Tri etvrtine stanovnitva Francuske ive u gradovima.

Velika veina stanovnika su Francuzi. Domorodake manjine su Flamanci na krajnjem sjeveru, Bretonci u Bretanji, Baskijci na
jugozapadu,Katalonci na istonim Pirenejima, Elzaani u Elzasu i Katalonci na Korzici.
Ne znaju se toni podaci o manjinama, jer je pojam "etnika manjina" gotovo nepoznat u Francuskoj. Naime, jo od Francuske revolucije drava
primjenjuje "zakon tla" (droit du sol), koji kae da su prebivalite i etniki identitet nerazdvojni, tj. onaj tko ivi u Francuskoj automatski je
Francuzi. Etnike manjine su kroz povijest asimilirane na sve naine, i to vrlo uspjeno. Tek je nedavno, i to pod pritiskom Evropske
unije, Francuska dala iole vanija prava etnikim manjinama.
Slubeni jezik je francuski ali postoji vie lokalnih jezika:baskijski , bretonski ,katalonski ,korziki,flamanski,njemaki (elzaki),okcitanski.
Francuska vlada i kolstvo tek su odnedavno dopustili njihovo koritenje. Regionalni se jezici danas ue u nekim kolama, ali francuski ostaje
jedini slubeni jezik, kako na lokalnoj tako i na dravnoj razini.
Francuski jezik je jedan od romanskih jezika koje se primarno koristi u Francuskoj i Belgiji, u bivim kolonijama koje su drali govornici ovog
jezika, te u nekim drugim podrujima, kao sto je npr. Quebec u Kanadi. Ovaj jezik koriste 77 miliona stanovnika na Zemlji kao prvi jezik, te 128
miliona ljudi kao drugi jezik. Francuski jezik je jedanesti po broju govornika.

Francuzi (franc. les Franais).- romanski narod na zapadu Evrope. -Politiki u Francuze su popisivani i drugi narodi na podruju Francuske koji
su nastali romanizacijom stare Galije i germanskih plemena. Meu ovima danas razlikujemoFranco-Provasalce (574,000) iz istone Francuske u
pograninim krajevima sa vicarskom (7,100) i Italijom (71,000); Okcitance(2,377,000) na jugu Francuske; Provansalce (251,000) sa obale
Sredozemlja; Gaskonjce koji su po svoj prilici akvitanijskim jezikom romanizirani Baski, a ima ih danas oko 250,000 na jugozapadu Francuske i
oko 4,000 tisua u susjednoj panjolskoj ; Korzikance sa Korzike(302,000), kojih ima i u SAD-u (104,000) i Italiji (preko 5,000). -Posebne
zajednice ine danas i narodi koje poznajemo kao Franco vicarci, kojih u Francuskoj ima oko 29,000 i govore francuski; FrankoKanadjani (7,294,000) iz Quebeca i njihov ogranak Kajani (Cajuns) izLouisane koji se smatraju posebnom zajednicom, a ima ih 1,014,000.
Franko-Kanaana ima i 1,079,000 u SAD. istih Francuza, bez onih politikih, silom zakona pofrancuenih, ima2005. godine 37,345,000 u
Francuskoj (2005. imala je 60,491,000 stanovnika), a svih zajedno u svijetu 41,330,000 nastanjenih u 124 drave. Osim u Francuskoj, pravih
Francuza ima najvie u SAD (2,429,000). Francuski jezik naravno ima daleko vei broj govornika (124,000,000,1995. godine), ali je etnokulturno nasljee tih naroda sasvim razliito.Francuzi svoje ime dobivaju po germanskim plemenima Franaka to su se od 3. do 6. stoljea pojavili
na granicama Galije, zemlji nastanjenoj keltskim plemenima, i poeli je naseljavati. U francuskom jeziku ovaj naziv glasi /les/ Franais, (u
engleskom French). - Franci su nastanili podruje do rijeke Loire i u iduim se stoljeima pomijeali i stopili sa Glima. Ovo se stanovnitvo
prestankom rimske vladavine, koja zavrava u 5 stoljeu, poelo intenzivno romanizirati, a do 10. stoljea su zaboravili svoj jezik. Jezina
romanizacija galsko-franakog stanovnitva je proces koji se odvijao negdje od 11. do 14. stoljea, kroz ovaj je period nastajao staro-francuski
jezik. -Latinski jezik na podruju dananje francuske bio je naravno pod utjecajem lokalnih jezika, tako da je evoluirao u vie dijalekata, kojima se
slue potomci naroda koji su njima govorili. Jedine ne-romanizirane skupine ostali su Bretonci, to su se u 5. stoljeu na podruje Bretanje naselili
sa Britanskog otoja. Njihovo porijeklo je takoer keltsko i srodno kontinentalnim Galima. Druga grupa, takoer ne-romanizirana, su Baski ili
Euskaldunak koji su sauvali pred-indoeuropski jezik euskara, i tajanstvenog su porijekla. Baski naseljavaju tek ekstremni jugozapad Francuske.
Kod frankofona Francuske nastalo je vie dijalekata od kojih bi moda trebalo izdvojiti valonski i okcitanski (langdoki) kojima se slue Valonci,
danas uglavnom nastanjeni u Belgiji i Okcitanci sa juga Francuske, koje ne treba poistovjeivati sa Francuzima. Pravi Francuzi i francuski
jezik ine one grupe to su govorile langue d'ol, a napose francuskim jezikom (u podruju Ile-de-France.), koji je posluio da postane zajedniki
jezik svim Francuzima te postao slubenim.
Flamanci je izraz koji se koristi za germansku etiku grupu kojoj je postojbina zapadni dio dananje Belgije, odnosno regija
zvana Flandija.Flamanci su po svom porijeklu srodniNizozemcima - odnosno potjeu od germanskih plemena koja su se na sjeverozapad Evrope
doselila izmeu 4. i 6. vijeka, za vrijeme Velike seobe naroda. Flamanci s Nizozemcima osim porijekla dijele i nizozemski jezik, a Flandrija se
dan-danas smatra dijelom irenizozemske regije.Za razvoj flamanske nacionalne svijesti je veliku vanost imala injenica da su se u njoj
usrednjem vijeku razvili bogati gradovi ija se ekonomija temeljila na poecima industrije. Pokuaj francuskih kraljeva da pokore te gradove je
suzbijen u legendarnoj bitci kod Courtraija 11.07.1302. u kojoj je gradska i seoska milicija potukla francuske vitezove. Flamanci su tako uspjeli
ouvati svoj politiki i kulturni identitet.Drugi najvaniji dogaaj za razvoj Flamanaca kao posebne nacije bila je reformacija u Nizozemskoj te
dugogodinji rat u kojem je juni dio - ukljuujui Flandriju - ostao pod vlau katolikih habsburkih vladara. Zbog toga je Flandrija postala
katolikom zemljom i zapoela drukiji kulturni razvoj od svojih sjevernih protestantskih susjeda.Nakon kraeg perioda pod nizozemskom
vlau,belgijska revolucija je Flandriju dovela u okrilje nove belgijske drave, kojom su, zahvaljujui industrijskoj revoluciji na istoku, dugo
vremena dominirali frankofoni Valonci. Siromaenje zapada Belgije na raun istoka je dovelo do snane ekonomske emigracije Flamanaca koja je
potrajala sve do prvog svjetskog rata.Flamanci su se u novoj dravi dugo vremena osjeali zapostavljenima, pa je to dovelo do pokreta za
autonomiju i nezavisnost. Ta nastojanja su nakon drugog svjetskog rata doveli do federalizacije Belgije, odnosno pokuaja da se Flamancima i
Valoncima institucionalno izjednai politiki poloaj. Usprkos tome, u Flandriji je flamanski nacionalizam jo uvijek jak, te se uz zahtjeve za

nezavisnost odraava i u zahtjevu za ujedinjenje s Nizozemskom. Najpoznatiji predstavnik tog pokreta je ekstremno desna stranka Vlaama
Belang, koja je u posljednje vrijeme najjaa meu svim politikim strankama Flandrije.
Bretonci je naziv za keltsku etiku grupu koja ivi u francuskoj regiji Bretanji .Bretonci, na to sugerira i ime, potjeu od britanskih naseljenika
koji su se od 4.do 6. vijeka n.e. naselili na Bretanju s oblinjeg otoka Britanije. Slinost bretanskog jezika s kornvolskim i neto manje s velkim
jezikom, sugerira da su preci Bretonaca ivjeli u jugozapadnim krajevima Britanije.Pretpostavlja se da su drevni Bretonci zbog relativne
izoliranosti u odnosu na ostale dijelove tadanje Galije bili daleko manje prijemljiviji na romansku i germansku asimilaciju u usporedbi s
domorodakim keltskim plemenima. Zbog toga su, prilikom stvaranja francuske nacije uspjeli ouvati svoj kulturni i jezini identitet. Tome je
doprinijelo i postojanje nezavisnog vojvodstva Bretanje, koje je igralo vanu ulogu u stogodinjem ratu.Uz bretonski jezik, u istonim dijelovima
Bretanje se razvio i dijalekt Gallo kao mjeavina francuskog i bretonskog jezika.Uz etniko porijeklo, Bretonce je od ostatka Francuske dijelila i
snana privrenost .Katolikoj crkvi, koja je posebno do izraaja dola za vrijeme francuske revolucije, kojoj su se Bretonci estoko odupirali
kao pristae kralja. Kasnije francuske svjetovne vlade su na to reagirale nastojanjem da se zatre bretonski nacionalni identitet, ali je ta politika
krajem 20 vijeka postupno ublaena u sklopu trendova regionalizma, isto kao to je i bretonski nacionalizma postupno izgubio na znaaju.
Baski su narod koji ivi na zapadnim Pirinejima i obali Biskajskog zaljeva. Oko 2 milijuna stanovnika ivi u panjolskoj autonomnoj
pokrajini Baskiji , a oko 100 000 u Francuskoj. Baskijskih zajednica ima u Srednjoj i Junoj Americi kuda su odselile u 18.st. Osnova baskijskog
identiteta je jezik nazvan euskara. To je jedini neindoeuropski jezik u Zapadnoj Evropi, a podrijetlo jezika nije do kraja objanjeno. Pretpostavlja
se da su Baski ostatak neindoeuropskog naroda. Najvei baskijski grad je Bilbao(na jeziku Baska: Bilbo.Baski sami sebe zovu Euskaldunak, u
singularu Euskaldun. Rije je nastala od euskara (jezik baska, baskijski) i dun 'onaj koji', odnosno 'onaj koji /govori jezik/ basque', to jest
'basque-govornik'. Zbog fizikog oblika lica nazivani su esto 'narod sa zejim licem'.Porijeklo Baska je tajanstveno, nitko ne zna odakle su im
preci. Antropolozi i naunici drugih profila dre ih po fizikoj konstituciji jedinstvenima u svijetu. Krv im je posebna, esta je krvna grupa 0 s
negativnim rezus-faktorom. Visoki su, dugih nogu i malih stopala, oi i kosa su crni, nos orlovski i najzanimljiviji je oblik lica, trokutast, esto ih
stoga nazivaju 'narod sa zejim licem'. Porijeklo Baska danas se dovodi u vezu s Kromanjoncima. - Kromanjonac je bio izrazito visok, uske i duge
lubanje, izraenih jagodica i poveeg nosa. Teoriju o kromanjonskom porijeklu baska potkrijepljuju i injenice iz njihova ivota. Dobar primjer
svakako je drvena zdjela 'kaiku' u kojoj se kuha mlijeko ubacujui u nju uareno kamenje koje se grije na vatri. Ovaj metod star je barem 10,000
godina. -Njihov jezik euskara (baskijski), najstariji je u Evropi, lingviste snano asocira na kameno doba. Za lingvista Georga Dimizilesa, jezik
Baska i kavkaski jezici predstavljaju preivjele ogranke davno izumrle porodice.Porijeklo Baska je tajanstveno, nitko ne zna odakle su im preci.
Antropolozi i naunici drugih profila dre ih po fizikoj konstituciji jedinstvenima u svijetu. Krv im je posebna, esta je krvna grupa 0 s
negativnimrezus-faktorom. Visoki su, dugih nogu i malih stopala, oi i kosa su crni, nos orlovski i najzanimljiviji je oblik lica, trokutast, esto ih
stoga nazivaju 'narod sa zejim licem'. Porijeklo Baska danas se dovodi u vezu s Kromanjoncima. -Kromanjonac je bio izrazito visok, uske i duge
lubanje, izraenih jagodica i poveeg nosa. Teoriju o kromanjonskom porijeklu baska potkrijepljuju i injenice iz njihova ivota. Dobar primjer
svakako je drvena zdjela 'kaiku' u kojoj se kuha mlijeko ubacujui u nju uareno kamenje koje se grije na vatri. Ovaj metod star je barem 10,000
godina. -Njihov jezik euskara (baskijski), najstariji je u Evropi, lingviste snano asocira na kameno doba. Za lingvista Georga Dimizilesa, jezik
Baska i kavkaski jezici predstavljaju preivjele ogranke davno izumrle porodice.
Katalonci je naziv za romansku etiku grupu koja ivi panskoj autonomnoj zajednici Katalonja, kao i oblinjim dijelovima panije (Valencija i
Balearski otoci) te Francuske iAndore.Katalonci uglavnom dijele porijeklo s drugim narodima na Iberijskom poluotoku te predstavljaju
potomke romaniyiranih keltoiberskih prastanovnika, a dananji katalonski jezikje svoje poetke imao u vulgarizaciji latinskog jezika koja se na
podruju dananje Katalonije biljei pred kraj Zapadnog rimskog carstva.Na formiranje katalonske nacionalne svijesti je vaan utjecaj imala
injenica da su oblasti oko dananje Barcelone bile meu prvima koje su u procesu reconquiste osloboene od arapskih osvajaa, te su njeni
stanovnici bili manje izloeni arapskim utjecajima i tako formirali zaseban kulturni, a kroz Krunu Aragona i politiki identitet.Katalonija i
Katalonci su krajem 15. vijeka vjenanjem Ferdinanda II Aragonskog i Izabele Kastiljske postali dio jedinstvene panske drave. Nastojanja da se
ouva poseban katalonski identitet su 1640. godine dovele do katalonskog ustanka u koji se umijeala Francuska, a koji je 1659. doveo do
Pirinejskog mira i podjele Katalonije na panski i francuski dio.Katalonci su u obje drave bili izloeni centralizatorskim nastojanjima da se zatre
njihov nacionalni identitet. U paniji je u tome bilo malo uspjeha, jer se panski dio Katalonije profilirao kao relativno prosperitetna regija,
napredna u odnosu na ostatak panije. To je u 20. vijeku dalo podlogu za pokret kojemu je cilj bio autonomija Katalonije, koja je
ustanovljena 1932.godine nakon uspostavljanja Republike.Katalonci su zbog toga upanjolskom gradjanskom ratu bili na strani Republike, a
nakon poraza su podvrgnuti brutalnoj represiji od strane pobjednikih nacionalista na elu s Franciskom Frankom. Katalonski nacionalni identitet
je ponovno priznat tek nakon Francove smrti, a 1978. ponovno uspostavljena katalonska autonomija. Dio Katalonaca, meutim, s time nije
zadovoljan te zahtijeva suverenitet odnosno punu nezavisnost.Katalonaca ima otprilike 7 miliona. Po vjeri su uglavnom katolici , ali se od ostatka
populacije na Iberijskom poluotoku razlikuju i po velikom broju agnostika i ateista . Uz to se povezuje tradicionalna podrka lijevim politikim
opcijama kao to su socijalizma,komunizma i anarhizma.
Korzikanci je naziv koji u najirem smislu oznaava stanovnike Korzike, dok u uem smislu oznaava junoamerikih
naroda , odnosno pripadnike etnike grupe definirane koritenjemkorzikanskog jezika .Razvitku posebnog
korzikanskog identiteta je, pored relativne izoliranosti u odnosu na evropsko, odnosno italijansko kopno, doprinijela i
injenica da je otok u 18. vijeku dopao pod francusku vlast. Ona je godinama nastojala suzbiti iskazivanje
korzikanskog identiteta, eme su se Korzikanci estoko odupirali. Krajem 20. vijeka se meu Korzikancima razvio
pokret za autonomiju Korzike u sastavu Francuske, odnosno nezavisnost. Neki od lanova tog pokreta su zapoeli i
teroristiku kampanju u svrhu postizanja tog cilja.Najpoznatiji Korzikanac u historiji bio je Napoleon Bonaparte

Pad Francuske[uredi - ]
Glavni lanak: Bitka za Francusku
Dana 10. svibnja, nakon viestrukog odgaanja i promjene planova, otpoela je velika njemaka ofenziva na zapadnoj fronti.
Kao to se bilo i oekivalo, Nijemci su odluili zaobii Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga
su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.
Ono to se nije oekivalo bilo je da e Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon teroristikog
bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da e glavni udar biti kroz umovite Ardene za koje se dralo da su neprohodni za
tenkove i druga moderna vozila.
Francuske su snage bile potpuno iznenaene, te, kada su njemake snage ve za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u
stanju pruiti adekvatan otpor. Nijemci su preli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu saveznikih snaga u Belgiji od
Francuske. Pokuaji saveznika da se razbije njemaki klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je slubeno kapitulirala. Saveznike su snage
bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja izvedena jedna od najspektakularnijih i najuspjenijih evakuacija u
vojnoj povijesti.
Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omoguilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja
zaponu ofenzivu koja je brzo probila njihove poloaje. Francuska je vojska, uz sve vei defetizam, bila paralizirana velikim brojem
izbjeglica na cestama te sve veim politikim podjelama u vladi, gdje je poelo prevladavati miljenje Philippea Ptaina da dalji otpor nema
smisla.
Dana 10. lipnja, smatrajui je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino moe domoi njihovih kolonija, Italija se i slubeno pridruila
Hitleru kao saveznik. Prva vanija talijanska ofenziva bio je napad na francuske poloaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih
bataljuna uspjeno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku.
Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na ope stanje u Francuskoj, gdje je vlada i slubeno otpoela pregovore o kapitulaciji. S time se
nije sloio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na elo tzv. Slobodnih Francuza koji e iz emigracije nastaviti pruati
otpor Nijemcima. etiri dana kasnije Ptainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod
njemakom okupacijom, i juni dio kojim je upravljala Ptainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.
Dana 28. lipnja SSSR je, koristei njemaku zauzetost na Zapadu, ultimatumom natjerao Rumunjsku da preda Besarabiju - teritorij koji danas
predstavlja republiku Moldovu.
Bitka za Francusku ili pad Francuske predstavlja njemaku invaziju na Francusku i zemlje Beneluksa tijekom svibnja i lipnja 1940. godine.
Napad njemakih snaga poeo je 10. svibnja 1940. ime je zavren Lani rat. Invazija se sastojala od dvije glavne operacije. U prvoj, Fall Gelb,
njemake oklopne snage su prodrle preko Ardena kako bi onemoguile savezniki prodor u Belgiju. Mnoge saveznike snage su evakuirane
iz Dunkerquea u Operaciji Dinamo. U drugoj operaciji, Fall Rot, koja je poela 5. lipnja 1940. njemake snage su prile s lea Maginot liniji i
tako su je neutralizirali. Italija je objavila rat Francuskoj 10. lipnja 1940. Francuska vlada je pobjegla u Bordeaux, a Pariz je pao bez borbe 14.
lipnja. Nakon to je francuska 2. armija kapitulirala 22. lipnja, Francuska je istog dana potpisala primirje.
Francuski teritorij podijeljen je na njemaku okupacijsku zonu koja se nalazila na sjeveru i zapadu i malu talijansku okupacijsku zonu na
jugoistoku. Na jugu je oformljena Viijska Francuska na ijem elu je bio maral Ptain. Francuska i Beneluks ostali su pod njemakom
kontrolom sve do saveznikog iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. i pobjede saveznika koja je nakon toga uslijedila.

Rapored francuskih snaga[uredi - ]

Prikaz prvog dijela bitke, njemake operacije znane kao Fall Gelb.
Poto su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo 3. rujna 1939. Njemakoj objavile rat du francusko-njemake granice dolo je do stanja poznatog
pod nazivom Lani rat u kojem obje strane mjesecima nisu uinile nijedan znaajan potez.Belgija i Nizozemska jo su bile neutralne. Poslije
pobjedonosnog pohoda na Poljsku, Njemaka je sav svoj vojni potencijal mogla usmjeriti prema zapadu. U Francusku su stigle i Britanske
ekspedicijske snage (BEF) pod vodstvomLorda Gorta. Sama Francuska mobilizirala je sve borbene snage, ali su im nedostajale sve vrste borbenih
sredstava.douard Daladier, premijer Francuske od travnja 1938. do oujka 1940. i general Maurice Gamelin, vrhovni zapovjednik francuskih
snaga bili su odgovorni za voenje rata. Poslije oujka 1940. premijer je postao Paul Reynaud. Jedino je Maginot linija bila spremna. Njena
posada sastojala se od velikog broja elitnih trupa. Ona se prostirala od vicarske granice do Ardena a sastojala se od niza utvrenja i bunkera.
Francuska je na njenu izgradnju utroila oko 100 milijardi franaka, ogromna sredstva koja nisu mogla biti upotrebljena za proizvodnju modernih
borbenih sredstava. Predlagano je da se Maginot linija produi du francusko-belgijske granice, ali je taj prijedlog odbio Philippe Ptain. Po
njemu produetak linije ka Belgiji znaio bi predati Belgiju Njemakoj. Ptain i njegovi sljedbenici smatrali su da u Belgiji treba voditi aktivan
rat. Ardensko bojite smatrao je potpuno bezopasnim, to e se ispostaviti kao velika greka, jer su se ba tu Nijemci probili u svibnju 1940.
godine.
Francusko vojno rukovodstvo ravnomjerno je rasporedilo svoje snage du teko utvrene Maginot linije i ranjivih, otvorenih granica na sjeveru i
istoku. Od obale La Manchea do vicarske granice bile su rasporeene 103 divizije, ukljuujui 10 britanskih divizija generala Gorta,
zapovjednika BEF-a. Od toga 62 divizije bile su osuene na neaktivnost du Maginot linije dok je na slabo zatienim sjevernim podrujima
rjeavana sudbina Francuske. Od 31 aktivne divizije deset ih je sluilo pod zapovjednitvom generala Billottea; 9 ih je bilo pod komandom
generala Prtelata na Maginot liniji, a 12 ih je bilo u rezervnoj armiji. Ukupno su Francuzi imali 32 rezervne divizije ali one su bile tako
rasporeene da se nisu mogle brzo suprotstaviti prodoru neprijateljskih snaga. Samo 8 od ovih divizija bilo je spremno da se ukljui na
sjeveroistono bojite.
Nacistike trupe ulaze u Pariz u lipnju1940. godine.
Uzroci poraza francuske vojske[uredi - ]
Poraz Francuske 1940. bio je, dobrim dijelom, posljedica slabe tehnike opremljenosti njezine vojske. Nedostajala im je protuavionska
artiljerija, tenkovi, avioni i protutenkovska artiljerija. Za stanje u protuzranoj obrani karakteristine su rijei jednog francuskog generala:
Uli smo u rat bez artiljerije protiv nisko i visoko leteih ciljeva i s osrednjom snagom protiv ostalog.
Zapadni bedem[uredi - ]
Kad je slomljena Poljska, njemako vojno rukovodstvo imalo je slobodne ruke da gotovo sve raspoloive snaga angaira na zapadu. Tijekom
slijedeih mjeseci, nakon Poljskog poraza, u njemakom Generaltabu kopnene vojske radilo se svim snagama na usavravanju plana napada.
Osim toga radilo se i na dovravanju Zapadnog bedema. Nijemci su uloili veliki napor da oforme ovaj sistem utvrenja, ali i pored svega toga
ova linija bila je mnogo slabija nego to su Saveznici mislili. Njegove nedostatke uspjeno je nadoknaivala njemaka propaganda.
Nijemci su mogli raunati na oko 7,000 tenkova, a Francuzi na 3,500. Dok su njemaki tenkovi nastupali koncentrino u masi, Francuska nije
formirala vee tenkovske jedinice.

Prekretnice[uredi - ]
Sredinom 1942. SSSR se ponovno naao u tekoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi zapadne saveznike natjerao na otvaranje tzv. drugog
fronta u Zapadnoj Europi s ciljem rastereenja Crvene armije. Ameriki vojni krugovi takoer su se zalagali za takav plan iz politikih razloga,
nastojei da rat u Europi bude to krai, odnosno da se mogu obraunati s Japanom. Churchill je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta
treba doi na obalama Mediterana koje je on nazivao "mekim trbuhom" Hitlerove Europe. Propast kanadskog prepada na Dieppe u lipnju je
Amerikance uvjerila u snagu njemake obrane na atlantskim obalama, odnosno prihvaanje Churchillovih argumenata.
Bernard Law Montgomery, britanski general, koji je svojim pobjedama nad Rommelom u Africi oznaio prekretnicu u II. svj. ratu.
Iako su Rommelove osovinske snage u Sjevernoj Africi dugo vremena bile brojano, tehniki i logistiki inferiorne Britancima, tek je
Montgomery to uspio shvatiti, odnosno praktiki iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. listopada doveo do poetka bitke kod El Alameina.
Rommelove snage teko su poraene i natjerane na povlaenje koje e postupno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom
prekretnicom Drugog svjetskog rata.

U meuvremenu su osovinske pozicije 4. studenog dodatno oslabljene operacijom Torch, anglo-amerikim iskrcavanjem na
obale Maroka i Alira, koji su bili pod kontrolom vichyjevske Francuske. Nakon kraeg otpora vichyjevske su se snage predale, odnosno prele na
stranu Saveznika, ali je daljnje napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja njemako-talijanskih snaga te loeg vremena. Bez obzira na
to, uspjeh sloene amfibijske operacije pokazao je kako su Saveznici slian pothvat u stanju ponoviti drugdje, tjerajui Hitlera da na raun
istonog fronta alje trupe na zapad radi obrane europskih obala. Zato se Torch naziva drugom prekretnicom drugog svjetskog rata.
Najvanija prekretnica ipak se dogodila na istonom frontu, gdje su uline borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile njemako ljudstvo da je
njemako zapovjednitvo bilo prisiljeno popunjavati bone linije trupama svojih saveznika, Rumunjske, Maarske i Italije. To je sovjetskoj
vrhovnoj komandi (Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bonim udarom 19. studenog te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju
generala Friedricha Paulusa. Pokuaji da se obru probije i opkoljena armija izbavi nisu uspjeli, pa su se 1. veljae 1943. njeni ostaci predali,
oznaivi najveu katastrofu u dotadanjoj njemakoj vojnoj povijesti.
Poraz kod Staljingrada Nijemce je natjerao na povlaenje s Kavkaza, ali je imao i ozbiljnije politike posljedice. Unitenje vojski na Istonom
frontu vladine je krugove u Rumunjskoj, Maarskoj, pa i u Italiji, natjeralo da razmiljaju o naputanju Njemake i priklanjanju Saveznicima
prvom povoljnom prilikom.
Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon to su 2. kolovoza ameriki marinci izvrili desant na strateki vaan
otok Guadalcanal na Solomonskim Otocima. Japanci su ih odatle pokuali otjerati vlastitim desantom to je dovelo do estomjesenih estokih
borbi na kopnu, moru i zraku. Iako su obje strane pretrpjele ogromne gubitke, Amerikanci su ih lake nadoknaivali te su se Japanci poetkom
veljae 1943. povukli, oznaivi uspjeh prve velike saveznike ofenzive na tom ratitu.

Iskrcavanje kod Anzija[uredi - ]

Isfrustrirani uspjenim njemakim otporom kod Monte Cassina, savezniki su zapovjednici odluili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno
iskrcavanjem trupa kod Anzija, u pozadini njemakih linija. No, iskrcavanje, koje je otpoelo krajem sijenja, vrlo je brzo zapelo zbog logistikih
problema i nesposobnosti amerikog generala Lucasa. To je Nijemcima dalo dragocjeno vrijeme da dovuku rezerve i pokrenu protunapad koji je
saveznike gotovo uspio baciti u more. Mostobran je ouvan, ali su saveznici odustali od namjere da ga koriste kao polazite za napad na Rim.
Monte Cassino osvojen je nekoliko mjeseci kasnije i Nijemci su konano prisiljeni na povlaenje, to je Amerikancima omoguilo da 4.
lipnja oslobode Rim. No, dotada je Churchillova mediteranska strategija bila temeljito diskreditirana i talijansko bojite izgubilo prioritet meu
saveznikim planerima.

Osloboenje Francuske[uredi - ]
,,
Savezniko iskrcavanje u Normandiji, poznatije kao Dan D.
Charles de Gaulle - jedan od voa operacije Overlord.
Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konano prihvatili ameriko stajalite da je rat najbolje dobiti direktnim udarom u
Njemaku preko ravniarske Zapadne Europe. Od kraja 1943. intenzivirale su se pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo
ifru Operacija Overlord. Pomorski i zrani desant bio je godinama planiran, a mjesecima uvjebavan, uz dotada nevieni sustav dezinformacije
neprijatelja.
Sve te mjere urodile su plodom kada je 6. lipnja - datum koji e u povijest ui kao Dan D - izvrena dotada najvea amfibijska operacija u
povijesti. Saveznike snage iskrcale su se na irokom frontu u Normandiji, umjesto kod Pas de Calaisa gdje su ih Nijemci bili oekivali. Iako su
Nijemci na sve mogue naine pokuali saveznike baciti u more, mostobran se postupno irio. Nakon mjesec i pol dana krvavih i estokih borbi,
Amerikanci su uspjeli izvriti proboj i poduzeti veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda zapovijed za povlaenje dovelo je
do opkoljavanja i unitavanja njemakih snaga kodFalaisea.
Istovremeno je izvren i manji desant na junu obalu Francuske. Nijemci su poeli povlaenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i
rasulo. General de Gaulle u tim je danima uspjeno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada osloboene Francuske i
izbjegne savezniku okupacijsku upravu. 24. kolovoza, nakon osloboenja Pariza, to je i potvreno.
Duboko uvjereni da e rat moi zavriti do Boia, saveznici su se odluili za riskantni plan zranog desanta u junoj Nizozemskoj, kojemu je cilj
bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, 17. rujna doveo je do velikog zranog desanta, pri emu su
britanski padobranci kod Arnhema stjecajem okolnosti naletjeli na elitne njemake jedinice. Rezultat toga bila je arnhemska bitka u kojoj su
Britanci desetkovani, a Nijemci stekli jednu od posljednjih velikih pobjeda u ratu.
Slom njemakih istonih saveznika[uredi - ]
Crvena armija od kurske bitke bila je u stalnom napredovanju. U prvoj polovici 1944. godine borbe su se uglavnom vodile na sjevernom i junom
dijelu istonog fronta, pa je tako odsjeen njemaki garnizon na Krimu, a Lenjingrad konano osloboen opsade.
Glavni i najspektakularniji udar dogodio se u lipnju, a nosio je ifru Operacija Bagration. Njime je slomljena njemaka Grupa armija Centar i
osloboena Bjelorusija, pri emu su Sovjeti stekli ogroman broj zarobljenika i bazu za daljnje napredovanje prema Poljskoj i Njemakoj.

U isto vrijeme pokrenuta je i velika ofenziva na Finsku, ija je vlada odluila pristati na sovjetske uvjete za primirje. Ta odluka nije znaila kraj
rata za Finsku. Nijemci su odmah pod okupaciju stavili sjeverni dio zemlje koji e postati poprite viemjesenog krvavog rata izmeu bivih
saveznika.
Dva mjeseca kasnije poduzet je udar na Rumunjsku, koja je imala daleko vie uspjeha u mijenjanju strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske
granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Obje vojske stavile su se Sovjetima na raspolaganje i poslije uzele uee u borbama
protiv Nijemaca na istonom frontu.
Dolazak Sovjeta na Balkan prisilio je Nijemce na povlaenje iz Grke prema sjeveru. Nastali vakuum nastojale su ispuniti suparnike gerilske
frakcije, to je dovelo do graanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomo Crvene armije
oslobodili Beograd te se polako transformirali u regularnu vojsku koja je drala svoj dio fronta.
U Maarskoj je pokuaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemake vojne intervencije protiv admirala Horthyja i
instaliranja faistikog reima koji e provesti Holokaust meu dotada poteenim maarskim idovima.