http://www.okf-cetinje.

org/OKF-Zil-Delez/Feliks-Gatari-Kafka,-Hiljadu-Platoa_624_1

Gilles Deleuze / Felix Guattari: Kafka, Hiljadu Platoa

Kafka: Ka manjinskoj knjievnosti
Tree poglavlje: ta je manjinska knjievnost? (odlomak) i
Hiljadu Platoa: Kapitalizam i izofrenija

Uvod: Rizom (odlomak)

Prijevod: Kristina Bojanovi
Katkad pozdravljani, katkad odbacivani u Sjevernoj Americi kao enfants terribles
poststrukturalistike filozofije i psihoanalize, na osnovu njihove knjige AntiEdip:
Kapitalizam i izofrenija (1972), il Delez i Feliks Gatari su poznati po svom
antiutemeljujuem miljenju u mnogim domenima. Obueni kao filozof, odnosno kao
psihoanalitiar, Delez i Gatari kritikuju ablone znanja koji vladaju disciplinama u kojima
su kolovani. U tom procesu, oni ispituju dominaciju pojmovne postojanosti, organizacije i
jedinstva kao takvih. Njihova kritika je dobro sumirana u njihovoj igri rijei Optost:
znanje funkcionie kao operacija osvajanja i vjetine, voenih optou kao da je ona
vojni General.
Roen u Parizu, u porodici srednje klase, Delez je obrazovan u Francuskom
univerzitetskom sistemu, a filozofiju je uio u Pariskom univerzizetu u Vensanu od 1969. do
penzionisanja 1987. U vrijeme studentskih protesta 1968. u Francuskoj, Delez je poeo da
pie knjigu po sopstvenom nahoenju, ciljajui da zamijeni zvaninu filozofiju onim to
je nazivao mjeovitom filozofijom. Delez je izjavio da su njegova rana djela, kao to
je Empirizam i Subjektivnost: Esej o Hjumovoj teoriji prirode (1953) i Bergsonizam (1966)
jo sasvim nalik onim akademskim birokratskim. U svom djelu Nie i Filozofija (1969) i
posebno u Razlici i Ponavljanju (1968), Logici Smisla (1969) i Spinoza: Praktina filozofija
(1970), Delez je razvio novu filozofiju postajanja i eksteriornosti pridruivi se naputenoj
liniji metafizikih mislilaca koja ukljuuje Lukrecija, Spinozu, Lajbnica, Hjuma, Niea i
Bergsona to njegov rad kombinuje s raznim drugim nitima savremene teorije.
U interdisciplinarnoj mjeavini francuske filozofije i teorije u `60im i `70im
godinama, on je doao u kontakt s osobom koja je htjela postati njegov posrednik tokom
niza godina, Feliksom Gatarijem, praktiarem psihoanalize i politikim aktivistom. Gatari,
za kojeg se kae da je bio mnogo deliriniji od njih dvojice, roen je u pariskom
predgrau Kolomb, i neredovno je obrazovan; nikad nije stekao bilo kakvu zvaninu
diplomu, radio je od sredine `50ih u La Bordu, psihijatrijskoj bolnici van Pariza, koja je
bila poznata po inovativnim primjenama grupne terapije. Jedan od Lakanovih najranijih
regruta, Gatari, ubrzo naputa uitelja. On je osjeao da je Lakan transformisao strukturalnu
psihoanalizu u religiju posveenu kultivisanju i iniciranju sljedbenika. Gatarijeve

antihijerarhijske i anarhike tendencije dovele su ga u savez sa Delezom. Zajedno su

napisali polemiko djelo AntiEdip.
Od strane Miela Fukoa opisan kao uvod u nefaistiko ivljenje, AntiEdip je
odmah bio senzacija u Francuskoj, a potom i u Engleskoj, Kanadi u SADu, gdje je postao
akademski bestseler im se pojavio njegov prevod 1983. godine. Djelo je bilo pozdravljeno
ne samo kao produktivni napad na stanje filozofije, nego takoe i na ortodoksni marksizam i
institucionalni frojdizam koji su proimali poslijeratne godine. Prema Delezu i Gatariju,
psihoanaliza se kombinuje sa kapitalizmom da kanalie i kontrolie elju, a ne da je
oslobodi. Kao negativna kritika, knjiga je interesantnija po pitanju oslobaanja sila koje su
ograniene, nego po pitanju predlaganja alternativa.
Nakon ovog trenutka destrukcije, oni su eksperimentisali sa filozofijom postajanja. U
svojoj drugoj knjizi, Kafka: Za manjisku knjievnost (1975, prevedena 1986), iz koje smo
preuzeli nae prvo poglavlje, Delez i Gatari tvrde da Franc Kafka (18831924), iako pie na
dominantnom jeziku (njemakom), uvodi u njega elemente svoje jevrejske, manjinske
kulture. Tako on rekombinuje dominantne naine miljenja s elementima manjinske kulture
kako bi proizveo neto sasvim drugaije manjinsku knjievnost i da na taj nain podriva
mo. Ali Delez i Gatari razjanjavaju da nije dovoljno biti Jevrej. Neko mora postati
Jevrejem ili manjinskim na tekui nain. Vanjskost nikad nije data. Uzimajui u obzir
Sigmunda Frojda ije su sopstvene relacije prema dominantnoj njemakoj kulturi bile sline
Kafkinim, Frojd razmatra sebe kao posmatraa ija mu distanca od kompaktne veine
omoguuje da istrai skrivene snage koje utemeljuju kulturu koja je oko njega. Ali tokom
vremena, prema Delezu i Gatariju, ova istraivanja su postala ovrsnuta u doktrini.
Hiljadu Platoa: Kapitalizam i izofrenija, nastavak AntiEdipa, pojavio se 1980.
Najmanje pripremana od svih njihovih knjiga, kako su Delez i Gatari ponosno priznali, ovaj
se projekat veoma razlikuje od svojeg prethodnika. To je vie umjetniko djelo, pozitivna
vjeba u produktivnoj elji i afirmativnom nomadskom miljenju koje je AntiEdip
prizivao. Uvodno poglavlje knjige (ili plato), koje uzimamo za nae drugo poglavlje,
naslovljeno je Rizom i esto citirano kao egzemplarni tekst postmoderne filozofije.
Delez i Gatari tvrde da je stanje filozofije kao akademski primjenjivane oblik
reprezentativnog miljenja koje je na Zapadu dominiralo od Platona. Reprezentacija
postavlja samoidentitet misleeg subjekta. Subjekat, pojmovi i objekti u svijetu bi stoga
trebalo da dijele samoslinost koja je sutinska za odravanje njihovog identiteta.
Reprezentativno miljenje uspostavlja korenspodenciju izmeu dva simetrina domena. To
je analoki: uspjenost reprezentacije izvedena je iz njene tanosti, njene zatvorenosti prema
originalnom, koja ipak ostaje vie realna. Delez i Gatari uzimaju mimetiku hijerahiju
koju je opisao Platon i okreu je na svoju stranu. Poto je tradicionalni model za znanje
izvuen iz biljaka s korijenjem (zemlja ili porijeklo koje vodi glavnom rastu kroz
genealogiju ili evoluciju), Delez i Gatari izvlae svoju metaforu iz gljivinih rizoma
mree niti koja moe da poalje nove izrasline bilo gdje du njihove duine, a koja nije

podreena centralizovanoj kontroli ili strukturi. Ova logika (ili bolje, nelogika) primjerom
je pokazana preko invazivnih vrsta kakve su peurke i korov koje se ire bez kontroliue
strukture. Kako Delez i Gatari sugeriu, ista antihijerarhijska perspektiva je ono to moe
navesti Volta Vitmana da izabere Leaves of Grass (1855) za naslov svoje knjige poema. Oni,
dakle, zamjenjuju ukorijenjeno drvo (zapadna metafora za znanje par excellence) rizomom,
zamiljenim kao pomonim nainom miljenja koje raste izmeu stvari i proizvodi izdanke
u nepredvidljivim pravcima. Upadljivo je da bi Ferdinand de Sosir (18571913) trebalo da
izabere drvo za svoj primjer znaka njegova strukturalna lingvistika je upravo u skladu sa
statikom, binarnom logikom koju Delez i Gatari kritikuju. (Vidjeti gore i Lakanovo
priznanje vanosti drveta u Zapadnoj kulturi).
U svojim tekim i cijenjenim tekstovima, Delez i Gatari prave razliku izmeu
segmentarne tj. zvanine, molarne linije koja zauzima datu drutvenu ili politiku
poziciju i druge, molekularne linije koja poinje da se dijeli i razdvaja od prve. Stoga,
na primjer, u AntiEdipu Delez i Gatari obojica u braku piu: Mi smo statistiki ili u
molarnom smislu heteroseksualci, ali u linom homoseksualci, znali to ili ne, i najzad
transseksualci u elementarnom, molekularnom smislu. Za njih je seksualnost iskustvo elje
koja probija bilo koju samodefiniciju; zahtijeva novu, privremeno sintetizovanu
mnotevnost; a ipak ne prua novi identitet. Deedipalizovano tijelo postaje Tijelo bez
Organa, elea maina kojom ne vladaju faze razvoja i koja nije organizovana u
snopove ili poznate organe.
Rizomatsko miljenje proizvodi postajanje, ne bivstvovanje. Delez i Gatari izjavljuju
a to je izjava zbog koje su bili mnogo kritikovani da zbog posebne relacije ena prema
mukom standardu, sva postajanja ( djetetom, ivotinjom, biljkom, intenzitetom) poinju
postajanjemenom mukarca. Ali postajanje enom mukarca moe ukljuivati
odricanje ne samo seksualnosti kao nadmoi, nego takoe porodinih stabala kao stabala:
porodina stabla nalikuju stablima samo kada se slijedi patrijarhalno ime, i kada je u
fokusu jedna odreena generacija ili individua. Istinska mapa svih linija muke i enske,
legitimne i nelegitimne ak i u heteroseksualnoj reprodukciji moe izgledati kao rizom, a
ne kao drvo. Istovremeno, ene koje su bile nevidljive u porodinom stablu ne mogu
naprosto postati alternativa tome. ene, isto kao i homoseksualci, Jevreji i crnci, prema
Delezu i Gatariju, moraju neprestano da otkrivaju sebe kao manjinske kako bi izbjegle da
postanu manjinom kao novim stanjem. Ovakav nain bivstvovanja u i otvorenosti prema
svijetu, Spinoza naziva etikom; a Delez i Gatari pragmatikom. Za njih, same knjige su
sklopovi ili kompleti alata za postajanje.
Rizom zamjenjuje, ili barem dopunjuje, istoriju (priu koju ljudi priaju) geografijom
(zemljom koju nastanjuju). Mapa, za Deleza i Gatarija, je crtanje koje jeste i koje
transformie objekat koji navodno reprezentuje: praenje samo pokuava da duplira
objekat. Ali rizomatski proces nije isto irenje: on je strukturisan ali ne organizovan,
momentima sinteze. Uvijek u pokretu, rizom niti poinje niti se zavrava. Pod uticajem
teorija haosa i kompleksnosti, Delez i Gatari tvrde da prouavaju subjektivnost tamo gdje se

pojavljuje, drutvo tamo gdje se mijenja, i svijet tamo gdje se ponovo stvara. S razvojem
Interneta i virtuelne stvarnosti, ve smo na neki nain uli u rizomatske strukture koje oni
opisuju; ali ne postoji garancija da je logika koju oni kritikuju nestala.
U knjievnosti, Delez i Gatari ne tragaju za znaenjem. Kad itaju Hajnriha von
Klajsta (17771811) ili Franca Kafku protivu navodnih dravnih pisaca kakav je Johan
Volfgang Gete (17491832), ili kad itaju Henrija Dejmsa (18431916) ili pisce iz XX
vijeka, F. Skota Ficderalda, Virdiniju Vulf ili Natali Sarot, oni trae linije bijega kojima su
se sami ovi pisci odvojili a i njihovi tekstovi od nepominog poretka. U postajanju, ovi
pisci se deteritorijalizuju od i unutar zvanine kulture prije nego reteritorijalizuju sebe
negdje drugdje.
Od ranih 80ih pa sve do svoje smrti, Delez je nastavio da naglaava potrebu da se
umreuju estetika i filozofija. Nakon Hiljadu Platoa, on je prouavao afektivni potencijal
boje i linije u Frensis Bejkon, Logika ula (1981); u tom djelu on primjeuje kod ovog, u
Irskoj roenog britanskog slikara, kapacitet da aficira i da bude aficiran hromatskom
vibracijom. Arhitektura, logika i estetika su ispitane kao dogaaji u The Fold: Leibniz and
Baroque (1988), gdje Delez pored toga pie o svijetu kao sklopu linija u odnosima kretanja i
mirovanja. Njegova dvotomna analiza filma izumijeva taksonomiju da zamijeni osnovnu
lingvistiku teoriju filma. Prvi tom, Pokretne Slike (1983), projektuje leksikon klasinog
filma (izbliza, srednji plan, krupni plan) u filozofsko polje koje povezuje tjelesnu ulnost s
pokretljivou, iji efekat konstituie filmske dogaaje u prvih 50 godina istorije filma. U
drugom tomu, Slikavrijeme (1985), Delez analizira efekat trajanja, pronalaska i odsustva
mimezisa u filmovima koji slijede nakon Drugog svjetskog rata.
Istovremeno, Feliks Gatari takoe objavljuje svoja djela. Razvijajui dugogodinje
relacije s radikalnim italijanskim drutvenim grupama, on sarauje sa filozofom i politikim
aktivistom Antoniom Negrijem. To je za njega bila linija bijega od pomodnog intelektualnog
zamora koji je vladao u Francuskoj. On se gnuao postmoderne melanholije, koju je iznova
osuivao. U Tri ekologije (1989), jednom od najsnanijih eseja, Gatari pokree pojmove
razvijene drugdje sa Delezom. Govorei o relacijama izmeu miljenja i politike, on
objanjava svoj teoretski i politiki stav po mnogim savremenim pitanjima, u rasponu od
eksploatacije ena, preko problema treeg svijeta, do rasizma i ekoloke degradacije. On
takoe ponovo naglaava znaaj knjievnih tekstova i produbljuje razliku izmeu
militantizma i umjetnikih izuma u onom to on naziva konvergencijom estetike, etike i
politike. Knjiga malog obima slui da pokae kako se Gatarijeva misao razvila nakon teksta
kao to je rizom. Ne vraajui se nazad na predstrukturalizam ili fenomenoloke analize,
Gatari se zalae za filozofiju postajanja (sada preimenovanu u ekozofiju) u otvorenijem
egzistencijalnom smislu.
Delezovi Pregovori (1990) biljee niz intervjua od 1972. do 1990. Naglasak je stavljen
na hitnost primjene filozofije u pogledu kontrolisanja diskursa moi naime, religije,
kapitalizma, nauke, prava, televizije i javnog mnjenja. On takoe ini da filozofija bude kao

gerilski sukob, ne samo na ulicama nego i unutar subjekata samih. U istom duhu, Delez i
Gatari su napisali svoje posljednje zajedniko djelo, ubjedljivo ta je Filozofija? (1991),
koje je imalo uticaj slian kao AntiEdip. Oni ponavljaju svoje uvjerenje o kontinuiranom
znaaju filozofije kao naina miljenja i akcije. Neodvojivost miljenja od konteksta donosi
hibridnu prirodu svih nacionalnih filozofskih i knjievnih tradicija.
Afirmacija i akcija su bile kljune rijei u rjeniku i ivotima Deleza i Gatarija. Pored
pisanja o knjievnosti i umjetnosti, Gatari se bezuspjeno kandidovao za funkciju u
Francuskoj Partiji Zelenih, uoi svoje prerane smrti, koja je nastupila zbog sranog udara
1992. U esejima koje je pisao za Le monde diplomatique on je istakao neophodnost
restrukturisanja drutvenog miljenja i akcije. U The Exhausted, pogovoru za Beketov Quad
and Other Plays for Television (1992), Delez pokazuje da je iscrpljena osoba za razliku od
umorne osobe iscrpila sve mogunosti. U sljedee tri godine, on je pored toga nastavio da
predaje i pie sve dok kancer nije razorio njegovo tijelo. 1995. skoio je u smrt s prozora
svog stana u Parizu.

Bibliografija
Delez i Gatari su najpoznatiji po svojim djelima Anti-Edip (1972, prev. 1983), Kafka:
ka manjinskoj knjievnosti (1975, prev. 1986), Hiljadu Platoa (1980, prev. 1987), i ta je
Filozofija? (1991, prev. 1994). Pored pomenutih knjiga, djela ila Deleza, od kojih je
veina dostupna na engleskom jeziku, ukljuujui Prust i Znaci (1964, prev. 1972),
Masochism: An Interpretation of Coldness and Cruelty (1967, prev. 1971), Kantova kritika
filozofija (1971, prev. 1984), Dijalozi, sa Kler Parne (1977, prev. 1987), o vezi izmeu
kulture i politike; Fuko (1986, prev. 1988), Essays Critical and Clinical (1993, prev. 1997),
s poglavljima o Alfredu ariju, Hermanu Melvilu i Vitmanu; The Abecedaire of Gilles
Deleuze (1997), skup snimljenih televizijskih intervjua; Desert Islands and Other Texts,
1953-1974 (2004); i Two Regimes of Madness, 1975-1995 (2006), The Deleuze Reader, koji
je priredio i uvod napisao Konstantin V. Baundas, objavljen je 1993. Djela Feliksa Gatarija
ukljuuju, pored gorepomenutih naslova, Molecular Revolution: Psychiatry and Politics
(1977, prev. 1984); A Liberation of desire, u Homosexualities and French Literature (prir.
or Stambolian i Elen Marks, 1979); Chaosmosis (1992, prev. 1995), i Anti-Oedipus
Papers (2004, prev. 2006). The Guattari Reader, koji je priredio i uvod napisao Geri
Genosko, objavljen je 1996. Na francuskom, Gilles Deleuze et Flix Guattari: Biographie
croise (2007), Fransoa Doze posveuje vie od 600 strana hronoloki njihovim
intelektualnim i linim ivotima.
Users Guide to Capitalism and Shizophrenia: Deviations from Deleuze and Guattari
(1992) Brajana Masumija je ivo, provokativno itanje koje i revolucionarno objanjava
Deleza i Gatarija, i odstupa od njih. Deleuze and Guattari: New Mappings in Politicis,
Philosophy, and Culture (1998) Eleanore Kaufman i Kevina on Helera sadri razne lanke,
ukljuujui detaljno objanjenje Bruna Bostela Gatrijeve relacije prema jeziku i ubjedljivu
raspravu Aden Evens i saradnika o razlici i kreativnosti. Takoe je korisno The Two-Fold

Thought of Deleuze and Guattari (1998) arlsa D. Stivala. Trotomona zbirka kritika
naslovljena Critical Assessments: Deleuze and Guattari, koju je priredio Gari Genosko
(2000), prua irok opseg odgovora. Deleuze and Guattaris Anti-Oedipus: A readers
Guide (2008) Jana Buhanana, sa sugestijama za dalje itanje i bibliografijom je veoma
koristan uvod za studente.
Kritika Deleza ukljuuje Gilles Deleuze: An Apprenticeship in Philosophy (1993)
Majkla Harta koja predstavlja konkretnog i egzistencijalnog Deleza, i Gilles Deleuze and
the Theater of philosophy, koju su priredili Konstantin V. Baundas i Dorotea Olkovski
(1994), a koja je dobar sempler itanja Delezovog djela; ona ukljuuje saete analize
francuskog filozofa Alana Badjua koji je od tada objavio Deleuze: The Clamor of
Being (1997, prev. 2000). Druga zbirka kritika moe se nau u Deleuze: A Critical Reader,
koju je priredio Pol Paton (1996). Dobar pregled Delezovog bavljenja filmom daje Dejvid
Rodovik u The Time-Machine (1997). Vidjeti takoe zbornik Gregorija FleksmanaThe brain
is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema (2000). Feministkinje koje su u
poetku odbacivale Deleza i Gatarija zbog otimanja bivstvovanja enama insistiranjem na
postajanju sada revidiraju ranija stanovita. Cijeli tom, Deleuze and Feminism, koji su
priredili Jan Buhanan i Kler Kulbruk (2000) ukljuuje svje pogled na Deleza od strane
nekoliko feministkinja. Vidjeti takoe Buhananov zbornik Gilles Deleuze: A Philosopher
for our century?(2000). Najbolje bibliografije su Timoti S. Marfijeva Bibliography of the
works of Gilles Deleuze u Patonovom Deleuze, gorenavedenom, i Geri Gensokova
bibliografija u Flix Guattari: An Aberrant Introduction (2002).
iz Kafka: Ka manjinskoj knjievnosti
iz Treeg poglavlja: ta je manjinska knjievnost?
Manjinska knjievnost ne dolazi iz manjinskog jezika; prije se manjina konstruie
unutar veinskog jezika. Ali prva karakteristika manjinske knjievnosti u svakom sluaju je
ta da je jezik aficiran visokim koeficijentom deteritorijalizacije. U ovom smislu, Kafka
oznaava orsokak koji zatvara pristup pisanju za Jevreje u Pragu i okree njihovu
knjievnost u neto nemogue nemogunost ne pisanja, nemogunost pisanja na
njemakom, nemogunost pisanja na drugi nain . Nemogunost ne pisanja zbog nacionalne
svijesti, neizvjesne ili potlaene, nuno egzistira posredstvom knjievnosti (Knjievna
borba ima svoje realno opravdanje na najviim moguim nivoima). Nemogunost pisanja
do na njemakom jeziku je za prake Jevreje osjeanje nesvodive distance od njihove
primitivne eke teritorijalnosti. A nemogunost pisanja na njemakom je deteritorijalizacija
same njemake populacije, potlaena manjina koja govori jezikom odsjeenim od naroda,
kao papirni jezik ili vjetaki jezik; sve ovo je istinitije za Jevreje koji su istovremeno dio
ove manjine i iskljueni iz nje, kao Cigani koji su ukrali njemako dijete iz kolijevke.
Ukratko, praki njemaki je deteritorijalizovani jezik, pogodan za stranu i manjinsku
upotrebu. (Ovo se moe uporediti u drugom kontekstu s onim to crnci u Americi mogu da
urade s engleskim jezikom.)

Druga karakteristika manjinskih knjievnosti je to je sve u njima politiko. U

veinskim knjievnostima, naprotiv, individualni interes (porodini, brani itd.) udruuje se
sa drugim ne manje individualnim interesima, drutveni milje slui kao puka okolina ili
pozadina; ovdje je itekako sluaj da nijedna od ovih edipalnih intriga nije obavezna ili
apsolutno nuna, ali sve postaju kao jedna u irokom prostoru. Manjinska knjievnost je
sasvim drugaija; njen skueni prostor tjera svaku individualnu intrigu da se odmah povee
s politikom. Individualni interes stoga postaje sve vie nuan, obavezan, uvean zato to
cjelokupna druga pria vibrira unutar njega. Na ovaj nain, porodini trougao se povezuje s
ostalim trouglovima komercijalnim, ekonomskim, birokratskim, pravnim koji
determiniu njegove vrijednosti. Kad Kafka indicira da je jedan od ciljeva manjinske
knjievnosti ienje konflikta koji suprotstavlja oca i sina i mogunost raspravljanja o tom
konfliktu, to nije pitanje edipalnog fantazma nego politikog programa. ak iako se neto
esto staloeno misli, jo uvijek se ne dosee granica gdje se to povezuje sa slinim
stvarima, najbre se dosee granica u politici, bez sumnje, nastoji se vidjeti prije nego to je
tu, i esto se vidi ograniavajua granica svudaOno to u velikoj knjievnosti ide nadolje,
konstituiui ne nuni podrum strukture, ovdje se odvija u punoj dnevnoj svjetlosti, ono to
je tamo pitanje prolaska interesa za nekolicinu, ovdje apsorbuje svakog ni vie ni manje
nego kao pitanje ivota i smrti.
Trea karakteristika manjinske knjievnosti je da sve poprima kolektivnu vrijednost.
Bez sumnje, zato to talenat nije obilan u manjinskoj knjievnosti, nema mogunosti za
indivudalni iskaz koji bi pripadao ovom ili onom majstoru i koji bi mogao biti odvojen od
kolektivnog iskaza. Bez sumnje, nedostatak talenta je zapravo beneficija i doputa
koncepciju neeg drugog nego to je knjievnost majstora; ono to svaki autor zasebno kae
ve konstituie zajedniku akciju, i ono to on ili ona kae ili uradi je nuno politiko, ak
iako se ostali ne slau. Politiki domen je kontaminirao svaku izjavu (nonc). Ali iznad
svega drugog, zbog toga to je kolektivna ili nacionalna svijest esto neaktivna u spoljnom
ivotu i uvijek u procesu razlaganja, knjievnost sebe pronalazi kao zaduenu za ulogu i
funkciju kolektivnog i ak revolucionarnog iskazivanja. Knjievnost je ta koja proizvodi
aktivnu solidarnost uprkos skepticizmu; pa ako je pisac na marginama ili sasvim van svoje
krhke zajednice, ova situacija mu doputa vie mogunosti da izrazi drugu moguu
zajednicu i da iskuje znaenje za drugu svijest i drugu ulnost, ba kao to pas u
Investigations u svojoj samoi priziva drugu nauku. Knjievna maina tako postaje
instrument za revolucionarnu dolazeu mainu, ne zbog ideolokih razloga, nego zato to je
sama knjievna maina odreena da ispunjava uslove kolektivnog iskazivanja koje je svuda
u ovom miljeu nedostajue: knjievnost je briga ljudi.Izvjesno je da u ovim uslovima Kafka
vidi problem. Poruka se ne vraa na iskazivanje subjekta koji bi bio njen uzrok, ne vie nego
to subjekt izjave (sujet d nonc) koji bi bio njena posljedica. Nesumnjivo, za neko
vrijeme, Kafka je mislio shodno ovim tradicionalnim kategorijama dva subjekta, autora i
junaka, naratora i karaktera, sanjara i sanjanog. Ali on e ubrzo odbiti ulogu naratora, kao
to e odbiti autorsku ili majstorsku knjievnost, uprkos svom divljenju Geteu. Dozefina
miporie individualni akt pjevanja da bi se utopila u kolektivno iskazivanje ogromne mase

junaka (njenog) naroda. Pokret od individualizovane ivotinje ka gomili ili kolektivnom

mnotvu sedam pasa muziara. U The Investigations of a Dog, izrazi usamljenog
istraivaa tee ka sklopu (agencement) kolektivnog iskazivanja pseih vrsta ak iako ova
kolektivnost nije vie ili nije ve data. Nema subjekta; ima samo kolektivnih sklopova
izlaganja, i knjievnost izraava ove akte u mjeri u kojoj oni nisu nametnuti spolja i u mjeri
u kojoj oni postoje kao dijaboline moi dolaska ili revolucionarne sile koje bi se
konstruisale. Kafkina samoa otvara ga svemu to se dogaa u dananjoj istoriji. Slovo
Kvie ne oznaava naratora ili karakter, ve sklop koji postaje sve vie nalik maini, inilac
koji postaje sve vie kolektivan zato to je individualno zakljuano u njegovu ili njenu
sopstvenu samou (a to je samo u vezi s tim da pojedinac moe biti odvojen od kolektivnog
i voditi svoj sopstveni ivot).
Tri karakteristike manjinske knjievnosti su deteritorijalizacija jezika, veza
individualnog s politikom neposrednou i kolektivni sklop iskazivanja. Mogli bismo rei
da manjina vie ne oznaava specifine knjievnosti nego revolucionarne uslove za svaku
knjievnost u srcu onoga to se naziva velikom (ili utemeljenom) knjievnou. ak i onaj
koji je imao tu nesreu da se rodi u zemlji velike knjievnosti mora da pie na tom jeziku,
kao to eki Jevrej pie na njemakom, ili Uzbekistanac na ruskom. Pisati kao to pas kopa
rupu, kao to pacov kopa svoju jazbinu.I da to uradi, nalazei svoju vlastitu nedovoljnu
razvijenost, svoj vlastiti argon, svoj vlastiti trei svijet, svoju vlastitu pustinju. Postoji dosta
rasprava u vezi sa pitanjem ta je marginalna knjievnost? i ta je popularna
knjievnost, proletereska knjievnost? Kriterijum je oigledno teko uspostaviti ukoliko se
ne pone s objektivnijim pojmom onim manjinske knjievnosti. Samo mogunost
uspostavljanja manjinske primjene veinskog jezika iznutra doputa nam da definiemo
popularnu knjievnost, marginalnu knjievnost itd. Samo na taj nain knjievnost zaista
postaje kolektivna maina izraavanja i zaista postaje sposobna da razmatra i razvija svoje
sadraje. Kafka nedvosmisleno izjavljuje da je manjinska knjievnost sposobnija da djela
nad svojim materijalom.Zato ova maina izraavanja i ta je uopte ona? Znamo da je ona
u relaciji mnotvenih deteritorijalizacija sa jezikom; ona je situacija Jevreja koji su odustali
od ekog jezika istovremeno kad i od ruralne sredine, ali ona je takoe situacija njemakog
jezika kao papirnog jezika. Elem, neko moe otii dalje; moe jo dalje gurnuti ovaj
pokret deteritorijalizacije izraavanja. Ali postoje samo dva naina da se to uini. Jedan je
da se vjetaki obogati ovaj njemaki, da se formira kroz sredstva simbolizma, oneirizma,
ezoterikog smisla, skrivenog znaenja. Ovo je pristup prake kole, Gustava Mejrinka i
mnogih drugih, ukljuujui Maksa Broda.Ali ovaj pokuaj podrazumijeva oajniki pokuaj
simbolike reteritorijalizacije, utemeljene na arhetipovima, Kabali i alhemiji, to naglaava
njeno bjekstvo od ljudi i to e nai svoj politiki ishod samo u cionizmu i stvarima kao to
je san o Cionu.Kafka e brzo odabrati drugi put ili, radije, izumjee drugi put. On e se
odluiti za njemaki jezik Praga takav kakav jeste i u svom njegovom siromatvu. Uvijek ii
dalje u pravcu deteritorijalizacije, do take uravnoteenja. Poto je jezik suvoparan, uiniti
ga vibrirajuim s novim intenzitetom. Suprotstaviti istu intenzivnu upotrebu jezika svim
simbolikim ili ak znaajnim ili jednostavno oznaavajuim upotrebama istog. Doi do

savrenog i neuoblienog izraavanja, materijalno intenzivnog izraavanja. (Za ova dva

mogua puta, zar ne bismo mogli pronai iste alternative, pod drugim uslovima, kod Dojsa
i Beketa?Kao Irci, obojica su ivjela u genijalnim uslovima manjinske knjievnosti. To je
sjaj ove vrste manjinske knjievnosti biti revolucionarna sila za svu knjievnost.
Usvrhovljenje engleskog i svakog jezika kod Dojsa. Usvrhovljenje engleskog i francuskog
kod Beketa. Ali prethodni nikad nije prestao da operie s veseljem i prevelikom
odreenou i da dovodi do svih vrsta svjetskih reteritorijalizacija. Drugi nastavlja suvoom
i uravnoteenjem, voljnim siromatvom, gurajui deteritorijalizaciju u takav ekstrem da ne
ostaje nita sem intenziteti).
Koliko ljudi danas ivi u jeziku koji nije njihov vlastiti? Ili vie ne, ili jo ne, ak iako
znaju svoj vlastiti a turo znaju veinski jezik kojim su prisiljeni da se slue? Ovo je
problem imigranata, posebno njihove djece, problem manjina, problem manjinske
knjievnosti, ali i problem za sve nas: kako razdvojiti manjinsku knjievnost od njenog
sopstvenog jezika, doputajui joj da izazove jezik i uini da on slijedi uravnoteeni
revolucionarni put? Kako postati nomadom i imigrantom i Romom u odnosu na sopstveni
jezik? Kafka odgovara: ukradi dijete iz kolijevke, hodaj po ici.

Hiljadu Platoa: Kapitalizam i izofrenija

iz Uvoda: Rizom
Nas dvojica smo napisali Anti-Edipa, zajedno. Poto je svaki od nas bio poseban, ve
je bilo guve. Ovdje smo iskoristili sve to je u dometu, to je najblie i najdalje. Pisali smo
duhovite pseudonime da bismo ouvali rekogniciju. Zato smo zadrali svoja sopstvena
imena? Iz navike, isto iz navike. Da bismo zauzvrat sebe uinili neprepoznatljivim. Da
prikaemo neprimijetnim, ne sebe, nego ono to ini da djelujemo, osjeamo i mislimo.
Takoe zbog toga to je lijepo govoriti kao svi ostali, rei da sunce izlazi, kad svi znaju da je
to jedini nain govorenja. Da dosegnemo, ne taku na kojoj neko moe rei Ja, nego taku
gdje nema znaaja da li neko govori Ja. Mi vie nismo mi. Svako e znati sebe. Mi smo
pomagali, bili nadahnuti, mnotveni.
Knjiga nema objekat niti subjekat; ona je sainjena od razliito oblikovanih predmeta i
veoma razliitih datuma i brzina. Pripisati knjigu subjektu znai previdjeti ovo djelovanje
vanih stvari i eksteriornost njihovih relacija. To znai fabrikovati blagodatnog Boga da bi
se objasnila geoloka kretanja. U knjizi, kao i u svim stvarima, postoje linije artikulacije ili
segmentarnosti, slojevi i teritorije, ali takoe i linije bijega, pokreta deteritorijalizacije i
deslojevitosti. Uporedne stope protoka ovih linija proizvode fenomen relativne sporosti i
viskoznosti ili, nasuprot, ubrzanja i prekida. Sve ovo, linije i mjerljive brzine, konstituiu
sklop. Knjiga je sklop ove vrste, i kao takva je nepripisiva. Ona je mnotvenost ali mi jo
ne znamo ta mnotvenost iziskuje kada vie nije pripisana tj. nakon to je uzdignuta na
status supstancijalnog. Jedna strana mainskog sklopa se suoava sa slojem, koji je bez
sumnje ini nekom vrstom organizma, ili oznaujueg totaliteta, ili determinacije pripisive
subjektu; on takoe ima stranu koja se suoava sa tijelom bez organa koje konstantno

rasklapa organizam, izazivajui neoznaujue estice ili iste intenzitete da prou ili krue, i
pripisujui sebi subjekte koji ga ne ostavljaju ni sa im do sa tragom intenziteta. ta je tijelo
bez organa knjige? Postoji nekoliko, zavisno od prirode linija koje se razmatraju, njihovih
partikularnih stepena ili gustina, i mogunosti njihove konvergencije na planu
konzistencije to osigurava njihovu selekciju. Ovdje, kao i svuda, mjerne jedinice su ono
to je sutinsko: kvantifikovati pisanje. Nema razlike izmeu onoga o emu knjiga govori i
kako je napravljena. Stoga, knjiga takoe nema predmet. Kao sklop, knjiga ima samo sebe,
u vezi sa drugim sklopovima i u odnosu na druga tijela bez organa. Nikad neemo pitati ta
knjiga znai, kao oznaitelj ili oznaeno; neemo tragati ni za im da bismo to razumjeli.
Pitaemo sa ime funkcionie, u vezi sa kojim drugim stvarima prenosi ili ne prenosi
intenzitete, u koje su umetnute i izmijenjene druge mnotvenosti, i sa kojim tijelima bez
organa konvergiraju. Knjiga postoji samo kroz vanjskost i na vanjskosti. Sama knjiga je
mala maina; ta je relacija (takoe mjerljiva) ove knjievne maine prema ratnoj maini,
ljubavnoj maini, revolucionarnoj maini, itd. apstraktnoj maini koja ih skupa brie?
Kritikovani smo zbog toga to previe citiramo knjievne autore. Ali kad neko pie, jedino
pitanje je kojoj drugoj maini se knjievna maina moe prikljuiti, da bi radila. Klajst i
bijesna ratna maina, Kafka i izvanredna birokratska maina... (ta ako neko postane
ivotinjom ili biljkom kroz knjievnost, to ne znai bukvalno? Bi li bilo prvi put da neko
rijeju postane ivotinjom?) Knjievnost je sklop. Ona nema nita s ideologijom. Nema
ideologije i nikada je nije ni bilo.
Svi mi govorimo o mnotvenostima, linijama, slojevima i segmentarnostima, linijama
bijega i intenziteta, mainskim sklopovima i njihovim razliitim tipovima, tijelima bez
organa i njihovoj konstrukciji i selekciji, planu konzistencije, i u svakom sluaju mjernim
jedinicama. Stratometrima, deleometrima, TbO jedinicama gustine, TbO jedinicama
konvergencije: Ne samo da one konstituiu kvantifikaciju pisanja, nego definiu pisanje kao
uvijek mjeru neeg drugog. Pisanje nema nita s oznaavanjem. Ono ima veze sa
mjerenjem, mapiranjem, ak i svjetovima koji tek dolaze.
Prvi tip knjige je korijenknjiga. Drvo je uvijek slika svijeta, ili korijen slike svijeta
drveta. Ovo je klasina knjiga, kao uzviena, oznaujua i subjektivna organska interiornost
(sloj knjige). Knjiga podraava svijet, kao to umjetnost podraava prirodu: putem
postupaka koji su specifini onom to ispunjava ono to priroda ne moe ili vie ne moe.
Zakon knjige je zakon refleksije, Jednog koje postaje dvoje. Kako moe zakon knjige da
prebiva u prirodi kad je on ono to vlada nad podjelom izmeu svijeta i knjige, prirode i
umjetnosti? Jedno postaje dvoje: kadgod se susretnemo s ovom formulom, ak i ako ju je
strateki iznio Mao ili je shvatimo na najdijalektikiji mogui nain, ono to je pred nama
jeste najklasinija i dobro reflektovana, najstarija i najizrabljenija vrsta miljenja. Priroda ne
funkcionie na taj nain: u prirodi, korijeni su glavni korijeni sa mnotvenijim, lateralnijim i
krunijim sistemom razgranatosti, nego sa dihotomnim. Miljenje zaostaje za prirodom. ak
je i knjiga kao prirodna realnost glavni korijen, sa svojom osnovnom kimom i okruujuim
liem. Ali knjiga kao duhovna realnost, Drvo ili Korijen kao slika, beskrajno razvija zakon

Jednog koje postaje dvoje, zatim dvoje koje postaje etvoro... Binarna logika je duhovna
realnost korijenadrveta. ak i disciplina toliko napredna kao to je lingvistika zadrava
korijendrvo kao svoju fundamentalnu sliku, i tako ostaje spojena sa klasinom refleksijom
(na primjer, omski i njegovo gramatiko drvee, koje poinje na taki S i nastavlja
dihotomijom). Ovo je, da tako kaemo, sistem miljenja koji nikad nije dostigao
razumijevanje mnotvenosti: kako bi se dolo do dvije sljedee duhovne metode mora se
pretpostaviti jak princip jedinstva. Na strani objekta je bez sumnje mogue, slijedei
prirodnu metodu, da se ide direktno od Jednog ka troje, etvoro ili petoro, ali samo ako
postoji jaki princip dostupnog jedinstva, jedinstva glavnog korijena koje podupire
sekundarno korijenje. To nas nee daleko odvesti. Binarna logika dihotomije je jednostavno
zamijenjena binunivoknim relacijama izmeu uzastopnih krugova. Osnovni glavni krojen ne
daje bolje razumijevanje mnotvenosti nego to to ini dihotomni korijen. Jedan dejstvuje
unutar objekta, drugi u subjektu. Binarna logika i biunivokne relacije jo uvijek dominiraju
psihoanalizom (drvo obmane u frojdovskoj interpretaciji reberovog sluaja), lingvistikom,
strukturalizmom, ak i informatikom naukom.
Korijenski sistem, ili snopovski korijen, je druga slika knjige kojoj je naa modernost
svojom voljom odana. Ovog puta, glavni korijen je prekinut, ili je njegov nagovjetaj
uniten; neposredna, neodreena mnotvenost sekundarnih korijena nakalemljuje se na
njega i podlijee naprednom razvoju. Ovog puta, prirodna realnost je ono to prekida glavni
korijen, ali jedinstvo korijena opstaje, po mogunosti kao prolo ili kao dolazee. Moramo
se zapitati da li se refleksivna, duhovna realnost za ovakvo stanje ne nadoknauje
zahtijevanjem sveobuhvatnijeg tajnog jedinstva ili ekstenzivnijeg totaliteta. Uzmimo
rasijecajui metod Vilijama Barouza: sklapanje nekih tekstova s drugima, koje konstituie
mnotvenost i ak sluajno korijenje (kao sjeenje), implicira dodatnu dimenziju tekstovima
koji su predmet razmatranja. U ovoj dodatnoj dimenziji savijanja, jedinstvo konstituie svoj
duhovni rad. Eto zato i najodluniji fragmentirani rad moe biti predstavljen kao totalni rad
ili Magnum Opus. Veina modernih metoda za mnoenje nizova ili rast mnotvenosti su
savreno validne u jednom pravcu, na primjer, u linearnom, s obzirom da se jedinstvo
totalizacije samopotvruje ak mnogo vre u drugoj, krunoj ili ciklinoj dimenziji. Kad
god mnotvenost zauzima strukturu, njen rast se grana redukcijom u njenim zakonima
kombinacije. Oni koji odbacuju jedinstvo su bez sumnje aneoski uitelji, doctrines angelic,
zato to potvruju upravo aneosko i superiorno jedinstvo. Dojsove rijei, precizno opisane
kao one koje imaju mnotvo korijena, razbijaju linearno jedinstvo rijei, ak i jezika, da bi
postavile ciklino jedinstvo reenice, teksta ili znanja. Nieovi aforizmi razbijaju linearno
jedinstvo znanja, da bi pozvali ciklino jedinstvo vjenog vraanja, predstavljenog kao
nepoznatog u miljenju. Ovo je takorei snopovni sistem koji ne raskida sa dualizmom, sa
komplementarnou izmeu subjekta i objekta, prirodnom realnou i duhovnom realnou:
jedinstvo je konstantno osujeeno i opstruisano u objektu, dok novi tip jedinstva trijumfuje
u subjektu. Svijet je izgubio svoju osnovu; subjekt vie ne moe ak ni dihotomizovati, nego
se pridruuje viem jedinstvu, afirmacije ili preodreenosti, u uvijek dimenziji dodatoj na
onu njegovog objekta. Svijet je postao haos, ali knjiga ostaje slika svijeta; korijenski

haozmos prije nego korijenkosmos. udna mistifikacija: previe sveobuhvatna knjiga da bi

bila fragmentovana. Bilo kako bilo, kako ogavna ideja, knjiga kao slika svijeta. Uistinu,
nedovoljno je rei Neka dugo ivi mnotvenost, teko kao zavapiti. Nisu dovoljne
leksika niti sintaksika pamet da bi se ulo. Mnotvenost mora da bude sainjena, ne
stalnim dodavanjem vie dimenzije, nego jednostavnijim nainima, nametanjem pribranosti,
s brojnim dimenzijama koje su ve vaee uvijek n1 (jedini nain da se pripada mnotvu:
uvijek oduzeti). Oduzeti jedinstvo mnotvenosti da bi se konstituisala; pisati na n1
dimenzijama. Sistem ove vrste mogao bi se nazvati rizomom. Rizom kao subterenska
stabljika je apsolutno razliita od korijenja i ogranaka. Lukovica i krtola su rizomi. Biljke s
korijenjem ili ograncima mogu biti rizomorfine na sasvim drugi nain: pitanje je da li je
biljni ivot u svojoj specifinosti sasvim rizomatian. ak su i ivotinje to u svojoj uvijenoj
formi. Pacovi su rizomi. Jazbine takoe, u svojim funkcijama kao sklonita, snabdijevanja,
kretanja, odstupanja i bjekstva. Sm rizom pretpostavlja razliite forme, od razgranate
povrinske ekstenzije u svim pravcima do srastanja u lukovice i krtole. Kad se pacovi
gomilaju jedan na drugog. Rizom ukljuuje najbolje i najgore: krompir i pirevinu, ili korov.
ivotinja ili biljka, pirevina ili korov.
*

Da sumiramo glavne karakteristike rizoma: za razliku od drvea ili njihovog korijenja,

rizom povezuje sve take s drugim takama, i njegova svojstva nisu nuno povezana sa
svojstvima iste prirode; on uvodi u igru razliite reime znakova, ak i neoznaenih oblika.
Rizom nije svodiv na Jedno niti na mnotvo. On nije Jedno koje postaje Dvoje, ili ak troje,
etvoro, petoro itd. On nije mnotvo izvedeno iz Jednog, ili kojem je Jedno dodato (n+1).
On se sastoji ne od jedinica nego od dimenzija, ili pravaca u pokretu. On nema kraj niti
poetak, nego je uvijek u sredini (milieu) iz koje raste i koju prekorauje. On konstituie
linearne mnotvenosti s n dimenzijama koje nemaju niti subjekat niti objekat koji se moe
izloiti na planu konzistencije i od kojeg je jedno uvijek oduzeto (n1). Kada mnotvenost
ove vrste mijenja dimenziju, ona nuno mijenja i prirodu, podlijee metamorfozi. Za razliku
od strukture, koja je definisana skupom taaka i pozicija, sa binarnim relacijama izmeu
taaka i biunivoknih relacija izmeu pozicija, rizom je sainjen samo od linija: linija
segmentarnosti i slojeva kao svojih dimenzija, i linije bijega ili deteritorijalizacije kao
maksimalne dimenzije nakon koje mnotvenost podlijee metamorfozi, mijenjaju se po
prirodi. Ove linije ili crte ne bi trebalo mijeati sa rodovima arborescentnog tipa, koji su
puki spojevi izmeu taaka i pozicija, koji se mogu lokalizovati. Za razliku od drveta, rizom
nije objekt reprodukcije: niti spoljne reprodukcije kao slikadrvo, niti unutranje
reprodukcije kao drvostruktura. Rizom je antigenealoki. On je kratkotrajna memorija, ili
antimemorija. Rizom djeluje varijacijom, irenjem, osvajanjem, zauzimanjem, ograncima.
Za razliku od grafikih umjetnosti, crtanja ili fotografije, za razliku od ucrtavanja, rizom se
tie mape koja mora biti proizvedena, konstruisana, mape koja je uvijek odvojiva, poveziva,
reverzibilna, promjenljiva, i koja ima mnotvo ulaza i izlaza, i ima svoje sopstvene linije
bijega. On je putanja koja mora biti na mapi, ne suprotno. Nasuprot centriranim (ak

policentrinim) sistemima sa hijerarhijskim nainima komunikacije i preduspostavljenim

stazama, rizom je acentriran, nehijerarhian, neoznaavajui sistem bez Optosti i bez
organizovane memorije ili centralne automatizacije, odreen samo cirkulacijom stanja. Ono
o emu se radi u rizomu jeste relacija prema seksualnosti ali takoe prema ivotinji, biljki,
svijetu, politici, prirodnim i vjetakim stvarima koja je sasvim razliita od arborescentne
relacije: svih vrsta postajanja.
Plato je uvijek u sredini, a ne na poetku ili na kraju. Rizom je sainjen od platoa.
Gregori Bejtson koristi rije plato da oznai neto veoma posebno: kontinuiranu, samo
vibrirajuu regiju intenziteta iji razvoj ukida bilo kakvu orijentaciju prema taki
kulminacije ili spoljnjem kraju. Bejtson navodi kulturu Balineza kao primjer: seksualne igre
majkadijete, i ak svae izmeu mukaraca, koje podlijeu ovoj bizarnoj intenzivnoj
stabilizaciji. Neka vrsta kontinuiranih platoa intenziteta je zamjena za (seksualni)
vrhunac, rat ili taku kulminacije. alosna karakteristika Zapadnog uma je povezivanje
izraavanja i akcija k eksteriornim ili transcendentnim krajevima, umjesto ka razvijanju istih
na planu konzistencije na osnovu njihove intrinsine vrijednosti. Na primjer, knjiga koja je
sastavljena od poglavlja ima take kulminacije i zavretka. ta se odvija u knjizi koja se
sastoji od platoa koji komuniciraju jedan s drugim preko mikrofizura, kao u mozgu?
Platoom nazivamo bilo koju mnotvenost povezanu s drugom mnotvenou putem
plitkih podzemnih stabljika na nain da formiraju ili razgranavaju rizom. Piemo ovu knjigu
kao rizom. Ona se sastoji od platoa. Dajemo je u cirkularnoj formi, ali samo zbog ale.
Svakog jutra bismo se probudili, i svaki od nas bi se pitao kojeg platoa da se lati, piui pet
redova ovdje, deset tamo. Imamo halucinatorna iskustva, gledamo linije koje naputaju
jedan plato i nastavljaju ka drugom kao kolone malih mrava. Pravimo krugove
konvergencije. Svaki plato se moe posmatrati poev od bilo gdje i moe biti povezan s bilo
kojim drugim platoom. Da bi se ostvarila mnotvenost, mora se imati metod koji je
efektivno konstruie; niti tipografska mudrost, niti leksika agilnost, niti mijeanje ili
stvaranje rijei, niti sintaksika drskost ne mogu je zamijeniti. U stvari, one su vie este
nego puke mimetike procedure koje se upotrebljavaju da ire i rasipaju jedinstvo koje je
zadrano u razliitoj dimenziji za slikuknjigu. Tehnonarcizam. Tipografske, leksike ili
sintaksike kreacije su nune samo kada ne pripadaju formi izraavanja skrivenog jedinstva,
postajui dimenzijama mnotvenosti koje se razmatraju; znamo samo da su rijetki uspjeli u
ovome. Mi nismo u stanju da to uinimo. Mi samo koristimo rijei koje, zauzvrat, za nas
funkcioniu kao platoi, RIZOMATIKA = IZOANALIZA = STRATOANALIZA =
PRAGMATIKA = MIKROPOLITIKA. Ove rijei su pojmovi, ali pojmovi su linije,
takorei, brojni sistemi prikljueni partikularnim dimenzijama mnotvenosti (slojevima,
molekularnim lancima, linijama bijega ili prekida, krugovima konvergencije itd.). Nigdje ne
tvrdimo da nai pojmovi imaju titulu nauke. Nismo bliskiji s naunou nego s ideologijom;
sve to znamo su sklopovi. A jedini sklopovi su mainski sklopovi elje i kolektivni
sklopovi izlaganja. Bez znaenja, bez subjektifikacije: pisanje na ntu mo (sva individulna
izlaganja ostaju zarobljena u dominantna znaenja, sve oznaujue elje su povezane sa
dominantnim subjektima). Sklop, u svojoj mnotvenosti, nuno djeluje na semiotike

tokove, materijalne tokove i drutvene tokove istovremeno (nezavisno od bilo koje

rekapitulacije koja bi mogla biti sainjena od njega u naunom ili terapijskom korpusu).
Nema vie tripartitne podjele izmeu polja realnosti (svijeta) i polja reprezentacije (knjige) i
polja subjektivnosti (autora). Radije, sklop uspostavlja veze izmeu izvjesnih mnotvenosti
izvuenih iz svakog od ovih poredaka, tako da knjiga nema nastavak niti svijet kao objekat,
niti jednog ili vie autora kao svoj subjekat. Ukratko, mislimo da se ne moe pisati dovoljno
u ime vanjskosti. Vanjskost nema sliku, nema znaenje, nema subjektivnost. Knjiga je sklop
sa vanjskou, protiv knjige kao slike svijeta. Rizomknjiga nije dihotomna, osnovna ili
snopovska knjiga. Nikad ne iri korijenje dolje, niti ga sadi, koliko god teko bilo izbjei
vraanje na stare postupke. Ove stvari koje mi se dogaaju, ne dogaaju mi se iz korijena,
nego negdje iz njihovog sredita. Neka neko pokua da ih uhvati, neka neko pokua da
uhvati travku i da je vrsto dri kad pone da raste iz sredita. Zato je ovo tako teko?
Pitanje je direktno pitanje perceptualne semiotike. Nije lako vidjeti stvari u sredini, radije
nego gledati ih odozdo prema gore ili odozgo prema dolje, ili slijeva nadesno ili zdesna
nalijevo: pokuajte, vidjeete da se sve mijenja. Nije lako vidjeti travu u stvarima i rijeima
(slino je Nie rekao da aforizam mora biti preivljen; plato nikad nije odvojiv od trava
koje ga naseljavaju, koje su takoe oblaci na nebu).
Istorija je uvijek pisana sa sedentarne take gledita i u ime unitarnog dravnog
aparata, barem mogueg, ak i kad su tema nomadi. Ono to nedostaje je Nomadologija,
suprotnost istoriji. Takoe su rijetki uspjesi u ovome, na primjer, po pitanju Djeijih
Krstaklih ratova: knjiga Marsela voba umnoava narative kao i mnogi platoi razliitim
brojevima i dimenzijama. Onda, tu je i knjiga Andrejevskog, Les portes du paradis (Vrata
raja), sainjena od jedne neprekinute reenice; rijeka djece; rijeka hodanja s pauzama,
lutanje, i urenje naprijed, semiotika rijeka priznanja sve djece koja idu prema starom
monahu na elu procesije da bi dali svoje izjave; rijeka elje i seksualnosti, svakom djetetu
je uskraena ljubav i ono manjevie biva voeno mranom posmrtnom pederastijskom
eljom grofa od Vendoma; sve ovo s krugovima konvergencije. Ono to je vano nije da li
su tokovi Jedno ili mnotvo proli smo tu taku: kolektivni sklop izlaganja, mainski
sklop elje, jedno unutar drugog i oboje prikljueni ogromnoj vanjskosti jeste
mnotvenost u svakom sluaju. Skoriji primjer je knjiga Armanda Faraija o etvrtom
Krstakom ratu, La dislocation, u kojoj reenice sebe isturaju i rasipaju, ili se guraju i
koegzistiraju, i u kojoj slova, tipografija poinje da plee kako Krstaki rat postaje
deliriniji. Ovo su modeli nomadskog i rizomatskog pisanja. Pisanje ujedinjuje ratnu mainu
i linije bijega, naputajui slojeve, segmentarnosti, sedentarnost, dravni aparat. Ali zato je
model jo neophodan? Nisu li ove knjige jo slike Krstakih ratova? Ne zadravaju li one
jo uvijek jedinstvo, u vobovom sluaju osnovno jedinstvo, u Faraijevom naputeno
jedinstvo, i u najljepem primjeru, Les portes du paradis, jedinstvo sahranjenog grofa? Ima
li potrebe za dubljim nomadizmom od onog Krstakih ratova, nomadizmom istinskih
nomada, ili onih koji se ak vie ne kreu niti ita podraavaju? Nomadizam onih koji samo
sklapaju (agencent). Kako knjiga pronalazi adekvatnu vanjskost s kojom se sklapa u
heterogenost, prije nego li u svijet da bi se reprodukovala? Kulturalna knjiga je nuno

praenje: ve praenje sebe same, praenje prethodne knjige istog autora, praenje drugih
knjiga ma koliko razliite one mogle biti, beskrajno praenje uspostavljenih pojmova i
rijei, praenje svijeta u sadanjosti, prolosti i budunosti. ak i antikulturalna knjiga jo
moe biti optereena tekim kulturalnim teretom: ali ona e ga aktivno koristiti, za
zaboravljanje umjesto za sjeanje, za nerazvijenost umjesto za napredak ka razvitku, za
nomadizam umjesto sedentarnosti, da napravi mapu umjesto praenja. RIZOMATIKA =
POP ANALIZA, ak iako ljudi imaju da rade i druge stvari osim da je itaju, ak iako su
blokovi akademske kulture ili pseudonaunosti u njoj jo uvijek suvie bolni ili teki. Nauka
bi potpuno poludjela ako bi ostala na svojim sopstvenim izumima. Pogledajte matematiku:
to nije nauka, ona je udovini sleng, ona je nomadska. ak i u domenu teorije, posebno u
njemu, bilo koji nepouzdani i pragmatiki okvir je bolji od praenja pojmova, s njihovim
promjenama i napretkom koji ne mijenja nita. Neprimijetni prekid, ne oznaujua
promjena. Nomadi su izumjeli ratnu mainu nasuprot dravnom aparatu. Istorija nikad nije
shvatila nomadizam, knjiga nikad nije shvatila vanjskost. Drava kao model za knjigu i
miljenje, ima dugu istoriju: logos, filozofkralj, transcendencija Ideje, interiornost pojma,
republika umova, sud razuma, funkcioneri miljenja, ovjek kao zakonodavac i subjekt.
Pretenzija drave da bude svjetski poredak i da ukorijeni ovjeka. Relacija ratne maine
prema vanjskosti nije drugi model; ona je sklop koji samo miljenje ini nomadskim, a
knjigu radnim dijelom u svakoj pokretnoj maini, stabljikom rizoma (Klajst i Kafka protiv
Getea).
Piite ntoj moi, n1 moi, piite sa sloganom: Pravite rizome, ne korijenje, nikad
biljku! Ne sijte, uzgajajte izdanak! Ne budite jedno ili mnotvo, budite mnotvenosti!
Preskoite linije, nikad se ne sapliite o taku! Brzina pretvara taku u liniju! Budite brzi,
ak i kada jo stojite! Linije sree, linije kukova, linije bijega. Ne unosite Optost u sebe!
Nemajte samo ideje, samo imajte ideju (Godard). Imajte kratkorone ideje. Pravite mape, ne
fotografije ili crtee. Budite Pink Panter i vae ljubavi e biti kao osa ili orhideja, maka i
babun. Kao to kau o starom ovjeku na rijeci :
Ne sadi krompir,
Ne sadi pamuk,
On je te biljke brzo zaboravio,
Ali stari ovjek s rijeke,
On nastavlja da se kotrlja
Rizom nema poetak niti kraj; on je uvijek u sredini, izmeu stvari,
meubivstvovanje, intermezzo. Drvo je srodstvo, ali rizom je otuenost, jedinstvena
otuenost. Drvo namee glagol biti, a materijal rizoma je konjukcija, i...i...i... Ova
konjukcija ima dovoljno snage da uzdrma i iskorijeni glagol biti. Gdje idete? Odakle
dolazite? ta odreujete? Ovo su potpuno beskorisna pitanja. Raiavanje prolosti,
poinjui ili ponovo poinjui od nulte take, traei poetak ili temelj sve implicira lani
pojam puta i kretanja (koncepciju koja je metodika, pedagoka, inicijatorska,
simbolika...). Ali Klajst, Lenc i Buhner imaju drugi nain putovanja i kretanja: nastavljaju

od sredine, kroz sredinu, dolaze i odlaze prije nego li poinju i zavravaju. Amerika
knjievnost i ve engleska knjievnost manifestuju ovaj rizomatski pravac u ak irem
opsegu; one znaju kako da se kreu izmeu stvari, uspostavljaju logiku I, obaraju
ontologiju, iskorjenjuju temelje, anuliraju zavravanja i poinjanja. One znaju kako da
primijene pragmatiku. Sredina nikako nije prosjek; naprotiv, iz nje stvari skupljaju brzinu.
Izmeu stvari se ne odreuje lokalizujua relacija koja ide od jedne stvari ka drugoj i nazad,
nego normalni pravac, transverzalno kretanje koje brie jednu i drugu, tok bez poetka ili
kraja koji podriva svoje nasipe i skuplja brzinu u sredini.