Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str.

5361

54

Izlaganje sa znanstvenog skupa

342.4
Primljeno: 7. prosinca 2001.

Ustav kao simbol i instrument

HANS VORLNDER*
Saetak
Autor razmatra razvoj i znaenje modernog ustava. Po njemu, osim
institucionalizacije politikog, moderni ustav utvruje cilj i svrhu politikog
poretka. Najee su to valjanost ljudskih prava, naelo demokracije,
pravne i socijalne drave. Moderni ustav nastaje inom ustavotvorstva, a
ima oblik pisane ustavne povelje koja ima prednost pred jednostavnim
zakonom. U osnovi, moderni ustav konstituira politiku zajednicu,
ograniava politiku vladavinu, a graanima ostavlja slobodu djelovanja u
socijalnoj, ekonomskoj i politikoj sferi. Postoje dva razliita razumijevanja
ustava. Thomas Paine, Amerikanci i kontinentalni Europljani pristae su
racionalno-volunaristikog shvaanja ustava. Ustav je ovdje rezultat
racionalnog promiljanja i izraz volje sudionika u ustavotvornom procesu.
U Engleskoj se, s druge strane, razvilo shvaanje da su institucija, zakoni i
obiaji nastali organski, u povijesnom kontinuitetu.
Autor relativizira razlike izmeu ovih shvaanja naglaavajui da je bit
u tome da ustav treba stalnu suglasnost da bi bio valjan i nakon
konstitucijske faze. U tom smislu razlikuje dvije funkcije ustava:
instrumentalnu i simboliku. Prva se sastoji od upravljanja politikim
procesom kroz pripravu pravila i ograniavanja politike moi. Druga je
funkcija simbolika jer je ustav simbol dobrog i pravednog drutva. Autor
zakljuuje da je za ustav presudno da graani prihvaaju poredak koji se
njime odrava. Otud je njegova simbolika funkcija vie stvar tijeka
vremena nego samog ina ustavotvorstva.

Kljune rijei: instrumentalna funkcija ustava, moderni ustav, simbolika funkcija

ustava, ustav
S ustavima je gotovo uvijek povezana nada u dobar i pravedan politiki
poredak. Tako je bilo 1776. godine kad su se kolonije u Sjevernoj Americi
odvojile od engleske metropole i konstituirale u Sjedinjene Amerike Drave.
Tako je bilo 1789. godine kad se juriom na Bastilju slomio stari reim u
Francuskoj i 1791. godine doao revolucionarni ustav umjesto staroga
monarhijskog sustava. U oba su se sluaja morali stvoriti novi poredci. A s
*
Hans Vorlnder, redovni profesor na Odsjeku politikih znanosti Tehnikog sveuilita u
Dresdenu.

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

55

ustavima, tako se oekivalo na svim stranama, bila je izdana mjenica za bolju,

slobodarsku i demokratsku budunost. Ustav je, inilo se Thomasu Paineu,
sjevernoamerikome revolucionaru podrijetlom iz Engleske, za slobodu ono to
je gramatika za jezik. inilo se, dakle, da sloboda bez ustava nije bila mogua.
A zatim je posve slino reeno u francuskoj Deklaraciji o pravima ovjeka i
graanina iz 1789. godine: da se u drutvenome poretku koji ne jami ni
individualna prava ni diobu vlasti ne moe govoriti o ustavnome poretku.
I u Njemakoj je poetkom 19. stoljea zapoelo razdoblje konstitucija,
kako je to formulirao badenski liberal Karl von Rotteck. Ipak je to tamo izgledalo
drukije. Tek je revolucija iz 1848./49. godine nakratko politiki podrala ustavni
pokret prije nego se slomio zbog unutarnje slabosti i vanjskih odnosa moi.
Prije toga, nakon napoleonskih oslobodilakih ratova, bio je liberalni pokret
upuen, ponajprije, na to da se, kao u junonjemakim zemljama, ustavi donose
ukazom ili, kao u Wrttembergu, dogovaraju izmeu vladara i stalea. Ipak je i u
Njemakoj liberalni, graanski pokret svoju nadu u razvoj slobodarskoga
pokreta najtjenje povezao s ustavnom idejom. Ta je nada nadivjela i
razoaranje zbog propasti frankfurtskoga ustava sa skuptine u crkvi sv. Pavla.
ak je i skeptik kao Ferdinand Lassalle, utemeljitelj njemakoga radnikog
pokreta, govorio o ustavu kao neemu svetijem, vrem od obinoga zakona.
Takoer se, nakon ne ba omiljenoga ustava Reicha iz 1871. godine i propasti
Weimarskoga ustava, nada povezivala s Temeljnim zakonom iz 1949. godine da
e ovdje, nakon zavretka nacionalsocijalistike diktature, bolje ja
njemakoga naroda uspjeti protiv sebe samoga (Herbert Krger).
Parlamentarno je vijee izvuklo pouke iz Weimarske Republike i proglasilo
Temeljni zakon, koji je trebao afirmirati slobodarski i demokratski poredak.
I nakon revolucija u Srednjoj i Istonoj Europi 1989./90. godine ustav je
ponekad postajao predmetom svih enji. Tako je, takoer, hrvatski ustav iz
1990. godine fiksirao dugo oekivanu dravnu neovisnost konstituirajui
Republiku Hrvatsku kao nacionalnu dravu hrvatskoga naroda. inilo se da e
transformacija bivih zemalja realnoga socijalizma u slobodarske demokracije
uspjeti najbolje stvaranjem novoga ustava prema uzoru na Zapadnu Europu i
Sjevernu Ameriku. U vrijeme revolucija, preokreta i osnivanja drava posebno
znaenje dobiva in ustavotvorstva. Ustavi projektiraju novi poredak i
pokuavaju nakon toga taj novi poredak ouvati i potvrditi protiv njegovih
protivnika i utjecaja vremena. Iz tih situacija osnivanja u ustavima nastaje
poseban obzor oekivanja, koji se sastoji od toga da se novi poredak normira
kao dobar i pravedan i, zatim, stabilizira u politikome svakodnevnom ivotu.
Zato ustavi imaju normativni viak koji rezultira iz oekivanja koja se u njih
polau. Nakon toga se radi o tome da jednom doneseni i uvedeni ustav moe,
takoer, zadrati svoju normativnu snagu. On treba obiljeavati, oblikovati i
davati ivot politikom poretku, ukratko on treba zadugo postaviti politiki
poredak. Thomas Paine je u pogledu valjanosti ustava u pojedinim amerikim
saveznim dravama napomenuo: Ustav je bio politika Biblija drave. Imala ga
je gotova svaka obitelj. Svaki je lan vlade imao jedan primjerak; i bilo je posve
uobiajeno da, kad bi dolo do razilaenja u miljenju o naelu nekoga
reguliranja ili opsegu neke ovlasti, njezini lanovi izvade iz torbe ustav i

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

56

proitaju odjeljak koji se odnosio na konkretni predmet. Ustavi ustrojavaju,

dakle, neki politiki poredak tako temeljito da se iz toga mogu dobiti mjerila za
odluke o problemima i sporovima politikoga ivota. Tada ustav ne mora svagda
imati sveti status svjetovne Biblije, kao to je to Paine vidio u sluaju Sjedinjenih
Amerikih Drava. Ali ustavi zauzimaju, svakako, istaknut poloaj u politikome
ivotu zajednice.
Ono to se izraava u ustavotvornim aktima moe se poopiti. Ustavi
politikome daju institucijski poredak. Oni odreuju pravila politikih odluka. Oni
utvruju tko, kako i koje odluke ima ovlasti donositi. Ustav je zato, kao to je to
ve Aristotel definirao u svojoj Politici, poredak drave s obzirom na razliite
institucije i, ponajprije, one najbitnije. Najbitnija je svuda vlast drave. Ustav
sadrava, dakle, pravila organiziranja i obnaanja vladavine. To su pravila
postavljanja, sastava i nadlenosti najviih dravnih tijela. Ali ustav se ne
iscrpljuje u toj funkciji pravila igre politikoga. On je, povrh toga, i nacrt
drutvenoga poretka, koji utvruje ciljeve, svrhe i naela drutvenog ustroja.
Tako je ve i Aristotel mislio da se ustavom utvruje cilj svake pojedine
zajednice. Za moderni se ustav ta naela mogu izravno uvidjeti. To su valjanost
ljudskih prava, naelo demokracije, pravne i socijalne drave, to su posebna
pravila odvojenosti i prepletanja ustrojenih politikih vlasti.
Moderni ustavi, u pravilu, polau raun o cilju i svrsi politikoga poretka u
preambulama ili uvodnim odredbama o dravnim ciljevima. U ustavu Sjedinjenih
Drava iz 1787. godine stoji, takoer, u preambuli da mi, narodi Sjedinjenih
Drava, da bismo zasnovali savreniji savez, uspostavili pravdu, osigurali
unutranji spokoj, pobrinuli se za zajedniku obranu, unaprijedili ope
blagostanje i ouvali blagodati slobode sebi i svome potomstvu, odreujemo i
ustanovljujemo ovaj Ustav za Sjedinjene Drave. Temeljni zakon Savezne
Republike Njemake iz 1949. godine izrazio je u preambuli elju da uva
nacionalno i dravno jedinstvo i kao ravnopravan lan ujedinjene Europe slui
miru u svijetu. Ujedno bi trebalo dati dravnome ivotu u prijelaznome
vremenu novi poredak dok njemaki narod ne dobije mogunost da slobodnim
samoodreenjem postigne jedinstvo i slobodu Njemake. Ali Temeljni je zakon
upravo, unato svojoj privremenosti, povukao pouke iz povijesti, propasti
Weimarske Republike i nacionalsocijalizma, i dao poseban poloaj temeljnim
pravima. Tako je u njemu stajala na poetku, u lanku 1, zatita ljudskih prava,
na koju se nadovezuje izjanjavanje za nepovrediva i neotuiva ljudska prava
kao temelj svake ljudske zajednice. Dosljedno je zatim odreeno da pojedina
temeljna prava kao neposredno vaee pravo obvezuju zakonodavstvo,
izvrnu i sudbenu vlast. I tako hrvatski ustav iz 1990. godine u svome prvom
dijelu uzima za povod novosteenu dravnu suverenost hrvatskoga naroda da
utvrdi ciljeve konstitutivne zajednice: demokraciju, ravnopravnost, slobodu i
prava ovjeka i dravljanina te gospodarski i kulturni napredak i socijalno
blagostanje.
Iako je stara ideja ustava da politikome dadne poredak, ipak se antiki
ustavi razlikuju od modernih ustava, kao to se takoer antike predodbe o
poretku razlikuju od modernih. Ustav modernoga tipa nastaje poetkom 18.

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

57

stoljea, ponajprije u Sjevernoj Americi, zatim, u Poljskoj i Francuskoj. To je

tipina kombinacija kataloga temeljnih prava s nacrtom organizacije drave s
diobom vlasti u obliku pisane ustavne povelje, koja ima prednost pred
jednostavnim zakonom i koja je konstituirana ustavotvornom vlau naroda. Ta
kombinacija ini pojam modernoga ustava. Ustav se formulira posebnim inom
ustavotvorstva. Ustavotvorac oblikuje ustav u ustavni zakon. Pravila, institucije i
naela ustava normiraju se, dakle, pozitivnim pravom. Ustav dobiva ujedno
prednost pred jednostavnim zakonom, koji se, budui da su ga donijele i
primijenile ustrojene vlasti (parlament, vlada, sudovi), mora izloiti ocjenjivanju
od samoga ustava. Ustav nije in neke vlade, da jo jednom navedemo
Thomasa Painea, nego in naroda koji sebi daje vladu. Ustav ne prednjai
pred vladom i dravnim vlastima samo u nastanku, nego i u valjanosti, a taj se
proces izraava u oteanoj promjenjivosti ustava (u pravilu kvalificiranom
veinom) isto kao, gdje postoji, u posebnome ustavnome sudstvu.
Moderni se ustavi odlikuju, dakle, time to dravnoj vladavini odreuju
pravne ograde. Mo se ograniava, s jedne strane, posebnim mehanizmima
odvojenosti i prepletanja politikih vlasti kako bi se ove uzajamno nadzirale, i
pravnim ogradama, s druge, koje prijee dravnoj vlasti da zadire u temeljnim
pravima zatieno podruje pojedinca. Moderni ustav konstituira politiku
zajednicu i, ujedno, limitira politiku vladavinu, on slobodnoj djelatnosti graana
daje irok prostor u socijalnome, ekonomskome, kulturnome i politikome
pogledu, a to ini dajui svome normativnom prioritetu pravnu snagu. Taj
prioritet ustava vee, ponajprije, jednostavnoga zakonodavca, parlament ili,
takoer, sam narod tamo gdje ovaj djeluje referendumima i glasovanjima.
Ujedno to samovezanje suverene, ustavotvorne vlasti naroda donosi, takoer,
rastereenje za politiku svakodnevicu zajednice. Ne mora se stalno iznova
pregovarati i utvrivati pravila prema kojima se prakticira politika. I obina igra,
bio to ah ili nogomet, ima od poetka svoja pravila igre. Kad ne bi bilo tako,
prava bi igra bila zasjenjena stalnom raspravom o ispravnim pravilima i njihovoj
primjeni. To ne mora znaiti da su pravila i njihova primjena nedodirljivi, da se,
dakle, o njima ne moe ni raspravljati niti ih se moe mijenjati, ali igra je
rastereena od stalnih rasprava ako unaprijed postoji suglasje o odreenim
pravilima i njihovoj dosljednoj primjeni.
Tako je i s ustavima. Oni postavljaju unaprijed i na odreeno vrijeme
neprijeporno definirana pravila i time rastereuju svakodnevni politiki posao.
Tako moderni ustav donosi prethodne odluke o institucijskome ustroju,
valjanosti ljudskih prava i o ciljevima zajednice te time unaprijed utvruje
minimalni konsenzus, koji ne moe stalno iznova a ponekad i lakomisleno
biti stavljan na raspolaganje. Ustavi donose prethodne odluke u pravnome
obliku koje, premda ne neprijeporne, prednjae u politikome procesu i,
ograniavajui ga, opet na njega djeluju. Ovo samovezanje ustavotvorne vlasti
ima zatitno djelovanje kojemu se Odisej nadao kad se dao vezati za jarbol
kako ne bi podlegao sirenskome pjevanju. Ustavi su lanci, pisao je 1871. godine
jedan Amerikanac, kojima se ljudi veu u svojim svijetlim trenutcima da ne bi u
divljanju mogli djelovati samoubilaki. To je jo transparentnije formulirao

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

58

socijalni filozof i ekonomist Friedrich Hayek: Ustavi odraavaju misao da Petar

kad je trijezan moe djelovati kako bi Petru kad je pijan postavio ogranienja.
Prijelaz sa starih Platonovih i Aristotelovih predodaba o ustavu kao nauku o
oblicima drave na moderni pojam ustava bio je kontinuiran proces. Mnogi
tipovi mijeanih ustava o kojima je ve Aristotel raspravljao nalaze se opet u
izmijenjenome obliku u modernim ustavima. I engleska ustavna tradicija
poznaje prethodne oblike jamstva opih dravljanskih sloboda. Takvi mogu biti
Magna Charta iz 1215. godine, Petition of Right iz 1628. godine, Habeas
Corpus iz 1679. godine ili Agreement of the People iz vremena revolucije 1647.
godine. Ipak je u njima bilo rijei, precizno uzevi, o sporazumima feudalne
aristokracije sa svojim feudalnim gospodarima i o osiguranju posebnih
povlastica za vodee stalee. Takoer diferencijacija posebnoga i samosvojnoga ustavnog prava, pravno reguliranje i organizacija vladavine obiljeje
modernoga pojma ustava ima svoje punktualne i ugovorne poetke u
takozvanome
srednjovjekovnom
konstitucionalizmu,
u
dogovorima,
vladavinskim ugovorima ili statutima, koji utvruju granice djelovanja vladara,
dakako na staleko-ugovornoj osnovici. I pismenost se modernih ustava moe
svesti na staroenglesku tradiciju povelja o slobotinama i takozvane Colonial
Charters, propise koje je engleska metropola davala kolonijama u Sjevernoj
Americi. Ovi ovdje samo naznaeni razvoji svaki su za sebe znaajan kamen
mea na putu prema modernom razumijevanju ustava.
Za moderno razumijevanje ustava bilo je nuno da se iz opeeuropskoga
procesa izrasli temeljni zakoni pojme kao zajedniki i kao jedinstvo kako bi se,
zatim, saeli pod imenom ustava, u jednini, kao pojam politikih temeljnih
zakona. Strunjak za meunarodno pravo Emer de Vattel bio je prvi koji je
1758. godine u utjecajnome udbeniku meunarodnoga prava govorio o ustavu
u jednini: Le rglement fondamental qui dtermine la manire dont lautorit
publique doit tre exerce est ce qui forme la constitution de lEtat. Time je
postala moguom i predodba pisanoga fiksiranja o ustavnim naelima u ispravi
koja je postala vodeom za Sjevernu Ameriku i kontinentalnu Europu.
Engleska, koja ni danas nema pisani ustav, a ipak niz odredaba, pisanih
jamstava i prava dri temeljnim zakonima vlastitoga ustavnog poretka, ostala je
pri irem pojmu ustava i shvaala je pod time svagda ukupnost zakona,
institucija i obiaja koji su izvedeni iz povijesnoga uma i povijesne tradicije, o
kojima se jedna zajednica sporazumjela i koji su postali vodeim za dotinu
vladu. Tako je to, otprilike, formulirao 1733. godine engleski pravni uenjak
Bolingbroke. I Paine i Bolingbroke su ustavu pripisali znaajnu konstitutivnu
funkciju, ustav je shvaan kao temelj vlade. U bitnom su se pogledu oni ipak
razlikovali. Za Painea, kao i za Sjeverne Amerikance i kontinentalne Europljane,
to je bio in ustavotvorstva i iz toga nastala povelja konstitutivna je za politiki
sustav, institucije i vladu: bez pisanoga dokumenta nema vlade. U
Bolingbrokea, kao i uope u Engleskoj s njezinom tradicijom nepisanoga
ustava, odnos je izgledao drukije. Ustav je bio ansambl zakona, institucija i
obiaja, koji je povijesno nastao i kojemu nije bilo potrebno jo dokumentiranje

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

59

u pisanoj povelji. To je na povijesno iskustvo svodljivo pretpostavljanje umnosti

pravila i institucija, koje injenini nepisani ustav ini ivim.
Ovdje se, dakle, susreemo s dvama razliitim razumijevanjima ustava koja
su oba karakteristina za moderni pojam ustava. Paine, Sjevernoamerikanci i
kontinentalni Europljani izdaju se za pristae racionalno-voluntaristikoga
razumijevanja ustava. Oni misle da se ustav moe konstituirati racionalistiki,
vodei se umnim promiljanjem, i da je taj ustav izraz volje sudionika u
ustavotvornome procesu. Ustavom iznova poinje povijest nekoga politikog
poretka. 1776. godine doista se u Sjevernoj Americi utemeljila nova nacija, a
ustav je Sjedinjene Amerike Drave konstituirao u posve doslovnome smislu.
Tako je bilo i 1791. godine, kad je francuski revolucionarni ustav, nakon pada
staroga reima, nastojao utemeljiti novu naciju. I tako je bilo 1918./19. godine u
Njemakoj, kad je, nakon Prvoga svjetskog rata i kratkoga intermezza revolucije
u studenome, Nacionalna skuptina institucijski formirala Weimarsku Republiku.
A tek je proglaenjem Temeljnoga zakona 23. svibnja 1949. godina nastala
Savezna Republika Njemaka. Ustavom iz 1990. godine konstituirala se
Republika Hrvatska kao nacionalna drava hrvatskoga naroda (I. dio). U svim
sluajevima poiva, dakle, novi poredak na konstitutivnome inu ustavotvorstva.
Ustavi su na racionalan i voluntaristiki nain konstruirali novi politiki poredak.
Drukiji je engleski sluaj: Bolingbroke pokazuje u gore navedenoj definiciji
povijesno-evolucijsko razumijevanje ustava. Institucije, zakoni te obiaji i nazori
koji ih podupiru stvorili su se organski, to znai u povijesnome kontinuitetu. Oni
nisu rezultat jedinstvenoga stvaralakog ina. Engleski kritiar Francuske
revolucije Edmund Burke vjerovao je da jedan takav pokuaj, posve novi ustav
pronai na bijelome listu papira, moe biti samo plod hipertrofije ljudskoga
miljenja te da je, na posljetku, osuen na neuspjeh. U tome nije imao pravo,
kao to to pokazuje povijest veoma uspjenoga amerikog ustava iz 1787.
godine. Ali Burke je imao pravo u tome, kao i Hegel u svojoj kritici racionalnoga
konstruktivizma Francuske revolucije, da ustav, da bi vrijedio, mora poivati na
priznanju svojih graana i da se to priznanje uspostavlja ne samo punktualno
u vrijeme ustavotvorstva , nego da se mora stei tijekom vremena,
povijesnoga iskustva i potvrivanja. Povijesno-evolucijsko razumijevanje ustava
ovo vidi kao proizvod povijesnoga rasta, a manje kao proizvod jedinstvenoga
ina. Kolika je god, na prvi pogled, razlika izmeu racionalno-voluntaristikoga i
povijesno-evolucijskoga razumijevanja ustava i koliko je god ta razlika
konstitutivna za sjevernoameriko-kontinentalnoeuropsku tradiciju, s jedne
strane, te englesku ustavnu tradiciju, s druge, ta se razlika relativizira ako se
konstitutivno pripisivanje znaenja ustava odvoji od predodbe da je potreban
poseban in kreacije ustava kako bi se nekom ustavu dalo normativno znaenje, koje je bitno za moderan ustav. Premda normativna snaga ustava djelomice
proizlazi iz ina samoga ustavotvorstva, mnogo je vie rezultat suglasnosti i
priznanja koje dobiva u dugome vremenskom razdoblju. Tono je dodue da u
vrijeme osnivanja, preokreta i revolucije ustav dobiva sasvim posebno znaenje
za etabliranje novoga poretka, ali se ne moe odmoriti na svome obiljeju kao
osnivakoj povelji. Potrebna mu je stalna suglasnost eli li biti valjanim i nakon
konstitucijske faze.

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

60

Time su, ujedno, navedene i dvije bitne funkcije ustava. Ustavi imaju
instrumentalnu funkciju. Kao pravila politike igre ustavi su konstitutivni za
etabliranje i odravanje politikoga poretka. Ustav etablira temeljne strukture
politikoga sustava, daje iskaze o krugu onih koji sudjeluju u politikim
odlukama i koji su kao nositelji legitimne dravne moi ovlateni za obnaanje
slubi i vodeih pozicija. Ustav oblikuje institucije i ustrojava dravne vlasti u
trima podrujima zakonodavne vlasti (legislative), izvrne vlasti (egzekutive) i
sudbene vlasti (judikative). On odreuje svrstavanje, odvajanje i prepletanje
vlasti utvrujui nadlenosti i postupke obrazovanja politike volje i politikoga
odluivanja.
Instrumentalna se funkcija sastoji od upravljanja politikim procesom putem
priprave pravila. Ali ona se sastoji, takoer, od limitiranja politike moi
pripravom granica i ograda. Zato moderni ustavi politikoj moi povlae jasne
granice i nadaju se da e tako stvoriti irok slobodan prostor za pojedinca i za
aktivno graanstvo. U interesu je konstitucijskoga pokreta 18. i 19. stoljea bilo
slomiti samovoljnu vladavinu apsolutnih monarha i uspostaviti vladavinu prava i
zakona. Ograniavanje vladareve suverenosti, izdvajanje prostora slobodnoga
osobnog, gospodarskog, socijalnog i politikog djelovanja graana bili su bitni
motivi liberalnih i graanskih revolucija. Sredstvo, koje su ustavi uobliili u
pravo, bilo je jamstvo temeljnih i ljudskih prava te razdvajanje ili uzajamna
kontrola politikih vlasti. Moderni ustavi konstituiraju, time, politiki poredak tako
da od poetka strogo limitiraju. U sukobu je bitno da se ta pravila ustava i
provode, inae ustav nema instrumentalni uinak. Vlasti mogu doi u
meusobni spor i nedoputeno zahvatiti u temeljnopravno zatiene prostore
slobode graanina. U obama se sluajevima radi o tome da ustav pripravi
putove, sredstva i institucije kako bi arbitrirao u sporu oko nadlenosti meu
vlastima i odupro se zahvatima dravne vlasti u prostore slobode graanina.
Za zadatke odluivanja u sporovima i sukobima zadueni su u pravilu sudovi
i u veini sluajeva posebni ustavni sudovi. Oni pokuavaju provoditi ustav i
protiv politikih vlasti to nije uvijek posve jednostavno, svakako nije
neprijeporno. Istaknuta uloga, koju primjerice ima Savezni ustavni sud u
politikome ivotu Savezne Republike Njemake, objanjava se veoma
dalekosenom ovlau odluivanja ustavnoga suda pri organskim sporovima,
provjerama propisa i individualnim ustavnim albama. Ti su instituti jako obiljeili
funkciju odluivanja u sporovima ustava u Njemakoj. Drugo je pitanje,
meutim, arbitrira li se u sporu svagda na zadovoljavajui nain. Ali justicijabilnost je pretpostavka za obnaanje takve funkcije odluivanja u sporovima, a to
znai utuivost ustava pravnim putem. Ona proizlazi iz prvenstva ustava
naspram jednostavnog zakonskog prava. Ustav time izraava hijerarhiju u
pravnome poretku. On omoguuje da se jednostavni zakon podvrgne
dodatnome testu zakonitosti. Time se sukobi izmeu politikih vlasti ne
pokuavaju vie rijeiti na raun, nego uz pomo prava.
Druga je bitna funkcija ustava simbolika funkcija. Ustav je simbol dobroga i
pravednoga politikog poretka. Ustav upuuje na legitimaciju konstituiranoga
poretka. Legitimacija postojeega politikog poretka znai da se taj poredak

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

61

priznaje kao dobar i pravedan, to znai kao legitiman. Ustav moe politiki
poredak legitimirati time da ga upuuje na podrijetlo i posebne okolnosti
njegova osnivanja. U inu ustavotvorstva iz 1787. godine zakljuili su mi,
narodi, kako stoji u amerikome ustavu iz 1787. godine, sebi dati ustav. Godine
1949. njemaki narod sebi daje Temeljni zakon i, time, novi politiki poredak.
Takoer se u Temeljnome zakonu ponovno ujedinjene Njemake iz 1990.
godine kae da je njemaki narod, temeljem svoje ustavotvorne vlasti, donio
ovaj Temeljni zakon. U hrvatskome sluaju hrvatski je narod 1990. godine
donio ustav primjenjujui pravo na samoodreenje. U tim trima sluajevima
kolektivni subjekt, narod, nastupa kao ustavotvorna vlast, on konstituira i
legitimira novi poredak dan ustavnim inom. Legitimirajui bi uinak ustava za
novi poredak bio nepotpun ako bi upuivao samo na taj jedinstveni in i na taj,
kolektivni subjekt koji se, takoer, samo jednom pojavio.
Mnogo je, meutim, presudnije da se neki ustav potvruje u duljem razdoblju
i da graani njime prihvaaju odravani poredak. Ustav je ovdje ivi izraz
vrednota i predodaba te socijalne i politike prakse drutva i njegovih aktivnih
graana. Stoga ustavi imaju, i kad su uspjeni, integrativnu i identitetsku
funkciju za neko drutvo i njegovo samorazumijevanje. I taj simboliki uinak
moe proizlaziti i iz konstitucijskoga ina, podsjeanje na posebne okolnosti
ustavotvorstva moe se stilizirati u mit osnivanja, koji se ritualno predouje i
odrava ivim sjeanje na podrijetlo i osnivanje drave. U takvim sjeanjima,
koja se sveano insceniraju prigodom obljetnica i proslava ustava, jo se
jednom simboliki potvruje ustavom konstituirani poredak i usidruje u svijesti
graana. Integrativna i identitetska funkcija moe se, meutim, razvijati i
povijesno-procesualno tijekom nekoga vremena, kao to je to, takoer, bilo
karakteristino za Temeljni zakon Savezne Republike Njemake. Njegova je
simbolika, ustavnopatriotska funkcija proizlazila manje iz ina ustavotvorstva
nego iz povijesnoga procesa usvajanja i dobivene suglasnosti godinama,
desetljeima. Promatrai o graanima Savezne Republike Njemake
sedamdestih i osamdesetih godina 20. stoljea nisu sluajno govorili kao o
narodu koji se oitovao za Temeljni zakon. Neki ustav, to pokazuje ameriko i
njemako iskustvo u posebnoj mjeri nema, dakle, samo instrumentalno, nego i
svagda simboliko pozicijsko mjesto: graani se identificiraju sa svojim ustavom
i daju, time, ustavu normativni rang koji je potreban kako bi se mogle ispuniti,
takoer, instrumentalne, konstitutivne i regulativne funkcije ustava.
S njemakoga preveo
Tomislav Martinovi

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

62

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

63

Hans Vorlnder
CONSTITUTION AS AN INSTRUMENT AND A SYMBOL
Summary
The author holds that the constitutional theory today is put to the test in
three areas. The first is the problem of the relationship between the transnational regimes and the government institutions. The constitutional/legal
theory is faced with the question how the norms concerning trans-national
regimes can acquire the dignity of legal norms via constitutionalization.
The second challenge is posed by trans-national regimes sui generis such
as the EUs legal system. The third concerns the process of EUs
expansion.
For the author, a constitution is both an instrument and a symbol i.e. it
is doubly coded. On the one hand, it leans on practice and instrumental
implementation, and on the other on the world of representation. There are
different types of constitutions. Type one are constitutions-manifests,
largely solely symbolically coded. Type two are the constitutions in the
form of contracts, structured more in the form of a legal relationship
between discrete actors than a monolithic symbolic corpus. Type three are
programmatic or planned constitutions, and they are associated with the
rise and fall of socialist societies. They identify the already politically
defined developmental goals. And finally, there are the so-called constitutions-cum-laws. These are a result of a regular legislative process that enables peoples in the capacity of presumed agents of sovereignty to debate
constitutions and accept them.
The authors opinion is that the transition of Central- and EastEuropean countries is a transition from the simple-coded with the primacy
of the symbolic to the double-coded constitutions. This transition is not
smooth. The first difficulty lies in transplanting constitutional solutions to
different social/historical contexts. The other refers to the anticonstitutional mentality that prevails in these societies. Despite everything,
the constitutional balance in Central and Eastern Europe is satisfactory on
the whole. The constitutions of these countries are interesting because of
three symbolic aspects. The first refers to the constitution formation
processes in which these societies ceased to be objects of authoritarian
rulers. The second aspect regards the search for new forms of identity and
unity. The third aspect refers to the attempts to banish tyranny from politics
and social life by means of legal chains.

Key words: transition, constitution, constitution as an instrument, constitution as

a symbol, constitutional theory

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 5361

64

Mailing address: Institut fr Politikwissenschaft, Technische Universitt

Dresden, D-1062 Dresden, Germany. E-mail: hans.vorlaender@mailbox.
tu-dresden.de