Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

UDK 159.952.6-053.5
376.1-056.4
616.89-008.481-053.5:37
Prethodno priopenje
Primljeno: 31. oujka 2011.

KVALITATIVNI PRISTUP INTERPRETACIJI SIMPTOMA ADHD-a:

IMPLIKACIJE ZA PEDAGOKU PRAKSU
Ksenija Romstein, asistentica
Uiteljski fakultet, Osijek
Saetak: Utvrivanje postojanja ADHD-a (engl. attention deficit / hyperactivity disorder)
danas se rjeava pomou dijagnostikih kriterija DSM-IV i ICD-10. Dok je DSM-IV tipian
za ameriko podruje i stil ivota, ICD-10 karakteristian je za europsko tlo te se moe
govoriti o kulturolokoj i individualnoj interpretaciji simptoma. Ponaanje je socijalno
odreeno, to za ADHD znai da ne nastaje u vakuumu, nego u interakciji pojedinca s
okrujem, a u prilog tomu idu teorije razvoja Vygotskog i Bronfenbrennera. Unato tomu, i
dalje je dominantna perspektiva odraslih koji normiraju djetetov razvoj i stvaraju kriterije
procjene ponaanja. Stoga je vano propitati aktualne dijagnostike kriterije ADHD-a u
odnosu na socijalnu normativnu orijentaciju u praenju djetetova rasta i razvoja, ali i slike o
djetetu openito. Istraivanja o djetinjstvu (posebice s gledita sociologije i pedagogije)
ukazuju kako je socijalna perspektiva o djetinjstvu i djetetu (njegovu razvoju) normativnoga
karaktera, to moe davati lano pozitivnu sliku ADHD-a. Uvidom u relevantnu pedagoku
literaturu i praenjem prakse uoeno je kako se odreena ponaanja, okarakterizirana kao
simptomi hiperaktivnosti, mogu viestruko tumaiti kao odraz situacijskog konteksta,
ivotnog stila obitelji, razvojne faze... Budui da se ADHD uglavnom manifestira i
dijagnosticira ubrzo nakon polaska u osnovnu kolu te da su uitelji izravno ukljueni u
proces dijagnostike ADHD-a, provedena je anketa o tipinim ponaanjima djece nie
osnovnokolske dobi (od 1. do 4. razreda) u kojoj su sudjelovala 42 studenta 5. godine
uiteljskog studija. Rezultati ispitivanja ukazuju kako tipina ponaanja djece nie
osnovnokolske dobi prema miljenju studenata buduih uitelja ukljuuju intenzivnu
motoriku aktivnost, kratkotrajnu pozornost te nemogunost iznoenja aktivnosti do kraja, to
su ujedno i simptomi ADHD-a opisani u DSM-IV- i ICD-10-dijagnostikim kriterijima.
Takvi rezultati ukazuju na vanost interdisciplinarnog i kvalitativnog pristupa interpretaciji
simptoma ADHD-a za njegovanje razvojno primjerene prakse u radu s djecom nie
osnovnokolske dobi.
Kljune rijei: ADHD, kvalitativni pristup, simptomi, pedagoka praksa, razvojna
primjerenost.

Kau mi da prebrzo mislim. Vjerojatno i Usainu Boltu kau da prebrzo tri.

Alvie, House MD, s06e01

101

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

1. Uvodna razmatranja
ADHD (engl. attention deficit / hyperactivity disorder) jedna je od
eih dijagnoza koje se mogu uti na kolskim hodnicima i u uionicama.
Uestalost se ADHD-a kree od 3 do 7% iako se u literaturi mogu nai i vei
postotci, do ak 20% (Karlovi i sur., 2002), ime je ADHD postao dijagnoza
desetljea (Brown prema Webb, Goerss i Olenchak, 2010, 85). Promatrajui
statistike podatke o uestalosti ADHD-a, Sciutto i Eisenberg (2007)
upozoravaju na moguu pojavu prevelikog dijagnosticiranja (engl.
overdiagnosis) koju pripisuju metodi procjene, djetetovoj dobi, spolu i
geografskoj lokaciji. Prema njihovu tumaenju, dijagnostiari svoje procjene
temelje na jednoj hipotezi i potvrdnim informacijama (engl. confirmatory
informations). Da bi dijagnostika ila ususret djetetovim potrebama, vano je,
uz kliniku procjenu, njegovanje kvalitativne interpretacije simptoma te
moralno i praktino rezoniranje. Naalost, u praksi se pokazuje kako
potvrivanje simptoma ne ukljuuje propitivanje utjecaja razliitih imbenika
na djetetovo ponaanje i intelektualnu potragu za alternativnim pojanjenjima o
uzrocima djejeg ponaanja. Ukazujui na vanost propitivanja utjecaja
okruja na djetetova ponaanja, Webb, Goerss i Olenchak (2010) podsjeaju
kako kolsko okruje od djeteta zahtijeva odravanje pozornosti bez popratne
informacije o uspjenosti izvedbe. U takvome okruju od djeteta se oekuje
primjerena regulacija pozornosti i konstantna prilagodba na razliite zadatke,
to pretpostavlja djetetove znaajnije intelektualne i emocionalne napore.
Slino njima, Sciutto i Eisenberg (2007) istiu kako kole zahtijevaju djetetovu
stalnu usredotoenost i pasivnost uz istovremeno nuenje mnogih ometajuih
imbenika poput velikog broja djece u razredu te ukazuju na tzv. kohortni
uinak poveanje broja djece s ADHD-om u mlaim generacijama, to
pripisuju stalnim drutvenim promjenama.
Utvrivanje postojanja ADHD-a1 danas se uglavnom rjeava pomou
dijagnostikih kriterija DSM-IV i ICD-10.2 Dok je DSM-IV tipian za
ameriko podruje i stil ivota, ICD-10 karakteristian je za europsko tlo te se
moe govoriti o kulturolokoj i individualnoj interpretaciji simptoma. DSM-IV
sadri 19 estica unutar pet dijagnostikih kriterija: dijagnostiki kriterij A
konstantna nepanja i/ili hiperaktivnost impulzivnost u usporedbi s djecom
iste kronoloke i razvojne dobi; dijagnostiki kriterij B simptomi moraju biti
prisutni prije 7. godine djetetovog ivota; dijagnostiki kriterij C simptomi
moraju biti prisutni u najmanje dva okruja (npr. u obitelji i koli);
1

Dok se u dijagnostikim kriterijima DSM-IV izravno govori o ADHD-u, ICD-10 opisuje

hiperkinetski poremeaj. U dijagnostici ADHD-a oba se rabe podjednako, iako postoje oprena vienja
radi li se o istoj tekoi.
2
U ovome radu rabit e se skraenica DSM-IV za Diagnostic and Statistical Manual of Mental
Disorders Fourth Edition te ICD-10 za International Classification of Diseases 10. Oba prirunika
sadre opise ponaanja kao dijagnostikih kriterija ADHD-a.

102

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

dijagnostiki kriterij D simptomi ometaju djetetovo socijalno, emocionalno i

akademsko funkcioniranje; dijagnostiki kriterij E koji je, zapravo, iskljuujui
kriterij te govori o iskljuivosti ADHD-a i pervazivnog poremeaja,
shizofrenije i drugih psihikih poremeaja (APA, 1994). Glavni problem
kriterija A jest procjena djetetova ponaanja u odnosu na vrnjake odnosno
normativni pristup u praenju djetetova razvoja te pitanje metodologije
opservacije (ukljuujui i odgajateljeve/uiteljeve kompetencije). Kriterij B,
koji govori o nunosti ekspresije simptoma prije 7. godine, implicitno je
opasan jer preputa odraslima procjenu djetetova ponaanja u razdoblju
intenzivnog razvoja. Naime izmeu 1. i 2. godine djetetova ivota kod roditelja
se javlja negativnost prema djetetovu ponaanju zbog umora i negativnih
emocija izazvanih pojaanim motorikim zahtjevima i istraivanjem okoline,
to utjee na kasnije procjene odraslih o primjerenosti djetetova ponaanja
(Fagot, Kavanagh prema Shaw i sur., 2006). Iako istraivanja o naravi i
kakvoi interakcije odrasli-dijete ovise o normativnim namjerama, odgojnim
stavovima i odgojnoj praksi odraslih, tj. o njihovoj implicitnoj pedagogiji
(Babi, Irovi, Krstovi, 1997; Irovi, Krstovi, 2000), ovaj se dijagnostiki
kriterij temelji iskljuivo na procjeni i iskazu odraslih o djetetovu ponaanju.
Dijagnostiki kriterij C pretpostavlja postojanje simptoma ADHD-a u najmanje
dva okruja, u obitelji i koli. Kao i kod kriterija B, vano je promiljati o
povezanosti karakteristika okruja i ponaanja jer ADHD ne nastaje u
vakuumu, nego u interakciji pojedinca s okrujem, a u prilog tomu idu teorije
razvoja Vygotskog i Bronfenbrennera. Kada se govori o ekspresiji ADHD-a u
koli, vano je propitati karakteristike kole, tonije razreda i uitelja (njegove
implicitne pedagogije i responzivnosti na djeje potrebe). S druge strane, u
obitelji je vana dinamika i stil obiteljskog ivota, struktura i kakvoa
obiteljskih odnosa te vrijednosni sustav roditelja (ukljuujui roditeljska
oekivanja). Stoga se, uz praenje karakteristika okruja, javlja pitanje
mogunosti objektivnog praenja djetetova ponaanja u razliitim okrujima te
konstantnosti i kompetentnosti osobe koja prati i procjenjuje djetetovo
ponaanje. Promiljajui o utjecaju okoline na ekspresiju ADHD-a, Jensen i
sur. (1997) opisuju kontinuum okruja: ona okruja koja su bogata resursima,
koja omoguavaju djeci dovoljno vremena za reagiranje/izvoenje aktivnosti,
koja su fokusirana na dijete te strukturirana u smislu sigurnosti i slijeda
dnevnih aktivnosti, potiu kod djeteta vjetine i sposobnosti rjeavanja
problema. Na drugom kraju kontinuuma nalaze se okruja koja potiu
djetetovu reakciju (engl. response ready) bez mogunosti dovrenja zapoete
aktivnosti. Takva su okruja nesigurna, promjenjiva, ona ne osiguravaju djetetu
dovoljno vremena za izvedbu aktivnosti i imaju ogranien/malen broj resursa
raspoloivih djetetu. Motorika aktivnost, impulzivnost i promjena fokusa
pozornosti (kao osnovni simptomi ADHD-a) nalaze se u tom kontinuumu te se
mijenjaju u odnosu na prisutnost i intenzitet navedenih imbenika.
Dijagnostiki kriterij D govori o utjecaju simptoma na djetetovo socijalno,

103

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

emocionalno i akademsko funkcioniranje, to je, zapravo, temeljni razlog

dijagnostike ADHD-a. Kao to je ve ranije navedeno, procjena ponaanja i
razine ometanja ovisi o odraslome, no vei problem na koji se ovdje moe
naii jest procjena usmjerena prema posljedicama po okolinu, a ne po dijete.
Naime uspjeno socijalno funkcioniranje i akademsko postignue predstavljaju
jedno od temeljnih socijalnih oekivanja. Stoga neuspjeh na jednom od tih
podruja za odrasle (roditelje i odgojitelje/uitelje) predstavlja izvor stresa, to
se nastoji reducirati dijagnostikom i tretmanskim pristupom.
Uz DSM-IV, u dijagnostici ADHD-a rabi se ICD-10 (WHO, 2007), koji
ga opisuje kao skupinu ranih razvojnih poremeaja nastalih u prvih pet godina
ivota, karakteriziranih snienom sposobnou odravanja aktivnosti koje
zahtijevaju kognitivni napor, estim promjenama aktivnosti bez njihovog
dovravanja te slabom organizacijom i regulacijom aktivnosti. Intenzivnu
motoriku aktivnost, brzo mijenjanje fokusa pozornosti i impulzivnost Jensen i
sur. (1997) tumae kao evolucijske karakteristike organizma. Naime
intenzivnija motorika aktivnost i vea pokretljivost znae veu povrinu
istraenog prostora, tj. bolje poznavanje prilika/mogunosti i potencijalnih
opasnosti okruja te uspjenije ovladavanje njime. Kao poseban problem istie
se definiranje impulzivnosti. Ona se moe definirati kao pojedineva reakcija
na dogaaje u neposrednom okruju bez razmatranja alternativnih mogunosti
(Jensen i sur., 1997, 1676). Kao i ostali simptomi ADHD-a, ekspresija
impulzivnosti uvelike ovisi o okolini: ako se pojedinac osjea ugroenim, vea
je vjerojatnost impulzivnog reagiranja kako bi se zatitio. Usporeujui
dijagnostike kriterije opisane u DSM-IV i ICD-10, Karlovi i sur. (2002)
zakljuuju kako DSM-IV opisuje vei broj ponaanja i stoga moe obuhvatiti
vei broj djece. Slino njima, Sciutto i Eisenberg (2007) ukazuju na postojanje
povezanosti izmeu dijagnostikih kriterija i uestalosti ADHD-a te iznose
podatak kako je uporaba kriterija DSM-IV rezultirala poveanjem broja
dijagnoza ADHD-a u odnosu na prethodne (DSM-III R) dijagnostike kriterije.
Uvidom u navedene dijagnostike kriterije ne moe se u potpunosti potvrditi
radi li se o istim simptomima i razvojnim odstupanjima. tovie, moe se rei
kako je interpretacija simptoma subjektivna, a to znai da na nju podjednako
utjeu karakteristike, znanja i vjerovanja ispitivaa kao i karakteristike
djetetovog ponaanja.
Praksa pokazuje kako se dijagnostika temelji na procjeni odraslih o
djetetovu ponaanju, no ekspresija ADHD-a ovisi o velikom broju imbenika
poput karakteristika okruja, drutvenih odnosa, naravi i kakvoe interakcije
odrasli-dijete itd. Glavni problemi utvrivanja ADHD-a mogu se traiti u
prebrzom donoenju dijagnoze temeljom jednokratnog intervjua (najee
roditelja), zakljuivanju bez uvida u djetetovo funkcioniranje u razliitim
okrujima te izostanku kritike perspektive jer su odreena ponaanja,
okarakterizirana kao ADHD, zapravo uobiajene karakteristike djetinjstva i
adolescencije (npr. intenzivna motorika aktivnost, impulzivnost, otpor

104

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

prema okolini, najee odraslima itd.). Deficit pozornosti, motoriki nemir i

impulzivnost predstavljaju trijadu simptoma koji se iznose kao najei
problemi pedagoke prakse. Deficit pozornosti Bai (2004) tumai kao
uobiajenu razvojnu karakteristiku, a probleme proizale iz djetetove
nemogunosti odravanja i usmjeravanja pozornosti vidi u apstraktnosti i
analitikom pristupu koji se njeguje u pedagokom radu. Iako se karakteristike
miljenja i opaanja odraslih i djece razlikuju, prisutna je normativna
orijentacija odraslih prema pouavanju naina miljenja i opaanja.
Dijagnostiki kriteriji opisani u DSM-IV i ICD-10 namijenjeni su
kliniarima s podruja medicinskih (u prvom redu psihopatologije) i
paramedicinskih znanosti (poput rehabilitacije), no fokus je pozornosti drutva
usmjeren prema ekspresiji simptoma ADHD-a i njihovu reduciranju u
kontekstu odgojno-obrazovnih institucija, tj. na podruju pedagogije. U tom
okruju vanu ulogu ima uitelj. To u odnosu na ADHD znai njegovanje
razvojne primjerenosti u tumaenju djetetova ponaanja i graenje teorija o
uzrocima toga ponaanja, a ne samo nabrajanje ponaanja kao simptoma
razvojnih odstupanja.
2. Metodologija ispitivanja
Pratei odgojno-obrazovnu praksu, esto su uitelji oni koji roditeljima
ukazuju na postojanje ADHD-a kod djeteta (Kocijan-Hercigonja, Buljan
Flander i Vukovi, 2004). S obzirom da su uitelji izravno ukljueni u proces
dijagnostike ADHD-a, vrijedno je saznati njihovo vienje tipinih
(uobiajenih) ponaanja djece nie osnovnokolske dobi (od 1. do 4. razreda
osnovne kole). U tu svrhu nainjen je anketni upitnik sastavljen od tri dijela:
prvi dio odnosio se na karakteristina ponaanja i potrebe djece, drugi na
probleme tijekom nastave proizale iz djejeg ponaanja, a trei dio sadravao
je preporuke studenata za susretanje s djejim potrebama. Anketirana su 42
studenta 5. godine uiteljskog studija.
3. Rezultati i interpretacija
U nastavku se podastiru dobiveni rezultati slijedom navedenih skupina
pitanja u anketnom upitniku.
3.1. Karakteristina ponaanja i potrebe djece nie osnovnokolske dobi
Na pitanje koje su najvanije potrebe djece nie osnovnokolske dobi
71,42% studenata navodi kretanje i motoriku aktivnost, 21,42% druenje s
vrnjacima, a 7,14% uenje nastavnih sadraja. Specifinosti motorike opisane

105

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

u dijagnostikim kriterijima DSM-IV (posebice kriteriji A2a: mekoljenje na

mjestu; A2b: nemogunost sjedenja koliko se od njih oekuje; A2c: tranje i
penjanje u neprikladnim situacijama) predstavljaju socijalna oekivanja
proizala iz potrebe odraslih, a ne potreba djece. Stoga se kretanje i motorika
aktivnost lako mogu procijeniti kao hiperaktivnost. Posebno je zanimljiv
kriterij A2e koji opisuje dijete u stalnom pokretu kao da ga pokree motor
(APA, 1994, 79). Stalno kretanje u odrasloj dobi socijalno je poeljna
karakteristika. Odrasle koji su u stalnom pokretu okolina moe smatrati
uinkovitijima i sposobnijima, to nije sluaj s djecom. Ovdje je vano
naglasiti kako se odreeni poremeaji u funkciji endokrinih lijezda (posebice
hipertireoza ili hipotireoza)3 mogu manifestirati i na podruju motorike. U
dijagnostikim kriterijima ICD-10 pojaana motorika aktivnost opisana je kao
prelaenje s jedne na drugu aktivnost bez dovravanja, zajedno s
neorganiziranom, slabo reguliranom i pretjeranom aktivnou, to je zapravo
vie ponaanja (simptoma) obuhvaenih jednim kriterijem. Neorganizirana,
slabo regulirana i pretjerana aktivnost moe se tumaiti kao uobiajena pojava
u ranom djetinjstvu. Naime djetinjstvo je razdoblje u kojemu je izvanjska
kontrola (u smislu nadziranja odraslih) posebno izraena. Stoga nije mogue
govoriti o neorganiziranosti i/ili slaboj regulaciji od strane djeteta kada ona,
zapravo, ni ne postoji.
U sljedeem pitanju studenti su procjenjivali djeje mogunosti
uinkovitog zadravanja pozornosti na odreenom zadatku ili aktivnosti.
Studenti smatraju kako djeca nie osnovnokolske dobi mogu uinkovito
zadrati pozornost manje od 25 minuta (57,14%) te izmeu 25 i 35 minuta
(42,85%). Iako DSM-IV i ICD-10 opisuju ADHD kao nemogunost duljeg
zadravanja na jednoj aktivnosti, ne navode koliko bi razdoblje bilo
prihvatljivo, tj. koliko je vremena djeci dovoljno da izvre zadatak. Vrijeme
iznoenja aktivnosti ili zadatka ovisi o mnogim imbenicima (npr. vrsti
aktivnosti/zadatka, uvjetima u kojima se oni izvode, djetetovim sposobnostima,
uiteljevim uputama i razini podrke koju prua djeci itd.). Prema miljenju
studenata, djeca nie osnovnokolske dobi mogu na kratko vrijeme uinkovito
zadravati pozornost. Kako bi se to potvrdilo, potrebno je utvrivanje varijabli
izvedbe i njihovo praenje u razliitim drutvenim kontekstima. U suprotnom,
vremenski kriterij opisan na ovaj nain neprimjeren je i nepouzdan.
U sljedeem pitanju studenti su na skali od 1 do 5 procjenjivali tvrdnje4
o djeci nie osnovnokolske dobi:
3

Pojaana ili smanjena funkcija titne lijezde oituje se, meu ostalim, i u promjenama raspoloenja,
odravanju pozornosti, sposobnosti pamenja i motorici.
4
Studenti su razinu svog slaganja s ponuenim tvrdnjama brojano izraavali pomou skale na kojoj je
razina 1 imala znaenje uope se ne slaem; 2 djelomino se slaem; 3 i slaem se i ne slaem
(ne znam); 4 uglavnom se slaem i 5 u potpunosti se slaem.

106

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

tvrdnja
Djeca nie osnovnokolske dobi
puno mataju.
Djeca nie osnovnokolske dobi su
razigrana.
Djeca nie osnovnokolske dobi
prilikom itanja brzaju, tj. itaju
napamet.
Djeca nie osnovnokolske dobi
imaju kratkotrajnu panju.
Djeca nie osnovnokolske dobi
puno priaju.
Djeca nie osnovnokolske dobi
nisu u mogunosti samostalno i u
potpunosti izvriti
zadanu aktivnost.
Djeca nie osnovnokolske dobi
esto se odupiru autoritetu
odraslih.
Djeca nie osnovnokolske dobi
impulzivna su i nepromiljena.
Djeca nie osnovnokolske dobi
zbog svoje su nepromiljenosti i
motorike impulzivnosti sklona
padovima i ozljedama.
Djeca nie osnovnokolske dobi
nemaju organiziran slijed misli.

14,28% 85,71%

28,57% 71,42%

71,42% 28,57%

7,14%

7,14%

71,42% 14,28%

7,14%

7,14%

57,14% 28,57%

21,42% 50,00%

7,14%

21,42%

28,57% 28,57% 35,71%

7,14%

28,57% 28,57%

35,71%

7,14%

14,28% 35,71% 14,28% 21,42% 14,28%

-

64,28

21,42

14,28

Studenti se u najveoj mjeri (85,71%) u potpunosti slau s tvrdnjom

Djeca nie osnovnokolske dobi puno mataju. Suprotno tomu, 28,57%
studenata uope se ne slae s tvrdnjom Djeca nie osnovnokolske dobi
impulzivna su i nepromiljena. Dijagnostiki kriterij A1c opisan u DSM-IV
govori o problemu lutanja misli (APA, 1994, 78.), to se moe, meu
ostalim, tumaiti i kao matanje upravo zbog djetetovog udaljavanja od onoga
to je sada i ovdje. Zanimljivo je kako se studenti uglavnom slau s
tvrdnjama Djeca nie osnovnokolske dobi prilikom itanja brzaju, tj. itaju
napamet (71,42%), zatim Djeca nie osnovnokolske dobi imaju
kratkotrajnu panju (71,42%) te Djeca nie osnovnokolske dobi puno priaju
(57,14%), to je identino kriterijima A2g: govorenje unaprijed (engl.
blurting) i davanje odgovora prije dovrenja pitanja, A1b: nemogunost
odravanja pozornosti u izvravanju aktivnosti ili igri te A2f: prekomjerno
prianje. Govorenje unaprijed i itanje napamet jedna su od najeih
pojava tijekom djetinjstva, to se moe interpretirati kao elja za dokazivanjem
(pokazivanjem) vlastitih kompetencija jer je kola natjecateljsko okruje
usmjereno prema tonosti reprodukcije izloenog znanja. Slino tomu,
107

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

prekomjerno prianje takoer je karakteristino za djecu predkolske i nie

osnovnokolske dobi zbog nerazmjera emocionalnog doivljaja i vokabulara,
pa djeca esto svoje doivljaje priaju vie puta, a prepriavanje dogaaja
praeno je onomatopejom. Priopavanje je dominantno u razdoblju djetinjstva
(Babi, 1983), no odraslima djeje prie mogu biti nerazumljive (a, naalost,
esto i nezanimljive) jer se vienje svijeta izmeu odraslih i djece razlikuje. S
druge strane, studenti se najmanje slau s tvrdnjama o djejoj impulzivnosti
(npr. 28,57% uope se ne slae s tvrdnjom da su djeca nie osnovnokolske
dobi impulzivna i nepromiljena, a 35,71% djelomino se slae s tvrdnjom da
su djeca nie osnovnokolske dobi zbog svoje nepromiljenosti i motorike
impulzivnosti sklona padovima i ozljedama). Kao to je ve ranije navedeno,
postoje oprena miljenja o impulzivnosti kao simptomu ADHD-a (Jensen i
sur., 1997), a ovakva studentska zapaanja ostavljaju prostor za dijalog i
istraivanje impulzivnosti kao vanog simptoma ADHD-a.
Karakteristike djece nie osnovnokolske dobi studenti procjenjuju na
sljedei nain:
mirna
posluna
promiljena
raspoloena za suradnju
paljiva (prema sebi i
drugima)
matovita, kreativna
samostalna

3 2 1 0 1
3 2 1 0 1
3 2 1 0 1
3 2 1 0 1
3 2 1 0 1

2
2
2
2
2

3
3
3
3
3

3 2 1 0 1 2 3
3 2 1 0 1 2 3

nemirna
neposluna
impulzivna
neraspoloena za suradnju
nepaljiva (prema sebi i
drugima)
nematovita
nesamostalna

Semantiki diferencijal pokazuje kako studenti ponaanja djece nie

osnovnokolske dobi doivljavaju kao pozitivna. Jedino ponaanje koje se
istie, a upravo je ono glavni kriterij u dijagnostici ADHD-a, jest nemirnost.
Neutralnim procjenjuju promiljenost odnosno impulzivnost, za koju Jensen i
sur. (1997) tvrde da je upitan kriterij ADHD-a jer ju mogu uzrokovati mnogi
imbenici poput ponaanja i stila komunikacije odraslih s djetetom.
3. 2. Problemi tijekom nastave proizali iz ponaanja djece
Kao najvei problem tijekom nastave studenti navode motoriki nemir
ustajanje, vrpoljenje, traenje izlaska iz uionice i sl. (50,00%), zatim prianje,
aptanje i dopisivanje meu djecom (42,85%) te dobacivanje komentara
uitelju/uiteljici (7,14%). Ta ponaanja ukazuju na djetetovu nemogunost
odravanja pozornosti na zadatku, to je opisano u dijagnostikom kriteriju
A1a (APA, 1994). No nemogunost odravanja pozornosti zapravo je pitanje
strukture aktivnosti i razine zahtjevnosti te procjene njezine relevantnosti iz
djetetove perspektive.

108

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

Nemirnost tijekom nastave studenti zamjeuju kroz sljedea djetetova

ponaanja: motoriku aktivnost vrpoljenje, traenje izlaska na toalet,
ustajanje i hodanje po uionici, gurkanje, bockanje i lupkanje druge djece,
okretanje prema drugoj djeci (52%) te komunikaciju s uiteljem i drugom
djecom zapitkivanje, prianje, smijuljenje, aptanje, dopisivanje,
zadirkivanje, dobacivanje komentara, glasno prianje, zapriavanje prijatelja
(32%). Zanimljivo je kako studenti nemirnost tijekom nastave zapaaju i kroz
aranje po klupi i biljenici, neprisutnost na nastavi, dekoncentriranost,
nepraenje nastave i nezainteresiranost (16%), to su, zapravo, mirna
ponaanja. Nemogunost izvoenja aktivnosti u tiini (dijagnostiki kriterij
A2d po DSM-IV) i ometanje drugih u izvravanju njihovih aktivnosti (A2i)
ukazuju na postojanje drutvene podreenosti djejih potreba spram potreba
odraslih. Osim toga, ova se ponaanja najee karakteriziraju kao socijalno
neprihvatljiva ili neprimjerena te se istiu posljedice takvog ponaanja za
okolinu, no ne i za samo dijete.
Nadalje studenti smatraju kako je nemirnost tijekom nastave odraz
djetetovih karakteristika linosti (npr. kinestetiki tip u uenju) 57,14%,
zatim neprimjerenosti nastavnih sadraja uzrastu djeteta (preteko ili prelagano
gradivo) 35,71% te problema u obitelji 7,14%. Upravo takva promiljanja
studenata idu u smjeru graenja teorija o uzrocima djetetova ponaanja.
Otpor prema okolini jedan je od simptoma ADHD-a opisan u
dijagnostikim kriterijima DSM-IV i ICD-10. Krenje/ruenje drutvenih
normi i pravila kod djece osnovnokolske dobi studenti tumae kao odraz
obiteljskog sustava vrijednosti (50,00%), djetetove potrebe za izrazom
samostalnosti/autonomije (28,57%) i naruenih obiteljskih odnosa (21,42%).
Jedini dijagnostiki kriterij koji se odnosi na djetetov otpor prema okolini
opisan u DSM-IV jest A1g koji govori o postojanju opozicijskog stava djeteta s
ADHD-om prema okolini (APA, 1994). Znatno opirnije, ICD-10 sadri opise
ponaanja djeteta s ADHD-om poput krenja pravila, otpora prema odraslima i
upadanja u probleme (WHO, 2007). Postojanje opozicijskog stava i otpora
prema odraslima ukazuje na djetetovo balansiranje izmeu zahtjeva okoline i
vlastitih potreba (posebice potrebe za istraivanjem), a ta ponaanja
predstavljaju sastavni dio djetinjstva i adolescencije. Problem pri tumaenju
odreenog ponaanja kao otpora ili sukoba moe se nai i u subjektivnim
procjenama osoba iz djetetove okoline. Je li neki dogaaj vrijedan konflikta,
ovisi o vienju njegove vanosti odnosno perspektivi ukljuenih osoba. S
druge strane, Webb, Goerss i Olenchak (2010) smatraju kako ta ponaanja
ukazuju na postojanje darovitosti kod djeteta, a ne ADHD-a, kako se to tumai
u aktualnim dijagnostikim prirunicima. Studentsko povezivanje obiteljskog
sustava vrijednosti i krenja normi ide u smjeru osvjetavanja prisutnosti
(dis)kontinuiteta odgojne prakse roditelja i uitelja.

109

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

3. 3. Kretanje ususret djejim potrebama

Na kraju anketnoga upitnika studenti su dali svoje miljenje o kretanju
ususret djejim potrebama i moguim rjeenjima problema proizalih iz
ponaanja djece. Studenti smatraju kako je u radu s djecom nie
osnovnokolske dobi najvanije pozitivno emocionalno ozraje u razredu:
povjerenje, pripadanje, ljubav, iskrenost, razumijevanje, poticanje, pohvala
(60,86%), zatim individualni pristup djetetu (26,08%) te poznavanje razvojnih
karakteristika djece osnovnokolske dobi (13,04%).
Probleme u nastavi proizale iz ponaanja djece nie osnovnokolske
dobi studenti bi rijeili razgovorom s djecom (36,66%), osmiljavanjem i
provoenjem radionica za djecu i roditelje (20,00%), estim mijenjanjem
metoda rada i uvoenjem noviteta u nastavu (16,66%), igrom (10,00%),
suradnjom s roditeljima (10,00%) te postavljanjem razrednih pravila (6,66%).
Unato usmjerenosti na opise ponaanja djece kao simptoma ADHD-a,
ICD-10 ukazuje i na mogunost javljanja sekundarnih problema poput
iskljuivanja djeteta s ADHD-om od strane vrnjaka te nisko samopouzdanje.
Ovdje ostaje nejasno je li to posljedica karakteristika ADHD-a ili ponaanja
okoline, u prvom redu odraslih, prema djetetu? Naime ponaanja djece tumae
odrasli, oni im daju smisao i na taj nain izgrauju svoja ponaanja prema
djetetu. Stavovi odraslih prema pojedinom djetetu prenose se na ostalu djecu
(Sekuli-Majurec, 1997), pa stoga nisko samopouzdanje i odbacivanje od
strane vrnjaka moe biti posljedica neprimjerenih postupaka okoline, a ne
djetetove tekoe, tj. ADHD-a.
4. Zakljuak
Uvidom u dijagnostike kriterije moe se zamijetiti kako se opisana
ponaanja mogu viestruko tumaiti. Usto, pojedini simptomi nalaze se u
opreci. Tako dijagnostiki kriterij DSM-IV A1d govori o djetetovoj
nemogunosti izvravanja zadatka na zahtjev ili instrukciju, a A1e o djetetovoj
nemogunosti samostalnog organiziranja aktivnosti. Iako za dijagnostiku
ADHD-a nije potrebno da svi kriteriji budu u potpunosti zadovoljeni, ovdje je
jasno kako izvanjska regulacija, normativne namjere i tutorski pristup odraslih
onemoguavaju djetetovu autonomiju. S druge strane, u tako ureenim
odnosima od djeteta se oekuje ekspresija samostalnosti. Opreni simptomi
mogu se nai i u dijagnostikim kriterijima ICD-10 koji kao pratee simptome
ADHD-a odnosno hiperkinetskog poremeaja navode zaostajanje u
motorikom i jezinom razvoju, to otvara pitanje mogunosti utvrivanja
istovremenog postojanja pojaane motorike/govora i zaostajanja u
motorikom/jezinom razvoju.

110

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

Provedeno ispitivanje pokazalo je kako studenti budui uitelji u

tipina (uobiajena) ponaanja djece nie osnovnokolske dobi ubrajaju
intenzivnu motoriku aktivnost, kratkotrajnu pozornost, nemogunost
izvoenja aktivnosti do kraja, itanje napamet i govorenje unaprijed te
odupiranje odraslima. Upravo ta ponaanja vani su simptomi opisani u
dijagnostikim kriterijima DSM-IV i ICD-10. Za uitelje, ADHD je problem
onda kada dijete izbjegava i odbija aktivnosti (A1f) ili ne moe ekati svoj
red (A2h). Dok je prvi problem zapravo logian slijed, rezultat razvojne
neprimjerenosti u postupcima okruja, drugi moe biti uzrokovan slabom
organizacijom okruja, u prvom redu dostupnou materijala i slijedom
aktivnosti. Oba su izravan rezultat postupaka okoline, a DSM-IV opisuje ih
kao simptome ADHD-a. Stoga je vano da uitelji prate djetetova ponaanja u
razliitim socijalnim kontekstima.
ADHD je kao dominantna pedagoka dijagnoza zapravo vrlo malo
pedagoki jer je temeljen na normativnom pristupu djejem razvoju,
usmjeren prema socijalnim oekivanjima odraslih spram djeteta i korekciji
ponaanja procijenjenih kao ADHD, bez uvaavanja djetetova vienja vlastitog
ponaanja u odnosu na situacijski kontekst. S obzirom da se ekspresija ADHDa dogaa u uionicama i/ili obiteljima, a dijagnostika u ordinacijama, potrebno
je promiljati o utjecajima razliitih okruja na djetetova ponaanja. Jaanjem
kritike perspektive o uzrocima djejeg ponaanja mogue je pribliiti
pedagoku praksu stvarnim djejim potrebama.
Literatura:
1. American Psychiatric Association (1994), DSM IV: Diagnostic and Statistical
Manual of Mental Disorders Fourth Edition, (str. 78 85), Washington,
American Psychiatiric Association.
2. Babi, N. (1983), Djeja pitanja, Zagreb, kolska knjiga.
3. Babi, N., Irovi, S., Krstovi, J. (1997), Vrijednosni sustav odraslih, odgojna
praksa i razvojni uinci, Drutvena istraivanja, 6 (4-5): 551-575.
4. Bai, S. (2004), ADHD-dijete: razvojni poremeaj ili suvremeni mit? Zbornik
Uiteljske akademije u Zagrebu, 6 (2): 125-140.
5. Irovi, S., Krstovi, J. (2000), Vrijednosni sustav roditelja/ odgojitelja i
autonomija djeteta, U: Babi, N., Irovi, S. (ur.), Interakcija odrasli-dijete i
autonomija djeteta, (str. 5-23), Osijek, Visoka uiteljska kola, Rijeka, Visoka
uiteljska kola.
6. Jensen, P. i sur. (1997), Evolution and Revolution in ADHD as Disorder of
Adaptation, Journal of the American Academy of Child and Adolescent
Psychiatry, 36 (12): 1672-1679.
7. Karlovi, Z. i sur. (2002), Correspondence between DSM IV ADHD and ICD 10
Hyperkinetic disorder in croatian sample. Acta Clin. Croatica. 41 (2): 323-326.
8. Kocijan-Hercigonja, D., Buljan Flander, G., Vukovi, D. (2004), Hiperaktivno
dijete uznemireni roditelji i odgajatelji, Jastrebarsko, Naklada Slap.
111

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

9. Sciutto, M., Eisenberg, M. (2007), Evaluating the Evidence For and Against the
Overdiagnosis of ADHD, Journal of Attentions Disorders, 11 (2): 106-113.
10. Sekuli Majurec, A. (1997.), Integracija kao pretpostavka uspjene
socijalizacije djece i mladei s tekoama u razvoju: oekivanja, postignua,
perspektive, Drutvena istraivanja, 6 (4-5): 537-551.
11. Shaw, D. S. i sur. (2006), Randomize Trial of Family-Centered Approach to the
Prevention of Early Conduct Problems: 2-Year Effects of the Check-Up in Early
Childhood, Journal of Consulting and Clinical Psychology, 74 (1): 1-9.
12. Webb, J. T., Goerss, J., Olenchak, R. (2010), Pogrene i dvojne dijagnoze
darovite djece i odraslih, Zagreb, Weble Commerce.
13. WHO (2007.), ICD-10: International Classification of Diseases 10
14.
http://apps.who.int/classifications/apps/icd/icd10online (od 7. 2. 2011.).

Qualitative Approach to ADHD Symptoms Interpretation:

Implications for Pedagogical Practice
Abstract: ADHD (Attention Deficit/Hyperactivity Disorder) is currently diagnosed by DSMIV and ISC-10 diagnostic criteria. While DSM-IV is used typically in the US, and ICD-10 is
typical of Europe, the issue of cultural and individual interpretation of symptoms emerges.
Behavior is socially determined, which in terms of ADHD development means that it doesnt
develop in vacuum but in interaction with the immediate environment. This is supported by
Vygotskys and Bronfenbrenners developmental theories. Nevertheless, the adult
perspective, according to which childrens development is standardized and evaluation
criteria for their behaviour established, is still dominant. Therefore, it is important to analyze
current diagnostic criteria of ADHD in relation to normative social orientation in childrens
development and the image of a child in general. Childhood research studies (especially from
the point of view of sociology and pedagogy) strongly imply the normative social perspective
about childhood and children (their development), which can result in ADHD misdiagnosis.
Insight into relevant pedagogical literature and pedagogical practice has shown that certain
behaviour, characterized as hyperactivity symptoms, can be interpreted in various ways as a
reflection of the situational context, family lifestyle, developmental phase, etc. Since signs of
ADHD are usually manifested and diagnosis established during early school years, and since
teachers are directly involved in the ADHD diagnosis, a survey on school childrens typical
behaviour has been conducted. The survey included forty-two 5th year students of Teacher
Education. Results have shown that according to students - future teachers typical
behaviour involves intensive motor activity, short attention span and inability to complete
activities, all of which are the symptoms of ADHD as described by DSM-IV and ICD-10
diagnostic criteria. These results point to the importance of interdisciplinary and qualitative
approach to interpretation of ADHD symptoms as a prerequisite for developmentally
appropriate practice in early school years.
Keywords: ADHD, qualitative approach, symptoms, pedagogical practice, developmental
appropriation.
Tell me my mind works too fast. Probably tell Usain Bold he runs too
fast. (House MD, season 6, episode 1)

112

Ksenija Romstein: Kvalitativni pristup interpretaciji simptoma ADHD-a: implikacije

ivot i kola, br. 26 (2/2011.), god. 57., str. 101. 113.

Der qualitative Ansatz zur Interpretation von ADHS-Symptomen:

Implikationen fr die pdagogische Praxis
Zusammenfassung:Mit Hilfe der diagnostischen Kriterien DSM-IV und ICD-10 wird heute
die Existenz von ADHS (Aufmerksamkeits-Defizit / Hyperaktivittsstrung / eng. attention
deficit / hyperactivity disorder) bestimmt. Whrend das DSM-IV fr die amerikanische
Gegend und Lebensweise typisch ist, ist das ICD-10 charakteristisch fr Europa, und wir
knnen ber die kulturologischen und individuellen Interpretationen der Symptome sprechen.
Das Verhalten ist gesellschaftlich bedingt, das bedeutet, dass die ADHS nicht in einem
Vakuum entsteht, sondern bei der Wechselwirkung der Einzelperson mit seiner Umwelt. Die
Entwicklungstheorien von Vygotsky und Bronfenbrenner sprechen dafr. Dennoch bleibt
weiterhin die Perspektive der Erwachsenen dominant, die die Entwicklung des Kindes
normieren und die Bewertungskriterien fr das Verhalten des Kindes erstellen. Es ist daher
wichtig, die aktuellen diagnostischen Kriterien von ADHS in Bezug auf soziale, normative
Orientierung bei der berwachung des Wachstums und der Entwicklung des Kindes, sowie
im Allgemeinen das Bild des Kindes zu hinterfragen. Die Forschung ber die Kindheit (vor
allem aus der Sicht der Soziologie und Pdagogik) zeigen, dass die soziale Perspektive auf
die Kindheit und das Kind (seine Entwicklung) einen normativen Charakter hat, der ein
positives Bild von ADHS geben kann, das nicht der Wahrheit entspricht. Nach Prfung der
relevanten pdagogischen Literatur und der Kontrolle der Praxis wurde beobachtet, dass ein
bestimmtes Verhalten, das durch Symptome wie Hyperaktivitt gekennzeichnet ist, auf
verschiedene Weisen interpretiert werden kann als eine Reflexion des situativen Kontexts,
des Lebensstils der Familie, des Entwicklungsstadiums Da ADHS in der Regel kurz nach
Beginn der Grundschule manifestiert und diagnostiziert wird, und die Lehrer direkt bei der
Diagnose von ADHS beteiligt sind, wurde eine Umfrage ber das typische Verhalten von
Kindern im niedrigenen Grundschulalter (1.-4. Klasse) durchgefhrt, an der 42 Studenten des
fnten Studienjahres der Fakultt fr Lehramt teilgenommen haben. Die Testergebnisse
zeigen, dass das typische Verhalten der Kinder im niedrigeren Grundschulalter nach Meinung
der Studenten zuknftigen Lehrern eine intensive motorische Aktivitt, kurzfristige
Aufmerksamkeit und die Unfhigkeit zur Beendigung der begonnenen Aktivitten
einschliet, die auch Symptome von ADHS sind, und die im DSM-IV und ICD-10
diagnostischen Kriterien beschrieben wurden. Diese Ergebnisse zeigen die Bedeutung von
interdisziplinren und qualitativen Anstzen bei der Interpretation von ADHS-Symptomen
und fr die Frderung der Entwicklung von geeigneten Praktiken bei der Arbeit mit Kindern
im niedrigeren Grundschulalter.
Schlsselbegriffe:

ADHS, qualitativer Ansatz,

Entwicklungsangemessenheit.

Symptome,

pdagogische

Praxis,

Sie sagen, ich denke zu schnell. Wahrscheinlich sagen sie zu Usain Bolt, er laufe zu schnell.
Alvie, House MD, s06e01

113