PREDMET: Savremene teorije nacije

Uvod u sadraj
ta je nacija?
Etimologija
Izraz potjee od latinskog natio i izvorno opisuje kolege na univerzitetu ili studente, prije
svega na pariskom univerzitetu, koji su svi bili roeni u jednoj zemlji, govorili isti jezik i
potovali isti porodini zakon.
Porijeklo
O porijeklu nacija se vjeno raspravlja, i ti sporovi obino ine glavnu temu u
teoriji nacionalizma. Postoje bioloke teorije o porijeklu, koje vide ljude kao teritorijalne
ivotinje i naciju kao teritoriju u tom znaenju. Veina istraivaa odbacuje tu teoriju
zbog pojednostavljenja i smatraju naciju kao relativno kasno ljudsko socijalno grupisanje.
Najprihvaenije teorije smjetaju porijeklo nacija u kasno 18. i 19. stoljee, iako se ovo
datiranje poprilino osporava. Identifikacija sa "nacijom" je promovisana u ranom
romantinom nacionalizmu koja je u suprotnosti sa multietnikim carstvima.
Savremeno shvatanje
Od 19. stoljea smatra se normom da nacija odgovara suverenoj dravi koja se naziva
nacionalna drava. Ta norma i sama potjee od ideologije nacionalizma koja podrava
tezu da svaka nacija zasluuje svoju dravu. Prije 19. stoljea, teko je nai primjer koji
odgovara savremenoj ideji nacionalne drave.
To ne znai da postoji saglasnost o broju nacija i njihovoj ekvivalentnosti s nacionalnom
dravom. Vrlo malo drava i nacionalnih drava imaju neosporne teritorije i granice. Ima
sluaja nacionalnog identiteta bez odgovarajue drave ili zahtjeva na dravu. Izraz
"drava-nacija" se ponekad koristi za nacije gdje zajedniki identitet potjee od
zajednikog dravljanstva. To vai u sluaju kada je prvo drava formirana, i da je osjeaj
nacionalnog identiteta tek onda doao. Ako je nacija definisana samo po dravljanstvu,
onda su naturalizirani graani prihvaeni kao ranvopravni lanovi nacije, a to nije sluaj.
U veini drava, dravljanstvo je otro podijeljeno od nacionalnosti.

Nacija
Nacija je etapa u razvoju naroda koja se oituje u stvaranju drave. Nacija ima zajedniki teritorij, tlo, zemlju kao kolijevku ivota i garanciju opstojnosti, svoj jezik,
nacionalne ustanove (obitelj, tradicionalne, obiajne, ustanove, tipino etnike,
kulturne ustanove i dravu sa sistemom polikih institucija i tijela, obiaji i prava koji
nisu nita drugo do prava ljudskih osoba koje potuju i posjeduju posebne
ljudske vrijednsti kao izraz nacionalnog naslijea. Unato svemu, nacija nije drutvo i ne
prekoraje prag politikog reda,odnosno, nacionalne drave. Jedna od najuticajnijih
doktrina u historiji je da su svi ljudi podjeljeni u grupe koje se nazivaju nacije. Doktrina
je sama po sebi etika i filozofska i poetna je faza za stvaranje ideologije i nacionalizma.
Pripadnici jedne nacije su specifini po tome to imaju zajedniki identitet i gotovo
uvijek zajedniko srodstvo i porijeklo u smislu naslijedstva. Nacionalni identitet
podrazumjeva prepoznatljive male razlike u govoru mogu biti dovoljne da se neko
okarakterie kao lan druge nacije. S druge strane dvije osobe mogu biti podjeljene
razlikama u miljenju, vjerovanju, mjestu boravka, vremenom pa ak i govornim
jezikom, a da se meusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, dijelom iste nacije. Smatra
se da pripadnici jedne nacije dijele odreene karakteristike i norme ponaanja, odreene
odgovornosti prema ostalim pripadnicima te nacije i odreene odgovornosti za djela
pripadnika iste nacije. Nacije postoje vie generacija i ukljuuju i preminule lanove. Na
apstraktan nain, shvatanje je da nacije ukljuuju i budue generacije. Nacija nema rok
trajanja i obino je stara nekoliko vijekova. Naziv nacija se esto koristi kao sinonim za
naziv etnika grupa (ponekad etnos), ali iako je etnicitet danas jedan od najvanijih
aspekta kulturnog i drutvenog identiteta za pripadnike odreene nacije, osobe istog
etnikog porijekla mogu da ive u razliitim nacionalnim dravama te se po tome
smatrati pripadnicima zasebne nacije. Nacionalni identitet je esto osporen ak i do
individualnog nivoa. Drava koja se specifino izjanjava kao domovina odreene nacije
naziva se nacionalnom dravom i veina modernih drava spada u tu kategoriju, iako
moda postoje otri sporevi o njenom legitimitetu. U najuobiajenom znaenju rijei
nacija, zemlja i drava esto se smatraju bliskim znaenjima tj. definicija nacije moe
oznaiti stanovnike teritorije jedne suverene drave.

Nacionalnost ili narodnost oznaava pripadnost osobe narodu ili naciji. Pojam "narod"
upotrebljava se za razliite koncepcije. Osim toga moe se odnostiti i za lanstvo
politiki odreenoj koncepciji dravljanstva. Koncepcija dravljanstva koristi se za jednu
i za drugu definiciju nacije. U konanici koritenje ovisi o tradicionalno-kulturnom ili
politikom stavu.
Nacionalizam moe znaiti vie stvari, u pozitivnom smislu nacionalizam je isto to i
domoljublje (patriotizam), u negativnom smislu nacionalizam se poistovjeuje s
ovinizmom prema svim nepripadnicima veinske nacije. Openito, nacionalizam
je ideologija u kojoj je nacionalni identitet osnovni (i dovoljni) razlog za postojanje neke
drave.
Odreeni fenomeni koji bi se mogli nazvati nacionalizmom su postojali kroz sve vrijeme
povijesti, ali se u svom modernom obliku nacionalizam javlja tek u Novom vijeku, prvo
sa stvaranjem apsolutnih monarhija koje su stvorile okvir za stvaranje zajednikog
nacionalnog identiteta meu podanicima, potom kao kulturni pokreti u vieetnikim
dravama gdje je prosvjetiteljstvo i irenje pismenosti dovelo do stvaranja posebnih
nacionalnih identiteta. Nacionalizam se esto proima s drugim ideologijama kao to su
konzervativizam, socijalizam i liberalizam. U 19. stoljeu se nacionalizam poeo
izraavati kao rasizam i imperijalizam, a u 20. stoljeu je posluio kao podloga za
faizam (nacizam). Krajem 20. stoljea se pod odreenim okolnostima poeo izraavati i
kao vjerski fundamentalizam.
Nacionalizam se u 19. stoljeu nametnuo kao dominantna ideologija u svijetu te je imao
kljunu ulogu u mnogim vanim dogaajima kao to je izbijanje prvog i drugog svjetskog
rata, odnosno cijelog niza etnikih sukoba od kojih mnogi traju i do dananjeg dana. S
obzirom na ulogu koju je odigrao u izbijanju nekih od najkrvavijih dogaaja u povijesti,
nacionalizam esto ima pejorativno znaenje te se povezuje uz etniku netoleranciju,
etniko ienje, ovinizam i militarizam. S druge strane mu se esto iz ideolokih razlika
daje pozitivan predznak kada se manifestira u obliku oslobodilakih pokreta protiv
velikih imperijalistikih sila (Velika Britanija i Indija) ili malih, a napornih susjeda (npr.
Indija-Pakistan), odnosno kada daje poticaj za napredak kulture i tehnologije kroz
miroljubivo natjecanje nacionalnih drava.

Nacionalizam je ideologija koja dri da je nacija, etnika pripadnost, ili nacionalni

identitet osnovni dio ljudskog drutva, i koja ima politike implikacije utemeljene na
ovom miljenju; prije svega, tvrdnja da je nacija jedina pravovaljna osnova za dravu,
te da svaka nacija zasluuje svoju dravu. U ovome obliku, nacionalizam je
univerzalna idelogoija; ali ovaj izraz takoer odnosi se na odreene ideologije
nacionalnih pokreta, koje imaju politike tvrdnje u ime pojedinih nacija. Izraz
"nacionalizam" se openito koristi za opisivanje dva fenomena: 1. stav koji pripadnici
nacije imaju kada se brinu o svom nacionalnom identitetu i 2. radnje koje pripadnici
nacije poduzimaju kada ele ostvariti. Stoga je tradicionalno razlikovati nacije od drava
nacija se esto sastoji od etnike ili kulturne zajednice, dok je drava politiki entitet s
viim stupnjem neovisnosti. Dok su mnoge drave nacije u nekom smislu, postoje mnoge
nacije koje nisu nezavisne drave.
Nacionalizam se razvija iz ideje da se nacija, nasuprot naciji-dravi, sastoji od
domicilnog stanovnitva nekog podruja. To je najdugovjeniji i najrazumniji oblik
vladavine, jer okuplja u zajednicu ljude koji imaju zajedniki jezik, kulturu i naslijee.
Moderna nacija-drava namee politika ogranienja na nekom podruju, naseljava ljude
na to podruje, te ga proglaava "nacijom", ali bez ovog nedostatka inherentnog
konsenzusa takve drave postaju trgovita umjesto ivuih kulturnih entiteta.
Pokuaji definiranja nacije i nacionalizma
Procese modernizacije, a zatim i raspad vienacionalnih carstava u Europi prati razvoj
nacija. Takvo stanje predstavlja podlogu za javljanje nacionalistikih tenji i, naravno,
ini ih jednim od glavnih predmeta prouavanja suvremenih teoretiara drutva. Iako se
ovaj rad nee baviti konkretnim teorijama niti oslanjati na odreene definicije nacije i
nacionalizma, kratko emo proi kroz savremene teorije da bi imali bar neki uvid u
naine razumijevanja ovog problema koji su, kako smo u uvodu spomenuli, esto
podlijegali vremenskim odrednicama konteksta u kojem je nastajao.
Hronoloki gledano, prva skupina savremenih teorija o nacionalizmu bila je
primordijalizam. Izraz "primordijalno" znai neto prirodno, izvorno, prvotno, to
upuuje na dublju i trajnu utemeljenost nacionalnog identiteta. Tako je prema A.
Smithu nacija "povijesno ukorijenjena, to je moderna nasljednica i preobrazba mnogo

starije etnije i kao takva okuplja u sebi sve simbole i mitove predmoderne etninosti."
(Katunari, 2003:150). Ovakve teorije nacije i nacionalizma imaju mnogo nedostataka, a
najvei prigovor jest taj to ne uzimaju u obzir formiranje identiteta i u odnosu prema
drugima; strancima, susjedima, a ne iskljuivo u okvirima vlastite kategorije. Takva
simplifikacija ini ih bliskim nacionalistikim shvaanjima.
Moderne teorije moemo smatrati odgovorom primordijalnim jer bitno drukije
objanjavaju naciju. Kreu od toga da je ona proizvod modernizacije, tj. da nacionalni
osjeaj drutvene pripadnosti jest iskonstruiran od strane politikih i kulturnih elita i da
nacionalizam kao takav prethodi naciji. Iako razliiti autori modernistikih teorija na
razliite naine objanjavaju ostvarenje nacionalistikog projekta, uglavnom se slau svi
da su presudan utjecaj na nastanak nacije imale industrijska modernizacija i medijska
revolucija. Jedan od vanijih autora modernistikih teorija Benedict Anderson definira
naciju kao "zamiljenu politiku zajednicu", te se pita "to u tim izblijedjelim
zamiljanjima iz novije povijesti (samo dva stoljea) tjera ljude da prinose takve
kolosalne rtve?", mislei na milijune ljudi koji su poli u smrt ili ubijali jedni druge u
ime nacije. Mogui odgovor vidi u kulturnim korijenima nacionalizma (Anderson,
1990:17-18). Hobsbawm takoer naglaava artificijelnost i socijalnu manipulaciju
prisutnu u stvaranju nacija u emu se slae s Gellnerom (Hobsbawm, 1993:12). Ovi i
drugi naglasci modernistikih teorija na kulturnom aspektu u nastajanju nacionalizma bit
e i glavni prostor za kritike modernistikih teorija najvie zbog toga to kultura nije tako
vrst temelj na kojem je zahvalno graditi definicije.
Pogledamo li ove teorije kroz definiciju nacionalizma kao ideologije uih, privilegiranih
grupa, namee se pitanje o razlozima identifikacije veine s nacionalistikom retorikom
elita od koje ta veina ima najmanje koristi, ako ne i tete. Nacionalnost, vjera, jezik,
teritorij, per se, zasigurno nisu dovoljni za stvaranje nacija i pokretanje nacionalizma
(Castells, 2002:39). Ali to jest i moe li se ono definirati ili uope generalizirati?
Ovakva pitanja ostavljaju mjesta postmodernim teorijama koje ne tee biti tako
sveobuhvatne nego se esto usredotouju na ono partikularno. Veina postmodernih
teorija odbacuje sve pretpostavke modernistike kole, a naciju i nacionalizam ne
uzimaju kao etape razvoja modernog drutva. Zbog odbacivanja potrebe za definiranjem i
sveobuhvatnosti, takve pristupe i smatramo postmodernim. U tim teorijama postoji

odmak od liberalne ideologije koja je obiljeila modernistike teorije iako je i njihov stav
evoluirao od odbacivanja nacionalizma stilom slinim velikim silama i korporacijama do
nezavisnije prosudbe koja ga smatra ideologijom lokalnog iskljuivanja korisnom
razliitim nadnacionalnim ideologijama bez obzira na predznak. To je sve doprinijelo
uoavanju problema koji se jo uvijek nedovoljno razmatra, a izrazito pogreno bi ga bilo
izdizati iznad nacionalizma, koji je Katunari po meni odlino nazvao slubenim
antinacionalizmom.
Vjeran Katunari
Sporna zajednica
Novije teorije o naciji i nacionalizmu
Zasigurno nijedan pojam ne dominira u svakodnevici i savremenom drutvu meu
cjelokupnom ljudskom populacijom, a ne gubei pritom na diskurzivnoj aktualnosti i
svjeini, kao to je to pojam nacije, nacionalizma i etninosti. Gotovo nekom maginom
silom, od radnika i seljaka pa do vrhunskih intelektualaca modernoga svijeta, usaeni su
ovi pojmovi u njihove umove dajui im grau za "misliti" ve vie od dva stoljea. Iako
se na prvi pogled ini kako su ovi pojmovi toliko jasni i obini te da je svaka rasprava o
njima sa znanstvenog gledita danas "nepotrebna", dogaa se upravo suprotno.
Oni su postali predmetom bavljenja mnogih znanstvenih disciplina drutvenih znanosti,
prije svega sociologije, etnologije i povijesti, a rezultat je mnotvo objavljenih kraih i
duih radova o toj temi.
Knjiga Sporna zajednica Novije teorije o naciji i nacionalizmu je veliki doprinos u
rasvjetljavanju svih moguih znaenja u svim moguim kontekstima u kojima se pojmovi
nacija, nacionalizam i etninost konstruiraju i dekonstruiraju, to opet ovisi o ideolokom
diskursu konstruktora. Sam naslov daje naslutiti kako je rije o neem "spornom",
"nejasnom", zajednici koja nije kao druge, npr. seoske ili gradske.

U uvodnom dijelu autor najavljuje temu kojom se knjiga bavi i podsjea kako se
sredinom 20. stoljea u sociolokim krugovima na trenutak zaboravilo na naciju jer se
smatralo da je nacija neto to odumire. Katunari najavljuje metodologiju kojom e
promatrati problem nacije ovoj knjizi. Naglaava kako se nacija promatra kao izvjestan
paralelizam diskursa; politiki proces podloan zahvatima slubenih nacionalnih
(nadnacionalnih) ideologija i znanstveno promatrana pojava. Nadalje navodi kako knjiga
trai put za najmanje ideoloki optereenim stajalitem kao moguim novim, i moda
jedinim koji daje nadu u budunost. Nacija je kao oblik kolektivnog identiteta u
dananjem modernom drutvu postala neto ogranieno.
Prvo poglavlje nosi naziv Scila i Haribda: nacionalizam i slubeni antinacionalizam
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su unitavale brodove.
Scila ona koja razdire je neman po kojoj je nazvana opasna litica o koju su se razbijali
brodovi. Imala je est glava na dugakim vratovima i dvanaest kandi kojima je hvatala
mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda ona koja usisava opasan vir koji su
brodovi mogli izbjei samo dok je neman spavala, a triput na dan je uvlaila i izbacivala
vodu. Svi mi prolazimo kroz virove sudbine, svi se ponekada pronaemo u tjesnacu u
kojem na nas vrebaju nemani, nevidljive zloeste spodobe koje razdiru duu i piju nau
energiju.
Upoznaje

nas

dvjema

drutvenim

silama,

nacionalizmom

slubenim

antinacionalizmom, ija realnost odreuje gotovo sve znanstvene pristupe, osim rijetkih
iznimki. Njihov utjecaj u znanosti teko se moe izbjei.
Glavne nadnacionalne ideologije: imperijalizam, boljevizam, panislamizam i liberalizam
nalaze se nasuprot nacionalnim ideologijama. U stalnim interakcijama nadnacionalnih i
nacionalnih ideologija dolazilo je i dolazi prema potrebi za meusobnim posezanjima,
nekad vie, a nekad manje, to e ovisiti o nizu drutveno-gospodarskih imbenika. Drugi
vani momenat promatranja je problem demokracije i njezinih temeljnih postulata o
jednakosti, bratstvu i slobodi, koji su u dananjem modernom drutvu dirigirani i
odreeni kako odgovara trinom ssistemu. Javlja se sve vei procijep izmeu

demokratske drave, njene zadae i uloge kao socijalnog zatitnika graana, kao i
temeljnog smisla graanskog drutva (jednakost, bratstvo, sloboda), nasuprot niim
ogranienom slobodnom tritu, jednakosti svih trinih natjecatelja i multukulturalnom
bratstvu samo radi funkcioniranja trita radne snage, to rezultatira "socijalnim
darvinizmom" kao jedinom ideolokom stvarnosti dananjeg svijeta. Glavni ideoloki
instrument ovih neoliberalnih kapitalistikih injenica je nacija, bez obzira je li posrijedi
nacionalizam ili slubeni antinacionalizam.
Nacionalizam i slubeni antinacionalizam
Slinosti i razlike
Slubeni antinacionalizam jest prijetvorno dranje velikih sila i korporacija spram
nacionalizma (Katunari, 2003:10). Koliko god slubeni antinacionalizam izgledao
suprotan nacionalizmu jer vladajue elite uslijed vlastitog demokratskog deficita koji se
ponajvie oituje u ekonomskoj sferi kritiziraju nacionalizam kao suprotnost demokraciji
i na taj nain pokuavaju umanjiti vlastite nedostatke. Ideologija nacionalizma i
slubenog antinacionalizma se snano oslanjaju jedna na drugu zato to nacionalizam
obavlja posao slubenog antinacionalizma samo na lokalnom planu. Veliki sustavi moi
ne moraju imati nacionalni karakter jer oni nadilaze nacionalno dok god je to u njihovom
interesu. Ekonomija slobodnog trita i ide u prilog velikim sustavima moi jer oni od nje
imaju najvie koristi, kao to i od nacionalizma u okvirima nacije-drave imaju najvee
koristi vladajue elite kojima je to najlaki nain mobiliziranja masa, pridobivanja na
svoju stranu jer ne nudi nita konkretno niti opipljivo, poziva se na tradiciju i na emocije i
nikom nita ne ostaju dune.
Meutim, prikljuivanje velikim nadnacionalnim sustavima danas u mnogim konkretnim
sluajevima nema alternativu. Dobar primjer za to jest Hrvatska u kojoj iako desne
stranke se protive ulasku u EU ne nude nikakvu razumnu alternativu. Vjerojatno stoga to
alternative nema jer nacija-drava nema puno izgleda na svjetskom tritu. Njeno
otvaranje granica, kako velikih tako i manje utjecajnih nacija-drava postaje neminovno i
potaknuto je slinim motivima: osiguravanje ekonomskih resursa, ugled u svijetu i bolji
izgledi glede opstanka u trinoj utakmici. Ali takva otvaranja prati veliki oprez glede
optimalnih dimenzija irenja. Ono to je zamiljeno kao demokratsko, za to su zemlje

lanice zakamuflirale svoj nacionalizam puca po drugoj osnovi i pokazuje svoje nalije.
Demokratski poredak zasnovan na kapitalistikom privreivanju zamiljen da bez obzira
na nacionalnost daje svima jednake anse, pokazao bi ogranienost svog sustava pred
najezdom radnika iz siromanijih dijelova svijeta koji bi krenuli na Zapad trbuhom za
kruhom ili pak valom izbjeglica iz ratom zahvaenih dijelova svijeta. Zapad se protiv
toga bori kontrolom irenja podruja otvaranja svojih granica. Tu do izraaja dolazi
upitnost demokratskih potencijala sustava zamiljenog demokratskim.
Takav sistem bilo bi pogreno smatrati izdignutim iznad nacionalizma i drugih
iskljuujuih politika nego upravo suprotno, one su njegove bitne komponente uz pomo
kojih opstaje, one ga tite iznutra. Teko nam je i zamisliti da se neko odrie svojih
povlastica u korist drugoga iz demokratskih naela, zbog nekog svjetskog dobra. Zato
nacionalizam i druge iskljuujue politike opravdavaju takvo zatvaranje granica u korist
ouvanja steenog u nacionalnim okvirima.
Globalne i nacionalne strategije ekonomske politike ne nude opet rjeenje za poboljanje
poloaja veine stanovnitva nego umjesto toga nude nejasna predvianja razvoja. Prema
pobornicima globalizirajue privrede susret bogatih i siromanih strana u toj trinoj
utakmici izrodit e blagostanjem dok nacionalisti manje razvijenih zemalja loe stanje
pripisuju zapadnoj sebinosti. Takva retorika rezultira prihvaanjem nacionalizma u
manjim, slabijim zemljama jer se protivnika predstavlja prejakim i presnanim da bi se iz
tog odnosa mogla izvui nekakva korist. Zagovornici malo gdje popularne trgovine bez
granica nacionalizam smatraju krivcem za lokalne nevolje jer se odupire ekonomskim
zakonima, ovaj opet pobire esto simpatije u dobrom dijelu lokalnog stanovnitva.
Karakteristino za manje razvijene zemlje jest to da im nacionalistika retorika nanosi
vie tete nego razvijenim jer pod utjecajem propagande siromani i zakinuti krivce trae
u drugim narodima to esto rezultira ratovima i sukobima meu susjednim narodima ili
beskonanim politikim sporovima.

Drugo poglavlje Od ruba prema sreditu drutvene znanosti

Daje povijesni tok razvoja ideje nacije, nacionalizma, promjene znaenja ovih pojmova
prema gospodarsko-drutvenim kretanjima. Analiza zapoinje od vremena "proljea
naroda" 40-tih godina 19. stoljea. Prati naciju i nacionalizam od doba kad je bila neto
rubno, odnosno novi nusproizvod modernog industrijskog drutva koji e tek u 20.
stoljeu postati nezaobilaznom drutvenom injenicom, a naroito kada se u prvoj
polovici toga stoljea pokae u najgorem svjetlu. U drugoj polovici prolog stoljea, a
naroito na njegom kraju, postat e sredinje pitanje drutvene znanosti. Na kraju se
zakljuuje kako je nacionalizam i njegov antipod antinacionalizam danas ponovno
prisutan, a njihov revival snaniji nego ikad. Propali veliki nadnacionalni sistemi
imperijalizam i socijalizam s jedne strane, a potpuno neuvjerljiv i za ovjeka nemilosrdan
liberalizam s druge strane, utjeu na okretanje ljudi nacionalizmu ili vjerskom fanatizmu.
Uvod u tree poglavlje Nadnacionalni sustavi i nacionalizam
Tree poglavlje knjige Sporna zajednica, Vjerana Katunaria, pod nazivom
Nadnacionalni sustavi i nacionalizam gleda na nacionalizam i nadnacionalne sustave u
klasinoj simbiozi, u medusobnim interakcijama, polazei od nacije kao jednog pravog i
istinskog naina stvaranja i oblikovanja kolektivnog identiteta. Katunari posebno izdvaja
i naglaava krajnje rezultate drutvenih integracija u 20. stoljeu, boljevikih i
imperijalistikih kao prolim, odnosno liberalistikih i arapsko-islamistikih koje postoje
danas. Za svakog od ovih naina integracija u 20. stoljeu (boljevizam, imperijalizam,
liberalizam, panislamizam) glavni cilj jeste prevladavanje i ukidanje nacionalizma. Cilj je
stvoriti nadnacionalizam kroz navedene sisteme i reime koje se nalau vremenom te
nadvladati nacionalizam. Meutim, to nije uspjelo dvjema prolim ideologijama, a kako
nam injenino argumentira autor, ne uspijeva ni dananjim.
No, ono to je posebno interesantno, a na to nas i sam autor upozorava, jeste da se
nadnacionalni sustavi odravaju pomou nacionalizma i obrnuto. Tako imamo

liberalizam kao ideologiju koja se predstavlja u simbiozi demokratije i nacionalizma koji

slue kao pokretai trine mainerije, i omoguuju trgovanje bez granica.
Naime, drutvena struktura, pa i sam identitet drutva se kao dva oblika drutvene
stvarnosti mijenjaju u meusobnoj ovisnosti, ime se znanstvena spoznaja o drutvu
odvaja od globalistike i nacionalistike ideologije. Globalistima nacionalizam koi
protok roba, ideja i ljudi, a nacionalistima globalizam nastae nacionalni suverenitet i
bogatstvo. No niti jedno nije sasvim tano; globalisti ne ele slobodan protok ljudi preko
nacionalnih granica, dok su nacionalistike elite vlasnici multinacionalnih korporacija.
Autor svaki nadnacionalni pokret analizira u njegovu odnosu prema nacionalizmu da bi u
treem poglavlju zakljuio kako korist od nacionalizma, odnosno nadnacionalizma, nema
najvei dio populacije neke drave ili drava, nego samo njegova elita, dok struktura
drutvene stvarnosti u kojoj ona veina skromno ili teko ivi ostaje kao "najvea
svetost" koju se ne smije dirati.

Pojava nacije u kontekstu imperijalizma

U odnosu na prethodna stoljea u kojima su najvie ratovale Britanija i Francuska (zbog
teritorija u Europi i Sjevernoj Americi, te trgovine, pomorskih putova i dinastijskih
pitanja) 19 st. u Europi je bilo prilino mirno. Ove dvije, uistinu velike sile tokom
cjelokupne historije ljudskoga bitstva, su nakon napoleonovskih ratova, poetkom 19.
stoljea, zajedno sa Rusijom igrale kljunu ulogu u svijetskom poretku, te predvodile
iroku politiku meunarodne ravnotee i sporazumne diobe sfera interesa. Jedan pravi
oslonac im je pruala Sveta Alijansa, savez pravoslavne Rusije, katolike Austrije i
protestantske Prusije. Glavni cilj ovog saveza jeste suzbijanje nacionalnih pokreta voen
antimonarhijskim (republikanskim) i liberalnim idejama. Politika ovog saveza, alijanse je
bila strogo antinacionalistika. Sve do 1914. godine, tj. poetka Prvoga svjetskog rata, u
Europi nije bilo veeg meunarodnog sukoba. No, ono to je i najzanimljivije jeste da
alijansa, ujedinjenje o kojem se toliko govorilo i kojem se toliko teilo, nije ostvareno.
Najprije se Alijansa odvojila na zapadni blok pod vodstvom Britanije i Francuske, a

preostali dio se oznaio kao istoni blog koji se kasnije i raspao zbog sukoba izmeu
Rusije i Austrije oko istonih granica.
U tako jednoj zamrenoj utakmici i spletu dogaaja i deavanja vezanih za vlastito irenje
i bogaenje iskristalisalo se nekoliko strategija osvajanja moi:
1. laissez faire (drava se ne mijea u ekonomsku utakmicu)
2. nacionalni protekcionizam (drava intervenira i titi poduzea u svojoj zemlji)
3. merkantilizam (drava nastoji osigurati prednost u meunarodnoj trgovini za
svoja poduzea, koristei se diplomatrkim sankcijama)
4. ekonomski imperijalizam (drava zbog ekonomskih interesa vojno osvaja strani
teritorij)
Na vojnopolitikom planu drave priblegavaju:
1. geopolitikom imperijalizmu (osvajanje teritorija je samo sebi svrhom)
2. drutvenom imperijalizm (odravanje unutarnjeg drutvenog mira

svim

sredstvima, osobito u svrhu suzbijanja klasinih sukoba)

No nae pitanje u ovom domenu bi glasilo: to u takvom kontekstu znai nacija?
Naime, sama rije je latinskog porijekla. U starom Rimu ovaj pojam je oznaavao
skupinu stranaca, ba kao to je to oznaavao pojam ethnos u Grkoj. U srednjem vijeku
nacijom se nazivaju studentske udruge, crkvena vijea, zajednicu istomiljenika i
plemstvo. Upravo plemstvom koje sebe naziva i politikom nacijom zapoinje nova
karijera znaenja nacije u sistemu moi. Dakle, u srednjem vijeku plemstvo je politika
nacija. S ovakvim promjenama sistema mijenja se znaenje pojma nacije, te se u 19.
stoljeu pod utjecajem Francuske revolucije nacija se shvaa kao suvereni narod. Tako je
ono tradicionalno znaenje suverena ili vladara koji je bio zakon, iznad svega,
zamjenjeno drutvenim ugovorima, i suverenog naroda koji svoja prava polae u jamca
ljudskih prava - dravu. Vladar je imao kljunu ulogu, a prava su bila na dnu ljestvice.
Recimo, pravo na smrtnu kaznu je bilo sasvim normalno to ne moemo pripisati

vremenu poslije 19. stoljea. Dakle, tradicionalni model okupljanja, udruivanja pa i

sudbonosnih predvianja ticala su se izricito vladara, to se zamjenjuje sa pojavom 19.
stoljea, ljudskih prava i sloboda koje se tiu svih naroda, a ne samo onog naroda o
kojem vladar govori vladarev narod.
Do prve polovine 19. stoljea nacionalizam je izriito bio vezan za demokratske ideje u
Njemakoj. Meutim 20. stoljee e skinuti alove i pokazati pravo lice demokratinosti i
pravinosti, etinosti o moralnosti. Naime, stravine ideologije koje e zavladati
Europom i svijetom (nacionalizam i faizam) u potpunosti e pregaziti svaki oblik pravde
i demokratije, te ljudskih prava u krajnosti. Frankfurtovci godinama poslije ovih
ideologija pokuavali su ustanoviti kako se ba na tom prostoru javio teror i negativne
ideologije.
Grubi nacionalizam, elja za dominantnou i elja za istu arijevsku rasu, totalitrizam,
teror, konc-logori, proganjanja i ubijanja drugaijeg, e otvoriti putpuno negativnu
sliku o ovjeku 20. stoljea - ovjeka koji je nemoralan, neetian, neracionalan, koji sebe
vidi kao neprikosnovenog i dominantnog u svijetu, i naravno, najvanije, istog,
nacionalno istog pripadnika ovakvog sistema. U takvim doista stravinim sistemima,
kljune osobenosti nacije (markera nacije - pisci, intelektualci, jezika kao kljune
determinante nacije, tiskarske tehnologije i dr.) su postale iskljuivo osobenosti date,
nametnute ideologije kojima se ta ideologija slui za realizaciju i uspostavljanje svojih
bolesnih ambicija, bolesnih umova. U sutini sve ove navedene determinante su koritene
u svrhe totalitarne, vladajue ideologije, a glavni cilj te iste ideologije se ogledala u
stvaranju iste nacije, istih uvjerenja hipoteza o zajdnikoj historiji, tradiciji, te injenici
da za drugog i drugaijeg nema mjesta. Upravo zbog toga Hitler-voa nacistike
Njemake, uvodi kao glavni cilj istrebljenje Jevreja, ime pokazuje pravi rasistiki umnobolesni stav prema ljudima koji nisu arijevske rase. U ovakvim kontekstima nacija je
dobivala znaenja slina rasi, s tom razlikom to se bioloke oznake karakteristine za
rasizam zamjenjuju oznakama kulture, kao to su jezik, vjeroispovjesti, obiaji, itd., ili
biva odreen kao ideoloki ista kategorija, ba kao to je Staljin definirao socijalistiku
naciju: nova drutvena zajednica ljudi koja se razvila iz nacije ili nacionalnosti

kapitalistikog drutva; upravo iz ovoga je skovan termin sovjetski narod, kao ukupnost
socijalistikih nacija.
Budui da nastaje u kontekstu carstva i imperijalizam, nacionalizam Katunari definira
kao politiki pokret koji odreenu teritorijalnu ili kolektivnu jedinicu, na osnovi
razliitog tumaenja njezine prolosti i povijesne sudbine, izdvaja iz nadnacionalnog
sustava. Drugim rijeima, nacionalizam je lokalna pria o identitetu i sudbini naroda koja
slui premjetanju stanovnitva iz jednog u drugi veliki sustav. Za ostvarenje tog cilja
koristi i demokratske i nedemokratske metode, naelo jednakosti i naelo hegemonije. U
ispoljavanju i koritenju metoda na vidjelo se ispoljavaju i lica nacionalizma.
Odrediemo ih u neka dva sluaja. U prvom sluaju se pokazuje lice koje je odreeno za
susret sa jaim i brojnijim, a u drugom sluaju se pokazuje lice koje je odreeno za susret
sa malobrojnim i slabijim. U prvom sluaju imamo lice koje se liska i koje se obraa kao
manjina koja trai demokratski tretman, a u drugom se lice ispoljava kao gazda u vlastitoj
kui. Svaka nacija, u sutini ima oba lica, demokratsko i nepopustljivo i imperijalistiko.
Govorei o naciji u kontekstu imperijalizma, Katunari posebno istie to da je
nacionalizam od imperijalizma i rasizma preuzeo ideologiju moi. Samim tim zasigurno
moemo tvrditi da je ovakav aspekt potkopao temelje moderne drave, koja, kao to
znamo, po svojoj definiciji, jami jednakost svim graanima.
Nacionalizam na dravu gleda kao sredstvo pomou kojeg e nacionalna veina prihvatiti
nacionalne ablone, te u kojem e ta ista veina drati u podreenosti nacionalne i druge
manjine. Nacionalizam dravu koristi da bi irio svoje imperative, da bi irio ideju o
nacionalnoj istoi koja se odnosi na sve domene ljudskog aktivizma. Zasigurno da je
sklonost naciji, svojoj naciji, svojoj vlastitoj nacionalnosti, te osjeaju pripadnosti naciji,
uveliko prisutan. Doba u kojem ivimo, ali svakako i etapama ljudskog bitstvovanja
stoljeima unatrag, pokazuje osjeaj pripadnosti naciji koji gazi sva moralna naela
ljudskih prava. U sutini bi svi trebali da potuju drugoga i drugaijeg, meutim kada
doe do izraaja konkurentnost i trite to nam nudi moderni kapitalizam, i odbrane
vlastitog teritorija i osjeaja pripadnosti tom teriroriju, simbolima i vjerovanjima tog
podnevlja, te osjeaja dominantnosti nad nacionalnim manjinama, pronalazi se i nova nit

onoga to se skriva iza potivanja ljudskih pravazbog kojih su prolivene rijeke krvi, te
na kojima se toliko stoljea radilo iza nas. Nit koja otkriva da je sve to samo paravan, a
iza njega da se nalazi elja za dominantnou nacionalnh veina nad nacionalnom
manjinom, elja za imperijalistiki monu, jaku i istu dravu. Dakle, stari
imperijalizam slubeno, na papiru pripada prolosti, no iz politike podsvijesti esto
izbija na povrinu. Treba istai da se nove nacionalistike elite u mnogo emu razlikuju
od nacionalistikih elita koje su u 19. stoljeu prihvatile ideje demokracije i jednakosti u
svrhu ruenja feudalne i monarhijske vlasti. U nacijama - dravama ne ive samo
nacionalisti nego i ljudi koji s njima dijele istu nacionalnu pripadnost, ali ne i politika
uvjerenja. Nacionalna pripadnost pojedinaca ne odreuje u svim sluajevima stavove
prema drugome, ali negativni stavovi koje formuliraju nacionalisti - u smislu velikog
distanciranja prema drugom narodu u cjelini - kao kategoriji - imaju presudan utjecaj.
Raspad carstava
Spomenuti period, period 19. stoljea je izuzetno znaajan za poimanje i determinisanje,
istraivanje nacije i nacionalnosti. Stoga naa glavna pitanja u kontekstu ovoga trebaju
biti: ta nacija znai, to oznaava i ime je oznaavamo, kako se formira i ta u sutini
pretstavlja.
Naime, injenica koju smo istakli na poetku ovog rada jeste da je 19. stoljee u Europi
bilo prilino mirno. No, ipak o 19. stoljeu ne moemo govoriti o stoljeu potpunog mira.
Da, u veini sluajeva nije bio prisutan ratni osjeaj za unitenje drugoga i drugaijeg
preko rata, meutim 19. stoljee je izuzetno znaajno jer oznaava period kojeg su
obiljeili pokreti za osloboenje malih naroda od imperijalnih sila. To je vrijeme poetka
nastajanja nacija i nacionalnih drava, kao i vrijeme za ujedinjenja pojedinih naroda.
Iako ideju nacionalnih pokreta i konstituiranja prvih nacija moemo pratiti ve od 13.
stoljea, kada se nacija javlja u razvijenim gradovima Italije, te, dodue ee, poinje
sretati na irem europskom prostoru, u Francuskoj i Engleskoj, a potom i u panjolskoj,
Portugalu i u Nizozemskoj - u 15. stoljeu, ipak spomenuto 19. stoljee se uzima kao
vrijeme kada ideja nacije postaje vladajua i kada se proces konstitucije nacije naglo

intenzivira. Svakako u nastajanju nacija i nacionalne svijesti treba spomenuti i ono to je

direktno otvorilo put nastajanju nacije, a to je zasigurno propast velikih carstava,
imperijalnih i neprikoslovenih sila. To je sluaj na primjeru Osmanskoga carstva,
Austro-Ugarske, pa i Velike Britanije, panjolske te Nizozemske s pripadajuim
kolonijama. Sve napomenute velike sile, sastojale su se od razliitih naroda, konfesija i
autonomnih podruja (koja su potpale pod njihovu vlast osvajanjima), stoga treba da
bude jasno da je svaka grupa postepeno razvijala svoju vlastitu nacionalnu svijest,
svoja uvjerenja i stavove, osjeanja da se pripada zajednici istog jezika iste povijesne
skupine, koja svakog pojedinca vezuju za tu nacionalnu skupinu.
No, da bi uope preli na obradu tema koje su vezane za naciju treba obraditi posebnu
panju na determinologiju nacije u angronu Benedikta Andersona.
Benedict Anderson - Nacija zamiljena zajednica
Za njega kljuna, ali naravno, ne i presudna, determinanta u stvaranju nacije jeste jezik.
Tako, u stvaranju nacionalne svijesti i nacije openito, ogromnu ulogu ima sam jezik kao
sredstvo komunikacije i simbol identiteta zajednice, kao znak razliite skupne
(nacionalne) pripadnosti. Upravo jezik moemo smatrati i najadekvatnijim pokazateljom
nacionalnosti, te ga moemo smatrati kao elementom kojim ljudi odreuju svoju
pripadnost nacionalnoj zajednici.
O jeziku kao kljuu za otvaranje vrata u nastajanju nacija govori Benedict Anderson u
eseju Nacija: zamiljena zajednica. Nacija je zamiljena zajednica, kao to je to
pokazao Benedict Anderson, ije se postojanje zasniva na pojedincima koji mogu da
zamisle ostatak nacije kako simultano postoji u jednom istom nacionalnom prostoru, iako
recimo nikada nee otii u sve krajeve svoje zemlje, niti e ikada sresti veinu pripadnika
nacije s kojima navodno dijele misteriozne kulturno-genetsko-jezike karakteristike.
Dakle, s njima dijele sve one elemente koji neosporno obiljeavaju naciju - jezik, kultura,
tradicija, konfesija. Dakle, mase ljudi jedne nacije obiljeava zajedniki jezik, kultura,
te konfesija, ali isto tako ih i razlikuje od drugih nacija, te ini drugaijima.
Govorei o Naciji: zamiljena zajednica Benedict Anderson se najvie obazire na
pojam nacionalizma. Nacionalizam i nacionalni pokreti, za Andersona, su pokreti koji se

najprije javljaju kao tipian europski fenomen. Svoj vrhunac nacionalizam doivljava u
drugoj polovici 19. stoljea. Tada, prema Andersonu, nacionalizam postaje izvozna roba,
jedan pravi predmet oponaanja, ali i svakako model za uspostavu nacionalne drave.
Protureformacija je za njega jako bitna, te smatra da je potakla kratkotrajan preporod
tiska na latinskome jeziku, ali sredinom 17. stoljea taj pokret pomalo odumire.
Knjievna djela su se sve vie pisala na narodnim jezicima, a latinski je potisnut i iz
administracije. A upravo ovi tiskani jezici su postavili temelje nacionalne svijesti. Tiskani
jezici su stvorili unificirana polja razmjene i komunikaciju ispred latinskoga, kao i iznad
vernakulara. Stoga, govornici velikoga broja razliitih francuskih, engleskih ili
panjolskih vernakulara, kojima je bilo teko ili moda ak nemogue sporazumjeti se u
razgovoru, mogli su se tada razumjeti zahvaljujui papiru i tiskanim knjigama. U tom
procesu postupno se gradila i svijest stotina hiljada ili ak miliona ljudi unutar jednog
jedinstvenog jezinog podruja, pa tako i s obzirom na injenicu da mu pripadaju zajedno
s jo hiljadu ili milion ljudi. itatelje je tisak meusobno povezivao, pribliavao je jedne
s drugima na sekularan, pojedinano vidljiv te katkad i nevidljiv nain. Zamiljenih
zajednica koje preko stjecanja kapitalizma i tiskarske tehnologije, te preko neumitne
raznovrsnosti ljudskog jezika postavljaju binu za savremenu naciju.
O raspadu starih carstava posebnu panju posveuje i Katunari ba kao i Anderson, te
istie da je sve do 19., 20. stoljee carstvo i kraljevstvo igralo glavnu ulogu u svjetskom
poretku. Ono to je znaajno istai jeste da su i carstva i kraljevstva okupljali vie naroda
u svojoj sadrini. Meutim ovakav poredak se promijenio sa 19. u 20. stoljee. Nekoliko
kljunih detalja treba istai koji su uvjetovali na promjenu slijeda dogaaja i postojeeg
poretka. Prve naznake moemo traiti kod germanskih kneeva, u sklopu dotadanjeg
Svetog Rimskog Carstva, koji su se suprotstavili papinskoj vrhovnoj vlasti u Rimu.
Augzburki sustav stotinjak godina kasnije zamjenjuje vestfalski sustav, nazvan prema
mirovnom ugovoru koji je 1648. godine nakon tridesetogodinjih vjerskih ratova
sklopljen u njemakoj pokrajini Westfaliji nakon kojeg se kolektivna pripadnost odreuje
teriotorijalno. Pored spomenuta dva sustava trei, nama i najzanimljiviji, jeste nacionalni.
Dakle trei oblik suverenosti jeste nacionalni oblik suverenosti. Uveden je u vestfalski
sustav postepeno da bi ga na kraju i zamijenio. Nacionalna suverenost je u sutini

uspostavljena Deklaracijom nezavisnosti 1776. Amerikih kolonista, te Francuskom

revolucijom 1789. godine. Bitno se razlikuje od predhodna dva oblika suverenosti jer se
zasniva na demokratskom i svjetovnom tumaenju izvora vlasti. Dakle raniji sustavi
unutar starih carstava i imperija, vremenom su zamijenjeni Augsburkim, vestfalskim da
bi u krajnjoj liniji kulminirali sa Francuskom revolucijom i pojavom demokratskih
ideologija jednakosti. Samom injenicom to su bila vojno poraena u Prvom svjetskom
ratu, velika carstva i imperije su se iznutra vrlo brzo raspala. A spomenuti novi oblik
suverenosti je privlaio mnogo vie aspiranata na poloaj vlasti, a u sve to demokratska
ideologija jednakosti i slobode privukla je veliku masu ljudi. U krajnosti raspad velikih
carstava moemo prepisati Prvom svjetskom ratu, ali krajnji ishod i odluujuu ulogu u
nestajanju carstava odigrao je spomenuti novi nacionalni sustav gdje je uklopljena
demokratska ideoloija jednakosti i slobode.
Proturjeja nacionalnog pitanja
Drugi svjetski rat je imao katastrofalne posljedice za Austro-Ugarsko i Tursko Carstvo.
Ne samo da su poraena u Prvom svjetskom ratu, to ih je ostavilo tako krhkim i
mekanim, nego su i potpuno dokrajena Drugim svjetskim ratom. Na temeljima ovih
carstava slijedei korak je bio uspostava novog niza nacija drava.
Naime, Drugi svjetski rat je poeo pod izgovorom da je Njemaka najuskraenija drava
u Evropi. Nacisti su, doista vjeto iskoristili zbrku proturijeja, znaenja oko nacionalnog
piitanja koja je pratila mirovni ugovor u Versailesu 1919, kojim je dokrajeno AustroUgarsko i Tursko Carstvo. Ovaj mirovni ugovor nalagao je puno pravo na samostalno
samoodreenje, to praktino znai pravo na uspostavu drava na ruevinama carstva.
Tako su iz dijelova bivih carstava stvarane mnogonacionalne drave po uzoru na carstva,
kao to su Jugoslavija i ehoslovaka, ali i jednonacionalne poput Maarske. Meutim sa
svim ovim doao je i jedan problem. Bilo je nejasno moraju li se granice nacije poklapati
sa dravnim granicama. Nakon Drugog svjetskog rata nacionalizam opet e postati neto
pozitivno. Drave nastale raspadom starih carstava su uspostavljene to ratovima to
pregovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Kao rezultat novog procesa, u
Ujedinjene je narode primljeno stotinjak novih drava. Meutim pravo do kojeg se dolo,

pravo prema kojem narod ima pravo na svoju dravu, postalo je povodom za nove
nepravde. Stvaranje novih drava nije rijeilo mnoge probleme, nego je ak ta vie
dovelo do novih ratova i iseljenja. Meutim u veini sluaja priznavanje novih nacijadrava otvorio je pravi set rasprava o ovom pitanju. U krajnosti je odlueno samim
priznavanjem, meunarodnim priznavanjem drava kao to su Slovenija, Hrvatska i
Makedonija, da se strogo potuje i pridrava naelima i zakonima koji jame graanska i
politika prava i slobode manjina. Time je pravo naroda na samoodreenje povratilo
demokratsko znaenje, budui da demokracija podrazumijeva jednaka prava i zatitu svih
graana a ne samo pripadnika veine.
Rapadom starih carstava nastale su nove drave, mnogonacionalne, mnogokonfesionalne
drave, to je dovelo u teak poloaj pojedine manjinske skupine koje etniki pripadaju
drugoj strani. U dananjem modernom nainu poimanja naroda i nacija, drava, pravnim
instrumentima meunarodne zajednice i njenih organizacija kontrolora se provoenje
prava manjina i naelo jednakosti graana pred dravom. Drugim rijeima drava ne
smije biti ekskluzivno vlasnitvo nijednog naroda koji u njoj ivi, nego svih graana na
njenoj teritoriji, bez obzira na etniko porijeklo naziva drave.
Raspad boljevizma
Poslije raspada carstava, boljevizam stupa na svjetsku pozornicu. Pokuavao je
ispostaviti trajniji oblik nadnacionalnog poretka, najprije na tlu biveg ruskog carstva, a
nakon Drugog svjetskog rata na Istoku Evrope. Ono to nije polo za rukom ranijem
ruskom carstvu pokuao je boljevizam, a to je okupiti mnotvo razliitosti i podrediti ih
vlastitoj volji sovjetizma kao nadnacionalizma. Meutim, ba kao to je nacionalizam,
stvaranje i irenje svijesti o nacionalnoj pripadnosti i razliitosti gurnulo carstva sa
svjetske pozornice tako i boljevizam nije uspio ostati i opstati u borbi sa nacionalizmom.
Staljin, kao glavni predstavnik boljevike ideologije, uvidjeo je da uzroke raspada
carstva i carskog reima treba traiti u antiruskom raspoloenju meu manjim narodima
unutar carstva. Stoga raspad gleda upravo sa te perspektive i injenice da se carstvo nije
moglo izboriti sa manjim grupacijama koje su postepeno zadobijale i irile vlastito
raspoloenje koje je bilo iskljuivo antirusko. A boljevizam, u ovom sluaju sovjetizam

kao nadnacionalizam, bio je prvennstveno Staljinova zamisao. Poto je uvidjeo greke na

kojima je podlijeglo rusko carstvo prije njega, ovaj oblik nadnacionalizma je zamjenio
veliko-ruskim nacionalizmom. On se sagledavao u isto ruskim formama. Za primjer
moemo navesti ruski jezik koji je bio jedini u kolama i jedini u upotrebi potiskivajui
ostale nacionalne jezike. Socijalizam je trebao izgraditi svijet jednakosti i bratstva, koji bi
ljudima u industrijskoj epohi donio vie jednakosti, pravde, ali umjesto toga pruio je
pretvaranje socijalistikog sadraja u ivot pod vlau koja najprije terorom, a potom
diktatorskom rutinom kontrolira apatinu masu. Upravo zbog ovoga javlja se
nacionalizam koji postaje jedini oblik politiki efikasnog i masovnog otpora reimu. A
tako nezadovoljnu masu bilo je lako zapaliti antiruskim raspoloenjem. Zbog koritenja
sile i vlastitih klieja protiv nacionalizma dolo je do neuspjeha u cijelom boljevikom
projektu izgradnje drutva. Uspostavljajui nadnacionalizam u suprotnosti nacionalizmu
boljevizam se raspao, a raspadom je nastalo etrdesetak samostalnih drava.
Panislamizam
Panislamizam je islamski religijski, ideoloki i politiki pokret koji ima za cilj ujedinjenje
muslimana u zajedniku islamsku dravu - esto nazivanu Kalifat. Osnova
panislamistike ideologije je islam. Panislamizam kao islamski ideoloko-politiki pokret
zagovara ujedinjenje svih muslimana, bez obzira na nacionalnost i kulturu, u zajedniku
islamsku dravu u kojoj bi vrhovni zakon bio erijat, tumaenje Kur`ana, a osnovna
kultura bi bila islamska kultura.
Kao oblik religijske, odnosno islamske politike ideologije, koja je po karakteru
nadnacionalna, panislamizam se razlikuje od nacionalistikih ideologija. Panislamizam se
razlikuje i od pannacionalistikih ideologija po tome to u svom uenju na prvo mjesto
stavlja islam kao osnovu svega. U panislamizmu islam pretstavlja naciju, kulturu i
ideologiju
Panislamistika ideologija zagovara povratak stanja koje je vladalo u vrijeme nastanka
islama, u vrijeme vladavine Muhameda i njegovog Kalifata, kada je po islamskom
vjerovanju islamski svijet bio ujedinjen u jednu dravu i neiskvaren.

Islamski svijet sastavljen je od raznolikih zemalja i politikih reima, od republike

Turske, koja je posvijesno i politiki najvie vezana uz Zapad, te kraljevstava Maroka i
Jordana i arabijskih eikata do militaristikih reima Pakistana i Sudana i muslimanskih
etnikih zajednica u zemljama poput Indije i Bosne i Hercegovine. Glavninu tih zemalja
ine Arapi s jedinstvenim arapskim jezikom, a sve zemlje pristupaju islamskoj vjeri. U
ovim arapskim zemljama se od 1950. do 1970. godina brzo irio pokret arapskog
jedinstva, panarbizam, koji je nastao pokraj Otomatskog Carstva. Ovaj pokret se
poistovjeuje sa panislamizmom, a uspio je politiki u nekim angronima okupiti arapsku
naciju na osnovi zajednikog jezika i vjere, meutim da bi se odralo ovo jedinstvo nisu
dovoljni samo ovi elementi. Da, to zasigurno jesu elementi koji povezuju arapske narode,
i stvaraju posebnu svijest o pripadnosti islamu i arapskom svijetu ali da li su dovoljni
da se islamski svijet odri u monosti konkurentnog mainstva modernog svijeta.
Zapad svoje protivnike gleda na bazi konkurentnosti. Svoje protivnike SAD gleda kao
demone koji bi kad ojaaju ili se dokopaju njihovih/njenih oruja imali za cilj unititi
SAD. Upravo zbog toga SAD za glavnog neprijatelja smatra arapski-islamski svijet, ali
imaju i u uvidu da je taj svijet izuzetno bogat prirodnim energentima, naftom u prvom
smislu, to bi ih stavilo na prvi plan u svjetskom poretku ako uspiju odrati svoje
jedinstvo i nacionalni karakter. Islamski svijet, arapski svijet je uistunu velika teritorijalna
cjelina koju na okupu jo uvijek dri islamistiki pogled na svijet i uopeno-islam kao
vjera. Meutim ta cjelina jo uvijek nema svoga vou koji bi se isticao, kao to su to
SAD na Zapadu. Ovakva situacija najvie odgovara Zapadnim velesilama, posebno se to
odnosi na SAD, koje su doista svjesne situacije da ukoliko se javi takva zemlja-nacija
koja e dominirati u islamskom svijetu, da e se javiti i konkurentska sila koja e u
budunosti promjeniti svjetski poredak. I mi se trebamo zapitati to bi se desilo da
amerikanizacija prestane sa djelovanjem u islamskom svijetu i da se probude islamske
zemlje sa svojim prirodno, vojno-ljudskim potencijalima? Pa zasigurno promjenu
svjetskog poretka velikih sila. Upravo zbog toga i postoji mnotvo zapadnjakih vojnih,
humantarnih i drugih organizacija irom islamskih zemalja koje skitnae pod izgovorom
da su tu da pomognu i stabilizuju situaciju, a ustvari su tu kao piuni koji se boje za svoje
sutra. Na drugoj ekstremnoj islamistikoj strani odgovore na ovakvu politiku SAD
moemo vidjeti u vlastitim prijetnjama i akcijama, od Sadama Huseina do Bin Ladena i

bombakih napada. Ipak u svemu ovome, jedna slika je oita, a to je da zapadni

nadnacionalni sustav poticanjem rivalstva na osnovi nacionalizma u taboru protivnika
ponovo pokuava stvoriti prednost. No, ono to trebamo zakljuiti jeste da su
nacionalizmi arapskih zemalja veoma opasni po zapadnjake velike sile na leima SAD.
Hoe li se jednog dana uspostaviti poredak gdje e neka od islamskih zemalja stei
dominaciju u svijetu kao to smo ve istakli u mnogo emu zavisi upravo od SAD-a i
zapadnih saveznika. No teko je i pretpostaviti kako e vodea svjetska sila dopustiti da
protivnik tako ojaa da zaprijeti njezinom poloaju i sigurnosti. Kako god bilo, u ovakvoj
perspektivi moi i pogledima na svjetski poredak, nacionalno pitanje, koje je nekada
nudilo nadu opstanka i dostojanstva naroda, osobito donjih slojeva drutva, moglo bi doi
na svoju najniu taku u povijesti te postati sredstvo obrauna velikih sustava moi.
Liberalizam
Liberalizam - lat. liberalis liber = slobodan, slobodarstvo, slobodoumlje koji zagovara
smanjenje nadzora drave i drugih politikih institucija nad individualnom slobodom
pojedinca. Liberalizam je politika doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti,
politiku toleranciju i postupne reforme politikih i drutvenih institucija. U ekonomiji
zagovara, tradicionalno, naelo laissez faire tj. nesputano djelovanje slobodnog trita i
trinih zakonitosti te smanjenje prerogativa socijalistike drave.
Takoer, liberalizam je i politiki pokret koji se zalae za potovanje ljudskih prava i
liberalnih steevina ovjeanstva. Kao sustavna politika misao i praksa razvija se iz
prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljea, osobito kroz djela Montesquieua, Rousseaua i dr., a
politiki je uoblien u ustavnim aktima kao to su amerika Deklaracija o neovisnosti
(1776.) i francuska Deklaracija o pravima ovjeka i graanina (1788.)
Kao i prethodne ideologije i liberalizam je jedna nadnacionalna ideologija. Ideologija
koja je prihvatila i demokraciju i nacionalizam, a da se nije odrekla svoje orijentacije, a to
je slobodno trite. U sutini umjesto da pribjegne ili tritu ili nacionalizmu ili
demokraciji, liberalizam je napravio jednu simbiozu svega ovoga. Naime posebno je
razvio sposobnost trgovanja bez granica, a demokraciju i nacionalizam stavio je u slubu

razvoja. U 19. stoljeu u skladu sa nauavanjima Johna Lockea, Johna Stuarda Milla i
Jeana Jacquesa Rosseaua, liberalizam je postao demokratskom ideologijom kakvu danas
poznajemo. Stoga, liberalna drava jamac slobode i jednakosti svih graana. U ovakvim
okolnostima liberalizam je sklopio savez sa naionalizmom sa zajednikim ciljem ruenja
monarhijske vlasti.
Novi liberalizam daje prednost globalnom tritu, multinacionalnim korporacijama i
nadnacionalnom udruivanju zapadnih i novih istonih zemalja u sklopu NATO-a.
Meutim, ono to je vrlo negativno, a to prua moderni liberalizam jeste da su zapadne
diplomacije sklone favorizirati korporacije koje imaju veinski kapital i plaaju poreze u
njihovim dravama.
Liberalizam je redom naputao svoje saveznike, carstva i rasiste od 16. do 20. stoljea,
Sovjete nakon drugog svjetskog rata, Iraane nakon rata protiv Iranaca i dr. Svojih se
konkurenata rijeavao na manje vie isti nain. Najprije ih je ekonomski oslabio, potom
politiki dezavuirao, a na kraju im je prodavao oruje kako bi se meusobno istroili u
ratovima. to nam sve ovo govori? Liberalizam kojeg oituje potivanje ljudskih prava i
sloboda u sutini jeste liberalizam koji se samo prividno predstavlja kao takav. U sutini
on titi mehanizam moi koji uklanja sve to mu smeta u ostvarivanju sredinjeg interesa,
a to je osiguranje i rast profita na tritima irom svijeta. Dananja demokracija osporava
jednakost meu ljudima u drutvu na faktiki nain zbog ekonomskog sustava koji vrlo
nejednako raspodjeluje dobra i time ivotne anse, pa demokracija ponovo koegzistira s
drutvenom nejednakou, iako nema formalnog robovlasnitva. Ima meutim ublaenog
i prikrivenog u sluajevima kada su ljudi spremni doi do zarade pod krajnje
poniavajuim uslovima (trgovina enama). Drugim rijeima eli se rei da realna
demokracija ne stoji na suprotnoj strani od rasizma i nacionalizma nego u istom
drutvenom sustavu. U krajnosti liberalizam koji se predstavlja kao najdemokratiniji
sustav, liberalizam kao ideologija ljudskih prava, za negativnu posljedicu u svom
segmentu ima kapitalizam koji je u sutini glavni sustav moi, te koji rui mnoge barijere
ne osvrui se uope na demokratiju i pravino djelovanje. U domenu ovoga i zbog
ovoga Katunari upravo liberalizam posmatra kao ideologiju koja se predstavlja u

simbiozi demokratije i nacionalizma koji slue kao pokretai trine mainerije, i

omoguuju trgovanje bez granica.
ovinizam je najvei stepen negativne nacionalne, rasne i kulturne svijesti i poimanja
nacionalnih i grupnih interesa. On se ispoljava kroz otvorenu mrnju prema drugim
etnikim, kulturnim i nacionalnim grupama. To je nacionalna iskljuivost i nepomirljivost
sa poloajem svoje nacije u okruenju. ovinizam ispoljava otvoreno neprijateljstvo
prema drugim nacijama. On nastoji da se na svaki nain vlastita nacija izoluje i ogradi
od drugih nacija ili da se druge nacije, etnike, kulturne, rasne grupe potisnu i uklone
sa prostora koji zauzima moja grupa jer se doivljavaju kao stalna prijetnja za njen
skladan i miran razvoj.
Globalizacija oznaava dinamino ekonomski, politiki i kulturni proces koji je
omoguen brzim razvojem na poljima transporta i komunikacija, a koji je esto voen
eljom velikih korporacija za osvajanjem novih trita. Globalizacija je kontroverzan
proces. Ekonomska globalizacija oznaava u prvom redu stvaranje i utvrivanje pravila
jedinstvenog svjetskog trita sa slobodnim podstie konkurenciju i razvoj. Protivnici sa
druge strane tvrde da velike multinacionalne korporacije koriste ve zaraeni kapital da
onemogue stvaranje konkurenata sa kojima bi morali dijeliti trite.
Politika globalizacija je tijesno vezana uz ekonomsku globalizaciju. Postojanje
jedinstvenog svjetskog trita smanjuje mogunost nacionalnih drava da direktno
podstiu razvoj vlastite ekonomije postavljanjem pravila koja daju prednost vlastitim
firmama. Mjesto donoenja odluka se prenosi iz dravnih u meunarodne institucije ime
se smanjuje mogunost ljudi da direktnim izborima predstavnika vlasti utiu na vlastiti
razvoj.
Kulturna globalizacija je susret razliitih svjetskih kultura i obiaja. Protok robe, kapitala
i ljudi preko dravnih granica nosi sa sobom i protok navika, obiaja i kultura.
Globalizacija se karakterie kroz:
-

Intenziviranje drutvenih veza irom svijeta, i to tako da veoma udaljena mjesta

bivaju povezana u toj mjeri da dogaaji u jednom mjestu mogu biti uzrokom ili
posljedicom dogaaja u nekom drugom, koje je stotinama kilometara udaljeno, i
obrnuto.

Najvea ekonomska i drutvena promjena jo od industrijske revolucije.

Proces porasta veza izmeu drutava i problema.

Proces kojim se intenzivira konkurentnost na tritu.

Pokretanje snaga svjetskog trita i ekonomsko slabljenje drava.

IV. DIO:
NOVIJE TEORIJE O NACIJI I NACIONALIZMU: PRAVCI I PRIMJERI
Nacionalizam kao proizvod modernog doba
Nacionalizam je bio program socijalnog inenjeringa, a nacionalna drava trebala je
biti tvornica. Nasuprot primordijalistima, modernisti objanjavaju naciju kao proizvod
industrijalizacije, politike demokratije, masovnog obrazovanja i medija. Prije razdoblja
modernizacije oseaj drutvene pripadnosti, slian nacionalnom, nije mogao postojati, jer
je stvoren prema zamisli nove politike i kulturne elite. Stoga, nacionalizam prethodi
naciji i zbog toga ih niz komentatora razvrstava u vie pravaca:
-

Instrumentalizam etninost i nacija su sredstva za ostvarivanje politikih,

vojnih, ekonomskih i drugih ciljeva, to proizilaze iz trenutnih interesa elita ili

gornjih slojeva drutva.

Situacionizam nacionalna pripadnost jedan je od oblika kolektivne pripadnosti

koji su presudno odreeni situacijom u drutvu.

Interakcionizam oznaka etnike ili nacionalne pripadnosti, kao i nain na koji te
skupine sebe vide, proizvod su interakcije sa drugim, obino susjednim

skupinama to slui uspostavljanju granica meu skupinama.

Devolpmentizam nacija je oblik zajednice koja nastaje u industrijskoj epohi, a
na viim stupnjevima industrijskog razvoja ili u postindustrijskom razdoblju
nacionalni oblik moe ili e najverovatnije biti zamijenjen drugim oblicima

zajednice kao prvorazrednim.

Konstrukcionizam nacije su u najveoj mjeri proizvod ideolokih konstrukcija

identiteta od strane kulturnih i politikih elita.

Modernizam shvatanje o vremenskom ogranienju uslova formiranja etnikog i
nacionalnog identiteta.

Starost nacije nemogue je tano utvrditi, ona ima vie razina u svom razvoju. Neki
nacionalni slojevi stariji su od pojave nacionalnih pokreta ili draava, to se ponajprije
odnosi na etnocentrizam. Nema razloga sumnjati da se i danas radi o meunacionalnim
oseajima. Apetiti starog i novog nisu toliko sporni, koliko je to odnos izmeu nove ideje
nacije i drutvene stvarnosti na koju se ona odnosi.
Kako razumjeti argument o kvazirealnosti nacije?
Nacija nije drutvena stvarnost posebne vrste, nego ideoloki projekat koji se u
drutvenoj stvarnosti ne moe realizovati. Budui da se postojanje nacionalne zajednice
zaista ne moe jasno i nedvosmisleno utvrditi, nova predodba mora drutvenoj veini
posebnim nainom prikazivati drutvenu stvarnost, zapravo ideolokim prekrajanjem
stvarnih drutvenih veza i pripadnosti.
Termin ideologija koji je kao kovanica nastao u 19. stoljeu u znaenju izobliene
drutvene svijesti, najbolje je ocrtavao prikaz stvarnosti, naravno, ne misli se ba na
svako apstraktno prikazivanje drutvene stvarnosti kao ideologizovano ili politiki
pristrasno. Modernistiki teoretiari nacionalizma brane opravdanost znanstvenog
pristupa drutvu i zajednicu kao protivtezu nacionalistikoj viziji drutva i zajednice kao
zatvorene i iskljuene zbilje. Nacionalisti tvrde da ljudi u prvom redu pripadaju
odreenoj naciji, ali ne osporavaju injenicu da mogu osjeati pripadnost i drugim
skupinama, pa i to da se neki ljudi nacionalno ne opredeljuju, samo smatraju da je oseaj
nacionalne pripadnosti najvaniji i najzdraviji. Za mnoge, pa i za veinu u mnogim
zemljama, nacionalna pripadnost je na prvom mjestu. Zapravo, u ovoj konstataciji ini
nam se da tu lei razlog naeg modernistikog osporavanja nacionalnog kao lane
openitosti. Naime, ona je rezultat nacionalistike projekcije nacionalne pripadnosti, gdje
nacionalna pripadnost postaje politiki mi. S obzirom na to, postoje bitne razlike
izmeu sociolokih i politikih slika drutvene stvarnosti. Socioloka slika drutva nema,
bar ne znaajan, politiki uinak, budui da drutvo opisuje brojevima i pojmovima koje
veina ljudi slabo razumije. Da bi takva slika postala popularna mora se iznijeti veem
broju ljudi ili zainiti opisima konkretnih detalja i imenima konkretnih detalja i imenima
konkretnih, ali i vanih osoba. Politiki uinci retuiranjem slike jedinstvenog drutva ili
zajednice, kao nacije, ne moraju biti samo mobilizovani i pasivni. esto nije ni mogue
povui otru crtu izmeu takvih uinaka, jer mnogi politiari govore da sebe ili narod

brane kada napadaju druge. Njihova slika nacionalnog jedinstva aktivno oblikuje
drutvenu stvarnost na koju se odnose, u nju je ukljuena, pa se ne moe oznaiti kao
zamiljena, nego kao i primijenjena i ostvarena.

Nacionalni sukobi u kontekstu sastava moi

Sukobi na osnovu nacionalne i etnike pripadnosti, koji mobilizuju veliki broj ljudi ili
lanova tih kategorija pripadnosti, predstavljaju najrazornoji nain dokazivanja
postojanja nacije kao drutvene injenice. Motivi koji dovode do sukoba meu etnikim
ili nacionalnim zajednicama ne znai da se nacije nuno meusobno sudaraju u svakom
razvojnom koraku. Postojanje nacije bilo kao izmiljene kategorije ili ostvarene
kategorije pripadnosti, nije nuno ni dovoljno za nastanak sukoba. Bitno je to to
nacionalizam u ime jedne, obino malobrojne grupe, a ne itave nacije, prisvaja resurse
ili prava koja su u osnovi zajednika, nastojei iskljuiti pripadnike drugih nacija.
Nacionalizam i etniki odnosi stvaraju, meutim, mnoge druge mirne sporazumne naine
odravanja multilateralnog ili multijezinog poretka nejednakosti i dominacije.
Fredrik Barth: odravanje meugrupnih granica
Barthov je esej o Etnikim granicama objavljen 1969 god. Zaetnik je novog
modernistikog smjera u teoriji etnikih odnosa i nacionalizma. Etniki identitet
podrazumijeva niz prinuda na tipove uloga koje je pojedincu dozvoljeno da igra. Etniki
identitet dominira veinom ostalih statusa i definira konstelacije doputenih statusa,
odnosno drutvene likove koje pojedinac tog identieta moe na sebe preuzeti. Tako bi se
moglo rei i da je etniki identitet imperativan, u toliko to se ne moe svijesno ignorirati
ni na odreeno vrijeme otkloniti kako bi se povelo rauna o drugim definicijama
situacije. Jedino u statinim i zatvorenim drutvima istrajavaju stari identiteti,
odnosno granica meu grupama.

Zbog industralizacije i modernizacije i u zemljama

Treeg svijeta gotovo sve se mijenja u odnosima unutar i izmeu etnikih grupa. Stvaraju
se nove elite koje ele sudjelovati u irim drutvenim statusima, kako bi sebi prihvatile
korist. Radi toga izabiru razne strategije: predtsavljaju se kao pojedinci iz starih grupa ili
novostvorene drutvene veine, ili pak prihvataju status manjine i ponaaju se kao
agilni etnopolitiari. Etnika grupa mijenja sadraj svojih kulturnih obiljeja ili
povjesnog kolektivnog pamenja. Time se ne briu granice izmeu nje i ostalih grupa,

nego se, naprotiv, one obnavljaju i uvruju. Prema Barthu, program drutvene
integracije nije proizlaz iz straha kulturnih i grupnih podjela. Problem integracije
proizvod je novih okolnosti, prije svega politike instrumentalizacije, etnike pripadnosti,
nekoliko tradicionalnih sposobnosti etnikih grupa da se meusobno povezuju i sarauju.

Ernest Gellner: politiki izumljena zajednica

On objanjava ponaanje pripadnika i voa etnikih organizacija u Treem svijetu, te
govori o naciji kao novoj tvorevini etnikog u Prvom, zapadnom svijetu, tvrdi da je
kultura primarno oznaka pripadnosti, a da su ostali aspekti kulture, ukljuujui visoku i
elitnu kulturu, kao nositelja viih vrijednosti sporedni.
Gellner namjerno banalizuje smisao kulturnih ustanova i vie govori o nacionalistikom
shvatanju kulture, nego o irim znaenjima kulture.
Prvi dio Razvoj determinizma ovdje se govori o razlikama izmeu predindustrijskih i
industrijskih drutava i kultura. Gellner odbacuje mogunost postojanja, objedinjuje
drutvenu svijest i identitet u predmodernim drutvima. Gellner, meutim, u
nacionalizmu ne vidi nita primitivno, on je proizvod nove univerzalne visoke kulture.
Nacionalizam je taj koji stvara nacije. Gellnerova koncepcija nacionalizma uklapa se u
raniju verziju kritike teorije masovnog drutva, koja naglaava jednoobraznost uverenja,
ukusa i stavova drutvene veine, do ega dolazi pod uticajem politike propagande na
birae, kao i ekonomske propagande na potroae.
Drugi dio Preveliki izuzeci On opisuje dvije vrste sluajeva gdje unato
industrijalizaciji, politikoj modernizaciji i optem opismenjavanju i obrazovanju na
osnovi jezike posebnosti, ne nastaju nacionalistiki pokreti. Gellner uporno tvrdi da su
anse nacionalizma iskljuivo stvar volje sudionika unutar pojedinog drutva. On
objanjavajui rast popularnosti i moi islamizma, uzeo je u obzir meunarodni kontekst,
istiui da je odnos Zapada spram islama doveo do zbijanja islamskih redova. Gellner
izbjegava takvu usporedbu izmeu islamizma i nacionalizma, pa ispada da je
nacionalizam autonoman ba kao to bi sebe htio i vidjeti, te poruuje da samo Bog stoji
iznad naroda.

Trei dio Mo kao unutarnacionalni izvor Gellner je nacionalizam uinio sredinjom

temom, uinio je greku poistoveujui drutvo sa nacijom-dravom. Najprije je osporio
nacionalizam kao djelotvorno naelo izgradnje drutva na duu stazu i u svjetskim
razmjerima, da bi potom logiku nacionalizma replicirao tvrdnjom da se drutvo iznutra
homogenizuje i oblikuje prema zamisli nacionalistike elite.
etvrti dio Viesmjerna evolucija Povezujui nacionalizam sa trendovima
ekonomskog razvoja koji proizvode dva razliita drutvena uinka, jedan smanjuje
drutvene razlike, a drugi ih poveava. Nesumnjivo su bile i namjere nacionalistikih
pokreta da se taj razvojni jaz smanji. Merutim, tim ne dolazi samo u pitanje
nacionalistika demagogija, nego i teorijska stajalita Gellnera. Prvo, da nacionalizam
crpi svoju mo iz vlastitog drutva. Drugo, da socio-ekonomsko ujednaavanje poloaja
razliitih nacija smanjuje izglede za njihove meusobne sukobe. Meutim, ni socioekonomski jaz ni ravnopravnost ne moraju biti jedan drugom glavni motiv sukoba. Borba
za mo i presti odvija se u svim uslovima.
Zajedniko za Gellnera i Smitha jeste povezanost i shvatanje o homogenoj kulturi,
interpretacija znaenja nacionalnog, ukljuujui i uvek problematini nacionalni
interes.

Gellner primeuje da se irenje nacionalizma prema periferiji ne odvija na osnovu

industrijalizacije, razvoja trita i masovne seobe stanovnitva u gradove. Gellner za
izgradnju opte teorije nacionalizma zagovara izradu opisa na osnovu Weberove metode
idealnih tipova ili pak kontekstualno ograniene teorije. Metoda idealnih tipova
koja znai da jedan tip nema u sebi znaajke drugog tipa, neprekidan je u sluaju
nacionalizma.
Benedict Anderson: zamiljanje zajednice
Izraz anomalija predstavlja analizu na marksizam, kojom je Anderson najblii po svojoj
znanstvenoj orijentaciji, kao i liberalizam. On smtra da je nacionalizam spontano nastao
krajem 18. stoljea i od tada se iri svijetom. Anderson ne smatra da je nacija izmiljena
zajednica, kao Gellner, jer to znai da se radi o lanom obliku svijesti i pripadnosti, te
umjesto toga nudi kao bolji izraz zamiljena, imaginarna zajednica.
S obzirom na zajednicu i naciju imamo tri Andersonova doprinosa:

1. Svaka zajednica stvorena u romanima i novinama.

2. Slubeni i popularni nacionalizam.
3. Nacionalizam nije rasizam.
- Slika zajednice stvorena u romanima i novinama za razliku od srednjovekovne
hrianske ikonografije koja iluzorno saima prolost, budunost i nadvremenitosti u
nekoj sadanjosti Bog. Anderson dokazuje da je ideja nacionalne pripadnosti
sastavljena na osnovi vremena merenog satom ili kalendarom mehanikog praznog
vremena. Anderson daje primjer dnevnih novina koje naziva minijaturnim romanom.
Takva istovremenost sugerie zajedniku povezanosti sudbinu u naciji.
- Slubeni i popularni nacionalizam - sastoji se u razlikovanju starijeg, elitistikog i
mlaeg, pukog nacionalizma ili kako ih naziva slubenog i popularnog nacionalizma.
Andersonovo stupnjevito razlikovanje slubenog ili imperijalistikog i pukog ili uslovno
reeno demokratskog nacionalizma vano je da bi se uoila uzrona povezanost
izmeu sastava moi ili vlasti i kolektivnog identiteta. Nacionalne elite i mase ne
povezuje samo osjeaj zajednike pripadnosti, nego i upravljanja, sudjelovanja u vlasti,
aktivno i pasivno, iako su mase u najveem broju zemalja sa rezultatima organizacije
drutva od strane elita nezadovoljne.
- Nacionalizam nije rasizam Anderson je povukao otru crtu izmeu nacionalizma i
rasizma. Nacija se, dakle, nudi kao doivljaj velike porodice pod pretpostavkom da je
porodica mjesto ljubavi i solidarnosti u kojem nema sebinih interesa. A dok je za njega
rasizam neskladan, jer je proizvod mrnje i netrpeljivosti prema niim rasama i
kulturama.
Andersonu treb, ipak, odati priznanje to je dublje od drugih modernista sagledao motive
koji ljude ine spremnima da rtvuju tota, ukljuujui i vlastite ivote, za naciju.
Najvei Andersonov teorijski doprinos vidimo u tome da je nacionalizam uveo meu
moderne oblike utopijske svijesti koja se u meuvremenu pretvorila u vrlo sebian oblik
svijesti.

Erik Hobsbawm: izumljena tradicija

Izdvaja se ponajprije zbog njegove posudbe o nacionalizmu kao o novom izumitelju

tradicije. Po tom terminu je postao iroko poznat i citiran. Izumljena tradicija, pokuaj
je da se u modernoj, urbanoj i politikoj praksi neto novoizmiljeno dovede u vezu i
izjednai sa starim. Izumljena tradicija sainjava skup praksi, obino upravljanih na
osnovu otvoreno ili preutno prihvaenih ravila. Hobsbawm se pribliava stajalitu
slubenog antinacionalizma. injenice o prevlasti djela, a zapravo djelia, jednog naroda
nad drugim ne bi se u analitikom tekstu smjeli nazvati imenima tih naroda. U njegovoj
knjizi Nacije i nacionalizam od 1780.godine gdje analizira i ocjenjuje sadanju fazu
nacionalizma kojoj peat daje raspad Sovjetskog saveza i bive istonoevropske
socijalistike hemisfere. Te su stranice teoretski pouzdanije zbog njamanje dva razloga.
Prvo, to je nova faza nacionalizma, a ne njegov kraj koji liberali i socijalisti prieljkuju i
drugo, slino je zapravo prvom - zato to nacionalizam nije pokuaj stvaranja veeg
kolektivnog identiteta.
Imanuel Wallerstein i Etienne Balibar: zajednica prividno pomirenih protivrjeja
Od teorija koje o naciji i nacionalizmu jo uvek govore sa moralistikim predznakom,
Immanuela Wallersteina i Etiennea Balibara, iji su se teorijski putevi susreli upravo na
ovom podruju, Wallersteinovo razlikovanje dvaju znaenja kulture ve spomenuto u
ovoj knjizi, kljuno je za razumijevanje i prouavanje nacije i nacionalizma. Nacija
prema Wallersteinu nastaje zbog politikog struktuiranja svjetskog kapitalistikog
sastava, to izraava i sastav UN.
Balibar o izvorima nacionalizma

razmilja

slino

kao

Wallerstein.

Zadatak

nacionalizacije drutva i modeliranja homo nacionalista svjetski ekonomski sistem

postavlja preko drave. Kapitalistiki poredak slui se nacionalizmom da bi drutvo
nagrieno protivrejima interesa i sukobima familijazirao. Nacionalni je identitet
dvostruka iluzija. Sastoji se iz uvjerenja da su narataji vijekovima nastanjivali priblino
istu teritoriju, oznaen priblino isto i prenosili jednu nepromjenjivu supstancu. Nacija u
svijetu nije postojala ili se nije u potpunosti formirala do pred 18. stoljee, a od tada
postoji kao nova drutvena stvarnost, ali i kao otvoreno pitanje, naime, do kada e
nacionalni identitet biti prvorazredan za drutvene veine u dravama irom svijeta.
Liah Greenheld: ponos i resantiman

Kjuni i analitiki pojmovi u njenoj pozamanoj studiji o naciji i nacionalizmu su

resantiman i ponos, ona ih oznaava kao nove oseaje. Greenfeld je svoju reviziju
stvarnosti nacionalizma podvrgnula vlastitoj analizi nacionalizma prema kojoj je
istraivala i bavila se o nacionalizmu 16. veka.
Nacionalizam se najpijre irio vodoravno, meu evropskim elitama i to na osnovu
resantimana. Resantiman je ambivalentan oseaj kojim se uzor oponaa, a istovremeno
se prema njemu gaji zazor ili mrnja.
Nacionalizam je jedinstven oblik drutvene svijesti o suverenoj zajednici u osnovi
jednakih lanova. Ona smatra da su se do danas formirala tri tipa nacionalizma:
1. Individualistiko-graanski predstavlja izvorni tip nacionalizma svojstven
zemljama liberalne demokratije.
2. Kolektivistiko-graanski gdje je nacija kolektivna volja i interes imaju
prvenstveno nad voljom i interesima pojedinih graana.
3. Kolektivistiko-etniki ujedno i najrairenija

vrsta

kolektivistikog

nacionalizma, nacionalizam smatra proizvodom trajnih i genetskih uvetovanja

osobina koje se prenose krvnim srodstvom i nezavisnost od individualne volje.

Michael Mann: sustav moi na najsigurnijem terenu

Mann je poznat kao historijski sociolog i autor opsenih studija o porijeklu drutvene
moi od prvobitnih zajednica do drutva 20. stoljea. Prema njemu, drutvo se temelji na
etiri dimenzije: ekonomskoj, vojnoj, politikoj i kulturnoj, odnosno ideologijskoj.
Nacija obavlja kljunu ulogu za drutveno najkorisniju ustanovu modernog doba
dravu. Drava je ta koja moe voditi masovni rat, izgraditi komunikacijsku
infrastrukturu, kako za militarizam, tako i za kapitalizam, postati seditem politike
demokratije, jamiti socijalna prava graanima time to zadire u njihov privatni ivot, te
izmisliti makroekonomsko planiranje.
Bilanca modernistike kole
Iako je tano da mnogi autori, i ne samo oni iz modernistike kole, nevoljno priznaju
ogranienja svojih teorija, oni najradije pribjegavaju u izvjesnoj lijevici uoptavanja.
Moramo imati na umu da zadatak teorije nije samo izdvajanje naloga empirijskim
istraivanjima, nego i intelektualna rasprava u kojoj su neizbjene politike komotacije.

Teorije se ee meusobno sueljavaju vlastitim jezikom, nego jezikom empirijskih

podataka. Modernisti opravdano ne polemiu direktno o nacionalistikim shvatanjima,
budui da se argumenti nacionalizma ne mogu provjeravati na analitiki nain. Faza o
formiranju ideje o naciji, kontrafaktika, podobnija je za modernistiko tumaenje i
kritiku nacionalizma, nego to su to tvrdnje primordijalistikih teorija. Nacionalnu
privrenost tumae izrazom iracionalne potrebe ili, pak, sebinog interesa ljudi.
Teorija drutva kaja objanjava nacionalizam kao proizvod drutva, a ne drutvo kao
proizvod nacionalizma, morala je taj problem uzeti kao svoju ishodinu taku. Iz te take
izvire i nada u snoljiviji ivot unutar drutva i drave, ispresjecanim nacionalnim i
drugim kategorijama pripadnosti, da je mogua izgradnja novih oblika zajednice, koja ne
potcjenjuje ni ne ponitava stari okvir, ukljuujui ponos i dostojanstvo koje mnogim
ljudima jo uvijek prua oseaj pripadnosti naciji.
Od dekonstrukcije nacionalnog do konstrukcije postnacionalnog
Autori koji pripadaju postmodernistikom periodu nacionalizma, osim Jurgena
Habermasa, poimanje nacije i nacionalizma po etapama evolucije modernog drutva,
odbacuju evolucionostiko shvatanje drutva. Oni, takoe, odustaju od izgradnje
openitijih teorijskih polazita. Predstavnici su: Michael Biling, Floya Anthias, Manuel
Castells, Roger Brubacker, David Miller i Charles Tayler. Takoe, u ovom vremenu je
svoje ideje i teorije o naciji tumaio i Jurgen Habermas, ali one nisu imale
postmodernistiki karakter.
Michael Biling: banalni nacionalizam
Knjiga britanskog socijalnog psihologa M. Billinga Banal Nationalisam moe se uzeti
kao razdjelnica izmeu modernistike kole i njihovih radova. Dugo se inilo da od
nacionalizma pate samo manje razvijene zemlje na putu ka demokratiji ili da je
nacionalizam vezan za politiku krajnje desnice. Nacionalizam na druge narode ili reime
ima napretke, tako Billing opisuje skupinu nazivom banalni nacionalizam. Izraz
banalizacija preuzeo je od Hannah Arendt, koja izrazom banalizacija zla oznaava
naviku da se zloini poinjeni u ime ideologije i tako opravdani viim ciljevima, postaju
rutinska stvar, a kriminalci dravnim slubenicima.

Znaenje banalnog nacionalizma dijelom se podudara sa onim to smo nazvali

slubenim antinacionalizmom, s obzirom na uticaj koji ima na teoriju drutva. Meutim,
slubeni antinacionalizam nema samo ili nacionalistike ili protivnacionalistike motive.
Modeliranje drutva prema naciji-dravi poteklo je sa Zapada, iako je Zapad
antitemizirao nacionalizam kao bolest perifernih podruja, ime je pokuao, kao to jo
uvijek pokuava, zakljuuje Billing, svoje nacionalistike interese prikazati kao
univerzalne. Billing razotkriva ideoloki motivisane elemente teorijskog uoptavanja, ali
druge ne nalazi pa nas ostavlja u neizvjesnosti i nedoumici.
Floya Anthias i Nira Yuval-Davis: muka konstrukcija nacije
Floya Anthias i Nira Yuval-Davis, njihov zbornik radova, Woman-Nation-State,
objavljen 1989. godine, kada je uticaj modernistike kole bio na vrhuncu. Autorke
polaze od toga da je drava, ukljuujui dravu blagostanja, sagraena na osnovi logike
rada, muka po svojoj nadlenosti i potrebama, a enska po uslunosti. ene su podeljene
prema klasnim, etnikim i dobnim obilejima i u veini drutava razliite strategije su
usmjerene prema razliitim skupinama ena. Njima se ini da ena u nacionalnoj areni,
iako je tu stalno, obavlja vrlo vanu ulogu. Naprotiv, dri da je podjela tipova nacija na
etnike, kulturne, dravne i graanske opravdana i vidi ih kao proizvode nacionalistikih
projekata kojima je glavna uloga iskljuivanje drugih.
Floya Anthias i Nira Yuval-Davis nacionalizam opisuju kao jednu od modernih pojava
drutvene zbilje kojom se prekriva i potiskuje razliitost i govor drugog, prije svega
ena, to ukazuje na patrijarhalnu i rasistiku, odnosno seksistiku prirodu nacionalizma.
Manuel Castells: najjai mi eri globalizacije
On se bavio temom nacionalizma jo od akademskog prestia. Iz njegovog kapitalnog
djela o informacijskom dobu drutva, izdvaja se kontekst globalnog umreenog
drutva. Castells vidi etiri realna uporita nacije u nacionalizmu:
1. Na orijentalnost na izgradnju drave, ali ne uvijek, nacionalizam opstoji i bez
vlastite drave.
2. Mijeanje evropskih i neevropskih uzora suverenosti.
3. Od elitnog prerasta u masovni fenomen.
4. Postaje reaktivan, sve se vie fokusira na kulturne, umjesto politike oblike
izraavanja.

Drutvena svijest sastoji se od pitanja i odgovora o smislu drutvenog ivota, naime ko

smo mi, a to je temelj drutvenog identiteta.
Iz Castellovih analiza moe se zakljuiti da se nacionalizam razvija u prvom i drugom
tipu identiteta, legitimirajuem i odbrambenom. Stvaralaka sposobnost pripada treem,
projektnom identitetu, no Castells sumnja da se radi o sposobnosti koja moe konkurirati
kapitalizmu ili ga potisnuti sa velike scene. Zbog toga se nacionalizam i dalje pojavljuje
kao glavni izvor otpora globalizaciji, ali sve tetniji. Nacionalizam brani svoje interese,
njega ne zanimaju problemi drugih naroda ili drava. Jedinu konstruktivnu mo nacijezajednice-drave, za koju inae ne misli da e umrijeti zbog globalizacije, vidi u ansi
politike zapoljavanja i ljudskog kapitala, budui da ona kljuno utie na produktivnost
gospodarskih subjekata unutar nacionale teritorije.

Rogers Brubaker: nacija kao kategorija prakse

Rogers Brubaker moda je jedini autor koji se suoio s nedostatnou opih teorija o
nacionalizmu, a da nije odustao od teorijskih ambicija nego je ponudio nova teorijska
rjeenja. Nacionalizam bez sumnje potpomae zatvaranje drave i ona se oslanja na
nacionalistiko razumijevanje dravljanstva kao ogranieno, iako se formalno ne izraava
u svim onim zemljama, a njih je mnogo, gdje stjecanje dravljanstva nije uvjetovano
iskljuivo nacionalnu pripadnost.
Brubaker naglaava da je drava instrument zatvaranja i da dravljanstvo u
prvorazrednom smislu nije pravo koje ljudi imaju, nego mehanizam alociranja osoba
dravi. Politiku dravljanstva tumai kao politiku identiteta, a ne kao politiku interesa,
kao posljedicu kulturnog idioma, a ne strategijskih, kulturnih i uope utilitarnih motiva
drava. Nacionalizam, pojaava, naravno, restriktivni karakter dravljanstva. Ali, tamo
gdje njegovi kriteriji nisu uvedeni u Ustav zemlje, politika dravljanstva je elastinija.
Njegov neuspjeh u obradi ideolokog jezika-upravo obrnuto, ovaj je uspio apsborbirati
jezik-analize moe posluiti kao upozorenje o kakvom se tekom zadatku znanost bavi.
David Miller: nacionalno kao zatita kulture

Nacionalizam se nije svijetom proirio kao plimni val od Zapada prema ostatku svijeta.
Naprotiv, Zapad svaki put sudjeluje u njegovom stvaranju - gdje britanski socijalni i
politiki filozof Miller pie u svom djelu O nacionalnosti. Odbrana nacionalnog
interesa u kulturi sa stajalita republikizma, odnosno konzervativnog liberalizma jedini je
orginalan doprinos Millera. U gotovo svim zemljama kulturna politika posveuje danas
najveu panju dravljana kulturne batine i njezinom uklapanju u politiku i turistiku i
drugu meunarodnu ponudu. Kompromis izmeu kulture i nacionalizma prua stvaran
dokaz da nacija postoji kao komplementarna jedinica ukupnom sustavu moi, a
nacionalizam kao ideologija koja brani takav kompromis.
Charles Taylor: priznavanje i politika identiteta
Teylor dokazuje da je nacija jedan od oblika zajednice i to vrlo razliit u razliitim
dijelovima svijeta i samo na taj osnov ne moe se graditi elita i politika zajednice u
popularnom svijetu. Taylor ne vidi smisao u tipologiji nacionalizma-liberalnog
antidemokratskog, agresivnog itd., osim jednog priznati svakome od njih stanovitu
mogunost promjene i prijeloza tj. daljnjeg razvoja u nekom drugom svijetu. Termin
politikus identiteta i politika priznanja predstavljaju i podrazumijevanje razloeno
prihvaanje razliitih identiteta. I nacionalizam moe biti izraz tenje za razliitosti i
nesvodljivosti. Iz politike priznavanja proizilazi srodna vrijednost politike-identiteta,
kasnije multikulturalizma. Identitet, objanjava Teylor nije nita drugo nego odgovor na
pitanje ko sam ja, ili ko smo mi?
S tim to se do odgovora dolazi snoenjem i dijalogu s drugima. Zato to identitet nuno
ukljuuje razliku, politika identiteta ujedno je politika razlike i politika priznavanja.
Teylor i drugi postmodernizmi nisu taj nesklad doveli u pitanje nego su ga razlomili u
nekoliko verzija pod nazivom kultura. Modernisti, pak, kulturu razumiju kao
simboliki okvir pripadnosti nacija-drava. Modernisti ne vide mogunost razvoja kulture
kao okvir kolektivne pripadnosti izvan nacionalnih granica. Postmodernisti ne vide uvjete
koji bi kako u kulturi tako i u ekonomiji i u politici, potaknuli proces mesobnog
zbliavanja naroda ni nakon to ovi ponu meusobno vie tragovi ili se njihovi
prestavnici ponu ee sastajati. Teylor naglaava da je kulturni pluralizam nesvodiv na
zajedniki naziv pa je zbog toga neizbjeivan etiki pluralizam.

Jurgen Habermas: postnacionalna demokracija

Hebermars je filozof koji demokratiju smatra vitalnim izvorom moderne epohe
nacionalizma. Nacionalizam je, prema njemu, ideoloki ininjering 19. stoljea iji
vijek trajanja upravo istie. Habermars se rijetko poziva na teorije o demokraciji,
ekonomiji i ekonomskoj politici. Hebermars je, pak, idealist i demokratski optimist. Za
njega je demokracija proces neprestanog uenja i odgoja graana za ivot u zajednici
razliitosti koje prestaju biti razlogom razdora i sklada. Demokracija ne dokida sve
suprotne interese i proturjene vrijednosti, nego samo one koje ometaju komunikaciju,
suradnju i trajnu mogunost zajednikog ivota. Takoer ne dokida nacije, etnike
skupine, rase i spolove kao radove, nego nacionalizam, rasizam i seksizam. Uvia da se
liberalna ekonomija mnogo lake nego demokracija snalazi izvan nacije - drave i da je
izgradnja meunarodnih demokratskih mehanizama upitna. I socijalno pitanje se u Evropi
dramatino zaotrava razgradnjom nacije - drave u korist irenja slobodnog trita.
Autor opisuje etiri politika stajalita kao relacije na takvo stanje:
1. Euroskeptika - ono se svodi na odbranu dosadanjih tekovina europskih nacija drava pa se politike euroskeptilne podrigljivo naziva teritorijalnom strankom.
Oni brane interese nacionalne ili lokalne i od naleta vanjskog kapitala i strane
radne snage i novih useljenika.
2. Euroneoliberali - zagovornici slobodnog evropskog trita u natjecanju sa drugim
svjetskim tritima.
3. Eurofederalisti - oni zahtjevaju da se meunarodni sporazumi postanu politikim
aparatom koji bi legimitivao odluke zajednikih evropski komisija, ministarstvu
vijea i sudova.
4. Kozmopolim - koji uspostavljaju Evrope kao savezne drave vidi ishodite
tradicionalnih politikih reima koji bi bez svjetske vlade mogli voditi svjetsku
unutranju politiku. Narodi nastaju sa svojim dravnim ustavima. Sama
demokracija je jedna pravno-posredovana forma politike inteligencije. Hebermas
je svjestan evropske stvarnosti. Njima idua uloga trebala bi, prema njemu, biti
svjetsko-povjesna.