Should've gave you all my hours

When I had the chance

Sjedila je.Igrala se dimom cigarete,gledala sjenu

ovjeka u kutu kafia razmiljajui kakav bi svijet bio
da svi ute,pretpostavila je da bi tiina bila
preglasna. Tako se sad osjeala,svi ute,ali opet
vrite.utnja previe govori,pomislila je.Cigareta se
istroila,ali tiina se nastavila.Sva ta tmurna lica oko
nje,to je bilo previe.Ustala je,svom svojom snagom
prikrivajui osjeaje koji su je razdirali
iznutra,ponosan hod i stakleno lice su govorili da bi
ta ena mogla svijet osvojiti i s nogu oboriti.Ali slika
je samo iluzija.Ula je u svoj stan ,i kao obino ekalo
je prazno mjesto bez uspomena.Iluzija,ista
iluzija.Bila je izvrsna glumica,nitko ne prekriva
stvarnost bolje nego ona.Ali kako bi to netko
znao,kad ne zna kako ona ivi,ili jo bolje,ne
ivi.Uzela je svoju najdrau knjigu,Kockar.itala je po
tko zna koji put,ali sa svakim zavretkom doznavala
je neto vie,razmiljala na novi nain.Iako je s tim
svretkom imala novu spoznaju,uvijek bi joj se ista
misao motala.Isto pitanje.to bi bio kad bi ona
riskirala u svom ivotu ,odbacila ono nita to nema i
zapoela novi list svog ivota.I ovako je bio
neispunjen,dosadan,tumoran i mraan.Upravo
mraan zbog te samoe.Ali bojala se da ne izgubi,tu
svoju masku savreno besprjekorno lice,namjeteno
tom lanom maskom vrstoe.Kad bi je izgubila,svi bi
vidjeli tko je ona.Svi bi znali samo jednim pogledom u
njene oi.Pitanje je kao i uvijek ostalo nedovreno,a
ona je utonula u san.Jedino mjesto na kojem se
osjeala sretno i ispunjeno.Ali san bi ubrzo postajao
java,i sve bi se nastavilo svojim uobiajenim
svakidanjim tokom.Samo to su joj subote bile
najgore,nije odlazila na posao i ostajala je sama sa
sobom.A to je bilo najopasnije,posao bi je okupirao
da ne razmilja o svom ivotu i na kraju dana bi dola
iscrpljena i zaspala.Ali ne,danas nije tako,danas ima
itav dan za sebe i za svoj jadni i napaeni ivot u
kojem nema nikoga,i ivi u nepoznatom

gradu.Dodue nikad nije ni bila drutvena osoba.Svi

govore kako je Pariz grad ljubavi,ali ona nigdje tu ne
vidi ljubav,samo uurbane ljude koji ure svak svojim
putem,obaraju poglede dole i izgledaju sasvim
isto.ak se vie ni pogled ne die prema Eiffelovom
tornju,tom simbolu ljubavi,i on polako postaje dio
prolosti i zaborava.Budunost,prolost i sadanjost
su se pomjeali a ona je ostala izgubljena u
vremenu,vremenu samoe.Tuga i alost njen je ivot
sad,uvijek je matala o Parizu kao bjegu iz svoje
domovine,ali sad,sad je taj grad samo gorka
uspomena njenog kraja,njenog ivota.