Professional Documents
Culture Documents
Savremene Teorije Nacije
Savremene Teorije Nacije
Uvod u sadraj
ta je nacija?
Etimologija
Izraz potjee od latinskog natio i izvorno opisuje kolege na univerzitetu ili studente, prije
svega na pariskom univerzitetu, koji su svi bili roeni u jednoj zemlji, govorili isti jezik i
potovali isti porodini zakon.
Porijeklo
O porijeklu nacija se vjeno raspravlja, i ti sporovi obino ine glavnu temu u
teoriji nacionalizma. Postoje bioloke teorije o porijeklu, koje vide ljude kao teritorijalne
ivotinje i naciju kao teritoriju u tom znaenju. Veina istraivaa odbacuje tu teoriju
zbog pojednostavljenja i smatraju naciju kao relativno kasno ljudsko socijalno grupisanje.
Najprihvaenije teorije smjetaju porijeklo nacija u kasno 18. i 19. stoljee, iako se ovo
datiranje poprilino osporava. Identifikacija sa "nacijom" je promovisana u ranom
romantinom nacionalizmu koja je u suprotnosti sa multietnikim carstvima.
Savremeno shvatanje
Od 19. stoljea smatra se normom da nacija odgovara suverenoj dravi koja se naziva
nacionalna drava. Ta norma i sama potjee od ideologije nacionalizma koja podrava
tezu da svaka nacija zasluuje svoju dravu. Prije 19. stoljea, teko je nai primjer koji
odgovara savremenoj ideji nacionalne drave.
To ne znai da postoji saglasnost o broju nacija i njihovoj ekvivalentnosti s nacionalnom
dravom. Vrlo malo drava i nacionalnih drava imaju neosporne teritorije i granice. Ima
sluaja nacionalnog identiteta bez odgovarajue drave ili zahtjeva na dravu. Izraz
"drava-nacija" se ponekad koristi za nacije gdje zajedniki identitet potjee od
zajednikog dravljanstva. To vai u sluaju kada je prvo drava formirana, i da je osjeaj
nacionalnog identiteta tek onda doao. Ako je nacija definisana samo po dravljanstvu,
onda su naturalizirani graani prihvaeni kao ranvopravni lanovi nacije, a to nije sluaj.
U veini drava, dravljanstvo je otro podijeljeno od nacionalnosti.
Nacija
Nacija je etapa u razvoju naroda koja se oituje u stvaranju drave. Nacija ima zajedniki teritorij, tlo, zemlju kao kolijevku ivota i garanciju opstojnosti, svoj jezik,
nacionalne ustanove (obitelj, tradicionalne, obiajne, ustanove, tipino etnike,
kulturne ustanove i dravu sa sistemom polikih institucija i tijela, obiaji i prava koji
nisu nita drugo do prava ljudskih osoba koje potuju i posjeduju posebne
ljudske vrijednsti kao izraz nacionalnog naslijea. Unato svemu, nacija nije drutvo i ne
prekoraje prag politikog reda,odnosno, nacionalne drave. Jedna od najuticajnijih
doktrina u historiji je da su svi ljudi podjeljeni u grupe koje se nazivaju nacije. Doktrina
je sama po sebi etika i filozofska i poetna je faza za stvaranje ideologije i nacionalizma.
Pripadnici jedne nacije su specifini po tome to imaju zajedniki identitet i gotovo
uvijek zajedniko srodstvo i porijeklo u smislu naslijedstva. Nacionalni identitet
podrazumjeva prepoznatljive male razlike u govoru mogu biti dovoljne da se neko
okarakterie kao lan druge nacije. S druge strane dvije osobe mogu biti podjeljene
razlikama u miljenju, vjerovanju, mjestu boravka, vremenom pa ak i govornim
jezikom, a da se meusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, dijelom iste nacije. Smatra
se da pripadnici jedne nacije dijele odreene karakteristike i norme ponaanja, odreene
odgovornosti prema ostalim pripadnicima te nacije i odreene odgovornosti za djela
pripadnika iste nacije. Nacije postoje vie generacija i ukljuuju i preminule lanove. Na
apstraktan nain, shvatanje je da nacije ukljuuju i budue generacije. Nacija nema rok
trajanja i obino je stara nekoliko vijekova. Naziv nacija se esto koristi kao sinonim za
naziv etnika grupa (ponekad etnos), ali iako je etnicitet danas jedan od najvanijih
aspekta kulturnog i drutvenog identiteta za pripadnike odreene nacije, osobe istog
etnikog porijekla mogu da ive u razliitim nacionalnim dravama te se po tome
smatrati pripadnicima zasebne nacije. Nacionalni identitet je esto osporen ak i do
individualnog nivoa. Drava koja se specifino izjanjava kao domovina odreene nacije
naziva se nacionalnom dravom i veina modernih drava spada u tu kategoriju, iako
moda postoje otri sporevi o njenom legitimitetu. U najuobiajenom znaenju rijei
nacija, zemlja i drava esto se smatraju bliskim znaenjima tj. definicija nacije moe
oznaiti stanovnike teritorije jedne suverene drave.
Nacionalnost ili narodnost oznaava pripadnost osobe narodu ili naciji. Pojam "narod"
upotrebljava se za razliite koncepcije. Osim toga moe se odnostiti i za lanstvo
politiki odreenoj koncepciji dravljanstva. Koncepcija dravljanstva koristi se za jednu
i za drugu definiciju nacije. U konanici koritenje ovisi o tradicionalno-kulturnom ili
politikom stavu.
Nacionalizam moe znaiti vie stvari, u pozitivnom smislu nacionalizam je isto to i
domoljublje (patriotizam), u negativnom smislu nacionalizam se poistovjeuje s
ovinizmom prema svim nepripadnicima veinske nacije. Openito, nacionalizam
je ideologija u kojoj je nacionalni identitet osnovni (i dovoljni) razlog za postojanje neke
drave.
Odreeni fenomeni koji bi se mogli nazvati nacionalizmom su postojali kroz sve vrijeme
povijesti, ali se u svom modernom obliku nacionalizam javlja tek u Novom vijeku, prvo
sa stvaranjem apsolutnih monarhija koje su stvorile okvir za stvaranje zajednikog
nacionalnog identiteta meu podanicima, potom kao kulturni pokreti u vieetnikim
dravama gdje je prosvjetiteljstvo i irenje pismenosti dovelo do stvaranja posebnih
nacionalnih identiteta. Nacionalizam se esto proima s drugim ideologijama kao to su
konzervativizam, socijalizam i liberalizam. U 19. stoljeu se nacionalizam poeo
izraavati kao rasizam i imperijalizam, a u 20. stoljeu je posluio kao podloga za
faizam (nacizam). Krajem 20. stoljea se pod odreenim okolnostima poeo izraavati i
kao vjerski fundamentalizam.
Nacionalizam se u 19. stoljeu nametnuo kao dominantna ideologija u svijetu te je imao
kljunu ulogu u mnogim vanim dogaajima kao to je izbijanje prvog i drugog svjetskog
rata, odnosno cijelog niza etnikih sukoba od kojih mnogi traju i do dananjeg dana. S
obzirom na ulogu koju je odigrao u izbijanju nekih od najkrvavijih dogaaja u povijesti,
nacionalizam esto ima pejorativno znaenje te se povezuje uz etniku netoleranciju,
etniko ienje, ovinizam i militarizam. S druge strane mu se esto iz ideolokih razlika
daje pozitivan predznak kada se manifestira u obliku oslobodilakih pokreta protiv
velikih imperijalistikih sila (Velika Britanija i Indija) ili malih, a napornih susjeda (npr.
Indija-Pakistan), odnosno kada daje poticaj za napredak kulture i tehnologije kroz
miroljubivo natjecanje nacionalnih drava.
starije etnije i kao takva okuplja u sebi sve simbole i mitove predmoderne etninosti."
(Katunari, 2003:150). Ovakve teorije nacije i nacionalizma imaju mnogo nedostataka, a
najvei prigovor jest taj to ne uzimaju u obzir formiranje identiteta i u odnosu prema
drugima; strancima, susjedima, a ne iskljuivo u okvirima vlastite kategorije. Takva
simplifikacija ini ih bliskim nacionalistikim shvaanjima.
Moderne teorije moemo smatrati odgovorom primordijalnim jer bitno drukije
objanjavaju naciju. Kreu od toga da je ona proizvod modernizacije, tj. da nacionalni
osjeaj drutvene pripadnosti jest iskonstruiran od strane politikih i kulturnih elita i da
nacionalizam kao takav prethodi naciji. Iako razliiti autori modernistikih teorija na
razliite naine objanjavaju ostvarenje nacionalistikog projekta, uglavnom se slau svi
da su presudan utjecaj na nastanak nacije imale industrijska modernizacija i medijska
revolucija. Jedan od vanijih autora modernistikih teorija Benedict Anderson definira
naciju kao "zamiljenu politiku zajednicu", te se pita "to u tim izblijedjelim
zamiljanjima iz novije povijesti (samo dva stoljea) tjera ljude da prinose takve
kolosalne rtve?", mislei na milijune ljudi koji su poli u smrt ili ubijali jedni druge u
ime nacije. Mogui odgovor vidi u kulturnim korijenima nacionalizma (Anderson,
1990:17-18). Hobsbawm takoer naglaava artificijelnost i socijalnu manipulaciju
prisutnu u stvaranju nacija u emu se slae s Gellnerom (Hobsbawm, 1993:12). Ovi i
drugi naglasci modernistikih teorija na kulturnom aspektu u nastajanju nacionalizma bit
e i glavni prostor za kritike modernistikih teorija najvie zbog toga to kultura nije tako
vrst temelj na kojem je zahvalno graditi definicije.
Pogledamo li ove teorije kroz definiciju nacionalizma kao ideologije uih, privilegiranih
grupa, namee se pitanje o razlozima identifikacije veine s nacionalistikom retorikom
elita od koje ta veina ima najmanje koristi, ako ne i tete. Nacionalnost, vjera, jezik,
teritorij, per se, zasigurno nisu dovoljni za stvaranje nacija i pokretanje nacionalizma
(Castells, 2002:39). Ali to jest i moe li se ono definirati ili uope generalizirati?
Ovakva pitanja ostavljaju mjesta postmodernim teorijama koje ne tee biti tako
sveobuhvatne nego se esto usredotouju na ono partikularno. Veina postmodernih
teorija odbacuje sve pretpostavke modernistike kole, a naciju i nacionalizam ne
uzimaju kao etape razvoja modernog drutva. Zbog odbacivanja potrebe za definiranjem i
sveobuhvatnosti, takve pristupe i smatramo postmodernim. U tim teorijama postoji
odmak od liberalne ideologije koja je obiljeila modernistike teorije iako je i njihov stav
evoluirao od odbacivanja nacionalizma stilom slinim velikim silama i korporacijama do
nezavisnije prosudbe koja ga smatra ideologijom lokalnog iskljuivanja korisnom
razliitim nadnacionalnim ideologijama bez obzira na predznak. To je sve doprinijelo
uoavanju problema koji se jo uvijek nedovoljno razmatra, a izrazito pogreno bi ga bilo
izdizati iznad nacionalizma, koji je Katunari po meni odlino nazvao slubenim
antinacionalizmom.
Vjeran Katunari
Sporna zajednica
Novije teorije o naciji i nacionalizmu
Zasigurno nijedan pojam ne dominira u svakodnevici i savremenom drutvu meu
cjelokupnom ljudskom populacijom, a ne gubei pritom na diskurzivnoj aktualnosti i
svjeini, kao to je to pojam nacije, nacionalizma i etninosti. Gotovo nekom maginom
silom, od radnika i seljaka pa do vrhunskih intelektualaca modernoga svijeta, usaeni su
ovi pojmovi u njihove umove dajui im grau za "misliti" ve vie od dva stoljea. Iako
se na prvi pogled ini kako su ovi pojmovi toliko jasni i obini te da je svaka rasprava o
njima sa znanstvenog gledita danas "nepotrebna", dogaa se upravo suprotno.
Oni su postali predmetom bavljenja mnogih znanstvenih disciplina drutvenih znanosti,
prije svega sociologije, etnologije i povijesti, a rezultat je mnotvo objavljenih kraih i
duih radova o toj temi.
Knjiga Sporna zajednica Novije teorije o naciji i nacionalizmu je veliki doprinos u
rasvjetljavanju svih moguih znaenja u svim moguim kontekstima u kojima se pojmovi
nacija, nacionalizam i etninost konstruiraju i dekonstruiraju, to opet ovisi o ideolokom
diskursu konstruktora. Sam naslov daje naslutiti kako je rije o neem "spornom",
"nejasnom", zajednici koja nije kao druge, npr. seoske ili gradske.
U uvodnom dijelu autor najavljuje temu kojom se knjiga bavi i podsjea kako se
sredinom 20. stoljea u sociolokim krugovima na trenutak zaboravilo na naciju jer se
smatralo da je nacija neto to odumire. Katunari najavljuje metodologiju kojom e
promatrati problem nacije ovoj knjizi. Naglaava kako se nacija promatra kao izvjestan
paralelizam diskursa; politiki proces podloan zahvatima slubenih nacionalnih
(nadnacionalnih) ideologija i znanstveno promatrana pojava. Nadalje navodi kako knjiga
trai put za najmanje ideoloki optereenim stajalitem kao moguim novim, i moda
jedinim koji daje nadu u budunost. Nacija je kao oblik kolektivnog identiteta u
dananjem modernom drutvu postala neto ogranieno.
Prvo poglavlje nosi naziv Scila i Haribda: nacionalizam i slubeni antinacionalizam
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su unitavale brodove.
Scila ona koja razdire je neman po kojoj je nazvana opasna litica o koju su se razbijali
brodovi. Imala je est glava na dugakim vratovima i dvanaest kandi kojima je hvatala
mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda ona koja usisava opasan vir koji su
brodovi mogli izbjei samo dok je neman spavala, a triput na dan je uvlaila i izbacivala
vodu. Svi mi prolazimo kroz virove sudbine, svi se ponekada pronaemo u tjesnacu u
kojem na nas vrebaju nemani, nevidljive zloeste spodobe koje razdiru duu i piju nau
energiju.
Upoznaje
nas
dvjema
drutvenim
silama,
nacionalizmom
slubenim
antinacionalizmom, ija realnost odreuje gotovo sve znanstvene pristupe, osim rijetkih
iznimki. Njihov utjecaj u znanosti teko se moe izbjei.
Glavne nadnacionalne ideologije: imperijalizam, boljevizam, panislamizam i liberalizam
nalaze se nasuprot nacionalnim ideologijama. U stalnim interakcijama nadnacionalnih i
nacionalnih ideologija dolazilo je i dolazi prema potrebi za meusobnim posezanjima,
nekad vie, a nekad manje, to e ovisiti o nizu drutveno-gospodarskih imbenika. Drugi
vani momenat promatranja je problem demokracije i njezinih temeljnih postulata o
jednakosti, bratstvu i slobodi, koji su u dananjem modernom drutvu dirigirani i
odreeni kako odgovara trinom ssistemu. Javlja se sve vei procijep izmeu
demokratske drave, njene zadae i uloge kao socijalnog zatitnika graana, kao i
temeljnog smisla graanskog drutva (jednakost, bratstvo, sloboda), nasuprot niim
ogranienom slobodnom tritu, jednakosti svih trinih natjecatelja i multukulturalnom
bratstvu samo radi funkcioniranja trita radne snage, to rezultatira "socijalnim
darvinizmom" kao jedinom ideolokom stvarnosti dananjeg svijeta. Glavni ideoloki
instrument ovih neoliberalnih kapitalistikih injenica je nacija, bez obzira je li posrijedi
nacionalizam ili slubeni antinacionalizam.
Nacionalizam i slubeni antinacionalizam
Slinosti i razlike
Slubeni antinacionalizam jest prijetvorno dranje velikih sila i korporacija spram
nacionalizma (Katunari, 2003:10). Koliko god slubeni antinacionalizam izgledao
suprotan nacionalizmu jer vladajue elite uslijed vlastitog demokratskog deficita koji se
ponajvie oituje u ekonomskoj sferi kritiziraju nacionalizam kao suprotnost demokraciji
i na taj nain pokuavaju umanjiti vlastite nedostatke. Ideologija nacionalizma i
slubenog antinacionalizma se snano oslanjaju jedna na drugu zato to nacionalizam
obavlja posao slubenog antinacionalizma samo na lokalnom planu. Veliki sustavi moi
ne moraju imati nacionalni karakter jer oni nadilaze nacionalno dok god je to u njihovom
interesu. Ekonomija slobodnog trita i ide u prilog velikim sustavima moi jer oni od nje
imaju najvie koristi, kao to i od nacionalizma u okvirima nacije-drave imaju najvee
koristi vladajue elite kojima je to najlaki nain mobiliziranja masa, pridobivanja na
svoju stranu jer ne nudi nita konkretno niti opipljivo, poziva se na tradiciju i na emocije i
nikom nita ne ostaju dune.
Meutim, prikljuivanje velikim nadnacionalnim sustavima danas u mnogim konkretnim
sluajevima nema alternativu. Dobar primjer za to jest Hrvatska u kojoj iako desne
stranke se protive ulasku u EU ne nude nikakvu razumnu alternativu. Vjerojatno stoga to
alternative nema jer nacija-drava nema puno izgleda na svjetskom tritu. Njeno
otvaranje granica, kako velikih tako i manje utjecajnih nacija-drava postaje neminovno i
potaknuto je slinim motivima: osiguravanje ekonomskih resursa, ugled u svijetu i bolji
izgledi glede opstanka u trinoj utakmici. Ali takva otvaranja prati veliki oprez glede
optimalnih dimenzija irenja. Ono to je zamiljeno kao demokratsko, za to su zemlje
lanice zakamuflirale svoj nacionalizam puca po drugoj osnovi i pokazuje svoje nalije.
Demokratski poredak zasnovan na kapitalistikom privreivanju zamiljen da bez obzira
na nacionalnost daje svima jednake anse, pokazao bi ogranienost svog sustava pred
najezdom radnika iz siromanijih dijelova svijeta koji bi krenuli na Zapad trbuhom za
kruhom ili pak valom izbjeglica iz ratom zahvaenih dijelova svijeta. Zapad se protiv
toga bori kontrolom irenja podruja otvaranja svojih granica. Tu do izraaja dolazi
upitnost demokratskih potencijala sustava zamiljenog demokratskim.
Takav sistem bilo bi pogreno smatrati izdignutim iznad nacionalizma i drugih
iskljuujuih politika nego upravo suprotno, one su njegove bitne komponente uz pomo
kojih opstaje, one ga tite iznutra. Teko nam je i zamisliti da se neko odrie svojih
povlastica u korist drugoga iz demokratskih naela, zbog nekog svjetskog dobra. Zato
nacionalizam i druge iskljuujue politike opravdavaju takvo zatvaranje granica u korist
ouvanja steenog u nacionalnim okvirima.
Globalne i nacionalne strategije ekonomske politike ne nude opet rjeenje za poboljanje
poloaja veine stanovnitva nego umjesto toga nude nejasna predvianja razvoja. Prema
pobornicima globalizirajue privrede susret bogatih i siromanih strana u toj trinoj
utakmici izrodit e blagostanjem dok nacionalisti manje razvijenih zemalja loe stanje
pripisuju zapadnoj sebinosti. Takva retorika rezultira prihvaanjem nacionalizma u
manjim, slabijim zemljama jer se protivnika predstavlja prejakim i presnanim da bi se iz
tog odnosa mogla izvui nekakva korist. Zagovornici malo gdje popularne trgovine bez
granica nacionalizam smatraju krivcem za lokalne nevolje jer se odupire ekonomskim
zakonima, ovaj opet pobire esto simpatije u dobrom dijelu lokalnog stanovnitva.
Karakteristino za manje razvijene zemlje jest to da im nacionalistika retorika nanosi
vie tete nego razvijenim jer pod utjecajem propagande siromani i zakinuti krivce trae
u drugim narodima to esto rezultira ratovima i sukobima meu susjednim narodima ili
beskonanim politikim sporovima.
preostali dio se oznaio kao istoni blog koji se kasnije i raspao zbog sukoba izmeu
Rusije i Austrije oko istonih granica.
U tako jednoj zamrenoj utakmici i spletu dogaaja i deavanja vezanih za vlastito irenje
i bogaenje iskristalisalo se nekoliko strategija osvajanja moi:
1. laissez faire (drava se ne mijea u ekonomsku utakmicu)
2. nacionalni protekcionizam (drava intervenira i titi poduzea u svojoj zemlji)
3. merkantilizam (drava nastoji osigurati prednost u meunarodnoj trgovini za
svoja poduzea, koristei se diplomatrkim sankcijama)
4. ekonomski imperijalizam (drava zbog ekonomskih interesa vojno osvaja strani
teritorij)
Na vojnopolitikom planu drave priblegavaju:
1. geopolitikom imperijalizmu (osvajanje teritorija je samo sebi svrhom)
2. drutvenom imperijalizm (odravanje unutarnjeg drutvenog mira
svim
kapitalistikog drutva; upravo iz ovoga je skovan termin sovjetski narod, kao ukupnost
socijalistikih nacija.
Budui da nastaje u kontekstu carstva i imperijalizam, nacionalizam Katunari definira
kao politiki pokret koji odreenu teritorijalnu ili kolektivnu jedinicu, na osnovi
razliitog tumaenja njezine prolosti i povijesne sudbine, izdvaja iz nadnacionalnog
sustava. Drugim rijeima, nacionalizam je lokalna pria o identitetu i sudbini naroda koja
slui premjetanju stanovnitva iz jednog u drugi veliki sustav. Za ostvarenje tog cilja
koristi i demokratske i nedemokratske metode, naelo jednakosti i naelo hegemonije. U
ispoljavanju i koritenju metoda na vidjelo se ispoljavaju i lica nacionalizma.
Odrediemo ih u neka dva sluaja. U prvom sluaju se pokazuje lice koje je odreeno za
susret sa jaim i brojnijim, a u drugom sluaju se pokazuje lice koje je odreeno za susret
sa malobrojnim i slabijim. U prvom sluaju imamo lice koje se liska i koje se obraa kao
manjina koja trai demokratski tretman, a u drugom se lice ispoljava kao gazda u vlastitoj
kui. Svaka nacija, u sutini ima oba lica, demokratsko i nepopustljivo i imperijalistiko.
Govorei o naciji u kontekstu imperijalizma, Katunari posebno istie to da je
nacionalizam od imperijalizma i rasizma preuzeo ideologiju moi. Samim tim zasigurno
moemo tvrditi da je ovakav aspekt potkopao temelje moderne drave, koja, kao to
znamo, po svojoj definiciji, jami jednakost svim graanima.
Nacionalizam na dravu gleda kao sredstvo pomou kojeg e nacionalna veina prihvatiti
nacionalne ablone, te u kojem e ta ista veina drati u podreenosti nacionalne i druge
manjine. Nacionalizam dravu koristi da bi irio svoje imperative, da bi irio ideju o
nacionalnoj istoi koja se odnosi na sve domene ljudskog aktivizma. Zasigurno da je
sklonost naciji, svojoj naciji, svojoj vlastitoj nacionalnosti, te osjeaju pripadnosti naciji,
uveliko prisutan. Doba u kojem ivimo, ali svakako i etapama ljudskog bitstvovanja
stoljeima unatrag, pokazuje osjeaj pripadnosti naciji koji gazi sva moralna naela
ljudskih prava. U sutini bi svi trebali da potuju drugoga i drugaijeg, meutim kada
doe do izraaja konkurentnost i trite to nam nudi moderni kapitalizam, i odbrane
vlastitog teritorija i osjeaja pripadnosti tom teriroriju, simbolima i vjerovanjima tog
podnevlja, te osjeaja dominantnosti nad nacionalnim manjinama, pronalazi se i nova nit
onoga to se skriva iza potivanja ljudskih pravazbog kojih su prolivene rijeke krvi, te
na kojima se toliko stoljea radilo iza nas. Nit koja otkriva da je sve to samo paravan, a
iza njega da se nalazi elja za dominantnou nacionalnh veina nad nacionalnom
manjinom, elja za imperijalistiki monu, jaku i istu dravu. Dakle, stari
imperijalizam slubeno, na papiru pripada prolosti, no iz politike podsvijesti esto
izbija na povrinu. Treba istai da se nove nacionalistike elite u mnogo emu razlikuju
od nacionalistikih elita koje su u 19. stoljeu prihvatile ideje demokracije i jednakosti u
svrhu ruenja feudalne i monarhijske vlasti. U nacijama - dravama ne ive samo
nacionalisti nego i ljudi koji s njima dijele istu nacionalnu pripadnost, ali ne i politika
uvjerenja. Nacionalna pripadnost pojedinaca ne odreuje u svim sluajevima stavove
prema drugome, ali negativni stavovi koje formuliraju nacionalisti - u smislu velikog
distanciranja prema drugom narodu u cjelini - kao kategoriji - imaju presudan utjecaj.
Raspad carstava
Spomenuti period, period 19. stoljea je izuzetno znaajan za poimanje i determinisanje,
istraivanje nacije i nacionalnosti. Stoga naa glavna pitanja u kontekstu ovoga trebaju
biti: ta nacija znai, to oznaava i ime je oznaavamo, kako se formira i ta u sutini
pretstavlja.
Naime, injenica koju smo istakli na poetku ovog rada jeste da je 19. stoljee u Europi
bilo prilino mirno. No, ipak o 19. stoljeu ne moemo govoriti o stoljeu potpunog mira.
Da, u veini sluajeva nije bio prisutan ratni osjeaj za unitenje drugoga i drugaijeg
preko rata, meutim 19. stoljee je izuzetno znaajno jer oznaava period kojeg su
obiljeili pokreti za osloboenje malih naroda od imperijalnih sila. To je vrijeme poetka
nastajanja nacija i nacionalnih drava, kao i vrijeme za ujedinjenja pojedinih naroda.
Iako ideju nacionalnih pokreta i konstituiranja prvih nacija moemo pratiti ve od 13.
stoljea, kada se nacija javlja u razvijenim gradovima Italije, te, dodue ee, poinje
sretati na irem europskom prostoru, u Francuskoj i Engleskoj, a potom i u panjolskoj,
Portugalu i u Nizozemskoj - u 15. stoljeu, ipak spomenuto 19. stoljee se uzima kao
vrijeme kada ideja nacije postaje vladajua i kada se proces konstitucije nacije naglo
najprije javljaju kao tipian europski fenomen. Svoj vrhunac nacionalizam doivljava u
drugoj polovici 19. stoljea. Tada, prema Andersonu, nacionalizam postaje izvozna roba,
jedan pravi predmet oponaanja, ali i svakako model za uspostavu nacionalne drave.
Protureformacija je za njega jako bitna, te smatra da je potakla kratkotrajan preporod
tiska na latinskome jeziku, ali sredinom 17. stoljea taj pokret pomalo odumire.
Knjievna djela su se sve vie pisala na narodnim jezicima, a latinski je potisnut i iz
administracije. A upravo ovi tiskani jezici su postavili temelje nacionalne svijesti. Tiskani
jezici su stvorili unificirana polja razmjene i komunikaciju ispred latinskoga, kao i iznad
vernakulara. Stoga, govornici velikoga broja razliitih francuskih, engleskih ili
panjolskih vernakulara, kojima je bilo teko ili moda ak nemogue sporazumjeti se u
razgovoru, mogli su se tada razumjeti zahvaljujui papiru i tiskanim knjigama. U tom
procesu postupno se gradila i svijest stotina hiljada ili ak miliona ljudi unutar jednog
jedinstvenog jezinog podruja, pa tako i s obzirom na injenicu da mu pripadaju zajedno
s jo hiljadu ili milion ljudi. itatelje je tisak meusobno povezivao, pribliavao je jedne
s drugima na sekularan, pojedinano vidljiv te katkad i nevidljiv nain. Zamiljenih
zajednica koje preko stjecanja kapitalizma i tiskarske tehnologije, te preko neumitne
raznovrsnosti ljudskog jezika postavljaju binu za savremenu naciju.
O raspadu starih carstava posebnu panju posveuje i Katunari ba kao i Anderson, te
istie da je sve do 19., 20. stoljee carstvo i kraljevstvo igralo glavnu ulogu u svjetskom
poretku. Ono to je znaajno istai jeste da su i carstva i kraljevstva okupljali vie naroda
u svojoj sadrini. Meutim ovakav poredak se promijenio sa 19. u 20. stoljee. Nekoliko
kljunih detalja treba istai koji su uvjetovali na promjenu slijeda dogaaja i postojeeg
poretka. Prve naznake moemo traiti kod germanskih kneeva, u sklopu dotadanjeg
Svetog Rimskog Carstva, koji su se suprotstavili papinskoj vrhovnoj vlasti u Rimu.
Augzburki sustav stotinjak godina kasnije zamjenjuje vestfalski sustav, nazvan prema
mirovnom ugovoru koji je 1648. godine nakon tridesetogodinjih vjerskih ratova
sklopljen u njemakoj pokrajini Westfaliji nakon kojeg se kolektivna pripadnost odreuje
teriotorijalno. Pored spomenuta dva sustava trei, nama i najzanimljiviji, jeste nacionalni.
Dakle trei oblik suverenosti jeste nacionalni oblik suverenosti. Uveden je u vestfalski
sustav postepeno da bi ga na kraju i zamijenio. Nacionalna suverenost je u sutini
pravo prema kojem narod ima pravo na svoju dravu, postalo je povodom za nove
nepravde. Stvaranje novih drava nije rijeilo mnoge probleme, nego je ak ta vie
dovelo do novih ratova i iseljenja. Meutim u veini sluaja priznavanje novih nacijadrava otvorio je pravi set rasprava o ovom pitanju. U krajnosti je odlueno samim
priznavanjem, meunarodnim priznavanjem drava kao to su Slovenija, Hrvatska i
Makedonija, da se strogo potuje i pridrava naelima i zakonima koji jame graanska i
politika prava i slobode manjina. Time je pravo naroda na samoodreenje povratilo
demokratsko znaenje, budui da demokracija podrazumijeva jednaka prava i zatitu svih
graana a ne samo pripadnika veine.
Rapadom starih carstava nastale su nove drave, mnogonacionalne, mnogokonfesionalne
drave, to je dovelo u teak poloaj pojedine manjinske skupine koje etniki pripadaju
drugoj strani. U dananjem modernom nainu poimanja naroda i nacija, drava, pravnim
instrumentima meunarodne zajednice i njenih organizacija kontrolora se provoenje
prava manjina i naelo jednakosti graana pred dravom. Drugim rijeima drava ne
smije biti ekskluzivno vlasnitvo nijednog naroda koji u njoj ivi, nego svih graana na
njenoj teritoriji, bez obzira na etniko porijeklo naziva drave.
Raspad boljevizma
Poslije raspada carstava, boljevizam stupa na svjetsku pozornicu. Pokuavao je
ispostaviti trajniji oblik nadnacionalnog poretka, najprije na tlu biveg ruskog carstva, a
nakon Drugog svjetskog rata na Istoku Evrope. Ono to nije polo za rukom ranijem
ruskom carstvu pokuao je boljevizam, a to je okupiti mnotvo razliitosti i podrediti ih
vlastitoj volji sovjetizma kao nadnacionalizma. Meutim, ba kao to je nacionalizam,
stvaranje i irenje svijesti o nacionalnoj pripadnosti i razliitosti gurnulo carstva sa
svjetske pozornice tako i boljevizam nije uspio ostati i opstati u borbi sa nacionalizmom.
Staljin, kao glavni predstavnik boljevike ideologije, uvidjeo je da uzroke raspada
carstva i carskog reima treba traiti u antiruskom raspoloenju meu manjim narodima
unutar carstva. Stoga raspad gleda upravo sa te perspektive i injenice da se carstvo nije
moglo izboriti sa manjim grupacijama koje su postepeno zadobijale i irile vlastito
raspoloenje koje je bilo iskljuivo antirusko. A boljevizam, u ovom sluaju sovjetizam
razvoja. U 19. stoljeu u skladu sa nauavanjima Johna Lockea, Johna Stuarda Milla i
Jeana Jacquesa Rosseaua, liberalizam je postao demokratskom ideologijom kakvu danas
poznajemo. Stoga, liberalna drava jamac slobode i jednakosti svih graana. U ovakvim
okolnostima liberalizam je sklopio savez sa naionalizmom sa zajednikim ciljem ruenja
monarhijske vlasti.
Novi liberalizam daje prednost globalnom tritu, multinacionalnim korporacijama i
nadnacionalnom udruivanju zapadnih i novih istonih zemalja u sklopu NATO-a.
Meutim, ono to je vrlo negativno, a to prua moderni liberalizam jeste da su zapadne
diplomacije sklone favorizirati korporacije koje imaju veinski kapital i plaaju poreze u
njihovim dravama.
Liberalizam je redom naputao svoje saveznike, carstva i rasiste od 16. do 20. stoljea,
Sovjete nakon drugog svjetskog rata, Iraane nakon rata protiv Iranaca i dr. Svojih se
konkurenata rijeavao na manje vie isti nain. Najprije ih je ekonomski oslabio, potom
politiki dezavuirao, a na kraju im je prodavao oruje kako bi se meusobno istroili u
ratovima. to nam sve ovo govori? Liberalizam kojeg oituje potivanje ljudskih prava i
sloboda u sutini jeste liberalizam koji se samo prividno predstavlja kao takav. U sutini
on titi mehanizam moi koji uklanja sve to mu smeta u ostvarivanju sredinjeg interesa,
a to je osiguranje i rast profita na tritima irom svijeta. Dananja demokracija osporava
jednakost meu ljudima u drutvu na faktiki nain zbog ekonomskog sustava koji vrlo
nejednako raspodjeluje dobra i time ivotne anse, pa demokracija ponovo koegzistira s
drutvenom nejednakou, iako nema formalnog robovlasnitva. Ima meutim ublaenog
i prikrivenog u sluajevima kada su ljudi spremni doi do zarade pod krajnje
poniavajuim uslovima (trgovina enama). Drugim rijeima eli se rei da realna
demokracija ne stoji na suprotnoj strani od rasizma i nacionalizma nego u istom
drutvenom sustavu. U krajnosti liberalizam koji se predstavlja kao najdemokratiniji
sustav, liberalizam kao ideologija ljudskih prava, za negativnu posljedicu u svom
segmentu ima kapitalizam koji je u sutini glavni sustav moi, te koji rui mnoge barijere
ne osvrui se uope na demokratiju i pravino djelovanje. U domenu ovoga i zbog
ovoga Katunari upravo liberalizam posmatra kao ideologiju koja se predstavlja u
IV. DIO:
NOVIJE TEORIJE O NACIJI I NACIONALIZMU: PRAVCI I PRIMJERI
Nacionalizam kao proizvod modernog doba
Nacionalizam je bio program socijalnog inenjeringa, a nacionalna drava trebala je
biti tvornica. Nasuprot primordijalistima, modernisti objanjavaju naciju kao proizvod
industrijalizacije, politike demokratije, masovnog obrazovanja i medija. Prije razdoblja
modernizacije oseaj drutvene pripadnosti, slian nacionalnom, nije mogao postojati, jer
je stvoren prema zamisli nove politike i kulturne elite. Stoga, nacionalizam prethodi
naciji i zbog toga ih niz komentatora razvrstava u vie pravaca:
-
Starost nacije nemogue je tano utvrditi, ona ima vie razina u svom razvoju. Neki
nacionalni slojevi stariji su od pojave nacionalnih pokreta ili draava, to se ponajprije
odnosi na etnocentrizam. Nema razloga sumnjati da se i danas radi o meunacionalnim
oseajima. Apetiti starog i novog nisu toliko sporni, koliko je to odnos izmeu nove ideje
nacije i drutvene stvarnosti na koju se ona odnosi.
Kako razumjeti argument o kvazirealnosti nacije?
Nacija nije drutvena stvarnost posebne vrste, nego ideoloki projekat koji se u
drutvenoj stvarnosti ne moe realizovati. Budui da se postojanje nacionalne zajednice
zaista ne moe jasno i nedvosmisleno utvrditi, nova predodba mora drutvenoj veini
posebnim nainom prikazivati drutvenu stvarnost, zapravo ideolokim prekrajanjem
stvarnih drutvenih veza i pripadnosti.
Termin ideologija koji je kao kovanica nastao u 19. stoljeu u znaenju izobliene
drutvene svijesti, najbolje je ocrtavao prikaz stvarnosti, naravno, ne misli se ba na
svako apstraktno prikazivanje drutvene stvarnosti kao ideologizovano ili politiki
pristrasno. Modernistiki teoretiari nacionalizma brane opravdanost znanstvenog
pristupa drutvu i zajednicu kao protivtezu nacionalistikoj viziji drutva i zajednice kao
zatvorene i iskljuene zbilje. Nacionalisti tvrde da ljudi u prvom redu pripadaju
odreenoj naciji, ali ne osporavaju injenicu da mogu osjeati pripadnost i drugim
skupinama, pa i to da se neki ljudi nacionalno ne opredeljuju, samo smatraju da je oseaj
nacionalne pripadnosti najvaniji i najzdraviji. Za mnoge, pa i za veinu u mnogim
zemljama, nacionalna pripadnost je na prvom mjestu. Zapravo, u ovoj konstataciji ini
nam se da tu lei razlog naeg modernistikog osporavanja nacionalnog kao lane
openitosti. Naime, ona je rezultat nacionalistike projekcije nacionalne pripadnosti, gdje
nacionalna pripadnost postaje politiki mi. S obzirom na to, postoje bitne razlike
izmeu sociolokih i politikih slika drutvene stvarnosti. Socioloka slika drutva nema,
bar ne znaajan, politiki uinak, budui da drutvo opisuje brojevima i pojmovima koje
veina ljudi slabo razumije. Da bi takva slika postala popularna mora se iznijeti veem
broju ljudi ili zainiti opisima konkretnih detalja i imenima konkretnih detalja i imenima
konkretnih, ali i vanih osoba. Politiki uinci retuiranjem slike jedinstvenog drutva ili
zajednice, kao nacije, ne moraju biti samo mobilizovani i pasivni. esto nije ni mogue
povui otru crtu izmeu takvih uinaka, jer mnogi politiari govore da sebe ili narod
brane kada napadaju druge. Njihova slika nacionalnog jedinstva aktivno oblikuje
drutvenu stvarnost na koju se odnose, u nju je ukljuena, pa se ne moe oznaiti kao
zamiljena, nego kao i primijenjena i ostvarena.
Treeg svijeta gotovo sve se mijenja u odnosima unutar i izmeu etnikih grupa. Stvaraju
se nove elite koje ele sudjelovati u irim drutvenim statusima, kako bi sebi prihvatile
korist. Radi toga izabiru razne strategije: predtsavljaju se kao pojedinci iz starih grupa ili
novostvorene drutvene veine, ili pak prihvataju status manjine i ponaaju se kao
agilni etnopolitiari. Etnika grupa mijenja sadraj svojih kulturnih obiljeja ili
povjesnog kolektivnog pamenja. Time se ne briu granice izmeu nje i ostalih grupa,
nego se, naprotiv, one obnavljaju i uvruju. Prema Barthu, program drutvene
integracije nije proizlaz iz straha kulturnih i grupnih podjela. Problem integracije
proizvod je novih okolnosti, prije svega politike instrumentalizacije, etnike pripadnosti,
nekoliko tradicionalnih sposobnosti etnikih grupa da se meusobno povezuju i sarauju.
razmilja
slino
kao
Wallerstein.
Zadatak
vrsta
kolektivistikog
Nacionalizam se nije svijetom proirio kao plimni val od Zapada prema ostatku svijeta.
Naprotiv, Zapad svaki put sudjeluje u njegovom stvaranju - gdje britanski socijalni i
politiki filozof Miller pie u svom djelu O nacionalnosti. Odbrana nacionalnog
interesa u kulturi sa stajalita republikizma, odnosno konzervativnog liberalizma jedini je
orginalan doprinos Millera. U gotovo svim zemljama kulturna politika posveuje danas
najveu panju dravljana kulturne batine i njezinom uklapanju u politiku i turistiku i
drugu meunarodnu ponudu. Kompromis izmeu kulture i nacionalizma prua stvaran
dokaz da nacija postoji kao komplementarna jedinica ukupnom sustavu moi, a
nacionalizam kao ideologija koja brani takav kompromis.
Charles Taylor: priznavanje i politika identiteta
Teylor dokazuje da je nacija jedan od oblika zajednice i to vrlo razliit u razliitim
dijelovima svijeta i samo na taj osnov ne moe se graditi elita i politika zajednice u
popularnom svijetu. Taylor ne vidi smisao u tipologiji nacionalizma-liberalnog
antidemokratskog, agresivnog itd., osim jednog priznati svakome od njih stanovitu
mogunost promjene i prijeloza tj. daljnjeg razvoja u nekom drugom svijetu. Termin
politikus identiteta i politika priznanja predstavljaju i podrazumijevanje razloeno
prihvaanje razliitih identiteta. I nacionalizam moe biti izraz tenje za razliitosti i
nesvodljivosti. Iz politike priznavanja proizilazi srodna vrijednost politike-identiteta,
kasnije multikulturalizma. Identitet, objanjava Teylor nije nita drugo nego odgovor na
pitanje ko sam ja, ili ko smo mi?
S tim to se do odgovora dolazi snoenjem i dijalogu s drugima. Zato to identitet nuno
ukljuuje razliku, politika identiteta ujedno je politika razlike i politika priznavanja.
Teylor i drugi postmodernizmi nisu taj nesklad doveli u pitanje nego su ga razlomili u
nekoliko verzija pod nazivom kultura. Modernisti, pak, kulturu razumiju kao
simboliki okvir pripadnosti nacija-drava. Modernisti ne vide mogunost razvoja kulture
kao okvir kolektivne pripadnosti izvan nacionalnih granica. Postmodernisti ne vide uvjete
koji bi kako u kulturi tako i u ekonomiji i u politici, potaknuli proces mesobnog
zbliavanja naroda ni nakon to ovi ponu meusobno vie tragovi ili se njihovi
prestavnici ponu ee sastajati. Teylor naglaava da je kulturni pluralizam nesvodiv na
zajedniki naziv pa je zbog toga neizbjeivan etiki pluralizam.