenost od proizvedenih i organiziranih drutvenih
snaga. One su u stvari primjer suverenosti ili pak toka posredovanja sa
suverenou. Zidovi zatvora istovremeno omoguuju i ograniavaju uzniku
logiku. Oni diferenciraju drutveni prostor.
Foucault brodi velikom istananou po tom razmaku izmeu
transcendentnih zidova ustanova i imanentnog vrenja discipline u svojim
teorijama dispozitiva i dijagrama, koje oblikuju niz faza apstrakcije.08 Mogli
bismo poneto pojednostavljeno kazati da je dispozitiv [koji prevodimo bilo
kao mehanizam, aparat ili razmjetaj] opa strategija koja se nalazi u
pozadini imanentnoga i stvarnoga vrenja discipline. Uznika logika, na

275

276

PUTOVI PROIZVODNJE

primjer, je ujedinjeni dispozitiv koji nadgleda ili podastire raznolikost

zatvorskih postupaka, pa je tako od njih apstrahiran i odvojen. Na drugoj
razini apstrakcije, dijagram omoguuje razmjetaj disciplinarnoga
dispozitiva. Na primjer, uznika arhitektura koja omoguuje da zatvorenici
budu stalno vidljivi iz sredinje toke moi, je dijagram ili nacrt koji se
aktualizira u raznim disciplinarnim dispozitivima. Naposljetku i same
ustanove koriste dijagram u pojedinanim i konkretnim drutvenim
oblicima. Zatvor [njegovi zidovi, upravitelji, uvari, zakoni i tako dalje] ne
vladaju svojim zatvorenicima na isti nain na koji suveren zapovijeda svojim
podanicima. On stvara prostor u kojemu zatvorenici, putem strategija
zatvorskih dispozitiva i putem stvarnih postupaka, discipliniraju sami sebe.
Mogli bismo stoga tonije rei da disciplinarna ustanova nije sama suverena,
ali njezina apstrakcija drutvenoga polja proizvodnje subjektivnosti ili
transcendentnost iznad njega ini kljuni element u vrenju suverenosti u
disciplinarnom drutvu. Suverenost je postala virtualnom [ali zbog toga ne
manje stvarnom], a vrenje discipline je uvijek i posvuda aktualizira.
Danas su uruenje zidova koji su omeivali ustanove i izglaivanje
drutvenih nabiranja simptomi izravnavanja tih okomitih primjera prema
vodoravnosti krugova nadzora. Prijelaz na drutvo nadzora nikako ne znai
kraj discipline. U stvari, imanentno vrenje discipline - to jest,
samodiscipliniranje subjekata, neprestano aputanje disciplinarne logike
unutar samih subjektivnosti - jo se vie proirilo u drutvu nadzora.
Meutim, promijenilo se to to su, zajedno s uruavanjem ustanova,
disciplinarni dispozitivi postali manje prostorno ogranieni u drutvenom
polju. Zatvorska disciplina, kolska disciplina, tvornika disciplina i tako
dalje isprepliu se u krianoj proizvodnji subjektivnosti. U stvari, u prijelazu
na drutvo nadzora, elementi transcendentnosti disciplinarnoga drutva
smanjuju se dok su imanentni vidovi naglaeni i uopeni.
Imanentna proizvodnja subjektivnosti u drutvu nadzora odgovara
aksiomatskoj logici kapitala, a njihova slinost oznauje novu i potpuniju
spojivost izmeu suverenosti i kapitala. Proizvodnja subjektivnosti u
civilnom drutvu i disciplinarnom drutvu doista je u odreenom razdoblju
promicala vladavinu i olakavala irenje kapitala. Moderne drutvene
ustanove proizvodile su drutvene identitete koji su bile mnogo pokretniji i
elastiniji nego prethodne subjektivne figure. Subjektivnosti proizvedene u
modernim institucijama sliile su standardiziranim strojnim dijelovima u
velikoj tvornici: zatvorenik, majka, radnik, student i tako dalje. Svaki je dio
igrao posebnu ulogu u sklopljenom stroju, ali on je bio standardiziran,

KAPITALISTIKA SUVERENOST

proizveden en masse, te je bio na taj nain zamjenjiv bilo kojim dijelom

svoje vrste. Meutim, na odreenoj toki, nepromjenljivost tih
standardiziranih dijelova, identiteti to su ih proizvele ustanove, postala je
prepreka daljnjem napredovanju prema pokretljivosti i elastinosti. Prijelaz
na drutvo nadzora ukljuuje proizvodnju subjektivnosti koja nije
nepromjenljiva u identitetu ve hibridna i promjenljiva. Kako su se zidovi
koji su odreivali i izolirali uinke modernih institucija postupno uruavali,
subjektivnosti su se poele proizvoditi istovremeno u brojnim ustanovama u
razliitim kombinacijama i dozama. Svakako da je u disciplinarnom drutvu
svaki pojedinac imao mnogo identiteta, ali su razliita mjesta i razliita
razdoblja ivota u odreenoj mjeri odreivala te razliite identitete: netko je
bio majka ili otac kod kue, radnik u tvornici, uenik u koli, zatvorenik u
zatvoru i mentalni pacijent u ludnici. U drutvu nadzora, upravo ta mjesta,
ta diskretna mjesta primjene postupno gube svoju definiciju i ogranienja.
Hibridna subjektivnost proizvedena u drutvu nadzora ne mora nositi
identitet zatvorenika ili mentalnog pacijenta ili tvornikoga radnika ali jo je
uvijek mogu istovremeno sainjavati sve njihove logike. Ona je radnik u
tvornici izvan tvornice, uenik izvan kole, zatvorenik izvan zatvora,
umobolnik izvan ludnice - sve u isto vrijeme. Ona ne pripada nijednoj od tih
identiteta i pripada svima - izvan ustanova ali jo jae pod vlau njihovih
disciplinarnih logika.09 Upravo kao i imperijalna suverenost, subjektivnosti
drutva nadzora imaju mijeanu konstituciju.
Glatki svijet
U prijelazu suverenosti prema ravni imanentnosti, dolo je do ruenja
granica kako unutar svakoga nacionalnoga konteksta tako i na globalnoj
razini. Uruenje civilnoga drutva i opa kriza disciplinarnih ustanova
podudara se sa slabljenjem granica koje oznaavaju i organiziraju podjele u
globalnom vladanju. Uspostavljanje globalnoga drutva nadzora koje ini
glatku naboranost nacionalnih granica ide ruku pad ruku s ostvarenjem
svjetskoga trita i stvarnoga potivanja globalnoga drutva pod kapital.
U devetnaestom stoljeu i poetkom dvadesetoga, imperijalizam je
doprinio preivljavanju i irenju kapitala [vidi dio 3.1]. Podjela svijeta
izmeu vladajuih nacionalnih drava, uspostavljanje kolonijalnih uprava,
nametanje trgovakih ogranienja i tarifa, stvaranje monopola i kartela,
diferencirane zone iskoritavanja sirovina i industrijske proizvodnje itd., sve
je to pomoglo kapitalu u njegovom razdoblju globalnoga irenja.
Imperijalizam je bio sustav zamiljen da slui potrebama kapitala i promie

277

278

PUTOVI PROIZVODNJE

njegove interese u fazi njegovoga globalnoga osvajanja. A ipak, kao to je

zapazila veina kritiara imperijalizma [komunistikih, socijalistikih i
kapitalistikih], imperijalizam se i sam od svoga zaetka sukobljavao s
kapitalom. On je bio lijek koji je sam ugroavao zdravlje pacijenta. Iako je
imperijalizam osiguravao kapitalu prutove i mehanizme da proima nove
teritorije i iri kapitalistiki nain proizvodnje, on je takoer stvorio i ojaao
krute granice meu raznim globalnim prostorima, stroge pojmove
unutarnjega i vanjskoga koji su uinkovito zaustavljali slobodan tijek
kapitala, radne snage i roba - nuno spreavajui na taj nain puno
ostvarenje svjetskoga trita.
Imperijalizam je stroj globalne naboranosti, kanaliziranja, kodiranja i
teritorijaliziranja tijekova kapitala, koji zaustavlja neke tijekove a olakava
druge. Svjetsko trite, nasuprot, zahtijeva gladak prostor nekodiranih i
deteritorijaliziranih tijekova. Taj sukob izmeu naboranosti imperijalizma i
glatkoga prostora kapitalistikoga svjetskoga trita otvara nam novo
motrite koje nam omoguava da ponovo razmotrimo predvianje Rose
Luxemburg o propasti kapitalizma: Iako je imperijalizam povijesna metoda
koja produuje vijek kapitalizma, on je isto tako sigurno sredstvo da ga se
dovede do brzoga kraja.10 Meunarodni poredak i naborani svijet
imperijalizma doista je promicao kapitalizam, ali je on ubrzo postao negva
za deteritorijalizirane tijekove i glatki prostor kapitalistikoga razvoja, pa ga
je na kraju trebalo odbaciti. Rosa Luxemburg bila je bitno u pravu:
imperijalizam bi bio smrt kapitalizmu da nije prevladan. Puno ostvarenje
svjetskoga trita nuno je kraj imperijalizma.
Smanjenje moi nacionalnih drava i raspad meunarodnoga poretka
povlae za sobom definitivni kraj uinkovitosti izraza Trei svijet. Mogli
bismo to ispriati kao vrlo jednostavnu priu. Taj je izraz izmiljen kao
popuna bipolarnoj hladnoratovskoj podjeli izmeu vladajuih kapitalistikih
nacija i glavnih socijalistikih nacija, tako da je pod Treim svijetom
podrazumijevao ono to je bilo izvan toga glavnoga sukoba, slobodni prostor
granice za koji e se natjecati prva dva svijeta. S obzirom da je hladni rat
danas okonan, logika te podjele nije vie uinkovita. To je tono. Ali ta
jednostavna pria koja se blii kraju, ne uspijeva razjasniti stvarnu povijest
toga izraza u njegovim vanim uporabama i uincima.
Mnogi su se sloili, poevi jo od 1970-ih godina, da Trei svijet u
stvari nikada nije postojao, u smislu koji taj pojam postavlja, t.j. kao
homogeno jedinstvo u biti razliitoga skupa nacija. Taj pojam nije uspio
obuhvatiti nego je ak i nijekao znaajne drutvene, ekomonske i kulturne

KAPITALISTIKA SUVERENOST

razlike izmeu Paragvaja i Pakistana, Maroka i Mozambika. Meutim kada

smo shvatili tu stvarnu mnogostrukost, ne smijemo zatvarati oi pred
injenicom da je, sa stajalita kapitala i njegovoga mara prema globalnom
osvajanju, takav pojam jedinstva i homogenosti doista imao odreenu
vrijednost. Na primjer, Rosa Luxemburg jasno gleda s motrita kapitala
kada ona dijeli svijet na kapitalistiko podruje i nekapitalistiki okoli.
Razne zone toga okolia bez sumnje su radikalno razliite jedna od druge,
ali sa stajalita kapitala sve je to vanjsko: potencijalni teren za njegovu
proirenu akumulaciju i njegovo budue osvajanje. Tijekom hladnoga rata
kada su regije Drugoga svijeta bile uinkovito zatvorene, za vladajue
kapitalistike nacije Trei je svijet znaio preostali otvoreni prostor, teren
mogunosti. Dinamika kapitalistike proizvodnje i kapitalistika trita
mogli su formalno potiniti razne kulturne, drutvene i ekonomske oblike.
Sa stajalita toga potencijalnoga potinjavanja, usprkos stvarnim i znaajnim
razlikama meu nacijama, Trei svijet bio je stvarno jedan.
Isto tako je logino kada Samir Amin, Immanuel Walerstein i drugi
razlikuju sredinje, obodne i poluobodne zemlje unutar kapitalistikoga
podruja.11 Sredite, obod i poluobod razlikuju se po drutvenim, politikim
i birokratskim oblicima, razliitim proizvodnim procesima i razliitim
oblicima akumulacije. [U tom pogledu najnovija pojmovna podjela izmeu
Sjevera i Juga nije znaajno razliita.] Poput pojma Prvoga-Drugoga-Treega
svijeta, podjela kapitalistike sfere na sredite, obod i poluobod homogenizira i zasjenjuje stvarne razlike meu nacijama i kulturama, ali to ini da
bi rasvijetlila tendenciju jedinstva politikih, drutvenih i ekonomskih oblika
koji se pojavljuju u dugim imperijalistikim procesima formalnoga potinjavanja. Drugim rijeima, Trei svijet, Jug i obod svi oni homogeniziraju
stvarne razlike da bi osvijetlili proces ujedinjenja kapitalistikoga razvoja, ali
to je jo vanije, oni ukazuju na potencijalno jedinstvo meunarodne
oporbe, potencijalno zdruivanje antikapitalistikih zemalja i snaga.
Zemljopisne podjele izmeu nacionalnih drava ili ak izmeu
sredinjih i obodnih, sjevernih i junih skupova nacionalnih drava nisu vie
dovoljne da bismo shvatili globalne podjele i raspodjelu proizvodnje,
akumulacije i drutvenih oblika. Putem decentralizacije proizvodnje i
uvrenja svjetskoga trita, meunarodne podjele i tijekovi rada i kapitala
toliko su se rascijepali i umnoili da vie nije mogue obiljeiti velike
zemljopisne zone kao sredite i obod, Sjever i Jug. U zemljopisnim regijama
kao to su Juni rog Latinske Amerike ili Jugoistona Azija, sve razine
proizvodnje mogu istovremeno postojati jedna do druge, od najviih razina

279

280

PUTOVI PROIZVODNJE

tehnologije, proizvodnosti i akumulacija do najniih, tako da sloeni

drutveni mehanizam odrava njihove razlike i meusobno djelovanje. I u
metropolama rad se protee od visine do dubine kapitalistike proizvodnje:
tvornice New Yorka i Pariza mogu biti suparnike onima Hong Konga i
Manile. Ako su Prvi svijet i Trei svijet, sredite i obod, Sjever i Jug bili ikada
stvarno podijeljeni po nacionalnim crtama, oni danas oigledno proimaju
jedan drugoga, irei nejednakosti i prepreke po mnogostrukim i
razlomljenim crtama. To ne znai da su Sjedinjene Drave i Brazil, Britanija i
Indija sada istovjetni teritoriji u smislu kapitalistike proizvodnje i kolanja,
ve prije da meu njima nema razlika u naravi, ve samo razlika u stupnju.
Razne nacije i regije sadre razliite razmjere onoga to smo nazvali Prvim i
Treim svijetom, sreditem i obodom, Sjeverom i Jugom. Zemljopis
neravnomjernoga razvoja i crte podjele i hijerarhije neemo vie nalaziti
unutar vrstih nacionalnih ili meunarodnih granica, ve u fluidnim infra- i
supranacionalnim meama.
Neki bi mogli prosvjedovati, s odreenim opravdanjem, da vladajui
glasovi globalnoga poretka proglaavaju nacionalnu dravu mrtvom upravo
kada se nacija pojavila kao revolucionarno oruje za potinjene, za bijedne
ovoga svijeta. Nakon pobjede borbi za nacionalno osloboenje i nakon
pojave potencijalno destabilizirajuih meunarodnih saveza, koji su sazrijevali desetljeima nakon Bandunke konferencije, ima li boljega naina da
se potkopa mo nacionalizma i internacionalizma Treega svijeta nego liiti
ga njegove bitne i vodee potpore, nacionalne drave! Drugim rijeima,
prema tom stajalitu, koje barem prua uvjerljivu priu za tu sloenu
povijest, nacionalna drava koja je bila jamac meunarodnoga poretka i
kamen temeljac imperijalistikoga osvajanja i suverenosti, postala je putem
rasta i organizacije antiimperijalistikih snaga element koji najvie ugroava
meunarodni poredak. Tako je imperijalizam u povlaenju bio prisiljen da
napusti i uniti vlastito naoruanje prije nego to se njezino oruje upotrijebi
protiv njega.
Meutim, mi vjerujemo da je teka pogreka aliti za moima nacionalne drave ili uskrisiti bilo koju politiku koja velia naciju. Najprije, ti su napori uzaludni jer slabljenje nacionalne drave nje jednostavno ishod nekoga
ideolokoga nazora koji se moe obrnuti inom politike volje: to je strukturalan i nepovratan proces. Nacija nije bila samo kulturni oblik, osjeaj pripadnosti i zajednike batine, ve takoer i moda prvenstveno pravnoekonomska struktura. Smanjena uinkovitost te strukture moe se jasno uoiti u evoluciji cijeloga niza globalnih pravnoekonomskih tijela, kao to su

KAPITALISTIKA SUVERENOST

GATT, Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka i MMF. Globalizacija proizvodnje i kolanja, koju podrava taj supranacionalni skelet, ini bespredmetnom uinkovitost nacionalnih pravnih struktura. Drugo, i jo vanije, ak kad bi nacija jo uvijek bila uinkovito oruje, ona nosi sa sobom cijeli niz represivnih struktura i ideologija [kao to smo tvrdili u dijelu 2.2] i
bilo koja strategija koja se na njih oslanja mora se smjesta odbaciti.
Nove segmentacije
Meutim, ope izjednaavanje ili izglaivanje drutvenoga prostora, kako u
odumiranju civilnoga drutva tako i u slabljenju nacionalnih granica, ne
znai da su drutvene nejednakosti i segmentacije iezle. Naprotiv, one su u
mnogom pogledu postale vee ali u razliitom obliku. Moda bi bilo tonije
rei da sredite i obod, Sjever i Jug ne odreuju vie meunarodni poredak
ve da su se pribliili jedan drugome. Imperij obiljeava velika blizina
krajnje nejednakoga stanovnitva to stvara stanje stalne drutvene
opasnosti i zahtijeva mone aparature drutva nadzora koje e osigurati
odvajanje i jamiti novo upravljanje drutvenim prostorom.
Trendovi u urbanoj arhitekturi u svjetskim megalopolisima pokazuju
jedan vid tih novih segmentacija. Tamo gdje su se krajnosti bogatstva i
siromatva poveale a fizika razdaljina izmeu bogatih i siromanih
smanjila u globalnim gradovima kao to su Los Angeles, Sao Paolo i
Singapur, moraju se poduzimati sloene mjere da bi se odrala njihova
odvojenost. Los Angeles moda predvodi u onome to Mike Davis naziva
arhitekturom tvrave, gdje ne samo privatne kue ve i trgovaka sredita i
vladine zgrade grade otvorene i slobodne okolie iznutra tako da stvaraju
zatvorenu i neprobojnu vanjtinu.12 Ta tendencija u urbanom planiranju i
arhitekturi uspostavila je u konkretnom, fizikom smislu ono to smo ranije
nazvali krajem vanjskoga, ili pak slabljenjem javnoga prostora koji je prije
omoguavao otvoreno i neprogramirano meusobno drutveno djelovanje.
Meutim, arhitektonska analiza moe dati samo prvi uvod u
problematiku novih odvajanja i segmentacija. Politika rada jasnije odreuje
nove crte podjele. Kompjuterska i informacijska tehnologija koja je
omoguila da se razne skupine radne snage poveu u stvarnom vremenu
diljem svijeta dovela je do estoke i neobuzdane konkurencije meu
radnicima. Informacijske tehnologije iskoritene su da bi se oslabili
strukturalni otpori radne snage, kako u smislu krutosti struktura nadnica
tako i kulturnih i zemljopisnih razlika. Kapital je tako mogao istovremeno
nametnuti vremensku elastinost i prostornu pokretljivost. Treba nam biti

281

282

PUTOVI PROIZVODNJE

jasno da je taj proces slabljenja otpora i krutosti radne snage postao potpuno
politiki proces usmjeren prema obliku upravljanja koji uveliava ekonomski
profit. Tu postaje bitna teorija imperijalnoga administrativnoga djelovanja.
Prvenstveni cilj imperijalne politike rada je smanjiti cijenu rada. To slii
procesu prvobitne akumulacije, procesu ponovne proletarizacije. Ureenje
radnoga dana, to je bilo stvarni kamen temeljac socijalistike politike
tijekom prola dva stoljea, potpuno je preokrenuto. Radni dani su esto
dvanaest, etrnaest, esnaest sati dugi bez vikenda ili praznika; postoji rad
za mukarce, ene i djecu podjednako, kao i za stare i hendikepirane.
Imperij ima posla za svakoga! to je manje ureen reim eksploatacije to ima
vie posla. To je temelj na kojemu su stvorene nove segmentacije rada. Jezik
ekonomista odreuje ih raznim razinama proizvodnosti, ali mi moemo
saeti tu promjenu jednostavno kazavi da ima vie posla za manje nadnice.
Poput Boje metle koja mete po cijelom drutvu [tako je Hegel opisao
nametanje barbarskoga zakona, uglavnom u rukama Atile i Huna], nove
norme proizvodnosti razlikuju i segmentiraju radnike. Jo uvijek postoje
mjesta na svijetu gdje siromatvo omoguuje reprodukciju radne snage po
nioj cijeni, i ima jo uvijek mjesta u metropolama gdje razlike u potronji
sile niu klasu da se prodaje za manje, ili stvarno da se potini jo
okrutnijem reimu kapitalistike eksploatacije.
Financijski i monetarni tijekovi slijede vie ili manje iste globalne
obrasce kao elastina organizacija radne snage. S jedne strane spekulativni i
financijski kapital ide tamo gdje je cijena radne snage najnia i gdje je
jamstvo administracije za eksploataciju najvie. S druge strane, globalni
monetarni mehanizmi kanjavaju, mue i konano unitavaju zemlje koje
jo uvijek zadravaju krutosti rada i suprotstavljaju se elastinosti i
pokretljivosti. Burza pada kada stopa nezaposlenosti ide nanie ili stvarno
kada raste postotak radnika koji nisu neposredno elastini i pokretljivi. Isto
se dogaa kada se socijalna politika u nekoj zemlji potpuno ne prilagoava
imperijalnoj elastinosti i pokretljivosti - ili tonije, kada su sauvani neki
elementi drave-blagostanja kao znak ustrajnosti nacionalne drave.
Monetarna politika provodi segmentacije to ih propisuje politika rada.
Strah od nasilja, siromatva i nezaposlenosti na kraju postaje
prvenstvena i neposredna snaga koja stvara i odrava te segmentacije.
Politika komunikacije nalazi se u pozadini raznih politika novih
segmentacija. Kao to smo ranije tvrdili, temeljni sadraj informacija to ih
prenose ogromne komunikacijske korporacije je strah. Stalni strah od
siromatva i tjeskoba zbog budunosti kljuevi su za poticanje borbe za

KAPITALISTIKA SUVERENOST

posao meu siromanima i za odravanje sukoba izmeu raznih dijelova

meunarodnoga proletarijata. Strah je krajnji jamac novih segmentacija.
Imperijalna uprava
Nakon to smo vidjeli kako su drutvene prepreke uklonjene u oblikovanju
Imperija i kako su u isto vrijeme stvorene nove segmentacije, moramo
istraiti i upravne modalnosti pomou koji se ti razni razvoji odvijaju. Lako
je vidjeti da su ti procesi puni protuslovlja. Kada je mo postala imanentnom
a suverenost se preobrazila u guvernmentalnost, funkcije vladanja i reimi
nadzora moraju se razviti tako da poravnaju razlike na opoj ravni.
Meutim, vidjeli smo da su razlike, naprotiv, naglaene u tom procesu tako
da imperijalna integracija odreuje nove mehanizme odvajanja i
segmentacije razliitih slojeva stanovnitva. Problem imperijalne uprave
stoga se sastoji u tome da upravlja tim procesom integracije tako da
pacificira, mobilizira i nadzire odvojene i segmentirane drutvene snage.
Meutim, problem jo nije jasno postavljen u tom smislu. Usitnjenost
mnotva bila je u stvari uvjet politike uprave tijekom povijesti. Dok je u
modernim reimima nacionalne suverenosti uprava teila prema pravocrtnoj
integraciji sukoba i prema koherentnom aparatu koji ih je mogao potiskivati,
to jest prema racionalnoj normalizaciji drutvenoga ivota u pogledu kako
administrativnog cilja ravnotee tako i razvoja upravnih reformi, u imperijalnom okviru uprava postaje razlomljena i tei da integrira sukobe ne
nametanjem koherentnog drutvenog aparata ve nadziranjem razlika. Nije
vie mogue razumjeti imperijalnu upravu u smislu hegelijanske definicije
uprave, koja se temelji na posredovanjima buroaskoga drutva koja ine
prostorno sredite drutvenoga ivota; ali jednako je tako nemogue razumjeti je prema veberijanskoj tradiciji, to jest, racionalnoj definiciji koja se
zasniva na stalnom vremenskom posredovanju i novom naelu legitimnosti.
Prvo naelo koje odreuje imperijalnu upravu je da je u njoj upravljanje
politikim ciljevima odvojeno od upravljanja birokratskim sredstvima. Nova
paradigma stoga nije samo razliita ve je i suprotna od modela stare javne
uprave moderne drave, koja stalno nastoji uskladiti svoj sustav birokratskih
sredstava sa svojim politikim ciljevima. U imperijalnom reimu, birokracije
[i upravna sredstva openito] djeluju ne po pravocrtnoj logici njihove funkcionalnosti prema ciljevima, ve po diferencijalnoj i mnogostrukoj instrumentalnoj logici. Problem uprave nije problem jedinstva ve instrumentalne
mnogofunkcionalnosti. Dok su univerzalnost i jednakost upravnih radnji bili
od najvee vanosti za legitimnost i upravu moderne drave, u imperijalnom

283

284

PUTOVI PROIZVODNJE

reimu bitni su singularnost i primjerenost radnji za konkretne ciljeve.

Meutim iz toga naela proizlazi odreeni paradoks. Upravo u mjeri u
kojoj je uprava singularizirana i vie ne funkcionira kao akter za
centralizirane politike i organe vijeanja, ona postaje sve vie autonomna i
vie se pribliava raznim drutvenim skupinama: skupinama poslodavaca i
radnika, etnikim i vjerskim skupinama, zakonskim i zloinakim
skupinama i tako dalje. Umjesto da doprinosi drutvenoj integraciji,
imperijalna uprava djeluje prije kao diseminirajui i diferencirajui
mehanizam. To je drugo naelo imperijalne uprave. Uprava e tako nastojati
predstaviti osobite postupke koji omoguuju reimu da se izravno bavi
raznim drutvenim singularnostima, a uprava e biti uinkovitija to je
izravniji njezin dodir s raznim elementima drutvene stvarnosti. Stoga
upravno djelovanje postaje sve vie autocentrino i tako funkcionalno samo
za konkretne probleme koje ona treba rijeiti. Postaje sve tee prepoznati
stalnu crtu upravnog djelovanja preko skupa prijenosnika i mrea
imperijalnoga reima. Ukratko, staro upravno naelo univerzalnosti,
jednakoga ponaanja prema svima, zamijenjeno je diferencijacijom i
singularizacijom postupaka, razliitim ponaanjem prema svakome.
Iako je sada teko zacrtati koherentnu i univerzalnu crtu postupka, kao
to je ona koja je obiljeavala sustave moderne suverenosti, to ne znai da
imperijalni aparat nije jedinstven. Autonomija i jedinstvo upravnoga
djelovanja izgraeni su na druge naine, niti pomou normativne dedukcije
kontinentalnoevropskih sustava niti proceduralnog formalizma anglosaksonskih sustava. Ona je stvorena prije u sukladnosti sa strukturalnim logikama
djelatnima u izgradnji Imperija, kao to su redarstveno-vojna logika [ili stvarno potiskivanje potencijalnih prevratnikih snaga u kontekstu imperijalnoga
mira], ekonomska logika [nametanje trita, kojim onda opet vlada monetarni reim] i ideoloka i komunikativna logika. Upravno djelovanje jedino e
zadobiti svoju autonomiju i legitimnost vlasti u imperijalnom reimu ako slijedi razne pravce tih logika. Meutim, to ovlatenje nije izravno. Uprava nije
strateki usmjerena prema ostvarenju imeperijalnih logika. Ona im se potinjava ukoliko one proimaju velika vojna, monetarna i komunikativna sredstva koja ovlauju samu upravu. Upravno djelovanje postalo je bitno
nestrateko, pa ono tako postaje legitimnim putem heterogenih i neizravnih
sredstava. To je tree naelo upravnoga djelovanja u imperijalnom reimu.
Kada smo jednom shvatili ta tri negativna naela imperijalnog
upravnog djelovanja - njegovo instrumentalno obiljeje, njegovu
proceduralnu autonomiju i njegovu heterogenost - moramo se zapitati to

KAPITALISTIKA SUVERENOST

mu to omoguuje da funkcionira a da stalno ne otvara nasilna drutvena

neprijateljstva. Kakva to vrlina omoguava tom nerazumljivom sustavu
nadzora, nejednakosti i segmentacije dovoljnu mjeru suglasnosti i
legitimnosti? To vodi prema etvrtom naelu, pozitivnom obiljeju
imperijalne uprave. Sjedinjujua matrica i najvea vrijednost imperijalne
uprave lei u njenoj lokalnoj uinkovitosti.
Da bismo shvatili kako to etvrto naelo moe podupirati upravni
sustav kao cjelinu, razmotrimo onu vrstu upravnih odnosa koji su se
oblikovali izmeu feudalnih teritorijalnih organizacija i monarhistikih
struktura moi u Evropi u srednjem vijeku, ili mafijakih organizacija i
dravnih struktura u modernom razdoblju. U oba sluaja proceduralna
autonomija, razliita primjena i teritorijalizirane veze s raznim dijelovima
stanovnitva, zajedno sa specifinim i ogranienim vrenjem legitimnoga
nasilja, nisu bili openito u protuslovlju s naelom koherentnoga i
ujedinjenoga ureenja. Lokalna uinkovitost niza specifinih razmjetaja
vojnih, financijskih i ideolokih moi drala je na okupu te sustave
raspodjele upravne moi. U evropskom srednjovjekovnom sustavu od vazala
se zahtijevalo da pribavi naoruane ljude i novac kada ih je monarh trebao
[dok je crkva uglavnom nadzirala ideologiju i komunikaciju]. U sustavu
mafije, upravna autonomija proirene obitelji i razmjetaj nasilja slinog
policijskom po cijelom drutvenom teritoriju jamili su privrenost
prvenstvenim naelima kapitalistikog sustava i podravali vladajuu
politiku klasu. Kao i u tim srednjovjekovnim i mafijakim primjerima,
autonomija lokaliziranih upravnih tijela ne proturjei imperijalnoj upravi naprotiv, ona pomae njezinoj globalnoj uinkovitosti i proiruje je.
Lokalna autonomija je temeljni uvjet, sine qua non razvoja
imperijalnoga reima. U stvari, uzimajui u obzir pokretljivost stanovnitva
u Imperiju, ne bi bilo mogue svojatati naelo legitimne uprave kad njezina
autonomija ne bi takoer stupala po nomadskoj stazi zajedno sa
stanovnitvom. Slino bi bilo nemogue prisiliti dijelove mnotva da prou
kroz procese koji ima nalau da budu pokretljiviji i elastiniji u hibridnim
kulturnim oblicima i u obojanim getima kada uprava ne bi bila jednako
elastina i sposobna za specifine i stalne proceduralne revizije i
razlikovanja. Pristanak na imperijalni reim nije neto to se sputa od
transcendentalija dobre uprave, koja su odreena u modernim dravama
prava. Lokalna uinkovitost reima, u stvari, oblikuje suglasnost.
Ovdje smo zacrtali samo openitije obrise imperijalne uprave.
Definicija imperijalne vlasti koja je usredotouje samo na autonomnu

285

286

PUTOVI PROIZVODNJE

lokalnu uinkovitost upravnoga djelovanja ne moe sama po sebi uvati

sustav od moguih prijetnji, izgreda, prevrata i pobuna, pa ak ni od
normalnih sukoba meu lokalnim dijelovima uprave. Meutim ta tvrdnja ne
uspijeva preobraziti raspravu u onu o kraljevskim ovlastima imperijalne
vlade - kada smo jednom utvrdili naelo da se ureenje sukoba i vrenje
legitimnoga nasilja moraju rjeavati u smislu samoureenja [proizvodnje,
novca i komunikacije] i unutarnjih redarstvenih snaga Imperija. Tu se
pitanje uprave preobraava u pitanje zapovijedanja.
Imperijalno zapovijedanje
Dok su moderni reimi nastojali sve vie uskladiti upravu sa zapovijedanjem
do toke da se ne mogu razlikovati jedno od drugoga, imperijalno
zapovijedanje ostaje odvojeno od uprave. Kako u modernom tako i u
imperijalnom reimu, unutarnja protuslovlja, zajedno s rizicima i moguim
skretanjima necentralizirane uprave, zahtijevaju jamstvo vrhovnoga
zapovijedanja. Prvi teoretiari pravnih temelja moderne drave zamiljaju to
kao izvorno obraanje vrhovnoj moi, ali teorija imperijalnoga zapovijedanja
nema potrebe za takvim basnama o svojoj genealogiji. Nije mnotvo to je u
stanju stalnoga rata to koje trai vrhovnu mo radi primirivanja [kao u
Hobbesa], niti je trgovaka klasa ta koja zahtijeva sigurnost ugovora [kao u
Lockea i Humea]. Imperijalno zapovijedanje prije je ishod drutvene provale
koja je preokrenula sve stare odnose koji su sainjavali suverenost.
Imperijalno zapovijedanje ne vri se vie putem disciplinarnih
modalnosti moderne drave ve prije putem modalnosti biopolitikoga
nadzora. Te modalnosti imaju kao svoj temelj i svoj cilj proizvoditi mnotvo
koje se ne moe uniformirati i normalizirati ali se svejedno mora s njim
upravljati, ak u njegovoj autonomiji. Pojam Naroda vie ne funkcionira kao
organizirani subjekt sustava zapovijedanja, pa sljedstveno tome
pokretljivost, elastinost i stalno razlikovanje mnotva zamjenjuju identitet
Naroda. Ta promjena demistificira i razara krunu modernu zamisao o
legitimnosti moi po kojoj mo gradi od mnotva jedan jedini subjekt koji
onda opet moe legitimirati istu mo. Ta sofistika tautologija vie ne
djeluje.
Mnotvom vladaju instrumenti postmodernoga kapitalistikoga sustava
i drutveni odnosi stvarnoga potinjavanja. Mnotvom se moe jedino
vladati iznutra, u proizvodnji, u razmjeni, u kulturi - drugim rijeima, u
biopolitikom kontekstu njegova postojanja. Meutim, u svojoj
deteritorijaliziranoj autonomiji, to biopolitiko postojanje mnotva ima

KAPITALISTIKA SUVERENOST

potencijal da se preobrazi u autonomnu masu inteligentne proizvodnosti, u

apsolutnu demokratsku mo, kao to bi rekao Spinoza. Kad bi se to
dogodilo, zbacila bi se kapitalistika prevlast u proizvodnji, razmjeni i
komunikaciji. Prva i prvenstvena zadaa imperijalne vlade je to sprijeiti.
Meutim, trebamo imati na umu da konstitucija Imperija ovisi za vlastito
postojanje o snagama koje predstavljaju tu prijetnju, o autonomnim snagama
proizvodne suradnje. Njihova mo mora se nadzirati ali ne i unititi.
Jamstvo koje Imperij nudi globaliziranom kapitalu ne ukljuuje
mikropolitiko i/ili mikroadministrativno upravljanje stanovnitvom. Aparat
zapovijedanja nema pristupa lokalnim prostorima i ustaljenom vremenskom
slijedu ivota gdje uprava funkcionira; on ne uspijeva posegnuti rukom za
singularnostima i njihovim djelovanjem. Imperijalno zapovijedanje prije
nastoji zatiti opu ravnoteu globalnoga sustava.
Imperijalni nadzor djeluje putem tri globalna i apsolutna sredstva:
bombe, novca i etera. Arsenal termonuklearnoga oruja, uinkovito
prikupljen na vrhuncu Imperija, predstavlja stalnu mogunost unitenja
samoga ivota. To je djelovanje apsolutnoga nasilja, novi metafiziki obzor,
koji potpuno mijenja koncepciju po kojoj je suverena drava imala monopol
na legitimnu fiziku silu. U jedno vrijeme, u modernosti, taj je monopol bio
legitimiran bilo kao izvlatenje oruja od nasilne i anarhine gomile,
nesreene mase pojedinaca koji su nastojali ubijati jedan drugoga, ili kao
sredstvo obrane od neprijatelja, to jest, protiv drugih naroda organiziranih u
drave. Oba ta sredstva legitimiranja bila su naposljetku usmjerena prema
preivljavanju stanovnitva. Danas ona vie nisu uinkovita. Izvlatenje
sredstava nasilja od tobonjeg samoruilakog stanovnitva sve vie postaje
puki administrativni i redarstveni zahvat s ciljem odravanja segmentacije
proizvodnih teritorija. I drugo opravdanje postaje manje uinkovito jer
nuklearni rat izmeu dravnih moi postaje sve vie nezamisliv. Razvoj
nuklearnih tehnologija i njihova imperijalna koncentracija ograniili su
suverenost veine zemalja svijeta utoliko to im je oduzeta mo donoenja
odluka o ratu i miru, to je prvenstveni element tradicionalne definicije
suverenosti. Nadalje, krajnja prijetnja imperijalne bombe svela je svaki rat na
ogranieni sukob, graanski rat, prljavi rat i tako dalje. Ona je uinila svaki
rat iskljuivim poljem administrativne i redarstvene moi. S nijednoga
stajalita nije prijelaz od modernosti u postmodernost oigledniji nego to je
sa stajalita bombe. Imperij se tu odreuje u krajnjoj instanci kao nemjesto ivota, ili, drugim rijeima, kao apsolutna sposobnost unitenja.
Imperij je krajnji oblik biomoi ukoliko je apsolutna inverzija moi ivota.

287

288

PUTOVI PROIZVODNJE

Novac je drugo globalno sredstvo apsolutnoga nadzora. Izgradnja

svjetskoga trita sastojala se najprije u monetarnoj dekonstrukciji nacionalnih trita, raspadanju nacionalnih i/ili regionalnih reima monetarnoga
ureenja i potinjavanju tih trita potrebama financijskih moi. Dok nacionalne monetarne strukture gube sve vie obiljeja suverenosti, moemo
vidjeti kako se kroz njih pojavljuju sjene nove jednostrane monetarne
reteritorijalizacije koja je sabrana u politikim i financijskim sreditima
Imperija, globalnim gradovima. To nije izgradnja univerzalnoga monetarnoga reima na temelju novih proizvodnih mjesta, novih mjesnih krugova
kolanja i tako novih vrijednosti; umjesto toga, to je monetarna izgradnja
utemeljena samo na politikim nunostima Imperija. Novac je imperijalni
arbiter, ali upravo kao to je sluaj s imperijalnom nuklearnom prijetnjom,
taj arbiter nema ni odreeni poloaj ni transcendentni status. Upravo kao to
nuklearna prijetnja ovlauje poopenu mo policije tako se i monetarni
arbiter stalno oblikuje u odnosu na proizvodne funkcije, mjere vrijednosti i
raspodjelu bogatstva to sve ini svjetsko trite. Monetarni mehanizmi su
prvenstvena sredstva za nadzor trita.13
Eter je trei i temeljni medij imperijalnoga nadzora. Upravljanje
komunikacijom, strukturiranje obrazovnoga sustava i ureenje kulturne
sfere danas se vie nego ikada pojavljuju kao suverene povlastice. Meutim,
sve se to rastvara u eteru. Suvremeni sustavi komunikacije nisu potinjeni
suverenosti, naprotiv, izgleda da je suverenost potinjena komunikaciji - ili,
stvarno, komunikacijski sustavi oblikuju suverenost. Na polju komunikacije,
paradoksi koji dovode do rastvaranja teritorijalne i/ili nacionalne suverenosti
oigledniji su nego ikada. Deteritorijalizirajue sposobnosti komunikacije su
jedinstvene: komunikacija se ne zadovoljava ograniavanjem ili slabljenjem
moderne teritorijalne suverenosti; ona zapravo napada samu mogunost
povezivanja nekoga poretka u prostoru. Ona namee stalno i potpuno
kolanje znakova. Deteritorijalizacija je prvenstvena snaga a kolanje oblik
putem kojega se iskazuje drutvena komunikacija. Na taj nain i u tom
eteru, jezici postaju funkcije kolanja i rastvaraju svaki suvereni odnos.
Obrazovanje i kultura takoer ne mogu izbjei a da se ne potine krunom
drutvu spektakla. Tu dolazimo do krajnje granice procesa rastvaranja
odnosa izmeu poretka i prostora. Na toj toki ne moemo zamisliti taj
odnos osim u drugom prostoru, nekom drugdje koje ne moe u naelu biti
sadrano u obliku suverenih inova.
Prostor komunikacije potpuno je deteritorijaliziran. On je apsolutno
drugi u odnosu na preostale prostore koje smo analizirali u smislu monopola

KAPITALISTIKA SUVERENOST

fizike snage i definicije monetarnih mjera. Ovdje je pitanje ne ostatka ve

preobrazbe: preobrazbe svih elemenata politike ekonomije i teorije drave.
Komunikacija je oblik kapitalistike proizvodnje u kojemu je kapital uspio
potiniti drutvo potpuno i globalno pod svoj reim, potiskujui sve
alternativne staze. Ako se ikada bude predlagala neka alternativa ona e
morati proistei iznutra drutva stvarnoga potinjavanja i pokazat e sva
protuslovlja u njegovom sreditu.
Ta tri sredstva nadzora vraaju nas opet na tri reda imperijalne
piramide moi. Bomba je monarhistika mo, novac aristokratska a eter
demokratska. Moglo bi izgledati kao da Sjedinjene Drave dre uzde tih
mehanizama u svakom od tih sluaja. Moglo bi izgledati kao da su
Sjedinjene Drave novi Rim ili skup novih Rima: Washington [bomba], New
York [novac] i Los Angeles [eter]. Meutim, bilo koju takvu koncepciju
imperijalnoga prostora stalno destabiliziraju elastinost, pokretljivost i
deteritorijalizacija u sreditu imperijalnoga aparata. Moda bi monopol na
silu i ureenje novca mogli dobiti djelomina teritorijalna odreenja, ali
komunikacija ne moe. Komunikacija je postala bitni element koji
uspostavlja proizvodne odnose, usmjeravajui kapitalistiki razvoj i takoer
preobraavajui proizvodne snage. Ta dinamika proizvodi krajnje otvoreno
stanje: u njemu se centralizirani locus moi mora suoiti s moi proizvodnih
subjektivnosti, moi svih onih koji doprinose interaktivnoj proizvodnji
komunikacije. Tu u tom krueem podruju imperijalne prevlasti nad novim
oblicima proizvodnje, komunikacija se najire diseminira u kapilarnim
oblicima.

velika vlada je gotova!

Velika vlada je gotova bojni je pokli konzervativaca i neoliberala diljem
Imperija. Republikanski Kongres Sjedinjenih Drava, predvoen Newtom
Gingrichem, borio se da demistificira feti velike vlade nazivajui je
totalitarnom i faistikom [na sjednici Kongresa koja je eljela biti
imperijalna ali je zavrila kao karnevalska.] Izgledalo je kao da smo se vratili
u vremena velikih tirada Henryja Forda protiv Franklina D. Roosevelta! Ili u
manje svjetla vremena prvoga mandata Margaret Thatcher, kada je ona
frenetino, i sa smislom za humor na koji se jedino Britanci mogu odvaiti,
nastojala rasprodati javna dobra nacije, od komunikacijskih sustava do onih
za snabdijevanje vodom, od eljeznikoga sustava i nafte do sveuilita i
bolnica. Meutim, u Sjedinjenim su dravama predstavnici najlakomijega
konzervativnoga krila otili predaleko, pa je na kraju svatko to shvatio.

289

290

PUTOVI PROIZVODNJE

Gorka je ironija da su oni poveli napad na veliku vladu upravo kada je razvoj
postmoderne informatike revolucije najvie trebao veliku vladu da bi
podrala njezine napore - za izgradnju informacijskih autocesta, da bi
nadzirala ravnotee burzi nasuprot divljim fluktuacijama spekulacija, za
vrsto odravanje monetarnih vrijednosti, javno investiranje u
vojnoindustrijski sustav, pomo u preobrazbi naina proizvodnje, reformu
obrazovnoga sustava kako bi se korisnici prilagodili tim novim proizvodnim
mreama, i tako dalje. Upravo u to vrijeme, nakon to se raspao Sovjetski
savez, imperijalne su zadae pred vladom SAD-a bile najhitnije i velika vlada
bila je najpotrebnija.
Kada zagovornici globalizacije kapitala viu protiv velike vlade oni su tada ne
samo licemjerni ve i nezahvalni. Gdje bi bio kapital da nije stavio svoju apu
na veliku vladu i prisilio je da stoljeima djeluje u njegovom iskljuivom
interesu? I gdje bi danas bio imperijalni kapital da velika vlada nije dovoljno
velika da ima mo ivota i smrti nad cijelim globalnim mnotvom? Gdje bi
bio kapital bez velike vlade sposobne da tiska novac da bi proizvela i
reproducirala globalni poredak koji jami kapitalistiku mo i bogatstvo? Ili
bez mrea komunikacija koje izvlauju suradnju proizvodnoga mnotva?
Svakoga jutra kada se probude, kapitalisti i njihovi predstavnici diljem
svijeta, umjesto da itaju kletve protiv velike vlade u wall street
journalu, trebali bi pasti na koljena i hvaliti je!
Sada kada se veina radikalnih konzervativnih protivnika velike vlade sruila pod
paradoksom njihovoga poloaja, mi elimo pokupiti njihove stjegove tamo
gdje su ih oni ostavili u blatu. Sada je na red da poviemo Velika vlada je
gotova! Zato bi ta parola bila iskljuivo vlasnitvo konzervativaca?
Svakako, s obzirom da smo nauili neto o klasnoj borbi, dobro znamo da je
velika vlada bila i instrument za preraspodjelu drutvenoga bogatstva i da je,
pod pritiskom borbe radnike klase, sluila u bitki za jednakost i
demokraciju. Meutim, danas su ta vremena prola. U imperijalnoj
postmodernosti velika vlada postala je puko despotsko sredstvo prevlasti i
totalitarne proizvodnje subjektivnosti. Velika vlada dirigira velikim orkestrom
subjektivnosti svedenih na robe. I ona je sljedstveno tome oznaka granica
elje: to su u stvari crte koje, u biopolitikom Imperiju, uspostavljaju novu
podjelu rada po globalnom obzoru, u interesu reproduciranja moi
eksploatacije i potinjavanja. Mi se, naprotiv, borimo jer elja nema granice i
[s obzirom da su elja za postojanjem i elja za proizvodnjom jedna te ista
stvar] jer ivot moemo stalno, slobodno i jednako uivati i reproducirati.
Neki bi mogli primijetiti da proizvodni biopolitiki svemir jo uvijek zahtijeva neki

KAPITALISTIKA SUVERENOST

oblik zapovijedanja nad njim, i da, ako elimo biti realisti, ne bismo smjeli
nastojati unititi veliku vladu ve staviti nae ruke na njezine komande.
Moramo raskrstiti s tim iluzijama koje su tako dugo muile socijalistiku i
komunistiku tradiciju! Naprotiv, sa stajalita mnotva i njegove potrage za
autonomnom samoupravom, moramo uiniti kraj stalnom ponavljanju
onoga nad ime je Marx alio pred 150 godina kada je rekao da su sve
revolucije samo usavravale dravu umjesto da je unite. To ponavljanje samo
je postalo jo jasnije u naem stoljeu, kada je veliki kompromis [u svojim
liberalnim, socijalistikim i faistikim oblicima] izmeu velike vlade,
velikog biznisa i velikog rada prisilio dravu da proizvede uasne nove
plodove: koncentarcijske logore, gulage, geta i tome slino.
Vi ste samo banda anarhista, novi Platon e konano zaurlati na nas. To nije
tono. Mi bismo bili anarhisti da ne govorimo [kao to su to inili Trazimah i
Kaliklo, Platonovi besmrtni sugovornici] sa stajalita materijalnosti
konstituirane u mree proizvodne suradnje, drugim rijeima, sa stajalita
ovjeanstva koje je izgraeno produktivno, koje je izgraeno putem
zajednikoga imena slobode. Ne, mi nismo anarhisti ve komunisti koji
smo vidjeli koliko su liberalne i socijalistike velike vlade nanijele represije i
razaranja ovjeanstvu. Vidjeli smo kako se u imperijalnoj vladi to sve ponovo
stvara, upravo kada su krugovi proizvodne suradnje uinile radnu snagu kao
cjelinu sposobnom da se sama konstituira u vladu.

291

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

4.1
VIRTUALNOSTI

Ljudi vie ne postoje, ili ne jo ... ljudi nedostaju.

gilles deleuze

Tijekom nae rasprave openito smo se

bavili Imperijem u smislu kritike onoga to jest i onoga to postoji, to znai
u ontolokom smislu. Meutim, povremeno da bismo pojaali nae tvrdnje,
mi smo pristupili problematici Imperija etikopolitikim diskursom,
izraunavajui mehaniku strasti i interesa - na primjer, kada smo na poetku
nae rasprave prosudili Imperij kao manje loe ili bolje od prethodnih
paradigmi moi sa stajalita mnotva. Engleska politika teorija u razdoblju
od Hobbesa do Humea predstavlja moda paradigmatski primjer takvoga
etikopolitikoga diskursa, koji je poeo pesimistikim opisima
preddrutvene ljudske prirode i pokuao je putem oslanjanja na
transcendentalni pojam moi uspostaviti legitimnost drave. [Vie ili manje
liberalni] Levijatan je manje lo u odnosu na rat svih protiv svih, bolji jer on
uspostavlja i odrava mir.01 Meutim, taj nain politikoga teoretiziranja vie
nije naroito koristan. On pretpostavlja da subjekt moemo razumjeti prije
drutva i izvan zajednice, a onda mu nametnuti neku vrstu transcendentalne
socijalizacije. U Imperiju, nijedna subjektivnost nije izvana, a sva su mjesta
potinjena u opem ne-mjestu. Transcendentna fikcija politike ne moe se
vie odrati i nema nikakve korisnosti u raspravi jer mi svi postojimo
potpuno unutar podruja drutvenoga i politikoga. Kada shvatimo to

VIRTUALNOSTI

radikalno odreenje postmodernosti, politika nas filozofija prisiljava da

uemo na teren ontologije.
Izvan mjere [nemjerljivo]
Kada kaemo da se politika teorija mora baviti ontologijom, mislimo u
prvom redu da se politika ne moe graditi izvana. Politika je dana
neposredno; to je polje iste imanentnosti. Imperij se oblikuje na tom
plitkom obzoru gdje su usaena naa tijela i umovi. Ne postoji vanjski
logiki stroj koji je gradi. Najprirodnija stvar na svijetu je da svijet izgleda
politiki ujedinjen, da je trite globalno i da se mo organizira putem
univerzalnosti. Imperijalna politika oblikuje bie u njegovom globalnom
rasprostiranju: velikom moru koje jedino vjetrovi i struja mogu uzburkati.
Neutralizacija transcendentne mate stoga je prvo znaenje u kojemu je
politiko u imperijalnom podruju ontoloko.02
Politiko se mora takoer shvatiti kao ontoloko zahvaljujui injenici
da su sva transcendentalna odreenja vrijednosti koja su odreivala
razmjetaje moi [ili stvarno odreivala njezine cijene, potpodjele i
hijerarhije] izgubile svoju koherentnost. Od svetih mitova moi koje su
povijesni antropolozi kao to su Rudolf Otto i Georges Dumezil primijenili
na pravila nove politike znanosti to su je opisali autori federalista; od
Prava ovjeka do normi meunarodnoga javnoga prava - sve to blijedi pred
prijelazom prema Imperiju. Imperij propisuje svoje zakone i odrava mit
prema modelu postmodernoga prava i postmodernoga zakona, putem
pokretljivih i lokaliziranih postupaka.03 Imperij sainjava ontoloko tkivo u
kojemu su svi odnosi moi zajedno isprepleteni - politiki i ekonomski
odnosi kao i drutveni i osobni odnosi. Diljem hibridnoga podruja
biopolitika struktura bia je tamo gdje se otkriva unutarnja struktura
imperijalne konstitucije, jer u globalnosti biomoi svaka se vrsta mjera
vrijednosti rastvara, a imperijalni obzor moi konano se otkriva kao obzor
izvan mjere. Ne samo to je politiko transcendentalno ve je i
transcendentalno kao takvo prestalo odreivati mjeru.
Velika zapadnjaka metafizika tradicija uvijek je zazirala od
nemjerljivog. Od Aristotelove teorije vrline kao mjere 04 do Hegelove teorije
mjere kao kljua za prijelaz od egzistencije do esencije,05 pitanje mjere bilo
je usko povezano s onim transcendentnoga poretka. ak je ta metafizika
tradicija zaduila i Marxovu teoriju vrijednosti: njegova teorija vrijednosti u
stvari je teorija mjere kao vrijednosti.06 Meutim, tek je na ontolokom
obzoru Imperija svijet konano izvan mjere, i tu moemo jasno vidjeti

295

296

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

duboku mrnju koju metafizika gaji prema nemjerljivom. Ona proizlazi iz

ideoloke nunosti da se poretku dade transcendentni ontoloki temelj.
Upravo kao to je Bog nuan za klasinu transcendentnost moi, tako je i
mjera nuna za transcendentni temelj vrijednosti moderne drave. Ako
nema mjere, kae metafizika, nema kozmosa; ako nema kozmosa, nema
drave. U tom okviru ne moemo misliti nemjerljivo, ili bolje reeno, ne
smijemo ga misliti.
Tijekom modernosti, nemjerljivo je bilo predmet apsolutne osude,
epistemoloke zabrane. Meutim, danas ta metafizika iluzija iezava jer je
u kontekstu biopolitike ontologije i njezinih postajanja, transcendentno ono
to je nezamislivo. Kada danas jo uvijek zahtijevamo politiku
transcendentnost ona se odmah srozava u tiraniju i barbarstvo.
Kada kaemo nemjerljivo, mislimo da su politiki razvoji imperijalnoga
bia van svake prije konstituirane mjere. Mi mislimo da se odnosi izmeu
naina bia i dijelova moi uvijek iznova grade i da beskonano variraju.
Pokazatelji zapovijedanja [kao i oni ekonomske vrijednosti] odreuju se na
osnovi uvijek sluajnih i isto konvencionalnih elemenata. Svakako da
postoje vrhunci i vrhovi imperijalne moi koji jame da ta sluajnost ne
postane prevratnika, da se ne sjedini s olujama koje se diu na morima bia
- vrhuncima kao to su monopol nad nuklearnim orujem, nadzor nad
novcem i kolonizacija etera. Ti kraljevski razmjetaji Imperija jame da
sluajnost postaje nunost i ne sroza se u nered. Meutim, te vie moi ne
predstavljaju lice poretka ili mjeru kozmosa; naprotiv, njihova uinkovitost
temelji se na unitenju [pomou bombe], na prosudbi [pomou novca] i na
strahu [pomou komunikacije].
Mogli bismo se na ovom mjestu zapitati ne podrazumijeva li zamisao
nemjerljivosti apsolutno negiranje koncepta pravde. Povijest zamisli o pravdi
doista je u odreenom smislu upuivala na pojam mjere, ali to je mjera
jednakosti ili mjera proporcionalnosti. Nadalje, kao to kae Aristotel,
preuzimajui Teognisovu misao, u pravdi je saeta sva vrlina.07 Iznosimo
li jednostavno besmislenu nihilistiku tvrdnju kada kaemo da je u
ontologiji Imperija vrijednost izvan mjere? Tvrdimo li da ne moe postojati
nikakva vrijednost, nikakva pravda i doista nikakva vrlina? Ne, nasuprot
onima koji su dugo vremena tvrdili da se vrijednost moe potvrivati samo u
obliku mjere i poretka, mi tvrdimo da vrijednost i pravda mogu ivjeti i
razvijati se u nemjerljivom svijetu. Tu jo jednom uoavamo vanost
revolucije renesansnoga humanizma. Ni Dieu, ni Matre, ni lhomme nikakva transcendentna mo ili mjera nee odrediti vrijednosti svijeta.

VIRTUALNOSTI

Jedino e stalno stvaralatvo ovjeanstva odrediti vrijednost.

S onu stranu mjere [Virtualno]
Iako je politiko postalo podruje izvan mjere, vrijednost ipak ostaje. ak
ako u postmodernom kapitalizmu nema vie stalne ljestvice koja mjeri
vrijednost, vrijednost je jo uvijek mona i iroko rasprostranjena. ilavost
eksploatacije potvruje tu injenicu u prvom redu, a zatim isto tako i daljnje
neumorno stvaranje bogatstva - u stvari oni mobiliziraju rad u svakom uglu
svijeta. U Imperiju, izgradnja vrijednosti dogaa se s onu stranu mjere.
Suprotnost izmeu nemjerljivih vikova imperijalne globalizacije i
proizvodnoga djelovanja koje je s onu stranu mjere moramo iitavati sa
stajalita subjektivne aktivnosti koja ponovo stvara svijet u njegovoj cjelini.
Meutim, na ovom mjestu trebamo naglasiti neto bitnije od
jednostavne tvrdnje da rad ostaje sredinji konstitutivni element drutva
kako se kapital preobraava u svoju postmodernu fazu. Dok se izvan mjere
odnosi na nemogunost da mo rauna i odreuje proizvodnju na globalnoj
razini, s onu stranu mjere odnosi se na vitalnost proizvodnoga konteksta,
izraavanje rada kao elje i njegovu sposobnost da konstituira biopolitiko
tkivo Imperija odozdo. S onu stranu mjere odnosi se na novo mjesto u nemjestu, mjesto to ga odreuje proizvodno djelovanje koje je autonomno od
bilo kojega vanjskoga reima mjere. S onu stranu mjere odnosi se na
virtualnost koja opsjeda cijelo biopolitiko tkivo imperijalne globalizacije.
Pod virtualnim shvaamo skup moi [bivanje, voljenje, preobraavanje,
stvaranje] koje lee u mnotvu. Ve smo vidjeli kako se virtualni skup moi
mnotva gradi pomou borbi i uvruje u elji. Sada trebamo istraiti kako
virtualno moe izvriti pritisak na granice moguega i tako dodirnuti realno.
Prijelaz od virtualnoga preko moguega do realnoga temeljni je in
stvaranja.08 ivi rad gradi prolaz od virtualnoga u realno; on je sredstvo
mogunosti. Rad koji je otvorio kaveze ekonomske, drutvene i politike
discipline i nadmaio bilo koju regulativnu dimenziju modernosti
kapitalizma zajedno s njegovim dravnim oblikom sada se pojavljuje kao
ope drutveno djelovanje.09 Rad je proizvodni viak u odnosu na postojei
poredak i pravila njegova predstavljanja. Taj proizvodni viak istovremeno je
ishod kolektivne snage emancipacije i sadraj nove drutvene virtualnosti
proizvodnih i oslobaajuih sposobnosti rada.
U prijelazu na postmodernost, jedan od prvotnih uvjeta rada je da on
funkcionira izvan mjere. Vremenska uniformnost rada i sve druge ekonomske i/ili politike mjere koje su mu bile nametnute otili su u nepovrat. Dan-

297

298

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

as je rad neposredno drutveni oblik to ga proimaju moi znanja, afekta,

znanosti i jezika. Doista, rad je proizvodno djelovanje opega intelekta i
opega tijela izvan mjere. Rad se jednostavno pojavljuje kao mo djelovanja,
koja je istovremeno singularna i univerzalna ukoliko je rad postao iskljuivo
podruje mozga i tijela mnotva; i univerzalna ukoliko se elja koju mnotvo
izraava u kretanju od virtualnoga prema moguem stalno konstituira kao
zajednika stvar. Samo kada se oblikuje ono to je zajedniko moe se dogoditi proizvodnja i moe se poveati opa proizvodnost. Sve ono to prijei
mo da djeluje samo je prepreka koju treba prevladati - prepreka koju
kritike moi rada i svakidanja mudrost afekata zaobilaze, slabe i razbijaju.
Rad, inteligencija, strast i afekt konstituiraju mo djelovanja.
Taj pojam rada kao ope moi djelovanja stoji u suvremenom,
istovremenom i dinamikom odnosu prema izgradnji zajednice. Taj je odnos
uzajaman tako da, s jedne strane, pojedinane moi rada stalno stvaraju
nove zajednike tvorevine, a, s druge strane, ono to je zajedniko postaje
singularno.10 Tako moemo odrediti virtualnu mo rada kao mo
samovrednovanja koje nadmauje samo sebe, prelijeva se u drugo, i, putem
toga uloga, konstituira zajednitvo koje se iri. Zajedniko djelovanje rada,
inteligencije, strasti i afekta sainjava konstitutivnu mo.
Proces koji opisujemo nije samo formalan, on je materijalan i ostvaruje
se na biopolitikom terenu. Virtualnost djelovanja i preobrazba materijalnih
uvjeta, koji povremeno obogauju tu mo djelovanja i koja ih prisvaja,
konstituiraju se u ontolokim mehanizmima ili aparaturama s onu stranu
mjere. Ta ontoloka aparatura s onu stranu mjere je mo irenja, mo
slobode, ontologika konstitucija i svepobono rasprostiranje.
Tu zadnju definiciju moemo smatrati preobilnom. Ako mo djelovanja
izgrauje vrijednost odozdo, ako ona preobraava vrijednost prema ritmu
onoga to je zajedniko i ako ona stalno prisvaja materijalne uvjete vlastitoga
ostvarenja, onda je oigledno da u njoj lei snaga s onu stranu mjere.
Meutim, ta definicija nije preobilna ve prije dodaje novu dimenziju tom
pojmu ukoliko ona pokazuje pozitivno obiljeje ne-mjesta i nezadrljivosti
zajednikog djelovanja s onu stranu mjere. Ta rastezljiva definicija igra
antidijalektiku ulogu, iskazujui stvaralatvo onoga to je s onu stranu
mjere. U odnosu na povijest filozofije, mogli bismo dodati, kako bismo
odredili bit te moi irenja, da je ta zadnja definicija nieanski pojam dok su
definicije moi djelovanja u smislu singularnoga i zajednikoga
spinozistike. Svepobono irenje moi djelovanja pokazuje ontoloki temelj
prevrednovanja, to jest, njegovu sposobnost ne samo da razori vrijednosti

VIRTUALNOSTI

299

koje proizlaze iz transcendentnog podruja mjere ve i da stvara nove

vrijednosti.11
Ontoloki teren Imperija, to ga moni, samovrednujui i konstitutivni
rad preorava i navodnjava stoga je zasaen virtualnou koja nastoji biti
realna. Kljuevi mogunosti, ili stvarno modaliteta bia to preobraavaju
virtualno u realno, nalaze su u tom podruju s onu stranu mjere.
Nametnik
Na ovom mjestu netko bi mogao primijetiti da, uza sve moi mnotva, ovaj
Imperij jo uvijek postoji i zapovijeda. Sami smo nairoko opisali njegovo
funkcioniranje i osvijetlili njegovo krajnje nasilje. Meutim, u odnosu na
virtualnost mnotva, imperijalna vlada pojavljuje se kao prazna koljka ili
nametnik.12 Znai li to da su ulozi moi to ih Imperij stalno investira kako bi
odrao imperijalni poredak i nemo mnotva neuinkoviti? Kad bi to bio
sluaj onda bi bile proturjene tvrdnje koje smo razvijali do sada o vanjskom
obiljeju imperijalne vlade u odnosu na ontoloki razvoj mnotva.
Imperijalna prevlast uinkovito dri otvorenim jaz izmeu virtualnosti i
mogunosti za koji mislimo da se moe premostiti sa stajalita djelovanja
mnotva. Te dvije snage stoje, izgleda, u protuslovlju.
Meutim, mi mislimo da to stvarno nije protuslovlje. Samo je u
formalnoj logici protuslovlje statiko. Meutim, protuslovlje nije nikada
statiko u materijalnoj logici [to jest politikoj, povijesnoj i ontolokoj logici],
koja ga postavlja na teren moguega pa tako onda i na teren moi. Doista,
odnos to ga imperijalna vlada namee virtualnosti mnotva jednostavno je
statiki odnos porobljavanja. Ulozi imperijalne vlasti bitno su negativni jer ih
ostvaruje putem postupaka kojima je svrha prisilno urediti radnje i dogaaje
to riskiraju da se pretvore u nered. U svim sluajevima uinkovitost
imperijalne vlasti je ureivaka a ne konstitutivna, ne ak ni onda kada su
njezini uinci dugotrajni. Preobilja imperijalnoga zapovijedanja oblikuju u
najboljem sluaju kroniku koja biljei politiki ivot, ili stvarno najslabiju i
najvie ponavljanu sliku odreenja bia.
Kraljevske povlastice imperijalne vlasti, njezin monopol na bombu,
novac i komunikacijski eter samo su razorne sposobnosti pa prema tome
moi negacije. Djelovanje imperijalne vlasti uplie se u projekt mnotva da
zaije virtualnost i mogunost jedino remetei ga i usporavajui ga. U tom
pogledu Imperij doista pogaa tijek povijesnoga pokreta, ali ne moemo ga s
toga razloga odrediti kao pozitivnu sposobnost - naprotiv, ta kretanja samo
potkopavaju legitimnost njegovoga zapovijedanja.

300

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Kada je djelovanje Imperija uinkovito onda to nije zahvaljujui

njegovoj snazi ve injenici da ga pogoni odboj od otpora mnotva protiv
imperijalne moi. Mogli bismo rei u tom smislu da otpor u stvari prethodi
moi.13 Kada se imperijalna vlada uplie ona odabire oslobaajue porive
mnotva kako bi ih unitila, a nju onda otpor pogoni naprijed. Kraljevski
ulozi Imperija i sve njegove politike inicijative izgrauju se prema ritmu
inova otpora koji konstituiraju bie mnotva. Drugim rijeima, uinkovitost
regulativnih i represivnih postupaka Imperija mora se naposljetku vratiti
svome izvoru, virtualnom, konstitutivnom djelovanju mnotva. Imperij po
sebi nije pozitivna stvarnost. U samom onom trenutku kada se uspinje ono
pada. Svaka imperijalna radnja je odboj od otpora mnotva, i ona postavlja
novu prepreku mnotvu da je ono prevlada.14
Imperijalno zapovijedanje ne stvara nita ivotnoga i nita ontolokoga.
S ontolokoga stajalita, imperijalno zapovijedanje potpuno je negativno i
pasivno. Svakako mo se nalazi posvuda jer posvuda je u igri veza izmeu
virtualnosti i mogunosti, veza koja je jedino podruje mnotva. Imperijalna
mo je negativni ostatak, otpad zahvata mnotva, ona je odmetnik koji crpi
svoju ivotnost iz sposobnosti mnotva da stalno stvara nove izvore energije
i vrijednosti. Meutim, odmetnik koji sie snagu svoga domaina moe
dovesti u opasnost njegov ivot. Funkcioniranje imperijalne moi
neraskidivo je vezano uz njezino slabljenje.
Nomadstvo i krianje rasa
Djelovanje mnotva s onu stranu mjere i njegove virtualne moi grade
ontoloko tkivo Imperija. Te virtualne konstitutivne moi u beskonanom su
sukobu s konstituiranom moi Imperija. One su potpuno pozitivne jer
njihovo bivanje-protiv je bivanje-slobodnim, drugim rijeima, otpor koji
postaje ljubav i zajednica. Mi smo smjeteni na tom spoju beskonane
konanosti koji povezuje virtualno i mogue, ukljueni u prijelaz iz elje
prema nadolazeoj budunosti.15
Taj ontoloki odnos djeluje najprije na prostor. Virtualnost svjetskoga
prostora ini prvo odreenje kretanja mnotva - virtualnost koja se mora
uiniti stvarnom. Prostor koji se moe samo proi mora se preobraziti u
prostor ivota; kolanje mora postati sloboda. Drugim rijeima, pokretljivo
mnotvo mora postii globalno dravljanstvo. Otpor mnotva prema ropstvu
- borba protiv robovanja naciji, identitetu i narodu, pa stoga odmetnue od
suverenosti i granica koje ona postavlja subjetivnosti - potpuno su pozitivni.
Nomadstvo i krianje rasa tu se pojavljuju kao lica vrline, kao prvi etiki

VIRTUALNOSTI

301

postupci na terenu Imperija. S toga se stajalita rui objektivni prostor

kapitalistike globalizacije. Samo prostor to ga proima subjektivno kolanje
i samo prostor to ga odreuju neobuzdana kretanja [zakonska ili tajna]
pojedinaca i skupina moe biti stvaran. Dananje velianje lokalnoga moe
biti regresivno pa ak i faistiko kada se ono suprotstavlja kolanju i
mjeavini i tako pojaava zidove nacije, etniciteta, rase, naroda i ivota.
Meutim, pojam lokalnoga ne treba odreivati izolacijom i istoom. U
stvari, ako sruimo zidove koji okruuju lokalno [pa tako odvojimo taj
pojam od rase, vjere, etniciteta, nacije i naroda], moemo ga izravno
povezati s univerzalnim. Konkretno univerzalno omoguuje mnotvu da
prolazi od mjesta do mjesta i njegovo mjesto ini vlastitim. To je ope mjesto
nomadstva i mijeanja rasa. Putem kolanja sastavlja se opi ljudski rod,
viebojni Orfej bezgranine moi, putem kolanja konstituira se ljudska
zajednica. Izvan svakoga prosvjetiteljstva ili kantovske sanjarije, elja
mnotva nije kozmopolitska drava ve zajedniki rod.16 Kao u svjetovnim
Duhovima, tijela su izmijeana a nomadi govore zajednikim jezikom.
U tom kontekstu ontologija nije apstraktna znanost. Ona ukljuuje
pojmovno prepoznavanje proizvodnje i reprodukcije bia pa tako i shvaanje
da kretanje elje i praktiko ostvarenje rada kao vrijednosti ine politiku
stvarnost. Prostorna dimenzija ontologije iskazuje se danas putem
konkretnih procesa globalizacije mnotva, ili stvarno poopavanjem elje
mnotva za ljudskom zajednicom.
Vaan primjer funkcioniranja te prostorne dimenzije iskazuje se u
procesima koji su doveli do kraja Trei svijet, zajedno sa svom slavom i
sramotom njegovih prolih borbi, moi elja koje su proimale njegove
procese osloboenja, kao i siromatvom rezultata koji su okrunili njegov
uspjeh. Pravi junaci osloboenja Treega svijeta moda su stvarno iseljenici i
kolanja stanovnitva koja su razorila stare i nove granice. Doista,
postkolonijalni junak je onaj koji stalno prelazi teritorijalne i rasne granice,
koji rui partikularizme i ukazuje prema zajednikoj civilizaciji. Imperijalno
zapovijedanje, naprotiv, izolira stanovnitvo u siromatvu i dozvoljava mu da
djeluje samo u oklopima potinjenih postkolonijalnih nacija. Egzodus iz
lokalizma, prijelaz carina i granica i odmetnue od suverenosti bile su
djelatne snage u osloboenju Treega svijeta. Tu moemo najbolje
prepoznati razliku to ju je Marx odredio izmeu emancipacije i
osloboenja.17 Emancipacija je ulazak novih nacija i naroda u imperijalno
drutvo nadzora, s njegovim novim hijerarhijama i segmentacijama;
osloboenje, naprotiv, znai ruenje granica i obrazaca prisilne selidbe, novo

302

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

prisvajanje prostora, te mo mnotva da odreuje globalno kolanje i

mijeanje pojedinaca i stanovnitava. Trei svijet, koji su izgradili
kolonijalizam i imperijalizam nacionalnih drava i uvukli ga u hladni rat,
razruen je kada su zbrisana pravila politike discipline moderne drave [i
njezini pomoni mehanizmi zemljopisnoga i etnikoga ureenja
stanovnitva]. On se rui kada, diljem ontolokoga terena globalizacije,
najbjedniji na zemlji postaje najmonije bie jer je njegova nova nomadska
singularnost postala najstvaralakija snaga a svepobono kretanje njegove
elje samo je po sebi nadolazee osloboenje.
Mo kolanja je prvenstveno odreenje virtualnosti mnotva, a kolanje
je prvi etiki in kontraimperijalne ontologije. Taj ontoloki vid
biopolitikoga kolanja i mijeanja jo je oigledniji kada ga se usporedi s
drugim znaenjima koja se pripisuju postmodernom kolanju, kao to su
trina razmjena ili brzina komunikacije. Ti vidovi brzine i kolanja pripadaju
prije nasilju imperijalnoga zapovijedanja.18 Razmjene i komunikacija pod
prevlau kapitala integrirani su u logiku Imperija, pa jedino radikalni in
otpora moe vratiti proizvodni smisao nove pokretljivosti i/ili hibridnost
subjekata i ostvariti njihovo osloboenje. Taj raskid, i jedino taj raskid,
dovodi nas na ontoloki teren mnotva i na teren na kojemu su kolanje i
hibridnost biopolitiki. Biopolitiko kolanje velia i osvjetljava bitna
odreenja djelatne proizvodnje, samovrednovanja i slobode. Kolanje je
globalni egzodus, ili stvarno nomadstvo; i to je tjelesni egzodus ili stvarno
krianje rasa.
Opi intelekt i biomo
Prije smo insistirali na vanosti i ogranienjima Marxovog pojma opi
intelekt [dio 1.2] U odreenom trenutku kapitalistikoga razvoja, koji je
Marx letimino pokazao kao budunost, moi rada proete su moima
znanosti, komunikacije i jezika. Opi intelekt je kolektivna, drutvena
inteligencija stvorena akumuliranim znanjima, tehnikama i vjetinama.
Nova univerzalna i konkretna radna snaga ostvarila je vrijednost rada putem
prisvajanja i slobodne uporabe novih proizvodnih snaga. Ono to je Marx
vidio kao budunost to je nae doba. Radikalna preobrazba radne snage i
ukljuivanje znanosti, komunikacije i jezika u proizvodnu snagu redefiniralo
je cijelu fenomenologiju rada i cijeli svjetski obzor proizvodnje.
Opasnost diskursa o opem intelektu je u tome to on riskira da ostane
potpuno na razini misli, kao da su nove moi rada samo intelektualne a ne i
materijalne [dio 3.4]. Kao to smo ranije vidjeli, nove snage i novi poloaji

VIRTUALNOSTI

afektivnog rada obiljeavaju radnu snagu isto toliko koliko i intelektualni

rad. Biomo imenuje te proizvodne sposobnosti ivota koje su jednako
intelektualne i materijalne. Moi proizvodnje danas su u stvari potpuno
biopolitike; drugim rijeima one proimaju i konstituiraju ne samo
proizvodnju ve i cijelo podruje reprodukcije. Biomo postaje pokretna sila
proizvodnje kada je cijeli kontekst reprodukcije potinjen kapitalistikoj
vladavini, to jest kada reprodukcija i vitalni odnosi koji je ine postanu
izravno proizvodni. Biomo je jo jedno ime za stvarno potinjavanje
drutva pod kapital, a oba su sinonimi za globalizirani proizvodni poredak.
Proizvodnja ispunjava povrine Imperija; to je stroj koji je pun ivota,
inteligentnoga ivota koji, izraavajui se u proizvodnji i reprodukciji kao i u
kolanju [rada, afekata i jezika], daje drutvu novo kolektivno znaenje i
prepoznaje vrlinu i civilizaciju u suradnji.
Moi znanosti, znanja, afekata i komunikacije glavne su snage koje
konstituiraju nau antropoloku virtualnost i koje se razmjetaju na
povrinama Imperija. To se razmjetanje iri po opim jezinim teritorijima
koji obiljeavaju raskrija izmeu proizvodnje i ivota. Rad sve vie postaje
nematerijalan i ostvaruje svoju vrijednost putem singularnog i stalnog
procesa inovacije u proizvodnji; on je sve vie sposoban potroiti ili koristiti
usluge drutvene reprodukcije na sve istananiji i interaktivan nain.
Inteligencija i afekt [ili stvarno mozak to se poklapa s tijelom], upravo kada
postanu prvenstvene proizvodne snage, ine da se proizvodnja i ivot
podudaraju po terenu na kojemu djeluju, jer ivot nije nita drugo do
proizvodnja i reprodukcija skupa tijela i mozgova.
Odnos izmeu proizvodnje i ivota stoga se tako promijenio da je on
sada potpuno izvrnut u odnosu na to kako ga shvaa disciplina politike
ekonomije. ivot se vie ne proizvodi u krugovima reprodukcije koji su
podreeni radnom danu; naprotiv, ivot je ono to proima cijelu
proizvodnju i vlada nad njom. U stvari vrijednost rada i proizvodnje
odreuje se duboko u utrobi ivota. Industrija ne proizvodi nikakav viak
osim onoga to ga stvara drutveno djelovanje - i to je razlog zbog kojega je
vrijednost, uvuena u duboku unutranjost ivota slinu kitovoj utrobi, s
onu stranu mjere. Ne bi bilo nikakvoga vika kada proizvodnja ne bi bila
sasvim proeta drutvenom inteligencijom, opim intelektom i istovremeno
afektivnim izraavanjima koja odreuju drutvene odnose i vladaju
oblikovanjima drutvenog bia. Viak vrijednosti danas se odreuje u
afektima, u tijelima ispresijecanima znanjem, u inteligenciji uma i u pukoj
moi djelovanja. Proizvodnja roba sve vie se postie potpuno putem jezika,

303

304

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

gdje pod jezikom podrazumijevamo inteligentne strojeve koje afekti i

subjektivne strasti stalno obnavljaju.19
Trebalo bi biti jasno na ovoj toki rasprave to to konstituira drutvenu
suradnju tu na povrinama imperijalnoga drutva: sinergije ivota ili pak
proizvodna oitovanja gologa ivota Giorgio Agamben upotrijebio je izraz
goli ivot da bi ukazao na negativnu granicu ovjeanstva i da bi ukazao
kako je, u pozadini politikih ponora, taj moderni totalitarizam izgradio
[vie ili manje junake] uvjete ljudske pasivnosti.20 Mi bismo rekli, naprotiv,
da su putem udovinoga svoenja ljudskih bia na minimalni goli ivot
nacizam i faizam uzalud pokuali unititi tu ogromnu mo u koju bi se goli
ivot mogao pretvoriti i izbrisati oblik u kojemu su akumulirane nove moi
proizvodne suradnje mnotva. Mogli bismo rei u skladu s tom zamisli da se
je reakcionarni delirij faizma i nacizma razulario kada je kapital otkrio da
drutvena suradnja vie nije ishod investiranja kapitala ve prije autonomna
mo, a priori svakoga ina proizvodnje. Kada se ljudska mo pojavljuje
neposredno kao autonomna suradnika kolektivna snaga, kapitalistika
pretpovijest primie se svome kraju. Drugim rijeima kapitalistika
pretpovijest primie se svome kraju kada drutvena i subjektivna suradnja
vie nije proizvod ve pretpostavka, kada je goli ivot uzdignut na
dostojanstvo proizvodne moi, ili pak kada se on pojavljuje kao bogatstvo
virtualnosti.
Znanstvene, afektivne i jezine snage mnotva agresivno preobraavaju
uvjete drutvene proizvodnje. Polje na kojemu mnotvo ponovo prisvaja
proizvodne snage polje je radikalne preobrazbe - pozornica demiurkoga
djelovanja. Ono se iznad svega sastoji u potpunoj reviziji proizvodnje
kolektivne subjektivnosti; ono se sastoji u inu spajanja i hibridiziranja sa
strojevima to ih je mnotvo ponovo prisvojilo i ponovo izmislilo; ono se
stoga sastoji u egzodusu koji nije samo prostoran ve i mehaniki u smislu
da se subjekt preobraava u stroj [i nalazi da je suradnja koja ga konstituira
umnoena u tom stroju]. To je novi oblik egzodusa, egzodusa prema stroju
[ili s njim] - stroju egzodusa.21 Povijest modernog radnika i subjekta
moderne subjektivnosti ve sadri dugaki popis strojnih preobrazbi, ali
hibridiziranje ljudi i strojeva vie ne odreuje pravocrtna staza to ju je on
slijedio tijekom modernog razdoblja. Dosegli smo trenutak kada se odnos
moi koji je vladao hibridizacijama i strojnim preobrazbama sada moe
preokrenuti. Marx je prepoznao da je sukob izmeu radnika i strojeva bio
lani sukob: Trebalo je vremena i iskustva prije nego to su radnici nauili
razlikovati izmeu strojeva i njihove uporabe sa strane kapitala, pa stoga i

VIRTUALNOSTI

prebaciti svoje napade od materijalnih sredstava proizvodnje na oblik

drutva koji koristi ta sredstva.22 Sada nove virtualnosti, goli ivot
sadanjice, imaju sposobnost da preuzmu nadzor nad procesima strojnih
preobrazbi. U Imperiju je politika borba za odreenje mehanike
virtualnosti, ili pak za razliite alternative prijelaza od virtualnoga u stvarno,
sredinji teren borbe. Taj novi teren proizvodnje i ivota otvara radu
budunost preobrazbi koje subjektivna suradnja moe i mora nadzirati
etiki, politiki i proizvodno.
Res Gestae/Machinae
U prolim se godinama mnogo govorilo o kraju povijesti, a isto su tako
izreene i mnoge opravdane primjedbe na to reakcionarno slavljenje kraja
povijesti koje bi eljelo vidjeti sadanju vladavinu kao vjenu. Ipak svakako
je tono da su u modernosti mo kapitala i njegove ustanove suverenosti
vrsto vladale povijeu i primjenjivali svoju vladavinu nad povijesnim
procesima. Virtualne moi mnotva u postmodernosti oznaavaju kraj te
vladavine i tih ustanova. Ta je povijest zavrena. Kapitalistika vladavina
otkriva se kao prijelazno razdoblje. Pa ipak, ako je transcendentna
teleologija to ju je izgradila kapitalistika modernost dola do kraja, kako
mnotvo moe umjesto nje odrediti materijalistiki telos? 23
Bit emo sposobni odgovoriti na to pitanje tek nakon to provedemo
fenomenoloku i povijesnu analizu odnosa izmeu virtualnosti i
mogunosti, to jest, nakon to odgovorimo na pitanje, je li, kako i kada
virtualnost mnotva prolazi kroz mogunost i postaje stvarnost. Ontologija
moguega u tom je smislu sredinji teren analize. Tu su problematiku
postavljali autori od Lukacsa do Benjamina, od Adorna do kasnoga
Wittgensteina, od Foucaulta do Deleuzea, i doista svi oni koji su prepoznali
sumrak modernosti. U svim tim sluajevima to se je pitanje postavljalo
nasuprot tako strahovitim metafizikim preprekama! A danas moemo
vidjeti kako su blijedi bili njihovi odgovori u odnosu na golemost pitanja.
Danas je sigurno da ta problematika ne riskira da e ponoviti stare modele
metafizike tradicije, ak ni one najsnanije. U stvari, svaka metafizika
tradicija danas je potpuno potroena. Ako se nae rjeenje problema ono e
svakako biti materijalno i eksplozivno. Dok smo nau pozornost prije
usmjerili prema snazi elemenata virtualnosti koji su gradili mnotvo, sada se
moramo usredotoiti na hipotezu da te virtualnosti akumuliraju i doseu
prag ostvarenja primjerenoga njihovoj moi. U tom smislu govorimo o
opem intelektu i njegovom oblikovanju u znanje, afekt i suradnju; i u

305

306

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

slinom smislu govorimo o raznim oblicima kolektivnoga egzodusa tih

nomadskih kretanja mnotva koja prisvajaju prostore i obnavljaju ih.
Tu se bavimo s dva prijelaza. Prvi se sastoji u injenici da virtualnost
totalizira polje res gestae. Virtualnost ini korak naprijed i pokazuje da je
sposobnost historia rerum gestarum da vlada aktivnim virtualnim
singularnostima potpuno nestala. To je historia koja je pri kraju kada se nove
virtualnosti pojavljuju kao mone i oslobaaju se bia to ga hegemonijski
opsjedaju kapital i njegove ustanove. Danas su jedine res gestae ispunjene
povijesnim sposobnostima, ili pak, danas ne postoji povijest ve samo
povijesnost. Drugi prijelaz sastoji se u injenici da te pojedinane
virtualnosti, kako zadobivaju svoju autonomnost, takoer postaju
samovrednujue. One izraavaju same sebe kao strojevi inovacije. One ne
samo odbijaju da njima vladaju stari sustavi vrijednosti i eksploatacije, ve
stvarno stvaraju i vlastite nesmanjive mogunosti. Tu se odreuje
materijalistiki telos, temeljen na djelovanju singularnosti, teleologiji koja
proizlazi iz res gestae i figuri strojne logike mnotva.
Res gestae, singularne virtualnosti koje uspostavljaju vezu izmeu
moguega i stvarnoga, u prvom su prijelazu izvan mjere a u drugom s onu
stranu mjere. Singularne virtualnosti, koje su spoj izmeu moguega i
stvarnoga, igraju na obje te karte: biti izvan mjere kao razorno oruje
[dekonstruktivno u teoriji a prevratniko u praksi]; i biti s onu stranu mjere
kao konstitutivna mo. Virtualno i mogue zdrueni su kao nepokoriva
inovacija i kao revolucionarni stroj.

4.2
STVARANJE I KORUPCIJA

Ne moete proliti ni kap amerike krvi a da ne

prolijete krv cijeloga svijeta ... [N]aa krv je
poput poplave Amazone, sainjena od tisuu
plemenitih struja to se sve slijevaju u jednu.
Mi nismo nacija toliko koliko svijet; jer ako ne
moemo cijeli svijet smatrati naim
roditeljem, poput Melchisedeca, mi smo onda
bez oca i majke... Nai preci izgubljeni su u
univerzalnom oinstvu ... Mi smo nasljednici
svih vremena, i sa svima nacijama dijelimo
nau batinu.
herman melville
Sudbina je htjela da Amerika odsad pa
nadalje bude u sreditu zapadne civilizacije a
ne na obodu.
walter lippmann
Ne moemo pobjei amerikom biznisu.
louis-ferdinand cline

Teorija konstituiranja Imperija ujedno je

teorija njegova slabljenja, kao to su evropske teorije o Imperiju shvatile
nekoliko zadnjih tisua godina. Ve su u grko-rimskoj starini, Tukidid,
Tacit i Polibije potanko ispriali slijed uspona i pada, kao to su to kasnije
uinili crkveni oci i teoretiari ranoga kranstva. Nijedan od tih autora kada
je govorio o Imperiju nije jednostavno ponavljao klasinu teoriju o izmjeni
izmeu pozitivnih i negativnih oblika vlasti, jer Imperij po definiciji ide
preko te izmjene. Meutim, unutarnja kriza pojma Imperija postala ja
potpuno razvidna u prosvjetiteljskom razdoblju i razdoblju izgradnje
evropske modernosti, kada su pisci poput Montesquieua i Gibbona postavili
problem dekadencije Rimskoga Carstva kao jedno od sredinjih pitanja u
analizi politikih oblika moderne suverene drave.01

308

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Uspon i pad [Machiavelli]

U klasinoj je starini pojam Imperija ve pretpostavljao krizu. Imperij je bio
zamiljeno u okviru naturalistike teorije oblika vlasti; ak ako on i razbija cikliku izmjenu dobrih i loih oblika, on ne moe izbjei sudbinu korupcije grada
i civilizacije kao cjeline. Tyche [Sudbina] vlada povijeu i ona u neko vrijeme
rui savrenost koju Imperij postie. Od Tukidida do Tacita i od Atene do Rima,
nuna ravnotea izmeu oblika zajednikoga ivota i zapovijedanja smjestila se
u pravocrtnoj sudbini. Polibijeva analiza Rimskoga carstva raskrstila je s tim
konceptom ciklikoga obiljeja povijesnoga razvoja po kojemu se ljudska tvorevina politikoga stalno mijenja od dobrih u loe oblike grada i moi: od
monarhije u tiraniju, od aristokracije u oligarhiju i od demokracije u anarhiju, a
onda kasnije poinje novi krug. Polibije je tvrdio da je Rimsko carstvo raskrstilo s tim krugom stvarajui sintezu dobrih oblika moi [vidi dio 3.5]. On shvaa
Imperij ne toliko kao vladavinu nad univerzalnim prostorom i vremenom, ve
kao kretanje koje zdruuje prostore i vremenitosti putem moi drutvenih oblika koji se nastoje osloboditi od prirodnoga ciklikoga obiljeja povijesnoga vremena. Meutim, prevladavanje povijesnoga pravca je aleatorno. Sinteza dobrih
oblika vlasti, vlada graanske kreposti, moe prkositi sudbini ali je ne moe
izmijeniti. Kriza i slabljenje su odreenja koja treba svakodnevno prevladavati.
Tijekom evropskoga prosvjetiteljstva, autori poput Montesquieua i
Gibbona odbacili su naturalistiku koncepciju toga procesa. Oni su objasnili
slabljenje Imperija u drutvenoznanstvenom smislu. Slabljenje se dogodilo
jer je bilo nemogue uiniti trajnima povijesne i drutvene tvorevine
mnotva i vrline njegovih junaka. Korupcija i slabljenje nisu stoga prirodne
pretpostavke, to ih odreuje ciklika sudbina povijesti, ve prije nastaju
zbog toga to je ljudima nemogue [ili barem krajnje teko] vladati neogranienim prostorom i vremenom. Neogranienost Imperija potkopala je
njegovu sposobnost da ovlada trajnim funkcioniranjem ustanova. Ipak,
Imperij je bilo cilj prema kojemu su teile elja i graanska krepost mnotva
i njegove ljudske sposobnosti da stvara povijest. Bilo je to opasno stanje koje
nije moglo podnijeti neomeeni prostor i vrijeme, ve je onda neminovno
ograniilo univerzalne ciljeve vlasti na konane politike i drutvene dimenzije. Prosvjetiteljski nam autori kau da e se vlast koja se pribliava
savrenstvu izgraditi s mjerom u ogranienom prostoru i vremenu. Izmeu
Imperija i stvarnosti zapovijedanja postojalo je protuslovlje u naelu koje e
neizbjeno izazivati krizu.
Machiavelli, koji je razmatrao koncepciju antikih pisaca i prethodio
onoj modernih, doista je autor koji nam nudi najprimjerenije objanjenje

STVARANJE I KORUPCIJA

paradoksa Imperija.02 On je razjasnio problematiku tako to ju je odvojio

kako od naturalistikoga terena starih tako i od sociolokoga terena
modernih, predstavljajui je umjesto toga u polju imanentnosti i iste
politike. U Machiavellija, dijalektika drutvenih i politikih snaga Republike
gura naprijed vlast koja se iri. Jedino tamo gdje su drutvene klase i njihovi
politiki izrazi postavljeni u otvorenu i stalnu igru protumoi, sloboda i
irenje su povezani, pa stoga samo tamo Imperij postaje mogu. Nema
koncepta Imperija, kae Machiavelli, koji nije odluujue irei koncept
slobode. Upravo u toj dijalektici slobode nalaze se elementi korupcije i
ruilatva. Kada Machiavelli raspravlja o padu Rimskoga carstva, on se prije
svega usredotouje na krizu graanske vjere, ili pak na slabljenje drutvenog
odnosa koji je ujedinio razliite ideoloke drutvene snage i omoguio im da
zajedno sudjeluju u otvorenom meusobnom djelovanju protumoi.
Kranska religija je u stvari razorila Rimsko carstvo unitavajui graansku
strast to ju je pogansko drutvo podravalo, konfliktno ali lojalno
sudjelovanje graana u stalnom usavravanju konstitucije i procesa slobode.
Starinski pojam nune i prirodne korupcije dobrih oblika vlasti tako je
radikalno izmijenjen jer se njih moe procjenjivati samo u vezi s drutvenim
i politikim odnosom koji je organizirao konstituciju. Prosvjetiteljski i
moderni pojam krize neogranienoga i nenadgledivoga prostora i vremena
slino je izmijenjen jer je i on vraen u podruje graanske moi: samo se na
toj i na nikakvoj drugoj osnovi mogu procjenjivati prostor i vrijeme.
Alternativa stoga nije izmeu vlasti i korupcije, ili izmeu Imperija i
slabljenja, ve izmeu na jednoj strani drutveno ukorijenjene i iree vlasti,
to jest, graanske i demokratske vlasti, i na drugoj svake prakse vlasti
koja temelji svoju mo na transcendentnosti i represiji. Ovdje nam treba biti
jasno da kada govorimo o gradu ili demokraciji u navodnim znakovima
kao temelju za ekspanzivno djelovanje Republike, i kao o jedinoj
mogunosti za trajni Imperij, mi uvodimo koncept sudjelovanja koji je
povezan sa ivotnom snagom stanovnitva i s njegovom sposobnou da
stvara dijalektiku protumoi - koncept, stoga, koji ima malo veze s klasinim
i modernim konceptom demokracije. ak su i vladavine Dingis Kana i
Tamerlana bile s toga stajalita donekle demokratske, kao to su bile i
Cezareve legije, Napoleonove vojske i vojske Staljina i Eisenhowera, jer je
svaka od njih omoguavala sudjelovanje stanovnitva koje je podupiralo
njezino ekspanzivno djelovanje. Najvanije je u svim tim sluajevima, i u
opem konceptu Imperija, da se potvrdi teren imanentnosti. Imanentnost
definiramo kao odsustvo svake vanjske granice od putanja djelovanja

309

310

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

mnotva, a imanentnost je povezana samo, u svojim potvrdama i ruilatvu,

s reimima mogunosti koji konstituiraju njezino oblikovanje i razvoj.
Tu se vraamo u sredite paradoksa po kojemu svaka teorija Imperija
predvia mogunost njegovoga slabljenja - ali sada moemo poeti
objanjavati. Ako je Imperij uvijek potpuna pozitivnost, ostvarenje vlasti
mnotva, i potpuno imanentan aparat, onda je on izloen krizi upravo na
terenu ove definicije, a ne iz bilo koje druge nunosti ili transcendentnosti
koja mu se suprotstavlja. Kriza je znak alternativne mogunosti na ravni
imanentnosti - kriza koja nije nuna ali uvijek mogua. Machiavelli nam
pomae da shvatimo taj imanentan, ustavan i ontoloki smisao krize.
Meutim, samo u dananjem stanju to supostojanje krize i polja
imanentnosti postaje potpuno jasno. S obzirom da prostorne i vremenske
dimenzije politikoga djelovanja vie nisu granice ve konstruktivni
mehanizmi imperijalne vlasti, supostojanje pozitivnoga i negativnoga na
terenu imanentnosti sada se oblikuje kao otvorena alternativa. Danas ista
kretanja i tendencije konstituiraju kako uspon tako i slabljenje Imperija.
Finis Europae [Wittgenstein]
Supostojanje imperijalnoga duha sa znakovima krize i slabljenja pojavilo su
pod razliitim krinkama u evropskom diskursu u zadnja dva stoljea, esto
kao odraz bilo kraja evropske hegemonije ili krize demokracije i pobjede
masovnoga drutva. Mi smo nairoko insistirali u ovoj knjizi da su moderne
vlade Evrope razvijale ne imperijalne ve imperijalistike oblike. Koncept
Imperija ipak je preivio u Evropi, a mnogi su stalno alili odsustvo njegove
stvarnosti. Evropske rasprave o Imperiju i slabljenju zanimaju nas iz dva
prvenstvena razloga: prvo, jer je kriza ideala imperijalne Evrope u sreditu
tih rasprava, i drugo, jer ta kriza pogaa tono u ono tajno mjesto definicije
Imperija gdje poiva koncept demokracije. Drugi trenutak koji ovdje
moramo imati na umu je stajalite s kojega su se rasprave vodile: stajalite
koje usvaja povijesnu dramu slabljenja Imperija u smislu kolektivnoga
proivljenoga iskustva. Tema krize Evrope prevedena je u diskurs o
slabljenju Imperija i povezala se s krizom demokracije, zajedno s oblicima
svijesti i otpora koje ta kriza podrazumijeva.
Alexis de Tocqueville bio je moda prvi koji je predstavio problem u
tom smislu. Njegova analiza masovne demokracije u Sjedinjenim Dravama,
s njezinim duhom inicijative i irenja, dovela ga je do gorkog i proroanskog
shvaanja da evropske elite ne mogu nastaviti zapovijedati svjetskom
civilizacijom.03 Ve je Hegel predvidio neto vrlo slino: Amerika je ...

STVARANJE I KORUPCIJA

zemlja budunosti, a njezina e se svjetskopovijesna vanost otkriti u

vremenu koje je pred nama... Ona je zemlja elje svih onih koji su umorni
od povijesnoga arsenala stare Evrope.04 Meutim, Tocqueville je mnogo
dublje shvatio taj prijelaz. Razlog za krizu evropske civilizacije i njezine
imperijalne postupke sastoji se u injenici da evropska vrlina - ili pak njezina
aristokratska moralnost organizirana u ustanovama moderne suverenosti ne uspijeva odrati korak sa ivotnim moima masovne demokracije.
Smrt Boga koju su mnogi Evropljani poeli zapaati bila je stvarno
znak isteka njihovog planetarnog centralizma, koji su oni mogli shvatiti
samo u smislu modernog misticizma. Od Nietzschea do Burkhardta, od
Thomasa Manna do Maxa Webera, od Spenglera do Heideggera i Ortega y
Gasseta, i brojnih drugih autora koji su obiljeili devetnaesto i dvadeseto
stoljee, ta je intuicija postala stalan pripjev to su ga pjevuili s takvom
gorinom!05 Pojava masa na drutvenoj i politikoj pozornici, iscrpljenje
kulturnih i proizvodnih modela modernosti, blijeenje evropskih
imperijalistikih projekata, kao i sukobi meu nacijama po pitanjima
oskudnosti, siromatva i klasne borbe: sve su to bili neopozivi znakovi
slabljenja. Nihilizam je vladao tom erom jer su vremena bila bez nade.
Nietzsche je dao konanu dijagnozu: Evropa je bolesna.06 Dva svjetska
rata koja e razoriti njezine teritorije, pobjeda faizma, i danas, nakon
propasti staljinizma, ponovno pojavljivanje najstranijih utvara nacionalizma
i nesnoljivosti, sve je to dokaz koji potvruje da su te intuicije bile u stvari
tone.
Meutim, s naega stajalita, injenica da se nasuprot starih moi
Evrope oblikovao novi Imperij samo je dobra vijest. Tko eli vie vidjeti tu
blijedu i nametniku evropsku vladajuu klasu koja je izravno od ancien
rgimea dovela do nacionalizma, od populizma do faizma, a danas vue
prema uopenom neoliberalizmu? Tko eli vie vidjeti one ideologije i one
birokratske aparate to su ih hranile i poticale istrunule evropske elite? I tko
jo moe trpjeti one sustave organizacije rada i one korporacije koje su
isisale svaki ivotni duh?
Naa zadaa ovdje nije jadikovati nad evropskom krizom, ve
prepoznati u njezinoj analizi elemente koji, potvrujui njezine tendencije,
jo uvijek ukazuju na mogue otpore, rubove pozitivnog protudjelovanja i
alternativnu sudbinu. Ti su se elementi esto pojavljivali skoro protiv volje
teoretiara krize svoga vremena: to je otpor koji skae prema buduem
vremenu - stvarnoj i pravoj buduoj prolosti, nekoj vrsti budueg svrenog
vremena. U tom smislu, kroz bolnu analizu njezinih uzroka, kriza evropske

311

312

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

ideologije moe otkriti definiciju novih, otvorenih izvora. Zbog toga je

potrebno slijediti razvoj krize Evrope jer su ne samo autori poput Nietzschea
i Webera, ve i javno mnijenje toga vremena, prikazujui krizu, otkrili
krajnje monu pozitivnu stranu, koja je sadravala temeljna obiljeja novoga
svjetskoga Imperija u koji danas ulazimo.
Agensi krize staroga imperijalnoga svijeta postali su temelji novoga.
Nerazluiva masa koja je jednostavno svojom prisutnou razorila modernu
tradiciju i njezinu transcendentnu mo danas se pojavljuje kao mona
proizvodna snaga i neobuzdani izvor vrednovanja. Nova ivotna snaga,
skoro poput barbarskih sila to su pokopale Rim, proima polje
imanentnosti to nam ga je smrt evropskoga Boga ostavila kao na obzor.
Svaka teorija krize evropskoga ovjeka i slabljenje ideje evropskoga Imperija
na neki je nain simptom nove ivotne snage masa, ili kako mi vie volimo,
elje mnotva. Nietzsche je to proglasio s vrhova planina: Upio sam u sebe
duh Evrope - sada elim uzvratiti udarac! 07 Ii s onu stranu modernosti
znai ii s onu stranu prepreka i transcendentnosti eurocentrizma i prema
konanom usvajanju polja imanentnosti kao iskljuivoga terena teorije i
prakse politike.
U godinama nakon eksplozije Prvoga svjetskoga rata, oni koji su
sudjelovali u velikom pokolju oajniki su pokuavali shvatiti i nadzirati
krizu. Sjetite se svjedoanstava Franza Rosenzweiga i Waltera Benjamina.
Za njih je obojicu neka vrsta svjetovne eshatologije bio mehanizam pomou
kojega bi se moglo osloboditi iskustvo krize.08 Nakon povijesnoga iskustva
rata i bijede, a moda s intuicijom o predstojeem holokaustu, pokuavali su
otkriti nadu i svjetlo izbavljenja Meutim, taj pokuaj nije uspio izbjei
snanoj podvodnoj struji dijalektike. Svakako je dijalektika, ta prokleta
dijalektika to je drala na okupu i posveivala evropske vrijednosti, bila
ispranjena iznutra i odreivala se u potpuno negativnom smislu. Meutim,
apokaliptika pozornica na kojoj je taj misticizam iao u potragu za
osloboenjem i izbavljenjem jo je uvijek bila uvuena u krizu. Benjamin je
to s gorinom shvatio: Prolost nosi sa sobom vremenski pokazatelj
pomou kojega je upuena na izbavljenje. Postoji tajni sporazum izmeu
prolih narataja i sadanjih. Na se dolazak oekivao na zemlji. Poput
svakoga narataja koji nam je prethodio mi smo bili nadareni slabom
mesijanskom moi, moi na koju je prolost polagala pravo.09
To se teoretsko iskustvo pokazalo upravo tamo gdje se kriza modernosti najjae pojavljivala. Na istom su terenu drugi autori pokuavali raskinuti s
ostacima dijalektike i njezinim moima potinjavanja. Meutim, izgleda nam

STVARANJE I KORUPCIJA

da ak i najjai mislioci toga doba nisu bili sposobni raskinuti s dijalektikom

i krizom. Po Maxu Weberu kriza suverenosti i legitimnosti moe se rijeiti
samo uticanjem iracionalnim slikama karizme. Po Carlu Schmittu obzor suverenih postupaka moe se raistiti jedino pribjegavajui odluci. Meutim, iracionalna dijalektika ne moe rijeiti niti ak ublaiti krizu stvarnosti.10 A snana sjena estetizirane dijalektike provlai se ak i u Heideggerov
pojam pastoralne funkcije nad razbacanim i razlomljenim biem.
Za stvarno razjanjenje toga stanja, najvie nas je zaduilo nekoliko
francuskih filozofa koji su ponovo itali Nietzschea nekoliko desetljea
kasnije, u 1960-im godinama. Njihovo ponovo itanje dovelo je do
preusmjerenja kritikoga stajalita, do ega je dolo kada su poeli shvaati
kraj funkcioniranja dijalektike i kada je to shvaanje potvreno u novom
praktikom, politikom iskustvu koje se kretalo oko proizvodnje
subjektivnosti. Bila je to proizvodnja subjektivnosti kao moi, kao
konstitucija autonomije koja se nije mogla svesti na nikakvu apstraktnu ili
transcendentnu sintezu.12 Sada su odbijanje, otpor, nasilje i pozitivna
potvrda bia a ne dijalektika oznaavali odnos izmeu mjesta krize u
stvarnosti i primjerenoga odgovora. Ono to se usred krize u 1920-im
godinama pojavljivalo kao transcendentnost protiv povijesti, izbavljenje
protiv korupcije i mesijanstvo protiv nihilizma sada se izgraivalo kao
ontoloki odreen poloaj izvan i protiv, pa tako s onu stranu svakoga
moguega ostatka dijalektike. Bio je to novi materijalizam koji je poricao
svaki transcendentni element i konstituirao radikalno preusmjerenje duha.
Da bismo razumjeli dubinu toga prijelaza, dobro bi bilo da se
usredotoimo na svijest o njemu i na njegovo predvianje u misli Ludwiga
Wittgensteina. Wittgensteinovi rani radovi ulili su novi ivot u
prevladavajue teme u evropskoj misli s poetka dvadesetoga stoljea: stanje
boravka u pustinji smisla i potrage za znaenjem, supostojanje misticizma
totaliteta i ontoloke tendencije prema proizvodnji subjektivnosti.
Wittgenstein je uklonio bilo koju sluajnost iz suvremene povijesti i njezine
drame, koja je ve bila ogoljela od bilo kakve dijalektike. Povijest i iskustvo
postali su pozornica materijalistikog i tautolokog ponovnog osnivanja
subjekta u oajnikom pokuaju da se pronae koherentnost u krizi. Usred
Prvoga svjetskoga rata Wittgenstein je pisao: Kako stvari stoje, ima Boga.
Boga ima, kako stvari stoje. Jedino iz svijesti o neponovljivosti moga ivota
proizlaze religija-znanost-i umjetnost. I dalje: Ta svijest je sam ivot. Moe
li biti etike i onda kada nema nikakvoga ivoga bia izvan mene? Moe li biti
etike ako nema nikakvoga ivoga bia osim mene? Ako pretpostavljamo da je

313

314

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

etika neto bitno, onda moe. Ako sam u pravu, onda za etiku prosudbu
nije dovoljno da je svijet dat. Onda sam svijet nije ni dobar ni zao ... Dobro i
zlo samo ulaze kroz subjekt. A subjekt nije dio svijeta, ve granica svijeta.
Wittgenstein odbacuje Boga rata i pustinju stvari u kojoj su dobro i zlo sada
nerazluivi smjetajui svijet na granicu tautoloke subjektivnosti: Tu
moemo vidjeti da se solipsizam podudara s istim realizmom, ako je tono
promiljen.13 Meutim, ta granica je stvaralaka. Alternativa je jedino data
kada se, i jedino kada se, subjektivnost postavi izvan svijeta: Moji prijedlozi
slue kao razjanjenja na sljedei nain: svatko tko me razumije kasnije e ih
shvatiti kao besmislene, kada ih iskoristi - kao stepenice - da se popne izvan
njih. [On mora, takoreku, odbaciti ljestve nakon to se po njima popne.] On
mora prevladati te prijedloge, i onda e vidjeti svijet s prave strane.14
Wittgenstein prepoznaje kraj svake mogue dijalektike i svakoga znaenja
koje lei u logici svijeta a ne na njezinom rubnom, subjektivnom
premotenju.
Tragina putanja toga filozofskoga iskustva omoguuje nam da
shvatimo one elemente koji su uinili percepciju krize modernosti i
slabljenja zamisli o Imperiju [negativnim ali nunim] uvjetom za definiciju
nadolazeega Imperija. Ti autori predstavljali su glasove to viu u pustinji.
Dio toga narataja zatvorit e u koncentracione logore. Drugi e produiti
krizu putem iluzorne vjere u sovjetsku modernizaciju. Drugi opet, znaajna
skupina tih autora, pobjei e u Ameriku. Oni su bili doista glasovi to viu u
pustinji, ali njihova rijetka i jedinstvena predvianja ivota u pustinji daju
nam sredstva da razmiljamo o mogunostima mnotva u novoj stvarnosti
postmodernog Imperija. Ti su autori prvi odredili uvjete potpune
deteritorijalizacije nadolazeega Imperija, a oni su bili smjeteni u njemu
upravo kao to su mnotva smjetena u njemu danas. Negativnost, odbijanje
sudjelovanja, otkrie praznine koja sve zaodjenjuje: to znai smjestiti sebe
bezuvjetno u imperijalnu stvarnost koja je sama odreena krizom. Imperij je
pustinja a kriza je u toj toki nerazluiva od tendencije povijesti. Dok se u
klasinom svijetu imperijalna kriza smatrala proizvodom prirodnoga kruga
povijesti, i dok je u modernom svijetu krizu odreivao niz aporija vremena i
prostora, danas su figure krize i prakse Imperija postali nerazluivi.
Meutim, teoretiari krize u dvadesetom stoljeu ue nas da u ovom
deteritorijaliziranom i krivom prostoru gdje se gradi novi Imperij i u ovoj
pustinji znaenja, svjedoanstvo o krizi moe poi prema ostvarenju
pojedinanoga i kolektivnoga subjekta, prema moima mnotva. Mnotvo je
usvojilo odsutnost mjesta i uvrstilo vrijeme; ono je pokretljivo i elastino i

STVARANJE I KORUPCIJA

ono zamilja budunost samo kao ukupnost mogunosti koje se granaju u

svim pravcima. Nadolazei imperijalni svemir, slijep na znaenje, ispunjen je
raznovrsnom ukupnou proizvodnje subjektivnosti. Slabljenje nije vie
budua sudbina ve sadanja stvarnost Imperija.
Amerika, Amerika
Bijeg evropskih intelektualaca u Sjedinjene Drave bio je pokuaj da se
otkrije izgubljeno mjesto. Nije li amerika demokracija u stvari utemeljena
na demokraciji egzodusa, na potvrdnim i nedijalektikim intelektualnim
vrijednostima, i na pluralizmu i slobodi? Nisu li te vrijednosti, zajedno s
pojmom novih granica, stalno irile njezinu demokratsku osnovu, s onu
stranu bilo koje apstraktne prepreke nacije, etniciteta i religije? Tu glazbu
svirao je u visokom tonu projekt Pax Americana to ga je proglasilo
liberalno rukovodstvo, a ponekad i u niskom tonu, u obliku amerikoga sna
o drutvenoj pokretljivosti i jednakim mogunostima za stjecanje bogatstva i
slobode za svaku potenu osobu - ukratko, amerikoga naina ivota.
Projekt New Deala da bi se prevladala kriza 1930-ih godina, koji je bio toliko
razliit i toliko liberalniji od evropskih politikih i kulturnih programa kao
odgovora na krizu, podupirao je tu predodbu amerikog ideala. Kada je
Hannah Arendt tvrdila da je Amerika revolucija iznad Francuske jer je
amerika predstavljala neogranienu potragu za politikom slobodom a
francuska ogranienu borbu zbog oskudnosti i nejednakosti, ona nije samo
veliala ideal slobode koji Evropljani vie nisu poznavali ve ga je i
reteritorijalizirala u Sjedinjene Drave.15 Stoga je u odreenom smislu
izgledalo kao da se prekinuo kontinuitet koji je postojao izmeu povijesti
SAD-a i povijest Evrope i da su se Sjedinjene Drave uputile u razliitom
pravcu, ali u stvari su Sjedinjene Drave predstavljale za te Evropljane
uskrsnue zamisli o slobodi koju je Evropa izgubila.
Sa stajalita Evrope u krizi, Sjedinjene Drave, Jeffersonov Imperij
slobode, predstavljale su obnovu imperijalne zamisli. Veliki ameriki pisci
devetnaestoga stoljea pisali su o epskim dimenzijama slobode novoga
kontinenta. U Whitmana naturalizam je postao potvrdan, u Melvillea
realizam je postao poeljan. Ameriko mjesto bilo je teritorijalizirano u ime
konstitucije slobode i istovremeno stalno je deteritorijalizirano putem
otvaranja, granica i egzodusa. Veliki ameriki filozofi, od Emersona do
Whiteheada i Peircea, otvorili su hegelijanizam [ili u stvari apologiju
imperijalistike Evrope] duhovnim strujama procesa koji je bio nov i
opsean, odreen i neogranien.16

315

316

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Evropljani u krizi bili su oparani tim sirenskim pjesmama novoga

Imperija. Evropski amerikanizam i antiamerikanizam u dvadesetom stoljeu
oba su izrazi tekoga odnosa izmeu Evropljana u krizi i imperijalnoga
projekta SAD-a. Evropa dvadesetoga stoljea primala je ameriku utopiju na
mnoge raznovrsne naine, ali je ona posvuda funkcionirala kao referentna
toka. Stalna zaokupljenost oitovala se kako u mrzovolji krize tako i u duhu
avangardi, drugim rijeima, kroz samounitenje modernosti i kroz
neodreenu ali neobuzdanu volju za promjenom koja je proimala
posljednji val evropskih kulturnih pokreta, od ekspresionizma i futurizma
do kubizma i apstraktne umjetnosti.
Vojna povijest dvostrukoga spaavanja Evrope pomou vojski SAD-a u
dva svjetska rata odgovarala je spaavanju u politikom i kulturnom smislu.
Amerika hegemonija nad Evropom, koja se temeljila na financijskim,
ekonomskim i vojnim strukturama, postala je gotovo prirodnom pomou
niza kulturnih i ideolokih zahvata. Sjetite se, na primjer, kako su se u
godinama nakon zavretka Drugog svjetskog rata mjesto umjetnike proizvodnje i zamisao moderne umjetnosti premjestili iz Pariza u New York.
Serge Guilbaut pria zanimljivu priu kako se, kada su rat i nacistika
okupacija unitili pariku umjetniku scenu, i usred ideoloke kampanje da
se istakne vodea uloga Sjedinjenih Drava u poslijeratnom svijetu, apstraktni ekspresionizam njujorkih slikara poput Jacksona Pollocka i Roberta
Motherwella predstavio kao prirodni nastavak i nasljednik evropskoga i
konkretno parikoga modernizma. New York je ukrao zamisao moderne
umjetnosti:
Ameriku su umjetnost opisivali kao logiki vrhunac dugotrajne i
neumoljive tendencije prema apstrakciji. Kada je jednom amerika
kultura dobila status meunarodnoga modela, moralo se promijeniti
specifino ameriko: ono to je bilo karakteristino ameriko postalo je
tipino za zapadnu kulturu kao cjelinu. Na taj se nain amerika
umjetnost preobrazila od regionalne u meunarodnu umjetnost a onda
u univerzalnu umjetnost ... U tom pogledu, amerika poslijeratna
kultura postavljena je na istu razinu s amerikom ekonomskom i
vojnom snagom: ona je postala odgovorna za preivljenje
demokratskih sloboda u slobodnom svijetu.17
Taj prijelaz u povijesti umjetnike proizvodnje i, jo vanije, umjetnike
kritike, samo je jedan vid viestranog ideolokog zahvata koji prikazuje globalnu hegemoniju SAD-a kao prirodnu i neminovnu posljedicu krize Evrope.

STVARANJE I KORUPCIJA

Paradoksalno je da je ak i divlje evropske nacionalizme, koji su doveli

do tako estokih sukoba u prvoj polovici stoljea, kasnije zamijenilo natjecanje oko toga tko e bolje izraziti snani antiamerikanizam. Moda je
Lenjinov Sovjetski savez u stvari najjasnije uo sirenski zov amerikanizma.
Izazov se sastojao u tome da se ponove rezultati kapitalizma koji su svoj
vrhunac doivjeli u Sjedinjenim Dravama. Sovjeti su govorili protiv sredstava koja su Sjedinjene Drave koristile i tvrdili su da umjesto njih socijalizam
moe postii iste rezultate uinkovitije putem tekoga rada i rtvovanja
slobode. Ta strahovita dvosmislenost proimala je i Gramscijeve tekstove o
amerikanizmu i fordizmu, temeljne za razumijevanje amerikoga problema s
evropskoga motrita.18 Gramsci je vidio Sjedinjene Drave, s njihovim
spojem novih tejlorisitikih oblika organizacije rada i njihovom snanom
voljom za prevlau, kao neizbjenu referentnu toku za budunost: bio je
to jedini put za razvoj. Za Gramscija, bilo je pitanje shvaanja hoe li revolucija biti aktivna [kao ona sovjetske Rusije] ili pasivna [kao u faistikoj
Italiji]. Podudaranje izmeu amerikanizma i dravnog socijalizma trebalo bi
postati oigledno, s njihovim usporednim putovima razvoja na obje strane
Atlantika za vrijeme hladnoga rata, koji je naposljetku doveo do estokog
natjecanja oko istraivanja svemira i nuklearnoga oruja. Ti usporedni
putovi jednostavno ukazuju na injenicu da je neto amerikanizma prodrlo
ak i u sredite njegovoga najveega protivnika. Razvoj Rusije u dvadesetom
stoljeu bio je u odreenoj mjeri mikrokozam za razvoj Evrope.
Odbijanje evropske svijesti da prizna svoje slabljenje esto je poprimalo
oblik projiciranja vlastite krize na ameriku utopiju. To se projiciranje
nastavilo dugo vremena, toliko dugo koliko je trajala nunost i hitnost da
Evropljani otkriju mjesto slobode koje bi moglo nastaviti teleoloku viziju
koje je moda najvii izraz hegelijanski historicizam. Paradoksi toga
projiciranja umnoavali su se do toke u kojoj je evropska svijest, suoena
svojim neospornim i nepovratnim slabljenjem, reagirala tako to je otila u
drugu krajnost: prvenstveno mjesto natjecanja, koje je potvrdilo i ponovilo
formalnu mo utopije SAD-a, sada je predstavljalo njezino potpuno
zbacivanje. Solenjicinova Rusija postala je potpuno nijekanje
najkarikaturalnijih i apologetskih slika amerike utopije u liku Arnolda
Toynbeeja. Ne bi nas trebalo uditi to su se ideologije kraja povijesti, koje
su isto toliko evolucionistike koliko i postmoderne, pojavile da zaokrue tu
ideoloku zbrku. Ameriki imperij donijet e kraj Povijesti.
Meutim, mi znamo, da je ta zamisao o Amerikom imperiju kao izbavljenju utopije potpuno iluzorna. Najprije, nadolazei Imperij nije ameriki a

317

318

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Sjedinjene Drave nisu njegovo sredite. Temeljno naelo Imperija kako smo
ga opisivali tijekom pisanja ove knjige je da njegova mo nema stvarni i
odreeni teren ili sredite. Imperijalna mo raspodjeljuje se po mreama,
putem pokretljivih i oblikovanih mehanizama nadzora. Time ne elimo rei
da se vlada SAD-a i teritorij SAD-a ne razlikuju jedno od drugoga: Sjedinjene
Drave svakako zauzimaju povlateno mjesto u globalnim segmentacijama i
hijerarhijama Imperija. Meutim, kako se moi i granice nacionalnih drava
smanjuju, razlike meu nacionalnim teritorijima postaju sve vie relativne.
One danas nisu razlike u naravi [kao to su bile, na primjer, razlike izmeu
teritorija metropole i onoga kolonije] ve razlike u stupnju.
Nadalje, Sjedinjene Drave ne mogu popraviti ili izbaviti Imperij od
krize i slabljenja. Sjedinjene Drave nisu mjesto kuda evropski ili ak i
moderni subjekt moe pobjei da bi razrijeio svoju nelagodu i nesreu: nije
ni bilo takvoga mjesta. Sredstvo da se poe s onu stranu krize je ontoloko
pomaknue subjekta. Stoga se najvanija promjena dogaa unutar
ovjeanstva, s obzirom da s krajem modernosti zavrava i elja da se
pronae neto to bi moglo prepoznati sebe izvan zajednice, izvan suradnje i
izvan kritikih i proturjenih odnosa koje svaka osoba nalazi na ne-mjestu,
to jest, u svijetu i mnotvu. Ta se zamisao Imperija ponovo pojavljuje, ne kao
teritorij, ne u odreenim dimenzijama svoga vremena i prostora, i ne sa
stajalita naroda i njegove povijesti, ve prije jednostavno kao tkivo
ontoloke ljudske dimenzije koja tei da postane univerzalna.
Kriza
Postmodernizacija i prijelaz prema Imperiju ukljuuje stvarno stapanje
podruja koja su se prije oznaavala kao baza i nadgradnja. Imperij se
oblikuje kada jezik i komunikacija, ili pak kada nematerijalni rad i suradnja,
postaju vladajua proizvodna snaga [vidi dio 3.4] Nadgradnja je poela
djelovati, a svijet u kojemu ivimo je svijet proizvodnih jezinih mrea. Crte
proizvodnje i one predstavljanja kriaju se i mijeaju na istom jezinom i
proizvodnom podruju. U tom se kontekstu razlike koje odreuju sredinje
kategorije politike ekonomije poinju stapati. Proizvodnja postaje
nerazluiva od reprodukcije; proizvodne snage spajaju se s proizvodnim
odnosima; stalni kapital sve se vie konstituira i predstavlja unutar
promjenljivog kapitala, u mozgovima, tijelima i suradnji proizvodnih
subjekata. Drutveni subjekti istovremeno su proizvoai i proizvodi toga
jedinstvenoga stroja. U toj novoj povijesnoj tvorevini stoga vie nije mogue
prepoznati znak, subjekt, vrijednost ili praksu koji bi bili izvana.

STVARANJE I KORUPCIJA

Meutim, oblikovanje te ukupnosti ne ukida eksploataciju. Ono je prije

redefinira, prvenstveno u odnosu na komunikaciju i suradnju. Eksploatacija
je izvlatenje suradnje i ponitavanje znaenja jezine proizvodnje.
Sljedstveno tome, otpori zapovijedanju stalno se pojavljuju unutar Imperija.
Neprijateljstva eksploataciji oblikuju se diljem globalnih mrea proizvodnje i
odreuju krizu na svakom pojedinom voru. Kriza se poklapa s
postmodernom ukupnou kapitalistike proizvodnje; ona je svojstvena
imperijalnom nadzoru. U tom se pogledu smanjenje i pad Imperija odreuje
ne kao dijakronijsko kretanje ve kao sinkronijska stvarnost. Kriza tee kroz
svaki trenutak razvoja i preinaenja ukupnosti.
Sa stvarnim potinjavanjem drutva kapitalu, drutvena neprijateljstva
mogu izbiti kao sukob u svakom trenutku i u svakom elementu
komunikacijske proizvodnje i razmjene. Kapital je postao svijet. Upotrebna
vrijednost i sve druge upute na vrijednosti i procese vrednovanja prije
shvaenima kao izvan kapitalistikoga naina proizvodnje postupno su
nestale. Subjektivnost je potpuno uronjena u razmjenu i jezik, ali to ne znai
da je ona sada pomirljiva. Tehnoloki razvoj temeljen na uopavanju
komunikacijskih proizvodnih odnosa motor je krize, a proizvodni opi
intelekt gnijezdo je neprijateljstava. Kriza i slabljenje ne odnose se na neto
vanjsko Imperiju ve na ono to je najvie unutarnje. Oni pripadaju
proizvodnji same subjektivnosti, pa su tako istovremeno svojstveni i
suprotni procesima reprodukcije Imperija. Kriza i slabljenje nisu skriveni
temelj niti zloslutna budunost ve jasna i oigledna aktualnost, uvijek
oekivani dogaaj, latentnost koja je uvijek prisutna.
Pono je u noi utvara. Kako nova vladavina Imperija tako i novo
nematerijalno i suradniko stvaralatvo mnotva kree se u sjeni i nita ne
uspijeva osvijetliti sudbinu koja je pred nama. Ipak, dobili smo novu
referentnu toku [a sutra moda i novu svijest], koja se sastoji u injenici da
je Imperij obiljeen krizom, da je njegovo slabljenje uvijek ve poelo i da,
sljedstveno, svaki pravac neprijateljstva vodi prema dogaaju i singularnosti.
to to znai kad kaemo da je kriza imanentna Imperiju i da je od njega
nerazluiva? Je i mogue u ovoj tamnoj noi teoretizirati pozitivno i odrediti
praksu dogaaja?
Stvaranje
Dvije nas bitne prepreke spreavaju da odmah odgovorimo na ta pitanja.
Prvu predstavlja bahata mo buroaske metafizike, a osobito iroko
rasprostranjena iluzija da su kapitalistiko trite i kapitalistiki reim

319

320

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

proizvodnje vjeni i nenadmaivi. Bizarna prirodnost kapitalizma je ista i

jednostavna mistifikacija i moramo se nje smjesta osloboditi. Drugu
prepreku predstavljaju brojna teoretska stajalita koja ne vide nikakvu
alternativu sadanjem obliku vladanja osim slijepog anarhinog drugog i
koja tako sudjeluju u misticizmu granice. S toga ideolokoga stajalita,
patnja postojanja ne uspijeva se oblikovati, postati svjesnom i uspostaviti
toku pobune. To teoretsko stajalite vodi samo u ciniki stav i kvijetistike
postupke. Iluzija o prirodnosti kapitalizma i radikalnosti granice u stvari
stoje u dopunskom odnosu. Njihovo sauesnitvo izraava se u iscrpljujuoj
nemoi. injenica je da nijedno od tih stajalita, ni apologetsko ni mistiko,
ne uspijeva shvatiti prvenstveni vid biopolitikoga poretka: njegovu
proizvodnost. Ona ne mogu protumaiti virtualne moi mnotva koje stalno
tei prema moguem i stvarnom. Drugim rijeima, oni su izgubili osjeaj za
temeljnu proizvodnost bia.
Moemo odgovoriti na pitanje kako izai iz krize jedino ako se
spustimo u biopolitiku virtualnost, obogaenu singularnim i stvaralakim
procesima proizvodnje subjektivnosti. Meutim, kako su rascjep i promjena
mogui u apsolutnom obzoru u koji smo uronjeni, u svijetu koji porie
vrijednosti u vakuumu znaenja i nedostatku bilo kakve mjere? Ne trebamo
se ovdje vraati na opis elje i njezinoga ontolokoga vika, niti ponovo
insistirati na dimenziji s one strane. Dovoljno je ukazati na stvaralako
odreenje elje pa tako na njezinu proizvodnost. U stvari, potpuno mijeanje
politikog, drutvenog i ekonomskog u konstituciji sadanjice otkriva
biopolitiki prostor koji objanjava - mnogo bolje nego nostalgina utopija
politikoga prostora u Hannah Arendt - sposobnost elje da se suoi s
krizom.19 Na taj je nain potpuno redefiniran cijeli pojmovni obzor.
Biopolitiko, sa stajalita elje samo je konkretna proizvodnja, ljudska
kolektivnost na djelu. elja se tu pojavljuje kao proizvodni prostor, kao
aktualnost ljudske suradnje u izgradnji povijesti. Proizvodnja je sasvim i
jednostavno ljudska reprodukcija, mo stvaranja. eljea proizvodnja je
stvaranje, ili bolje viak, rada i akumulacije moi utjelovljenoj u kolektivnom
kretanju singularnih bitnosti, koje je istovremeno njezin uzrok i njezino
zaokruenje.
Kada vrsto smjestimo nau analizu u biopolitiki svijet gdje se
drutvena, ekonomska i politika proizvodnja i reprodukcija podudaraju,
ontoloko stajalite i antropoloko stajalite sve se vie preklapaju. Imperij
prisvaja sebi pravo da bude gospodar svijeta jer ga moe unititi. Kakva
uasna iluzija! U stvarnosti mi smo gospodari svijeta jer ga naa elja i rad

STVARANJE I KORUPCIJA

stalno ponovo stvaraju. Biopolitiki svijet je neiscrpivo tkanje stvaralakih

radnji, od kojih je kolektivno [kao susretite singularnosti] motor. Nikakva
metafizika, osim u bunilu, ne moe odrediti ovjeanstvo kao izolirano i
bespomono. Nikakva ontologija, osim transcendentne, ne moe svesti
ovjeanstvo na individualnost. Nikakva antropologija, osim patoloke, ne
moe odrediti ovjeanstvo kao negativnu mo. Stvaranje, ta prva injenica
metafizike, ontologije i antropologije, kolektivni je mehanizam ili aparat
elje. Biopolitiko postajanje velia tu prvu dimenziju u apsolutnom
smislu.
Ta nova stvarnost prisiljava politiku teoriju da se radikalno redefinira.
U biopolitikom drutvu, na primjer, strah se ne moe koristiti, kao to je
Thomas Hobbes govorio, kao iskljuivi motor ugovorne konstitucije
politike, poriui tako ljubav mnotva. Ili pak, u biopolitikom drutvu
odluka suverena nikada ne moe poricati elju mnotva. Kada bi se te
temeljne moderne strategije suverenosti danas upotrijebile sa suprotnostima
koje one odreuju, svijet bi doao do svoga kraja jer stvaranje ne bi bilo vie
mogue. Da bi dolo do stvaranja, politiko mora popustiti ljubavi i elji a to
znai temeljnim snagama biopolitike proizvodnje. Politiko nije ono to nas
danas ui ciniki makijavelizam politiara; ono je prije, kao to nam
demoktratski Machiavelli kae, mo stvaranja, elja i ljubav. Politika teorija
mora se preusmjeriti u tom pravcu i usvojiti jezik stvaranja.
Stvaranje je primum biopolitikoga svijeta Imperija. Biomo - obzor
hibridiziranja prirodnoga i umjetnoga, potreba i strojeva, elje i kolektivne
organizacije ekonomskoga i drutvenoga - mora stalno sama sebe iznova
stvarati kako bi postojala. Stvaranje je tu, prije svega ostaloga, kao osnova i
motor proizvodnje i reprodukcije. Stvaralako povezivanje daje znaenje
komunikaciji, a svaki model komunikacije [svakidanji, filozofski ili
politiki] koji ne odgovara tom prvenstvu je laan. Drutveni i politiki
odnosi Imperija biljee tu fazu razvoja proizvodnje i tumae stvaralaku i
proizvodnu biomo. Tako smo dosegnuli granicu virtualnosti stvarnoga
potinjavanja proizvodnoga drutva kapitalu - ali upravo na toj se granici
otkrivaju mogunost stvaranja i kolektivna snaga elje u svoj svojoj moi.
Korupcija
Korupcija stoji nasuprot stvaranju. Daleko od toga da je nuna nadopuna
stvaranju, kao to su govorile razne platonske filozofske struje, korupcija je
jednostavno njegova negacija.20 Korupcija razbija lanac elje i prekida
njezino irenje po biopolitikom obzoru proizvodnje. Ona gradi crne rupe i

321

322

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

ontoloke vakuume u ivotu mnotva koje ne moe prekriti ni najperverznija

politika znanost. Korupcija, nasuprot elji, nije ontoloki motor ve
jednostavno nedostatak ontolokoga temelja biopolitikih postupaka bia.
U Imperiju korupcija je posvuda. Ona je kamen temeljac i klju
prevlasti. Ona lei u razliitim oblicima u vrhovnoj vlasti Imperija i njegovih
vazalskih uprava, najprofinjenijim i najpokvarenijim upravnim redarstvenim
snagama, lobijima vladajuih klasa, mafijama drutvenih skupina u usponu,
crkvama i sljedbama, financijskim konglomeratima i svakidanjim
ekonomskim transakcijama. Putem korupcije imperijalna mo prostire
dimnu zavjesu po svijetu, i zapovijeda mnotvom u tom trulom oblaku, u
odsutnosti svjetla i istine.
Nema tajne u tome kako prepoznajemo korupciju i kako prepoznajemo
snanu prazninu bezrazline magle koju imperijalna mo iri po svijetu. U
stvari, sposobnost da prepoznamo maglu je sposobnost koja je najbolje
raspodijeljena po svijetu, da upotrijebimo Descartesovu izreku [La facult
la mieux paratage du monde]. Korupciju odmah zapazimo jer se odmah
pojavljuje kao oblik nasilja, kao uvreda. I doista je uvreda: korupcija je u
stvari znak da se ne mogu povezati mo i vrijednost, a njezino prokazivanje
je tako izravna intuicija o odsutnosti bia. Korupcija je ono to odvaja tijelo i
um od onoga to oni mogu uraditi. S obzirom da se znanje i postojanje u
biopolitikom svijetu uvijek slau u proizvodnji vrijednosti, taj nedostatak
bia pojavljuje se kao rana, smrtna elja sociusa, odvajanje bia od svijeta.
Oblici u kojima se korupcija pojavljuje toliko su brojni da bi pokuaj
njihovoga nabrajanja sliio ulijevanju mora u alicu aja. Pokuajmo
svejedno dati nekoliko primjera, iako oni nikako ne mogu predstavljati
cjelinu. Na prvom mjestu, postoji korupcija kao izbor pojedinca koji se
suprotstavlja zajednici i solidarnosti onako kako ih odreuje biopolitika
proizvodnja i kri njihova pravila. To malo svakodnevno nasilje moi
korupcija je u mafijakom stilu. Na drugom mjestu, postoji korupcija
proizvodnoga poretka, ili stvarno eksploatacije. To ukljuuje injenicu da su
vrijednosti koje proizlaze iz kolektivne suradnje rada izvlatene, a ono to je
bilo u biopolitikom ab origine javnom podruju privatizirano. Kapitalizam
je potpuno uvuen u tu korupciju privatizacije. Kao to kae sveti Augustin,
velike vladavine samo su proirene projekcije malih lopova. Meutim,
Augustin iz Hippoa, tako realistian u toj pesimistikoj koncepciji moi,
zaprepastio bi se pred dananjim malim lopovima monetarne i financijske
moi. Doista, kada kapitalizam izgubi svoj odnos prema vrijednosti [kako
kao mjeri pojedinane eksploatacije tako i kao normi kolektivnoga napretka]

STVARANJE I KORUPCIJA

323

odmah se pojavljuje kao korupcija. Sve vie apstraktan slijed njegovoga

funkcioniranja [od akumulacije vika vrijednosti do monetarne i financijske
spekulacije] pokazuje se kao snaan mar prema opoj korupciji. Ako je
kapitalizam po definiciji sustav korupcije, kojega ipak dri na okupu, kao u
Mandevillevoj basni, njegova suradnika pamet a izbavljuje ga njegovo
progresivno funkcioniranje, prema svim njegovim ideologijama na desnici i
ljevici, tada, kada se mrea rastvara a progresivni telos slama, nita bitno ne
ostaje od kapitalizma osim korupcije. Na treem mjestu, korupcija se
pojavljuje u funkcioniranju ideologije, ili pak u izopaivanju smisla jezine
komunikacije. Tu korupcija dodiruje biopolitiko podruje, napadajui
njegove proizvodne vorove i remetei njegove stvaralake procese. Taj se
napad prikazuje, na etvrtom mjestu, kada u praksi imperijalne vlasti
prijetnja terorom postaje oruje za rjeavanje ogranienih ili regionalnih
sukoba i aparat za imperijalni razvoj. Imperijalno zapovijedanje u tom je
sluaju prerueno i moe se alternativno pojaviti kao korupcija ili razaranje,
gotovo otkrivajui duboki poziv ovoga prvoga ovome drugome ili obratno.
Oboje pleu zajedno nad ponorom, iznad imperijalne odsutnosti bia.
Takvi primjeri korupcije mogli bi se nabrajati ad infinitum, ali u osnovi
tih oblika korupcije je zahvat ontolokoga ponitavanja koji se odreuje i
vri kao razaranje pojedinane biti mnotva. Mnotvo mora biti ujedinjeno ili
segmentirano u razne jedinice: tako se mnotvo moe korumpirati. Zbog
toga se klasini i moderni koncepti korupcije ne mogu izravno prenijeti u
moderni koncept. Dok se je u klasinim i modernim vremenima korupcija
odreivala u odnosu na sheme i/ili odnose vrijednosti i prikazivala kao
njihov falsifikat tako da je ponekad igrala ulogu u promjeni oblika vlasti i
obnovi vrijednosti, danas, naprotiv, korupcija ne moe igrati ulogu u bilo
kojoj preobrazbi oblika vlasti jer je sama korupcija sr i ukupnost Imperija.
Korupcija je isto vrenje zapovijedanja, bez ikakve proporcionalne ili
primjerene upute na svijet ivota. Ona je zapovijedanje usmjereno prema
unitenju singularnog mnotva, putem njegovoga prisilnoga stapanja i/ili
okrutnoga segmentiranja. Zbog toga Imperij nuno slabi u samom trenutku
svoga uspona.
To negativno lice zapovijedanja nad proizvodnjom biomoi jo je vie
paradoksalno kada ga promatramo sa stajalita tjelesnosti. Biopolitiko
stvaranje izravno preobraava tijela mnotva. To su, kao to smo vidjeli,
tijela obogaena intelektualnom i suradnikom moi i tijela koja su ve
hibridna. Stvaranje u postmodernosti nudi nam tijela s onu stranu mjere.
U tom se kontekstu korupcija pojavljuje jednostavno kao bolest, tegoba i

324

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

osakaenje. Tako je mo uvijek djelovala protiv obogaenih tijela. Korupcija

se takoer pojavljuje kao psihoza, opij, tjeskoba i dosada, ali to se je uvijek
dogaalo tijekom modernosti i disciplinarnih drutava. Specifinost
korupcije danas je rascjep zajednice pojedinanih tijela i prepreka
njezinome djelovanju - rascjep proizvodne biopolitike zajednice i prepreka
njezinom ivotu. Tu se tako suoavamo s paradoksom. Imperij priznaje i
iskoritava injenicu da u suradnji tijela proizvode vie a u zajednici tijela
uivaju vie, ali on mora remetiti i nadzirati tu suradniku autonomiju kako
ga ona ne bi unitila. Korupcija djeluje kako bi sprijeila taj hod tijela s onu
stranu mjere kroz zajednicu, tu singularnu univerzalnost nove moi tijela
koja prijeti samom postojanju Imperija. Paradoks je nerazrjeiv: to svijet
postaje bogatijim, Imperij, koji se temelji na tom bogatstvu, mora sve vie
poricati uvjete proizvodnje bogatstva. Naa je zadaa istraiti kako na kraju
moemo prisiliti korupciju da ustupi svoj nadzor stvaranju.

4.3
MNOTVO PROTIV IMPERIJA

Velike mase trebaju osjetilnu religiju [eine

sinnliche Religion]. Ne samo velike mase ve
je filozof treba. Monoteizam uma i srca,
politeizam mate i umjetnosti, to mi trebamo
... Moramo imati novu mitologiju, ali ta
mitologija mora biti u slubi ideja. To mora
biti mitologija uma.
das lteste systemprogramm
des deutschen idealismus,
hegel, hlderlin ili schelling
Nama ne nedostaje komunikacija, naprotiv
imamo je i previe. Nama nedostaje stvaranje.
Nedostaje nam otpor sadanjici.
gilles deleuze & flix guattari

Imperijalna mo ne moe vie rjeavati

sukob drutvenih snaga putem posrednikoga shematizma koji iskrivljuje
smisao sukoba. Drutveni sukobi koji sainjavaju politiko izravno se
suoavaju jedan s drugim, bez posredovanja bilo kakve vrste. To je bitna
novost imperijalnoga stanja. Imperij stvara vei potencijal za revoluciju nego
to su to inili moderni reimi moi jer nam on prua, zajedno sa strojem za
zapovijedanje, jednu alternativu: skup svih eksploatiranih i potinjenih,
mnotvo koje se izravno suprotstavlja Imperiju, bez posredovanja izmeu
njih. Stoga je na ovom mjestu, kao to kae Augustin, naa zadaa
raspraviti, kako najbolje znamo, uspon, razvoj i sudbinski kraj dvaju
gradova ... koje vidimo isprepletene ... i izmijeane.01 Nakon to smo se
nairoko bavili Imperijem, trebamo se izravno usredotoiti na mnotvo i
njegovu potencijalnu politiku mo.

326

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Dva grada
Trebamo konkretno istraiti kako mnotvo moe postati politiki subjekt u
kontekstu Imperija. Svakako moemo prepoznati postojanje mnotva sa
stajalita konstitucije Imperija, ali s te bi perspektive moglo izgledati da
imperijalno zapovijedanje stvara i podrava mnotvo. U novom
postmodernom Imperiju nema cara Karakale koji podaruje dravljanstvo
svim svojim podanicima i tako oblikuje mnotvo kao politiki subjekt.
Najjasnije moemo iitavati oblikovanje eksploatiranih i potinjenih
proizvoaa u povijesti revolucija u dvadesetom stoljeu. Uvjeti
dravljanstva mnotva nastali su, irili se i uvrstili izmeu komunistikih
revolucija iz 1917. i 1949, velikih antifaistikih borbi 1930-ih i 1940-ih, i
brojnih bori za osloboenje u 1960-im godinama do onih iz 1989. Daleko od
toga da su bile poraene, revolucije dvadesetoga stoljea vukle su naprijed i
preobrazile uvjete klasnog sukoba, uspostavljajui preduvjete nove politike
subjektivnosti, pobunjenikog mnotva protiv imperijalne moi. Ritam to su
ga nametnuli revolucionarni pokreti takt je nove aetas, novo sazrijevanje i
metamorfoza vremena.
Konstitucija Imperija nije uzrok ve posljedica uspona tih novih moi. S
toga nas ne bi trebala iznenaditi injenica da Imperij, usprkos svojim
naporima, ne moe izgraditi sustav prava primjeren novoj stvarnosti
globalizacije drutvenih i ekonomskih odnosa. Uzrok te nemogunosti [koja
nam je posluila kao polazite nae rasprave u dijelu 1.1] nije veliko
proirenje polja regulacije; niti je to jednostavno ishod tekoga prijelaza od
staroga sustava meunarodnoga javnoga prava na novi imperijalni sustav.
Umjesto toga tu nemogunost moemo objasniti revolucionarnom prirodom
mnotva, kojega su borbe proizvele Imperij kao svoju obrnutu sliku i koje
danas predstavlja na toj novoj pozornici neobuzdanu snagu i viak
vrijednosti u pogledu svakoga oblika prava i zakona.
Da bismo potvrdili tu hipotezu dovoljno je pogledati suvremeni razvoj
mnotva i zaustaviti se na ivotnoj snazi njegovih dananjih izraza. Kada
mnotvo radi ono proizvodi autonomno i reproducira cijeli ivot. Proizvoditi
i reproducirati autonomno znai izgraivati novu ontoloku stvarnost, U
stvari, mnotvo svojim radom proizvodi samo sebe kao singularnost. To je
singularnost koja uspostavlja novo mjesto u ne-mjestu Imperija, singularnost
koja je stvarnost to je proizvodi suradnja, predstavlja jezina zajednica i
razvijaju kretanja hibridizacije. Mnotvo potvruje svoju singularnost
preokreui ideoloku iluziju da su svi ljudi na globalnoj povrini svijeta
razmjenljivi. Postavljajui ideologiju trita na njezine noge, mnotvo putem

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

svoga rada promie singulariziranje skupina i skupova ovjeanstva, na

svakom moguem voru globalnoga meusobnoga djelovanja.
Klasne borbe i revolucionarni procesi prolosti potkopali su politike
moi nacija i naroda. Revolucionarna preambula koja se ispisivala tijekom
devetnaestoga i dvadesetoga stoljea pripremila je nove subjektivne
razmjetaje rada koji se poinju danas ostvarivati. Suradnja i komunikacija
kroz sfere biopolitike proizvodnje odreuju novu proizvodnu singularnost.
Mnotvo se ne oblikuje jednostavnim nemarnim spajanjem i mijeanjem
nacija i naroda; ono je singularna mo novoga grada.
Netko bi mogao primijetiti na ovom mjestu, i to s pravom, da sve to nije
jo uvijek dovoljno da bi se mnotvo uspostavilo kao pravi politiki subjekt,
a jo manje kao subjekt s mogunou da nadzire vlastitu sudbinu.
Meutim, ta primjedba ne predstavlja nepremostivu prepreku, jer
revolucionarna prolost i suvremene suradnike proizvodne sposobnosti
pomou kojih se antropoloka obiljeja mnotva stalno iznova ispisuju i
preoblikuju, ne mogu a da ne otkriju telos, materijalnu potvrdu osloboenja.
U klasinom svijetu Plotin se suoio sa slinim stanjem:
Pobjegnimo onda u voljenu Domovinu: to je najbolji savjet ...
Domovina je tamo odakle smo doli, a Tamo je i Otac. Koji je onda na
smjer, koji je nain naega bijega? To nije putovanje za noge, noge nas
vode samo iz zemlje u zemlju; niti trebate razmiljati o kolima ili brodu
da vas odvede; morate sav taj poredak stvari ostaviti postrance i odbiti
da ga vidite: morate zatvoriti oi i dozvati umjesto toga jednu drugu
viziju koja e se probuditi unutar vas, viziju, koja se raa prije svega,
koju malo tko koristi.02
Tako je klasini misticizam izraavao novi telos. Meutim, danas se
mnotvo nalazi na imperijalnim povrinama gdje nema Boga Oca i nikakve
transcendentnosti. Umjesto nje tu je na imanentni rad. Teleologija mnotva
je teurgijska; ona se sastoji u mogunosti usmjeravanja tehnologija i
proizvodnje prema njegovom uivanju i njegovom poveanju moi. Mnotvo
nema razloga gledati izvan vlastite povijesti i vlastite sadanje proizvodne
moi za potrebna sredstva koja e ga voditi prema vlastitoj konstituciji kao
politikoga subjekta.
Tako se poinje oblikovati materijalna mitologija razuma, a ona se
izgrauje u jezicima, tehnologijama i svim sredstvima koja ine podruje
ivota. Materijalna osjetilna religija je ono to odvaja mnotvo od svakoga
ostatka suverene moi i od svake produene ruke Imperija. Mitologija

327

328

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

razuma je simboliko i matovito oblikovanje koje omoguuje ontologiji

mnotva da se izrazi kao djelatnost i svijest. Mitologija jezika mnotva
tumai telos zemaljskoga grada, to ga mo vlastite sudbine odvaja od bilo
kakvoga pripadanja ili potinjavanja Bojem gradu, koji je izgubio svu ast i
legitimnost. Tako se metafizikim i transcendentnim posredovanjima,
nasilju i korupciji suprotstavlja apsolutnu konstituciju rada i suradnje,
zemaljski grad mnotva.
Beskonane staze [Pravo na globalno dravljanstvo]
Konstitucija mnotva najprije se pojavljuje kao prostorno kretanje koje
konstituira mnotvo na neogranienom mjestu. Kapitalizam je od samog
svog postanka predstavljao pokretljivost roba, pa stoga i onu te posebne robe
to je ini ljudski rad, kao temeljni uvjet akumulacije. Meutim, vrste
kretanja pojedinaca, skupina i stanovnitva to ih danas nalazimo u Imperiju
ne mogu se potpuno potiniti zakonima kapitalistike akumulacije - u
svakom trenutku oni se prelijevaju preko granica mjere i uzdrmavaju je.
Kretanja mnotva oznauju nove prostore, a njihova putovanja uspostavljaju
nova mjesta stanovanja. Autonomno kretanje definira mjesto prikladno
mnotvu. Sve e manje putovnice ili zakonski elementi moi ureivati naa
kretanja preko granica. Kako proizvodni tijekovi tijela odreuju nove rijeke i
luke, mnotvo uspostavlja novi zemljopis. Gradovi svijeta postat e
istovremeno veliki nanosi suradnikoga ovjeanstva i pokretai kretanja,
privremena mjesta stanovanja i mree masovne raspodjele ivoga
ovjeanstva.
Putem kolanja mnotvo ponovo prisvaja prostor i konstituira se kao
djelatni subjekt. Kada poblie pogledamo kako se odvija taj konstitutivni
proces subjektivnosti, moemo vidjeti da neobine topologije, podzemni i
neobuzdani rizomi opisuju nove prostore - zemljopisne mitologije koje
oznaavaju nove staze sudbine. Ta kretanja esto izazivaju strahovitu patnju,
ali u njima postoji i elja za osloboenjem koja se utauje samo ponovnim
prisvajanjem novih prostora, oko kojih se grade nove slobode. Ta mnotva,
gdje god stignu te uzdu svojih staza, odreuju nove oblike ivota i suradnje.
Ona posvuda stvaraju ono bogatstvo koje nametniki postmoderni
kapitalizam inae ne bi znao kako isisati iz krvi proletarijata, jer se danas
proizvodnja sve vie odvija u kretanju i suradnji, u egzodusu i zajednici. Je li
mogue zamisliti poljoprivredne i uslune industrije SAD-a bez meksike
doseljenike radne snage, ili arapsku naftu bez Palestinaca i Pakistanaca?
tovie, gdje bi bili veliki inovativni sektori nematerijalne proizvodnje, od

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

dizajna do mode, i od elektronike do znanosti u Evropi, Sjedinjenim

Dravama i Aziji, bez ilegalnoga rada velikih masa, mobiliziranih u smjeru
blistavih obzora kapitalistikoga bogatstva i slobode? Masovne selidbe
postale su nune za proizvodnju. Svaka staza je utabana, ucrtana i
proputovana. Izgleda da to se vie po svakoj od njih putuje to se vie patnje
na svakoj od njih nataloi, i svaka od njih postaje produktivnija. Te staze
izvlae zemaljski grad iz oblaka i zbrke kojima ih Imperij obavija. Na taj
nain mnotvo dobiva snagu da potvrdi svoju autonomnost, putujui i
izraavajui se putem aparata rairenog, poprenog teritorijalnog ponovnog
prisvajanja.
Meutim, prepoznavanje mogue autonomije mnotva samo ukazuje
na pravo pitanje. Trebamo shvatiti kako se mnotvo organizira ili redefinira
kao pozitivna, politika mo. Do ovoga mjesta mogli smo opisati
potencijalno postojanje te politike moi samo u formalnom smislu. Bilo bi
pogreno tu se zaustaviti a da ne nastavimo istraivati zrele oblike svijesti i
politike organizacije mnotva ne prepoznavajui koliko je ono ve mono u
tim teritorijalnim kretanjima radne snage Imperija. Kako moemo
prepoznati [i otkriti] konstitutivnu politiku tendenciju unutar i s onu stranu
spontanosti kretanja mnotva?
Moemo pristupiti tom pitanju s druge strane razmatrajui politike
Imperija koje potiskuju ta kretanja. Imperij ne zna stvarno kako nadzirati te
staze i moe jedino pokuati kriminalizirati one koji po njima putuju ak i
onda kada su ta kretanja potrebna za samu kapitalistiku proizvodnju. Novi
carevi droge tvrdoglavo nazivaju te selidbene linije biblijskih razmjera koje
idu od June u Sjevernu Ameriku kokainskim putom; dok evropske voe
smatraju oblike egzodusa iz Sjeverne Afrike i podsaharske Afrike
teroristikim stazama; ili opet Arabia felix porobljava stanovnitvo koje
je prisiljeno bjeati preko Indijskog oceana; a taj se popis iri. Pa ipak se
tijekovi stanovnitva nastavljaju. Imperij mora ograniiti i izolirati prostorna
kretanja mnotva da ona ne bi dobila politiku legitimnost. S toga stajalita
krajnje je vano to to Imperij koristi svoje moi da usklauje razne snage
nacionalizma i fundamentalizma i s njima upravlja. [vidi dijelove 2.2 i 2.4].
Isto tako nije manje vano to to Imperij rasporeuje svoje vojne i
redarstvene moi da dovede u red neposlune i buntovne.03 Meutim, ti
imperijalni postupci sami po sebi jo uvijek ne dodiruju politiku tenziju
koja struji spontanim kretanjima mnotva. Sve te represivne radnje ostaju
bitno vanjske u odnosu na mnotvo i njegova kretanja. Imperij moe samo
izolirati, dijeliti i vriti segregaciju. Imperijalni kapital doista napada kretanja

329

330

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

mnotva neumornom odlunou: on patrolira morima i granicama; izolira i

vri segregaciju unutar svake zemlje; a u svijetu rada on pojaava jazove i
razgranienja rase, spola, jezika, kulture i tako dalje. Meutim, ak i tada on
mora paziti da previe ne ogranii proizvodnost mnotva jer i Imperij ovisi o
toj moi. On mora dozvoliti sve ira kretanja mnotva po svjetskoj pozornici,
pa su njegovi pokuaji da potiskuje mnotvo u stvari paradoksalni,
izokrenuti izrazi njegove snage.
To nas vraa naim temeljnim pitanjima: Kako radnje mnotva mogu
postati politike? Kako se mnotvo moe organizirati i usredotoiti svoje
energije protiv potiskivanja i neprestanih teritorijalnih segmentacija
Imperija? Jedini odgovor koji moemo dati na ta pitanja je da djelovanje
mnotva postaje politiko kada se ono poinje izravno i s primjerenom
svijeu suprotstavljati bitnim represivnim zahvatima Imperija. To je stvar
prepoznavanja i osujeivanja imperijalnih inicijativa i nedozvoljavanja da
stalno ponovo uspostavljaju red; to je stvar prelaenja i razbijanja granica i
segmentiranosti koje su nametnute novoj kolektivnoj radnoj moi, to je stvar
prikupljanja tih iskustava otpora i usklaenog rukovanja s njima protiv
nervnih sredita imperijalnoga zapovijedanja.
Meutim, ta zadaa mnotva, iako je jasna na pojmovnoj razini, ostaje
prilino apstraktna. Koji e specifini i konkretni postupci oiviti taj politiki
projekt? Ne moemo to rei u ovom trenutku. Ali moemo vidjeti prvi
element politikoga programa za globalno mnotvo, prvi politiki zahtjev:
globalno dravljanstvo. Tijekom demonstracija 1996. godine za one sans
papiers, strance koji borave u Francuskoj bez dokumenata, transparenti su
zahtijevali Papiers pour tous! Boravini papiri za svakoga znai na prvom
mjestu da svi trebaju imati puna prava dravljanstva u zemlji u kojoj ive i
rade. To nije utopijski ili nerealni politiki zahtjev. Radi se o zahtjevu da se
jednostavno pravni status stanovnitva reformira u koraku sa stvarnim
ekonomskim preobrazbama zadnjih godina. Sam kapital zahtijevao je sve
veu pokretljivost radne snage i stalne selidbe preko nacionalnih granica.
Kapitalistika proizvodnja u vodeim regijama [u Evropi, Sjedinjenim
Dravama i Japanu, ali i u Singapuru, Saudijskoj Arabiji i drugdje] bitno
ovisi o priljevu radnika iz potinjenih regija svijeta. Iz toga slijedi politiki
zahtjev da se postojea injenica kapitalistike proizvodnje pravno prizna i
da svi radnici dobiju puna prava dravljanstva. U stvari taj politiki zahtjev
insistira u postmodernosti na temeljnom modernom ustavnom naelu koje
povezuje pravo i rad i tako radnika koji stvara kapital nagrauje
dravljanstvom.

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

Taj se zahtjev moe oblikovati openitije i radikalnije u odnosu na

postmoderne uvjete Imperija. Ako u prvom trenutku mnotvo zahtijeva da
svaka drava pravno prizna selidbe koje su nune za kapital, u drugom
trenutku ono mora zahtijevati nadzor nad samim kretanjima. Mnotvo mora
biti sposobno odluiti kada, kuda i je li se uope kree. Ono mora imati i
pravo da ostane na mjestu a ne da ga stalno prisiljavaju na kretanje. Ope
pravo da nadzire vlastito kretanje krajnji je zahtjev mnotva za globalnim
dravljanstvom. Taj zahtjev radikalan je ukoliko dovodi u pitanje temeljni
aparat imperijalnoga nadzora nad proizvodnjom i ivotom mnotva.
Globalno dravljanstvo je mo mnotva da ponovo prisvoji nadzor nad
prostorom i tako nacrta novu kartografiju.
Vrijeme i tijelo [Pravo na drutvenu nadnicu]
Mnogi se elementi pojavljuju na beskrajnim stazama pokretljivoga mnotva
pored prostornih dimenzija koje smo dosad razmatrali. Mnotvo osobito
hvata vrijeme i gradi nove vremenitosti, koje moemo prepoznati ako se
usredotoimo na preobrazbe rada. Razumijevanje te izgradnje novih
vremenitosti pomoi e nam da vidimo kako mnotvo ima potencijala da
svoje djelovanje uini koherentnim kao stvarnu politiku tendenciju.
Ne moemo shvaati nove vremenitosti biopolitike proizvodnje u
okvirima tradicionalnih koncepcija vremena. Aristotel u fizici definira vrijeme mjerom kretanja izmeu prije i poslije. Aristotelova definicija ima ogromnu zaslugu to je odvojila definiciju vremena od pojedinanoga iskustva i
spiritualizma. Vrijeme je kolektivno iskustvo koje se utjelovljuje i ivi u kretanjima mnotva. Meutim, Aristotel dalje svodi to kolektivno vrijeme to ga
odreuje iskustvo mnotva na transcendentni standard mjere. Cijela zapadna metafizika, od Aristotela do Kanta i Heideggera, locira vrijeme u tom
transcendentnom mjestu stanovanja. U modernosti, stvarnost se zamilja
samo kao mjera, a mjera se opet zamilja samo kao [stvarno ili formalno] a
priori koje skuplja bie unutar transcendentnog poretka. Jedino je postmodernost stvarno raskinula s tom tradicijom - ne s prvim elementom Aristotelove definicije vremena kao kolektivne konstitucije ve s drugim transcendentnim razmjetajem. U postmodernosti, vrijeme vie ne odreujemo nikakvom
transcendentnom mjerom, nikakvim a priori: vrijeme izravno pripada postojanju. Tu se razbija aristotelovska tradicija mjere. U stvari, s naega stajalita,
injenica da je danas nemogue mjeriti rad, bilo konvencijom ili procjenom,
najodlunije razara transcendentalizam vremenitosti. Vrijeme se vraa potpuno pod kolektivno postojanje i tako prebiva unutar suradnje mnotva.

331

332

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Vrijeme je ponovo prisvojeno na ravni imanentnosti putem suradnje,

kolektivnoga postojanja i komunikacijskih mrea koje se oblikuju i
preoblikuju unutar mnotva. Ono nije dato a priori, ve nosi peat
kolektivnoga djelovanja. Nova fenomenologija rada mnotva otkriva rad kao
temeljno stvaralako djelovanje koje putem suradnje ide s onu stranu bilo
koje nametnute prepreke i stalno ponovo stvara svijet. Djelatnost mnotva
konstituira vrijeme s onu stranu mjere. Tako moemo odrediti vrijeme kao
nemjerljivost kretanja izmeu jednoga prije i jednoga poslije, kao imanentni
proces konstituiranja.04 Procesi ontolokoga konstituiranja odvijaju se kroz
kolektivna kretanja suradnje po novim tkivima to ih je ispreplela
proizvodnja subjektivnosti. Na tom mjestu ontoloke konstitucije proletarijat
se pojavljuje kao konstitutivna mo.
To je novi proletarijat a ne nova industrijska radnika klasa. Ta je
razlika bitna. Kao to smo ranije objasnili, proletarijat je opi pojam koji
odreuje sve one kojih rad kapital eksploatira, cijelo suradniko mnotvo
[dio 1.3]. Industrijska radnika klasa predstavljala je samo djelomini
trenutak u povijesti proletarijata i revolucija, u razdoblju kada je kapital
mogao svesti vrijednost na mjeru. U tom je razdoblju izgledalo kao da je
samo rad nadniarskih radnika proizvodan, pa su prema tome svi drugi
dijelovi rada izgledali samo kao reproduktivni ili ak neproizvodni.
Meutim, u biopolitikom kontekstu Imperija, proizvodnja kapitala sve se
vie podudara s proizvodnjom i reprodukcijom drutvenog ivota; tako
postaje sve tee zadrati razliku izmeu proizvodnoga, reproduktivnoga i
neproizvodnoga rada. Rad - materijalan ili nematerijalan, intelektualan ili
tjelesni - proizvodi i reproducira drutveni ivot, a u tom ga procesu kapital
eksploatira. Taj iroki krajobraz biopolitike proizvodnje omoguuje nam
naposljetku da shvatimo punu openitost pojma proletarijata. Postupna
bezrazlinostizmeu proizvodnje i reprodukcije u biopolitikom kontekstu
takoer jo jednom naglaava nemjerljivost vremena i vrijednosti. Kako rad
kree van tvornikih zidova, sve je tee odravati fikciju bilo kakvog
mjerenja radnoga dana i tako odvojiti vrijeme proizvodnje od vremena
reprodukcije, ili radno vrijeme od vremena dokolice. Nema vremenskih
satova koji otkucavaju na terenu biopolitike proizvodnje. Proletarijat
proizvodi u svoj svojoj openitosti posvuda cijeli dan.
Ta openitost biopolitike proizvodnje razjanjava drugi programski
politiki zahtjev mnotva: drutvenu nadnicu i zajameni dohodak za sve.
Drutvena nadnica suprotstavlja se najprije obiteljskoj nadnici, temeljnom
oruju spolne podjele rada kojom drutvo smatra da je plaanjem nadnice za

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

proizvodni rad mukoga radnika takoer platilo neplaeni reproduktivni rad

radnikove ene i ostalih o njemu ovisnih kod kue. Obiteljska nadnica
postavlja nadzor obitelji vrsto u ruke mukoga nadniara i produava lanu
predodbu o tome koji je rad proizvodan a koji nije. Kao to blijedi razlika
izmeu proizvodnoga i reproduktivnoga rada, tako blijedi i legitimnost
obiteljske nadnice. Drutvena nadnica iri se daleko izvan obitelji na cijelo
mnotvo, ak i na one koji su nezaposleni, jer cijelo mnotvo proizvodi, a
njegova proizvodnja je nuna sa stajalita ukupnoga drutvenoga kapitala. U
prijelazu prema postmodernosti i biopolitikoj proizvodnji, radna snaga
postala je sve vie kolektivna i drutvena. ak vie nije mogue podrati
staru parolu jednaka plaa za jednaki rad kada rad ne moemo
individualizirati ni mjeriti. Zahtjev za drutvenom nadnicom proiruje na
cijelo stanovnitvo zahtjev da se svo djelovanje potrebno za proizvodnju
kapitala prizna jednakom nagradom tako da drutvena nadnica bude stvarno
zajameni dohodak. Kada se jednom dravljanstvo proiri na sve, mogli
bismo taj zajameni dohodak nazvati dohotkom dravljanstva, koji pripada
svakome kao lanu drutva.
Telos [Pravo na ponovno prisvajanje]
S obzirom da se u imperijalnom podruju biomoi proizvodnja i rad sve vie
poklapaju, klasna borba ima potencijal da izbije preko svih podruja ivota.
Sada se moramo suoiti s problemom kako se mogu pojaviti konkretni
sluajevi klasne borbe, a jo vie kako oni mogu oblikovati koherentan
program borbe, konstitutivnu mo primjerenu unitenju neprijatelja i
izgradnji novoga drutva. Pitanje je u stvari kako se tijelo mnotva moe
prerazmjestiti kao telos.
Prvi vid telosa mnotva vezan je uz znaenja jezika i komunikacije.
Ako komunikacija sve vie postaje tkivo proizvodnje, i ako jezina suradnja
sve vie postaje struktura proizvodne materijalnosti, onda nadzor nad jezinim smislom i znaenjem i mreama komunikacija postaje sve vie bitno
pitanje za politiku borbu. Izgleda da je Jrgen Habermas shvatio tu injenicu, ali on dodjeljuje osloboene funkcije jezika i komunikacije samo pojedinim i izoliranim dijelovima drutva.05 Prijelaz u postmodernost i Imperij
zabranjuje svako takvo pregraivanje podruja ivota i neposredno predstavlja komunikaciju, proizvodnju i ivot kao sloenu cjelinu, otvoreno mjesto
sukoba. Teoretiari i praktiari znanosti dugo su se ukljuivali u ta mjesta
prepirke, ali danas se sva radna snaga [bilo materijalna ili nematerijalna, intelektualna ili fizika] ukljuila u borbe oko smisla jezika i protiv kapitalis-

333

334

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

tike kolonizacije komunikacijske drutvenosti. Jezini i komunikacijski

reimi proizvodnje nametnuli su nam sve elemente korupcije i eksploatacije:
unititi ih u rijeima isto je tako hitno kao unititi ih u djelima. To nije stvarno pitanje kritike ideologije ako pod ideologijom jo uvijek podrazumijevamo podruje ideja i jezika koje je suprakulturalno, vanjsko proizvodnji. Ili
pak, u ideologiji imperijalnoga reima, kritika postaje izravno kritika kako
politike ekonomije tako i doivljenoga iskustva. Kako moemo smisao i
znaenje drukije usmjeriti ili organizirati u alternativni, koherentni komunikacijski aparat? Kako moemo otkriti i usmjeriti operativne crte jezinih
skupova i komunikacijskih mrea koje stvaraju tkivo ivota i proizvodnje?
Znanje treba postati jezino djelovanje a filozofija treba postati stvarno
ponovno prisvajanje znanja.06 Drugim rijeima znanje i komunikacija trebaju konstituiraju ivot putem borbe. Prvi vid telosa postavljen je kada borba
mnotva razvija aparate to povezuju komunikaciju s nainima ivota. Svakoj jezinoj i komunikativnoj mrei odgovara sustav strojeva, a pitanje strojeva i njihove uporabe omoguava nam da shvatimo drugi vid telosa mnotva
koji integrira prvi i nosi ga dalje. Mi dobro znamo da strojevi i tehnologije
nisu neutralne i neovisne cjeline. Oni su biopolitiki alati oblikovani u raznim reimima proizvodnje, koji olakavaju neke postupke i zabranjuju druge.
Procesi izgradnje novoga proletarijata koje smo slijedili prelaze temeljni prag
kada mnotvo prepozna sebe kao stroj, kada izmisli mogunost nove uporabe strojeva i tehnologije u kojoj proletarijat nije potinjen kao varijabilni
rad, kao unutarnji dio proizvodnje kapitala, ve je prije autonoman agens
proizvodnje. U prijelazu od borbe oko smisla jezika na izgradnju novoga sustava strojeva, telos dobiva veu koherenciju. Taj drugi vid telosa slui kako
bi utjecao da ono to je izgraeno u jeziku postalo trajno, tjelesno napredovanje elje u slobodi. Hibridizacija ovjeka i stroja nije vie proces koji se
odvija samo na rubovima drutva. To je prije temeljna epizoda u sreditu
konstitucije mnotva i njegove moi.
S obzirom da se moraju mobilizirati velika kolektivna sredstva za tu
mutaciju, telos se mora oblikovati kao kolektivni telos. On mora postati stvaran
kao mjesto susreta izmeu subjekata i mehanizma konstitucije mnotva.07 To
je trei vid niza prijelaza putem kojih se oblikuje materijalna teleologija novoga
proletarijata. Tu su svijest i volja, jezik i stroj pozvani da podre kolektivno
stvaranje povijesti. To se postajanje moe iskazati samo u iskustvu i eksperimentiranju mnotva. Stoga se mo dijalektike, koja zamilja da se kolektivno
oblikuje putem posredovanja a ne putem konstitucije, potpuno rasprila.
Stvaranje povijesti je u tom smislu izgradnja ivota mnotva.

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

etvrti vid bavi se biopolitikom. Subjektivnost ivoga rada otkriva nam,

jednostavno i izravno u borbi oko smisla jezika i tehnologije, da kada
govorimo o kolektivnim sredstvima za konstituiranje novoga svijeta, govorimo o vezi izmeu moi ivota i njezinoga politikoga organiziranja.
Politiko, drutveno, ekonomsko i ivotno tu svi zajedno stanuju. Oni su
potpuno meusobno povezani i sasvim razmjenljivi. Postupci mnotva
obavijaju taj sloeni i jedinstveni obzor - obzor koji je istovremeno ontoloki
i povijesni. Tu se biopolitiko tkivo otkriva konstitutivnoj, konstituirajuoj
moi.
Peti i konani vid bavi se tako izravno s konstitutivnom moi mnotva ili stvarno s proizvodom stvaralake mate mnotva koji oblikuje vlastitu
konstituciju. Ta konstituirajua mo omoguava stalno otvaranje procesu
radikalne i postupne preobrazbe. Ona ini zamislivim jednakost i
solidarnost, te krhke zahtjeve koji su bili bitni ali su ostali apstraktni tijekom
cijele povijesti moderne svijesti. Ne bi nas trebalo iznenaditi da
postmodernost mnotvo oduzima od Ustava SAD-a ono to mu je omoguilo
da postane, iznad i protiv svih drugih ustava, imperijalni ustav: njegov
pojam neomeene granice slobode i njegovu definiciju otvorene prostornosti
i vremenitosti velianu u konstitutivnoj moi. Taj novi doseg mogunosti
nikako ne jami ono to slijedi. Pa ipak, usprkos takvim ogradama, postoji
neto stvarno to nagovjetava nadolazeu budunost: telos koji moemo
osjetiti kako kuca, mnotvo koje izgraujemo unutar elje.
Sada moemo formulirati trei politiki zahtjev mnotva: pravo na
ponovno prisvajanje. Pravo na ponovno prisvajanje je u prvom redu pravo na
ponovno prisvajanje sredstava za proizvodnju. Socijalisti i komunisti dugo
su vremena zahtijevali da proletarijat ima slobodan pristup strojevima i
materijalima koje upotrebljava da bi proizvodio, kao i nadzor nad njima.
Meutim, u kontekstu nematerijalne i biopolitike proizvodnje, taj
tradicionalan zahtjev poprima novo ruho. Mnotvo ne samo upotrebljava
strojeve da bi proizvodilo ve i samo postaje sve vie stroj, s obzirom da su
sredstva za proizvodnju sve vie integrirana u umove i tijela mnotva.
Ponovno prisvajanje znai u tom kontekstu slobodan pristup znanju,
informacijama, komunikacijama i afektima, te nadzor nad njima - jer su to
neka od prvenstvenih sredstava biopolitike proizvodnje. Sama injenica to
su ti proizvodni strojevi integrirani u mnotvo ne znai da mnotvo ima
nadzor nad njima. Prije e biti da ono smatra njihovo otuenje zlokobnijim i
uvredljivijim. Pravo na ponovno prisvajanje. je stvarno pravo mnotva na
samonadzor i autonomnu samoproizvodnju.

335

336

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Posse
Telos mnotva mora ivjeti i organizirati svoj politiki prostor protiv Imperija
a ipak unutar zrelosti vremena i ontolokih uvjeta to ih Imperij
predstavlja. Vidjeli smo kako se mnotvo kree po beskrajnim stazama i
poprima materijalni oblik ponovo prisvajajui vrijeme i hibridizirajui nove
strojne sustave. Vidjeli smo takoer kako se mo mnotva materijalizira
unutar vakuuma koji nuno ostaje u sreditu Imperija. Sada trebamo unutar
tih dimenzija postaviti problem subjekta-u-postajanju mnotva. Drugim
rijeima, virtualni uvjeti moraju sada postati stvarni u konkretnom obliku.
Zemaljski grad mora protiv boanskoga grada pokazati svoju mo kao aparat
mitologije uma koji organizira biopolitiku stvarnost mnotva.
Naziv koji elimo upotrijebiti da bismo ukazali na mnotvo u njegovoj
politikoj autonomiji i njegovom proizvodnom djelovanju je latinski izraz
posse - mo kao glagol, djelatnost. U renesansnom humanizmu trojstvo essenosse-posse [bivanje, poznavanje, imanje moi] predstavljalo je metafiziku
jezgru one ustavne paradigme koja e dospjeti u krizu kako se modernost
bude postupno oblikovala. Moderna evropska filozofija, u svojim poecima i
u svojim stvaralakim sastavnicama koji nisu bili potinjeni
transcendentalizmu, stalno je nastojala postaviti posse u sredite ontoloke
dinamike: posse je stroj koji spaja znanje i bivanje u ekspanzivni,
konstitutivni proces. Kada je renesansa sazrela i dosegla toku sukoba sa
snagama kontrarevolucije, humanistika posse postala je snaga i simboliki
otpor u Baconovom pojmu inventio ili eksperimentiranje, Campanellinoj
koncepciji ljubavi i Spinozinoj uporabi potentia. Posse je ono to tijelo i um
mogu uiniti. Metafiziki izraz postao je politiki upravo zbog toga to je
nastavio ivjeti u otporu. Posse se odnosi na mo mnotva i njegov telos,
utjelovljenu mo znanja i bivanja, uvijek otvorenoj moguemu.
Suvremene amerike reperske skupine ponovo su otkrile izraz posse
kao imenicu koja oznauje snagu to glazbeno i knjievno odreuje
skupinu, singularnu razliku postmodernosti mnotva. Naravno, najblie
znaenje za repere vjerojatno je posse comitatus folklora Divljega zapada,
skupina naoruanih ljudi koji su bili stalno spremni da ih erif ovlasti za
progon odmetnika. Meutim, ne zanima nas mnogo to ameriko matanje o
budniarima i odmetnicima. Mnogo je zanimljivije ukazati na dublju,
skrivenu etimologiju toga izraza. Izgleda nam da je moda udna sudbina
obnovila taj renesansni pojam i, sa zrnom ludosti, uinila taj izraz jo
jednom vrijednim njegove velike politike tradicije.
elimo s toga stajalita govoriti o posse a ne o res-publica, jer javnost

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

i singularnosti koje je sainjavaju idu van bilo kojega predmeta [res] i nije ih
mogue zatvoriti u tu konstituciju. Naprotiv, singularnosti su proizvoai.
Poput renesansnog posse koje je bilo proeto znanjem i nalazilo se u metafizikom korijenu bia, i oni ele biti na poetku nove stvarnosti politikoga
to ga mnotvo odreuje u vakuumu imperijalne ontologije. Posse je
stajalite koje nam najbolje omoguuje da shvatimo mnotvo kao singularnu
subjektivnost: posse konstituira njegov nain proizvodnje i njegovo bie.
Kao to je sluaj u svim novim procesima, nain proizvodnje na
pomolu postavljen je nasuprot stanja od kojih se on mora osloboditi. Nain
proizvodnje mnotva postavljen je nasuprot eksploatacije u ime rada,
nasuprot siromatva u ime suradnje i nasuprot korupcije u ime slobode. On
samovrednuje tijela u radu, ponovo prisvaja proizvodnu inteligenciju putem
suradnje i preobraava postojanje u slobodu. Povijest klasnoga sastava i
povijest ratobornosti rada prikazuje matricu tih sve novijih a ipak odreenih
prerazmjetaja samovrednovanja, suradnje i politikoga samoorganiziranja,
kao uinkoviti drutveni projekt.
Izraz profesionalni radnik odreivao je prvu fazu prave kapitalistike
radnike ratobornosti, to jest fazu industrijske proizvodnje koja je prethodila
punom razvoju fordistikih i tejloristikih reima. Bio je to visoko struan
radnik hijerarhijski organiziran u industrijskoj proizvodnji. Ta ratobornost
znaila je u prvom redu da e se konkretna vrednovanja radnikova vlastita
rada i proizvodne suradnje preobraziti u oruje koje e trebati koristiti u
projektu ponovnog prisvajanja, projektu u kojemu e se singularno lice
radnikove vlastite proizvodne moi visoko cijeniti. Njezina parola bila je
republika radnikih savjeta; sovjet proizvoaa bio je njezin telos; a
autonomnost u oblikovanju modernizacije bila je njezin program. Raanje
modernog sindikata i izgradnja partije kao avangarde potjeu oboje iz toga
razdoblja radnikih borbi i uinkovito ga odreuju.
Drugu fazu kapitalistike radnike ratobornosti, koja je odgovarala
razvoju fordistikih i tejloristikih reima, odreivao je izraz masovni radnik
Ratobornost masovnog radnika spajala je vlastito samovrednovanje kao
odbijanje tvornikoga rada i irenje svoje moi na sve mehanizme drutvene
reprodukcije. Njezin program bio je stvoriti stvarnu alternativu sustavu
kapitalistike moi. Organizacija masovnih sindikata, izgradnja drave
blagostanja i socijaldemokratski reformizam, sve su to bili rezultati odnosa
snaga koje je masovni radnik definirao i nametnuo kapitalistikom razvoju.
Komunistika alternativa djelovala je u toj fazi kao protumo unutar procesa
kapitalistikoga razvoja.

337

338

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Danas u fazi radnike borbenosti koja odgovara postfordistikim

informacijskim reimima proizvodnje, pojavljuje se lik drutvenoga radnika.
U liku drutvenoga radnika isprepletene su razne niti nematerijalne radne
snage. Dananji je poredak konstitutivna mo koja povezuje masovnu
intelektualnost i samovrednovanje na svim podrujima elastine i nomadske
proizvodne drutvene suradnje. Drugim rijeima, program drutvenoga
radnika je projekt konstitucije. U dananjoj se proizvodnoj matrici
konstitutivna mo radne snage moe izraziti kao samovrednovanje ljudskoga
[jednako pravo dravljanstva za sve po cijeloj sferi svjetskoga trita]; kao
suradnja [pravo komuniciranja, izgradnje jezika i nadzora nad
komunikacijskim mreama]; i kao politika mo, ili stvarno kao konstitucija
drutva u kojemu se osnova moi odreuje izraavanjem potreba svih. To je
organizacija drutvenoga radnika i nematerijalnoga rada, organizacija
proizvodne i politike moi kao biopolitikoga jedinstva kojim upravlja
mnotvo, organizira mnotvo, usmjerava mnotvo - kao apsolutna
demokracija na djelu.
Posse proizvodi kromosome svoje budue organizacije. Tijela su na
prvim crtama u toj borbi, tijela koja nepovratno uvruju rezultate prolih
borbi i utjelovljuju mo koju su dobili ontoloki. Moramo negirati
eksploataciju ne samo sa stajalita prakse ve je i ponititi u njezinim
premisama, kao njezinoj osnovi, i ogoliti je od geneze stvarnosti.
Eksploataciju moramo iskljuiti iz tijela nematerijalne radne snage isto tako
kao i iz drutvenih znanja i afekata reprodukcije [stvaranja, ljubavi,
kontinuitet srodstva i odnosa u zajednici i tako dalje] koji spajaju vrijednost i
afekt u istoj moi. Konstitucija novih tijela, izvan eksploatacije, temeljna je
osnova novoga naina proizvodnje.
Nain proizvodnje mnotva ponovo prisvaja bogatstvo od kapitala i
takoer gradi novo bogatstvo, oblikovano s moima znanosti i drutvenoga
znanja putem suradnje. Suradnja ponitava naslov vlasnitva. U modernosti,
rad je esto davao legitimnost privatnom vlasnitvu, ali dananje vrijeme
nastoji potpuno unititi tu jednadbu, ako je ona ikada imala smisla. Danas
je privatno vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju, u eri hegemonije
suradnikoga i nematerijalnoga rada, samo trula i tiranska zastarjelost. Alati
za proizvodnju iznova se sastavljaju u kolektivnoj subjektivnosti i u
kolektivnoj inteligenciji i afektu radnika; suradnja subjekata u opem
intelektu organizira poduzetnitvo. Tako se organizacija mnotva kao
politikoga subjekta, kao posse, poinje pojavljivati na svjetskoj pozornici.
Mnotvo je biopolitiko samoorganiziranje.

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

Svakako, mora postojati trenutak kada ponovno prisvajanje i

samoorganizacija dostiu prag i oblikuju stvarni dogaaj. To je onda kada je
politiko stvarno potvreno - kada je geneza dovrena a samovrednovanje,
suradnika podudarnost subjekata i proletersko upravljanje proizvodnjom
postaju konstitutivna mo. To je toka u kojoj moderna republika prestaje
postojati a dolazi postmoderna posse. To je osnivaki trenutak zemaljskoga
grada koji je jak i razliit od bilo kojega boanskoga grada. On svojom
sposobnou da izgrauje mjesta, vremenitosti, selidbe i nova tijela ve
potvruje njegovu hegemoniju putem djelovanja mnotva protiv Imperija.
Proizvodnja tijela, suradnja i proizvodni projekti mnotva ve potkopavaju
imperijalnu korupciju. Jedini dogaaj koji jo uvijek oekujemo je izgradnja
mone ustanike organizacije. Genetski kod je oblikovan i uspostavljen u
ontologiji, nova suradnika proizvodnost neprestano gradi i obnavlja skele,
pa tako samo oekujemo sazrijevanje politikoga razvoja posse. Nemamo
nikakvih modela koje bismo mogli ponuditi za taj dogaaj. Samo e mnotvo
putem svoga praktinoga eksperimentiranja ponuditi modele i odluiti kada i
kako mogue postaje realno.

aktivist
U postmodernoj eri, kako se figura naroda raspruje, aktivist je onaj koji najbolje
izraava ivot mnotva: agens biopolitike proizvodnje i otpora Imperiju.
Kada govorimo o aktivistu, ne mislimo na alosnoga, asketskoga agenta
Tree internacionale iju je duu duboko proimao sovjetski dravni razum,
isto kao to je volja pape bila utjelovljena u srcima vitezova Drube Isusove.
Mi ne mislimo na nita slinoga i na nikoga koji djeluje na temelju dunosti i
discipline, koji misli da su njegove ili njezine radnje deducirane iz idealnoga
plana. Mi, naprotiv, mislimo na neto poput komunistikih i oslobodilakih
boraca u revolucijama dvadesetoga stoljea, intelektualaca koje su proganjali
i protjerivali za vrijeme antifaistikih borbi, republikanaca iz panjolskog
graanskog rata i evropskih pokreta otpora, i boraca za slobodu u svim
antikolonijalnim i antiimperijalistikim ratovima. Prototip toga
revolucionarnoga lika je borbeni agitator Industrijskih radnika svijeta
[Industrial Workers of the World]. Wobbly je gradio udruenja meu
radnicima odozdo, putem stalne agitacije, i organizirajui ih razvijao
utopijsku misao i revolucionarno znanje. Aktivist je bio glavni akter dugoga
mara emancipacije rada od devetnaestoga do dvadesetoga stoljea,
stvaralaka singularnost toga divovskoga kolektivnoga pokreta kakva je bila
borba radnike klase.

339

340

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Tijekom toga dugoga razdoblja, djelovanje aktivista oitovalo se, najprije, u otporu
kapitalistikoj eksploataciji u tvornici i u drutvu. Ono se takoer sastojalo,
putem i izvan otpora, u kolektivnoj izgradnji i vrenju protumoi sposobnoj
da uniti mo kapitalizma i suprotstavi mu se alternativnim programom
vlasti. Aktivist je organizirao borbu protiv buroaskoga cinizma,
monetarnoga otuenja, izvlatenja ivota, eksploatacije rada, kolonizacije
afekata i tako dalje. Ustanak je bio ponosna znaka aktivista. Taj je aktivist
bio stalni muenik u traginoj povijesti komunistikih borbi. Ponekad su, ali
ne esto, normalne strukture pravne drave bile dovoljne za represivne
zadae potrebne da unite protumo. Meutim, kada one nisu bile dovoljne,
onda je dravni aparat, da bi ojaao zakonske represivne strukture, pozivao
upomo faiste i bjelogardejce dravnoga terora ili pak crnu mafiju u slubi
demokratskih kapitalizama.
Danas, nakon toliko mnogo kapitalistikih pobjeda, nakon to su socijalistike
nade izblijedile u razoarenju, i nakon to se kapitalistiko nasilje protiv rada
uvrstilo pod imenom ultraliberalizma, moemo postaviti pitanje zato se jo
uvijek javljaju sluajevi borbenosti, zato su se otpori produbili, i zato se
borba stalno pojavljuju novom estinom. Trebamo odmah rei da ta nova
borbenost ne ponavlja jednostavno formule stare revolucionarne radnike
klase. Danas aktivist ne moe ak govoriti da predstavlja niti temeljne ljudske
potrebe eksploatiranih. Naprotiv, dananja revolucionarna politika
borbenost mora ponovo otkriti ono to je uvijek bio njezin pravi oblik: ne
predstavniko ve konstitutivno djelovanje. Borbenost je danas pozitivna,
stvaralaka i inovativna djelatnost. To je oblik u kojemu se mi i svi oni koji se
danas pobunjuju protiv vladavine kapitala prepoznajemo kao aktivisti.
Aktivisti se opiru imperijalnom zapovijedanju na stvaralaki nain. Drugim
rijeima, otpor je izravno povezan s bitnim ulaganjem u biopolitiko podruje
i s oblikovanjem suradnikoga aparata proizvodnje i zajednice. Evo velike
novosti dananje borbenosti: ona ponavlja vrline pobunjenikoga djelovanja
dvjestogodinjega prevratnikoga iskustva, ali je istovremeno povezana s
novim svijetom, svijetom koji ne poznaje nikakvo vanjsko. On pozna samo
unutarnje, ivotno i neminovno sudjelovanje u skupu drutvenih struktura,
bez mogunosti da ih transcendira. To unutarnje je proizvodna suradnja
masovne intelektualnosti i afektivnih mrea, proizvodnosti postmoderne
biopolitike. Ta borbenost pretvara otpor u protumo a pobunu u projekt
ljubavi.
Postoji stara legenda koja bi mogla posluiti da se osvijetli budui ivot
komunistike borbenosti: ona o svetom Franji Asikom. Sjetite se njegovoga

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

rada. Da bi odbacio siromatvo mnotva on je usvojio to ope stanje i tu

otkrio ontoloku mo novoga drutva. Komunistiki aktivist ini isto,
pronalazei u opem stanju mnotva njegovo ogromno blago. Franjo je,
suprotstavljajui se kapitalizmu u nastajanju odbio svaku instrumentalnu
disciplinu, a suprotstavljajui se trapljenju tijela [u siromatvu i u
konstituiranom poretku] on je postavio radosni ivot, ukljuujui svo bie i
prirodu, ivotinje, sestru mjesec, brata sunce, ptice u polju, siromane i
eksploatirane ljude, sve zajedno protiv volje za moi i korupcijom. I u
postmodernosti nalazimo se u poloaju Franje Asikog, suprotstavljajui
bijedi siromatva radost bia. To je revolucija koju nijedna mo nee nadzirati
- jer biomo i komunizam, suradnja i revolucija ostaju zajedno, u ljubavi,
jednostavnosti i u nevinosti. To je neobuzdana svjetlost i radost
komunistikoga bia.

341

IMPERIJ
BILJEKE

PREDGOVOR
01 | O slabljenju suverenosti nacionalnih drava i preobrazbi suverenosti u suvremenom
globalnom sustavu, vidi Saskia Sassen, Losing Control? Sovereignty in an Age of
Globalization [columbia university press, new york 1996].
02 | O konceptu Imperija, vidi Maurice Duverger, Le concept dempire, in Maurice
Duverger, ur., Le concept dempire [puf, pariz 1980], str. 5-23. Duverger dijeli povijesne
primjere u dva prvenstvena modela, s Rimskim Carstvom na jednoj strani i Kineskim,
Arapskim, Srednjoamerikim i drugim carstvima na drugoj. Naa se analiza prvenstveno
odnosi na Rimsko Carstvo jer je to model koji je proeo euroameriku tradiciju to je
dovela do suvremenoga svjetskoga poretka.
03 | Modernost nije fenomenon Evrope kao neovisnoga sustava, ve Evrope kao sredita,
Enrique Dussel, Beyond Eurocentrism: The World System and the Limits of Modernity,
u Fredric Jameson & Masao Miyoshi, ur., The Cultures of Globalization [duke university
press, durham 1998], str. 3-31; citat str. 4.
04 | Dva su nam interdisciplinarna teksta sluila kao modeli tijekom pisanja ove knjige:
Marxov Kapital i Deleuzeov & Guattarijev Tisuu platoa.
05 | Na rad sigurno nije jedini koji priprema teren za analizu i kritiku Imperija. Iako oni ne
koriste izraz Imperij, vidimo da mnogi autori usmjeruju rad u tom pravcu; meu
njima su Fredric Jameson, David Harvey, Arjun Appadurai, Gayatri Splivak, Edward
Said, Giovanni Arrighi i Arif Dirlik, da spomenemo samo neke od najpoznatijih.

344

BILJEKE ZA STRANICE 17-20

1.1 SVJETSKI POREDAK

01 | Ve je 1974. Franz Schumann naglasio je tendenciju prema globalnom poretku u The
Logic of World Power: An Inquiry into the Origins, Currents, and Contradictions of World
Politics [pantheon, new york 1974].
02 | O promjenama evropskih ugovora o meunarodnom miru, vidi Leo Gross, The Peace of
Westphalia, 1648-1948, American Journal of Internaitonal Law, 42, br.1 [1948], 21-41.
03 | Danilo Zolo, Cosmopolis: Prospects for World Government, prijevod David McKie [polity
press, cambridge 1997]; on najjasnije iznosi hipotezu da paradigmu projekta novoga
svjetskoga poretka trebamo smjestiti u Beki mir. Mi slijedimo njegovu analizu u mnogim
pogledima. Vidi takoer Richard Falk, The Interplay of Westphalia and Charter
Conception of Internaitonal Legal Order, u C.A. Blach & Richard Falk, ur., The Future
of International Legal Order [princeton university press, princeton 1969], 1:32-70.
04 | Hans Kelsen, Das Problem des Souvernitt und die Theorie des Vlkerrechts: Beitrag
zu einer reinen Rechtlehre [mohr, tbingen 1920], str. 205. Vidi takoer Principles of
Internaitonal Law [rinehart, new york 1952], str. 586.
05 | Kelsen, Das Problem des Souvernitt, str. 319.
06 | Vidi Hans Kelsen, The Law of the United Nations [praeger, new york 1950].
07 | O pravnoj povijesti Ujedinjenih naroda, vidi Alf Ross, United Nations: Peace and Progress
[bedminster press, totowa, n.j. 1966]; Benedetto Conforti, The Law and Practice of the
United Nations [kluwer law international, boston 1996]; Richard Falk, Samuel S. Kim,
& Saul H. Mendlovitz, ur., The United Nations and a Just World Order [westview press,
boulder 1991].
08 | O konceptu domae analogije, kako s genealokoga stajalita tako i s onoga
meunarodne pravne politike, vidi Hedley Bull, The American Society [macmillan, london 1977]; a iznad svega Hidemi Suganami, The Domestic Analogy and World Order
Proposals [cambridge university press, cambridge 1989]. Za kritiko i realistiko stajalite
protiv shvaanja o domaoj analogiji, vidi James N. Rousseau, Turbulence in World
Politics: A Theory of Change and Continuity [princeton university press, princeton 1990].
09 | Norberto Bobbio, Il problema della guerra e le vie della pace [il mulino, bologna 1984].
10 | Za stajalite Norberta Bobbija o tim argumentima, vidi prvenstveno Il terzo assente
[edizioni sonda, torino 1989]. Openito o nedavnim internacionalistikim miljenjima
i o alternativi izmeu dravnog i kozmopolitskog pristupa, vidi Zolo, Cosmopolis.
11 | Vidi rad Richarda Falka, prvenstveno A Study of Future Worlds [free press, new york
1975]; The Promise of World Order [temple university press, philadelphia 1987]; i Explorations at the Edge of Time [temple university press, philadelphia 1992]. Podrijetlo Falkovog diskursa i njegovu idealistiku reformistiku crtu moemo vidjeti jo u poznatim
poetnim prijedlozima Grenvillea Clarka & Lousia B. Sohna, World Peace through World
Law [harvard university press, cambridge, mass. 1958].

BILJEKE ZA STRANICE 21-25

345

12 | U dijelu 2.4 ukratko emo raspravljati o radu autora koji dovode u pitanje tradicionalno
podruje meunarodnih odnosa s postmodernoga stajalita.
13 | Kapitalizam je od poetka bio stvar svjetske ekonomije. Krivo je tvrditi da je kapitalizam
tek u dvadesetom stoljeu postao svjetski rairen. Immanuel Wallerstein, The
Capitalist World-Economy [cambridge university press, 1979], str. 19. Najpotpuniji izvor
o tom pitanju je Immanuel Wallerstein, The Modern World System, 3 sv. [academic
press, new york 1974-1988] (vidi: Suvremeni svjetski sistem, prijevod Janko Paravi
[zagreb: centar za kulturnu djelatnost, 1986]. Vidi takoer Giovanni Arrighi, The
Long Twentieth Century [verso, london 1995]).
14 | Vidi, na primjer, Samir Amin, Empire of Chaos [monthly review press, new york 1992].
15 | Za nau analizu Rimskoga Carstva oslanjali smo se na neke klasine tekstove, kao to
su Gaetano de Sanctis, Storia dei Romani, 4 sv. [bocca, torino 1907-1923]; Hermann
Dessau, Geschichte der rmanischen Keiserzeit, 2 sv. [weidmann, berlin 1924-1930];
Michael Rostovzeff, Social and Economic History of the Roman Empire, 2 sv. [clarendon
press, oxford 1926]; Pietro de Francisci, Genesi e struttura del principato augusteo
[sampaolesi, rim 1940]; i Santo Mezzarino, Fra Oriente ed Occidente [la nuova italia,
firenca 1947].
16 | Vidi Johannes Adam Hartung, Die Lehre von der Weltherrschaft im Mittelalter [halle,
1909]; Heinrich Dannenbauer, ur., Das Reich: Idee und Gestalt [cotta, stuttgart 1940];
Georges de Lagarde, La conception mdivale de lordre en face de lumanisme, de la
Renaissance et de la Reforme, in Congresso internazionale di studi umanistici,
Umanesimo e scienza politica [marzorati, milano 1951]; i Santo Mazzarino, The End of
the Ancient World, prijevod George Holmes [knopf, new york 1966].
17 | Vidi Michael Walzer, Just and Unjust Wars, 2. izd. [basic books, new york 1992].
Obnavljanje teorije pravednoga rata u 1990-im godinama moemo nai u esejima u
izdanju Jean Bethke Elshtain, ur., Just War Theory [basil blackwell, oxford 1992].
18 | Ovdje trebamo razlikovati izmeu jus ad bellum [pravo ratovanja] i jus in bello [pravo u
ratu], ili u stvari pravila ispravnoga voenja rata. Vidi Walzer, Just and Unjust Wars,
str. 61-63 i 90.
19 | O Zaljevskom ratu i pravdi, vidi Norberto Bobbio, Una guerra giusta? Sul conflito del
Golfo [marsilio, venecija 1991]; Ramsey Clark, The Fire This Time: U.S. War Crimes in
the Gulf [thunders mouth press, new york 1992]; Jrgen Habermas, The Past as Future,
prijevod Max Pensky [university of nebraska press, lincoln 1994]; i Jean Bethke Elshtain,
ur., But Was It Just? Reflections on the Morality of the Persian Gulf War [doubleday, new
york 1992].
20 | Za utjecaj Niklas Luhmannove sistematizacije na meunarodnu pravnu teoriju, vidi
eseje Gunthera Teubnera u Gunther Teubner & Alberto Febbrajo, ur., State, Law and
Economy as Autopoietic Systems [giuffre, milano 1992]. John Rawlsove etikopravne

346

22 |

22 |
23 |
24 |

25 |

26 |

27 |

28 |

29 |

30 |

BILJEKE ZA STRANICE 25-30

teorije pokuao je prilagoditi Charles R. Beitz u Political Theory and International

Relations [princeton university press, princeton 1979].
Ovaj je koncept uveo i oblikovao James Rosenau u Governance, Order, and Change in
World Politics, James Rosenau i Ernst-Otto-Czempiel, Governance without Government
[cambridge university press, cambridge 1992].
Kao jednu od krajnosti, vidi zbirku eseja sakupljenih u V. Rittenberger, ur., Beyond
Anarchy: International Cooperation and Regimes [oxford university press, oxford 1994].
Vidi Hans Kelsen, Peace through Law [university of north carolina press, chapel hill
1944].
O Machiavellijevom tumaenju Rimskoga Carstva, vidi Antonio Negri, Il potere
costituente [sugarco, milano 1992], str. 75-96, na engleskom, Insurgencies: Constituent
Power and the Modern State, prijevod Maurizia Boscagli [university of minnesota press,
minneapolis 1999].
Za tumaenje pravnoga prijelaza od modernosti u postmodernost, vidi Michael Hardt
& Antonio Negri, Labor of Dionysus: A Critique of the State Form [university of minnesota
press, minneapolis 1994], poglavlja 6 i 7.
udno je da je gotovo jedino djelo Carla Schmitta koje se spominje u toj meunarodnoj
raspravi Der Nomos der Erde im Vlkerrecht des Jus Publicum Europaeum [greven, kln
1950], dok je doista ba u tom kontekstu vanije njegovo djelo Verfassunglehre, 8. izd.
[duncker & humbolt, berlin 1993], i njegovo stajalite razvijeno oko koncepta politikoga
i proizvodnje prava.
Da bismo dobili dobar uvid u taj proces moda je dovoljno proitati zajedno disciplinarne
klasike meunarodnoga prava i meunarodne ekonomije, povezujui njihova zapaanja
i prijedloge, koji proizlaze iz raznih disciplinarnih obrazovanja ali dijele odreeni
neorealizam ili u stvari realizam u hobsovskom smislu. Vidi, na primjer, Kenneth Neal
Waltz, Theory of International Politics [random house, new york 1979]; i Robert Gilpin,
The Political Economy of International Relations [princeton university press, 1987].
Za poetni uvid u opirnu i esto zbrkanu literaturu o toj temi, vidi Gene Lyons &
Michael Mastanduno, ur., Beyond Westphalia? State Sovereignty and International
Inervention [johns hopkins university press, baltimore 1995]; Arnold Kanter & Linton
Brooks, ur., U.S. Intervention Policy for the Post-Cold War World [norton, new york
1994]; Mario N. Bettat, Le droit durgence [odile jacob, pariz 1995]; i Maurice Bernard,
La fin de lordre militaire [presses de sciences politiques, pariz 1995].
O etici meunarodnih odnosa, pored ve navedenih prijedloga Michaela Walzera i
Charlesa Beitza, vidi takoer Stanley Hoffmann, Duties Beyond Borders [syracuse
university press, syracuse 1981]; i Terry Nardin & David R. Mapel, ur., Traditions of
International Ethics [cambridge university press, cambridge 1992].
Ovdje upuujemo na dva klasina teksta: Montesquieu, Considerations on the Causes

BILJEKE ZA STRANICE 30-34

347

of the Greatness of the Romans and Their Decline, prijevod David Lowenthal [free press,
new york 1965] (vidi: Razmatranja o razlozima veliine Rimljana i njihove propasti,
prijevod Ivan Rabar [prosvjetna biblioteka, zagreb n.n.]); i Edward Gibbon, The History
of the Decline and Fall of the Roman Empire, 3 sv. [penguin, london 1994].
31 | Kao to je Jean Ehrard i vie nego dovoljno pokazao, historiografija u doba prosvjetiteljstva stalno je ponavljala da je slabljenje Rima poelo s Cezarom. Vidi Jean Ehrard,
La politique de Montesquieu [a. colin, pariz 1965].
32 | Naelo korupcije politikih reima ve je bilo implicitno u teoriji o oblicima vlasti onako
kako se zaela u sofistikom razdoblju i kako su je kasnije kodificirali Platon i Aristotel.
Naelo politike korupcije se prevelo u naelo povijesnoga razvoja putem teorija koje
su shvaale etike sheme oblika vlasti kao ciklike vremenske razvoje. Od svih
zagovornika raznih teoretskih pravaca koji su se okuali u tom poduhvatu [a stoici su
svakako bitni u tom pogledu], Polibije je najbolje opisao model u njegovom konanom
obliku, veliajui stvaralaku funkciju korupcije.
1.2 BIOPOLITIKA PROIZVODNJA
01 | Foucault nije izriito ocrtao prijelaz od disciplinarnog drutva u drutvo nadzora ali on
ostaje implicitan u njegovom radu. Mi slijedimo odline komentare Gillesa Deleuzea u
tom tumaenju. Vidi Gilles Deleuze, Foucault [minuti, pariz 1986] (vidi: Fuko, prijevod
Svetlana Stojanovi [z. stojanovi, sremski karlovci 1989]); i Post-scriptum sur les
socits de contrle, u Pourparlers [minuit, pariz 1990]. Vidi takoer Michael Hardt,
The Withering of Civil Society, Social Text, br. 45 [zima 1995], 27-44.
02 | Vidi prvenstveno Michael Foucault, The History of Sexuality, prijevod Robert Hurley
[vintage, new york 1978], 1:135-145 (Istorija seksualnosti, prijevod Ana Jovanovi-Kralj
[prosveta, beograd 1988]). Za druge prikaze koncepta biopolitike u Foucaultovom djelu,
vidi The Politics of Health in the Eighteenth Century, u Power Knowledge, ur. Colin
Gordon [pantheon, new york 1980], str. 166-182; La naissance de la mdecine sociale,
u Dits et crits [gallimard, pariz 1994], 3:207-228, osobito str. 210; i Naissance de la
biopolitique, u Dits et crits, 3:818-825. Za primjere rada drugih autora koji su slijedili
Foucaultov koncept biopolitike, vidi Hubert Dreyfus & Paul Rabinow, ur., Michel
Foucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics [university of chicago press, chicago
1992], str. 133-142; i Jacques Donzelot, The Policing of Families, prijevod Robert Hurley
[pantheon, new york 1979].
03 | Michel Foucault, Les mailles du pouvoir, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994],
4:182-201; citat str. 194.
04 | Mnogi su mislioci slijedili Foucaultova u tom pogledu i uspjeno problematizirali dravu
blagostanja. Vidi prvenstveno Jacques Donzelot, Linvention du social [fayard, pariz
1984]; i Franois Ewald, Ltat providence [seuil, pariz 1986].

348

BILJEKE ZA STRANICE 34-36

05 | Vidi Karl Marx, Results of the Immediate Process of Production, prijevod Rodney
Livingstone, objavljeno kao dodatak Capitalu, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york
1976], 1:948-1084 (vidi: Kapital, prijevod Moa Pijade & Rodoljub olakovi [kultura,
zagreb 1947]). Vidi takoer Antonio Negri, Marx Beyond Marx, prijevod Harry Cleaver,
Michael Ryan, i Maurizio Viano [autonomedia, new york 1991].
06 | Vidi Max Horkheimer & Theodor Adorno, The Dialectics of Enlightenment, prijevod
John Cummings [herder and herder, new york 1972] (vidi: Dijalektika prosvijetiteljstva,
prijevod Nadeda ainovi-Puhovski, 2. izd. [veselin maslea, sarajevo 1989]).
07 | Vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi
[university of minnesota press, minneapolis 1987].
08 | Vidi, na primjer, Peter Dews, Logics of Disintegration: Poststructuralist Thought and
the Claims of Critical Theory [verso, london 1987], pogl. 6 i 7. Kada usvojimo tu definiciju
moi i kriza koje je proimaju, Foucaultov diskurs [a jo vie onaj Deleuzea & Guattarija]
predstavlja snaan teoretski okvir za kritiziranje drave blagostanja. Za analize koje su
vie ili manje u skladu s ovim diskursom, vidi Claus Offe, Disorganized Capitalism:
Contemporary Transformations of Work and Politics [mit press, cambridge, mass. 1985];
Antonio Negri, Revolution Retrieved: Selected Writings [red notes, london 1988]; i eseje
Antonia Negrija ukljuene u Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus
[university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 23-213.
09 | Koncepti totalitarizma koji su se izgradili tijekom razdoblja hladnoga rata pokazali
su se korisnim sredstvima propagande ali potpuno neprimjerenim analitikim alatima,
vodei esto prema pogubnim inkvizicijskim metodama i tetnim moralnim
argumentima. Danas bismo brojne police knjinica ispunjene analizama totalitarizma
trebali promatrati samo kao sramotu i odbaciti bez oklijevanja. Za kratki prikaz literature
o totalitarizmu od najkoherentnije do najbesmislenije, vidi Hannah Arendt, The Origins
of Totalitarianism [harcourt, brace, new york 1951] (vidi: Totalitarizam, prijevod Mirjana
Pai Jurini [biblioteka minerva, zagreb 1996]); i Jeanne Kirkpatrick, Dictatorships
and Double Standards [simon and schuster, new york 1982]. Vratit emo se detaljnije
na koncept totalitarizma u dijelu 2.2.
10 | Ovdje upuujemo na tematiku Mobilmachunga koja je bila razvijena u njemakom
svijetu prvenstveno 1920-ih i 1930-ih godina, vie ili manje od Ernsta Jngera do Carla
Schmitta. I u francuskoj su se kulturi pojavila takva stajalita 1930-ih godina, a rasprave
o tome jo se nisu smirile. Lik Georgesa Bataillea je u sreditu te rasprave. Za drugaije
motrite o opoj mobilizaciji kao paradigmi konstitucije kolektivnoga rada u
fordistikom kapitalizmu, vidi Jean Paul de Gaudemar, La mobilisation gnrale
[maspero, pariz 1978].
11 | Mogli bismo povui vrlo zanimljiv pravac rasprave koji je uinkovito razvio Foucaultovo
tumaenje biomoi, od Jacques Derridaovog itanja Walter Benjaminove Uz kritiku

BILJEKE ZA STRANICE 36-38

12 |
13 |

14 |

15 |

16 |

17 |

349

sile (Force of Law, u Drucilla Cornell, Michael Rosenfeld & David Gray Carlson, ur.,
Deconstruction and the Possibility of Justice [routledge, new york 1992], str. 3-67) do
nedavnog i poticajnijega doprinosa Giorgia Agambena u Homo sacer: il potere sovrano
e la nuda vita [einaudi, torino 1995] (vidi: Homo sacer: suverena mo i goli ivot, prijevod
Jasna Jaki [arkzin & mi2, zagreb; u pripremi]). Meutim, ini nam se bitnim da sve te
rasprave vratimo na pitanje proizvodnih dimenzija biosa, utvrujui, drugim rijeima,
materijalistiku dimenziju toga koncepta s onu stranu bilo kojeg shvaanja koje je
isto naturalistiko [ivot kao zoe] ili jednostavno antropoloko [kao to Agamben
esto radi inei tako taj koncept nepouzdanim].
Michel Foucault, La naissance de la mdicine sociale, u Dits et crits [gallimard,
pariz 1994], 3:210.
Vidi Henri Lefebvre, Lideologie structuraliste [anthropos, pariz 1971]; Gilles Deleuze.
A quoi reconnait-on le structuralisme? u Franois Chatelet, ur., Histoire de la
philosophie, sv. 8 [hachette, pariz 1972], str. 299-335; i Fredric Jameson, The PrisonHouse of Language [princeton university press, princeton 1972] (vidi: U tamnici jezika,
prijevod Antun oljan [stvarnost, zagreb 1978]).
Kada Deleuze izrie svoje metodoloke razlike s Foucaultom u privatnom pismu
napisanom 1977, prvenstveno mjesto neslaganja svodi se upravo na pitanje proizvodnje.
Deleuze vie voli izraz elja od Foucaultova uitka, objanjava on, jer elja obuhvaa
stvarnu i aktivnu dinamiku proizvodnje drutvene stvarnosti dok je uitak samo inertan
i reaktivan: Uitak prekida pozitivnost elje i konstituciju njezine ravni imanentnosti.
Vidi Gilles Deleuze, Dsir et plaisir, Magazine Littraire, br. 325 [listopad 1994], 5965; citat str. 64 [vidi: elja i uitak, u Trei program Hrvatskog radija, br. 48 [1995],
str. 168-173].
Flix Guattari moda je razvio do krajnjih konzekvenci tu vrstu drutvene kritike,
istovremeno briljivo izbjegavajui da se ne sukobi s postmodernistikim diskursom
protiv velikih rijei, u svome Chaosmosisu, prijevod Paul Bains & Julian Pefanis [power
publications, sydney 1995]. S metafizikoga stajalita nalazimo meu sljedbenicima
Nietzschea otprilike analogna motrita izraena u Massimo Cacciarievom DRAN:
mridiens de la dcision dans la panse contemporaine [lclat, pariz 1991].
Na engleskom, vidi prvenstveno eseje sakupljene u knjizi to su je izdali Paolo Virno
& Michael Hardt, Radical Thought in Italy [university of minnesota press, minneapolis
1996]. Vidi takoer Christian Marazzi, Il posto dei calzini: La svolta linguistica
delleconomia e i suoi effetti nella politica [edizioni casagrande, bellinzona]; i brojeve
francuskoga asopisa Futur antrieur, osobito br. 10 [1992] i 35-36 [1996]. Za analizu
koja usvaja bitne elemente ovoga projekta ali na kraju ne uspijeva shvatiti njegovu snagu,
vidi Andr Gorz, Misere du prsent, richesse du posible [galilee, pariz 1997].
Okvir u kojemu se gradi taj pravac istraivanja istovremeno je njegovo veliko bogatstvo

350

BILJEKE ZA STRANICE 38-40

18 |

19 |

20 |

21 |
22 |

i njegovo stvarno ogranienje. Analizu treba povesti izvan ogranienja to ih namee

radniko [operaista] stajalite kapitalistikoga razvoja i dravnoga oblika. Na jedno
od ogranienja, na primjer, upozorila je Gayatri Spivak, In Other Worlds: Essays in
Cultural Politics [routledge, new york 1988], str. 162, koja insistira na injenici da
shvaanje vrijednosti na tom pravcu marksistike analize moe funkcionirati u
vladajuim zemljama [ukljuujui kontekst nekih struja feministike teorije] ali potpuno
je neprimjereno u kontekstu potinjenih regija zemaljske kugle. Spivakino razglabanje
svakako je krajnje vano za problematiku koju razvijamo u ovoj studiji. U stvari, s
metodolokoga stajalita, rekli bismo da u feministikoj teoriji, osobito marksistikim i
socijalistikim feministikim teorijama koje se bave enskim radom, afektivnim radom
i proizvodnjom biomoi, moemo nai najdublji i najsolidniji problematski skup analiza
koje su se razvile oko kritike biopolitike. To predstavlja moda najprimjereniji okvir za
obnovu metodologije evropskih radnikih kola.
Teorije uzburkanosti meunarodnoga poretka, i jo vie novoga svjetskoga poretka,
koje smo prije naveli [vidi prvenstveno rad J.G. Ruggiea], openito izbjegavaju u svojim
objanjenjima uzroka te uzburkanosti bilo koje upuivanje na protuslovna obiljeja
kapitalistikih odnosa. Smatra se da je drutvena uzburkanost puka posljedica meunarodne dinamike izmeu dravnih aktera tako da se uzburkanost moe normalizirati
unutar strogih disciplinarnih granica meunarodnih odnosa. Sama metoda analize
uinkovito skriva drutvene i klasne borbe. S toga stajalita, znai, ne moemo stvarno
shvatiti proizvodni bios. Isti je sluaj, manje vie, s autorima koji gledaju s motrita
svjetskih sustava, i koji se prvenstveno usredotouju na krugove sustava i sustavne
krize [vidi prije navedene radove Wallersteina i Arrighia]. Njihov svijet [i povijest] je
bez subjektivnosti. Njima promie funkcija proizvodnoga biosa, ili pak injenica da
kapital nije stvar ve drutveni odnos, suparniki odnos, kojega jednu stranu proima
proizvodni ivot mnotva.
Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century [verso, london 1995], na primjer, tvrdi
da postoji takav kontinuitet u ulozi kapitalistikih korporacija. Za odlino suprotno
stajalite u smislu periodizacije i metodolokoga pristupa, vidi Luciano Ferrari Bravo,
Introduzione: vecchie e nuove questioni nella teoria dellimperialismo, u Luciano
Ferari Bravo, ur., Imperialismo e classe operaia multinazionale [feltrinelli, milano 1975],
str. 7-70.
Vidi, sa stajalita politike analize, Paul Kennedy, Preparing for the Twenty-first Century
[random house, new york 1993]; i sa stajalita ekonomske topografije i socijalistike
kritike, David Harvey, The Condition of Postmodernity [blackwell, oxford 1989].
Marx, Capital, 1:742.
Biografija koju moemo navesti o tom pitanju gotovo je beskonana. U stvari, teorije
oglaavanja i potronje integrirane su [upravo na vrijeme] u teorije proizvodnje, do

BILJEKE ZA STRANICE 40-41

23 |

24 |
25 |

26 |

27 |
28 |

29 |

351

takvoga stupnja da danas imamo ideologije koje postavljaju pozornost kao ekonomsku
vrijednost! U svakom sluaju, za izbor brojnih djela koja se bave ovim podrujem, bilo
bi dobro vidjeti Susan Strasser, Satisfaction Guaranteed: The Making of the American
Mass Market [pantheon, new york 1989]; Gary Cross, Time and Money: The Making of
Consumer Culture [routledge, new york 1993]; a za zanimljiviju analizu s drugoga
stajalita, Projekt Disney, Inside the Mouse [duke university press, durham 1995]. Meutim, proizvodnja proizvoaa nije samo proizvodnja potroaa. Ona takoer ukljuuje
proizvodnju hijerarhija, mehanizme ukljuenja i iskljuenja i tako dalje. Ona ukljuuje
naposljetku proizvodnju kriza. S toga stajalita, vidi Jeremy Rifkin, The End of Work:
The Decline of Global Labor Force and the Dawn of the Postmarket Era [putnam, new
york 1995]; i Stanley Aronowitz & William DiFrazio, The Jobless Future [university of
minnesota press, minneapolis 1994].
Zahvalni smo Deleuzeu & Guattariju i njihovoj knjizi Tisuu platoa za najpotpuniji
fenomenoloki opis te industrijsko-monetarne-svjetske prirode koja ini prvu razinu
svjetskoga poretka.
Vidi Edward Comor, ur., The Global Political Economy of Communication [macmillan,
london 1994].
Vidi Stephem Bradley, ur., Globalization, Technologies, and Competition: The Fusion
of Computers and Telecommunications in the 90s [harvard business school press,
cambridge, mass. 1993]; i Simon Serfaty, The Media and Foreign Policy [macmillan,
london 1990].
Vidi Jrgen Habermas, Theory of Communicative Action, prijevod Thomas McCarthy
[beacon press, boston 1984]. Mi detaljnije raspravljamo o odnosu izmeu komunikacije
i proizvodnje u dijelu 3.4.
Vidi Hardt & Negri, Labor of Dionysus, pogl. 6 i 7.
Usprkos krajnosti to ih pokazuju autori predstavljeni u zbirci to su je izdali Martin
Albrow i Elizabeth King, ur., Globalization, Knowledge, and Society [sage, london 1990],
i umjerenijim stavovima Bryana S. Turnera u Theories of Modernity and Postmodenrity
[sage, london 1990], te Mikea Featherstonea, ur., Global Culture, Nationalism, Globalization, and Modernity [sage, london 1990], razlike meu njihovim raznim stajalitima
u stvari su relativno nevane. Mi moramo uvijek imati na umu da se slika globalnoga
civilnoga drutva rodila ne samo u umovima nekih postmodernih filozofa i meu nekim
sljedbenicima Habermasa [kao to su Jean Cohen i Andrew Arato], ve takoer, a to
je jo vanije, u lokovskoj tradiciji meunarodnih odnosa. Ova zadnja skupina ukljuuje
tako vane teoretiare kao to su Richard Falk, David Held, Anthony Giddens i [u
odreenom pogledu] Danilo Zolo. O konceptu civilnoga drutva u globalnom kontekstu,
vidi Michael Walzer, ur., Toward a Global Civil Society [berghan books, providence 1995].
S ikonoklastikom ironijom Jeana Baudrillarda i njegovih nedavnih tekstova kao to

352

30 |

31 |

32 |

33 |

34 |

BILJEKE ZA STRANICE 41-44

su The Gulf War Did Not Take Place, prijevod Paul Patton [indiana university press,
bloomington 1995], odreena struja francuskoga postmodernizma vratila se pravom
nadrealistikom okviru.
Postoji neprekinuti kontinuitet od hladnoratovskih pojmova nametanja demokracije
i demokratske tranzicije do imperijalnih teorija nametanja mira. Ve smo naglasili
injenicu da su mnogi moralni filozofi podravali Zaljevski rat kao pravednu stvar, dok
su se pravni teoretiari, slijedei vaan primjer Richarda Falka, uglavnom suprotstavljali. Vidi, na primjer, Richard Falk, Twisting the U.N. Charter to U.S. Ends, u Hamid
Mowlana, George Gerbner & Herbert Schiller, ur., Triumph of the Image: The Medias
War in the Persian Gulf [westview press, boulder 1992], str. 175-190. Vidi takoer raspravu
o Zaljevskom ratu u Danilo Zolo, Cosmopolis: Prospects for World Government, prijevod David Mc Kie [polity press, cambridge 1997].
Za tipian primjer, vidi Richard Falk, Positive Prescriptions for the Future, World Order
Studies Program, referat br. 20 [center for internaitonal studies, princeton 1991]. Da
bismo vidjeli kako su nvo-e integrirane u taj manje vie lokovski okvir globalne
ustavnosti, trebamo pogledati javne izjave Antonia Cassesea, predsjednika Krivinoga suda Ujedinjenih naroda u Amsterdamu, kao i njegove knjige, International Law
in a Divided World [clarendon press, oxford 1986], i Human Rights in a Changing
World [temple university press, philadelphia 1990].
ak i prijedlozi za reformiranje Ujedinjenih naroda idu manje vie u tom smjeru. Za
dobru bibliografiju takvih radova, vidi Joseph Preston Baratta, Strengthening the United
Nations: A Bibliography on U.N. Reform and World Federalism [greenwood, new york
1987].
To je smjer to ga u nekim objavljenim stratekim dokumentima promiu vojne agencije SAD-a. Prema sadanjoj doktrini Pentagona, projekt proirenja trine demokracije
trebaju podupirati kako primjerene mikrostrategije koje se temelje na [kako pragmatikim tako i sustavnim] zonama primjene i stalnoga utvrivanja kritikih toaka u
suprotstavljenim jakim kulturnim blokovima koje e voditi prema njihovom rasputanju.
U tom pogledu, vidi rad Mauricea Rounaia iz Stratekoga instituta u Parizu. Vidi takoer
radove o intervencionizmu SAD-a navedene u dijelu 1.1, biljeka 28.
Jo jednom trebamo uputiti na rad Richarda Falka i Antonia Cassesea. Trebamo naglasiti, osobito, kako se nejaka koncepcija vrenja sudskih funkcija Suda pravde U.Na postupno preobrazila, esto pod utjecajem ljeviarskih politikih snaga, u jaku koncepciju. Drugim rijeima, postoji prijelaz od zahtjeva da Sud pravde dobije mogunost
vrenja sudskih sankcija koje bi dole po ovlatenju strukture UN-a do zahtjeva da sud
igra izravnu i aktivnu ulogu u odlukama UN-a i njegovih organa u pogledu standarda
jednakosti i materijalne pravde meu dravama, do stupnja da se izravno uplie u ime
ljudskih prava.

BILJEKE ZA STRANICE 47-53

353

35 | Vidi Max Weber, Economy and Society, prijevod Guenther Roth & Claus Wittich
[university of california press, berekeley 1968], sv. 1, pogl. 3, dio 2, The Three Pure
Types of Authority, str. 215-216.
1.3 ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA
01 | Pod koketirati s Hegelom ovdje mislimo na ono to je Marx opisao u poznatom dodatku
1. svesku Capitala [prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976] 24. sijenja 1873, str.
102-103]. Kao to su i Marxu izgledali, Hegelovi izrazi uinili su se i nama korisnima da
uokvirimo tvrdnju, ali ubrzo emo naii na stvarnu granicu njihove korisnosti.
02 | Priznajemo da je ovaj opis pojednostavljen, a mnoge studije pruaju mnogo sofisticiranije
rasprave o mjestu. Meutim, izgleda nam da se te politike analize uvijek vraaju pojmu
branjenja ili ouvanja omeenog lokalnog identiteta ili teritorija. Doreen Massey
izriito se zalae za politiku mjesta u kojoj se mjesto zamilja ne kao omeeno ve kao
otvoreno i porozno, u Space, Place, and Gender [university of minnesota press,
minneapolis 1994], osobito str. 5. Meutim, mi bismo, naprotiv, ustvrdili da pojam mjesta
koje nema mea potpuno liava taj koncept njegova sadraja. Za odlian pregled
literature o mjestu i alternativno shvaanje, vidi Arif Dirlik, Place-based Imaginaiton:
Globalism and the Politics of Place, neobjavljeni rukopis.
03 | Vratit emo se opirnije na koncept nacije u dijelu 2.2.
04 | Smatram lokaciju temeljnim materijalnim atributom ljudskoga djelovanja ali shvaam
da je lokacija proizvod drutva. David Harvey, The Limits of Capital [university of
chicago press, chicago 1984], str. 374. Arjun Appadurai takoer raspravlja o proizvodu
lokacije u skladu s Harveyevim stajalitem i s naom tvrdnjom u Modernity at Large:
Cultural Disseminations of Globalization [university of minnesota press, minneapolis
1996], str. 178-199.
05 | Erich Auerbach, Mimesis: The Representattion of Reality in Western Literature, prijevod
Willard Trask [princeton university press, princeton 1953] (vidi: Mimesis: Prikazivanje
stvarnosti u zapadnoj knjievnosti, prijevod Milan Tabakovi [nolit, beograd 1978]).
06 | Marx je dobro izrazio, u svojim povijesnim tekstovima, tu metodoloku vezu izmeu
kritike i izgradnje koja poiva vrsto na osnovi kolektivnoga subjekta. Razne tradicije
heterodoksne marksistike historiografije u dvadesetom stoljeu, kao to je rad E.P.
Thompsona, talijanskih radnikih pisaca i junoazijskih povjesniara potinjenosti, dalje
su razvile tu vezu.
07 | Vidi, na primjer, Guy Debord Society of Spectacle, prijevod Donald Nicholson-Smith
[zone books, new york 1994] (vidi: Drutvo spektakla & Komentari Drutvu spektakla,
prijevod Goran Vujasinovi [arkzin, zagreb 1999]), to je moda najbolji izraz, na svoj
delirian nain, suvremene svijesti o pobjedi kapitala.
08 | Za najbolji primjer te metode dekonstrukcije koja pokazuje svoje vrline i ogranienja,

354

09 |

10 |

11 |

12 |
13 |

14 |
15 |
16 |

17 |

BILJEKE ZA STRANICE 53-60

vidi rad Gayatri Spivak, osobito njezin uvod u Ranajit Guha & Gayatri Spivak, ur.,
Selected Subaltern Studies [oxford university press, new york 1988], str. 3-32.
Vidi Arif Dirlik, Mao Zedong and Chinese Marxism u Saree Makdisi, Cesare Casarino
& Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond Marxism [routledge, new york 1996], str. 119148. Vidi takoer Arif Dirlik, Modernism and Antimodernism in Mao Zedongs
Marxism, u Arif Dirlik, Paul Healy & Nick Knight, ur., Critical Perspectives on Mao
Zedongs Thought [humanities press, atlantic heights, n.j. 1997], str. 59-83.
O taktikim dvosmislenostima nacionalne politike socijalistikih i komunistikih
partija, vidi prvenstveno rad austromarksista, kao to je Otto Bauerov Die
Nationalittenfrage und die Sozialdemokratie [wiener volksbuchhandlung, be 1924]; i
Staljinov utjecajni pamflet Marksizam i nacionalno pitanje, u Marxism and National
and Colonial Question [internaitonal publishers, new york 1935], str. 3-61. Vratit emo
se tim autorima u dijelu 2.2. Za poseban i osobito zanimljiv sluaj vidi Enzo Traverso,
Les marxistes et la question juive [la breche, pariz 1990].
O krugu protuimperijalistikih borbi krajem devetnaestoga i poetkom dvadesetoga
stoljea [s kineskoga stajalita], vidi Rebecca Karl, Staging the World: China and the
Non-West at the Turn of the Twentieth Century [duke university press, durham, u tisku].
O hipotezi da borbe prethode i prefiguriraju kapitalistiki razvoj i restrukturiranje, vidi
Antonio Negri, Revolution Retrieved [red notes, london 1988].
Taj pojam proletarijata mogao bi se tako shvatiti u Marxovom smislu kao personifikacija
strogo ekonomske kategorije, to jest, subjekt rada pod kapitalom. S obzirom da mi
redefiniramo sam koncept rada i proirujemo opseg djelatnosti koje se pod njim
podrazumijevaju [kao to smo uinili na drugom mjestu i nastavit emo to raditi u ovoj
knjizi], brie se tradicionalna razlika izmeu ekonomskoga i kulturnoga. Meutim,
ak i u Marxovim formulacijama koje su najvie ekonomistike, proletarijat moramo
shvatiti kao pravu politiku kategoriju. Vidi Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of
Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 3-21; i Antonio Negri,
Twenty Theses of Marx, u Saree Makdisi, Cesare Casarino & Rebecca Karl, ur.,
Marxism Beyond Marxism [routledge, new york 1996], str. 149-180.
Vidi Michael Hardt, Los Angeles Novos, Futur antrieur, br. 12/13 [1991], 12-26.
Vidi Luis Gomez, ur., Mexique: du Chiapas a la crise financiere, Dodatak, Futur antrieur
[1996].
Vidi prvenstveno Futur antrieur, br. 33/34, Tous ensemble! Rflections sur les luttes de
novembre-dcembre [1996], Vidi takoer Raghu Krishnan, December 1995: The First
Revolt against Globalization, Monthly Review, 48, br. 1 [svibanj 1996], 1-22.
Karl Marx, The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte [international publishers,
new york 1963], str. 121 (vidi: Klasne borbe u Francuskoj 1848-1850, Osamnaesti brumaire
Luja Bonaparta, prijevod Hugo Klajn [naprijed, zagreb 1973]).

BILJEKE ZA STRANICE 60-71

355

18 | Vidi Gilles Deleuze, Postscript on Control Societies, in Negogiations, prijevod Martin

Joughin [columbia university press, new york 1995], str. 177-182.
19 | Nasuprot teorijama najslabije karike, koje su ne samo bile sredite taktika Tree
internacionale ve ih je uvelike usvojila antiimperijalistika tradicija kao cjelina, talijanski
pokret operaismo u 1960-im i 1970-im godinama predlagao je teoriju najjae karike.
Za temeljnu teoretsku tezu, vidi Mario Tronti, Operai e capitale [einaudi, torino 1996],
osobito str. 89-95.
20 | Moemo nai obimnu i stalnu dokumentaciju o tim tehnikama dezinformacija i
uutkivanja u publikacijama Le Monde Diplomatique, te Z Magazine i Court Action
Bulletin Noam Chomsky neumorno je radio na razotkrivanju i suprostavljanju takvim
dezinformacijama u svojim brojnim knjigama i predavanjima. Vidi, na primjer, Edward
Herman i Noam Chomsky, Manufacturing Consent: The Political Economy of Mass
Media [pantheon, new york 1988]. Zaljevski rat predstavljao je odlian primjer
imperijalnoga upravljanja komunikacijama. Vidi W. Lance Bennett & David L. Paletz,
ur., Taken by Storm: The Media, Public Opinion, and U.S. Foreign Policy in the Gulf War
[university of chicago press, chicago 1994]; i Douglas Kellner, The Persian Gulf TV
War [westview press, boulder 1992].
21 | Rad Immanuela Wallersteina [openito vrlo dojmljiv i vaan] i kole svjetskih sustava
sasvim primjereno prikazuju taj zahvat poravnavanja borbi u obliku izvrnute srodnosti
strukture sa sustavom. Vidi, na primjer, Giovanni Arrighi, Terence Hopkins &
Immanuel Wallerstein, Antisystemic Movements [verso, london 1989].
22 | Imajui na umu ogranienja koja smo ranije spomneuli, ovdje trebamo uputiti na rad
Flixa Guattarija, osobito tekstove iz njegovoga zadnjega razdoblja kao to je
Chaosmosis, prijevod Paul Bains i Julian Pefanis [power publications, sydney 1995].
POLITIKI MANIFEST
01 | Louis Althusser, Machiavel et nous. crits philosophiques et politiques, sv. 2, ur.,
Franois Matheron [stock/imec, pariz 1995], str. 39-168; dalje navedeno u tekstu.
02 | Vidi Baruch Spinoza, Theologico-Political Treatise, sv. 1 Chief Works, prijevod R. H.
Elwes [dover, new york 1951] (vidi: Teoloko politiki traktat, prijevod Branko B. Gavella
[kultura, beograd 1957]).
2.1 DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI
01 | Robert Musil, The Man without Qualities, prijevod Sophie Wilkins [knopf, new york
1995], 2:1106 (vidi: ovjek bez svojstava, prijevod Zlatko Gorjan [otokar kerovani, rijeka
1967]).
02 | Johannes Duns Scotus, Opus Oxoniense, knjiga iv, distinctio xiii, quaestio i, u Opera
Omnia, sv. 8 [georg olms verlagsbuchhandlung, hildesheim 1969], str. 807.

356

BILJEKE ZA STRANICE 72-77

03 | Dante Alighieri, De Monarchia, ur. Louis Bertalot [friedrichsdorf, frankfurt 1918],

knjiga i, pogl. 4, str. 14.
04 | Nicholas of Cusa, Complementum theologicum, u Opera, sv. 2 [minerva, frankfurt
1962], pogl. 2, fol. 93b [faksimil izdanja jacquesa le fevrea/pariz: 1514].
05 | Giovanni Pico della Mirandola, Of Being and Unity, prijevod Victor Hamm [marquette
university press, milwaukee 1943], str. 21-22.
06 | Carolus Bovillus [Charles de Bovelles], Il libro del sapiente, ur. Eugenio Garin [einaudi,
torino 1987], pogl. 22, str. 73.
07 | Francis Bacon, Works, ur. James Spalding, Robert Ellis i Donald Heath [longman and
co., london 1857], 1:129-130.
08 | Galileo Galilei, Opere [g.berbera editore, firenza 1965], 7:128-129.
09 | William of Ockham, A Short Discourse on the Tyrannical Government, prijevod Johm
Kilcullen [cambridge university press, cambridge 1992], knjiga iii, pogl. 16, str. 104.
Prevodilac prevodi izraz multitudo fidelium kao zajednicu vjernih (vidi: Vilim
Ockham, Opera politica, prijevod Marina Miladinov [demetra, zagreb 2001]).
10 | Vidi Marsilus of Padua, Defensor Pacis [cambridge university press, cambridge 1928].
11 | Taj se revolucionarni vid podrijetla modernosti moe proitati u njegovom najjasnijem
i najsaetijem obliku u radu Spinoze. Vidi Antonio Negri, The Savage Anomaly, prijevod
Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1991].
12 | Razni filozofski okviri negativne misli u devetnaestom i dvadesetom stoljeu, od
Nietzschea do Heideggera i Adorna, potpuno tono predviaju kraj moderne metafizike
i povezuju modernost i krizu. Meutim, ti autori openito ne prepoznaju da su na djelu
dvije modernosti i da je kriza izravan ishod njihovoga sukoba. Iz toga razloga oni ne
vide alternative unutar modernosti koje se proteu izvan granica moderne metafizike.
O negativnoj misli i krizi, vidi Massimo Cacciari, Krisis: saggio sulla crisis del pensiero
negativo da Nietzsche a Wittgenstein [feltrinelli, milano 1976].
13 | O tim strujanjima u evropskoj modernosti, vidi Ernst Bloch, The Pinciple of Hope, 3 sv.,
prijevod Neville Plaice, Stephen Plaice & Paul Knight [mit press, cambridge, mass. 1986]
(vidi: Princip nada, prijevod Hrvoje arini [naprijed, zagreb 1981]); i (u potpuno
razliitom inetelektualnom hermeneutikom kontekstu) Reinhardt Koselleck, Critique
and Crisis: Enlightenment and the Pathogenesis of Modern Society [mit press, cambridge,
mass. 1988].
14 | Samir Amin, Eurocentrism, prijevod Russell Moore [monthly review press, new york
1989], str. 72-73.
15 | Baruch Spinoza, Ethics, u The Collected Works of Spinoza, ur. Edwin Curley, sv. 1
[princeton university press, princeton 1985], dio iv, tvrdnja 67, str. 584 (vidi: Etika,
prijevod Ozren unec [demetra, zagreb 2000]).
16 | Ibid., dio v, tvrdnja 37, str. 613.

BILJEKE ZA STRANICE 77-83

357

17 | Naa rasprava oslanja se na rad Ernsta Cassirera, The Philosophy of the Enlightenment,
prijevod Fritz C.A. Koelln & James P. Pettegrove [princeton university press, princeton
1951]; Maxa Horkheimera & Theodora Adorna, Dialectic of Enlightenment, prijevod
John Cumming [continuum, new york 1972]; i Michela Foucaulta, What Is Enlightenment?, u Ethics: Subjectivity and Truth, sv. 1, Essential Works of Foucault 1954-1984,
ur. Paul Rainbow [new press, new york 1997], str. 303-319 (to je prosvijetiteljstvo?, u
emu, br. 10 [1997], str. 87-99).
18 | Vidi Jacques Chevalier, Pascal [plon, pariz 1922], str. 265.
19 | Ren Descartes, Letter to Mersenne [15. travnja 1630], u Philosophical Letters, ur.
Anthony Kenny [blackwell, oxford 1970], str. 11. Za izvornu francusku inaicu, vidi
Oeuvres completes, ur. Charles Adam & Paul Tannery [vrin, pariz 1969], 1:145.
20 | Antonio Negri, Descartes politico o della ragionevole ideologia [feltrinelli, milano 1970].
21 | Za nedavan primjer koji se nastavlja na tom transcendentalnom pravcu evropskoga samozadovoljstva, vidi Massimo Cacciari, Geo-filosofia dellEuropa [adelphi, milano 1944].
22 | Vidi Arthur Schopenhauer, The World as Will and Representation, prijevod E.F.J. Payne,
2 sv. [dover, new york 1966] (vidi: Svet kao volja i predstava, prijevod Sreten Mari, 2 sv,
[matica srpska, novi sad 1986]).
23 | Ibid., Predgovor Drugom izdanju, str. xxi.
24 | G.W.F. Hegel, Elements of the Philosophy of Right, prijevod H. B. Nisbet, ur. Allen
Wood [cambridge university press, cambridge 1991], 258 dodatak, str. 279 [izmijenjen
engleski prijevod] (Osnovne crte filozofije prava, prijevod Danko Grli [veselin maslea,
sarajevo 1989]).
25 | Thomas Hobbes, The Elements of Law [cambridge university press, cambridge 1928],
dio ii, knjiga 10, odlomak 8, str. 150.
26 | Jean Bodin, On Sovereignty: Four Chapetrs from the Six Books of the Commonwealth,
ur. i prijevod Julian Franklin [cambridge university press, cambridge 1922], str. 23 [iz
knjige i, pogl. 8].
27 | Jean-Jacques Rousseau, On the Social Contract, u The Collected Writings of Rousseau,
sv. 4, ur. Roger Master i Christopher Kelly [university press of new england, hanover,
n.h. 1994], knjiga i, pogl. 6, str. 138 (Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti
meu ljudima, Drutveni ugovor, prijevod Dalibor Foreti [kolska knjiga, zagreb 1978]).
28 | Vidi Bodin, On Sovereignty.
29 | C. B. Macpherson, The Political Theory of Possessive Individualism [oxford university
press, oxford 1962].
30 | Vidi Arif Dirlik, The Postcolonial Aura [westview press, boulder 1997].
31 | Adam Smith, The Nature and Causes of the Wealth of Nations [clarendon press, oxford
1976], knjiga iv, pogl. ii, odlomak 9, str. 456 (Istraivanje prirode i uzroka bogatstva
naroda, prijevod Marijan Hanekovi [kultura, zagreb 1952]).

358

BILJEKE ZA STRANICE 83-92

32 | Ibid., knjiga iv, pogl. ix, odlomak 51, str. 687.

33 | Hegel, Elements of the Philosophy of Right, 261, str. 283.
34 | Vidi Michel Foucault, La gouvernementalit, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994],
3:635-657 (Guvernementalitet, u Zarez, br. 54).
35 | Vidi nau raspravu o Foucaultovom pojmu biomoi u dijelu 1.2.
36 | Vidi prvenstveno Max Weber, Economy and Society, 2 sv., prijevod Guenther Roth i
Claus Wittich [university of california press, berkeley 1968].
37 | Friedrich Nietzsche, Thus Spoke Zarathustra, prijevod Thomas Common [modern
library, new york 1967], pogl. 35, The Sublime Ones, str. 111 (vidi: Tako je govorio
Zarathustra, prijevod Danko Grli [moderna vremena, zagreb 2001]).
2.2 SUVERENOST NACIONALNE DRAVE
01 | Za opirnu analizu kako opega oblika tako i inaica diljem Evrope, vidi Perry Anderson,
Lineages of the Absolutist State [new left books, london 1974].
02 | Vidi Ernst Kantorowicz, The Kings Two Books: A Study in Medieval Political Theology
[princeton university press, princeton 1957]; i njegov esej Christus-Fiscus, u Synopsis:
Festgabe fr Alfred Weber [verlag lambert schneider, heidelberg 1948], str. 223-235.
Vidi takoer Marc Leopold Bloch, The Royal Touch: Sacred Monarchy and Scrofula in
England and France, prijevod J.E. Anderson [routledge and kegan paul, london 1972].
03 | Za analizu koja povezuje ekonomski prijelaz od feudalizma preko kapitalizma do razvoja
moderne evropske filozofije, vidi Franz Borkenau, Der bergang vom feudalen zum
brgerlichen Weltbild: Studien zur Geschichte der Philosophie der Manufakturperiod
[flix alcan, pariz 1934]. Za odlinu raspravu o filozofskoj literaturi o toj problematici,
vidi Alessandro Pandolfi, Genalogie et dialectique de la raison mercantiliste
[lharmattan, pariz 1996].
04 | Vidi Pierangelo Schiera, Dallarte de governo alle scienze dello stato [milano, 1968].
05 | Vidi Benedict Anderson, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread
of Nationalism [verso, london 1983] (Nacija: zamiljena zajednica: razmatranja o
porijeklu i irenju nacionalizma, prijevod Nata engi & Nataa Pavlovi [kolska knjiga,
zagreb 1990]).
06 | Vidi tienne Balibar, The Nation Form: History and Ideology, u tiene Balibar &
Immanuel Wallerstein, Race, Nation, Class [verso, london 1991], str. 86-106. Vidi takoer
Slavoj iek, Le reve du nationalisme expliqu par le reve du mal radical, Futur
antrieur, br. 14 [1992], str. 59-82.
07 | Vani eseji Rose Luxemburg sakupljeni su u Rosa Luxemburg, The National Question,
ur. Horace Davis [monthly review press, new york 1976]. Za pomni saetak njezinih
stajalita, vidi Joan Cocks, From Politics to Paralysis: Critical Intellelctuals Answer
the National Question, Political Theory, 24, br. 3 [kolovoz 1996], 518-537. Lenjin je bio

BILJEKE ZA STRANICE 92-95

08 |
09 |

10 |

11 |
12 |
13 |

14 |

15 |

16 |

359

vrlo kritian prema stajalitima Rose Luxemburg prvenstveno zbog toga to nije
prepoznala napredno obiljeje nacionalizma [pa ak i buroaskoga nacionalizma]
potinjenih zemalja. Lenjin tako potvruje pravilo na nacionalno samoodreenje, koje
je u stvari pravo na odcjepljenje za sve. Vidi V.I. Lenjin, The Right of Nations to SelfDetermination [greenwood press, westport, conn. 1951], str. 9-64 (vidi: Karl Marx,
Friedrich Engels, V.I. Lenjin, Nacionalno pitanje, ur. Franc Centle & Arif Tanovi
[svjetlost, sarajevo 1975]).
Jean Bodin, Six Books of the Commonwealth, prijevod M. J. Tooley [blackwell, oxford
1955], knjiga vi, pogl. 6, str. 212 [izmijenjen prijevod].
Za odlina tumaenja Bodinova rada koja ga vrsto smjetaju u dinamiku Evrope
esnaestoga stoljea, vidi Julian H. Franklin, Jean Bodin and the Rise of Absolutist
Theory [cambridge university press, cambridge 1973]; i Grard Mairet, Dieu mortel:
essai de non-philosophie de ltat [puf, pariz 1987]. Za openitije stajalite koje smjeta
razvoj pojma suverenosti u dugu povijest evropske politike misli, vidi Grard Mairet,
Le principe de souverainet [gallimard, pariz 1997].
Vidi Friedrich Meinecke, Die Idee der Staatsrson in der neueren Geschichte
[oldenbourg, mnchen 1924]. Vidi takoer lanke to ih je Wilhelm Dilthey sakupio u
Weltanschaung und Analyse des Menschen seit Renaissance und Reformation, sv. 2,
Gesammelte Schriften [teubner, leipzig 1914].
S asnim izuzetkom djela Ottoa von Gierkea, The Development of Political Theory,
prijevod Bernard Freyd [norton, new york 1939].
Vidi Friedrich Meinecke, Historicism: The Rise of a New Historical Outlook, prijevod J.
E. Anderson [routledge and kegan paul, london 1972].
Da biste prepoznali sjeme Hegelovoga idealizma u Vicou, vidite Benedetto Croce, The
Philosophy of Giambattista Vico, prijevod R.G. Collingwood [russell and russell, new
york 1964]; takoer Hayden White, What is Living and What is Dead in Croces Criticism
of Vico, u Giorgio Tagliacozzo, ur., Giambattista Vico: An International Symposium
[johns hopkins university press, baltimore 1969], str. 379-389. White naglaava kako je
Croce preveo Vicoov rad na idealistiko stajalite, preobraavajui Vicoovu filozofiju
povijesti u filozofiju duha.
Vidi Giambattista Vico, De Universi Juris principio et fine uno, u Opere giuridiche
[sansoni, firenza 1974], str. 17-343; i Johann Gottfried Herder, Reflections on the
Philosophy of the History of Mankind, prijevod Frank Manuel [university of chicago
press, chicago 1968].
Emmanuel-Joseph Sieye`s, u prilino razliitom kontekstu, izriito proglaava apsolutno
prvenstvo nacije: Nacija postoji prije svega, ona je podrijetlo svega. Vidi Quest-ce que
le Tiers tat? [droz, eneva 1970], str. 180.
O radu Sieye`sa i razvoju dogaaja u Francuskoj revoluciji, vidi Antonio Negri, Il potere

360

17 |

18 |
19 |

20 |
21 |
22 |
23 |

24 |
25 |

26 |

27 |

BILJEKE ZA STRANICE 95-100

costituente: saggio sulle alternative del moderno [sugarco, milano 1992], pogl. 5, str.
223-286.
Za odlinu analizu razlike izmeu mnotva i naroda, vidi Paolo Virno, Virtuosity and
Revolution: The Poltical Theory of Exodus, u Paolo Virno i Michael Hardt, ur., Radical
Thought in Italy [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 189-210.
Thomas Hobbes, De Cive [appleton century-crofts, new york 1949], poglavlje xii, dio
8, str. 135.
Vidi tienne Balibar, Racism and Nationalism, u tienne Balibar & Immanuel
Wallerstein, Race, Nation, Class [verso, london 1991], str. 37-67. Vratit emo se pitanju
nacije u kolonijalnom kontekstu u sljedeem poglavlju.
Vidi, na primjer, Robert Young, Colonial Desire: Hybridity in Theory, Culture, and Race
[routledge, london 1995].
Vidi Sieye`s, Quest-ce que le Tiers tat?
Vidi Roberto Zapperiev Uvod, ibid., str. 7-117.
Dobrih stotinu godina kasnije Antonio Gramsci izmislio je pojam nacionalnopukoga
kao dio napora da se obnovi upravo taj hegemonistiki klasni zahvat u slubi
proletarijata. Za Gramscija, nacionalnopuko je pojam po kojemu bi se intelektualci
ujedinili s narodom, i tako je to snaan izvor za izgradnju puke hegemonije. Vidi
Antonio Gramsci, Quademi del carcere [einaudi, torino 1977], 3:2113-20. Za odlinu
kritiku Gramscijeva pojma nacionalnopukoga, vidi Alberto Asor Rosa, Scrittori e
popolo, 7. izd. [savelli, rim 1976].
Johann Gottlieb Fichte, Addresses to the German Nation, prijevod R.F. Jones i G.H.
Turnbull [greenwood press, westport conn. 1979].
Trebamo naglasiti da su razna liberalna tumaenja Hegela, od Rudolfa Hayma do Franza
Rosenzweiga, samo uspjela obnoviti njegovu politiku misao usredotoujui se na
njezine nacionalne vidove. Vidi Rudolf Haym, Hegel und seine Zeit [berlin, 1857]; Franz
Rosenzweig, Hegel und der Staat [mnchen, 1920]; i Eric Weil, Hegel et ltat [vrin,
pariz 1950]. Rosenzweig svakako najbolje razumije tragediju neizbjenoga povezivanja
izmeu nacije i etinosti u Hegelovoj misli. Vidi Franz Rosenzweig, The Star of
Redemption, prijevod William Hallo [holt, rinehart and winston, new york 1971]; i
odlino tumaenje te knjige, Stphane Moses, Systeme et rvlation: la philosophie de
Franz Rosenzweig [seuil, pariz 1982].
[Socijalisti] moraju stoga nedvosmisleno zahtijevati da socijaldemokrati tlaiteljskih
zemalja [takozvanih velikih nacija osobito] priznaju i brane pravo potlaenih nacija
na samoodreenje u politikom smislu te rijei, tj., pravo na politiko odvajanje. Lenin,
The Right of Nations to Self-Determination, str. 65.
Vidi Malcolm X, The Ballot or the Bullet, u Malcolm X Speaks [pathfinder, new york
1989], str. 23-44. Za raspravu o nacionalizmu Malcolma X, osobito u njegovim naporima

BILJEKE ZA STRANICE 100-104

28 |

29 |

30 |

31 |

32 |
33 |

34 |

35 |

361

da utemelji Organizaciju afroamerikoga jedinstva tijekom posljednje godine njegova

ivota, vidi William Sales, Jr., From Civil Rights to Black Liberation: Malcolm X and the
Organization of Afro-American Unity [south end press, boston 1994].
Wahneema Lubiano, Black Nationalism and Black Common Sense: Policing Ourselves
and Others, u Wahneema Lubiano, ur., The House That Race Built [vintage, new york
1997], str. 232-252; citat str. 236. Vidi takoer Wahneema Lubiano, Standing in for
the State: Black Nationalism and Writing the Black Subject, Alphabet City, br. 3
[listopad 1993], str. 20-23.
Pitanje crnake suverenosti dobiva vano mjesto u Cedric Robinsonovoj kritici W.E.B.
Du Boisove potpore Liberiji 1920-ih i 30-ih godina. Robinson vjeruje da je Du Bois nekritiki
podupirao snage moderne suverenosti. Vidi Cedric Robinson, W.E.B. Du Bois and Black
Sovereignty, u Sidney Lemelle & Robin Kelley, ur., Imagining Home: Culture, Class, and
Nationalism in the African Diaspora [verso, london 1994], str. 145-157.
Jean Genet, Interview avec Wischenbart, u Oeuvres completes, sv. 6 [gallimard, pariz
1991], str. 282. Openito o Genetovom iskustvu s Crnim panterama i Palestincima, vidi
njegov zadnji roman, Prisoner of Love, prijevod Barbara Bray [wesleyan university press,
hanover, n.h. 1992].
Benedict Anderson smatra da su filozofi nepravedno omalovaavali koncept nacije i da
ga trebamo promatrati u neutralnijem svjetlu. Dio potekoe je to nesvjesno teimo
hipostazirati postojanje Nacionalizma-s-velikim-N [kao da bismo to uinili na primjeru
Doba-s-velikim-D] i onda to razvrstati kao ideologiju. [Obratimo pozornost da ako
svatko ima neko doba onda je Doba puki analitiki izraz.]. Mislim da bi stvari bilo
mnogo lake ako bismo nacionalizam tretirali kao da pripada srodstvu i religiji, a ne
liberalizmu ili faizmu. Anderson, Imagined Communities, str. 5. Svatko pripada
naciji, kao to svatko pripada nekom dobu [ili ga ima], rasi, spolu i tako dalje. Opasnost
je tu to Anderson naturalizira naciju i nae pripadanje njoj. Mi moramo, naprotiv,
denaturalizirati naciju i shvatiti njezinu povijesnu tvorevinu i politike posljedice.
O odnosu izmeu klasne borbe i dva svjetska rata, vidi Ernst Nolte, Der Europische
Brgerkrieg, 1917-1945 [propylen verlag, frankfurt 1987].
Prvi tekst koji treba razmotriti u kontekstu austrijskih socijaldemokratskih teorija je
Otto Bauer, Die Nationalittenfragen und die Sozialdemokratie [wiener volksbuchhandlung, be 1924]. Engleski prijevodi izvadaka iz te knjige ukljueni su u AustroMarxism, prijevod Tom Bottomore & Patrick Goode [clarendon press, oxford 1978].
Vidi Joseph Stalin, Marxism and the National Question, u Marxism and the National
and Colonial Question [international publishers, new york 1935], str. 3-61 (vidi: Marksizam i nacionalno-kolonijalno pitanje, prijevod Zvonko Tkalec [kultura, zagreb 1947]).
Mi uzimamo ovaj izraz ali ne dijelimo Talmonovo politiko stajalite iz J.L. Talmon,
The Origins of Totalitarian Democracy [secker and warburg, london 1952].

362

BILJEKE ZA STRANICE 104-111

36 | Navedeno u Roberto Zapperievom Uvodu, u Sieyes, Quest-ce que le Tiers tat, str. 7117; citat str. 77.
2.3 DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI
01 | Tamnija strana renesanse istie ... ponovno roenje klasine tradicije kao opravdanje
za kolonijalno irenje. Walter Mignolo, The Darker Side of the Renaissance: Literacy,
Territoriality, and Colonization [university of michigan press, ann arbor 1995], str. vi.
02 | Bartolom de Las Casas, In Defense of the Indians, ur., Stafford Poole [northern illinois
university press, de kalb 1974], str. 271. Vidi takoer Lewis Hanke, All Mankind Is
One: A Study of the Disputation between Bartolom de Las Casas and Juan Gines de
Sepulveda in 1550 on the Intellectual and Religious Capacity of the American Indians
[northern illinois university press, de kalb 1974].
03 | Navedeno u C.L.R. James, The Black Jacobins, 2. izd. [random house, new york 1963],
str. 196.
04 | Aim Csaire, Toussaint Louverture: la rvolution franaise et le probleme colonial
[prsence africaine, pariz 1961], str. 309.
05 | Vidi Eugene Genovese, From Rebellion to Revolution: Afro-American Slave Revolts in
the Making of the Modern World [louisiana state university press, baton rouge 1979],
str. 88.
06 | Karl Marx, Capital, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], 1:925.
07 | Karl Marx, The British Rule in India, u Surveys from Exile, sv. 2, Political Writings
[penguin, london 1973], str. 306.
08 | Karl Marx, The Native States, u Letters on India [contemporary india publications,
lahore 1937], str. 51.
09 | Marx, The British Rule in India, str. 307.
10 | Karl Marx, The Future Results of British Rule in India, u Surveys from Exile, sv. 2,
Political Writings [penguin, london 1973], str. 320.
11 | Aijaz Ahmad ukazuje da je Marx preuzeo opis indijske povijesti izravno od Hegela.
Vidi Aijaz Ahmad, In Theory: Classes, Nations, Literatures [verso, london 1992], str.
231 i 241.
12 | Marx, The Future Results of British Rule in India, str. 320.
13 | Robin Blackburn, The Overthrow of Colonial Slavery, 1776-1848 [verso, london 1998],
str. 3 i 11.
14 | Vidi Elizabeth Fox Genovese & Eugene Genovese, Fruits of Merchant Capital: Slavery
and Bourgeois Property in the Rise and Expansion of Capitalism [oxford university
press, oxford 1983], str. vii.
15 | Blackburn, The Overthrow of Colonial Slavery, str. 8.
16 | Odnos izmeu nadniarskoga rada i ropstva u kapitalistikom razvoju jedan je od

BILJEKE ZA STRANICE 111-118

17 |
18 |
19 |

20 |
21 |
22 |

23 |

24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |

363

sredinjih problema u Yann Moulier Boutang, De lesclavage au salariat: conomie

historique du salariat brid [presses universitaires de france, pariz 1998].
To je jedna od najvanijih tvrdnji u Robin Blackburn, The Overthrow of Colonial Slavery.
Vidi, osobito str. 520.
Moulier Boutang, De lesclavage au salariat, str. 5.
Franz Fanon, The Wretched of the Earth, prijevod Constance Farrington [grove press,
new york 1963], str. 38 (Prezreni na svijetu, prijevod Vera Frange [stvarnost, zagreb
1973]). O manihejskim podjelama kolonijalnoga svijeta, vidi Abdul JanMohamed, The
Economy of Manichean Allegory: The Function of Racial Difference in Colonialist
Literature, Critical Inquiry, 12, br. 1 [jesen 1985], 55-87.
Fanon, The Wretched of the Earth, str. 42.
Edward Said, Orientalism [vintage, new york 1978], str. 4-5 i 104 (Orijentalizam, prijevod
Biljana Romi [konzor, zagreb 1999]).
Kulturna antropologija provela je radikalnu samokritiku u zadnjim desetljeima,
naglaavajui kako su mnoge najjae struje te discipline sudjelovale u kolonijalistikim
projektima i podupirali ih. Rani klasini tekstovi te kritike su Grard Leclerc,
Anthropologie et colonialisme: essai sur lhistoire de lafricanisme [fayard, pariz 1972];
i Talal Asad, ur., Anthropology and the Colonial Encounter [ithaca press, london 1973].
Meu nedavnim radovima, osobito korisnim smatramo Nicholaus Thomas,
Colonialisms Culture: Anthropology, Travel, and Government [princeton university
press, princeton 1994].
Ta je tvrdnja jasno razvijena u Valentin Mudimbe, The Invention of Africa: Gnosis,
Philosophy, and the Order of Knowledge [indiana university press, bloomington 1988],
vidi osobito str. 64, 81 i 108.
Ranajit Guha, An Indian Historiography of India: A Nineteenth-Century Agenda and
Its Implications [centre for studies in social sciences, calcutta 1988], str. 12.
An Inquiry into the causes of the insurrection of negroes in the island of St. Domingo
[crukshank, london and philadelphia 1792], str. 5
Vidi Paul Gilroy, The Black Atlantic [harvard university press, cambridge, mass. 1993],
str. 1-40.
Vidi Franz Fanon, Black Skin, White Masks, prijevod Charles Lam Markmann [grove
press, new york 1967], str. 216-222.
Jean-Paul Sartre, Black Orpheus, u What is Literature? and Other Essays [harvard
university press, cambridge, mass. 1988], str. 296.
Jean-Paul Sartre, Preface, u Fanon, The Wretched of the Earth, str. 20.
U stvari pripadnost crnoj rasi pojavljuje se kao nenaglaeni tempo [le temps faible]
dijalektikog kretanja: teoretska i praktina potvrda bijele prevlasti je teza; poloaj crne
rase kao antitetina vrijednost trenutak je negacije. Ali taj negativan trenutak nije

364

31 |
32 |
33 |
34 |

35 |
36 |

BILJEKE ZA STRANICE 118-122

dovoljan sam po sebi, a ti crni ljudi koji u njemu sudjeluju znaju to savreno dobro; oni
znaju da on tei prema sintezi ili ostvarenju ljudskoga bia u nerasnom drutvu. Prema
tome, crna rasa je za unitenje same sebe; ona je prijelaz prema a ne dolazak u,
sredstvo a ne cilj. Sartre, Black Orpheus, str. 327.
Fanon, The Wretched of the Earth, str. 52.
Ibid., str. 58-65.
Vidi Malcolm X, The Ballot or the Bullet, u Malcolm X Speaks [pathfinder, new york
1989], str. 23-44.
Trebamo imati na umu da je, unutar sfere komunistikih i socijalistikih pokreta, diskurs
o nacionalizmu ne samo legitimirao borbu za osloboenje od kolonijalnih sila ve je
posluio i kao sredstvo da se insistira na neovisnosti i razlikama lokalnoga revolucionarnoga iskustva od modela vladajuih socijalistikih sila. Na primjer, kineski
nacionalizam bio je stijeg pod kojim su kineski revolucionari mogli pruiti otpor
sovjetskom nadzoru i sovjetskim modelima, prevodei marksizam na jezik kineskoga
seljatva [to jest, u misao Mao Ce Tunga]. Slino, u narednom razdoblju, revolucionari
od Vijetnama do Kube i Nikaragve insistirali su na nacionalnoj naravi borbi kako bi
potvrdili svoju neovisnost od Moskve i Pekinga.
Povelja Ujedinjenih naroda, lanak 2.1, u Leland Goodrich & Edvard Hambro, Charter
of the United Nations [world peace foundation, boston 1946], str. 339.
Partha Chatterjee, Nationalist Thought and the Colonial World: A Derivative Discourse?
[zed books, london 1986], str. 168.

ZARAZA
01 | Louis-Ferdinand Cline, Journey to the End of the Night, prijevod Ralph Manheim
[new york: new directions, 1983, str. 145; izmijenjen engleski prijevod]; dalje navedeno
u tekstu (Putovanje nakraj noi, prijevod Vinja Machiedo [znanje, zagreb 1972]).
02 | Vidi Cindy Patton, Global AIDS / Local Context, u tisku; i John ONeill, AIDS as a
Globalizing Panic, u Mike Featherstone, ur., Global Culture: Nationalism, Globalization,
and Modernity [sage, london 1990], str. 329-342.

BILJEKE ZA STRANICE 123-131

365

2.4 SIMPTOMI PRIJELAZA

01 | Arif Dirlik, The Postcolonial Aura: Third World Criticism in the Age of Global Capitalism
[westview press, boulder 1997], str. 52-83; citat str. 77.
02 | Vidi, na primjer, Jane Flax, Thinking Fragments [university of california press, berkeley
1990], str. 29.
03 | Za objanjenje o tome kako mnogi postmoderni teoretiari stavljaju razne pravce
modernistike misli pod jedan jedini naziv prosvjetiteljstva, vidi Kathi Weeks,
Constituting Feminist Subjects [cornell university press, ithaca 1998], pogl. 2.
04 | bell hooks, yearning: Race, Gender, and Cultural Politics [south end press, boston 1990],
str. 25.
05 | Jane Flax, Disputed Subjects [routledge, london 1993], str. 91.
06 | Za postmodernu kritiku nuno je najprije utvrditi to znai moderno na nekom
podruju i onda postaviti nasljednu paradigmu koja je nekako u skladu s nekim oblikom
postmodernoga miljenja. Uzmite, na primjer, podruje koje bi na prvi pogled moglo
izgledati manje vjerojatnim kandidatom za jedan takav zahvat: javnu upravu, to jest
studiju birokracije. Moderna paradigma istraivanja koja prevladava na tom podruju
odreena je propisom neutralne javne uprave to se pripisuje Wilsonu [odvajanje
politike od uprave], Tayloru [znanstveni menadment] i Weberu [hijerarhijsko
zapovijedanje]. Charles Fox & Hugh Miller, Postmodern Public Administration: Toward
Discourse [sage, thousand oaks, calif. 1995], str. 3. Znanstvenici koji su uvjereni da je
ta paradigma zastarjela mogu upotrijebiti postmoderno miljenje kao sredstvo da
preobraze to podruje. U tom sluaju, oni predlau teoriju neutemeljenoga diskursa
kao postmoderni model koji e stvoriti aktivnije meusobno javno djelovanje i tako
demokratizirati birokraciju [str. 75].
07 | Vidi James Der Derian & Michael Shapiro, ur., International / Intertextual Relations:
Postmodern Readings of World Politics [lexington books, lexington, mass. 1989]; Jim
George, Discourse of Global Politics: A Critical [Re]Introduction to Internaitonal Relations
[lynne rienner publications, boulder 1994]; i Michael Shapiro & Hayward Alker, Jr.,
ur., Territorial Identities and Global Flows [university of minnesota press, minneapolis
1996]
08 | Homi Bhabha, The Location of Culture [routledge, london 1994], str. 18.
09 | Gyan Prakash, Postcolonial Criticism and Indian Historiography, Social Text, br. 31/
32 [1992], 8.
10 | Vidi Edward Said, Culture and Imperialism [vintage, new york 1993], str. 282-303.
11 | Edward Said, Arabesque, New Statesman and Society, 7 [rujan 1990], 32.
12 | Anders Stephanson daje odlian prikaz shvaanja Sjedinjenih drava kao novoga
Jeruzalema u Manifest Destiny: American Expansionism and the Empire of Right [hill
and wang, new york 1995].

366

BILJEKE ZA STRANICE 132-136

13 | Poput mnogih vizija zlatnoga doba, tradicionalna obitelj isparava pri poblioj analizi.
To je ahistorijska mjeavina struktura, vrijednosti i ponaanja koji nisu nikada zajedno
postojali u isto vrijeme i na istom mjestu. Stephanie Coontz, The Way We Never Were:
American Families and the Nostalgia Trap [basic books, new york 1992], str. 9.
14 | Fazlur Rahman, Islam and Modernity: Transformation of an Intellectual Tradition
[university of chicago press, chicago 1984], str. 142.
15 | Fundamentalizam ponienoga islamskoga svijeta nije tradicija prolosti ve postmoderna pojava: neizbjena ideoloka reakcija na neuspjeh zapadne modernizacije.
Robert Kurtz, Die Krise, die aus dem Osten kam, prevedeno na talijanski u Lonore
perduto del lavoro, prijevod Anselm Jappe & Maria Teresa Ricci [manifestolibri, rim
1994], str. 16. Openitije, o suvremenim zabludama oko pojmova tradicije i skupnog
identiteta, vidi Arjun Appadurai, Life after Primordialism, u Modernity at Large
[university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 139-157.
16 | Akbar Ahmed, Postmodernism and Islam [routledge, new york 1992], str. 32
17 | Rahman, Islam and Modernity, str. 136
18 | Robert Reich, The Work of Nations [random house, new york 1992], str. 8 i 3.
19 | Vidi Arjun Appadurai, Disjuncture and Difference in the Global Cultural Economy,
u Modernity at Large [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 27-47.
20 | Vidi, na primjer, Jean Baudrillard, Selected Writings, ur., Mark Poster [blackwell,
oxford 1988]; i Umberto Ecco, Travels in Hyper-reality, prijevod William Weaver
[picador, london 1986], str. 3-58.
21 | Stephen Brown, Postmodern Marketing [routledge, london 1995], str. 157. Dok je
marketinka praksa postmoderna, ukazuje Brown, marketinka teorija ostaje tvrdoglavo
moderna [to tu znai pozitivistika]. Elizabeth Hirschman i Morris Holbrook takoer
oplakuju otpor marketinke teorije i potroakoga istraivanja postmodernom
razmiljanju u Postmodern Consumer Research: The Study of Consumption as Text [sage,
newbury park, calif. 1992].
22 | Vidi George Yudice, Civil Society, Consumption, and Governmentality in an Age of
Global Restructuring: An Introduction, Social Text, br. 45 [zima 1995], 1-25.
23 | William Bergquist, The Postmodern Organization: Mastering the Art of Irreversible
Change [jossey-bass, san francisco 1993], str. xiii. Vidi takoer eseje u David Boje, Robert
Gephart, Jr., & Tojo Joseph Thatchenkery, ur., Postmodern Management and
Organizational Theory [sage, thousand oaks, calif. 1996].
24 | Vidi Avery Gordon, The Work of Corporate Culture: Diversity Management, Social
Text, 44, sv. 13, br. 3 [jesen/zima 1995], 3-30.
25 | Vidi Chris Newfield, Corporate Pleasures for a Corporate Planet, Social Text, 44, sv.
13, br. 3 [jesen/zima 1995], 31-44.
26 | Vidi Fredric Jameson, Postmodernism, Or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke

BILJEKE ZA STRANICE 136-147

367

university press, durham 1991]; i David Harvey, The Condition of Postmodernity

[blackwell, oxford 1989].
2.5 UMREENA MO: SUVERENOST SAD-a I NOVI IMPERIJ
01 | Alexander Hamilton, James Madison & John Jay, The Federalist, ur. Max Beldt
[blackwell, oxford 1948], str. 37. Ovaj odlomak je iz Federalista br. 9, to ga je napisao
Hamilton (Federalistiki spisi, prijevod Vojislav Kotunica [tampa, beograd 1981]).
02 | Vidi J.G.A. Pocock, The Machiavellian Moment: Florentine Political Thought and the
Atlantic Republican Tradition [princeton university press, princeton 1975]; i J.C.D. Clark,
The Language of Liberty, 1660-1832 [cambridge university press, cambridge 1994].
03 | O atlantskoj struji republikanske tradicije od Engleske revolucije do Amerike revolucije,
vidi Antonio Negri, Il potere costituente [sugarco, milano 1992], pogl. 3 i 4, str, 117-222;
i David Cressy, Coming Over: Migration and Communication between England and
New England in the Sevetneenth Century [cambridge university press, cambridge 1987].
04 | Opet, vidi Negri, Il potere costituente. Vidi takoer J.G.A. Pocock, States, Republics,
and Empires: The American Founding in Early Modern Perspective, u Terence Ball &
J.G.A. Pocock, ur., Conceptual Change and the Constitution [university press of kansas,
lawrence 1988], str. 55-77.
05 | Vidi Polybius, The Rise of the Roman Empire, prijevod Ian Scott-Kilvert [penguin,
harmondsworth 1979], knjiga vi, str. 302-352.
06 | Vidi Alexis de Tocqueville, Democracy in America, 2 sv. [knopf, new york 1944], osobito
autorov uvod, 1:3-16 (O demokraciji u Americi, prijevod Divina Marion [informator,
zagreb 1995]).
07 | Vidi Hannah Arendt, On Revolution [viking, new york 1963].
08 | Ovdje izravno upuujemo na Max Weber, The Protestant Ethic and the Spirit of
Capitalism, prijevod Talcott Parsons [scribners, new york 1950] (Protestantska etika i
duh kapitalizma, prijevod Nika Milievi [veselin maslea/svjetlost, sarajevo 1989]);
ali vidi takoer Michael Walzer, Exodus and Revolution [basic books, new york 1985].
09 | Za detaljne analize o protuslovljima unutar Ustava, vidi prvenstveno Michael Kammen,
A Machine That Would Go of Itself [knopf, new york 1986].
10 | Tijekom svoga itanja Polibija u Govorima, Machiavelli insistira na nunosti da se
Republika iri kako ne bi zapala u korupciju. Vidi Negri, Il potere costituente, str. 75-97.
11 | Mjeavinu reformizma i ekspanzionizma u Empire of Right divno je prikazao Anders
Stephanson, Manifest Destiny: American Expansion and the Empire of Right [hill and
wang, new york 1995].
12 | Virgil, Ecologue IV, u Opera, ur., R.A.B. Mynors [clarendon press, oxford 1969], stihovi
4-5, str. 10. Izvorni tekst: Ultima Cumaei uenit iam carminis aetas; / magnus ab integro
saeclorum nascitur ordo.

368

BILJEKE ZA STRANICE 147-153

13 | Bruce Ackerman predlae periodizaciju prva tri reima ili faze ustavne povijesti SADa. Vidi We The People: Foundations [harvard university press, cambridge, mass. 1991],
osobito str. 58-80.
14 | Ono to se moglo iznad svega osjetiti bio je osjeaj potpuno nove vrste zemlje, to ju je
jedinstveno obiljeavala drutvena, ekonomska i prostorna otvorenost. Stephanson,
Manifest Destiny, str. 28.
15 | Marx je objasnio ekonomsko podrijetlo Sjedinjenih drava kada je analizirao amerikoga
ekonomista Henrya Charlesa Careyja. Sjedinjene drave su zemlja gdje se buroasko
drutvo nije razvilo na temeljima feudalnoga sustava, ve se je prije razvilo samo od
sebe. Karl Marx, Grundrisse, prijevod Martin Nicolaus [vintage, new york 1973], str.
884. Marx takoer raspravlja o razlici kapitalistikoga razvoja u Sjedinjenim dravama
[zajedno s drugim doseljenikim kolonijama kao to je Australija], u Capitalu, prijevod
Ben Fowkes [vintage, new york 1976], 1:931-940. Za Tocquevilleovu analizu
drutvenoekonomskih korijena Sjedinjenih drava, vidi Democracy in America, sv. 1,
pogl. 2 i 3, str. 26-54.
16 | Thomas Jefferson vidio je ekspanziju kao neizbjenog pratioca stabilnog, sigurnog i
uspjenog Imperija Slobode. Robert Tucker & David Hendrickson, Empire of Liberty.
The Statecraft of Thomas Jefferson [oxford university press, oxford 1990], str. 162.
17 | Ustav SAD-a, lanak i, odlomak 2. O pravilu tri petine, vidi John Chester Miller, The
Wolf by the Ears: Thomas Jefferson and Slavery [free press, new york 1977], str. 221-225.
18 | Za kratku povijest krize Ustava to ju je ubrzalo crnako ropstvo od Ustavne konvencije
do Graanskog rata, vidi Kammen, A Machine That Would Go of Itself, str. 96-105.
19 | O pojavi industrijske radnike klase SAD-a kao mone snage krajem devetnaestoga i
poetkom dvadesetoga stoljea, vidi David Brody, Workers in Industrial America: Essays
on Twentieth-Century Struggles [oxford university press, oxford 1980], str. 3-47; Stanley
Aronowitz, False Promises: The Shaping of American Working-Class Consciousness
[mcgraw-hill, new york 1973], str. 137-166; i Bruno Ramirez, When Workers Fight: The
Politics of Industrial Relations in the Progressive Era, 1898-1916 [greenwood press,
westport, conn. 1978].
20 | Za dobru analizu odnosa izmeu ekspanzionizma SAD-a i evropskoga imperijalizma u
smislu vanjske politike, vidi Akira Iriye, From Nationalism to Internationalism: U.S.
Foreign Policy to 1914 [routledge and kegan paul, london 1977].
21 | Citirano u Frank Ninkovich, Theodore Roosevelt: Civlization as Ideology, Diplomatic
History, 20, br. 3 [ljeto 1986], 221-245; citat str. 232-233. Ninkovich jasno pokazuje
kako je Rooseveltov imperijalizam bio vrsto utemeljen u ideologiji irenja civilizacije.
22 | O Woodrowu Wilsonu i sudbini naprednoga internacionalizma, vidi Thomas Knock,
To End All Wars: Woodrow Wilson and the Quest for a New World Order [oxford
university press, oxford 1992].

BILJEKE ZA STRANICE 153-162

369

23 | Vidi Antonio Negri, Keynes and the Capitalist Theory of the State, u Michael Hardt
& Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994],
str. 23-51.
24 | Posljedice Monrooeve izvorne deklaracije bile su dvosmislene u najboljem sluaju, a
Ernst May je tvrdio da je doktrina nastala koliko zbog domaih politikih pritisaka
toliko i zbog meunarodnih pitanja; vidi The Making of the Monroe Doctrine [harvard
university press, cambridge, mass. 1975]. Ta je doktrina stvarno postala uinkovita vanjska
politika s Theodore Rooseveltovim imperijalistikim pohodima, a osobito s projektom
izgradnje Panamskoga kanala.
25 | Za dugu povijest vojnih intervencija SAD-a u Latinskoj Americi i osobito u Centralnoj
Americi, vidi Ivan Musicant, The Banana Wars: A History of United States Military
Intervention in Latin America [macmillan, new york 1990]: Noam Chomsky, Turning
the Tide: U.S. Intervention in Central America and the Struggle for Peace [south end
press, boston 1985]; Saul Landau, The Dangerous Doctrine: National Security and U.S.
Foreign Policy [westview press, boulder 1988].
26 | William Chafe utvruje 1968. kao promjenu reima u Sjedinjenim dravama sa stajalita
drutvenoga povjesniara: Svaki povjesniar koji upotrebljava rije razvoe da bi
opisao odreeni trenutak riskira da pojednostavni sloenost povijesnoga procesa.
Meutim, ako se ta rije koristi da bi oznaila prekretnicu koja obiljeava kraj prevlasti
jednoga skupa snaga i poetak prevlasti drugoga, ona izgleda prikladna za opis onoga
to se dogodilo u Americi 1968. William Chafe, The Unfinished Journey: America Since
World War II [oxford university press, oxford 1986], str. 378. Chafe tono shvaa ono
to mi podrazumijevamo pod promjenom ustavnoga reima, to jest, kraj prevlasti
jednoga skupa snaga i poetak prevlasti drugoga. Za Chafeovu analizu republikanskoga
duha tih kretanja, vidi str. 302-342.
2.6 IMPERIJALNA SUVERENOST
01 | Immanuel Kant, An Answer to the Question: What is Enlightenment? u Political
Writings, ur., Hams Reiss, 2. izd. [cambridge university press, cambridge 1991], str. 5460 (Pravno-politiki spisi, ur. i prijevod Zvonko Posavec [politika kultura, zagreb
2000]).
02 | Michel Foucault, What is Enlightenment, u Ethics: Subjectivity and Truth, sv.1
Essential Works of Foucault 1954-1984, ur. Paul Rabinow [new press, new york 1997],
str. 303-319.
03 | Ibid, str. 315.
04 | O odnosu izmeu moderne metafizike i politike teorije, vidi Antonio Negri, The Savage
Anomaly, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1991].
05 | Nalazimo inaice toga prostornoga razmjetaja unutarnjega i vanjskoga u mnogih

370

06 |
07 |
08 |

09 |
10 |

11 |

12 |

13 |
14 |

BILJEKE ZA STRANICE 162-166

suvremenih filozofa kojima se najvie divimo - ak u pisaca kao to su Foucault i

Blanchot koji se odmiu od dijalektike, pa ak i u Derridaa, koji lebdi na rubu izmeu
unutarnjega i vanjskoga to je najdvosmislenija i najnejasnija crta moderne misli. Za
Foucaulta i Blanchota, vidi Foucaultov esej Maurice Blanchot: The Thought from
Outside, prijevod Brian Massumi, u Foucault/Blanchot [zone books, new york 1987].
Za Derridaa, vidi Margins of Philosophy, prijevod Alan Bass [chicago: university of
chicago press, 1982].
Fredric Jameson, Postmodernism, Or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke
university press, durham 1991], str. ix.
Ovdje prvenstveno mislimo na pojam politikoga u Hannah Arendt prikazan u The
Human Condition [university of chicago press, chicago 1958].
Za Los Angeles, vidi Mike Davis, City of Quartz [verso, london 1990]. str. 221-263. Za
Sao Paolo, vidi Teresa Caldeira, Fortified Enclaves: The New Urban Segregation, Public
Culture, br. 8 8 [1996]; 303-328.
Vidi Guy Debord, Society of Spectacle, prijevod Donald Nicholson-Smith [zone boks,
new york 1991].
Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man [free press, new york 1992]
(Kraj povijesti i posljednji ovjek, prijevod Rajka Rusan Polek, hrvatska sveuilina
naklada, zagreb 1994]).
Promatrali smo kako ratni stroj ... postavlja svoj nian prema novoj vrsti neprijatelja,
ne vie prema drugoj Dravu, pa ak ni prema drugom reimu, ve prema bilo kojem
neprijatelju [lennemi quelconque]. Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand
Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis 1987],
str. 422.
Postoje bez sumnje zone oskudice unutar svjetskoga trita gdje je kolanje kapitala i
dobara svedeno na minimum. U nekim sluajima, izriita politika odluka odreuje tu
oskudicu [kao u trgovinskim sankcijama protiv Iraka], a u drugim sluajevima to slijedi
iz implicitne logike globalnoga kapitala [kao u krugovima siromatva i gladi u
suptropskoj Africi]. Meutim, u svim sluajevima, te zone ne konstituiraju vanjsko
kapitalistikom tritu, ve one prije funkcioniraju unutar svjetskoga trita kao
najpotinjenija stepenica globalne ekonomske hijerarhije.
Za odlino objanjenje Foucaultovog pojma dijagrama, vidi Gilles Deleuze, Foucault,
prijevod Sean Hand [university of minnesota press, minneapolis 1988], str. 34-37.
Vidi tienne Balibar, Is There a Neo-Racism?, u tienne Balibar & Immanuel
Wallerstein, Race, Nation, Class [verso, london 1991], str. 17-28; citat str. 21. Avery
Gordon i Christopher Newfield govore o neemu vrlo slinome kao o liberalnom
rasizmu, to ga prvenstveno obiljeava proturasistiko stajalite koje postoji zajedno s
potporom za rasistike posljedice, u White Mythologies, Critical Inquiry, 20, br. 4

BILJEKE ZA STRANICE 166-175

371

[ljeto 1994], 737-757, citat str. 737.

15 | Balibar, Is There a Neo-Racism? str 21-22.
16 | Vidi Walter Benn Michaels, Our America: Nativism, Modernism, and Pluralism [duke
university press, durham 1995]; i Race into Culture: A Critical Genealogy of Cultural
Identity, Critical Inquiry, 18, br. 4 [ljeto 1992], 655-685. Benn Michaels kritizira onu
vrstu rasizma koja se pojavljuje u kulturnom pluralizmu, ali to ini na takav nain kao
da podupire liberalni rasizam. Vidi Gordonovu i Newfieldovu odlinu kritiku njegovoga
rada u White Mythologies.
17 | Deleuze & Guattari, A Thousand Plateaus, str. 178.
18 | Ibid, str. 209.
19 | Vidi Lauren Berlant, The Queen of America Goes to Washington City. Essays on Sex
and Citizenship [duke university press, durham 1997]. O njezinoj formulaciji
reakcionarnoga obrata parole Osobno je politiko, vidi str. 175-180. Za odlinu analizu
intimne javne sfere, vidi str. 2-24.
20 | Liberalni poredak Imperija postie neku vrstu preklapajuega konsenzusa, kako kae
John Rawls, u kojemu se od svih zahtijeva da ostave postrance svoje sveobuhvatne
doktrine u interesu snoljivosti. Vidi John Rawls, Political Liberalism [columbia
university press, new york 1993] (Politiki liberalizam, prijevod Filip Grgi [kruzak,
zagreb 2000]). Za kritiki prikaz njegove knjige, vidi Michael Hardt, On Political
Liberalism, Qui Parle, 7, br. 1 [jesen/zima 1993], 140-149.
21 | O [ponovnom] stvaranju etnikih identiteta u Kini, na primjer, vidi Ralph Litzinger,
Memory Work: Reconstituting the Ethnic in Post-Mao China, Cultural Anthropology,
13, br. 2 [1998], str. 224-255.
22 | Gilles Deleuze, Postscript on Control Societies, u Negotiations, prijevod Martin
Joughin [columbia university press, new york 1995], str. 177-182; citat str. 179.
23 | Vidi Philippe Bourgeois, Ethnicity at Work: Divided Labor on a Central American
Banana Plantation [john hopkins university press, baltimore 1989].
24 | Vidi Aristotle, De generatione et corruptione, prijevod C. J. Williams [oxford university
press, oxford 1982]. Openito, o filozofskim shvaanjima stvaranja i korupcije, vidi
Reiner Schrmann, Des hgmonies brises [t.e.r., mouvezin 1996].
ODBIJANJE
01 | Vidi osobito Gilles Deleuze, Bartleby, ou la formule, u Critique et clinique [minuit,
pariz 1993], str. 89-114; i Giorgio Agamben, Bartleby o della contingenza, u Bartleby:
la formula della creazione [quodlibet, macerata 1993], str. 47-92.
02 | J.M. Coetzee, The Life and Times of Michael K [penguin, harmondsworth 1983], str. 151
(ivot i doba Michaela K., prijevod Petar Vujai [v.b.z., zagreb 2001])
03 | tienne de la Botie, The Politics of Obedience: The Discourse of Voluntary Servitude,

372

BILJEKE ZA STRANICE 175-184

prijevod Harry Kurz [free life edition, new york 1975], str. 52-53. Na francuskom,
Discours de la servitude volontaire, u Oeuvres compltes [slatkine, eneva 1967], str. 157; citat str. 14.
INTERMECO: PROTUIMPERIJ
01 | Gilles Deleuze & Flix Guattari, Anti-Oedipus, prijevod Robert Hurley, Marke Lane &
Helen Lane [university of minnesota press, minneapolis 1983], str. 239.
02 | Jedan od najboljih prikaza IWW-a nalazi se u John Dos Passosovom obimnom romanu
USA [library of america, new york 1996] (U.S.A., prijevod Novak Simi i dr. [otokar
kerovani, rijeka 1956]). Vidi takoer Joyce Kornbluch, ur., Rebel Voices: an I.W.W.
Anthology [university of michigan press, ann arbour 1964].
03 | Bilo bi mogue napisati cijelu povijest izuma od 1830. samo u svrhu da se kapitalu
dade oruje protiv pobune radnike klase. Karl Marx, Capital, prijevod Ben Fowkes
[vintage, new york 1976], 1:563.
04 | O promjenljivom odnosu izmeu rada i vrijednosti, vidi Antonio Negri, Twenty Theses
on Marx, u Saree Makdisi, Cesare Casarino & Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond
Marxism [routledge, new york 1996], str. 149-180 i Antonio Negri, Value and Affect,
boundary 2, 26, br. 2 [ljeto 1999].
05 | Deleuze & Guattari, Anti-Oedipus, str. 29 [izmijenjen prijevod].
06 | Jedan on najvanijih romana talijanske renesanse je Elio Vitoriniev Uomini e no [Ljudi
i ne ljudi] u kojemu biti ovjek znai biti protiv. Prie Nanni Balestrini o klasnoj borbi
u Italiji 1960-ih i 1970-ih godina preuzimaju tu pozitivnu odlunost biti-protiv. Vidi
osobito Vogliamo tutto [feltrinelli, milano 1971]; i The Unseen, prijevod Liz Heron
[verso, london 1989].
07 | Yann Moulier Boutang tvrdi da se marksistiki koncept industrijske rezervne vojske
pokazao osobito jakom preprekom naem shvaanju moi mnotva. U tom se okviru
podjele i slojevi radne snage openito shvaaju kao predodreene i uvrene
kvantitativnom logikom razvoja, to jest, proizvodnim racionalnostima kapitalistike
vladavine. Takvo stajalite smatra da to kruto i jedinstveno zapovijedanje ima takvu
mo da sve oblike radne snage iskljuivo podvrgava kapitalu. Ono ak i nezaposleno
stanovnitvo i selidbeno stanovnitvo vidi kao ono koje je kapital predodredio kao
rezervnu radnu snagu Radna snaga liena je subjektivnosti i razlike jer je potpuno
potinjena eljeznim zakonima kapitala. Vidi Yann Moulier Boutang, De lesclavage
du salariat [presses universitaires de france, pariz 1998].
08 | Friedrich Nietzsche, The Will to Power, prijevod Walter Kaufmann & R.J. Hollingdale
[vintage, new york 1968], str. 465 [br. 868, studeni 1887 - oujak 1888] (Volja za mo,
prijevod Ante Stama [mladost, zagreb 1988]).
09 | Mi opisujemo egzodus kao jedan od pokretaa raspada realnoga socijalizma u naem

BILJEKE ZA STRANICE 184-185

373

Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 263-269.

10 | Prvi odlomak je iz Walter Benjamin, Erfahrung und Armut, u Gesammelte Schriften,
ur. Rolf Tiedemann & Hermann Schweppenhuser [suhrkamp, frankfurt 1972], sv. 2,
dio 1, str. 213-219; citat str. 215. Drugi odlomak je iz The Destructive Character, u
Reflections, ur. Peter Demetz [schocken books, new york 1978], str. 302-303.
11 | O seobama spolnosti i spolnom izopaenju, vidi Franois Peraldi, ur., Polysexuality
[semiotext[e], new york 1981]; i Sylvere Lotringer, Overrexposed: Treating Sexual
Perversion in America [pantheon, new york 1988]. Arthur & Marilouise Kroker takoer
naglaavaju prevratnitvo tijela i spolnosti to odbijaju istou i normalnost u esejima
kao to su The Last Sex: Feminism and Outlaw Bodies, u Arthur & Marilouise Kroker,
ur., The Last Sex: Feminism and Outlaw Bodies [st. martins press, new york 1993].
naposljetku, najbolji izvor za eksperimente tjelesnih i spolnih preobrazbi mogu biti
romani Kathy Acker; vidi, na primjer, Empire and Senseless [grove press, new york
1988].
12 | O poslijeljudskim izmjenama tijela, vidi Judith Halberstam & Ira Livingston,
Introduction: Posthuman Bodies, u Judith Halberstam & Ira Livingston, ur.,
Posthuman Bodies [indiana university press, bloomington 1995], str.1-19; i Steve Shaviro,
The Cinematic Body [university of minnesota press, minneapolis 1993]. Za jedno drugo
zanimljivo istraivanje o moguim izmjenama ljudskoga tijela, vidi Alphonso Lingis,
Foreign Bodies [routledge, new york 1994]. Vidi takoer Stelarcovu performansnu
umjetnost, kao to je Stelarc, Obsolete Body. Suspensions [j.p. publications, davis, calif.
1984].
13 | Najvaniji tekstovi koji slue kao osnova za cijeli opseg radova o granicama izmeu
ljudi, ivotinja i strojeva su Donna Haraway, Simians, Cyborgs, and Women: The
Reinvention of Nature [routledge, new york 1991]; i Deleuze & Guattari, Anti-Oedipus,
osobito str. 1-8. Brojne studije o politikom potencijalu tjelesnoga nomadstva i
preobrazbi pojavile su se u 1990-im godinama, naroito u Sjedinjenim dravama. Za tri
najzanimljivija feministika primjera s vrlo raznih stajalita, vidi Rosi Braidotti, Nomadic
Subjects: Embodiment and Sexual Difference in Contemporary Feminist Theory [columbia
university press, new york 1994]; Camilla Griggers, Becoming-Woman in Postmodernity
[university of minnesota press, minneapolis 1996]; i Anna Camaiti Hostert, Passing
[castelvecchi, rim 1997].
14 | Nadzor i mutacija moda su bitne teme cyberpunk proze. Dovoljno je vidjeti seminalni
tekst, William Gibson, Neuromancer [ace, new york 1984]. Meutim, najfascinantnija
istraivanja o tim temama moemo vjerojatno nai u romanima Williama S. Burroughsa
i u filmovima Davida Cronenberga. O Burroughsu i Cronenbergu, vidi Steve Shaviro,
Doom Patrols: A Theoretical Fiction about Postmodernism [serpents tail, london 1997],
str. 101-121.

374

BILJEKE ZA STRANICE 186-191

15 | Ovaj savjet protiv normaliziranih tijela i normaliziranih ivota bio je moda temeljno
naelo Flix Guattarijeve terapeutske prakse.
16 | Proletarijat se .... pojavljuje kao nasljednik nomada u zapadnom svijetu. Ne samo to
su mnogi anarhisti koristili nomadske teme to potjeu iz Istoka, ve je i buroazija vrlo
brzo izjednaila proletere i nomade, usporeujui Pariz s gradom to ga salijeu nomadi.
Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi
[university of minnesota press, minneapolis 1987], str. 558, biljeka 61.
17 | Vidi Negrijev esej o Jacques Derridaovom Spectres of Marx, The Specters Smile, u
Michael Splinker, ur., Ghostly Demarcations [verso, london 1999], str. 5-16.
3.1 GRANICE IMPERIJALIZMA
01 | Za izvore o raspravi o imperijalizmu od Kautskoga do Lenjina, vidi odlinu biografiju u
Hans-Ulrich Wehler, ur., Imperialismus [kiepenheuer and witsch, kln 1970], str. 443459. Za rasprave o imperijalizmu koje su se razvile izmeu dva svjetska rata i nastavile
sve do 1960-ih, vidi bibliografiju u Dieter Senghaas, ur., Imperialismus und strukturelle
Gewalt [suhrkamp, frankfurt 1972], str. 379-403. Za koristan saetak rasprava na
engleskom jeziku, vidi Anthony Brewer, Marxist Theories of Imperialism: A Critical
Survey [routledge and kegan paul, london 1980].
02 | Karl Marx, Grundrisse, prijevod Martin Nicolaus [vintage, new york 1973], str. 408;
dalje navedeno u tekstu. Za Marxovu raspravu o unutarnjim preprekama kapitalistikoj
proizvodnji, vidi takoer Capital, sv. 3, prijevod David Fernbach [penguin, london 1981],
str. 349-375.
03 | Sljedea tvrdnja uskrisuje utvaru potpotroakih teorija, koje tvrde da je nesposobnost
potronje svih proizvedenih roba kobna mana kapitalizma i da e ona nuno voditi u
katastrofu. Mnogi marksistiki i nemarksistiki ekonomisti uvjerljivo su pisali protiv
bilo kakve zamisli da bi kapitalistika tendencija prema isuvie velikoj proizvodnji ili
isuvie maloj potronji bila katastrofina. Za procjenu potpotroakih tvrdnji u Marxa
i Luxemburg, vidi Michael Bleaney, Under-consumption Theories [international
publishers, new york 1976], str. 102-119 i 186-201, i Ernest Mandel, Uvod u Karl Marxov
Capital, sv. 2, prijevod David Fernbach [penguin, harmondsworth 1977], str. 69-77. Vidi
takoer Buharinovu utjecajnu kritiku Rose Luxemburg u Imperialism and the
Accumulation of Capital, ur., Kenneth Tarbuck, prijevod Rudolf Wichmann [allen lane,
london 1972], str. 151-270. Trebamo naglasiti da je ekonomska nunost temeljena na
kvantitativnim izraunima ponekad forma ali nikada sadraj Marxovih i Luxemburginih
tvrdnji. Bilo koja nunost je u stvari povijesna i drutvena. Marx i Luxemburg su utvrdili
ekonomsku prepreku koja pomae objasniti kako je kapital povijesno bio prisiljen iriti
se ili se kretati izvan samoga sebe i ukljuiti nova trita unutar svoga podruja.
04 | Za Marxovu analizu teorije apstinencije kapitalistike potronje, vidi Capital, sv. 1,

BILJEKE ZA STRANICE 191-196

375

prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 738-746, i Capital, 3:366.
05 | Ukupna masa roba, ukupni proizvod, mora biti prodan, kako onaj dio koji zamjenjuje
stalan i varijabilan kapital tako i onaj koji predstavlja viak vrijednosti. Ako se to ne
dogodi, ili se samo djelomice dogodi, ili samo po cijenama koje su manje od cijene
proizvodnje, onda, premda je radnik svakako eksploatiran, njegova eksploatacija nije
ostvarena kao takva za kapitalistu i moe ak i ne ukljuivati nikakvo ostvarenje
izvuenoga vika vrijednosti. Marx, Capital, 3:352.
06 | Ibid, 3:353.
07 | O irenju proizvodnje i trita, vidi Marx, Grundrisse, str. 419; Capital, 1: 910-911; 2:470471; 3:349-355.
08 | Prava prepreka kapitalistikoj proizvodnji je sam kapital. Marx, Capital, 3:358.
09 | Rosa Luxemburg, The Accumulation of Capital, prijevod Agnes Schwarzchild [monthly
review press, new york 1968], str. 365-366 i 467. Luxemburgina analiza kapitalistike
akumulacije, njezine kritike Marxa i njezina teorija o propasti kapitalizma, sve su naile
na veliko osporavanje otkad se pojavila njezina knjiga. Za dobre saetke o pitanjima o
kojima se radi, vidi Mandelov Uvod u Kapital, 2:11-79, osobito str. 62-69; Joan Robinson,
Uvod u Luxemburg, The Accumulation of Capital, str. 13-28: i Paul Sweezy, The Theory
of Capitalist Development [oxford university press, new york 1942], str. 202-207.
10 | Fernand Braudel, Capitalism and Material Life, 1400-1800, prijevod Miriam Kochan
[harper and row, new york 1973], str. 308 (Materijalna civilizacija, ekonomija i
kapitalizam od XV. do XVIII. stoljea, prijevod Dubravka Celebrini i dr. [august cesarec,
zagreb 1992]).
11 | Luxemburg, The Accumulation of Capital, str. 358.
12 | Ibid, str. 372.
13 | Rudolf Hilferding, Finance Capital: A Study of the Latest Phase of Capitalist Development,
ur., Tom Bottomore [routledge and kegan paul, london 1981], str. 314.
14 | Marx & Engels, Manifesto of the Communist Party [verso, london 1998], str. 40
(Komunistiki manifest, prijevod Moa Pijade [arkzin, zagreb 1998]).
15 | O nejednakom razvoju i zemljopisnim razlikama kapitalistikoga irenja, vidi David
Harvey, The Limits to Capital [university of chicago press, chicago 1984]; i Neil Smith,
Uneven Development: Nature, Capital, and the Production of Space [blackwell, oxford
1984].
16 | Luxemburg, The Accumulation of Capital, str. 446.
17 | Poput moi koje je on najglobalniji izraz, imeprijalizam nije pojam koji moe biti
predmet bilo koje izriite definicije koja proizlazi iz ekonomskih pojmova. Imperijalizam
moemo jedino shvatiti na temelju potpuno razvijene teorije drave. Michel Aglietta,
A Theory of Capitalist Regulation, prijevod David Fernbach [new left books, london
1979], str. 30.

376

BILJEKE ZA STRANICE 196-201

18 | Vidi prvenstveno V.I. Lenin, Imperialism: The Highest Stage of Capitalism [international
publishers, new york 1939], i Notebooks on Imperialism, sv. 39, Collected Works [progress
publishers, moskva 1977] (Imperijalizam kao najvii stadij kapitalizma, prijevod Ognjen
Prica, 2. izd. [kultura, zagreb 1947]).
19 | Vidi Hilferding, Finance Capital, osobito str. 183-235. Hilferdingova analiza jako se
oslanja na Marxovu teoriju izjednaavanja ope profitne stope putem konkurencije;
vidi Capital, 3:273-301.
20 | Karl Kautsky, Zwei Schriften zum Umlernen, Die Neue Zeit, 30. travnja 1915, str.
144. Izvaci iz Kautskijevih tekstova o imperijalizmu ukljueni su u Karl Kautsky: Selected
Political Writings, ur. i prijevod Patrick Goode [macmillan, london 1983], str. 74-96.
21 | V.I. Lenin, Preface to N. Bukharins Pamphlet, Imperialism and the World Economy,
u Collected Works [progress publishers, moskva 1964], 22: 103-107; citat str. 106. Vidi
takoer Lenjin, Imperialism, str. 111-122. Ovdje trebamo napomenuti da Kautskijevo
tumaenje tendencije prema jedinstvenom svjetskom tritu doista nalazi potvrdu u
Marxovom radu, osobito u njegovim lancima o kolonijalizmu u Indiji, gdje je Marx
postavio pravocrtnu tendenciju imperijalistikoga razvoja prema stvaranju svjetskoga
trita, iako Lenjin tono tvrdi da je Kautskijevo stajalite svakako skretanje od Marxove
metode kada zanemaruje mogue sukobe i praktine prigode suvremenoga stanja. Vidi
osobito, Karl Marx, The Future Results of British Rule in India, u Surveys from Exile,
sv. 2, Political Writings [penguin, london 1973], str. 319-325.
22 | Lenin, Preface to N. Bukharins Pamphlet, Imperialism and the World Economy, str.
107.
23 | Vidi Antonio Negri, La fabrica della strategia: 33 lezioni su Lenin [cleup, padova 1976].
24 | O Lenjinovom dugu Hobsonu, vidi Giovanni Arrighi, The Geometry of Imperialism:
The Limits of Hobsons Paradigm, prijevod Patrick Camiller [verso, london 1978], str.
23-27.
25 | Cecil Rhodes, naveden u Lenin, Imperialism, str. 79.
26 | Danas je osobito je vano staviti sve na svoje mjesto. To je sluaj s bezbrojnim inaicama
povijesnoga revizionizma s kojima se suoavamo. Jadni Gramsci, komunist i aktivist
prije svega, kojega su muili i ubili faisti i oni koji su financirali faizam - jadan Gramsci
primio je danajski dar kada su ga proglasili utemeljiteljem udnoga pojma hegemonije
koji ne ostavlja mjesta marksistikoj politici. (Vidi, na primjer, Ernesto Laclau & Chantal
Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics [verso,
london 1985], osobito str. 65-71.) Moramo se braniti od tako velikodunih darova!
27 | Vidi Roman Rosdolsky, The Making of Marxs Capital, prijevod Peter Burgess [pluto
press, london 1977].
28 | O svesku o nadnici koji nedostaje, vidi Antonio Negri, Marx Beyond Marx, prijevod
Harry Cleaver, Michael Ryan & Maurizio Viano [autonomedia, new york 1991], str.

BILJEKE ZA STRANICE 201-206

377

127-150; i Michael Lebowitz, Beyond Capital: Marxs Political Economy of the Working
Class [macmillan, london 1992]. O pitanju postojanja marksistike teorije drave, vidi
raspravu izmeu Norberta Bobbia i Antonia Negria u Norberto Bobbio, Which
Socialism? [polity press, cambridge 1987].
29 | Marx, Grundrisse, str. 408.
30 | Fernand Braudel, Afterthoughts on Material Civilization and Capitalism, prijevod
Patricia Ranum [john hopkins university press, baltimore 1977], str. 64.
KRUGOVI
01 | Povremeno se i ja umorim od izraza postmoderno, kao i svi ostali, ali kada doem u
iskuenje da zaalim moje suuesnitvo, da oplakujem njegove zlouporabe i njegov
zao glas, i kada doem do zakljuka, poneto nevoljko, da on otvara vie problema
nego to ih rjeava, onda sebe zateknem kako se ponem pitati moe li bilo koji drugi
koncept tako uinkovito i tako ekonomino dramatizirati razna pitanja. Fredric
Jameson, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke university
press, durham 1991], str. 418.
02 | Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century: Money, Power, and the Origins of Our
Times [verso, london 1994].
03 | Ibid, str. 332.
3.2 MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA
01 | Vidi James Devine, Underconsumption, Over-investment, and the Origins of the Great
Depression, Review of Radical Political Economics, 15, br. 2 [ljeto 1983], 1-27. O
ekonomskoj krizi iz 1929., vidi takoer klasinu analizu Johna Kennetha Galbraitha,
The Great Crash, 1929 [houghton mifflin, boston 1954], koja se usredotouje na
spekulaciju kao uzrok krize; i u skorije vrijeme, Grard Dumnil & D. Lvy, La
dynamique du capital: un siecle dconomie americaine [puf, pariz 1996]. Openitije, o
teoretskim problemima to ih je kriza iz 1929. ostavila u nasljedstvo politikoj ekonomiji
dvadesetoga stoljea, vidi Michel Aglietta, A Theory of Capitalist Regulation, prijevod
David Fernbach [new left books, london 1979]; i Robert Boyer & Jacques Mistral,
Accumulatiion, inflation, crises [puf, pariz 1978].
02 | John Maynard Keynes imao je moda najjasniju sposobnost predvianja na Versajskoj
konferenciji. Ve je na konferenciji i kasnije u svom eseju The Economic Consequences
of Peace, odbacio politiki egoizam pobjednika koji e postati jedan od imbenika to
su doprinijeli ekonomskoj krizi iz 1920-ih godina.
03 | Tu vrstu tumaenja ekonomske i politike krize iz 1929. treba staviti u snanu opreku
prema revizionisitkim historiografskim koncepcijama u stilu Franoisa Fureta, Ernsta
Noltea i Renzoa De Felicea. Ona ukazuje na veliku vanost ekonomskoga elementa u

378

BILJEKE ZA STRANICE 206-207

04 |
05 |

06 |

07 |

08 |

definiciji politikih izbora u dvadesetom stoljeu. Revizionistike povijesti, naprotiv,

iitavaju razvoj dogaaja u tom stoljeu kao pravocrtni slijed zamisli koje se esto
postavljaju u dijalektiku suprotnost, s faizmom i komunizmom na krajnjim polovima.
Vidi, na primjer, Franois Furet, Le pass dune illusion: essai sur lide communiste au
XXe siecle [robert laffont, pariz 1995], osobito poglavlje u kojemu od raspravlja o odnosu
izmeu komunizma i faizma [str. 189-248].
Vidi Jon Haliday, A Political History of Japanese Capitalism [pantheon, new york 1975],
str. 82-133.
Autori liberalne historiografije poput Arthura Meiera Schlesingera najvie su insistirali
na sintetinim obiljejima amerikoga progresivizma. Vidi njegov rad Political and Social
Growth of the American People, 1865-1940, 3.izd. [macmillan, new york 1941]. Vidi takoer
Arthur Ekirch, Jr., Progressivism in America: A Study of the Era from Theodore Roosevelt
to Woodrow Wilson [new viewpoints, new york 1974].
To je sredinji razvoj to su ga zacrtali Michel Aglietta u Theory of Capitalist Regulation
i Benjamin Coriat u Latelier et le chronomtre [christian bourgeois, pariz 1979]. Vidi
takoer Antonio Negri, Keynes and the Capitalist Theory of State, u Michael Hardt
& Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994],
str. 23-51; i Crisis of the Planner-State: Communism and Revolutionary Organizations,
u Revolution Retrieved [red notes, london 1988], str. 91-148. Dobru analizu New Deala
i kejnezijanizma daje i Suzanne de Brunhoff, The State, Capital, and Economic Policy,
prijevod Mike Sonenescher [pluto press, london 1978], str. 61-80.
Pojam discipline to ga je razvio Michel Foucault svakako ima drugaiji naglasak od
onoga to ga mi ovdje dajemo, ali mi govorimo o istim postupcima i istoj globalnosti
primjene. Foucault prvenstveno ukazuje na to da se disciplina razvija putem
institucionalnih arhitektura, da mo discipline nije smjetena u nekom sredinjem izvoru
ve u kapilarnim tvorevinama na njezinim tokama izvrenja, i da se subjektivnosti
proizvode pounutrenjem discipline i legitimacije njezinih postupaka. To jednako vrijedi
za nae razmatranje ovdje. Meutim, nas ovdje najvie zanima kako postupci i odnosi
disciplinarnosti koji su potekli u tvornikom reimu uspijevaju proeti cijeli drutveni
teren kao mehanizam istovremeno proizvodnje i vlasti, to jest, kao reim drutvene
proizvodnje.
Temeljni tekst koji opisuje taj razvoj i predvia njegove posljedice je Max Horkheimer
& Theodor Adorno, Dialectic of Enlightenment, prijevod John Cumming [herder and
herder, new york 1972], koji je napisan sredinom 1940-ih godina. Slijedila su brojna
druga djela koja su opisivala disciplinarno drutvo i njegov neumoljiv razvoj kao
biopolitiko drutvo. Ta su djela nastala u razliitim kulturnim i intelektualnim
tradicijama ali su potpuno koherentna u odreivanju tendencije. Za dva najjaa i
najinteligentnija pola toga opsega studija, vidi Herbert Marcuse, One-Dimensional Man

BILJEKE ZA STRANICE 207-211

09 |

10 |

11 |

12 |

13 |

14 |

15 |

16 |

379

[beacon press, boston 1964] (ovjek jedne dimenzije, prijevod Branka Bruji [veselin
maslea, sarajevo 1989]), koji bismo mogli nazvati anglonjemakim polom; i Michel
Foucault, Discipline and Punish, prijevod Alan Sheridan [pantheon, new york 1972]
(Nadzor i kazna, prijevod Divina Marion [informator, zagreb 1994]), za latinski pol.
Freda Kirchwey, Program of Action, Nation, 11. oujak, 1944, str. 300-305; citirano u
Serge Guilbaut, How New York Stole the Idea of Modern Art: Abstract Expressionism,
Freedom, and the Cold War, prijevod Arthur Goldhammer [university of chicago press,
chicago 1983], str. 103.
O irenju modela New Deala na druge vladajue zemlje nakon Drugog svjetskog rata,
vidi Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military
Conflict from 1500 to 2000 [random house, new york 1987], str. 347-437; i Franz
Schumann, The Logic of World Power: An Inquiry into the Origins, Currents, and
Contradictions of World Politics [pantheon, new york 1974].
O povijesti dekolonizacijskoga procesa openito, vidi Marc Ferro, Histoire des
colonisations: des conquetes aux indpendences, XIIIe-XXe siecle [seuil, pariz 1994],
Frank Ansprenger, The Dissolution of the Colonial Empires [routledge, london 1989];
i R.F. Holland, European Decolonization, 1918-1981 [macmillan, london 1985].
O uinku hegemonije SAD-a na dekolonizacijske borbe, vidi Giovanni Arrighi, The Long
Twentieth Century [verso, london 1994], str. 69-75; i Franois Chesnais, La
mondialisation du capital, pr. izd. [syros, pariz 1997].
Harry S. Truman, Public Papers [uniteted states government printing office,
washington, d.c. 1947], str. 176; citirano u Richard Freeland, The Truman Doctrine and
the Origins of McCarthysm [schocken, new york 1971], str. 85. O krutim bipolarnim
ideolokim podjelama to ih je nametnuo hladni rat, vidi opet Kennedy, The Rise and
Fall of the Great Powers, str. 375-395; i Schumann, The Logic of World Power.
O decentralizaciji manufakturne i uslune proizvodnje [popraeno s centralizacijom
zapovijedanja], vidi dvije knjige, Saskia Sassen, The Mobility of Labor and Capital: A
Study in Internaitonal Investment and Labor Flow [cambridge university press, cambridge
1988]; osobito str. 127-133; i The Global City: New York, London, Tokyo [princeton
university press, princeton 1991], str. 22-34. Openitije o pokretljivosti kapitala i
protuteama ili ograniavajuim imbenicima, vidi David Harvey, The Limits to Capital
[chicago university press, chicago 1984], str. 417-422.
Vidi Vladimir Andreff, Les multinationales globales [la dcouverte, pariz 1995]; i
Kenichi Ohmae, The End of the Nation-State: The Rise of Regional Economics [free
press, new york 1995].
O otporu seljaka kapitalistikoj disciplini, vidi James Scott, Weapons of the Weak:
Everyday Forms of Peasant Resistance [yale university press, new haven 1985], str. 235
i passim.

380

BILJEKE ZA STRANICE 211-216

17 | O ekonomskim projektima modernizacije u Maovoj Kini, vidi Maurice Meisner, Maos

China and After, 2. izd. [free press, new york 1986], str. 113-139.
18 | Robert Sutcliffe, na primjer, pie, Nijedna vea zemlja nije jo postala bogata a da nije
doivjela industrijalizaciju ... Vee bogatstvo i bolji ivotni standard pod bilo kojim
politikim sustavom usko su povezani s industrijalizacijom. Robert Sutcliffe, Industry
and Underdevelopment [addison-wesley, reading, mass. 1971].
19 | O globalnom i periferijskom fordizmu, vidi prvenstveno Alain Lipietz, Mirages and
Miracles: The Crisis of Global Fordism, prijevod David Marcey [verso, london 1987]; i
Towards a Global Fordism? New Left Review, br. 132 [1982], 33-47. O prijemu Lipietzovog
rada meu angloamerikim ekonomistima, vidi David Ruccio, Fordism on a World
Scale: International Dimensions of Regulations, Review of Radical Political Economics,
21, br. 4 [zima 1989], 33-53; i Bob Jessop, Fordism and Post-Fordism: A Critical
Reformulation, u Michael Storper & Allen Scott, ur., Pathways to Industrialization
and Regional Development [routledge, london 1992], str. 46-69.
20 | Vidi, na primjer, Giovanni Arrighi & John Saul, Socialism and Economic Development
in Tropical Africa, u Essays on the Political Economy of Africa [monthly review press,
new york 1973], str. 11-43: John Saul, Planning for Socialism in Tanzania, u Uchumi
Editorial Board, ur., Towards Socialist Planning [tanzania publishing house, dar es salaam
1972], str. 1-29; i Terence Hopkins, On Economic Planning in Tropical Africa, Coexistence, 1, br. 1 [svibanj 1964], 77-88. Za dvije procjene o neuspjehu ekonomskih
strategija razvoja i planiranja u Africi [ali obje jo uvijek zamiljaju da se moe ostvariti
alternativni socijalistiki razvoj], vidi Samir Amir, Maldevelopment: Anatomy of a
Global Failure [zed books, london 1990], osobito str. 7-74; i Claude Ake, Democracy
and Development in Africa [the brookings institution, washington, d.c. 1996].
21 | Za zanimljiv osobni prikaz Bandunke konferencije i njezinoga znaenja, vidi Richard
Wright, The Color Curtain: A Report on the Bandung Conference [world, new york
1956]. Glavni govori na konferenciji ukljueni su u George McTurnan Kahin, The AsianAfrican Conference [cornell university press, ithaca 1956]. O pokretu nesvrstanih, vidi
Leo Mates, Nonalignement: Theory and Current Policy [institut za meunarodnu politiku
i ekonomiju, beograd 1972]; i M.S. Rajan, Nonalignement and Nonalignement Movement
[vikas publishing, new delhi 1990].
22 | O nomadstvu i konstituciji subjektivnosti, vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, A
Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis
1987], osobito str. 351-423.
23 | O formalnom i stvarnom potinjavanju u Marxa, vidi prvenstveno Karl Marx, Capital,
sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 1019-38.

BILJEKE ZA STRANICE 218-224

381

PRVOBITNE AKUMULACIJE
01 | Karl Marx, Capital, sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str.918.
02 | Vidi prvenstveno Samir Amin, Accumulation on a World Scale, prijevod Brian Pearce
[monthly review press, new york 1974]; i Andre Gunder Frank, Capitalism and
Underdevelopment in Latin America [monthly review press, new york 1967].
3.3 OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA
01 | O krizi i restrukturiranju kapitalistike proizvodnje u 1960-im i 1970-im godinama, vidi
Michael Piore & Charles Sabel, The Second Industrial Divide [basic books, new york
1984]. O financijskoj i ekonomskoj krizi, vidi Robert Boyer & Jacques Mistral,
Accumulation, inflation, crises [puf, pariz 1978].
02 | Vidi Antonio Negri, Marx and Cycle of Crisis, u Revolution Retrieved [red notes, london
1988], str. 43-90.
03 | Vidi povijesni esej Do You Remember Revolution? napisan zajedniki i Paolo Virno,
Do You Remember Counter-revolution? u Paolo Virno & Michael Hardt, ur., Radical
Thought in Italy [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 225-259. Vidi
takoer Paolo Carpignano, Note su classe operaia e capitale in America negli anni
sessanta, u Sergio Bologna, Paolo Carpignano & Antonio Negri, Crisi e organizzazione
operaia [feltrinelli, milano 1976], str. 73-97.
04 | O eksploziji blagostanja u 1960-im, vidi Frances Fox Piven & Richard Cloward,
Regulating the Poor: The Functions of Public Welfare [pantheon, new york 1971], osobito
str. 183-199. Vidi takoer Piven & Cloward, The New Class War: Reagans Attack on the
Welfare State and Its Consequences [pantheon, new york 1982].
05 | Vidi Luciano Ferrari Bravo, Introduzione: vecchie e nuove questioni nella teoria
dellimperialismo, u Luciano Ferrari Bravo, ur., Imperialismo e classe operaia
multinazionale [feltrinelli, milano 1975], str. 7-70.
06 | Claude Ake ide tako daleko da obiljeava cijeli kapitalistiki sustav kao sukob izmeu
buroaskih zemalja i proleterskih zemalja u Revolutionary Pressures in Africa [zed
books, london 1978], str. 11.
07 | To stajalite Treega svijeta implicitno je u mnogim tekstovima Immanuela Wallersteina,
Andrea Gundera Franka i Samira Amina.
08 | Za temeljiti povijesni prikaz dogaaja i protagonista na konferenciji u Bretton Woodsu,
vidi Armand Van Dormael, Bretton Woods: Birth of a Monetary System [macmillan,
london 1978]. Za povijesni prikaz koji daje iri pogled na sveobuhvatnu pripremu SADa za hegemoniju u poslijeratnom razdoblju postavljanjem ekonomskoga planiranja u
Bretton Woodsu zajedno s politikim planiranjem u Dumbarton Oaksu, vidi George
Schild, Bretton Woods and Dumbarton Oakes: American Economic and Political Postwar
Planning in the Summer of 1944 [st. martins press, new york 1995].

382

BILJEKE ZA STRANICE 225-229

09 | Giovani Arrighi, The Long Twentieth Century [verso, london 1994], str. 278-279.
10 | O meunarodnoj financijskoj krizi koja je poela 1970-ih raspadom mehanizama iz
Bretton Woodsa, vidi Peter Coffey, The World Monetary Crisis [st. martins press, new
york 1974]; i Arrighi, The Long Twentieth Century, str. 300-324.
11 | O eurodolarskim financijama kao elementu krize, vidi Jeffry Frieden, Banking on the
World: The Politics of American International Finance [harper and row, new york 1987],
str. 79-122.
12 | O konvertibilnosti dolara i Nixonovom manevru 1971, vidi David Calleo & Benjamin
Rowland, America and the World Political Economy: Atlantic Dreams and National
Realities [indiana university press, bloomington 1973], str. 87-117; i Coffey, The World
Monetary Crisis, str. 25-42.
13 | O granicama fordizma i potrebi da kapital pronae postfordistiku shemu proizvodnje
i akumulacije, vidi Benjamin Coriat, Latelier et le robot: essai sur le fordisme et la
production de masse a lge de llectronique [christian bourgeois, pariz 1990].
14 | Fredric Jameson tvrdi da drutvene borbe iz 1960-ih godina u Prvom svijetu, naroito u
Sjedinjenim dravama i Francuskoj, proizlaze iz snane dekolonizacije i oslobodilakih
pokreta u Treem svijetu tijekom 1950-ih i 1960-ih godina. Vidi Fredric Jameson,
Periodizing the 60s, u Ideologies of Theory: Essays: 1971-1986 [university of minnesota
press, minneapolis 1988], 2.178-208, osobito str. 180-186.
15 | Vidi Giovanni Arrighi, Marxist Century, American Century: The Making and Remaking
of the World Labor Movement, u Samir Amin, Giovanni Arrighi, Andre Gunder Frank
& Immanuel Wallerstein, Transforming the Revolution: Social Movements and the World
System [monthly review press, new york 1990], 54-95.
16 | Robin Kelley prua uzoran prikaz dinamike proleterskoga odbijanja i stvaranja
alternativnih oblika ivota u svojoj sjajnoj povijesti crnake radnike klase SAD-a, Race
Rebels: Culture, Politics, and the Black Working Class [free press, new york 1994].
17 | I u ekolokoj misli, barem u njezinim najsnanijim paradigmama, moemo jasno vidjeti
da priroda jednako pripada ljudima i drugim ivim biima; ekologija ukljuuje ne
samo ouvanje stvari, ve proizvodnju odnosa kao i proizvodnju subjektivnosti. Vidi
Flix Guattari, Les trois cologies [galilee, pariz 1989]; i Verena Andermatt Conley,
Ecopolitics: The Environment in Poststructuralist Thought [routledge, london 1997].
Franco Piperno nastavlja taj ekoloki pravac misli, iako u drugaijem tonu, u Elogio
dell spirito pubblico meridionale [manifestolibri, rim 1997].
18 | U svom naporu da promilja vanost i stvarne granice vanjskoga, Rosa Luxemburg
moda je bila prvi veliki ekoloki mislilac u dvadesetom stoljeu. Najbolji primjeri
marksistike ekoloke misli u autora kao to su Andr Gorz i James OConnor usvajaju
oblik tvrdnje slian antiimperijalisitkom stajalitu Rose Luxemburg [iako njihov rad
ne proizlazi izravno iz njezinoga]: kapitalistika proizvodnja nuno podrazumijeva

BILJEKE ZA STRANICE 229-235

19 |

20 |

21 |

22 |

23 |
24 |

25 |

26 |
27 |

28 |

383

irenje u prirodu i njezino unitenje, to ima ne samo tragine posljedice po ivot na

planeti ve potkopava i buduu odrivost samoga kapitalizma. Za Andra Gorza, vidi
Ecology as Politics, prijevod Patsy Vigderman & Jonathan Cloud [south end press, boston
1980]; za Jamesa OConnora, vidi Capitalism, Nature, Socialism: A Theoretical
Introduction, Capitalism, Nature, Socialism, 1, br. 1 [1989], 11-38.
Kasni kapitalizam tako se pojavljuje kao razdoblje u kojemu su sve grane ekonomije
potpuno industrijalizirane po prvi put; emu bismo mogli dalje dodati ... sve veu
mehanizaciju nadgradnje. Ernest Mandel, Late Capitalism, prijevod Joris De Bres
[london, verso 1978], str. 190-191.
Taj ii kapitalizam naega vremena tako je uklonio enklave pretkapitalistike
organizacije koje je dosad podnosio i iskoritavao kao vazalne tvorevine. Fredric
Jameson, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke university
press, durham 1990], str. 36.
Ne elimo nagovijestiti da kapital moe stalno, putem tehnolokoga napretka, usklaivati
svoj razorni odnos sa svojim [ljudskim i ostalim] okoliem. Tehnoloki napredak moe
samo promijeniti teren sukoba i odgoditi krizu, ali granice i suprotstavljanja ostaju.
Stanley Aronowitz nudi korisno preispitivanje spektra drutvenih pokreta u SAD-u
tijekom 1960-ih godina u The Death and Rebirth of American Radicalism [routledge,
london 1996], str. 57-90.
Vidi opet Kelley, Race Rebels, osobito str. 17-100, o prikrivenim povijestima otpora.
O povijesti odbijanja koja vre feministiki pokreti u SAD-u 1960-ih i 1970-ih godina,
vidi Alice Echols, Daring to Be Bad: Radical Feminism in America, 1967-1975 [university
of minnesota press, minneapolis 1989].
Vidi, na primjer, Judith Butler, Merely Cultural, New Left Review, br. 227 [sijeanjveljaa 1998], 33-44. Najutjecajniji tekst za politiko tumaenje novih drutvenih
pokreta u tom smislu je Ernesto Laclau & Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist
Strategy: Towards a Radical Democratic Politics [verso, london 1985].
Vidi Antonio Negri, The Politics of Subversion: A Manifesto for the Twenty-first Century,
prijevod James Newell [polity press, oxford 1989].
Fredric Jameson, na primjer, tvrdi da se raspad Sovjetskoga Saveza nije dogodio zbog
njegovoga neuspjeha, ve zbog njegovoga uspjeha, barem to se modernizacije tie.
Vidi njegov esej Actually Existing Marxism u Saree Makdisi, Cesare Casarino & Rebecca
Karl, ur., Marxism Beyond Marxism [routledge, london 1996], str. 14-54; citat str. 43.
Openitije o tome kako nas je hladnoratovska propaganda [na objema stranama] uinila
slijepima za stvarne pokrete u drutvenoj povijesti unutar sovjetskoga reima, vidi Moshe
Lewin, The Making of the Soviet System [pantheon, new york 1985].
Vidi Leon Trotsky, The Revolution Betrayed, prijevod Max Eastman [doubleday, garden
city, n.y. 1937]; i Cornelius Castoriadis, Devant la guerre [fayard, pariz 1981]. Vidi takoer

384

BILJEKE ZA STRANICE 235-241

niz lanaka Denisa Bergera o raspadu Sovjetskog saveza, Perestroika: la rvolution

rellement existante? Futur antrieur, br. 1 [1990], 53-62; Que reste-t-il de la perestro_ka?
Futur antrieur, br. 6 [1991], 15-20; i LUnione Sovitique a lheure du vide, Futur
antrieur, br. 8 [1991], 5-12.
29 | Izgleda nam da bismo mogli slino tvrditi za izmijenjenu drutvenu praksu kineskoga
proletarijata u postmaoistikoj eri koja je dovela do pokreta kulturne groznice u 1980im godinama. Vidi Xudong Zhang, Chinese Modernism in the Era of Reforms [duke
university press, durham 1997]. Zhang objanjava bajkovito stvaralatvo koje je dolo
do izraaja u tom razdoblju.
3.4 POSTMODERNIZACIJA
01 | Tekstovi koji uvode u obimnu literaturu koja raspravlja o periodizaciji fazi moderne
proizvodnje su Daniel Bell, Coming of Post-industrial Society [basic books, new york
1973]; i Alain Touraine, Post-industrial Society, prijevod Leonard Mayhew [random
house, new york 1971].
02 | Vidi Manuel Castells & Yuko Aoyama, Paths towards the Informational Society:
Employment Structure in G-7 Countries, 1920-90, International Labor Review, 133, br. 1
[1994], 5-33; citat str. 13.
03 | O lanim povijesnim analogijama koje su doprinijele dugovnoj krizi u zemljama Treega
svijeta, vidi Cheryl Payer, Lent and Lost: Foreign Credit and Third World Development
[zed books, london 1991].
04 | Klasini prikazi teorija nedovoljne razvijenosti i ovisnosti su Andre Gunder Frank,
Capitalism and Underdevelopment in Latin America [monthly review press, new york
1967]; i Fernando Enrique Cardoso & Enzo Faletto, Dependency and Development in
Latin America, prijevod Marjory Mattingly Urquidt [university of california press,
berkeley 1979]. Za vrlo saetu kritiku tvrdnji o fazama razvoja, vidi Immanuel
Wallerstein, The Capitalist World-Economy [cambridge university press, cambridge 1979],
str. 3-5.
05 | Diskurs o razvoju bila je iluzija, ali bila je to stvarna i uinkovita iluzija koja je uspostavila
vlastite strukture i ustanove moi diljem svijeta u razvoju. O institucionalizaciji razvoja,
vidi Arturo Escobar, Encountering Development: The Making and Unmaking of the
World [princeton university press, princeton 1995], str. 73-101.
06 | Za kritiku razvojne ideologije teorija ovisnosti, vidi ibid, str. 80-81.
07 | Vidi, na primjer, Claude Ake, A Political Economy of Africa [longman, harlow, essex
1981], str. 136. To je takoer opi okvir predstavljen u djelu Andrea Gundera Franka i
Samira Amina.
08 | Robert Musil, The Man without Qualities, prijevod Sophie Wilkins [knopf, new york
1995], 2:367.

BILJEKE ZA STRANICE 241-246

385

09 | Franois Bar, Information Infrastructure and the Transformation of Manufacturing,

u William Drake, ur., The New Information Infrastructure: Strategies for U.S. Policy
[twentieth century fund press, new york 1995], str. 55-74; citat str. 56.
10 | Vidi Robert Chase & David Garvin, The Service Factory, u Gary Pisano i Robert
Hayes, ur., Manufacturing Renaissance [harvard business school press, boston 1995],
str. 35-45.
11 | Vidi Castells & Aoyama, Paths towards the Informational Society, str. 19-28.
12 | Manuel Castells opisuje najpotinjenije regije globalne ekonomije kao etvrti svijet.
Vidi njegov esej The Informational Economy and the New International Division of
Labor, u Martin Carnoy, Manuel Castells, Stephen Cohen & Fernando Enrique
Cardoso, The New Global Economy in the Information Age [pennsylvania state university
press, university park 1993], str. 15-43.
13 | Castells & Aoyama, Paths towards the Informational Society, str. 27.
14 | Pierre Lvy, Collective Intelligence: Mankinds Emerging World in Cyberspace [plenum
press, new york 1997].
15 | O usporedbi izmeu fordistikoga i tojotistikoga modela, vidi Benjamin Coriat, Penser
a lenvers: travail et organization dans lentreprise japonaise [christian bourgeois, pariz
1994]. Za kratku povijest poetka razvoja proizvodnih modela Toyote, vidi Kazuo Wada,
The Emergence of the Flow Production Method in Japan, u Haruhito Shiomi & Kazuo
Wada, ur., Fordism Transformed: The Development of Production Methods in the
Automobile Industry [oxford university press, oxford 1995], str. 11-27.
16 | Mi prvenstveno mislimo na Jrgen Habermasovu konceptualnu podjelu izmeu
komunikativne i instrumentalne radnje u djelima kao to je The Theory of
Communicative Action, prijevod Thomas McCarthy [beacon press, boston 1984]. Za
odlinu kritiku te Habermasove podjele, vidi Christian Marazzi, Il posto dei calzini: la
svolta linguistica dell economia e i suoi effetti nella politica [casagrande, bellinzona,
vicarska 1995], str. 29-34.
17 | Za definiciju i analizu nematerijalnoga rada, vidi Maurizio Lazzarato, Immaterial
Labor, u Paolo Virno & Michael Hardt, ur., Radical Thought in Italy [university of
minnesota press, minneapolis 1996], str. 133-147. Vidi takoer natuknicu o nematerijalnom
radu u glosaru na kraju iste zbirke, str. 262.
18 | Peter Drucker shvaa prijelaz prema nematerijalnoj proizvodnji u krajnjem smislu.
Osnovni ekonomski izvor - sredstva za proizvodnju, da upotrijebim ekonomski izraz
- nije vie kapital, niti prirodni izvori [ekonomski zemlja], niti rad. To je i bit e znanje.
Peter Drucker, Post-capitalist Society [harper, new york 1993], str. 8. Meutim, Drucker
ne razumije da znanje nije dato ve je proizvedeno i da njegova proizvodnja ukljuuje
nove vrste sredstava za proizvodnju i rada.
19 | Robert Reich, The Work of Nations: Preparing Ourselves for 21st-Century Capitalism

386

BILJEKE ZA STRANICE 246-253

20 |
21 |
22 |

23 |
24 |
25 |
26 |

27 |
28 |

29 |

30 |

[knopf, new york 1991], str. 177. Reichu je najvanija injenica da e ta nova podjela u
globalnoj ekonomiji odluiti o prednosti - i naposljetku o nacionalnoj prevlasti - putem
zemljopisne raspodjele tih poslova visoke i niske vrijednosti.
Vidi Karl Marx, Capital, sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 131137.
Vidi Dorothy Smith, The Everyday World as Problematic: A Feminist Sociology
[northeastern university press, boston 1987], osobito str. 78-88.
Marx je u svoje vrijeme zamiljao suradnju kao ishod radnji kapitalista, koji funkcionira
poput dirigenta orkestra ili generala na bojnom polju, razmjetajui i usuglaujui
proizvodne snage u zajednikom naporu. Vidi Capital, 1:439-454. Za analizu suvremene
dinamike drutvene i proizvodne suradnje, vidi Antonio Negri, The Politics of
Subversion: A Manifesto for the Twenty-first Century, prijevod James Newell [polity
press, oxford 1989].
Vidi Saskia Sassen, The Global City: New York, London, Tokyo [princeton university
press, princeton 1991].
O mrenom poduzeu, vidi Manuel Castells, The Rise of the Network Society [blackwell,
oxford 1996], str. 151-200.
Bill Gates, The Road Ahead [viking, new york 1995], str. 158.
Nekoliko talijanskih znanstvenika tumae decentralizaciju mrene proizvodnje u malim
i srednjim poduzeima u sjevernoj Italiji kao priliku da se stvore novi krugovi
autonomnoga rada. Vidi Sergio Bologna & Andrea Fumagalli, ur., Il lavoro autonomo
di seconda generazione: scenari del postfordismo in Italia [feltrnelli, milano 1997].
O rastu proizvoakih usluga u koncentriranim sreditima nadzora, vidi Sassen, The
Global City, str. 90-125.
Peter Cowhey, Building the Global Information Highway: Toll Booths, Construction
Contracts, and Rules of the Road, u William Drake, ur., The New Information
Infrastructure [twentieth century fund press, new york 1995], str. 175-204, citat str.
175.
O rizomatskim i granastim strukturama, vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, A
Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis
1987], str. 3-25.
O lanim egalitarnim obeanjima informacijske autoceste u Sjedinjenim dravama,
vidi Herbert Schiller, Information Inequality: The Deepening Social Crisis in America
[routledge, new york 1996], osobito str. 75-89. Za globalniju analizu o nejednakoj
raspodjeli informacija i tehnologija, vidi William Wresch, Disconnected: Haves and
Have-Nots in the Informaiton Age [rutgers university press, new brunswick, n.j. 1996].

BILJEKE ZA STRANICE 256-258

387

3.5 MJEOVITA KONSTITUCIJA

01 | Za analizu tekstova u radovima Marxa & Engelsa koji se bave teorijom drave, vidi
Antonio Negri, Communist State Theory, u Michael Hardt & Antonio Negri, Labor
of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 139-176.
02 | Vidi M. C. Ricklefs, A History of Modern Indonesia, 2. izd. [macmillan, london 1993].
Pramoedya Ananta Toer lijepo opisuje sloeni odnos izmeu nizozemske uprave,
tradicionalnih javanskih vlasti i ekonomskih snaga poetkom dvadesetoga stoljea u
svom velikom romanu u etiri sveska The Buru Quartet, prijevod Max Lane [penguin
books, london 1892-1992].
03 | Vidi Brian Gardner, The East India Company [rupert hart-davis, london 1971]; i Geoffrey
Wheatcroft, The Randlords [atheneum, new york 1986].
04 | Marx je tvrdio da vea koncentracija i centralizacija kapitala djeluje protiv snaga
konkurencije te da stoga predstavlja razoran proces za kapital. Vidi Karl Marx, Capital,
sv. 3, prijevod David Fernbach [penguin, london 1981], str. 566-573. Lenjin je preuzeo
tu istu tvrdnju u svojoj analizi monopolske faze kapitala: monopoli unitavaju
konkurenciju, koja je temelj kapitalistikoga razvoja. Vidi V.I. Lenin, Imperialism: The
Highest Stage of Capitalism [international publishers, new york 1939], str. 16-30.
05 | Vidi, na primjer, Richard Barnet & John Cavanagh, Global Dreams: Imperial
Corporations and the New World Order [simon and schuster, new york 1884].
06 | Politiki teolog Thomas Hobbes dao je prvu veliku definiciju koncepta autonomnosti
politikoga, koja pripada tradiciji politike teologije. Carl Schmitt je taj koncept podigao
na jo viu razinu; vidi prvenstveno The Concept of the Political, prijevod George Schwab
[rutgers university press, new brunswick, n.j. 1976] (Pojam politike i ostale razprave,
prijevod Zlatko Gaparovi [matica hrvatska, zagreb 1943]); i Verfassungslehre, 8. izd.
[duncker & humboldt, berlin 1993]. Politiko se tu podrazumijeva kao temelj svakoga
drutvenoga odnosa i prvobitne procjene ili odluke koja konstituira sferu moi i tako
jami ivotni prostor. Zanimljivo je primijetiti da je Schmittovo shvaanje nerazdvojno
povezano s pravnom definicijom nacionalne drave i nezamislivo izvan njezinoga
podruja. Izgleda da je i Schmitt shvatio tu injenicu nakon to je doivio katastrofu
njemake nacionalne drave. Vidi Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Volkerrecht des
jus publicum europaeum [greven verlag, kln 1950]. Najopirnije razmatranje
Schmittovoga shvaanja politikoga, koliko nam je poznato, nalazi se u Carlo Galli,
Genealogia della politica: C. Schmitt e la crisi del pensiero politico moderno [il mulino,
bologna 1996]. Tu kritiku Schmittovog koncepta autonomije politikoga trebalo bi
primijeniti na razna druga stajalita koja na neki nain proizlaze iz njegove misli. Kao
dvije krajnosti moemo navesti Lea Straussa, koji je pokuao usvojiti Schmittov koncept
unutar vlastitoga liberalnoga shvaanja naravnog prava, i Maria Trontia, koji je pokuao
u autonomiji politikoga pronai teren koji bi mogao poduprijeti kompromis s liberalnim

388

BILJEKE ZA STRANICE 258-266

07 |

08 |

09 |

10 |
11 |
12 |
13 |

14 |

15 |

snagama u razdoblju kada su zapadnoevropske komunistike partije bile u dubokoj

krizi. Za Straussovo tumaenje Schmittova teksta i njihov dvosmisleni odnos, vidi
Heinrich Meier, Carl Schmidt & Leo Strauss: The Hidden Dialogue, prijevod J. Harvey
Lomax [university of chicago press, chicago 1995]. Za Trontia, vidi Lautonomia del
politico [feltrinelli, milano 1977].
Postoje brojne kritike medija i njihove tobonje objektivnosti. Za dva dobra primjera,
vidi Edward Said, Covering Islam: How the Media and the Experts Determine How We
See the Rest of the World [pantheon, new york 1981]; i Edward Herman & Noam
Chomsky, Manufacturing Consent: The Political Economy of Mass Media [pantheon,
new york 1988].
Vidi, na primjer, Elise Boulding, IGOs, the UN, and International NGOs: The Evolving
Ecology of the International System, u Richard Falk, Robert Johansen & Samuel Kim,
ur., The Constitutional Foundations of World Peace [suny press, albany 1993], str. 167188; citat str. 179.
Za procjene djelatnosti raznih vrsta nvo-a, vidi John Clark, Democratizing Development:
The Role of Voluntary Organizations [kumarian press, west hartford, conn. 1990]; Lowell
Livezey, Nongovernmental Organizations and the Ideas of Human Rights [the center
of international studies, princeton 1988]; i Andrew Natsios, NGOs and the UN System
in Complex Humanitarian Emergencies: Conflict or Cooperation? u Peter Diehl, ur.,
The Politics of Global Governance: International Organizations in an Independent World
[lynne reiner, boulder 1997], str. 287-303.
James Petras, Imperialism and NGOs in Latin America, Monthly Review, 49 [prosinac
1997], 10-27.
Vidi Polybius, The Rise of the Roman Empire, prijevod Ian Scott-Kilvert [penguin,
harmondsworth 1979], knjiga iv, str. 302-352.
Vidi G.A. Pocock, The Machiavellian Moment: Florentine Political Thought and the
Atlantic Repblican Tradition [princeton university press, princeton 1975].
O preobrazbi od modela tijela u funkcionalni model u Ustavu SAD-a, vidi Antonio Negri,
Il potere costituente: saggio sulle alternative del moderno [sugarco, milano 1992], pogl.
4, str. 165-222.
Ovdje je zanimljivo primijetiti da je, barem od Weimarske republike, kontinentalna
evropska tradicija ustavne misli takoer usvojila ta naela, za koja se pretpostavljalo da
pripadaju samo anglosaksonskom svijetu. Temeljni tekstovi za njemaku tradiciju u
tom pogledu su Max Weber, Parlament und Regierung im neugeordneten Deutschland
[duncker & humblot, mnchen 1918]; Hugo Preuss, Staat, Recht und Freiheit [mohr,
tbingen 1926]; i Hermann Heller, Die Souveranitt [w. de gruyter, berlin 1927].
Openito analize koje dolaze s ljevice najjae insistiraju na tome da geneza imperija
aktivira loe oblike vlasti. Vidi, na primjer, tienne Balibar, La crainte des masses

BILJEKE ZA STRANICE 266-271

16 |

17 |

18 |
19 |

20 |

21 |

22 |

23 |
24 |
25 |

389

[galilee, pariz 1997], knjiga koja je u drugim vidovima potpuno otvorena analizi novih
procesa [masovne] proizvodnje subjektivnosti.
Za analizu tih procesa i dobru raspravu o odgovarajuoj bibliografiji, vidi Yann Moulier
Boutang, La revanche des externalits: globalisation des conomies, externalits,
mobilit, transformation de lconomie et de lintervention publique, Futur antrieur,
br. 39-40 [jesen 1997], str. 85-115.
Trebalo bi biti jasno iz onoga to smo dosad rekli da teoretski uvjet za nau hipotezu
mora ukljuiti radikalno promijenjenu analizu reprodukcije. Drugim rijeima, bilo koja
teoretska koncepcija koja reprodukciju smatra kao jednostavan dio kruenja kapitala
[kao to to rade klasini ekonomisti, marksistika teorija i neoklasine teorije] ne moe
se kritiki baviti okolnostima naega novoga stanja, osobito onima koje proizlaze iz
politikoekonomskih odnosa svjetskoga trita u postmodernosti. Na opis biomoi u
dijelu 1.2 poetak je takve izmijenjene analize reprodukcije. Za definiciju nekih temeljnih
elemenata koji se odnose na integraciju rada, afekta i biomoi, vidi Antonio Negri,
Value and Affect i Michael Hardt, Affective Labor, boundary2, 26, br. 2 [ljeto 1999].
Jo jednom upuujemo na rad Michela Foucaulta i na Gilles Deleuzeovo tumaenje
toga rada. Vidi nau raspravu u dijelu 1.2.
Ta prva varijabla i analiza funkcioniranja mree u konstitutivnom smislu odnosi se u
odreenom pogledu na razne autopoietike teorije mrea. Vidi, na primjer, rad Humberta
Maturane i Francisca Varele. Za odlinu analizu teorije sustava u kontekstu
postmodernih teorija, vidi Cary Wolfe, Critical Environments [university of minnesota
press, minneapolis 1998].
Razna unapreenja u sistemskim teorijama doprinose takoer naem razumijevanju
druge varijable. Niklas Luhmannov rad bio je vrlo utjecajan za analizu autopoietikih
sustava u smislu drutvene filozofije i filozofije zakona.
Jameson nudi odlinu kritiku koncepcije masovne kulture kao puke manipulacije.
On tvrdi da masovna kultura, usprkos tome to je manipulirana, ipak sadri utopijske
mogunosti. Vidi Fredric Jameson, Reification and Utopia in Mass Culture, u
Signatures of the Visible [routledge, new york 1992], str. 9-34.
Vidi Guy Debord, Society of the Spectacle, prijevod Donald Nicholson-Smith [zone books,
new york 1994]; i Commnents on the Society of the Spectacle [verso, london 1990] (Guy
Debord Drutvo spektakla i Komentari uz Drutvo spektakla, prijevod Goran Vujasinovi
[arkzin, zagreb 1999]).
Fredric Jameson, Totality as Conspiracy, u The Geopolitical Aesthetic: Cinema and
Space in the World System [indiana university press, bloomington 1992], str. 9-84.
Thomas Hobbes, Leviathan, ur. C.B. Macpherson [penguin, london 1968], str. 200.
Vidi Brian Massumi, ur., The Politics of Everyday Fear [university of minnesota press,
minneapolis 1993].

390

BILJEKE ZA STRANICE 272-288

3.6 KAPITALISTIKA SUVERENOST

01 | Gilles Deleuze & Flix Guattari, Anti-Oedipus, prijevod Robert Hurley, Mark Lane &
Helen Lane [university of minnesota press, minneapolis 1983], str. 224.
02 | O Deleuzovoj & Guattarievoj koncepciji aksiomatskoga kapitala, vidi Gilles Deleuze &
Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota
press, minneapolis 1987], str. 452-473.
03 | Robert Blanche, Axiomatics, prijevod G.B. Keene [free press of glencoe, new york
1962], str. 30-31.
04 | Postoji, naravno, jedan element transcendentnosti i segmentacije koji je bitan za
funkcioniranje kapitala, a to je klasna eksploatacija. To je granica, koliko god bila
ponekad elastina ili nezamjetljiva, koju kapital mora odrati u cijelom drutvu. Klasna
podjela nastavlja se i dalje u novim segmentacijama koje istraujemo u ovom dijelu.
05 | Vidi Michel Foucault, La gouvernementalit, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994],
3:635-657; i Il faut defendre la socit [seuil/gallimard, pariz 1997] (Treba braniti drutvo,
prijevod Pavle Sekeru [svetovi, novi sad 1998]).
06 | Vidi Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press,
minneapolis 1994], str. 257-259.
07 | Vidi Michael Hardt, The Withering of Civil Society, Social Text, br. 45 [zima 1995],
27-44.
08 | Za odlino objanjenje Foucaultove koncepcije dijagrama, vidi Gilles Deleuze, Foucault,
prijevod Sean Hand [university of minnesota press, minneapolis 1988], str. 34-37.
09 | O odnosu izmeu identiteta i pripadanja i o konstituciji bilo koje subjektivnosti, vidi
Giorgio Agamben, The Coming Community, prijevod Michael Hardt [university of
minnesota press, minneapolis 1993].
10 | Rosa Luxemburg, The Accumulation of Capital, prijevod Agnes Schwarzchild [monthly
review press, new york 1968], str. 446.
11 | Klasino djelo u tom pogledu je Samir Amin, Accumulation on a World Scale, prijevod
Brian Pearce [monthly review press, new york 1974].
12 | Vidi Mike Davis, City of Quartz: Excavating the Future in Los Angeles [verso, london
1990], str. 221-263.
13 | Michel Aglietta ukazao je jasno u strukturalnom smislu na nasilne i diktatorske moi
monetarnih reima. Vidi njegovu La violence de la monnaie [puf, pariz 1982]. Vidi takoer
eseje u Werner Bonefeld & John Holloway, ur., Global Capital, National State, and the
Politics of Money [macmillan, london 1995].

BILJEKE ZA STRANICE 294-297

391

4.1 VIRTUALNOSTI
01 | O tom stilu politikoga teoretiziranja, vidi C.B. Nacpherson, The Political Theory of
Possessive Individualism: Hobbes to Locke [oxford university press, new york 1962]; i
Albert O. Hirschman, The Passions and the Interests: Political Arguments for Capitalism
before Its Triumph [princeton university press, princeton 1977] (Strasti i interesi: politiki
argumenti u prilog kapitalizmu prije njegova trijumfa, prijevod Sanja Lovreni
[stvarnost, zagreb 1991]).
02 | O imanentnom odnosu izmeu politike i ontologije, vidi Antonio Negri, The Savage
Anomaly, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1991]; i
Baruch Spinoza, Theologico-Political Treatise, u The Chief Works of Spinoza, sv. 1,
prijevod R. H. M. Elwes [dover press, new york 1951], str. 1-278.
03 | O postmodernom pravu i postmodernim zakonima, vidi Michael Hardt & Antonio
Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], pogl. 6,
str. 217-261.
04 | Vidi Remi Brague, Du temps chez Platon et Aristote [puf, pariz 1982].
05 | G.W.F. Hegel, Science of Logic, prijevod A.V. Miller [humanities press international,
atlantic highlands, n.j. 1989], str. 327-385 (Nauka logike, prijevod Nikola Popovi [bigz,
beograd 1987]).
06 | Mjera vrijednosti znai njezinu urednu eksploataciju, normu njezine drutvene podjele
i njezine kapitalistike reprodukcije. Svakako da Marx ide i dalje od Marxa, i nikada ne
smijemo smatrati da su njegove rasprave o radu i vrijednosti samo diskurs o mjeri: s
onu stranu mjere, rad je uvijek iva mo bia. Vidi Antonio Negri, Twenty Theses on
Marx, u Saree Makdisi, Cesare Casarino i Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond Marxism
[routledge, new york 1966], str. 149-180.
07 | Aristotle, Nicomachaean Ethics, prijevod Terence Orwin [hackett, indianopolis 1985],
str. 119 [1129b30] (Nikomahova etika, prijevod Tomislav Ladan [hrvatska sveuilina
naklada, zagreb 1992.]).
08 | O virtualnom, vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, What Is Philosophy?, prijevod Hugh
Tomlinson i Graham Burchell [columbia university press, new york 1994] [ta je
filozofija, prijevod Slavica Mileti [zoran stojanovi, novi sad 1995]; i Gilles Deleuze,
Bergsonism, prijevod Hugh Tomlison & Barbara Habberjam [zone, new york 1988],
str. 94-103 (Bergsonizam, prijevod Duan Jani [narodna knjiga - alfa, beograd 2001]).
Nae shvaanje virtualnosti i njezinoga odnosa prema stvarnosti poneto se razlikuje
od onoga to ga Deleuze preuzima od Bergsona, koje razlikuje izmeu prijelaza od
virtualnog u aktualno i od mogueg u realno. Bergson, u svom razlikovanju izmeu
virtualnog-aktualnog i mogueg-realnog, eli naglasiti stvaralaku snagu bia i naglasiti
da bie nije puko svoene brojnih moguih svjetova na jedan jedini realni svijet zasnovan
na slinosti, ve da je bie, naprotiv, uvijek in stvaranja i nepredviene novine. Vidi

392

BILJEKE ZA STRANICE 297-300

09 |

10 |
11 |

12 |
13 |

14 |

15 |

Henri Bergson, The Possible and the Real, u The Creative Mind, prijevod Mabelle
Andison [philosophical library, new york 1946], str. 91-106. Mi svakako priznajemo
potrebu da insistiramo na stvaralakim moima virtualnosti, ali taj je Bergsonov diskurs
za nas nedovoljan jer mi elimo insistirati i na realnosti stvorenoga bia, njegovoj
ontolokoj vrijednosti i na ustanovama koje strukturiraju svijet, stvarajui nunost iz
sluajnosti. O tom prijelazu od virtualnoga prema realnome, vidi Gilbert Simondon,
Lindividu et sa genese physiobiologique [puf, pariz 1964]; i Brian Massumi, The
Autonomy of Affect, Cultural Critique, br. 31 [jesen 1995], 83-109.
Marxove rasprave o apstrakciji imaju dvostruki odnos prema ovom diskursu o
virtualnosti i mogunosti. Trebali bismo, u stvari, razlikovati dva Marxova pojma
apstrakcije. S jedne strane, i na strani kapitala, apstrakcija znai odvajanje od naih
moi djelovanja, pa je stoga ona negacija virtualnoga. Meutim, s druge strane, i na
strani rada, apstraktno je opi skup naih moi djelovanja, samo virtualno. Vidi Antonio
Negri, Marx Beyond Marx, prijevod Harry Cleaver, Michel Ryan & Maurizio Viano
[autonomedia, new york 1991]; i Karl Marx, Grundrisse, prijevod Martin Nicolaus
[vintage, new york 1973], str. 83-111.
O odnosu izmeu pojedinanog i opega, vidi Giorgio Agamben, The Coming
Community, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1993].
Vidi prvenstveno Nietzsche, On the Genealogy of Morals, prijevod Walter Kaufman i
R.J. Hollingdale [vintage, new york 1967] (Genealogija morala, prijevod Boidar Zec
[grafos, beograd 1990]).
Vidi Bernard Aspe & Muriel Combes, Du vampire au parasite, Futur antrieur, br.
35-36 [1996], 207-219.
O vanosti otpora moi, vidi Gilles Deleuze, Foucault, prijevod Sean Hand [university
of minnesota press, minneapolis 1988], str. 89: Konana rije o moi je da otpor dolazi
prije.
Dananja struja fenomenologije subjektivnosti dobro je shvatila tu dijalektiku prepreke
i granice, u smislu moi uma s jedne strane i politike moi s druge, i prepoznala je [za
razliku od hajdegerovske struje] nacizam pa stoga i kapitalistiku dravu kao istinsku
prepreku povijesnom napretku. Od Husserla do Sartrea, svjedoci smo bitnoga napora
da se granica pretvori u prag, a Foucault, na mnogo naina, preuzima taj isti pravac.
Vidi Edmnd Husserl, Crisis of European Sciences and Transcendental Phenomenology,
prijevod David Carr [northwestern university press, evanston, iii: 1970] (Kriza evropskih
znanosti i transcendentalna fenomenologija, prijevod Ante Paanin [globus, zagreb
1990]); Jean-Paul Sartre, Critique of Dialectical Reason, prijevod Quentin Hoare [verso,
london 1990] (Izabrana dela, ur. Nikola Bertolino i dr. [nolit, beograd 1983]); i Deleuze,
Foucault.
Vidi Jacques Ranciere, La mesentante: politique et philosophie [galilee, pariz 1995].

BILJEKE ZA STRANICE 301-311

393

16 | Primjer takvoga kantovskoga sanjarenja je Lucien Goldmann, Mensch, Gemeinschaft

und Welt in der Philosophie Immanuel Kants [europa verlag, zurich 1945].
17 | Vidi Karl Marx, On the Jewish Question, u Early Writings, prijevod Rodney Livingstone
i Gregor Benton [penguin, london 1975], str. 211-241 (Karl Marx & Friedrich Engels,
Rani radovi, prijevod Stanko Bonjak [naprijed, zagreb 1989]) .
18 | Vidi Paul Virilio, Linsecurit du territoire [stock, pariz 1976].
19 | O vanosti jezinoga u suvremenoj ekonomiji, vidi Christian Marazzi, Il posto dei
calzini: la svolta linguistica dell economia e i suoi effetti nella politica [casagrande,
bellinzona 1995].
20 | Vidi Giorgio Agamben, Homo sacer: il potere sovrano e la nuda vita [einaudi, torino
1995].
21 | O tom shvaanju stroja, vidi Flix Guattari, Linconscient machinique: essais de schizoanalyse [encore/recherches, fonteney-sous-bois 1979]; i Gilles Deleuze & Flix Guattari,
Anti-Oedipus, prijevod Robert Hurley, Mark Lane & Helen Lane [university of minnesota
press, minneapolis 1983].
22 | Karl Marx, Capital, sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 554-555.
23 | Kada govorimo o materijalistikom telosu oigledno je da govorimo o telosu to ga
grade subjekti a konstituira mnotvo na djelu. To ukljuuje materijalistiko tumaenje
povijesti koje shvaa da se ustanove drutva oblikuju u susretu i sukobu samih drutvenih
snaga. Telos u tom sluaju nije predodreen ve se gradi u procesu. Materijalistiki
povjesniari poput Tukidida i Machiavellia, poput velikih materijalistikih filozofa kao
to su Epikur, Lukrecije i Spinoza, nikada nisu poricali telos izgraen ljudskim
djelovanjem. Kao to je Marx pisao u uvodu u Grundrisse, ne objanjava anatomija
majmuna ovjeka, ve obratno, anatomija ovjeka objanjava majmuna [str. 105]. Telos
se pojavljuje tek naknadno, kao ishod djelovanja povijesti.
4.2 STVARANJE I KORUPCIJA
01 | Vidi Charles de Secondat Montesquieu, Considerations of the Causes of the Greatness
of the Romans and Their Decline, prijevod David Lowenthal [free press, new york 1965];
i Edward Gibbon, Decline and Fall of the Roman Empire, 3 sveska [knopf, new york
1993].
02 | Vidi Machiavelli, Discourses, prijevod Leslie Walker [yale university press, new haven
1950]; i Antonio Negri, Il potere costituente [sugarco, milano 1992], str. 75-96.
03 | Alexis de Tocqueville, Democracy in America, prijevod George Lawrence [harper and
row, new york 1966].
04 | G.W.F. Hegel, Lectures on the Philosophy of World History, prijevod H.B. Nisbet
[cambridge university press, cambridge 1975], str. 170.
05 | Massimo Cacciari daje poticajnu analizu o usponu i padu zamisli o Evropi svojom

394

BILJEKE ZA STRANICE 311-320

06 |

07 |

08 |
09 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |

15 |
16 |

17 |

18 |

19 |

uobiajenom erudicijom u Geo-filosofia dell Europa [adelphi, milano 1994] (Geo-filozofija

Europe, prijevod Dubravka Rismondo-Zori & Mate Zori [ceres, zagreb 1996]).
Friedrich Nietzsche, The Gay Science, prijevod Walter Kaufman [random house, new
york 1974], str. 99 [dio 24] (Vesela nauka, prijevod Milan Tabakovi [grafos, beograd
1984]).
Friedrich Nietzsche, Werke, ur. Giorgio Colli & Mazzino Montinari [de gruyter, berlin
1967], sv. 8, dio 1, str. 77; citirano u Cacciari, Geo-filosofia dell Europa, d. 9. Izvorni
odlomak glasi: Ich habe den Geist Europas in mich genommen - nun will ich den
Gegenschlag thun!
Vidi Franz Rosenzweig, The Star of Redemption, prijevod William Hallo [holt, rinehart
and winston, new york 1971].
Walter Benjamin, Theses of the Philosophy of History, u Illuminations, prijevod Harry
Zohn [schocken, new york 1968], str. 253-264; citat str. 254 [teza 2].
O sudbini evropskoga iracionalizma, vidi Georg Lukacs, The Destruction of Reason,
prijevod Peter Palmer [merlin, london 1980].
Upuujemo prvenstveno na Gillesa Deleuzea, Michela Foucaulta i Jacquesa Derridau.
Vidi Hans Jrgen Krahl, Konstitution und Klassenkampf [neue kritik, frankfurt 1971].
Ludwig Wittgenstein, Notebooks, 1914-16, ur. G.H. von Wright & G.E.M. Anscombe, 2.
izd. [university of chicago press, chicago 1979], str. 79-80 [1. i 2.08. i 2.09.1916].
Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, prijevod D.F. Pears i B.F.
McGuinness [routledge, london 1961], str. 74 (Tractatus Logico-Philosophicus, prijevod
Gajo Petrovi [veselin maslea, sarajevo 1987])
Hannah Arendt, On Revolution [viking, new york 1963].
Gilles Deleuze esto pjeva hvalospjeve amerikoj knjievnosti zbog njezinoga
nomadstva i deteritorijalizirajuih moi. Izgleda da za Deleuzea Amerika predstavlja
osloboenje od zatvorenih predjela evropske svijesti. Vidi, na primjer, Whitman i
Bartleby, ou la formule, u Critique et clinique [minuit, pariz 1993], str. 75-80 i 89-114.
Serge Guilbaut, How New York Stole the Idea of Modern Art: Abstract Expressionism,
Freedom, and the Cold War, prijevod Arthur Goldhammer [chicago university press,
chicago 1983].
Vidi Antonio Gramsci, Americanism and Fordism, u Selection from the Prison
Notebooks, prijevod Quintin Hoare & Geoffrey Nowell Smith [international publishers,
new york 1971], str. 279-318.
Hannah Arendt postala je omiljeni autor za politike teoretiare u Sjedinjenim Dravama
i Evropi koji ele ponovo promiljati politiku. Vidi, na primjer, eseje u Bonnie Honig,
ur., Feminist Interpretations of Hannah Arendt [pennsylvania state university press,
university park 1995]; i Craig Calhoun & John McGowan, ur., Hannah Arendt and the
Making of Politics [university of minnesota press, minneapolis 1997].

BILJEKE ZA STRANICE 321-334

395

20 | O filozofskim koncepcijama stvaranja i korupcije, vidi Reiner Schrmann, Des

hgmonies brises [t.e.r., mouvezin 1996].
4.3 MNOTVO PROTIV IMPERIJA
01 | Saint Augustine, The City of God, prijevod Henry Bettenson [penguin, harmondsworth
1972], str. 430 [knjiga xi, poglavlje 1.] (O dravi Bojoj, prijevod Tomislav Ladan
[kranska sadanjost, zagreb 1995-1996]).
02 | Plotinus, Enneads, prijevod Stephen MacKenna [faber & faber, london 1956], str. 63
[1.6.8.] (Enneade i-iv, prijevod Slobodan Blagojevi [knjievne novine, beograd 1984]).
03 | O vojnim moima Imperija, vidi Manuel De Landa, War in the Age of Intelligent Machines
[zone, new york 1991].
04 | O konstituciji vremena, vidi Antonio Negri, La costituzione del tempo [castelvecchi,
rim 1997]; i Michael Hardt, Prison Time, Genet: In the Language of the Enemy, Yale
French Studies, br. 91 [1997], 64-79. Vidi takoer Eric Alliez, Capital Times, prijevod
Georges Van Den Abeel [university of minnesota press, minneapolis 1996].
05 | Vidi Jrgen Habermas, Theory of Communicative Action, prijevod Thomas McCarth
[beacon press, boston 1984]. Andr Gide na slian nain priznaje samo dijelu proletarijata
povezanost s novim komunikativnim nainima proizvodnje u Farewell to Working Class,
prijevod Michael Sonenscher [south end press, boston 1982].
06 | Ovdje slijedimo zanimljivu etimologiju koju Barbara Cassin daje za izraz filozofija.
07 | O konstitutivnom pojmu susreta, vidi Louis Althusserove zadnje radove napisane nakon
njegovoga zatoenja u umobolnicu u 1980-im godinama, osobito Le courant souterrain
du matrialisme de la rencontre, u crits philosophiques et politiques, sv. 1 [stock/
imec, pariz 1994], str. 539-579.

396

IMPERIJ
KAZALO

afekt. Vidi rad, afektivni

Agamben, Giorgio | 304
Ahmed, Akbar | 132
AIDS epidemija | 122
aksiomatika kapitala | 272
aktivist | 339-341
Althusser, Louis | 64-65, 87
Amerika revolucija | 141-144, 315
Amin, Samir | 75-76, 279
anarhisti | 291
Anderson, Benedict | 91, 99
antropologija | 114-115, 162
antihumanizam | 87-88
apartheid | 113, 165, 168
Appadurai, Arhun | 134
Appiah, Anthony | 124
Arendt, Hannah | 143-144, 315, 320
arhitektura | 163, 164, 281
Aristotel | 173, 285, 331
Arrighi, Giovanni | 203-204
Auerbach, Erich | 51
Augustin od Hipoa | 178, 303, 325
autonomisti | 184
autonomija politikog | 258
Bacon, Francis | 72
Balibar, tienne | 166
Bandunka konferencija | 100, 213
barbari | 183-187
Bauer, Otto | 103
Benjamin, Walter | 184, 312

Bhabha, Homi | 128-130

biomo | 32-36. 85, 321, 335; kao agens
proizvodnje | 38, 39, 41, 302-303;
zapovijedanje nad | 62, 264, 286-288,
324
biti-protiv | 181-184, 300
Bodin, Jean | 82, 92-93
Bovillus | 72
Braudel, Fernand | 193, 202
Bretton Woods, sporazumi | 208, 224-226
Bruno Giordano | 76
Burke, Edmund | 97
Bush, George | 156
Castells, Manuel, i Yuko Aoyama | 242
Cline, Louis-Ferdinand | 121-122
Csaire, Aim | 108, 118
Chaplin, Charlie | 140
Chatterjee, Partha | 120
Chiapas, ustanak | 57-59
civilno drutvo | 34, 274-275; globalno | 20,
261-262
Coetzee, J.M. | 175
Conrad, Joseph | 121
Cowhey, Peter | 251
crni nacionalizam | 100
cyberpunk | 185
Dante Alighieri | 72, 73
Davis, Mike | 281
Debord, Guy | 163, 269-271

398

KAZALO

decentralizacija proizvodnje | 210-211, 248251

Deklaracija o neovisnosti | 144, 147, 149
dekolonizacija | 209-212
dekonstrukcija | 52-53
Deleuze, Gilles, i Flix Guattari, 34, 37, 167,
178, 181, 255, 272
Descartes, Ren | 78-79, 322
dezerterstvo | 181-184
De Sica, Vittorio | 139
deteritorijalizacija | 9, 50, 51, 56, 112;
proizvodnje | 248-251; kao djelatnost
deteritorijalizacija kapitala | 178, 272,
288-289. Vidi takoer pravci bijega
dijagram | 275-276
dijalektika | 55-56, 128-129; identiteta | 97,
106, 115-119; njezina kritika | 125-126,
128-129, 298, 312-314
Dirlik, Arif, 83, 124
disciplinarna vlast | 208, 211, 212-216
disciplinarno drutvo, 32-34, 84-85, 275-277
disciplina | 97, 139-140, 378b7; njezino
odbijanje | 221-223, 231-236
dispositiv | 32, 64, 275-276
dogaaj | 35, 37, 48, 53, 63, 339. Vidi takoer
singularnost
domorodaki Amerikanci | 148-151
drutvena nadnica | 331
drutvo nadzora | 32-36, 170, 267-268, 275277
Drugi svjetski rat | 208
drava: patrimonijalna i apsolutistika | 8991; moderna | 96, 120; kapitalistika,
drava | 199-200, 201-203, 206-207,
256-260. Vidi takoer transcendentni
aparat
drava blagostanja | 254
dravljanstvo, globalno | 300, 328, 330

Duns Scotus | 71-72

Engleska revolucija | 142
egzodus | 75, 181-184, 301, 304; antropoloki,
185-187
eksploatacija | 48-49, 57, 179-181, 319
eurocentrizam | 71, 76, 93, 107
Falk, Richard | 43
Fanon, Franz | 113, 116-119
Federalist | 142
feministiki pokreti | 232
Fichte, Johann Gottlieb | 98
filozofija | 52
fordizam | 205, 207, 211, 217, 337; njegovo
slabljenje | 227; nasuprot modelu
Toyote | 245
Foucault, Michel | 25, 33-34, 36, 87-88, 275277; i humanizam | 88; o prosvjetiteljstvu | 159-160
Franjo Asiki | 341
Frankfurtska kola | 34, 127
Francuska revolucija | 95-96, 97, 104, 107108, 315
Fukuyama, Francis | 153
fundamentalizam | 130-133, 262, 329
Galileo Galilei | 72-73
Gates, Bill | 250
Genet, Jean | 101
Gibbon, Edward | 31, 307-308
Gilroy, Paul | 116
Gingrich, Newt | 289
glatki prostor | 164, 273, 277
globalizacija | 17, 21, 40, 59, 133, 290, 301;
odozdo | 10, 51, 56, 61
goli ivot | 175, 304
Gramsci, Antonio | 199, 317

KAZALO

Guilbaut, Serge | 316

guvernmentalnost | 85, 275-278
Habermas, Jurgen | 41, 333
Haianska revolucija | 107, 112. Vidi takoer
LOuverture, Toussaint
Harraway, Donna | 87, 187
Harvey, David | 136
Hegel, G.W.F. | 48, 117, 274, 282, 311; o
modernoj suverenosti | 79-81, 83-84, 86
Heidegger, Martin | 313
Herder, J. G. | 94-95
hibridnost | 127-130, 185; njeno upravljanje |
150; i ustrojstvo | 266-269
Hilferding, Rudolf | 194, 196-198
historia rerum gestarum. Vidi res gestae
historicizam | 94
historija, kao akademska disciplina | 115
hladni rat | 155-158
Hobbes, Thomas | 20-21, 81-84, 271, 321; o
narodu | 96
Hobson, John | 199
homohomo | 72, 79, 176, 186
homo tantum | 175-176
humanizam | 77-78, 87-88, 241. Vidi takoer
renesansni humanizam
ideologija | 334
imanentnost | 65, 77, 87-88, 138-139, 312, 332;
njezino otkrivanje | 70-74; moderne
moi | 80; imperijalne moi | 142, 144,
309-310; kapitala | 272-275
Imperij, definicija pojma | 10-11
imperijalizam | 39, 225, 277; u suprotnosti
prema Imperiju | 8-9, 22, 145-146, 310;
borbe protiv | 48-49, 61; i Sjedinjene
drave | 150, 154-156; njegova marksistika kritika | 190-200, 229-231, 277

399

industrije komunikacija | 40, 288-289

industrijska rezervna vojska | 372b7
Industrijski radnici svijeta | 178-179, 183, 339340
informacijska infrastruktura | 251-253
internacionalizam | 51, 53-54, 129
Internet | 252
intifada | 57-58. Vidi takoer Palestinci
istina | 137-138
Istonoindijska kompanija | 257-258
izvanredno stanje, izuzetak | 27-28, 35, 45
Jackson, Andrew | 147-148
Jameson, Fredric | 136, 162, 230, 271
Jefferson, Thomas | 147-148, 158, 315
kaliban | 80
Kant, Immanuel | 79-80, 159
Kautsky, Karl | 196-197
Kelsen, Hans | 18-19, 21
Keynes, John Maynard | 208
kejnzijanizam | 207
kolonijalizam | 71, 76-77, 105-106, 172, 257258; borbe protiv | 49, 99, 117-121; i
Sjedinjene drave | 149-150. Vidi
takoer dekolonijalizacija
komunikacija | 37-38, 40-42, 327, 333-334;
meu borbama | 57-62; u proizvodnji
| 242-251, 302-303
komunizam | 65, 202-203, 248, 291, 341
konstitutivna mo | 52, 61, 65, 160-161, 298,
335, 338; u Ustavu SAD-a | 142-143, 145
korporacija, transnacionalna | 39, 256-260
korporativna kultura | 135
korupcija | 31, 173-174, 322-334; njezin krug
| 122, 145
kraljevske povlastice suverenosti | 445-46,

400

KAZALO

285, 299
kriza | 318-320; ustanova, 169-170; Evrope,
310-315. Vidi takoer modernost, kao
kriza
krianje rasa | 300-302
kranstvo | 31, 43, 309
krugovi borbi | 54-56, 57, 222
La Botie, tienne de | 175
Las Casas, Bartolom de | 106-107
legitimnost | 41-42, 44, 46, 85-86
Lenjin, V. I. | 196-200
Lvy, Pierre | 244
liberalna politika | 163-164
Liga naroda | 153
Lincoln, Abraham | 150
linije bijega | 53, 112
Locke, John | 20-21
lokalno nasuprot globalnom | 50-51, 301
LOuverture, Toussaint | 106-108
Lubiano, Wahneema | 100
Luhmann, Niklas | 25, 26
Luxemburg, Rosa: o nacionalizmu | 91-92;
kritika imperijalizma | 192,195, 199200, 229, 278-279
ljubav | 77, 161, 341
ljudska prava | 100, 263
Machiavelli, Nicolo | 64-67, 86, 138, 200, 259;
o starom Rimu | 27, 142-143, 145, 309310; o konstitutivnoj moi | 160-161
mafija | 44, 285
makijavelizam | 142-143
Malcolm X | 100, 119
manifest | 64-67
marketing | 134-135
Marsilije od Padove | 73

Marx, Karl | 49, 60, 63, 160-161, 178, 291, 302;

o, britanskom kolonijalizmu | 108-110;
o Sjedinjenim dravama | 147; o kapitalistikom irenju | 190-192; svesci
Kapitala koji nedostaju | 200-202; o
kapitalistikoj krizi | 222, 226; teorija
vrijednosti, 295. Vidi takoer opi
intelekt; potinjavanje, formalno i
stvarno; Vogelfrei
Marx, Karl, i Friedrich Engels | 64-66, 194,
324
masovna intelektualnost | 37, 338
mediji | 262, 270-271
meunarodni odnosi, kao akademska disciplina | 126-127
Melville, Herman | 174-175
mir | 29, 75, 80, 90, 157, 164; kao vrlina
Imperija | 23-24, 25-26, 62, 146, 294
mjera vrijednosti | 83, 295-299, 324
modernost | 51-52, 70-74; kao kriza | 74-77,
86, 101; postmoderna kritika m. 125127, 137
modernizacija | 212-214, 237-238, 240-242
Monroeva doktrina | 154
Montesquieu | 31, 307-308
More, Thomas | 73
Morris, William | 54
Moulier Boutang, Yann | 112
mnotvo | 62-67, 73-74, 86, 141-142, 144, 294;
moderna suverenost ga osporava | 78,
81, 84, 92; nasuprot narodu | 96, 104,
168, 266, 286; njegove moi | 179-187,
297-302; njegova imperijalna korupcija,
323-324; njegova prava | 328-336
mrena mo | 141-143
mrena proizvodnja | 248-251
Musil, Robert | 70-71, 241, 244

KAZALO

nacija, njezin moderni koncept | 89-98

nacionalizam, borbe protiv | 48-49. Vidi
takoer crni nacionalizam; potinjeni
nacionalizam
nacionalistiki socijalizam | 102-104
nacionalne oslobodilake borbe. Vidi kolonijalizam, borbe protiv
nacionalna drava | 7-8, 49, 101-102, 202, 281
nacionalne drave, njihov sustav | 46, 261
nadgradnja | 36, 38, 318-319
nametnika narav Imperija | 299-300
narod | 96-98, 168, 262-264, 266; njegovo
slabljenje | 286, 339
ngritude | 117-118
nevladine organizacije [nvo] | 42-43, 262-264
ne-mjesto moi | 163, 165, 174, 179, 268, 294,
318; i izgradnja novoga mjesta, nemjesto 185-186, 298
ne-rad | 231
New Deal | 55, 153, 157; o globalnoj razini |
206-208, 225
Nikola Kuzanski | 72
Nietzsche, Friedrich | 86, 184, 298, 311, 313
Nixon, Richard | 226
Nizozemska Istonoindijska kompanija | 257
nomadstvo | 75, 183-184, 301-302
Nova ljevica | 155
novac | 288-289
novi drutveni pokreti | 233
nuklearno oruje | 287-289
obitelj | 132, 170
odbijanje | 174-176, 180
odvajanje | 178, 240
ontologija | 52-53, 63, 177, 295-302; njezino
odsustvo | 174, 323
opa volja | 82, 84, 91
opi intelekt | 37, 302

401

Palestinci | 101
Pascal, Blaise | 78-79
Perzijski zaljevski rat | 24, 25, 157, 260
Pico della Mirandolla, Giovanni | 72
pobuna u Los Angelesu | 57-59
Pocock, J. G. A. |142
pokreti zasnovani na mjestu | 49-50
pokretljivost stanovnitva | 183-184, 215-216,
233, 287: i patnja, 137; pravo na 238-331
policija|24, 28-29, 30, 35; imperijalna
intervencija | 43-45, 164
politika teorija | 64-65, 321
Polibije | 143, 145, 264-266, 307
ponovno prisvajanje [reaproprijacija] | 333336, 339
posse | 336-339
poslijeljudski | 185
postkolonijalne teorije | 123-124, 128-130
postfordizam | 58, 338
postmodernistike teorije | 123-128
postmodernost | 65-66, 162, 203
postmodernizacija | 230, 237-239, 241-244
potinjavanje, formalno i stvarno | 34, 216217, 230-234, 266, 302-303, 319
potinjeni nacionalizam | 98-101, 119-121, 280
povijest: njezin kraj | 65, 164, 305; njezino
ukidanje, 24
Prakash, Gyan | 130
pravda | 29, 90, 294
pravedan rat | 24, 43-44
pravo i zakon | 28; meunarodno | 18, 22,
26, 41, 45; supranacionalno | 22, 2728; imperijalno | 31, 64
prava. Vidi mnotvo; njegova prava
praznovjerje | 271
predstavljanje | 82-83, 97-98, 114, 120
prevelika proizvodnja i premala potronja |
191-193, 374b3

402

KAZALO

primitivna akumulacija | 90, 91, 218-220, 253,

273
prijevod | 55, 59
progresivizam | 151-153
proletarijat | 53-54, 63, 218-219, 332; definiran
| 56-57
Prvi svjetski rat | 200
rad | 298; nematerijalan | 37-38, 56, 244-248;
apstraktni | 246; afektivni | 247-248,
303
radnika klasa, industrijska | 56, 215, 333
rasizam: moderni | 97, 165-168; imperijalni
| 165-168
Rahman, Fazlur | 132-133
Rawls, John | 25, 26
recipronost | 119
Reich, Robert | 134, 246
renesansni humanizam | 71-74, 76, 87, 106,
125, 142, 144, 296
reprodukcija, drutvena | 36, 65, 83, 231-232,
319, 389b17. Vidi takoer biomo
republikanizam | 160, 179-187
res gestae | 51-53, 56, 63, 65, 305-306
Rhodes, Cecil | 195, 199
Rimsko Carstvo | 23, 31, 143, 145, 251, 264,
308-309
Rimska republika | 143
rizom | 252, 328
Roosevelt, Franklin Delano | 206, 290
Roosevelt, Theodore | 152, 154, 206
ropstvo | 110-112, 182; u Sjedinjenim
dravama | 149-150, 154
Rosenzweig, Franz | 312
Rousseau, Jean-Jacques | 82, 83-84, 255
Said, Edward | 113-114, 130
Sartre, Jean-Paul | 116-118

Schmitt, Carl | 27, 313, 387b6

Schopenhauer, Arthur | 79-80
segmentacije, drutvene | 281-283
Sieye`s, Emmanuel-Joseph | 95, 97, 104
singularnost | 60, 63, 73, 77, 84, 96, 326-327,
336-337 Vidi takoer dogaaj
siromatvo | 138-140
slabljenje i pad Imperija | 30-31, 308-310
Smith, Adam | 83
socijalistika disciplina | 184
suverenost: moderna | 70-71, 81-87;
nacionalna | 91-98; u sukobu s
kapitalom | 272-275
Sovjetska revolucija | 112, 120, 153-154, 205206
Sovjetski savez, njegov raspad | 156, 184, 234236
spektakl | 269-271, 289
Spinoza, Baruch | 66-67, 87, 160-161, 176;
o imanentnosti | 73, 76-77
Staljin, Josip V. | 103
strah | 271, 283, 321
strukturalizam | 37
subjektivnost, njezina proizvodnja | 40, 56,
168-170, 269, 277, 313; njezini novi
krugovi | 228, 232, 332
sudovi, meunarodni u supranacionalni | 44
suradnja | 248-250, 304-305, 327-328;
apstraktna | 249
sveopa kriza | 163, 170, 173
svjetovnost [sekularizam] | 71-73, 87, 142
svjetsko trite | 133-136, 164, 201-203, 214217, 261, 277-280; njegova izgradnja |
190-191, 288. Vidi takoer razdvajanje
trajkovi: Francuska | 57-59; Juna Koreja |
57-59
taktika i strategija | 61, 64

KAZALO

talijanska ekonomija | 243-244

tejlorizam | 205, 207, 211, 217, 227, 317, 337
teleologija | 55-56, 96, 145, 317; materijalistika | 65-67, 305, 327, 333-336,
323b23
tendencija ekspanzije: Imperija | 146-148;
kapitala | 191-196
teorija menadmenta i organizacije | 135-136
teorije nedovoljnoga razvoja | 239-240
teorije prirodnog prava | 93-94
teorije razvoja | 239-240. Vidi takoer teorije
nedovoljnoga razvoja
Thatcher, Margaret | 290
Trei svijet nasuprot Prvom svijetu | 9, 213214, 224, 278-280, 301-302; stajalite
Treega svijeta | 224
Tukidid | 158
Trg Tijananmen | 57, 59
Tocqueville, Alexis de | 143, 147, 310-311
totalitarizam | 104, 235
transcendentni aparat | 77-83, 144; kao
drava | 272-275
Truman, Harry S. | 212
trite, 83. Vidi takoer svjetsko trite
ultraimperijalizam | 197-198
Ujedinjeni narodi | 17-20, 21, 29, 39, 46, 119,
157, 269
intervencija i suverenost | 28, 42-45
uprava: moderna | 84, 93-94; imperijalna,
283-286
uslune ekonomije | 242-243, 247
ustavna povijest SAD-a | njezine faze | 147
vansustavni pokreti | 62
vanjsko nasuprot unutarnjemu | 50, 159-165,
294-295, 370b5; kapitalistikoga razvoja
| 190-196, 199-200, 219

403

varijabilni kapital | 248, 334

Versajska konferencija | 206
Vico, Giambatista | 94
Vijetnamski rat | 155-156, 221, 233
Virgilije | 146
virtualno | 297-300, 304
viak vrijednosti, njegovo ostvarenje | 191-193
vlasnitvo, privatno i javno | 253-255, 338
vremenitost | 331-333
Vogelfrei | 139-140
Wallerstein, Immanuel | 279
Weber, Max | 46, 85-86, 283, 313
Vilim od Ockhama | 73
Wilson, Woodrow | 152-153, 157, 206
Wittgenstein, Ludwig | 313-314
zajameni dohodak | 333
zajednica | 50, 128-129, 297-298; i nacija |
90, 92, 98-100, 104
Zavattini, Cesare | 139

404

PROSTOR ZA VLASTITE BILJEKE

PROSTOR ZA VLASTITE BILJEKE

405

406

O AUTORIMA

Michael HARDT - profesor

knjievnosti i romanistike na
sveuilitu Duke. Autor je djela
Gilles Deleuze: Naukovanje iz
filozofije a zajedno s Antonijem
Negrijem djela Dionizov rad.
Antonio NEGRI - najznaajnije
ime suvremene postmarksistike
teorije. Autor je, izmeu ostalih,
djela Divlja anomalija, Novi
prostori slobode, Marx nakon
Marxa. Do 2004. godine zatvorenik u rimskom zatvoru Rebibbia.

ZAHVALE IZDAVAA

Izdavai zahvaljuju autorima knjige, Michaelu Hardtu i Antoniju Negriju, Sai

Miloeviu i ostalim prijateljima u IOD - Hrvatska, Mirku Iliu, Vesni Brabec
Arsovski i svima ostalima koji su na svoj nain doprinijeli izlasku ove knjige.

objavljeno uz potporu:
OSI Center for Publishing Development - Budapest
Instituta Otvoreno drutvo - Hrvatska u okviru programa Translation project
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

407

autori: Michael HARDT & Antonio NEGRI

naslov: IMPERIJ
izdavai: Arkzin d.o.o.
&
Multimedijalni institut
Ilica 176/I
Preradovieva 18
hr-10000 Zagreb
hr-10000 Zagreb
telefon: +385 1/ 3777 866
telefon: +385 1/ 4856400
fax: +385 1/ 3777 867
fax: +385 1/ 4855729
e-mail: arkzin@arkzin.com
e-mail: publishing@mi2.hr
http://www.arkzin.com/munist
http://www.mi2.hr
za izdavaa: Dejan Kri
za izdavaa: Teodor Celakoski
edicija>past:forward
urednici: Tomislav Medak
Petar Milat
pastforward je teorijski modul MI2 - Zagreb
http://www.pastforward.org
prijevod: dr. ivan Filipi
ad & d: Dejan Kri @ arkzin.com/munications
ilustracija na koricama: Mirko Ili / Mirko Ili Corp.
radost komunizma: Damir Gamulin
pisma: Interstate [Tobias Frere Jones / font bureau]
Slimbach [Robert Slimbach / urw]
prepress: arkzin cuisine
papir: Munken Extra
tisak: Tiskara Zelina d.d.
zagreb 2003.