Jean-Franois Lyotard

***
Postmoderno stanje
Izvjetaj o znanju

Jean-Franois Lyotard

Postmoderno stanje
Izvjetaj o znanju
Prevela
Tatiana Tadi

2005.

Naslov izvornika
La Condition postmoderne: report sur le savoir, 1979. Les Editions de Minuit.
Prava za hrvatski prijevod 2005. Ibis grafika, Zagreb
Nakladnik
Ibis grafika d.o.o.
IV. Ravnice 25, Zagreb
www.ibis-grafika.hr
Za nakladnika/urednik
Kreimir Krnic
Odabrao
Slavko Amuli
Recenzenti
Gvozden Flego
Marijan Krivak
Oblikovanje ovitka
Matko Joviin
Grafika priprema i tisak
Ibis grafika d.o.o.
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveuilina knjinica Zagreb
UDK 172:316.42.052

339.9:17

316.42.052:17
LYOTARD, Jean-Franois
Postmoderno stanje : Izvjetaj o znanju / Jean-Franois
Lyotard ; Prevela Tatiana Tadi. Zagreb : Ibis grafika,
2005.
Prijevod djela: La Condition postmoderne: report sur
le savoir Kazalo.
ISBN 953-6927-09-8
Grafiko oblikovanje i slog priredio Kreimir Krnic. Knjiga je sloena pismom Adobe
Garamond Pro u programu Adobe InDesign. Prijevod je zatien autorskim pravima.
Niti jedan njegov dio ne smije se ni na koji nain reproducirati ili objavljivati bez
prethodnog pisanog doputenja nositelja prava.
Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i porta Republike Hrvatske

Sadraj

Uvod................................................................................
Postmoderno stanje........................................................
1. Podruje: znanje u informatikim drutvima.............
2. Problem: legitimnost..................................................
3. Metoda: jezine igre...................................................
4. Priroda drutvene veze: moderna alternativa..............
5. Priroda drutvene veze: postmoderno gledite...........
6. Pragmatika narativnog znanja....................................
7. Pragmatika znanstvenog znanja.................................
8. Narativna funkcija i legitimnost znanja.....................
9. Prie o legitimaciji znanja..........................................
10. Delegitimnost............................................................
11. Istraivanje i njegova legitimacija performativnou...
12. O
brazovanje i njegovo legitimiranje performativnou
13. Postmoderna znanost kao istraivanje nestabilnosti...
14. Legitimnost putem paralogije....................................

V
1
1
8
11
14
20
26
34
39
44
53
60
70
80
90

Pogovor. .......................................................................... 103

Lyotardovo postmoderno stanje.............................. 103

Kazalo imena i pojmova................................................. 113

III

Uvod

Predmet ove studije je stanje znanja u najrazvijenijim drutvima. Odluio sam ga nazvati postmodernim. To je izraz kojim
se koriste sociolozi i kritiari na amerikom kontinentu. On
opisuje u kakvom se stanju nalazi kultura nakon promjena koje
su utjecale na pravila igre u znanosti, knjievnosti i umjetnosti,
poevi od kraja XIX. stoljea. Ovdje se bavimo promjenama u
odnosu na krizu naracija.
Znanost je od poetka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima veinu ih moemo razotkriti kao bajke. No
ukoliko se ne ograniava na nabrajanje korisnih pravilnosti i
ukoliko traga za istinom, ona mora ozakoniti vlastita pravila
igre. I tada o svome ustrojstvu stvara diskurz legitimnosti koji
nazivamo filozofijom. Kada taj metadiskurz izriito pribjegava
nekoj velikoj naraciji, poput dijalektike Duha, hermeneutike
smisla, oslobaanja umstvenog subjekta ili radnika, razvoja
bogatstva, onda odluujemo modernom nazvati onu znanost
koja se na naracije poziva kako bi sebe ozakonila. Primjerice,
pravilo konsenzusa izmeu poiljatelja i primatelja nekog istinosnog iskaza bit e prihvatljivo ako se opisuje s obzirom na
moguu usuglaenost miljenja razumnih duhova; takva je bila
naracija prosvjetiteljstva u kojoj je heroj znanja radio u korist


uvod

ispravnog etiko-politikog cilja, za univerzalni mir. Na ovom

primjeru vidimo da legitimirajui neko znanje metanaracijom,
to ukljuuje i filozofiju povijesti, moramo pitati o vrijednosti
institucija koje upravljaju drutvenim odnosom; i njih je takoer
potrebno legitimirati. I pravda se, jednako kao i istina, mora
pozivati na veliku naraciju.
Pojednostavimo li do krajnosti, moemo rei da se nepovjerenje prema metanaracijama smatra postmodernim. Ono je
zasigurno posljedica napretka znanosti, no i napredak sa svoje
strane pretpostavlja nepovjerenje. Zastarjelosti metanarativnog
pristupa legitimnosti odgovara upravo kriza metafizike filozofije, a takoer i akademske institucije koja je ovisila o ovoj.
Narativna funkcija gubi svoje imbenike, velikog junaka, velike
opasnosti, velike zaplete i velik cilj. Ona se raspruje u oblaie
narativnih jezinih elemenata, ali takoer i onih denotativnih,
preskriptivnih, deskriptivnih itd., od kojih svaki sa sobom nosi
pragmatine naboje sui generis. Svatko od nas ivi na raskru
mnotva ovih elemenata. Mi nuno ne oblikujemo postojane
jezine kombinacije, a ni svojstva onih koje oblikujemo nisu
nuno priopiva.
Prema tome, drutvo koje dolazi ne poziva se toliko na njutnovsku antropologiju (poput strukturalizma ili teorije sustava)
ve se u veoj mjeri poziva na pragmatiku jezinih estica.
Postoji mnogo razliitih jezinih igara, to je heterogenost elemenata. Oni omoguuju instituciju samo na krajevima, to je
lokalni determinizam.
Oni koji donose odluke ipak pokuavaju upravljati ovim
oblacima drutvenosti pomou ulaznih/izlaznih matrica, uz
pomo logike koja pretpostavlja sumjerljivost elemenata i odredivost svega. Zbog njih je na ivot podreen poveanju moi.
Njegova legitimnost na podruju drutvene pravednosti kao
znanstvene istine nalazi se u optimalizaciji djelotvornosti sustava, uinkovitosti. Primjenu ovih pravila na sve nae igre prati

VI

uvod

i neto terora, labavog ili strogog: Budite operativni, to jest

sumjerljivi, ili nestanite.
Logika najdjelotvornijeg je nesumnjivo u mnogo emu
nekonzistentna, posebice glede prijepora u drutveno-ekonomskom podruju jer ona istodobno eli manje posla (zbog sniavanja trokova proizvodnje) ali i vie posla (da bi olakala teret
neaktivnog stanovnitva na drutvo). No nepovjerenje je ve
toliko da vie nitko od ovih nedosljednosti ne oekuje spasonosno rjeenje, kao to je to nekada inio Marx.
Postmodernom je stanju, meutim, razoaranje strano,
jednako kao to mu je strana i slijepa pozitivnost delegitimnosti. Gdje nakon metanaracija moemo nai legitimnost? Kriterij
operativnosti je tehnoloki i nije primjeren pri prosuivanju
istine ili pravde. Moe li se legitimnost pronai u konsenzusu
postignutom diskusijom, kako misli Habermas? On napada
heterogenost jezinih igara. A pronalasci uvijek nastaju iz
neslaganja. Postmoderno znanje nije samo orue moi. Ono
istanava nau osjetljivost za razlike i osnauje nau sposobnost
podnoenja nesumjerljivog. Ono smo svoj uzrok ne nalazi u
homologiji strunjaka ve u paralogiji izumitelja.
Nae otvoreno pitanje glasi ovako: legitimnost drutvene
spone, pravedno drutvo, je li to mogue prema paradoksu analognom znanstvenoj djelatnosti? I to bi ono predstavljao?
Ovaj tekst je prigodan. Radi se o Izvjetaju o znanju u
najrazvijenijim drutvima, kojeg smo predloili Sveuilinom
vijeu pri vladi Quebeca, a na zahtjev njegova predsjednika.
Gospodin predsjednik je ljubazno odobrio objavljivanje teksta u
Francuskoj, na tome mu zahvaljujem.
Izvjestitelj je filozof, a ne strunjak. Strunjak zna to zna i
to ne zna, dok filozof to ne zna. Jedan zakljuuje, drugi propituje, radi se o dvije jezine igre. One su ovdje izmijeane tako da
ni jedna nije dovedena do kraja.
Filozof se barem moe tjeiti govorei da e formalna i pragmatika analiza nekih filozofskih i etiko-politikih diskurza o
VII

uvod

legitimnosti koje Izvjetaj sadri kasnije zaivjeti. On ju je uveo

na pomalo sociologizirajui nain, to ju je skratilo, ali joj je i
dalo njezino mjesto.
Izvjetaj posveujemo Politehnikom institutu za filozofiju
sveuilita Pariz VIII (Vincennes), u veoma postmodernom
trenutku kada pred ovim Sveuilitem stoji opasnost nestanka,
a pred institutom mogunost njegova nastanka.

VIII

Postmoderno stanje

1. Podruje: znanje u informatikim drutvima

Naa je radna pretpostavka da znanje mijenja svoj poloaj kada
drutva ulaze u postindustrijsko doba i kulturu koju nazivamo
postmodernom. Ovaj je prijelaz zapoeo ve krajem pedesetih
koje su u Europi oznaile zavretak obnove. Ovisno o dravi
odvijao se bre ili sporije, a u samoj zemlji to je ovisilo o podruju aktivnosti, iz ega proizlazi sveopa vremenska neusklaenost
pa cjelovita slika nije usklaena. Neki od opisa moraju biti
pretpostavke. A znamo da futurologiji ne treba pripisivati previe zasluga.


A. Touraine, La socit postindustrielle, Denol, 1969.; D. Bell, The

Coming of Post-Industrial Society, New York, 1973.; Ihab Hassan, The
Dismemberment of Orpheus : Toward a Post Modern Literature, New
York, Oxford U.P.,1971.; M. Benamou i Ch. Caramello ur., Performance
in Postmodern Culture, Wisconsin, Center for XXth Century Studies i
Coda Press, 1977.; M. Kohler, Postmodernismus : ein begriffgeschichtlicher Ueberblick, Amerikastudien 22, 1 (1977).
 O tome vidi ve klasian knjievni prikaz M. Butora, Mobile. Etude pour
une reprsentation des Etats-Unis, Gallimard, 1962.
 Jif Fowles ur., Handbook of Futures Research, Westport, Conn.,
Greenwood Press, 1978.

Postmoderno stanje

Umjesto slike koja ne bi mogla biti potpuna mi emo krenuti od toke koja odmah odreuje na predmet. Znanstveno
znanje je vrst diskurza. Drugim rijeima, mogli bismo rei da
posljednjih etrdesetak godina znanosti i tehnologije koje se
nazivaju vrhunskima posveuju pozornost jeziku: fonologija i
lingvistike teorije, problemi komunikacije i kibernetika, suvremena algebra i informatika, raunala i njihovi jezici, problemi
prevoenja i kompatibilnost meu strojevnim jezicima, problemi pohranjivanja i banke podataka, telematika i postavljanje
inteligentnih terminala,10 paradoksologija,11 eto oevidnih
svjedoanstava, a popis nije iscrpan.
ini se da utjecaj ovih tehnolokih promjena na znanje
mora biti znatan. Zbog ovih promjena i znanje se mijenja ili


N. S. Troubetzkoy, Grundzge der Phonologie, Prague, T. C. L. P., VII,

1939.
 N. Wiener, Cybernetics and Society. The Hurnan Use of Human Beings,
Boston, Hougton Mifflin, 1949.; W.R. Ashby, An Introduction to
Cybernetics, London, Chapman and Hall, 1956.
 Vidi djelo Johannesa von Neumanna (1903-1957).
 S. Bellert, La formalisation des systmes cyberntiques u Le concept
d information dans la science contemporaine, Minuit, 1965.
 G. Mounin, Les problmes thoriques de la traduction, Gallimard, 1963.
Godinu 1965. smatraju poetkom raunalne revolucije zahvaljujui
novoj vrsti raunala 360 I.B.M. : R. Moch, Le tournant infomatique,
Documents contributifs, dodatak IV, L informatisation de la socit, La
Documentation franaise, 1978., R. M. Ashby, La seconde gnration de
la micro-lectronique, La Recherche 2 (lipanj1970.), 127 i dalje
 C. L. Gaudfernan i A. Tab, Glossaire, u P. Nora i A. Minc,
L informatisation de la socit, La Documentation franaise, 1978. R. Beca,
Les banques de donnes, Nouvelle informatique et nouvelle croissance,
dodatak I, L informatisation..., loc. cit.
10 L. Joyeux, Les applications avances de linfomatique, Documents
contributifs, loc. cit. Kuni terminali (Integrated Video Terminals) bit
e komercijalizirani prije 1984., cijena e biti oko 1400 amerikih dolara,
prema izvijeu to ga je dao International Resource Development, The
Home Terminal, Conn., I.R.D. Press, 1979.
11 P. Watzlawick, J. Helmick-Beavin, D. Jackson, Pragmatics of Human
Communication. A Study of Interactional Patterns, Pathologies, and
Paradoxes, N. Y., Northorn, 1967.

Postmoderno stanje

e se promijeniti u svoje dvije glavne funkcije, u istraivanju i

prijenosu spoznaja. Jednostavan primjer promjene u istraivanju
to ga i laici mogu razumjeti prvo nalazimo u genetici koja
svoju teorijsku paradigmu duguje kibernetici. A postoje i stotine
drugih primjera. Primjer za prijenos spoznaja znamo da normalizirajui, umanjujui i komercijalizirajui ureaje, danas ve
mijenjamo postupke dobivanja, klasificiranja, pristupa i iskoritavanja spoznaja.12 Razumno je misliti da sve vei broj informatikih strojeva utjee i da e utjecati na protok spoznaja kao to
je to bio sluaj prvo s razvojem prijevoznih sredstava (promet), a
zatim zvuka i slike (mediji13).
Ova sveopa promjena ne moe ostaviti netaknutom prirodu znanja. Ono moe prijei na nove kanale i postati operativnim samo ako ga moemo prevesti u informacijske kolii12 J. M. Treille, lan Grupe za analizu i istraivanje ekonomskih i tehnolokih sustava (G.A.P.S.E.T.), izjavljuje: Ne govori se dovoljno o novim
mogunostima irenja pohranjenih informacija, posebice zahvaljujui
poluvodiima i laserima (...) Svatko e uskoro jeftino moi pohraniti
informaciju tamo gdje eli, i imati na raspolaganju mogunost neovisne
obrade. (La semaine media 16, 15 veljaa1979.). Prema jednom istraivanju National Scientific Foundation-a, vie od polovice srednjokolaca
redovito koristi raunalo, a sve e ga kolske ustanove imati poetkom
osamdesetih (La semaine media 13, 25 sijeanj 1979.).
13 L. Brunel, Des machines et des hommes, Montreal, Qubec Science, 1978.
J. L. Missika i D. Wolton, Les rseaux pensants, Librairie technique et
documentaire,1978. Koritenje videokonferencija izmeu Quebeca i
Francuske postaje ustaljenom praksom: u studenom i prosincu 1978. ve
se u izravnom prijenosu odravala etvrta videokonferencija (preko satelita Symphonie) izmeu Quebeca i Montreala s jedne i Pariza (Universit
Paris Nord i centar Beaubourg) s druge strane (La semaine media 5, 30
studeni 1978.). Drugi je primjer elektroniko novinarstvo. Tri velike
amerike mree A.B.C., N.B.C. i C.B.S. toliko su dobro diljem svijeta
umnoile svoja pradukcijska studija da gotovo sve dogaaje mogu elektroniki obraditi i satelitom poslati u Sjedinjene Drave. Samo moskovski uredi i dalje koriste filmove koje onda alju u Frankfurt odakle se
dalje alju satelitom. London je postao veliki packing point (La semaine
media 20, 15 oujak 1979.).

Postmoderno stanje

ne.14 Iz toga dakle moemo predvidjeti da e sve to u stvarnoj

spoznaji nije mogue prevesti na ovaj nain biti odbaeno, i da
e se smjer novih istraivanja podvrgnuti uvjetu prevodljivosti
moguih rezultata na strojni jezik. Proizvoai znanja jednako kao i korisnici trebaju i trebat e imati sredstva putem kojih
e na ove jezike prevoditi ono to jedni ele izumiti, a drugi
nauiti. Istraivanja o strojevima koji prevode ve su uvelike
napredovala.15 Uz hegemoniju informatike namee se i odreena logika, to znai odreen niz propisa koji odreuju koji se
iskazi prihvaaju kao oni koji iskazuje znanje.
Odsada moemo oekivati jedno snano izvanjtenje znanja
u odnosu na poznavatelja, na kojem god se stupnju u procesu
saznavanja ovaj nalazio. Staro naelo koje tvrdi da je stjecanje
znanja neodvojivo od obrazovanja (Bildung) duha, ak i osobe,
zastarijeva i zastarjet e. Odnos dobavljaa i korisnika znanja
prema tome znanju koje dobavljaju odnosno koriste stremi i sve
e vie stremiti k tome, da poprimi oblik koji ve ima odnos
proizvoaa i potroaa potroake robe prema toj robi koju proizvode odnosno troe, naime, oblik vrijednosti. Znanje jest i bit
e proizvoeno kako bi se prodavalo, ono jest i bit e koriteno
kako bi ga se vrednovalo u nekoj novoj proizvodnji, u oba sluaja
kako bi bilo razmijenjeno. Ono prestaje biti samo sebi svrhom,
gubi svoju uporabnu vrijednost.16
14 Informacijska jedinica je bit. Za objanjenja vidi Gaudfernan i Tab,
Glossaire, loc. cit. Rasprava u R. Thom, Un prote de la smantique:
linformation (1973), u Modles mathmatiques de la morphogense, 10/18,
1974. Transkripcija poruka na digitalni kod eliminira dvosmislenost:
vidi Watzlawick i drugi op. cit., str. 98.
15 Tvrtke Craig i Lexicon najavljuju izbacivanje na trite depnih prevoditelja: sadravat e etiri modula na razliitim jezicima, a svaki e imati
1500 rijei. Weidner Communication Systems Inc. proizvodi Multilingual
Word Processor koji omoguuje da se kapacitet prevoditelja povea s 600
na 2400 rijei na sat. Njegova je memorija trostruka i sadri: dvojezini
rjenik, rjenik sinonima i gramatiku (La semaine media 6, 6 prosinac
1978., 5).
16 Jrgen Habermas, Erkenntnis und Interesse, Frankfurt, 1968.

Postmoderno stanje

Znamo da je ono zadnjih desetljea postalo glavna pokretaka snaga proizvodnje,17 to je ve u znaajnoj mjeri promijenilo sastav aktivnog stanovnitva u najrazvijenijim zemljama 18 i to
predstavlja usko grlo za zemlje u razvoju. U postindustrijskom i
postmodernom dobu znanost e zasigurno jo vie osnaiti svoju
vanost u poticanju produktivnih mogunosti nacionalnih drava. Sama je ova situacija jedan od razloga zbog kojih mislimo
da e se jaz prema zemljama u razvoju u budunosti neprestano
poveavati.19
No, zbog ovog vida ne bismo smjeli zaboraviti drugi, koji
ga nadopunjuje. U obliku informacijske robe neophodne za proizvodnu mo, znanje ve igra glavnu ulogu, moda e postati i
najvaniji ulog u svjetskoj trci za mo. Kao to su se nacionalne
17 Temelj (Grundpfeiler) proizvodnje i bogatstva (...) postaje inteligencija
i ovladavanje prirodom u egzistenciji ovjeka kao drutvenog tijela
tako da ope drutveno znanje, postaje snaga neposredne proizvodnje,
pie Marx u Grundrisse der Kritik der politischen Oekonomie (1857-1858),
Berlin, Dietz, Verlag, 1953., 594 . Meutim, Marx priznaje da spoznaja
ne postaje snagom u obliku znanja ve kao neposredan organ drutvene
prakse to jest u obliku strojeva: oni su organi ljudskog mozga to ih je
stvorila ljudska ruka i snaga objektiviziranog znanja (str. 706). Vidi Paul
Mattick, Marx and Keynes, The Limits of the Mixed Economy, Boston,
Sargent, 1969. Rasprava u J. F. Lyotard, La place de lalination dans le
retournement marxiste (1969), u Drive partir de Marx et Freud (Paris:
Union Gnrale dEdition 1973), str. 78-166.
18 Sastav kategorije radnika (labor force) u Sjedinjenim Dravama promijenio se u dvadeset godina (1950-1971) na sljedei nain:

1950 1971
Tvorniki radnici, uslune djelatnosti i poljoprivrednici 62,5 51,4
Slobodna zanimanja i tehniari
7,5 4,2
Slubenici 30,0 34
(Statistical Abstracts, 1971).

19 Zbog vremena potrebnog za stvaranje visokog tehnikog ili srednjeg

naunog strunjaka u odnosu na vrijeme potrebno za iskoritavanje sirovina i prebacivanja novanog kapitala. Krajem ezdesetih godina Mattich
je procijenio da je postotak ulaganja u nerazvijenim zemljama od 3 do 5%
B.N.D.-a, u razvijenim zemljama iznosi od 10 do 15% (Marx and Keynes,
str. 248).

Postmoderno stanje

drave borile za osvajanje teritorija, a zatim za nadzor nad upotrebom i iskoritavanjem sirovina i jeftine radne snage, mogue
je zamisliti da se tako bore i za ovladavanje informacijama. Time
se otvara novo polje za industrijske i trgovake strategije, takoer
i vojne i politike.20
Meutim, ovako prikazana perspektiva nije tako jednostavna kao to izgleda. Stoga to merkantilizacija znanja nee moi
netaknutom ostaviti povlasticu koju su moderne nacionalne
drave drale i jo je uvijek dre u proizvodnji i protoku znanja.
Ideja da spoznaje nastaju iz mozga ili duha drutva koje je
drava nestat e u onoj mjeri u kojoj e osnaiti suprotno naelo
po kojem drutvo postoji i napreduje samo ako su poruke koje
krue bogate informacijama i jednostavne za tumaenje. Za
ideologiju komunikacijske transparentnosti, koja ide ruku
pod ruku s komercijalizacijom znanja, drava e postati faktor
neprozirnosti i uma u vezama. Iz ovog se kuta gledanja najvjerojatnije moe s novom ustrinom postaviti problem odnosa
izmeu ekonomskih i dravnih snaga.
Ekonomske su snage ve u prethodnim desetljeima poele
ugroavati stabilnost dravnih, zahvaljujui novim oblicima protoka kapitala to su nazvani generikim imenom multninacionalne kompanije. Ovi oblici protoka podrazumijevaju da odluke
to se odnose na ulaganja izmiu, barem djelomino, nadzoru
nacionalnih drava.21 Zbog razvoja informatike i telematike
tehnologije ova se pitanja mogu jo zaotriti. Recimo primjerice,
da je tvrtki poput IBM-a dozvoljeno da koristi jedno polje u
20 Nora i Minc, L informatisation de la socit, loc. cit., posebice prvi dio:
Les dfis. Y. Stourdz, Les Etats-Unis et la guerre des communications, Le Monde, 13-15. prosinac 1978. Vrijednost svjetskog trita telekomunikacijske opreme u 1979. iznosi 30 milijardi dolara; procjenjuje se da
e za deset godina dosei brojku od 68 milijardi (La semaine mdia 19, 8.
oujak 1979., 9).
21 F. de Combret, Le redploiement industriel, Le Monde, travanj 1978.;
H. Lepage, Demain le capitalisme, Pariz, 1978.; Alain Cotta, La France et
l impratif mondial, P.U.F., 1978.

Postmoderno stanje

Zemljinoj orbiti i da tamo moe postaviti satelite za komunikaciju i/ili banke podataka. Kome e biti omoguen pristup? Tko
e odrediti zabranjene kanale ili podatke do kojih se ne smije
doi? Hoe li to biti drava? Ili e ona biti korisnik poput ostalih? Sada nam se postavljaju novi pravni problemi, a preko njih
i pitanje: tko e znati?
Promjena prirode znanja moe dakle na ustaljenu javnu
mo imati povratni uinak, na nain da ju prisiljava da ponovo
preispita pravne i injenine odnose s velikim poduzeima i
openitije s civilnim drutvom. Ponovno otvaranje svjetskog
trita, veoma iva ekonomska konkurencija, nestanak ekskluzivne hegemonije amerikog kapitalizma, propast socijalistike
alternative, mogue otvaranje kineskog trita, i mnogi drugi
imbenici ve su krajem sedamdesetih pripremili drave na
ozbiljno preispitivanje uloge koju su one imale jo od tridesetih
godina, a radilo se o zatiti i voenju, ak planiranju ulaganja.22 U ovom kontekstu nove tehnologije, budui da su podaci
korisni pri donoenju odluka (dakle i mogunosti kontrole) sve
pokretljiviji i podloniji piratstvu, mogu samo pojaati hitnost
preispitivanja.
Umjesto da ih se raspodijeli prema njihovoj formacijskoj
vrijednosti ili politikoj vanosti (administrativnoj, diplomatskoj, vojnoj) moemo zamisliti da se spoznaje distribuiraju istim
mreama kao i novac, i da vana podjela znanje/neznanje koja
je prije postojala nestane, i da umjesto toga nastane podjela
koja vrijedi za novac poznavanje naina plaanja/poznavanje
ulaganja. To znai da se radi o spoznajama koje se izmjenjuju
u okviru odravanja svakodnevnog ivota (rekonstrukcija radne
snage, preivljavanje) versus krediti spoznaje kojima je cilj optimizirati izvedbu nekog projekta.
22 Treba oslabiti administraciju, postii minimalnu dravu. To je
propadanje Welfare State-a, a odvija se usporedno s krizom koja je
zapoela 1974.

Postmoderno stanje

Kad bi to bio sluaj, komunikacijska transparentnost bila bi

slina liberalizmu. Liberalizam ne onemoguava takvu organizaciju protoka novca u kojoj se jedni kanali koriste za odluivanje
dok su drugi dobri samo za plaanje dugova. Moemo zamisliti
kako i protok znanja ide istim kanalima koji su iste prirode, a
od kojih su jedni rezervirani za one koji odluuju, dok neki
drugi slue za otplaivanje trajnog duga koji svaki pojedinac ima
spram drutva.

2. Problem: legitimnost
Ovo je dakle radna pretpostavka koja odreuje polje u kojem
emo nastojati postaviti pitanje poloaja znanja. Scenarij je
slian onom kojeg zovemo informatizacija drutva, premda je
predloen u sasvim drugaijem duhu i ne nastoji biti originalan,
pa ak ni istinit. Ono to se od radne pretpostavke trai jest jaka
sposobnost razluivanja. Scenarij informatizacije najrazvijenijih
drutava omoguuje nam da istaknemo (uz rizik da se prenaglasi) neke vidove preoblikovanja znanja i njegove uinke na javnu
mo i institucije civilnog drutva, i to uinke koje bi s nekih
drugih gledita bilo tee uoiti. Naoj radnoj pretpostavci stoga
ne treba pridavati proroku vrijednost u odnosu na stvarnost,
ve joj treba priznati strateku vrijednost u odnosu na postavljeno pitanje.
Meutim, njena je vjerodostojnost jaka, i u tom smislu izbor
ove pretpostavke nije proizvoljan. Njen su opis opirno razradili
strunjaci,23 i ona ve vodi odreene odluke javne administracije
i poduzea kojih se to izravno tie, poput onih koja upravljaju
telekomunikacijama. Ona dakle ve postoji za jedan dio stvarnog
poretka koji je mogue promatrati. Na kraju, ako barem iskljuimo sluaj stagniranja ili sveope recesije uzrokovane primjerice
stalnim odsustvom rjeenja svjetskog energetskog problema,
23 La nouvelle informatique et ses utilisateurs, dodatak III, L informa
tisation de la socit, (bilj. 8).

Postmoderno stanje

ovaj scenarij ima dobre mogunosti da prevagne. Jer ne vidimo

kojim bi drugim smjerom dananje tehnologije mogle krenuti, a
koji bi se nudio kao alternativa informatizaciji drutva.
Moemo rei da je pretpostavka banalna. No ona to jest
samo u mjeri u kojoj ne dovodi u pitanje opu paradigmu
napretka znanosti i tehnologije, na koju kao da se sasvim prirodno nadovezuju ekonomski rast i razvoj drutvenopolitike
moi. Prihvaamo kao samo po sebi razumljivim da se znanstveno i tehniko znanje akumulira. Jedino o emu se raspravlja
jest oblik te akumulacije jedni je zamiljaju kao redovitu,
ujednaenu i jedinstvenu, drugi je zamiljaju kao povremenu,
isprekidanu i konfliktnu.24
Ove su oiglednosti varljive. Prvo, znanstveno znanje ne
znai cjelokupno znanje, ono je oduvijek bilo dodatak, u natjecanju, u sukobu s drugom vrstom znanja, kojeg emo radi jednostavnosti nazvati narativnim i kojeg emo kasnije objasniti.
Time ne elimo rei da narativno znanje moe prevagnuti, no
njegov je model vezan uz ideje unutranje ravnotee i suivota.25
U usporedbi s time znanstveno znanje izgleda blijedo, posebice
ako mu se dogaa izvanjtenje u odnosu na onoga koji zna i
ako se otuuje od svojih korisnika, a to se dogaa vie no prije.
Demoralizacija istraivaa i uitelja koja iz toga proizlazi nije
zanemariva, a poznato nam je da se estoko ispoljila kod onih
koji su se eljeli baviti tim zanimanjima, dakle kod studenata
tijekom ezdesetih u svim najrazvijenijim drutvima, i znaajno je u to vrijeme mogla usporiti produktivnost laboratorija i
24 B.P. Lcuyer, Bilan et perspectives de la sociologie des sciences dans
les pays occidentaux, Archives europennes de sociologie XIX (1978.)
(bibliog.), 257-336. Dobra obavijest o anglo-saksonskim kretanjima:
hegemonija Mertonove kole do poetka sedamdesetih, dananja razmimoilaenja potaknuta Kuhnom; malo podataka o njemakoj sociologiji
znanosti.
25 Pojam je uveo Ivan Illich, Tools for Conviviality, N. Y., Harper & Row,
1973.

Postmoderno stanje

sveuilita koja nisu bila poteena kontaminacije njome.26 Nije

se radilo o zapoinjanju neke revolucije, bilo da joj se nadalo ili
je se bojalo, kao to je to esto bio sluaj; tijek odvijanja stvari
u postindustrijskoj civilizaciji nee se promijeniti preko noi.
No nije mogue ne uzeti u obzir ovu glavnu sastavnicu, naime
sumnju znanstvenika, kada se radi o ocjenjivanju sadanjeg i
budueg poloaja znanstvenog znanja.
To je tim vie potrebno uzeti u obzir jer a to je druga
najvanija stvar znanstvenika demoralizacija ima utjecaja na
sredinji problem legitimnosti. Ovdje rije uzimamo u irem
znaenju od onog to ga u raspravi o autoritetu podrazumijevaju
njemaki suvremeni teoretiari.27 U civilnom zakonu to se ispoljava ovako: odreena kategorija graana treba obaviti odreenu
djelatnost. Legitimnost je proces kojim zakonodavac zadobiva
ovlatenje promicanja zakona koji je norma. Znanstveni iskaz
je podvrgnut pravilu koje kae da iskaz treba predstavljati
odreenu cjelinu uvjeta kako bi bio prihvaen kao znanstven.
Legitimnost je proces kojim je zakonodavac koji se bavi
znanstvenim diskurzom ovlaten propisivati uvjete (openito
se radi o uvjetima unutranje konzistentnosti i eksperimentalne
provjerljivosti) kako bi neki iskaz postao dijelom ovog diskurza,
i kako bi ga znanstvena zajednica mogla uzeti u obzir.
Ovakvo povezivanje moe izgledati pretjeranim. Vidjet
emo da to nije tako. Jo od Platona pitanje znanstvene legitimnosti neraskidivo je vezano uz pitanje legitimnosti zakonodavca. Prema tom gleditu pravo na odluivanje to je istinito
nije neovisno o pravu na odluivanje o onome to je pravedno,
premda su iskazi povjereni jednom i drugom autoritetu razliite
prirode. To je stoga to postoji odreena bliskost izmeu vrste
jezika koju zovemo znanost i ove druge koju zovemo etika ili
26 O toj demoralizaciji vidi A. Jaubert i J.-M. Lvy-Leblond ur.
(Auto)critique de la science. Pariz, Seuil, 1973., I. dio.
27 Jrgen Habermas, Legitimationsprobleme im Sptkapitalismus, Frankfurt,
Suhrkamp, 1973. (bibliog.).

10

Postmoderno stanje

politika; i jedna i druga proizlaze iz istog gledita ili ako radije

elimo rei iz istog izbora koji se zove Zapad.
Preispitujui sadanje stanje znanstvenog znanja utvrujemo da premda je ono vie no ikad podreeno prevladavajuim
snagama i da s novim tehnologijama ak postoji opasnost da
postane jedna od glavnih toaka njihovih sukoba, nije mogue ublaiti pitanje dvostruke legitimnosti ve se ono, upravo
suprotno, mora postaviti s jo veom otrinom. Jer to se pitanje
postavlja u najcjelovitijem obliku, onom obrata, koji pokazuje da
su znanje i mo dvije strane istog pitanja: tko odluuje o onome
to znanje jest i tko zna to treba odluiti? Pitanje znanja u informatikom dobu vie je no ikad pitanje vlasti.

3. Metoda: jezine igre

Ve se moglo primijetiti da smo u analizi ovog problema u okviru koji smo odredili prednost dali jednom postupku, to znai
da smo naglasili injenice koje se tiu jezika i njihovu pragmatiku stranu.28 Kako bismo olakali nastavak itanja, korisno je
dati neki uvid, makar i kratak, u ono to pod time mislimo.
Denotativni iskaz29 kao: Sveuilite je bolesno, iskaz dat u
nekoj konverzaciji ili razgovoru, poiljatelja (onaj koji izjavljuje),
28 Ch. W. Morris je, slijedei trag semiotike Ch. A. Peircea, utvrdio
razliku meu sintaktikim, semantikim i pragmatikim podrujem
Foundations of the Theory of Signs, u O. Neurath, R. Carnap i Ch.
Morris ur., International Encyclopedia of Unified Science, I, 2 (1938.),
77-137. Glede ovog pojma mi se posebice pozivamo na: L. Wittgenstein,
Philosophical Investigations, 1945.; J. L. Austin, How to Do Things with
words, Oxford, 1962.; J.R. Searle, Speech Acts, Cambridge U.P., 1969.; J.
Habermas, Unbereitende Bemerkungen zu einer Theorie der kommunikativen Kompetens, u Habermas i Luhmann, Theorie der Gesellschaft
oder Sozialtechnologie, Stuttgart, Suhrkamp, 1971.; O. Ducrot, Dire et ne
pas dire, Hermann, 1972.; J. Poulain, Vers une pragmatique nuclaire
de la communication, u rukopisu, Universit de Montral, 1977. Vidi
takoer i Watzlawick i dr., op. cit., bilj. 11.
29 Denotacija ovdje odgovara opisu kako ga u klasinom smislu misle

11

Postmoderno stanje

primatelja (onaj koji prima) i referenta (ono o emu se u iskazu

radi) smjeta na poseban nain: poiljatelj je ovim iskazom stavljen i izloen u poziciji znalca (on zna to se dogaa sa sveuilitem); primatelj je stavljen u poloaj da se s time sloi ili ne,
a referent je takoer uhvaen na nain kako to ine denotativni
iskazi, kao neto to trai da ga se ispravno identificira i izrazi u
iskazu koji ga izlae.
Ako pogledamo izjavu: Sveuilite je otvoreno, koju izgovara
dekan ili rektor na poetku kolske godine, vidimo da prethodna odreenja nestaju. Jasno je da znaenje iskaza mora biti razumljeno, ali to je sveopi uvjet komunikacije koji ne omoguuje
razlikovanje iskaza ili njima svojstvenih uinaka. Drugi iskaz
zovemo performativnim,30 njegova je posebnost u tome to se
uinak koji ima na referenta podudara s njegovim izjavljivanjem:
Sveuilite je otvoreno samim iskazom o njegovom otvorenju u
datim okolnostima. To dakle nije predmet primateljeve rasprave
ili provjere, on se odmah nalazi u tako stvorenom novom kontekstu. to se tie poiljatelja moemo rei da on mora imati
autoritet koji mu omoguuje da neto proglaava; no ovaj uvjet
moemo opisati i obrnuto: on je dekan ili rektor, znai da ima
autoritet proglaavanja ovakvih iskaza, samo ako proglaavajui
ih postie neposredni uinak i na referent, Sveuilite, i na primatelja, profesionalno tijelo.
Drugaiji je sluaj s iskazima poput: Dajte sredstva sveuilitu, gdje se radi o preskripcijama. Moemo ih podijeliti na
logiari. Quine denotaciju zamjenjuje izrazom true of (istina o). Vidi
W. V. Quine, Word and Object, Cambridge, Mass.: MIT Press, 1960. J.
L. Austin, How to Do Things with words, str. 39, umjesto deskriptivno
radije koristi konstativno.
30 U jezinoj je teoriji nakon Austina performativno dobilo precizno znaenje
(op. cit., 39 et passim). U daljnjem tekstu emo ga nai povezanog s pojmovima performativ i performativnost (posebice nekog sustava) u sada ve
uobiajenom smislu mjerljive uinkovitosti u odnosu input/output. Ova
dva smisla su bliska. Austinovo performativno ostvaruje optimalnu performativnost.

12

Postmoderno stanje

naredbe, zapovjedi, uputstva, preporuke, upite, molbe, molitve, itd. Vidimo da je poiljatelj ovdje na mjestu autoriteta, u
najirem smislu znaenja pojma (ukljuujui autoritet koji neki
grenik ima nad milosrdnim bogom), to znai da od primatelja
oekuje ispunjenje zatraenog djelovanja. Ova dva zadnja mjesta
sa svoje strane podlijeu, u preskriptivnoj pragmatici, usputnim
uincima.31
Postoje jo druga mjesta kao to su djelotvornost propitivanja, obeanja, knjievnog opisa, naracije, itd. Bit emo kratki.
Kada Wittgestein, zapoinjui ponovo prouavanje jezika od
nule, svoju pozornost usredotouje na uinke diskurza, razliite
vrste iskaza koje je primijetio, i od kojih smo nekoliko nabrojili,
naziva jezinim igrama.32 Ovim terminom oznauje da svaku
od razliitih kategorija iskaza moemo odrediti pravilima koja
poblie objanjavaju njihova svojstva i upotrebu, jednako kao to
se ah odreuje grupom pravila koja odreuju svojstva figura, ili
pravila njihovog pomicanja.
Glede jezinih igara trebamo primijetiti tri stvari. Prvo,
njihova pravila nemaju legitimnost u njima samima, ve su
predmet izriitog ili neizriitog ugovora meu igraima (premda
to ne znai da ih ovi izmiljaju). Drugo, ako se pogrijee pravila
nema igre,33 ak i najmanja promjena nekog pravila mijenja prirodu igre, a neki potez ili iskaz koji nije po pravilima ne spada
u igru to su je ova pravila odredila.

31 Habermas je nedavno napravio analizu ovih kategorija, Unbereitende

Bemerkungen..., a komentirao ih je J. Poulain u Versus une pragmatique nuclaire.
32 Philosophical Investigations, 23.
33 J. von Neumann i O. Morgenstern, Theory of Games and Economic
Behavior, Princeton U. P., 1944., 3 izd., 1954. 49: Igra se u cijelosti sastoji
od pravila koja ju opisuju. Ova je formulacija strana Wittgensteinovom
duhu jer za njega poimanje igre ne moemo svesti na jednu definiciju
budui da je i ona sama ve jedna jezina igra (op. cit., posebice
6584).

13

Postmoderno stanje

Ova nas posljednja zamjedba dovodi do prihvaanja prvog

naela koje stoji iza nae metode: govoriti znai boriti se, u
smislu igranja, a inovi jezika34 proizlaze iz ope agonistike.35 To
nuno ne znai da igramo kako bismo pobijedili. Neki potez
moemo povui iz zadovoljstva da smo ga izmislili: postoji
li neto drugo u napadu na jezik kojeg izvode ulini jezik ili
knjievnost? Trajno izmiljanje izvrtanja, rijei i smisla, to na
stupnju rijei utjee na razvitak jezika, izaziva veliku radost. No
sasvim sigurno da ni ovo zadovoljstvo nije neovisno o osjeaju
uspjeha, barem nad jednim, ali znaajnim protivnikom, nad
ustanovljenim jezikom ili konotacijom.36
Ideja ope jezine agonistike ne bi smjela skrivati drugo
naelo koje ju nadopunjuje i koje upravlja naom analizom: radi
se o tome da se vidljiva drutvena veza sastoji od jezinih poteza". Razjanjavajui ovu propoziciju ulazimo u samu sr naeg
predmeta.

4. Priroda drutvene veze: moderna alternativa

elimo li se baviti znanjem u najrazvijenijem suvremenom drutvu, prvo trebamo postaviti pitanje o njegovom metodikom
predstavljanju. Pojednostavljujui do krajnosti moemo rei da
je barem tijekom posljednje polovice stoljea ovo predstavljanje
34 Termin je J.H. Searleov : Govorni inovi su najmanje osnovne jedinice
lingvistike komunikacije, op. cit., str. 16). Mi ga radije stavljamo pod
okrilje agna (borbe, takmienja) no komunikacije.
35 Agonistika je u osnovi Heraklitove ontologije i dijalektike sofista, da
ne spominjemo prve tragiare. Aristotel joj je posvetio veliki dio svojih
razmiljanja o dijalektici u Topici i Pobijanju sofista. Vidi F. Nietzsche,
La joute chez Homre u Cinq prfaces cinq livres qui nont pas t
crits (1872.), Ecrits posthumes 1870-1873., francuski prijevod Backs,
Haar i de Launay, Gallimard, 1975., 192-200.
36 U smislu to ga je utvrdio L. Hjelmslev, Prolegomena to a Theory
of Language, engleski prijevod Whitfield, Madison, University of
Wisconsin Press, 1963. Ovaj je smisao preuzeo R. Barthes, Elments de
smiologie (1964), Seuil, 1966., IV.

14

Postmoderno stanje

bilo u naelu podijeljeno izmeu dva modela: drutva kao funkcionalne cjeline ili podijeljenog na dva dijela. Privi primjer ilustrira Talcot Parsons (barem radovi nakon rata) i njegova kola,
a drugi ilustrira marksistika struja (sve kole koje ju ine, bez
obzira koliko se razlikuju, ako prihvaaju naelo klasne borbe i
dijalektike kao dualnost koja podriva drutveno jedinstvo).37
Ova metodoloka podjela koja odreuje dvije velike vrste diskurza o drutvu potjee iz XIX-og stoljea. Ideja da je drutvo
organska cjelina, jer inae prestaje biti drutvom (a sociologija
postaje bespredmetnom), dominirala je duhom utemeljitelja
francuske kole, a funkcionalizam ju je poblie odredio. Krenula
je drugim smjerom kada je Parsons pedesetih godina asimilirao
drutvo sa samo-regulativnim sustavom. Teorijski, pa ak i
materijalni, model vie nije ivi organizam, sada je opskrbljen
kibernetikom koja umnoava njegove primjene tijekom i krajem
drugog svjetskog rata.
Kod Parsonsa, naelo sustava jo je uvijek, ako moemo rei,
optimistino, odgovara stabilizaciji ekonomije rasta i drutva
izobilja pod vodstvom umjerene welfare state.38 Kod njemakih
teoretiara dananjice Systemtheorie je tehnokratska, ak cinina,
37 Vidi posebice Talcott Parsons, The Social System, Glencoc, Free Press,
1967.; Sociological Theory and Modern Society, New York, Frec Press, 1967.
Bibliografija marksistike teorije suvremenog drutva zauzela bi vie od
pedesetak stranica. Na raspolaganju je koristan prilog (u obliku dosjea i
kritike bibliografije) P. Souyria, Le marxisme aprs Marx, Flammarion,
1970. A. W. Gouldner je u The Coming Crisis of Western Sociology (1970.),
Londres, Heineman, drugo izdanje, 1972., dao zanimljivo gledite o
sukobu dva velika pravca drutvene teorije i o njihovoj izmijeanosti. Taj
sukob zauzima vano mjesto u miljenju J. Habermasa, koji je istodobno
nasljeuje Frankfurtsku kolu i koji polemizira s njemakom teorijom
drutvenog sustava, posebice s Luhmanom.
38 Taj je optimizam jasno vidljiv u zakljucima Roberta Lynda, Knowledge
for What?, Princeton University Press, 1939., 239, to ih citira Max
Horkheimer, Eclipse of Reason, Oxford University Press, 1947. (francuski
prijevod Laiz, Eclipse de la raison, Payot, 1974., 191): u modernom drutvu znanost mora zamijeniti religiju koja se do kraja istroila kako bi
se mogli odrediti ivotni ciljevi .

15

Postmoderno stanje

da ne kaemo oajnika. Sklad izmeu potreba i nada pojedinaca ili grupa i funkcija koje sustav osigurava sada je tek drugotni
sastojak njegove djelotvornosti. Istinski cilj sustava, ono za to se
sam programira poput inteligentnog stroja, jest optimizacija globalnog odnosa onoga to ulae s onim to dobiva, znai njegove
uinkovitosti. ak i kada se njegova pravila mijenjaju i kada se
stvaraju novi pronalasci, ak i kada njegovi poremeaji, poput
obustava rada, kriza, nezaposlenosti ili politikih revolucija
mogu navesti na vjerovanje u neku alternativu i osnaiti nadu,
ak i tada se radi samo o unutranjim preureenjima, a njihov
jedini rezultat moe biti samo poboljanje ivota sustava, jer
je jedina alternativa usavravanju preformativnosti entropija, to
jest propadanje.39
Ne elimo upasti u pojednostavljivanje kao to to ini
drutveno-teoretska sociologija, no teko je ne ustanoviti makar
39 H. Schelsky, Der Mensch in der Wissenschaftlichen Zeitaller, Kln, 1961.,
24: Suverenitet drave vie ne izraava injenica da ona monopolizira
koritenje sile (Max Weber) ili odluuje o izvanrednom stanju (Carl
Schmitt), ve prije svega injenica da ona odluuje o stupnju uinkovitosti svih tehnikih sredstava to postoje u njezinom okrilju, da za sebe
osigurava ona sredstva kojih je uinkovitost najbolja i da doslovce sebe
moe staviti izvan dometa primjene tehnikih sredstava to ih namee
drugima. Moe se rei da je to teorija drave, a ne susutava. Ali Schelsky
dodaje: Drava je i sama potinjena, a tome je uzrok industrijska civilizacija, to znai da sredstva odreuju ciljeve, ili radije da tehnike mogunosti nameu kako e se sredstva koristiti. Habermas ovom zakonu
suprotstavlja injenicu da se skupovi tehnikih sredstava i sustavi ostvarene racionalne akcije nikada ne razvijaju samostalno: Consquences
pratiques du progrs scientifique et technique (1968.), u Theorie und
Praxis, Neuwied, Luchterhand, 1963.; francuski prijevod Raulet, Thorie
et praxis, Payot, II, 115-136. Vidi takoer J. Ellul, La technique et lenjeu du
sicle, Paris, Armand Colin, 1954. i Le systme technicien, Paris, CalmannLvy. C. Levinson, sindikalni voa, jasno izjavljuje da trajkovi i openito
veliki pritisak koji postiu snane radnike organizacije na kraju povoljno
utjeu na preformativnosti sustava. On objanjava da se zahvaljujui
ovom pritisku postie tehniki i upravljaki napredak u amerikoj industriji (citirano prema H.-F. de Virieu, Le Matin, prosinac 1978., posebno
izdanje Que veut Giscard ?)

16

Postmoderno stanje

i paralelu izmeu tvrde tehnokratske vizije drutva i asketskog

napora koji se zahtijeva, pa makar i pod imenom naprednog
liberalizma, od najrazvijenijih industrijskih drutava da budu
kompetitivna (to znai da moraju optimalizirati svoju racionalnost) u kontekstu svjetskog ekonomskog rata koji je ponovo
poeo u ezdesetim godinama.
S onu stranu goleme promjene koja vodi od misli jednog
Comtea do Luhmana nazire se ista ideja o drutvenom drutvo je jedinstvena cjelina, cjelovitost. To Parsons jasno uobliuje: Najvaniji uvjet da neka dinamina analiza bude dobra
jest da se svaki problem u njoj neprestano i sustavno odnosi na
stanje sustava kojeg se smatra cjelinom (...) Postupak ili ukupnost uvjeta ili doprinosi odranju (ili razvoju) sustava ili je
on disfunkcionalan stoga to napada integritet ili djelotvornost
sustava.40 Ovu ideju takoer zastupaju i tehnokrati.41 Iz ega
proizlazi njezina vjerodostojnost stoga to imajui mogunost
da postane stvarnost, ona ima i mogunost propisivati i svoje
dokaze. Horkheimer je to nazvao paranojom razuma.42
Ne moemo proglasiti paranoinim realizam samoregulacije sustava i savreno zatvoren krug injenica i interpretacija,
osim pod uvjetom da raspolaemo ili se pretvaramo da raspolaemo nekim gleditem koje u naelu izmie njihovim privla40 T. Parsons, Essays in Sociological Theory Pure and Applied, Glencoe, Free
Press, 1957. (ponovljeno izdanje), 46-47.
41 Ovdje tu rije treba razumjeti prema smislu to ga je John Kenneth
Galbraith dao pojmu tehnostruktura u Le nouvel Etat industriel. Essai sur
le systme conomique amricain, Gallimard, 1968., ili to ga je Raymond
Aron dao pojmu tehnobirokratska struktura u Dix-huit leons sur la
socit industrielle, Gallimard, 1962., to je bolje no misliti ju u smislu
koji evocira pojam birokracija. Ovaj potonji je mnogo tvri budui da
je i drutvenopolitiki a jednako tako i ekonomski i stoga to je nastao
iz kritike koju je radniki otpor (Kolontaj) uputio boljevikoj vlasti,
a kasnije trockistika oporba staljinizmu. Na tu temu vidi Cl. Lefort,
Elments dune critique de la bureaucratie, eneva, Droz, 1971., gdje se
kritika proiruje na birokratsko drutvo u cjelini.
42 Eclipse de la raison, loc. cit., 183.

17

Postmoderno stanje

nim silama. To je uloga naela klasne borbe u teoriji drutva

koja je zapoela s Marxom.
Tradicionalna teorija jo je uvijek u opasnosti da bude
ugraena u programiranje drutvene cjeline kao jednostavno
orue optimalizacije njegove performativnosti, a to se dogaa
zato jer njezina tenja za jedinstvenom i totalizirajuom istinom
odgovara jedinstvenoj i totalizirajuoj praksi upravljaa sustava.
Kritika43 teorija, stoga to se oslanja na dualizam naela i
stoga to je oprezna sa sintezama i pomirenjima, trebala bi moi
izbjei ovakvoj sudbini.
Marksizam se povodi za drugim modelom drutva (i drugom idejom uloge znanja koje u njemu moe nastati i koje u
njemu moemo postii). Ovaj se model raa u borbama koje
prate kapitalistika ulaganja u tradicionalna civilna drutva.
Ovdje ne bismo slijedili sve zaplete koje nalazimo u drutvenoj, politikoj i ideolokoj povijesti ve vie od jednog stoljea.
Zadovoljit emo se samo bilancom koju danas moemo napraviti, jer je njihova sudbina poznata: u zemljama s liberalnom
ili razvijenijom liberalnom upravom borbe i sredstva borbe
pretvorili su se u regulatore sustava; u komunistikim zemljama
pod imenom marksizma vratio se totalitarni model i njegov
totalitarni uinak, a borbe o kojima se radi liene su prava na
postojanje.44 A posvuda su, Kritika politike ekonomije (to je podnaslov Marxova Kapitala) i kritika otuenog drutva koja joj je
bila korelat, na ovaj ili onaj nain iskoritene kako bi pomogle u
programiranju sustava.45
43 Max Horkheimer, Traditionnelle und kritische Theorie (1937.). Vidi
takoer francuski prijevod Collectif du Collge de philosophie, Thorie critique, Payot, 1978. Takoer i bibliografiju s objanjenjima, Frankfurtske
kole (na francuskom prekinuta 1978.) u Esprit 5 (svibanj 1978.), autori
Hoehn i Raulet.
44 Vidi Claude Lefort, op. cit.; i Un homme en trop. Seuil, 1976.; Cornelius
Castoriadis, La socit bureaucratique, 10/18, 1973.
45 Vidi primjerice J.P. Garnier, Le marxisme lnifiant, Le Sycomore, 1979.

18

Postmoderno stanje

Naravno da se kritiki model suoen s ovim procesom odrao i postao istananijim u manjinama kao to je to primjerice
Frankfurtska kola ili skupina Socijalizam ili barbarstvo.46 Ali
ne moemo sakriti da je drutveni temelj naela podjele, klasne
borbe, izblijedio do te mjere da je izgubio svu radikalnost i da se
na koncu naao u opasnosti da izgubi svoju teorijsku stabilnost
i da se svede na neku utopiju, nadu,47 protest u ime asti, u
ime ovjeka, ili razuma, ili kreativnosti, ili neke drutvenu kategoriju kojoj je in extremis dodijeljena odsada nemogua uloga
kritikog subjekta, poput treeg svijeta ili studenata.48
Jedina je uloga ovog shematskog podsjetnika (ili samo
kostura) preciziranje problematike u koju nastojimo smjestiti
pitanje znanja u naprednim industrijskim drutvima. Jer ne
moemo znati u kakvom je stanju znanje, to jest s kojim se
problemima njegov razvoj i prijenos danas susreu, ako nita ne
znamo o drutvu u kojem se to dogaa. A danas vie no ikad,
znati neto o drutvu prvo znai odabrati nain na koji emo ga
ispitivati, koji je takoer i nain na koji nam drutvo moe pruiti odgovore. Moemo odluiti da je glavna uloga znanja u tome
da je ono neophodan element funkcioniranja drutva i postupati
prema njemu u skladu s tim samo ako smo ve odluili da je
drutvo veliki stroj.49
46 To je naslov organa kritike i reveolucionarnog usmjerenja to ga je
od 1949. do 1965. skupina u kojoj su glavni urednici (pod razliitim
pseudonima) bili C. de Beaumont, D. Blanchard, C. Castoriadis, S. de
Diesbach, Cl. Lefort, J.-F. Lyotard, A. Maso, D. Moth, B. Sarrel, P.
Simon, P. Souyri.
47 Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung (1954-1959), Frankfurt, 1967. Vidi G.
Raulet ur., Utopie-Marxisme selon E. Bloch, Payot, 1976.
48 Radi se o aluziji na ishitrene teorije glede alirskog i vijetnamskog rata, i
studentskog pokreta ezdesetih. Povijesni pregled dali su Alain Schnapp
i Pierre Vidal-Naquet, Journal de la Commune tudiante, Seuil, 1969.,
Prsentation.
49 Lewis Mumford, The Myth of the Machine. Technics and Human
Development, London, Secker & Warburg, 1967.

19

Postmoderno stanje

I obrnuto, moemo raunati na njegovu kritiku funkciju i

razmiljati o usmjeravanju razvoja i prijenosa u tom smjeru tek
poto smo odluili da drutvo nije integralna cjelina ve da ga
uvijek progoni naelo suprotnosti.50 Alternativa izgleda jasna:
izbor izmeu unutarnje drutvene homogenosti ili dualnosti,
izmeu funkcionalizma ili kriticizma znanja. Odluka izgleda
teka ili proizvoljna.
Dolazimo u iskuenje da se iz toga izvuemo razlikujui
dvije vrste znanja, pozitivizam koji svoju primjenu lako nalazi u
tehnikama koje se tiu ljudi i materijala i koji postaje produktivna snaga neophodna sustavu i drugu vrstu koja je kritika
ili refleksivna ili hermeneutika i koja izravno ili neizravno
propitujui vrijednosti ili ciljeve postavlja prepreku svakom
oporavku.51

5. Priroda drutvene veze: postmoderno gledite

Ovakvo rjeenje podjele smatram neprihvatljivim. elim rei da
je alternativa koju ono pokuava rijeiti, no samo ju reproducira,
prestala biti vana u odnosu na drutva koja nas zanimaju, i da
ona sama jo uvijek pripada miljenju zasnovanom na oprekama
koje je u raskoraku s najivljim nainima postmodernog znanja.
Ponovno ekonomsko prestrojavanje u sadanjem stadiju kapitalizma kojem pomau tehnike i tehnoloke promjene ide ruku
pod ruku, kako je reeno, s promjenom uloge drava: iz ovog
se sindroma oblikuje slika drutva koja prisiljava da se ozbiljno ponovno preispitaju pristupi koji predstavljaju alternativu.
Recimo samo ukratko da se funkcije regulacije pa time i reprodukcije oduzimaju i da e se sve vie oduzimati administraciji
50 Neodlunost izmeu ove dvije pretpostavke proima poziv koji je trebao
potaknuti intelektualce da sudjeluju u sustavu: Ph. Nemo, La nouvelle
responsabilit des clercs, Le Monde, 8. rujan 1978.
51 Teoretska suprotnost Naturwissenschaft i Geistwissenschaft poinje kod
Wilhelma Diltheya (1863-1911).

20

Postmoderno stanje

i povjeravati automatima. Pravi posao postaje i postat e raspolaganje informacijama koje bi strojevi trebali imati u memoriji
kako bi donosili dobre odluke. Raspolaganje informacijama jest
i bit e u nadlenosti svakojakih strunjaka. Rukovodea klasa
jest i bit e klasa onih koji donose odluke. Nju vie ne ini tradicionalna politika klasa ve jedan sloj koji se sastoji od direktora
poduzea, visokih dunosnika, upravitelja velikih profesionalnih, sindikalnih, politikih, vjerskih organizama.52
U ovom kontekstu novost je to to stari polovi privlanosti
koje su sainjavale nacionalne drave, partije, zanimanja, institucije i povijesne tradicije gube svoju privlanost. I ne ini se da e
ih neto zamijeniti, barem ne u prijanjem opsegu. Trilateralna
komisija nije popularan pol privlaenja. Identificiranje s velikim imenima, sadanjim junacima izgleda sve tee.53 Nema ushita na poziv to ga je francuski predsjednik uputio svojim sugraanima, da kao svoj ivotni cilj trebaju postaviti dostizanje
Njemake. Jednako se tako ustvari ne radi ni o cilju ivota. On
ovisi o marljivosti svakoga ponaosob. Svatko se treba oslanjati na
sebe. A svatko zna da ovo sebe veoma malo znai.54
52 M. Albert, komesar za francuski Plan pie: Plan je vladin ured za prouavanja (...).On je takoer veliko raskrije naroda na kojem se izmjenjuju
ideje, na kojem se suoavaju gledita i na kojem se oblikuju promjene
(...). Ne bismo trebali biti sami i drugi nam trebaju pomoi u napredovanju (...) (LExpansion, studeni, 1978). O problemu odluivanja vidi G.
Gafgen, Theorie der wissenschaftlichen Entscheidung, Tbingen, 1963.; L.
Sfez, Critique de la dcision (1973), Presses de la Fondation nationale des
sciences politiques, 1976.
53 Treba pratiti to se dogaa s imenima kao to su Staljin, Mao, Castro
koja su ve dvadesetak godina eponimi revolucije. Treba se sjetiti kako je
lik predsjednika Sjedinjenih Drava potkopala afera Watergate.
54 To je glavna tema R. Musila, Der Mann ohne Eigenschaften (19301933), Hamburg, Rowohlt, 1952. U jednom slobodnom komentaru J.
Bouveresse istie kako je tema baenosti sebstva povezana s krizom
znanosti poetkom XX. stoljea i s epistemologijom E. Macha. To
potkrepljuje sljedeim navodom: Uzimajui u obzir stanje znanosti,
ovjeka ini ono to kau da on jest ili ono to se ini s onim to on jest
(...). To je svijet u kojemu doivljeni dogaaji ne ovise o ovjeku (...).

21

Postmoderno stanje

Iz ovog raspada velikih naracija kojeg emo malo dalje

analizirati, proizlazi ono to neki analiziraju kao rastvaranje
drutvene veze i prijelaz drutvenih smjesa u stanje mase sastavljene od pojedinanih atoma ubaenih u apsurdno braunovsko
kretanje.55 Nita se takva ne dogaa: ini nam se da ovo vienje
zamuuje rajska slika izgubljenog organskog drutva.
Sebstvo znai malo, ali nije izolirano, uhvaeno je u teksturu
mnogo sloenijih i pokretljivijih odnosa no ikad dosada. Ono je
uvijek, bilo da je mlado ili staro, mukarac ili ena, bogato ili siromano, stavljeno u vorita komunikacijskih tokova, pa bili oni i
sasvim maleni.56 Bolje bi bilo rei da je sebstvo stavljeno na mjesta
kroz koja prolaze poruke razliite prirode. I nikada nije, ak ni u
najgoroj poziciji, bez moi nad porukama koje prolaze kroz njega
smjetajui ga na mjesto poiljatelja, primatelja ili referenta. Stoga
to je njegovo izmjetanje u odnosu na uinke jezinih igara (shvatili smo da se o njima radi) podnoljivo barem u odreenim granicama (premda su i one nejasne), ono je ak i potaknuto nekim
uredbama i posebice usklaivanjima koje sustav poduzima u cilju
poboljanja svoje performativnosti. Mogli bismo ak rei da bi
sustav mogao i morao ohrabrivati ova izmjetanja ukoliko se bori
protiv vlastite entropije i ukoliko neka novost koja odgovara neoekivanom potezu i premjetanju vezanom za nekog partnera
ili grupacije partnera koji u tome sudjeluju, moe sustavu donijeti
dodatnu performativnost koju neprestano zahtijeva i troi.57
To je svijet dogaanja, svijet u kojem se ono to se dogaa ustvari ne
dogaa nikome, i u kojem nitko nije odgovoran (La problmatique du
sujet dans L homme sans qualits, Norot (Arras) 234 i 235 (prosinac 1978.
sijeanj 1979.); objavljeni tekst nije autoriziran).
55 J. Baudrillard, A lombre des majorits silencieuses, ou la fin du social,
Utopie, 1978.
56 To je pojmovnik teorije sustava; primjerice Ph. Nemo, loc. cit.:
Prikaimo drutvo kao sustav u kibernetikom smislu. Ovaj je sustav
mrea komunikacija s raskrijima prema kojima se komunikacija usmjerava i s kojih se prenosi dalje (...).
57 Primjer daje J.-P. Garnier, op. cit., 93; Informacijski centar za drutvenu
inovaciju to ga vode H. Dougier i F. Bloch-Lan ima ulogu priku-

22

Postmoderno stanje

Zasad razumijemo s kojeg smo gledita predloili gore

navedenu opu metodu pristupa putem jezinih igara. Ne elimo rei da je svaki drutveni odnos takav, to neka ostane otvoreno pitanje; ali jezine igre su s jedne strane minimum odnosa
potrebnog da drutvo postoji, ne trebamo pribjei robinzonijadi
kako bi se to prihvatilo. Od roenja, pa makar samo kroz ime
koje mu daju, dijete ve postaje referentom prie koju pria njegova okolina58 i u odnosu na koju e se kasnije trebati izmjestiti.
Ili jo jednostavnije reeno, pitanje drutvene veze, ukoliko jest
pitanje, i samo je jezina igra, igra propitivanja. Ono odmah
smjeta onoga koji pita, onoga kojem se obraa i ono to propituje: to je ve drutvena veza.
S druge strane u drutvu u kojem komunikacijska sastavnica svakim danom postaje jasnija kao stvarnost i kao problem,59
jasno je da jezini vid dobiva novu vanost i da bi bilo povrno
ako bismo ga ograniili na tradicionalnu alternativu manipulacijskog govora ili jednostrani prijenos poruke s jedne strane i
slobodu izraza ili dijaloga s druge.
Jo neto glede ove posljednje toke. Kad bismo ove probleme oznaili jednostavnim pojmovima komunikacijske teorije,
zaboravili bismo dvije stvari: poruke imaju sasvim razliite oblike
i uinke, prema tome jesu li primjerice denotativne, preskriptivne,
vrijednosne, performativne itd. Sigurno je da ne djeluju samo dok
prenose informaciju. Ako bismo ih sveli samo na tu funkciju to
bi znailo da prihvaamo gledite koje nepravedno daje prednost
sustavu i njegovom interesu. Jer kibernetiki stroj djeluje na
pljanja, analiziranja i irenja informacija o novim iskustvima svakodnevnog ivota (obrazovanje, zdravlje, pravednost, kulturne aktivnosti,
urbanizam i arhitektura itd.). Ova banka podataka o alternativnim
postupcima svoje usluge prua dravnim organima koji se brinu da
civilno drutvo ostane civilizirano drutvo: to su Comissariat au Plan,
Secrtariat laction sociale, D. A. T. A. R., itd.
58 S. Freud je posebice naglasio ovaj oblik predodreenosti. Vidi Marthe
Robert, Roman des origines, origine du roman, Grasset, 1972.
59 Vidi djelo M. Serresa, posebice Herms I i IV, Minuit, 1969-1977.

23

Postmoderno stanje

osnovu prethodno danih podataka, ali, na primjer, ciljevi koji su

mu programiranjem zadani otkrivaju preskriptivne i vrijednosne
iskaze koje stroj tijekom svoga djelovanja nee ispraviti, primjerice
nee moi maksimizirati svoju performativnost. No kako moemo
jamiti da je maksimalizacija preformativnosti uvijek najbolji cilj
drutvenog sustava? Atomi od koji se taj sustav sastoji u svakom
su sluaju kompetentni u odnosu na ove iskaze, posebice u vezi s
ovim pitanjem.
Kao drugo, informatika teorija u svojoj trivijalnoj kibernetikoj inaici ostavlja po strani odluni moment kojeg smo ve
istaknuli, radi se o agonistikom momentu. Atomi su smjeteni
na raskrija pragmatikih odnosa, ali ih poruke koje njima prolaze
takoer i izmjetaju u neprekidnom kretanju. Svaki jezini partner
tijekom poteza koji se povlae trpi jedno izmjetanje, promjenu, bilo koje vrste, i ne samo kao primatelj i referent ve takoer
i kao poiljatelj. Ovi potezi moraju izazvati i uzvratne poteze;
no svi iz iskustva znamo da ovi posljednji nisu dobri ako se radi
samo o reakciji. Zato to se u tom sluaju radi samo o uincima
programiranima u protivnikovoj strategiji, oni ju izvravaju i idu
u suprotnom smjeru od onog koji bi mogao dovesti do promjene
odnosa snaga. Iz toga proizlazi vanost poveanja izmjetanja, ak
i dezorijentiranja, a sve to kako bi se povukao neoekivani potez
(novi iskaz).
Ono to je potrebno za ovakvo razumijevanje drutvenih
odnosa, na bilo kojem stupnju, nije samo teorija komunikacije,
ve teorija igara koja kao temeljno naelo ukljuuje agonistiku.
Ve se nasluuje da u ovom kontekstu, zahtijevana novost nije
jednostavno inovacija. Kod mnogih emo suvremenih sociologa nai dovoljno elemenata koji podravaju ovaj pristup,60 da
60 Primjerice Erving Goffman, The Presentation of Self in Everyday Life,
Edinburgh, U. of Edinburgh P., 1956.; A.W. Gouldner, op. cit., pogl.10; A.
Touraine, La voix et le regard, Seuil, 1978.; id. i dr., Lutte tudiante, Seuil,
1978.; M. Callon, Sociologie des techniques?, Pandore 2 (veljaa 1979.),
28-32 ; P. Watzlawick i dr.., op. cit.

24

Postmoderno stanje

ni ne spominjemo lingviste ili filozofe koji se bave jezikom. Ta

atomizacija drutvenog u labave mree jezinih igara moe
izgledati prilino udaljena od moderne stvarnosti koju se, nasuprot, predstavlja pod utjecajem birokratske paralize.61 Neki bi
mogli podsjetiti na znaaj institucija koje igrama nameu ogranienja i time ograniavaju inventivnost partnera glede poteza.
Ne ini nam se da to predstavlja osobitu potekou.
U svakodnevnoj uporabi diskurza, u razgovoru meu
prijateljima primjerice, govornici mijeaju, mijenjaju igre od
jednog do drugog iskaza, postavlja se pitanje, zamolba, tvrdnja,
pria, sve se to naglavce ubacuje u borbu. Ona nije bez pravila,62
ali njezino pravilo ovlauje i ohrabruje to veu fleksibilnost
iskaza.
Dakle, s ove toke gledita, institucija se uvijek razlikuje od
diskusije jer zahtijeva dodatna ogranienja zahvaljujui kojima
moe u svoje okrilje prihvatiti odreene iskaze. Na diskurzivne
sile ogranienja djeluju poput filtera, prekidaju mogue veze na
komunikacijskim mreama jer postoje stvari koje se ne smiju
rei. Ona daju prednost odreenim klasama iskaza, ponekad
samo jednoj, kojih je prevlast svojstvena diskurzu institucije,
postoje stvari koje treba rei i nain kako ih treba rei. Tako
imamo iskaze naredbe u vojsci, molitve u crkvi, prianja u obitelji, denotacije u koli, propitivanja u filozofiji, performativnosti
u poduzeu. Birokracija je krajnja granica ove tendencije.
Meutim ova pretpostavka o instituciji jo je uvijek preteka, ona polazi s predmetnog gledita onog to je utemeljeno.
Danas znamo da granica koju institucija potezima namee
mogunostima jezika nije ustanovljena (ak i ako formalno jest).63
61 Vidi biljeku 41. Temu sveope birokratizacije kao budunosti modernih
drutava razvio je B. Rizri, La bureaucratisation du monde, Paris, 1939.
62 Vidi H. P. Grice, Logic and Conversation u Peter Cole i Jeremy. J.
Morgan ur., Speech Acts III, Syntax and Semantics, New York, Academic
Press, 1975., 59-82.
63 Za fenomenoloki pristup vidjeti Maurice Merleau-Ponty (Ur. Claude
Lefort), Rsums de cours, Gallimard, 1968., predavanja 1954-1955. Za psi-

25

Postmoderno stanje

Ona je prije i sama privremeni rezultat i ulog jezinih strategija

to se vode unutar i izvan institucije. Primjeri: ima li igra eksperimentiranja jezikom mjesto na nekom sveuilitu? Mogu li se na
ministarskom sastanku priati prie? Moe li se neto zahtijevati
unutar vojarne? Odgovori su jasni da ako sveuilite otvori
kreativne radionice; da ako se vijee ministara bavi buduim
scenarijima; da ako nadleni pristanu raspravljati s vojnicima.
Drugim rijeima, da ako pomaknemo stare granice institucije.64 I
obratno, moemo rei da se one stabiliziraju u onoj mjeri u kojoj
prestaju biti ulogom.
Vjerujemo da je upravo u ovom duhu potrebno prii suvremenim institucijama znanja.

6. Pragmatika narativnog znanja

U prvom smo odjeljku naveli dvije zamjerke bezpogovornom
prihvaanju instrumentalnog poimanja znanja u najrazvijenijim
drutvima. Znanje nije znanost, posebice u svojem suvremenom
obliku; a ono ne samo da ne moe sakriti problem svoje legitimnosti ve ga mora postaviti u cijeloj njegovoj irini koja je i
drutveno-politika i epistemoloka. Najprije tono odredimo
prirodu narativnog znanja; to e nam ispitivanje usporedbom
omoguiti bolje razlikovanje barem nekih osobina oblika koje
zadobiva znanstveno znanje u suvremenom drutvu. To e nam
takoer pomoi da razumijemo kako se danas postavlja, ili ne
postavlja, pitanje legitimnosti.
hosocioloki pristup vidjeti R. Loureau, Lanalyse institutionnelle, Minuit,
1970.
64 M. Callon, loc. cit., 30 : Sociologika je kretanje kojim inioci stvaraju i
uspostavljaju razlike, granice izmeu drutvenog i onog to to nije, tehnikog i onog to to nije, imaginarnog i stvarnog: nije mogue povui crtu
razgranienja ovih podruja pa nikakav konsenzus, osim u sluaju potpune
dominacije, nije ostvariv. Usporediti s onim to A. Touraine naziva trajnom sociologijom, La voix et le regard, loc. cit.

26

Postmoderno stanje

Znanje se openito govorei ne svodi na znanost, ak ni na

spoznaju. Spoznaja bi bila cjelokupnost iskaza koji oznauju ili
opisuju predmete,65 iskljuujui sve ostale iskaze koji bi mogli
biti istiniti ili lani. Znanost bi bila podskup spoznaje. I nju
takoer ine denotativni iskazi, no ona namee dva dodatna
uvjeta njihovoj prihvatljivosti: predmeti na koje se odnose
trebaju biti povratno dostupni, dakle u eksplicitnim uvjetima
promatranja; mora se moi odluiti pripada li ili ne svaki od
iskaza jeziku to ga strunjaci smatraju odgovarajuim.66
No pod pojmom znanja ne podrazumijevamo samo cjelinu
denotativnih iskaza, tu se mijeaju i ideje o znati-kako, umijea ivljenja, umijea sluanja, itd. Radi se o kompetenciji koja
nadilazi odreenje i primjenu samo jednog kriterija istine, ona
se proiruje na kriterije djelotvornosti (tehnika kvalifikacija),
pravednosti i/ili sree (etika mudrost), zvune i kromatske
ljepote (osjetljivost sluha i vida) itd. Ovako razumljeno znanje
omoguuje nekome da postane sposoban izgovarati dobre
denotativne iskaze, ali takoer i dobre preskriptivne iskaze,
dobre vrijednosne iskaze... Ono se ne nalazi u kompetenciji
koja se odnosi primjerice samo na kognitivne iskaze, iskljuujui
ostale. Suprotno tome, ono subjektu omoguuje dobru performativnost pri mnogim predmetima diskurza pri upoznavanju,
odluivanju, vrednovanju, mijenjanju... Iz toga slijedi jedna
od njegovih glavnih osobina ono se podudara s proirenim
stvaranjem kompetencija, ono je jedinstveni oblik utjelovljen
u subjektu kojeg ine razliite vrste kompetencija.
Jo jedna osobina koju trebamo istaknuti jest nagnue koju
takvo znanje ima prema obiaju. to je ustvari jedan dobar
65 Aristotel jasno ograniava predmet znanja definirajui ono to naziva
apofantikos: Svaki diskurs neto znai (semantikos), ali svaki diskurs
nije denotativan (apophantikos): to je samo onaj koji kazuje je li neto
tono ili pogreno. Meutim se to ne dogaa u svim sluajevima: na primjer molitva je diskurs koji nije ni toan ni pogrean (Pri hermnias
4, 17 a).
66 Vidi K. Popper, Logik der Forschung, Be, Springer, 1935.

27

Postmoderno stanje

preskriptivni ili vrijednosni iskaz ako ne dobra performativnost u denotativnom ili tehnikom podruju? I jednog i drugog
ocjenjujemo dobrima jer su u skladu s odgovarajuim mjerilima (a to su ona pravednosti, ljepote, istine i uinkovitosti) prihvaenima u podrujima to su ih stvorili sugovornici znalca.
Prvi su filozofi67 ovaj nain legitimiranja iskaza nazvali miljenjem. Konsenzus koji omoguuje da se ovakvo znanje odredi i
da se diskriminira onaj koji ne zna (stranac, dijete) predstavlja
kulturu nekog naroda.68
Ovo kratko podsjeanje na to to znanje moe biti kao
obrazovanje i kao kultura poziva se na etnoloke opise.69 No
antropologija i knjievnost okrenute prema drutvima koja se
brzo razvijaju u njima otkrivaju otpor koji znanje prua u nekim
podrujima.70 Sama ideja razvoja pretpostavlja obzor nerazvijenosti, u kojoj su razliite kompetencije utkane u cjelinu tradicije
i koje nije mogue odvojiti kao osobine koje mogu biti predmeti
posebnih inovacija, rasprava ili ispitivanja. Ova suprotnost ne
implicira nuno promjenu prirode znanja izmeu primitivnih
i civiliziranih,71 ona je kompatibilna s tezom o formalnom
identitetu izmeu divlje misli i znanstvene misli,72 pa ak i s
onom, oigledno suprotnom prethodnoj, o nadmoi obiajnog
znanja nad suvremenom rasprenou kompetencija.73
67 Vidi Jean Beaufret, Le pome de Parmnide, P.U.F., 1955.
68 U smislu Bildung (engleski: culture), to ga je usvojio kulturalizam. Pojam je predromantiarski i romantiarski; usp. s Hegelovim
Volksgeist.
69 Vidi ameriku kulturalistiku kolu: Cora DuBois, Abram Kardiner,
Ralph Linton, Margaret Mead.
70 Vidi nastanak europskih folklora poevi od kraja XVIII. stoljea, to je
povezano s romantizmom: istraivanja brae Grimm, Vuka Karadia
(srpske narodne prie) itd.
71 To je, saeto, bila teza Lucien Lvy-Bruhla, La mentalit primitive,
Alcan, 1922.
72 Claude Lvi-Strauss, La pense sauvage, Pion, 1962.
73 R. Jaulin, La paix blanche, Seuil, 1970.

28

Postmoderno stanje

Moemo rei da se svi promatrai, bez obzira na scenarij

to ga predlau kako bi dramatizirali i razumjeli raskorak izmeu obiajnog znanja i znanja u znanstvenom dobu, slau oko
injenice da narativni oblik ima prednost u oblikovanju tradicionalnog znanja. Jedni ovaj oblik prihvaaju kao takav,74 drugi
u njemu vide preruavanje u dijakroniji strukturalnih operatora
koji prema njihovom miljenju upravo i ine znanje o kojem se
radi,75 a trei mu pridaju ekonomsko tumaenje u frojdovskom
smislu.76 Ovdje trebamo zadrati samo narativni oblik. Pria je
prvenstveni oblik ovoga znanja, i to ne samo u jednom smislu.
Ponajprije, narodne prie same priaju o onome to
bismo mogli nazvati pozitivnim ili negativnim obrazovanjem
(Bildungen), to su uspjesi ili porazi kojima su okrunjeni pokuaji
junaka, a ovi uspjesi ili porazi ili daju legitimnost drutvenim
institucijama (funkcija mitova) ili predstavljaju pozitivne ili
negativne modele (sretni ili nesretni junaci) integracija u utvrene institucije (legende, prie). Ove prie dakle s jedne strane
omoguuju odreivanje kriterija kompetencije u drutvu u
kojem se priaju, a s druge omoguuju vrednovanje zahvaljujui
kriterijima performativnosti koji se u njima postiu ili mogu
postii.
Zatim, narativni oblik, za razliku od razvijenih oblika
diskurza znanja, prihvaa mnotvo jezinih igara u prii lako
nalaze svoje mjesto denotativni iskazi koji se odnose primjerice
na nebo, godinja doba, floru i faunu, deontiki iskazi koji propisuju to se treba initi glede ovih istih referenata ili glede srodstva, razlike spolova, djece, susjeda, stranaca, itd., upitni iskazi
koji su primjerice implicirani u epizodama izazova (odgovoriti
74 Vladimir Propp, Morphology of the Folktale, International Journal of
Linguistics 24, 4 (listopad 1958.).
75 Claude Lvi-Strauss, La structure des mythes (1955), u Anthropologie
structurale, Pion, 1958.; id., La structure et la forme. Rflexions sur un
ouvrage de Vladimir Propp, Cahiers de lInstitut de science conomique
applique 99, srie M, 7 (oujak 1960.).
76 Geza Roheim, Psychoanalysis and Anthropology, New York 1950.

29

Postmoderno stanje

na pitanje, odabrati jedan element meu ostalima), vrijednosni

iskazi, itd. Kompetencije ije kriterije pria donosi ili primjenjuje
pomijeane su jedne s drugima u gustom tkanju prie i sloene
u cjelinu koja je svojstvena takvoj vrsti znanja.
Malo emo due preispitati tree svojstvo koje se tie prijenosa pria. Njihovo prianje je najee podvrgnuto pravilima
koja utvruju njihovu pragmatiku. To ne znai da to drutvo
pomou institucije ulogu pripovjedaa pripisuje kategoriji ljudi
odreene dobi, spola ili pripadnicima neke obiteljske ili profesionalne grupe. elimo govoriti o pragmatici narodnih pria koja
je da tako kaemo svojstvena ovakvim drutvima. Primjerice
pripovjeda Cashinuaha77 svoje prianje uvijek zapoinje tono
utvrenom formulom: Evo prie o..., kakvu sam je uvijek sluao. Sada je na meni red da vam ju ispriam, posluajte. A priu
zavrava drugom jednako nepromjenjivom formulom: Ovdje
zavrava pria o ... Ispriao vam ju je (slijedi ime Cashinauha ili
kod bijelaca panjolsko ili portugalsko).78
Saeta analiza ovog dvostrukog pragmatinog naputka
pokazuje sljedee: pripovjeda svoju sposobnost prianja prie
opravdava injenicom to je jednom i sam bio sluatelj. Sluajui
ga sadanji sluatelj moda postigne isti autoritet. Pria se proglaava prenesenom (ak i ako je narativna izvedba izuzetno inventivna) i prenoenom oduvijek njezin junak, Cashinauha, i
sam je bio sluatelj pa prema tome moe biti i pripovjeda iste
prie. Iz slinosti uvjeta u kojima se nalaze, sadanji pripovjeda
moe postati junak neke prie, kao to se to dogodilo s junakom
iz stare prie. Ustvari, on to nuno i postaje budui da nosi
ime koje izgovara na kraju svojeg prianja. To mu je ime dano
u skladu s kanonskom priom koja legitimira cashinauhansko
dodjeljivanje nasljea.

77 Andr M. dAns, Le dit des vrais hommes, 10/18, 1978.

78 Ibid., 7.

30

Postmoderno stanje

Jasno je da pragmatino pravilo to ga ovaj primjer ilustrira

ne moe vrijediti univerzalno.79 Ali nam daje naznaku o svojstvu koje se openito pripisuje tradicionalnom znanju: narativna mjesta (poiljatelj, primatelj, junak) tako su podijeljena da
se pravo na neko od njih, ono poiljatelja, temelji na dvostrukoj
injenici, da je osoba prije bila na mjestu primatelja i da je
zahvaljujui imenu koje nosi o njoj ve priano u nekoj prii, to
znai da je bila na mjestu dijegetskog referenta u nekim drugim
narativnim prilikama.80 Znanje da se prenoenje ovih pria ne
vezuje samo za funkcije iskazivanja istodobno odreuje i ono to
treba rei ako elimo da nas uju, i to treba sluati kako bi se
kasnije moglo priati, i to treba igrati (na pozornici dijegetske
stvarnosti) kako bi postali predmetom neke prie.
inove jezika 81 koji pripadaju ovom znanju ne izgovara
samo govornik, ve takoer i sluatelj, i jo i trei, onaj o kojem
se govori. Znanje to nastaje iz takvog sustava moe izgledati homogeno, i u suprotnosti sa znanjem kojeg nazivamo
razvijenim. Ono nam jasno pokazuje kako je tradicija pria
istodobno i tradicija kriterija koji odreuju trostruku kompetenciju: umijea kazivanja, umijea sluanja i umijea djelovanja u
kojima se odvijaju odnosi unutar i izvan zajednice. Prie prenose
grupu pragmatinih pravila koja ine drutvenu vezu.
etvrti vid narativnog znanja, njegov utjecaj na vrijeme,
zasluuje pomnije ispitivanje. Narativni oblik slijedi ritam, on
je sinteza metra koji otkucava vrijeme u pravilnim razmacima
i naglaska koji mijenja duinu ili irinu nekima od njih.82 Ovo
79 Mi smo ga zadrali zbog pragmatike etikete koja okruuje prenoenje pria i o kojoj nas antropologija revnosno obavjetava. Vidi Pierre
Clastres, Le grand Parler. Mythes et chants sacrs des Indiens Guarani,
Seuil, 1974.
80 Za naratologiju koja ukljuuje pragmatinu dimenziju vidjeti Grard.
Genette, Figures III, Seuil, 1972.
81 Uspor. bilj. 34.
82 Odnos metar/naglasak koji stvara i rastvara ritam u sreditu je Hegelove
refleksije o spekulativnosti. Vidi Phnomnologie de lesprit, Predgovor, IV.

31

Postmoderno stanje

vibracijsko i glazbeno svojstvo jasno se vidi u ritualnoj izvedbi

nekih pria Cashinahua: prenose se tijekom obreda inicijacije, u
apsolutno vrstom obliku, u jeziku koji tajnovitom zbog nametnute mu leksike i sintaktike nepravilnosti, pjevane su kao
neprekidni, jednolini napijevi.83 Mogli bismo nazvati udnim
umijee koje ne mogu razumjeti ni mladii kojima je upueno!
Meutim to je veoma raireno znanje, nalazimo ga u djejim brojalicama, a glazba koja ponavlja motive do dan danas
ga pokuava pronai ili mu se barem pribliiti. Ono predstavlja
iznenaujue svojstvo: kada metar u govornim ili inim sonornim sluajevima nadvlada naglasak, vrijeme prestaje biti oslonac pamenja i postaje iskonsko udaranje koje u nedostatku
uoljivih razlika meu razmacima, sprjeava njihovo nabrajanje
i osuuje ih na zaborav.84 Ako ispitamo oblik izreka, poslovica
i maksima koje su poput malih odbljesaka moguih pria ili
matrica starih pria i koji jo uvijek kolaju nekim slojevima
dananje drutvenosti, prepoznat emo u njezinoj prozodiji
trag ove neobine temporalizacije koja povrjeuje zlatno pravilo
naeg znanja: ne zaboraviti.
Mora dakle postojati podudarnost izmeu ove ubojite
funkcije narativnog znanja s jedne strane i, s druge strane, funkcija oblikovanja kriterija, usklaivanja sposobnosti i drutvenog
usklaivanja to smo ih ranije naveli. Ako slijedimo pojednostavljujuu imaginaciju moemo pretpostaviti da zajednica u
kojoj je pria kljuni oblik sposobnosti nema, suprotno svakom
oekivanju, potrebu sjeati se svoje prolosti. Ona materijal za
svoju drutvenu vezu nalazi ne samo u znaenju pria koje pria
ve i u inu njihova prianja. Moe izgledati kako ono o emu
pria govori pripada prolom vremenu, ali je u stvarnosti uvijek
istovremena samom inu prianja. Sadanji in svaki put razvija
83 Ove obavijesti dugujemo ljubaznosti Andra M. dAnsa; na tome mu zahvaljujemo.
84 Vidi analize Daniela Charlesa, Le temps de la voix, Delarge, 1978., i
Dominiquea Avrona, Lappareil musical, 10/18, 1978.

32

Postmoderno stanje

prolaznu vremenitost koja se protee od onog uo sam do Sada

ete vi uti.
Vanost pragmatskih protokola ove vrste pripovijedanja jest
u tome to oni oznaavaju naelni identitet svih zbivanja u prii.
esto tu nema niega i ne treba prikrivati humor ili tjeskobu
to postoje u potivanju ovog postupka. Znaaj ima metriko
udaranje koje oznaava zbivanja u prii, a ne razlika naglaska u
svakoj izvedbi. Tako istodobno moemo izrei prolaznu i iskonsku vremenitost.85
I na kraju, jednako kao to se ne treba sjeati svoje prolosti,
kultura koja prednost daje pripovjedakom obliku nesumnjivo
nema ni potrebu za posebnim postupcima koji autoriziraju njezine prie. Teko nam je zamisliti prvo da ona pripovjedaku
instancu odvaja od drugih kako bi joj dala premo u pragmatici
pria, a zatim da postavlja pitanje o pravu pripovjedaa, tako
odvojenog od sluaa i dijegeze, da pria ono to pria, i na
koncu da se poduhvati analize ili anamneze vlastite legitimnosti.
Jo manje moemo zamisliti da ona autoritet nad priama moe
dodijeliti nerazumljivom subjektu pripovijedanja. Prie same po
sebi imaju autoritet. Narod ih na neki nain samo aktualizira,
to ne ini samo priajui ih ve jednako tako i sluajui ih i
postajui predmetom pria, to jest igrajui ih u svojim institucijama, dakle stavljajui se na mjesto sluatelja i dijegeze kao i
na mjesto pripovjedaa.
Postoji, prema tome, nespojivost izmeu narodne pripovjedake pragmatike, koja je u cijelosti legitimirajua, i jezine
igre koju Zapad poznaje i koja je pitanje legitimnosti, ili bolje
reeno legitimnosti kao referenta u igri propitivanja. Vidjeli smo
da prie odreuju kriterije kompetencije i/ili ilustriraju njihovu
primjenu. One odreuju to se moe rei i to se moe initi u
kulturi, a budui su takoer i jedan njezin dio, time se legitimiraju.
85 Vidi Mircea Eliade, Le mythe de l ternel retour: Archtypes et rptitions,
Gallimard, 1949.

33

Postmoderno stanje

7. Pragmatika znanstvenog znanja

Pokuajmo odrediti, makar saeto, pragmatiku znanstvenog
znanja kakva je prema klasinom poimanju ovog znanja. U
njemu emo razlikovati igru istraivanja i igru poduavanja.
Kopernik tvrdi da je putanja planeta kruna.86 Bilo da je
ova tvrdnja istinita ili lana ona sadri niz napetosti od kojih
svaka utjee na svako pragmatiko mjesto koje dovodi u pitanje, na poiljatelja, primatelja i referenta. Napetosti su neka
vrst preskripcija to reguliraju prihvatljivost iskaza ukoliko je
znanstven.
Prvo, pretpostavlja se da poiljatelj govori istinu glede referenta, putanje planeta. to to znai? To znai da s jedne strane
moe pruiti dokaze o onome to govori, a s druge odbaciti svaki
suprotni ili prijeporni iskaz koji se odnosi na isti referent.
Zatim, pretpostavlja se da primatelj moe valjano dati (ili
odbiti dati) svoj pristanak na iskaz koji uje. To implicira da je i
sam mogui poiljatelj, budui da e, kada bude oblikovao svoje
slaganje ili neslaganje, biti podvrgnut istom dvostrukom zahtjevu da ga dokae ili odbaci, kao i aktualni poiljalac Kopernik.
On treba objediniti ista svojstva kao i Kopernik, oni su kolege.
No to e postati jasno tek kada bude govorio u istim uvjetima.
Prije toga nije mogue nazvati ga znanstvenikom.
Tree, pretpostavlja se da je referent, putanja planeta o kojoj
govori Kopernik, iskazom izloen u skladu s onim to on
stvarno jest. No, budui da moemo znati o emu se radi samo
preko iskaza iste vrste kao to je Kopernikov, pravilo adekvacije
predstavlja problem: ono to kaem je istinito jer to dokazujem;
ali to dokazuje da je moj dokaz istinit?
Znanstveno rjeenje ove potekoe sastoji se u potivanju
dvostrukog pravila. Prvo je dijalektiko ili ak retoriko pra86 Primjer je uzet od Fregea, ber Sinn und Bedeutung (1892); engleski
prijevod On Sense and Reference, Philosophical Writing, Oxford,
Blackwell, 1960.

34

Postmoderno stanje

vilo pravosudnog tipa:87 referentno je ono to u raspravi moe

posluiti kao dokaz. To ne znai mogu dokazati jer je stvarnost onakva kakvom je kazujem ve onoliko koliko ja mogu
dokazati moemo misliti da je stvarnost onakva kakvom je
kazujem.88 Drugo pravilo je metafiziko isti referent ne moe
pruiti mnotvo prijepornih ili nekonzistentnih dokaza, ili jo
Bog ne vara.89
Ovo dvostruko pravilo podrava ono to znanost u devetnaestom stoljeu naziva provjerom, a u dvadesetom stoljeu
krivotvorenjem.90 Ono sudionicima rasprave, poiljatelju i primatelju, omoguuje obzor konsenzusa. Svaki konsenzus ne znai
istinu, ali pretpostavljamo da istina nekog iskaza mora postii
konsenzus.
Glede istraivanja, vidimo da ono zahtijeva poduavanje
kao potrebnu dopunu. Jer znanstveniku je potreban primatelj
koji i sam moe postati poiljatelj, njegov suradnik. Inae bi
u nedostatku prijeporne rasprave provjera njegova iskaza bila
nemogua, a neobnavljanje kompetentnosti na kraju bi je uinilo nemoguom. U ovoj raspravi u pitanje ne dolazi samo
istina njegova iskaza ve i njegova osobna kompetentnost koja
nikada nije u potpunosti postignuta, ona ovisi o tome je li ili
nije predloeni iskaz prihvaen kao mogua tema razmatranja
kroz niz dokazivanja ili osporavanja meu jednakima. Istina
iskaza i kompetentnost onoga tko ga izrie podvrgnute su suglasnosti zajednice jednako sposobnih. Znai da treba obrazovati
jednake.
Ovu reprodukciju osigurava didaktika. Ona se razlikuje od
dijalektike igre istraivanja. Ukratko, njezina je prva pretpostavka da primatelj, student ne zna ono to zna poiljatelj i stoga
87 Br. Latour, La rhtorique du discours scientifique, Actes de la recherche
en sciences sociales 13 (oujak 1977).
88 Gaston Bachelard, Le nouvel esprit scientifique, P.U.F., 1934.
89 Descartes, Mditations mtaphysiques, 1641., Mditation IV.
90 Vidi primjerice Karl G. Hempel, Philosophy of Natural Science, Englewood
Cliffs (N.J.), Prentice Hall, 1966.

35

Postmoderno stanje

moe neto nauiti. Druga je pretpostavka da moe nauiti i

sam postati strunjakom jednake kompetentnosti kao i njegov
uitelj.91 Ovaj dvostruki zahtjev pretpostavlja i trei, da postoje
iskazi u kojima se razmjena argumenata i podastiranje dokaza
koji ine pragmatiku istraivanja smatraju dostatnima i da se
zato mogu prenositi kao neosporne istine u poduavanju.
Drugim rijeima, poduava se ono to se zna, tako to radi
strunjak. Ali kada student (primatelj dijalektike) usavrava
svoju kompetentnost, strunjak mu moe rei ono to on ne zna,
ali eli saznati (u sluaju da je strunjak i istraiva). Time je
student uveden u dijalektiku istraivaa, to jest u igru stvaranja
znanstvenog znanja.
Ako ovu pragmatiku usporeujemo s pragmatikom narativnog znanja, primijetit emo sljedee osobine:
1. Znanstveno znanje zahtijeva izdvajanje denotacijske
jezine igre i iskljuenje ostalih. Kriterij prihvatljivosti nekog
iskaza jest njegova istinosna vrijednost. U njemu nalazimo i
ostale klase iskaza, poput pitanja (Kako objasniti da...?), i preskripcije (Niz izbrojivih elemenata...). No oni su samo poput
zglobova dijalektike argumentacije koja mora zavriti denotativnim iskazom.92 Netko je znalac (u ovom smislu) ako moe
kazati istiniti iskaz o nekom referentu, a znanstvenik je ako
moe kazivati provjerljive ili krivotvorive iskaze glede referenata
dostupnih strunjacima.
2. Ovo se znanje time odvaja od drugih jezinih igara ije
kombinacije tvore drutvenu vezu. Ono nije neposredna sastavnica svima zajednika kao to je to sluaj s narativnim znanjem.
No, ono jest posredna sastavnica budui da postaje zanimanje i
omoguuje stvaranje institucija, i stoga to se u modernim dru91 Ovdje se ne moemo baviti tekoama to ih namee ova dvostruka
pretpostavka. Vidi Vincent Descombes, L inconscient malgr lui, Minuit,
1977.
92 Ova primjedba krije znaajnu potekou, koja bi se takoer pojavila
pri razmatranju naracije: radi se o razlici izmeu jezinih igara i vrsti
diskursa. Ovdje to neemo prouavati.

36

Postmoderno stanje

tvima jezine igre svrstavaju u oblik institucija kojima upravljaju

kvalificirani partneri, profesionalci. Odnos se izmeu drutva i
znanja (to znai svih partnera u opoj agonistici ukoliko nisu
znanstveni profesionalci) eksteriorizira. Pojavljuje se i novi problem odnosa znanstvene institucije i drutva. Moe li dijalektika
rijeiti taj problem, primjerice preko pretpostavke da svaka drutvena estica moe postati znanstveno kompetentna?
3. U okviru igre istraivanja, zahtijevana kompetentnost
odnosi se samo na mjesto poiljatelja. Primatelj ne posjeduje
neku posebnu kompetentnost (ona se zahtijeva samo u didaktici
jer student treba biti inteligentan). Ni referentno nema neku
kompetentnost. ak i ako se radi o drutvenim znanostima
referent je odreeni vid ljudskog ponaanja i u naelu ga odnos
s partnerima znanstvene dijalektike eksteriorizira. Ovdje nije
potrebno, kao to je to sluaj u naraciji, znati kako biti ono to
nam znanje kae da jesmo.
4. Znanstveni iskaz ne stjee nikakvu vrijednost iz injenice
da je izreen. ak i u pedagogiji se poduava jedino ako ga je
mogue provjeriti argumentacijom i dokazima. Po sebi nikad
ne moe biti zatien od mogueg krivotvorenja.93 Znai da
znanje skupljeno u iskazima i ve prihvaeno uvijek moe biti
osporeno. Ali i obratno, svaki novi iskaz ako je u prijeporu s
nekim ve prihvaenim iskazom koji se odnosi na isti referent,
moe vrijediti jedino ako argumentima i dokazima ospori prethodni iskaz.
5. Znai da znanstvena igra podrazumijeva dijakronijsku
vremenitost, to jest pamenje i projekt. Pretpostavlja se da
dananji poiljatelj znanstvenog iskaza poznaje prethodne iskaze
koji se tiu istog referenta (bibliografija) i da predlae iskaz o
istoj temi samo ukoliko se ovaj razlikuje od prethodnih. Ono to
smo nazvali naglaskom svakog performansa ovdje je u prednosti u odnosu na metar i stoga u odnosu na polemiku funkciju
ove igre. Dijakronija koja pretpostavlja pamenje i istraivanje
93 U smislu koji je ve naznaen u biljeci 90.

37

Postmoderno stanje

novog u naelu zacrtava kumulativni proces. Njegov je ritam,

odnos naglaska i metra, promjenjiv.94
Ova su svojstva poznata, ali ipak zasluuju da ih se prisjetimo iz dva razloga. Prvo, stavljanje u sukladni odnos znanosti
i neznanstvenog (narativnog) znanja pomae nam da shvatimo,
ili barem osjetimo, da postojanje prvog nije nunije no postojanje drugog. Oba se sastoje od cjelina iskaza, a iskazi su potezi
koje igrai povlae u okviru opih pravila. Svako znanje ima
njemu svojstvena pravila, a dobri potezi koji su i ovdje i ondje
prosueni kao dobri ne moraju biti iste vrste, osim sluajno.
Znai da iz znanstvenog znanja ne moemo prosuivati
ni o postojanju ni o vrijednosti narativnog, a vrijedi i obrnuto:
bitni kriteriji nisu jednaki u jednom i drugom. Uostalom, bilo bi
dobro da nas ova raznolikost diskurzivnih vrsta ushiuje kao to
nas ushiuje raznolikost biljnih i ivotinjskih vrsta. Jadikovanje
to se u postmoderni gubi smisao u stvari je aljenje to znanje u naelu vie nije narativno. To je nedosljednost. Takoer
je nedosljednost i elja za deriviranjem ili stvaranjem (pomou
operatera poput razvoja, itd.) znanstvenog znanja iz narativnog,
kao da narativno znanje sadri u sebi znanstveno, ali u stanju
embrija.
Meutim, poput ivih vrsta i jezine stoje u meusobnim
odnosima koji su daleko od toga da budu skladni. Drugi razlog
koji moe opravdati kratko podsjeanje na svojstva jezine igre
znanosti tie se tonije njezina odnosa s narativnim znanjem95.
Rekli smo da ono ne procjenjuje pitanje svoje legitimnosti, ve
ju pragmatikom svog prenoenja samo propisuje, a ne utjee
se ni argumentaciji ni podastiranju dokaza. I stoga ono svojem nerazumijevanju problema znanstvenog diskurza prilazi
94 Thomas Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago,
University Press. 1962.
95 Usporedi ponaanje djece tijekom prvih predavanja o znanosti, ili nain
na koji domoroci tumae objanjenja etnologa (vidi Lvi-Strauss, La
pense sauvage, nav. djelo, I. poglavlje, La science du concret).

38

Postmoderno stanje

tolerantno, za njega je ono prije svega raznolikost u obitelji

narativnih kultura. Ali tako nije u obrnutom sluaju. Znanost
postavlja pitanje vrijednosti narativnih iskaza i ustanovljuje da
nikada nisu podvrgnuti argumentaciji ili dokazu.96 Znanost ih
stavlja u jedan drugi mentalitet, divlji, primitivan, nedovoljno
razvijen, zaostao, otuen, kojeg ine miljenja, obiaji, autoritet,
predrasude, neznanje, ideologije. Pripovijedanja su samo prie,
mitovi, legende, dobre za ene i djecu. U najboljem sluaju
postoje pokuaji da se unese svjetlost u taj opskurantizam, i da
se civilizira, obrazuje, razvija.
Ovaj nejednak odnos je unutarnja posljedica svojstvena
pravilima svake igre. Simptomi su nam poznati. Radi se o cijeloj
povijesti kulturnog imperijalizma od samih poetaka Zapada.
Vano je prepoznati snagu koja ga razlikuje od svih ostalih on
se rukovodi zahtjevom legitimnosti.

8. Narativna funkcija i legitimnost znanja

Danas se problem legitimnosti vie ne smatra slabou u znanstvenoj jezinoj igri. Tonije bi bilo rei da je sada legitiman kao
problem, to jest kao heuristika mogunost. No ovaj obrnuti
pristup tek je skoranji. Prije no to se dolo do toga (to jest do
onoga to neki nazivaju pozitivizmom), znanstveno je znanje
iznalazilo drugaija rjeenja. Zanimljivo je da ona dugo vremena
nisu mogla izbjei pribjegavanje postupcima to su, to otvoreno
to prikriveno, dolazili iz narativnog znanja.
96 Mtraux je rekao Clastresu: Da bi se moglo prouavati neko primitivno drutvo ono mora biti ve malo trulo. Doista, potrebno je da
domorodac koji daje obavijesti svoje drutvo gleda oima etnologa,
postavljajui si pitanje o radu njegovih institucija, a time i njihove legitimnosti. Razmiljajui o svom neuspjehu s plemenom Ahejaca, Clastres je
zakljuio: I stoga su Ahejci na isti nain primali darove koje nisu traili
kao to su i odbijali pokuaje dijaloga, budui su bili dovoljno jaki da
im to nije bilo potrebno: poinjali bismo razgovarati tek kada bi oni bili
bolesni. (citirano prema M. Cartry, Pierre Clastres, Libre 4, 1978.).

39

Postmoderno stanje

Povratak narativnog u okrilje ne-narativnog, u bilo kojem

obliku, ne smijemo smatrati konano nadienim. Evo jednostavnog primjera kako se ponaaju znanstvenici kada nakon
nekog otkria nastupaju na televiziji ili daju izjave u novinama? Pripovijedaju epopeju o znanju premda to znanje uope nije
epsko. Time udovoljavaju pravilima narativne igre iji je pritisak
jo uvijek znatan, ne vre ga samo korisnici medija ve i sami
znanstvenici. No ovakva injenica nije ni beznaajna ni usputna, ona se tie odnosa znanstvenog znanja i pukog znanja, ili
onoga to je od njega ostalo. Drava moe potroiti mnogo na
prikazivanje znanosti kao epopeje jer tako postaje vjerodostojnom, stvara javno slaganje potrebno onima koji odluuju.97
Nije dakle iskljueno da je pribjegavanje narativnom neizbjeno, barem u onoj mjeri u kojoj znanstvena jezina igra eli
istinu svojih iskaza, a ukoliko ih ne moe legitimirati vlastitim
sredstvima. U tom je sluaju potrebno prihvatiti neizbjenu
historijsku potrebu, koju je potrebno razumjeti kako smo naznaili, dakle ne kao potrebu za sjeanjem i projeciranjem (potreba
za historizmom, potreba za naglaskom), ve upravo suprotno,
kao potrebu za zaboravom (potreba za metrum) (odjeljak 6).
U svakom je sluaju preuranjeno sada govoriti o tome. No
zadrat emo na umu tijekom razmatranja koja slijede ideju da
su naizgled zastarjela rjeenja kojima smo mogli rijeiti problem
legitimnosti, to samo u nainu pristupa, a ne u naelu i da se ne
treba uditi to danas postoje i dalje, ali u drugom obliku. Ne
elimo li i sami u ovom trenutku prikazati priu zapadnjakog
znanstvenog znanja kako bismo odredili njegov poloaj?
Od samih poetaka nova jezina igra ima problema sa svojom legitimnosti to je Platon. Sada neemo tumaiti odlomke
Dijaloga u kojima je znanstvena pragmatika izriita ili pretpo97 O znanstvenikoj ideologiji vidi Survivre 9 (kolovoz rujan 1971.), preuzeto u Jaubert i Lvy-Leblondur., op. cit., str. 51. Na kraju ovog zbornika
se nalazi bibliografija asopisa i grupa koje se bore protiv raznih oblika
potinjavanja znanosti sustavu.

40

Postmoderno stanje

stavljena tema. Dijaloka igra sa svojim posebnim zahtjevima

i ukljuujui u sebi dvije uloge, i istraivanje i poduavanje,
saima znanstvenu pragmatiku. Ovdje nalazimo odreena
pravila koja smo prije nabrojali: dokazivanje dok se ne postigne
konsenzus (homologia), jedinstvo referenta koje osigurava sporazumijevanje, jednakost meu sudionicima, i ak neizravno
prihvaanje da se radi o igri a ne o sudbini, budui da su iz nje
iskljueni svi oni koji ne prihvaaju pravila, bilo zbog slabosti
bilo zbog neistananosti.98
Ipak, i pitanje legitimnosti same igre, uzevi u obzir njezinu znanstvenu prirodu, takoer mora biti dijelom pitanja to
se postavljaju u dijalogu. Poznati primjer, i vaan, jer povezuje
ovo pitanje sa socioloko-politikim, dan je u VI. i VII. knjizi
Drave. Naime, znamo da je odgovor barem djelomino dat u
prii, alegoriji peine, koja kazuje zato i kako to da ljudi ele
prie, a ne prihvaaju znanje. Zato se znanje utemeljuje priom
o svojem muenitvu.
No ovdje postoji jo neto ve samim oblikom Platonovih
Dijaloga nastojanje legitimacije predaje oruje naraciji. To je
stoga to svaki od njih uvijek zaodijeva oblik prie o nekoj znanstvenoj raspravi. Ovdje nije vano to to je pria o raspravi vie
prikazana no prenesena, vie postavljena no ispriana,99 i stoga
vie pripada traginom no epskom. injenica je da platoniki
diskurz koji ustanovljuje znanost nije znanstven, i to utoliko to
misli da ju legitimira. Znanstveno znanje moe znati i priopiti
da je pravo znanje samo ako pribjegne drugome znanju, prii,
koja je za njega neznanje; ako to ne uini onda mora samo sebe
pretpostavljati, a time zapada u ono to osuuje, petitio principi,
predrasudu. No, zar u to ne zapada i kada svoj autoritet temelji
na prii?
Ne moemo sada slijediti ovo vjeno vraanje narativnog u
znanstvenom kroz diskurz legitimnosti to predstavljaju, barem
98 Victor Goldschmidt, Les Dialogues de Platon, P.U.F., 1947.
99 Terminologija je preuzeta od G. Genettea, Figures III, loc. cit.

41

Postmoderno stanje

jednim dijelom, velika antika, srednjovjekovna i klasina filozofija. To je stalni problem. ak i odluna Descartesova misao
mora izloiti legitimnost znanosti u, kako je to Valry nazvao,
povijesti duha 100, ili u obliku odgojnog romana (Bildungsroman)
kao to je Rasprava o metodi. Aristotel je zasigurno bio jedan od
najmodernijih mislilaca budui je odvojio opis pravila pod koja
treba podvrgnuti znanstvene iskaze (Organon) od istraivanja
njihove legitimnosti u govoru o bitku (Metafizika). I to je jo
vie kada predlae da u znanstvenom jeziku, ukljuujui i njegovu tenju da iskae i bitak referentnog, budu sadrani samo
argumenti i dokazi, to jest dijalektika.101
S modernom znanou u problematici legitimnosti pojavljuju se dvije nove sastavnice. Prvo, kao odgovor na pitanje:
kako dokazati dokaz?, ili openitije: tko odluuje o uvjetima
istinitog?, okree se od metafizikog istraivanja prvog dokaza
ili transcendentnog autoriteta, prihvaa se da su uvjeti istinitog,
to jest pravila znanstvene igre imanentni istoj, da pravila mogu
biti utemeljena samo u okviru rasprave koja je i sama ve znanstvena, i da nema drugog dokaza da su pravila ispravna osim
kada o njima postoji slaganje strunjaka.
Ova sveopa sklonost moderne da uvjete nekog diskurza
odreuje diskurzom o tim uvjetima povezana je s obnavljanjem
dostojanstva narativnih (narodnih) kultura, ve u renesansnom
humanizmu, a na drugi nain i u Prosvjetiteljstvu, Sturm und
Drangu, njemakoj idealistikoj filozofiji i historicistikoj francuskoj koli. Naracija vie nije omaka legitimnosti. Ovo izriito
pozivanje na priu u problematici znanja dogaa se usporedno s
oslobaanjem graana od tradicionalnih autoriteta. Znanje koje
prie sadre vraa se na Zapad kako bi donijelo rjeenje legitimacije novih autoriteta. Prirodno je da u narativnoj problematici
100 Paul Valry, Introduction la mthode de Lonard de Vinci (1894),
Gallimard, 1957., (takoer sadri Marginalia (1930), Note et digres
sion (1919), Lonard et les philosophes (1929)).
101 Pierre Aubenque, Le problme de lEtre chez Aristote, P.U.F., 1962.

42

Postmoderno stanje

to pitanje treba rijeiti imenom nekog junaka: tko ima pravo

odluivati za drutvo? Tko je subjekt ije su preskripcije norme
za one koji ih moraju potivati?
Ovaj nain propitivanja drutveno-politike legitimnosti
povezuje se s novim znanstvenim stavom koji glasi: ime junaka
je narod, znak legitimnosti njegov konsenzus, nain normiranja
vijeanje. Iz toga nuno slijedi ideja napretka koja nije nita
drugo do postupak kojim se znanje treba akumulirati, no postupak se proiruje na novi drutveno-politiki subjekt. Narod sam
vijea o tome to je pravedno i nepravedno na isti nain kao to
zajednica znanstvenika odluuje o tome to je istinito ili lano.
Narod akumulira civilne zakone kao to ona akumulira zakone
znanosti; on konstitucionalnim propisima usavrava pravila
konsenzusa jednako kao to ona uvijek sve provjerava u svjetlu
svojih spoznaja i tako stvara nove paradigme.102
Vidimo da se ovaj narod u svemu razlikuje od naroda
iz tradicionalnog narativnog znanja koje, kao to rekosmo, ne
zahtijeva nikakvo institucionalno vijeanje, nikakav kumulativni napredak, nikakve tenje k univerzalnosti sve su to imbenici znanstvenog znanja. Stoga se ne treba uditi to su predstavnici nove legitimnosti putem naroda ujedno i aktivni ruioci
tradicionalnih narodnih znanja, koje se sada vidi kao manjine ili
mogue separatizme koji mogu voditi samo u mranjatvo.103
Podrazumijeva se takoer da stvarno postojanje ovog nuno
apstraktnog subjekta (budui je na osobit nain uoblien prema
paradigmi znajueg subjekta, to jest poiljatelja-primatelja denotativnih iskaza koji posjeduju vrijednost istine, iskljuuji druge
jezine igre) ovisi o institucijama u kojima bi trebao vijeati i
odluivati, a koje obuhvaaju dravu u cijelosti ili samo jedan
102 Pierre Duhem, Essai sur la notion de thorie physique de Platon Galile,
Hermann, 1908.; Alexandre Koyr, Etudes galilennes (1940), Hermann,
1966.; Thomas Kuhn, op. cit.
103 Michel de Certeau, Dominique Julia i Jacques Revel, Une politique de la
langue. La Rvolution franaise et les patois, Gallimard, 1975.

43

Postmoderno stanje

dio. Tako se pitanje drave nalazi tijesno isprepleteno s pitanjem

znanstvenog znanja.
No vidimo takoer da ova isprepletenost ne moe biti jednostavna. Stoga to narod koji je nacija ili ak ovjeanstvo,
nije dovoljno zadovoljan, posebice u svojim politikim institucijama, spoznavanjem. On donosi zakone to znai da oblikuje
propise koji imaju vrijednost normi.104 Dakle, on svoju kompetenciju ne primjenjuje samo na denotativne iskaze koji se tiu
istine ve i na preskriptivne iskaze koji se tiu pravednosti. Ve
smo rekli da je to svojstvo narativnog znanja, iz kojeg proizlazi
i pojam naroda, naime da objedinjuje obje kompetencije, da
ostalo ne spominjemo.
Nain legitimacije o kojem govorimo, koji ponovo uvodi
priu kao vrijednost znanja, moe krenuti u dva smjera, ovisno
o tome predstavlja li subjekt prie kao mislei ili kao praktini,
kao junaka spoznaje ili junaka slobode. Zbog ove alternative, ne
samo da se znaenje legitimnosti mijenja, ve je i razvidno da
pria sama ne moe opisati to znaenje.

9. Prie o legitimaciji znanja

Razmotrit emo dvije velike inaice prie legitimacije, jednu
vie politiku i drugu vie filozofsku koje su od velike vanosti
u modernoj povijesti, posebice u povijesti znanja i njegovih
institucija.
U jednoj je subjekt ovjeanstvo kao junak slobode. Svi
narodi imaju pravo na znanost. Ako drutveni subjekt nije ve
subjekt znanstvenog znanja, to je stoga to su ga u tome sprijeili sveenici i tirani. Pravo na znanost mora se ponovno stei.
Razumljivo je da ova pria ponajprije zahtijeva politiku osnov104 O razlici izmeu propisa i normi vidi G. Kalinowski, Du mtalangage
en logique. Rflexions sur la logique dontique et son rapport avec la
logique des normes, Documents de travail 48 (studeni 1975.), Universit di
Urbino.

44

Postmoderno stanje

nog obrazovanja koje ima prednost nad sveuilitem i visokim

kolama.105 Politika obrazovanja Tree Republike dobro iskazuje
ove pretpostavke.
U sluaju vieg obrazovanja, izgleda kao da pria treba ograniiti njegov domet. Uglavnom se ovako prikazuju Napoleonovi
postupci kada se brinuo da stvori kompetentne administrativne
i profesionalne slube potrebne za stabilnost drave106. A to znai
zanemarivanje injenice da drava, s gledita pria o slobodi,
svoju legitimnost ne dobiva iz sebe same ve iz naroda. Ako su
institucije visokog obrazovanja carskom politikom namijenjene
odgajanju dravnih slubenika, a tek usputno i za civilno drutvo, onda znai da samo kroz administraciju i profesionalne
slube u kojima se odvija njihova aktivnost, nacija moe ostvariti svoju slobodu, i to zahvaljujui irenju novih znanja meu
stanovnitvom. Isto razmiljanje vrijedi i kod osnivanja usko
znanstvenih institucija. Na ovo pribjegavanje priama nailazimo svaki put kada drava na sebe izravno preuzme oblikovanje
naroda pod imenom nacije i njegova usmjeravanja na put
napretka.107
105 Trag ovakve politike nalazimo u uvoenju predmeta filozofije na kraju
srednjekolskog obrazovanja. I takoer u projektu Groupe de recherches
sur lenseignement de la philosophie (Skupine za istraivanje nastave
filozofije) koji eli uvesti nastavu filozofije na poetku srednje kole:
G.R.E.P.H., La philosophie dclasse, Qui a peur de la philosophie?,
Pariz, Flammarion, 1977. Izgleda da se ovom smjeru priklanja struktura
programa C.E.G.E.P.-a u Quebecu, a posebice glede filozofije (vidi primjerice Cahiers de lenseignement collgial 1975. 1976. za filozofiju).
106 Vidi H. Janne, LUniversit et les besoins de la socit contemporaine,
Cahiers de lAssociation internationale des universits 10 (1970.), 5; navedeno u Commission d tude sur les universits. Document de consultation.
Montreal, 1978.
107 Jedan tvrdi (gotovo mistino-vojni) izraz ovoga nalazimo u Julio de
Mesquita Filho, Discorso de Paraninfo da primeiro turma de licenciados
pela Faculdade de Filosofia, Ciencas e Letras da Universidade de Sa Paulo
(25. sijeanj 1937.); a izraz prilagoen modernim problemima razvoja
u Brazilu u Relaforio do Grupo de Trabalho, Reforma Universitaria,
Brazilia, Ministarstva obrazovanja i kulture, planiranje, itd., kolovoz

45

Postmoderno stanje

U drugoj prii legitimnosti, odnos znanosti, nacije i drave,

prua sasvim drugaiju razradu. To se pojavljuje prilikom osnivanja Berlinskog sveuilita 1807. i 1810.108 Njegov e utjecaj na
organizaciju vieg kolstva u novonastalim dravama XIX. i XX.
stoljea biti znatan.
Prilikom osnivanja, prusko se ministarstvo bavilo Fichteovim
projektom i suprotstavljanjima koja je iznio Schleiermacher.
Wilhelm von Humbolt morao je rijeiti spor, to je i uinio
odluivi se za liberalniji Schleiermacherov pristup.
itajui Humboldtovo miljenje, mogli bismo doi u iskuenje da cijelu njegovu politiku znanstvenog utemeljenja svedemo na slavno naelo: Istraivati znanost kao takvu. No to bi
znailo pogrijeiti u vienju cilja ove politike veoma bliske onoj
koju temeljitije izlae Schleiermacher, i koja dominira naelom
legitimnosti koje nas zanima.
Humboldt sasvim sigurno izjavljuje da znanost potuje vlastita pravila, da znanstvena institucija ivi i neprestano samu
sebe obnavlja, bez prisile i ogranienog cilja. No dodaje kako
Sveuilite treba svoj materijal, znanost, predati duhovnom i
moralnom obrazovanju nacije.109 Kako uinak ovog Bildunga
moe nastati iz bezinteresnog istraivanja spoznaje? Nisu li
drava, nacija i itavo ovjeanstvo ravnoduni spram znanja po
sebi? Ono to njih zanima, po Humboldtovom priznanju, nije
spoznaja ve karakter i djelovanje.
Ministrov savjetnik se tako nalazi pred velikim sukobom,
koji podsjea na prekid to ga je izmeu znati i htjeti uvela
1968. Ovi su dokumenti dio dosjea o brazilskom sveuilitu to su mi
ljubazno ustupile Helena C. Chamlian i Martha Ramos de Carvalho, sa
Sveuilita Sa Paulo; ovdje im zahvaljujem.
108 Dosje je dostupan frankofonom itatelju zahvaljujui brizi Miguela
Abensoura i Collgea de philosophie: Philosophies de lUniversit.
L idalisme allemand et la question de luniversit (tekstovi Schellinga,
Fichtea, Schleiermachera, Humboldta, Hegela), Payot, 1979.
109 Sur lorganisation interne et externe des tablissements scientifiques
suprieurs Berlin (1810.), u Philosophies de lUniversit, loc. cit., 321.

46

Postmoderno stanje

kantovska kritika, sukob izmeu jezine igre koju ine denotacije koje se temelje samo na kriteriju istine i jezinoj igri koja
se rukovodi etikom, drutvenom i politikom praksom, i koja
nuno sadri odluke i obveze, to jest iskaze od kojih se ne oekuje da budu istiniti ve pravedni, i koji stoga u krajnjoj analizi
ne potpadaju pod znanstveno znanje.
Ujedinjenje ovih dvaju skupova diskurza je meutim neopohodno Bildung-u na koji humboldtovski projekt smjera, a koji
se sastoji u ne samo osobnom stjecanju znanja ve u oblikovanju
potpuno legitimnog subjekta znanosti i drutva. Humboldt se
poziva na Duh, to je Fichte nazivao takoer i ivotom, pokrenut trostrukom tenjom, ili bolje reeno, trojnojedinstvenom
tenjom: sve se treba izvesti iz jednog izvornog naela, emu
udovoljava znanstvena djelatnost; sve je povezano s idealom,
ime se rukovodi etika i drutvena praksa; treba objediniti
ovo naelo i ovaj ideal u jednu jedinstvenu Ideju, to osigurava
da istraivanje pravih uzroka u znanosti mora biti sukladno s
tenjama za pravednim ciljevima u moralnom i politikom ivotu. U ovoj posljednjoj sintezi nastaje legitimni subjekt.
Humboldt jo ovdje dodaje da ova trostruka tenja naravno
pripada intelektualnom karakteru njemake nacije.110 Radi se o
diskretnom ustupku jednoj drugoj prii, to jest ideji da je subjekt
znanja narod. No, ustvari, ovu ideju ni priblino ne potvruje
pria legitimnosti znanja koju predlae njemaki idealizam. To
pokazuje podozrivost koju prema dravi imaju Schleiermacher,
Humboldt pa ak i Hegel. Schleiermacher se boji uskogrudnog
nacionalizma, protekcionizma, utilitarizma, pozitivizma koji
utjeu na postupanje vlasti u stvarima koje se tiu znanosti, i
to stoga jer naelo znanosti ak ni neizravno ne ovisi o njima.
Subjekt znanja nije narod ve spekulativni duh. On se ne utjelovljuje, to je sluaj u Francuskoj nakon Revolucije, u dravi
ve u nekom Sustavu. Jezina igra legitimnosti nije politikodravna ve filozofska.
110 Ibid., 323.

47

Postmoderno stanje

Velika uloga koju sveuilita moraju ispuniti sastoji se u

izlaganju cjeline spoznaje i istodobnom pokazivanju naela i
temelja svakog znanja budui da nema stvaralake znanstvene
sposobnosti bez spekulativnog duha.111 Spekulacijom se ovdje
naziva diskurz o legitimnosti znanstvenog diskurza. kole su
funkcionalne, sveuilite je spekulativno, tj. filozofsko. Filozofija
treba vratiti jedinstvo uenosti koja se rasula na odvojene znanosti u laboratorijima i u predsveuilinom obrazovanju. Ona
to moe postii jedino u jezinoj igri koja povezuje znanosti kao
trenutke u nastanku duha, koja ih, drugim rijeima, povezuje
u racionalnu priu ili ak metapriu. Hegelova Enciklopedija
(1817.-27.) pokuat e udovoljiti ovom projektu totalizacije, koji
je ve prisutan kod Fichtea i Schellinga kao ideja Sustava.112
Ovdje se, u razvojnom poretku ivota koji je istodobno i Subjekt, primjeuje povratak narativnog znanja. Postoji
univerzalna povijest duha, duh je ivot, a ovaj ivot je
predstavljanje i uobliavanje onoga to je on sam, njegovo su
sredstvo ureene spoznaje svih oblika u empirijskim znanostima. Enciklopedija njemakog idealizma je prianje povijesti
ovog subjekta-ivota. No ona stvara metapripovijest, budui
da ono to pria pripovijeda ne treba biti neki narod stijenjen
u poseban pozitivitet svojih tradicionalnih znanja, kao ni skup
znanstvenika koji su ogranieni profesionalnou to je zahtijevaju njihove specijalnosti.
To moe biti samo metasubjekt koji upravo oblikuje i legitimnost diskurza empirijskih znanosti i legitimnost neposrednih
institucija narodnih kultura. Izriui njihov zajedniki temelj,
ovaj metasubjekt ostvaruje njihov implicitni cilj. Njegovo prebivalite je spekulativno Sveuilite. Pozitivna znanost i narod su
111 Friedrich Schleiermacher, Penses de circonstance sur les universits de
conception allemande (1808.), ibid., 270-271.
112 Nastava filozofije ope je prihvaena kao temelj svake sveuiline aktivnosti (ibid., 272).

48

Postmoderno stanje

samo njegovi grubi oblici. Nacionalna drava moe primjereno

iskazati narod samo pomou spekulativnog znanja.
Bilo je nuno rasteretiti filozofiju koja istodobno legitimira
utemeljenje Berlinskog sveuilita i koja bi trebala biti pokreta
njegova razvoja kao i pokreta razvoja suvremenog znanja. Ve
je spomenuto kako je ova sveuilina organizacija posluila kao
model za stvaranje ili reformu vieg obrazovanja u XIX. i XX.
stoljeu u mnogim zemljama, poevi od Sjedinjenih Drava.113
Ali povrh svega, ova filozofija koja je daleko od toga da nestane,
posebice u sveuilinoj sredini,114 predlae posebno ivo predstavljanje rjeenja problema legitimnosti znanja.
Istraivanja i irenje znanja ne moemo opravdati naelom
korisnosti. Uope se ne misli da znanost treba sluiti interesima
drave i/ili civilnog drutva. Zanemaruje se humanistiko naelo prema kojem se ovjeanstvo znanjem uzdie do dostojanstva
i slobode. Njemaki idealizam pribjegava metanaelu koje istodobno razvoj spoznaja, drutva i drave utemeljuje u ispunjenju
ivota Subjekta to ga Fichte naziva boanskim ivotom a
Helgel ivotom duha. S ovog gledita znanje najprije svoju
legitimnost nalazi u samome sebi, ono moe rei to je drava i
to je drutvo.115 No ono ovu ulogu moe ispuniti samo ako, da
tako kaemo, promijeni razinu, prestane biti pozitivno znanje o
svom referentu (o prirodi, drutvu, dravi, itd.) i postane znanje
o ovim znanjima, to jest spekulativno. Pod imenom ivota,
Duha, ono imenuje sebe samog.
Znaajan rezultat spekulativnog poretka je u tome to se
svi diskurzi o spoznaji svih referenata ne uzimaju u svojoj vrijednosti trenutne istine, ve u vrijednosti to im daje injenica
113 Alain Touraine analizira proturjenosti ovog prijenosa u Universit et
socit aux Etats-Unis, Seuil, 1972., 32-40.
114 To se osjea ak i u zakljucima jednog Roberta Nisbeta, The
Degradation of the Academic Dogma: the University in America, 1945-1970,
London, Heinemann, 1971. Autor je profesor na Kalifornijskom sveuilitu, u Riversideu.
115 Vidi G. W. F. Hegel, Philosophie des Rechts (1821).

49

Postmoderno stanje

da zauzimaju odreeno mjesto na putu Duha ili ivota, ili ako

elite, odreeno mjesto u Enciklopediji koju pria spekulativni
diskurz. On ih citira izlaui za sebe samoga ono to zna, to jest
izlaui samoga sebe. Istinsko znanje iz ovog gledita uvijek je
neizravno znanje, ine ga preneseni iskazi ugraeni u metapriu
subjekta koja osigurava njihovu legitimnost.
To vrijedi za sve diskurze, ak i ako nisu spoznajni, primjerice ako se tiu Drave. Suvremeni hermeneutiki diskurz116
proizlazi iz ove pretpostavke, a ona na koncu osigurava da znati
neto ima smisla i time svoju legitimnost povjerava povijesti,
tonije povijesti spoznavanja. Iskazi se smatraju antonimima
samih sebe,117 smjeteni su u kretanje u kojim trebaju ostvariti
meusobno povezivanje, takva su pravila spekulativne jezine
igre. Sveuilite, kao to to pokazuje njegov naziv, jest ekskluzivna institucija.
No ve smo rekli da se problem legitimnosti moe rijeiti
i jednim drugim postupkom. Treba oznaiti razliku prva je
inaica legitimnosti danas ponovno pronala novu snagu premda je poloaj znanja uzdrman, a njegovo spekulativno jedinstvo
razbijeno.
Znanje ovdje ne nalazi vrijednost u sebi samome, u subjektu koji se razvija aktualizirajui svoje mogunosti spoznavanja,
ve u praktinom subjektu koji je ovjeanstvo. Naelo kretanja koje pokree narod nije znanje u svojoj autolegitimaciji
ve sloboda u svom samoutemeljenju, ili ako nam se vie svia
rei u svojem samoupravljanju. Subjekt je konkretan ili bi
takvim trebao biti, njegova epopeja govori o njegovom oslobaanju od svega onoga to ga sprjeava da vlada samim sobom.
116 Vidi Paul Ricoeur, Le conflit des interprtations. Essais d hermneu
tique, Pariz, Seuil, 1969. Hans Georg Gadamer, Warheit und Methode,
Tbingen, Mohr, 2. izd., 1965.
117 Uzmimo dva iskaza: (1) Mjesec je izaao; (2) Iskaz / Mjesec je izaao / je
denotativni iskaz. Kae se da je u (2) sintagma / Mjesec je izaao / autonim od (1). Vidi Josette Rey-Debove, Le mtalangage, Le Robert, 1978,
dio IV.

50

Postmoderno stanje

Pretpostavlja se da su zakoni koje samome sebi postavlja pravedni, ne stoga to su u skladu s nekom vanjskom prirodom,
ve stoga to su po ustavu zakonodavci nitko drugi no graani
koji se povinuju zakonima, i da je kao posljedica toga volja da
zakon ini pravdu, koja je pravda graana, u skladu s voljom
zakonodavca, to znai da pravednost ini zakon.
Vidimo da ovakav nain legitimacije autonomijom volje118,
prednost daje jednoj sasvim drugaijoj igri, onoj koju je Kant
nazvao imperativom i koju nai suvremenici nazivaju preskriptivnom. Nije vano, ili nije jedino vano, legitimirati denotativne iskaze koji se temelje na istinitom, poput: Zemlja se okree oko
Sunca, ve i preskriptivne iskaze koji se temelje na pravednom,
poput: Treba unititi Kartagu, ili: Zagarantirana minimalna
plaa treba iznositi x franaka. S ovog gledita pozitivno znanje
ima samo ulogu informiranja praktinog subjekta o tome u koju
se stvarnost izvrenje propisa treba upisati. Ono mu omoguuje
da odredi mogue izvrivo, ono to se moe napraviti. Ali obvezatno izvrivo, ono to mora napraviti, ne pripada mu. Jedno
je mogunost nekog djelovanja, a drugo je njegova pravednost.
Znanje vie nije subjekt, ono je u njegovoj slubi; njegova jedina
legitimnost (no znaajna) je omoguiti moralnosti da postane
stvarnost.
Time nastaje odnos znanja i drutva i drave koji je u naelu
odnos sredstva i cilja. No znanstvenici to mogu prihvatiti samo
ako politiku, to jest cjelinu propisa, drave ocijene pravednom.
Oni mogu osporavati propise drave u ime civilnog drutva iji
su lanovi ako procijene da drava ne predstavlja drutvo na
odgovarajui nain. Ova im vrst legitimnosti priznaje autoritet, u svojstvu praktinih ljudskih bia, da uskrate znanstvenu
118 Naelo je, barem glede transcendentalne etike, kantovsko: vidi Kritiku
praktinog uma. Kada je rije o politici i empirijskoj etici, Kant je
oprezan: budui da se nitko ne moe poistovijetiti s transcendentalnim normativnim subjektom, teoretski je tonije pomiriti se s postojeim autoritetima. Vidi primjerice: Antwort an der Frage: Was ist
Aufklarung?, (1784.).

51

Postmoderno stanje

pomo politikoj vlasti koju smatraju nepravednom, to jest ne

utemeljenom na istinskoj autonomiji. Mogu ii ak tako daleko
da koristei svoju znanost pokau kako u drutvu i dravi nije
ostvarena autonomija. Ovdje vidimo kritiku ulogu znanja. Ali
preostaje injenica da je njegova krajnja legitimnost sluenje
ciljevima koje postavlja praktini subjekt to jest autonomna
zajednica.119
Ovakva je podjela uloga u pothvatu legitimnosti zanimljiva s naeg stajalita jer pretpostavlja, u suprotnosti s teorijom
sustava-subjekta, da u metadiskurzu nije mogue ujedinjenje
ili totalizacija jezinih igara. Suprotno tome, ovdje se prednost
daje preskriptivnim iskazima, a to su oni koje iskazuje praktini
subjekt, i koji ih u naelu oslobaa ovisnosti od znanstvenih
iskaza, koji za subjekt imaju jo samo informativnu funkciju.
Dvije opaske:
1. Bilo bi lako dokazati da se marksizam kolebao izmeu
dva naina narativne legitimnosti to smo ih upravo opisali.
Partija moe zauzeti mjesto sveuilita, proleterijat mjesto naroda ili ovjeanstva, dijalektiki materijalizam mjesto spekulativnog idealizma, itd. Iz toga moe nastati staljinizam i njegov
poseban odnos sa znanostima, koje ovdje postoje jo samo kao
citati metaprie o putu prema socijalizmu to je istoznano ivotu duha. No on se moe, u skladu s drugom inaicom, razviti i
suprotno, u kritiko znanje, i tvrditi da je socijalizam stvaranje
autonomnog subjekta i da se cijelo opravdanje znanosti sastoji u
pruanju empirijskom subjektu (proleterijatu) mogunosti njegova oslobaanja iz otuenja i represije, to je u kratkim crtama
stav Frankfurtske kole.
119 Vidi Immanuel Kant, nav. lanak; Jrgen Habermas, Strukturwandel
der ffentlichkeit, Frankfurt, Luchterhand, 1962. Termini javno i javnost
ovdje su razumljeni kao u izrazima objaviti privatnu korespondenciju,
javna rasprava, itd. Naelom ffentlichkeit-a rukovodile su se mnoge
znanstvene skupine koncem ezdesetih, posebice pokret Survivre, skupina Scientists and Engineers for Social and Political Action (SAD) i
skupina British Society for Social Responsability in Science.

52

Postmoderno stanje

2. Moemo rei da je pristupni govor to ga je Heidegger

odrao 27. svibnja 1933. prilikom pristupanja na dunost rektora Sveuilita u Fribourgu 120 nesretna epizoda legitimnosti.
Spekulativna znanost je tu postala propitivanjem bitka. Ovaj
potonji je sudbina njemakog naroda koji je jo nazvan i povijesno-duhovnim narodom. Tom je subjektu potrebno sluiti na
tri naina radom, obranom i znanjem. Sveuilite osigurava
metaznanje ovih triju slubi, to jest znanost. Legitimnost se
dakle stvara kao i u idealizmu, pomou metadiskurza nazvanog
znanost, a ima ontoloko nagnue. No on propituje, ne totalizira. A s druge strane, Sveuilite, mjesto na kojem se on odrava,
ovu znanost duguje narodu ija se povijesna misija sastoji u
tome da ga postigne radom, borbom i znanjem. Poziv ovog
naroda-subjekta nije osloboenje ovjeanstva ve ostvarivanje
svojeg istinskog duhovnog svijeta koji je najdublja mo ouvanja svojih snaga tla i krvi. Ovo ubacivanje prie o rasi i radu
u priu o duhu, u cilju legitimiranja znanja i njegovih institucija,
dvostruko je nesretno no premda terorijski nedosljedno ipak je
bilo dostatno da u politikom kontekstu nae stravian odjek.

10. Delegitimnost
U suvremenom drutvu i kulturi, postindustrijskom drutvu,
postmodernoj kulturi121, pitanje legitimnosti znanja postavlja
se na sasvim drugaiji nain. Velika je pria izgubila svoju vjerodostojnost, bez obzira koji joj nain ujedinjavanja pridamo
spekulativnu ili priu o osloboenju.
U propasti pria moemo vidjeti uinak razvoja tehnika
i tehnologija nakon Drugoga svjetskog rata, koji je naglasak
120 G. Granel je govor preveo na francuski u Phi, dodatak za Annales de
luniversit de Toulouse-Le Mirail, Toulouse (sijeanj 1977).
121 Vidi biljeku 1. Odreeni znanstveni vidovi postmodernizma su navedeni u I. Hassan, Culture, Indeterminacy, and Immanence: Margins of
the (Postmodern) Age, Humanities in Society 1, (zima 1978), 51-85.

53

Postmoderno stanje

premjestio s ciljeva djelovanja na njegova sredstva; ili uinak

ponovnog razvoja razvijenog liberalnog kapitalizma nakon njegova povlaenja pod zatitom kejnezijanizma tijekom razdoblja
od 1930 do 1960., obnova koja je eliminirala komunistiku
alternativu i koja je ponovno dala vrijednost osobnom uivanju
u dobrima i uslugama.
Istraivanja o uzrocima uvijek su razoaravajua. Ako
prihvatimo i jednu i drugu pretpostavku, jo uvijek preostaje
objasniti uzajamni odnos navedenih tendencija s propau
ujedinjavajue i legitimirajue moi velikih pria spekulacije i
osloboenja.
Utjecaj koji ponovni uzlet i napredak kapitalizma, s jedne
strane, i zbunjujui razvoj tehnika s druge, mogu vriti na poloaj znanja zacijelo je razumljiv. No najprije je potrebno otkriti
klice delegitimacije122 i nihilizma koji su ve postojali u velikim
priama XIX. stoljea, kako bismo razumjeli kako je suvremena znanost mogla osjetiti ove utjecaje mnogo prije no to su se
pojavili.
Prvo, spekulativni poredak u sebi skriva neku vrst dvosmislenosti u odnosu na znanje. Pokazuje da ono svoje ime zasluuje
samo ako se podvostruuje (ukoliko se ukida, hebt sich auf ) u
citiranju vlastitih rezultata u diskurzu sporednog znaaja (autonomija) koji ih legitimira. Mogli bismo rei da u svojoj neposrednosti, denotativni diskurz koji se odnosi na jedan referent
(neki ivi organizam, kemijsko svojstvo, fiziki fenomen, itd.)
uistinu ne zna ono to vjeruje da zna. Pozitivna znanost nije znanje. A spekulacija se hrani ukidajui ju. Na taj nain, hegelijanska spekulativna pria u samoj sebi, i po Hegelovom priznanju 123,
na mjestu pozitivnog spoznavanja sadri skepticizam.
122 Claus Mller koristi izraz a process of delegitimation, u The Politics of
Communication, loc. cit., 164.
123 Put sumnje (..,), put oaja (...), skepticizam, pie Hegel u predgovoru
Fenomenologije duha, opisujui uinak spekulativnog poticaja na prirodnu spoznaju.

54

Postmoderno stanje

Znanost koja nije postigla legitimnost nije prava znanost,

ona zapada na najnii stupanj, onaj ideologije ili orua moi,
ako diskurz koji ju treba legitimirati i sam proizlazi iz predznanstvenoga znanja, jednako kao i jednostavna, obina pria. A
upravo se to dogaa ako protiv njega okrenemo pravila znanstvene igre koju prokazuje kao empirijsku.
Uzmimo spekulativan iskaz: neki znanstveni iskaz je znanje
samo ako je dio univerzalnog procesa nastajanja. Glede toga
postavlja se pitanje: je li i taj iskaz sam znanje u smislu kakvim
ga on odreuje? On to jest samo ako i sam moe biti dijelom
univerzalnog procesa nastajanja. No on to moe. Dovoljno je da
pretpostavi da ovaj proces postoji (ivot duha) i da je on sam
jedno njegovo ispoljavanje. Ova je pretpostavka ak neophodna
spekulativnoj jezinoj igri. Kad ona ne bi bila postavljena, jezik
legitimnosti ni sam ne bi bio zakonit i zajedno sa znanou bi
utonuo u besmisao, barem ako je vjerovati idealizmu.
Meutim ovu pretpostavku moemo razumjeti u sasvim
drugaijem smislu koji nas pribliava postmodernoj kulturi ona,
rekli bismo kroz gledite koje smo prethodno prihvatili, odreuje grupu pravila koja trebaju biti prihvaena ako elimo igrati
spekulativnu igru.124 Ovakvo prosuivanje prvo pretpostavlja da
kao sveopi oblik jezika znanosti prihvatimo onaj pozitivnih
znanosti, i drugo, da se procijeni kako ovaj jezik podrazumijeva
pretpostavke (formalne i aksiomatske) koje uvijek treba objasniti.
Drugim rijeima, Nietzsche ne ini nita drugo kad ukazuje na
to da je europski nihilizam rezultat samoprimjene znanstvenog
zahtjeva za istinitou na sam taj zahtjev.125
124 Zbog bojazni da bismo opteretili ovo izlaganje, propitivanje ove grupe
pravila ostavljamo za neku drugu studiju.
125 Nietzsche, Der europische Nihilismus (ms N VII 3); der Nihilism,
ein normaler Zustand (ms W II 1) ; Kritik der Nihilism (ms W VII 3);
Zum Plane (ms W II 1), u Nietzches Werke kritische Gesamtausgabe, VII,
1 i 2 (1887-1889), Berlin, de Gruyter, 1970. Ove je tekstove komentirao K.
Ryjik, Nietzsche, le manuscrit de Lenzer Heide (rukopis, Dpartement de
philosophie, Universit de Paris VIII (Vincennes)

55

Postmoderno stanje

Tako nastaje ideja gledita koja, barem u ovom smislu, nije

daleko od ideje o jezinim igrama. Radi se o procesu delegitimnosti kojeg pokree zahtjev za legitimnou. Kriza znanstvenog znanja na koju ve krajem XIX. stoljea ukazuju sve brojniji
znakovi ne proizlazi iz sluajnog umnoavanja znakova koje bi i
samo bilo znakom napretka tehnika i irenja kapitalizma. Ona
proizlazi iz unutranjeg podrivanja naela legitimnosti znanja.
Ovo podrivanje djeluje u spekulativnoj igri, i ono isputajui
enciklopedijski okvir unutar kojeg bi svaka znanost trebala pronai svoje mjesto, puta da se znanosti oslobode.
Klasina ogranienja razliitih znanstvenih podruja istodobno podnose udarac to im ga nanosi preispitivanje neke
discipline nestaju, na granicama znanosti dolazi do prekoraivanja iz ega se raaju nova podruja. Spekulativna hijerarhija
spoznavanja preputa mjesto imanentnoj i da tako kaemo
ravnoj mrei istraivanja kojeg se granice neprestano pomiu.
Nekadanji fakulteti se raspruju u razliite institute i zaklade,
sveuilita gube svoju ulogu spekulativne legitimnosti. Budui da
im je oduzeta odgovornost za istraivanje to ga je spekulativna
pria guila, sveuilita se ograniavaju na prenoenje znanja za
koja se procjenjuje da su ve ustanovljena i didaktikom vie osiguravaju stvaranje profesora no znanstvenika. U ovom ih stanju
nalazi Nietzsche i osuuje.126
Unutarnja mo podrivanja koju ima drugi postupak legitimacije, aparat osloboenja koji slijedi iz Aufklrunga, nije nita
manja od one koja djeluje u spekulativnom diskurzu. No ona se
odnosi na jedan drugi vid. Njezino je svojstvo da utemeljuje legitimnosti znanosti, istine, na autonomiji uesnika koji djeluju u
etikoj, drutvenoj i politikoj praksi. No kao to smo vidjeli, ova
legitimnost odmah stvara problem: izmeu denotativnog iskaza
koji posjeduje kognitivnu vrijednost i preskriptivnog iskaza praktine vrijednosti, postoji razlika u vanosti, dakle u kompetenciji.
126 O budunosti naih obrazovnih institucija u Sabranim djelima (bilj.
35)

56

Postmoderno stanje

Nita ne dokazuje da e, ako je iskaz koji opisuje stvarnost istinit,

performativni iskaz, uinak kojega je nuno mora mijenjati, biti
pravedan.
Uzmimo zatvorena vrata. Od Vrata su zatvorena do Otvorite
vrata nema posljedinog odnosa kako ga odreuje logika sudova. Dva iskaza pripadaju dvama autonomnim skupovima pravila
koja odreuju razliite vrste vanosti, dakle razliite kompetencije. Ovdje je uinak podjele uma na kognitivni i teorijski s
jedne i na praktini um s druge strane napadanje legitimnost
znanstvenog diskurza. Ne izravno, ve neizravno, otkrivajui da
je on jezina igra obdarena vlastitim pravilima (koje su apriorni
uvjeti spoznavanja kod Kanta jedno od prvih zapaanja), no
bez namjere ureivanja praktine igre (kao ni estetske). Tako je
izjednaen s ostalima.
Ova delegitimnost, ukoliko se imalo slijedi, i ukoliko
se proiri njezin domet, to na svoj nain rade Wittgestein,
Martin Buber i Emmanuel Levinas,127 otvara put vanoj struji
postmoderniteta gdje znanost igra svoju vlastitu igru i ne moe
legitimirati druge jezine igre. Primjerice, preskriptivna joj igra
izmie. No prije svega, ona ne moe legitimirati samu sebe, kao
to je to pretpostavljala spekulativnost.
U ovom rasijavanju jezinih igara, izgleda da se sam drutveni subjekt rastvara. Drutvena spona je jezina, ali ne ini ju
samo jedna nit. Radi se o teksturi u kojoj se isprepleu najmanje
dvije vrste, u stvari neodreen broj, jezinih igara to se povinuju razliitim pravilima. Wittgestein pie: Jezik moemo promatrati kao neki stari grad: labirint uliica i malih trgova, starih i
novih kua, i onih to su se u novim razdobljima nadograivale,
a sve to okruuju brojna nova predgraa s geometrijski postav127 Martin Buber, Ich und Du, Berlin, Schocken Verlag, 1922., i Dialogisches
Leben, Zrich, Mller, 1947. Emmanuel Lvinas, Totalit et Infinit, La
Haye, Nijhoff, 1961. i Martin Buber und die Erkenntnis theorie, 1958,
u Philosophen des 20. Jahrhunderts, Stuttgart, Kohlhammer, 1963.

57

Postmoderno stanje

ljenim ulicama i jednolikim zgradama.128 I kako bi na odgovarajui nain pokazao kako je neprimjenjivo naelo totaliteta, ili
sinteze pod autoritetom metadiskurza znanja, na grad jezika
primjenjuje stari soritski paradoks pitajui: Poev od koliko
kua ili ulica neki grad postaje gradom?129
Novi se jezici pridruuju starima, tvorei predgraa staroga
grada, kemijski simbolizam, infinitezimalno oznaavanje.130
Trideset i pet godina poslije moemo dodati i strojne jezike,
matrice teorije igara, nove sustave biljeenja glazbe, sustave
biljeenja ne-denotativnih oblika logike (vremenske (temporalne) logike, deontike i modalne logike), jezik genetskog koda,
grafove fonolokih struktura, itd.
Iz ovoga se moe izvui pesimistian zakljuak: nitko ne
govori sve ove jezike, oni nemaju univerzalni metajezik, projekt
sustav-subjekt je propao, projekt osloboenja nema nikakve veze
sa znanou, uronjeni smo u pozitivizam ove ili one posebne
spoznaje, uenjaci su postali usko strukovno ogranieni, sve
vie usitnjeni istraivaki zadaci postali su zasebni pretinci koje
nitko u cjelini ne moe svladati.131 A sa svoje strane spekulativna
ili humanistika filozofija mora jo samo ponititi svoje funkcije
legitimnosti,132 to objanjava krizu koja joj se dogaa tamo gdje
128
129
130
131

Investigations philosophiques, loc. cit., 18.

Ibid.
Ibid.
Vidi primjerice La taylorisation de la recherche u (Auto) critique de la
science, loc. cit., 291-293. I posebice D. J. de Solla Price, Little Science, Big
Science, New York, Columbia Universitz Press, 1963., koji istie veliku
razliku izmeu malog broja istraivaa koji mnogo stvaraju (uzima se u
obzir broj objavljenih radova) i velike mase istraivaa ija je produktivnost slaba. Broj ovih potonjih raste kao kvadrat broja prvih, tako da se
broj produktivnih zapravo poveava samo otprilike svakih dvadesetak
godina. Price zakljuuje kako je znanost shvaena kao drutveni entitet
undemocratic (59) i da the eminent scientist ima sto godina prednosti pred the minimal one (56).
132 Vidi J.T. Desanti, Sur le rapport traditionnel des sciences et de la philosophie, La philosophie silencieuse, ou critique des philosophies de la science,
Seuil, 1975.

58

Postmoderno stanje

ih jo uvijek nastoji zadrati, ili njezino svoenje na prouavanje logika ili povijesti ideja tamo gdje je zbog realizma od toga
odustala.133
Ovim se pesimizmom nadahnjivala generacija s poetka
stoljea u Beu: umjetnici Musil, Kraus, Hofmannsthal, Loos,
Schnberg, Broch, ali takoer i filozofi Mach i Wittgenstein.134
Oni su sasvim sigurno najdalje mogue odveli svijest i teorijsku
i umjetniku odgovornost delegitimnosti. Danas moemo rei
da je alovanje obavljeno. I ne treba ga ponovno zapoinjati.
Wittgenstein je imao snage ne zapasti u pozitivizam kojeg je
razvijao Beki krug135 i u svom istraivanju jezinih igara naznaiti gledite o legitimnosti razliito od performativnosti. Time
se bavi postmoderni svijet. Nostalgija za izgubljenom priom je
i sama izgubljena za veinu ljudi. No to uope ne znai da su
osueni na barbarstvo. U tome ih prijei spoznaja da legitimnost
moe doi samo iz njihove jezine prakse i njihove komunikacijske inetrakcije. Nauka koja se smije sebi u bradu na svako
drugo vjerovanje, nauila ih je gruboj trezvenosti realizma.136

133 Ponovno uvrtavanje sveuiline filozofije u skup humanistikih znanosti toliko je znaajno da umnogome nadilazi probleme struke. Mi ne
vjerujemo da je filozofija kao rad legitimacije gotova; no mogue je da
ona taj rad moe ispuniti, ili da ne moe ni napredovati ako ne preispita
svoje veze sa sveuilitem. U svezi s ovom temom vidi uvod u Projet
dun institut polytechnique de philosophie. Dpartement de philosophie,
Universit de Paris VIII (Vincennes), 1979.
134 Vidi Allan Janik i Stephen Toulmin, Wittgensteins Vienna, N.Y., Simon
i Schuster, 1973., J. Piel ur., Vienne dbut dun sicle, Critique, 339-340
(kolovoz-rujan 1975.).
135 Vidi J. Habermas, Dogmatisme, raison et dcision: thorie et pratique
dans une civilisation scientifise (1963), Thorie et pratique II, loc. cit.,
95.
136 La science sourit dans sa barbe je naslov jednog poglavlja Musilova
ovjeka bez svojstava; citirao i komentirao J. Bouveresse, La problmatique du sujet..., loc. cit.

59

Postmoderno stanje

11. Istraivanje i njegova legitimacija performativnou

Vratimo se znanosti i razmotrimo najprije pragmatiku istraivanja. Danas na njezina osnovna pravila utjeu dvije vane promjene argumentacije su bogatije, a podastiranje dokaza sloenije.
Aristotel, Descartes, Stuart Mill, meu ostalima, svaki su
za sebe pokuavali utvrditi pravila po kojima iskaz denotativne
vrijednosti moe dobiti pristanak primatelja.137Znanstveno istraivanje ove metode ne uzima ba u obzir. Ono moe koristiti
jezike, ve smo rekli, ija demonstrativna svojstva izgledaju poput
izazova umu klasika. Bachelard je to pokazao, no njegov je prikaz
ve nepotpun.138
Meutim, ovi se jezici ne upotrebljavaju bilo kako. Upotreba
je podvrgnuta uvjetu to bismo ga mogli nazvati pragmatinim,
a koji glasi da treba oblikovati vlastita pravila i traiti od primatelja da ih prihvati. Udovoljavajui ovom uvjetu, odreujemo
aksiomatiku koja podrazumijeva odreivanje simbola koji e se
koristiti u predloenom jeziku, oblika to ga izrazi tog jezika trebaju potivati kako bi bili prihvaeni (dobro oblikovani izrazi), i
postupaka koji e biti dozvoljeni u ovim izrazima, a to odreuju
sami aksiomi.139
No kako moemo znati to sadri i to bi aksiomatika
trebala sadravati? Uvjeti koje smo upravo naveli su formalni.
Mora postojati metajezik koji odreuje zadovoljava li neki jezik

137 Aristotel u Analitikama (oko 330 g. pr.n.e.), Descartes u Regulae ad directionem ingenii (oko 1628.) i u Principes de la philosophie (1644.), Stuart
Mill u Systme de logique inductive et dductive (1843.).
138 Gaston Bachelard, Le rationalisme appliqu, Presses Universitaires de
France, 1949.; M. Serres, La rforme et les sept pchs, LArc 42 (poseban broj posveen Bachelardu), 1970.
139 David Hilbert, Grundlagen der Geometrie, 1899.; N. Bourbaki, Lar
chitecture des mathmatiques, in Le Lionnais ur., Les grands courants
de la pense mathmatique, Hermann, 1948.; R. Blanch, Laxiomatique,
Presses Universitaires de France, 1955.

60

Postmoderno stanje

formalne uvjete neke aksiomatike ovaj metajezik pripada

logici.
Ovdje se usput namee pojanjenje. Ako se pone utvrivanjem aksiomatike kako bi zatim nastali iskazi to ih ona
moe prihvatiti, ili ako suprotno tomu, znanstvenik zapone
utvrivanjem injenica, a zatim njihovim iznoenjem da bi na
koncu nastojao otkriti aksiomatiku jezika kojom se posluio u
iznoenju injenica, to nije logika ve samo empirijska alternativa. Ona zasigurno ima veliku vanost za istraivaa, takoer i
za filozofa, ali se pitanje vrednovanja iskaza usporedno postavlja
u oba sluaja.140
Za legitimnost je znaajnije pitanje pomou kojih kriterija
logiar odreuje svojstva to ih neka aksiomatika zahtijeva?
Postoji li model znanstvenog jezika? Je li taj model jedinstven?
Moe li ga se provjeriti? Svojstva koja se uglavnom zahtijevaju od
sintakse nekog formalnog sustava 141 jesu konzistentnost (primjerice, neki u odnosu na negaciju nekonzistentni sustav prihvatit
e usporedno i sud i njegovu suprotnost), sintaktika potpunost
(sustav gubi konzistentnost ako mu se doda neki aksiom), odluivost (postoji stvaran postupak koji omoguuje odluivanje pripada li neki sud ili ne pripada sustavu), i meusobnu neovisnost
aksioma. Gdel je doista utvrdio da u aritmetikom sustavu
postoji sud koju nije mogue ni osporiti ni dokazati, to pokazuje da aritmetiki sustav ne udovoljava uvjetu potpunosti.142

140 Vidi Blanch, op. cit., poglavlje V.

141 Ovdje slijedimo Robert Martina, Logique contemporaine et formalisa
tion, Presses Universitaires de France, 1964., 33-41 i 122 i sl.
142 Kurt Gdel, ber formal unentscheidbare Stze der Principia
Mathematica und verwandter Systeme, Monatschrift fr Mathematik
und Physik 38 (1931.). Razumljivo izloen Gdelov neupueni mogu nai
u D. Lacombe, Les ides actuelles sur la structure des mathmatiques,
u Divers, Notion de structure et structure de la connaissance, Albin-Michel,
1957., 39-160.

61

Postmoderno stanje

Budui da je mogue poopiti ovo svojstvo moramo priznati da u formalizmima postoje unutranja ogranienja.143 Ta
ogranienja znae da je za logiara matajezik koji se koristi za
opisivanje umjetnog jezika (aksiomatskog) prirodni jezik ili
svakodnevni jezik; taj je jezik univerzalan budui se na njega
mogu prevesti svi ostali jezici; ali nije konzistentan u odnosu na
negaciju, dozvoljava stvaranje paradoksa.144
Zato se pitanje legitimnosti znanja postavlja drugaije.
Kada se izjavljuje da je neki denotativni iskaz istinit, pretpostavlja se da je aksiomatski sustav u kojem moe biti utvren i
dokazan bio uoblien, da ga sugovornici poznaju i prihvaaju
kao formalno zadovoljavajueg u mjeri u kojoj je to mogue.
U ovom se duhu, primjerice, razvila matematika Bourbakijeve
skupine.145 No usporedna zapaanja moemo primijeniti i na
druge znanosti, one svoj poloaj duguju postojanju jezika kojega
pravila upotrebe ne mogu i sama biti pokazana, ali oko kojih
postoji konsenzus strunjaka. Ova su pravila zahtjevi, ili su to
barem neka od njih. Zahtjev je jedan oblik propisa.
Argumentacija potrebna za prihvaanje nekog znanstvenog iskaza podvrgnuta je dakle jednom prvom prihvaanju
(ustvari neprestano obnavljanom u ime naela povratnosti)
pravila koja su utvrdila sredstva argumentacije. Iz toga slijede
dva znaajna svojstva znanja fleksibilnost njegovih sredstava,
to jest mnotvo njegovih jezika, i njegov karakter pragmatine
igre, prihvatljivost poteza koji se u njoj ine (uvoenje novih
143 Jean Ladrire, Les limitations internes des formalismes, Louvain i Pariz,
1957.
144 Alfred Tarski, Logique, smantique, mtamathmatique I, Armand-Colin,
1972. J.P. Descls i Z. Guentcheva-Descls, Mtalangue, mtalangage,
mtalinguistique, Documents de travail 60-61, Universit di Urbino
(sijeanj veljaa 1977).
145 Les lments des mathmatiques, Hermann, 1940., i dalje Daleka polazita ovoga rada nalazimo u prvim pokuajima predstavljanja odreenih
postulata euklidovske geometrije. Vidi L. Brunschvicg, Les tapes de la
philosophie mathmatique, Presses Universitaires de France, tree izdanje,
1947.

62

Postmoderno stanje

propozicija) ovisei o ugovoru koji su partneri prihvatili. Iz toga

slijedi takoer i razlika izmeu dvije vrste napretka u znanju
jedan odgovara novom potezu (novoj argumentaciji) u okviru
utvrenih pravila, a drugi odgovara izmiljanju novih pravila, to
jest promjeni igre.146
Jasno je da novom poretku odgovara i veliko izmjetanje
ideje uma. Naelo univerzalnog metajezika je zamijenjeno
naelom pluraliteta formalnih i aksiomatskih sustava sposobnih
argumentirati denotativne iskaze, pri emu su sustavi opisani
univerzalnim, ali nekonzistentnim jezikom. Ono to se u klasinom ili modernom znanstvenom znanju smatralo paradoksom
ili ak paralogizmom, u nekom od ovih sustava moe dobiti
novu uvjeravajuu snagu i postii pristanak zajednice strunjaka.147 Metoda jezinih igara koju smo mi slijedili skromno se
poziva na ovakav nain razmiljanja.
Drugi nas vaan vid istraivanja odvodi u sasvim drugom
smjeru, a tie se podastiranja dokaza. To je u naelu dio argumentacije kojemu je svrha da uini prihvatljivim neki novi iskaz
kao svjedoanstvo ili dokazni materijal u sluaju pravosudne retorike.148 No on postavlja i jedan poseban problem tu je, u raspravi
meu znanstvenicima, referent (stvarnost) prozvan i naveden.
Rekli smo da pitanje dokaza postavlja problem budui da
treba dokazati dokaz. Mogu se barem objaviti sredstva dokaza,
tako da ostali znanstvenici mogu ponavljanjem postupka potvrditi rezultat. Ipak, podastrijeti dokaz znai utvrditi neku injenicu. No to je utvrivanje? Biljeenje injenice okom, uhom,
nekim od osjetilnih organa?149 Osjetila varaju, a njihov domet i
mo razaznavanja su ogranieni.
146 Thomas Kuhn, The Structure..., loc. cit.
147 Klasifikaciju logiko-matematikih paradoksa moemo nai u F. P.
Ramsey, The Foundations of Mathematics and Other Logical Essays, N.Y.,
Harcourt, Brace & Co., 1931.
148 Vidi Aristotel, Retorika II, 1393 a i dalje.
149 Radi se o problemu svjedoanstva i povijesnog izvora takoer: znamo
li injenicu po neijem kazivanju ili de visu? Razlika se pojavljuje kod

63

Postmoderno stanje

U ovom trenutku nastupaju tehnike. One su u poetku

nastavci ljudskih organa ili psiholokih sustava ija je uloga
primanje podataka ili djelovanje na kontekst.150 Podvrgnute su
naelu optimalizacije performansi poveanje ishoda (dobivenih informacija ili promjena) uz smanjenje unosa (utroena
energija) da bi se one dobile.151 To su dakle igre kojih znaaj nije
ni istinito, ni pravedno, ni lijepo, itd. ve uinkovito neki
tehniki potez je dobar kada dobro djeluje i/ili kada troi
manje no neki drugi.
Do ovog odreenja tehnike sposobnosti dolo se kasno.
Pronalasci su se dugo vremena dogaali sporadino, prilikom
sluajnih istraivanja ili prilikom istraivanja koja su se provodila zbog umijea (technai) jednako koliko, ili ak vie nego, zbog
znanja. Stari Grci primjerice nisu utvrivali neki vrsti odnos
izmeu znanja i tehnika.152 U XVI. i XVII. stoljeu radovi istraivaa i dalje izazivaju radoznalost i umjetniku domiljatost.153
To se dogaa sve do kraja XVIII. stoljea.154 A moemo tvrditi
da sve do dananjih dana divlje aktivnosti vezane uz tehnike
pronalaske, ponekad povezane sa svatarenjem postoje izvan
potrebe za znanstvenom argumentacijom.155

150
151
152
153
154
155

64

Herodota. Vidi Fr. Hartog, Hrodote rapsode et arpenteur, Hrodote 9

(prosinac 1977), 56-65.
A. Gehlen, Die Technik in der Sichtweise der Anthropologie,
Anthropologische Forschung, Hamburg, 1961.
Andr Leroi-Gourhan, Milieu et techniques, Albin-Michel, 1945.; id.,
Le geste et la parole I, Technique et langage, Albin-Michel, 1964.
Jean Pierre Vernant, Mythe et pense chez les Grecs, Maspero, 1965., posebice odjeljak 4 : Le travail et la pense technique.
Jurgis Baltrusaitis, Anamorphoses, ou magie artificielle des effets mer
veilleux, O. Perrin, 1969.
Lewis Mumford, Technics and civilisation, New York, 1934. francuski prijevod Montanier, Technique et civilisation. Seuil, 1950. B. Gille, Histoire
des techniques, Gallimard (Pliade), 1978.
M. J. Mulkay i D. O. Edge dali su zauujui primjer o tome u
Cognitive, Technical and Social Factors in the Growth of Radio-astronomy, Social Science Information (1973.), 25-61: koritenje radio-amatera
u provjeri nekih implikacija teorije relativnosti.

Postmoderno stanje

Meutim, podastiranje dokaza postaje sve vanije u mjeri u

kojoj pragmatika znanstvenog znanja preuzima mjesto tradicionalnih znanja ili otkrivenja. Ve na kraju Rasprave Descartes
zahtijeva sredstva za laboratorije. Tada je postavljen problem
aparati koji poboljavaju performativnost ljudskog tijela
zahtijevaju dodatne trokove ako elimo da nam prue dokaze.
Dakle nema dokaza i provjere iskaza, i nema istine bez novaca.
Igre znanstvenog jezika postat e igre bogatih, ili najbogatiji
ima najvie mogunosti da bude u pravu. Nastaje izjednaavanje
bogatstva, uinkovitosti i istine.
Ono to se dogaa krajem XVIII. stoljea, tijekom prve
industrijske revolucije, otkrie je uzajamnosti nema tehnike bez bogatstva ni bogatstva bez tehnike. Tehnika oprema
zahtijeva ulaganje, no budui da optimalizira performativnost
na koju se primjenjuje, moe takoer i optimalizirati viak vrijednosti koji proizlazi iz bolje performativnosti. Dovoljno je da
se viak vrijednosti ostvari, to jest da proizvod performativnosti
bude prodan. I onda sustav moemo zaokruiti na sljedei nain
dio proizvoda od prodaje dobiva fond za istraivanja koji slui
jo veem poboljanju performativnosti. Upravo u ovom trenutku znanost postaje snaga proizvodnje, to jest moment u opticaju
kapitala.
elja za bogaenjem vie no elja za znanjem namee tehnikama imperativ poboljanja performativnosti i ostvarivanje
proizvoda. Organsko povezivanje tehnike i profita prethodi
njezinoj povezanosti sa znanou. Tehnike u suvremenom znanju dobivaju na vanosti zahvaljujui duhu sveope performativnosti. ak i danas, napredak u znanju nije potpuno podreen
tehnolokom ulaganju.156
156 Mulkay razvija rastezljiv model relativne neovisnosti tehnike i znanstvenog znanja: The Model of Branching, The Sociological Review XXXIII
(1976.), 509-526. H. Brooks, predsjednik Science and Public Committeeja
Nacionalne akademije znanosti, koautor izvijea Brooks (O.C.D.E.,
lipanj 1971.), kritizirajui nain ulaganja u istraivanja i razvoj tijekom
esdesetih, izjavljuje: Jedan od uinaka utrke za odlazak na Mjesec

65

Postmoderno stanje

No kapitalizam je doao do rjeenja znanstvenog problema subvencioniranja istraivanja izravno, financirajui

istraivake odjele u poduzeima, u kojima imperativi performativnosti i komercijalizacije usmjeruju prioritete izuavanja
prema primjeni. Neizravno, stvarajui privatne, dravne ili
mjeovite istraivake zaklade, koje odobravaju kredite sveuilinim istraivakim odjelima, laboratorijima ili neovisnim
grupama istraivaa ne oekujui od rezultata njihova rada trenutnu dobit, ali postavljajui kao naelo kako treba financirati
istraivanja s gubicima a da bi se poveale mogunosti za neki
znaajan pronalazak, to znai i isplativ.157 Nacionalne drave,
posebice tijekom kejnzijanskog razdoblja, slijede isto pravilo
primjenjeno istraivanje, temeljno istraivanje. Surauju s
poduzeima preko raznoraznih agencija.158 Norme organizacije rada koje vrijede u poduzeima prodiru i u laboratorije
za primijenjena istraivanja hijerarhija, odluivanje o radu,
stvaranje timova, procjena individualnog i kolektivnog uinka,
bio je poveanje trokova tehnoloke inovacije sve dok to nije postalo
jednostavno preskupo (...). Istraivanje je doista dugorona aktivnost:
veliko ubrzavanje ili usporavanje impliciraju nepotrebne trokove i mnoge
nestrune postupke. Intelektualna proizvodnja ne moe prijei odreeni
ritam (Les Etats-Unis ont-ils une politique de la science?, La recherche
14, srpanj 1971., 611). U oujku 1972., E.E. David Jr., znanstveni savjetnik
Bijele kue, koji je zapoeo ideju Research Applied to National Needs
(R.A.N.N.), na istom tragu zakljuuje: za istraivanje je potrebna iroka
i rastezljiva strategija, a na razvoj treba primijeniti taktiku veeg pritiska
(La recherche 21, oujak 1972., 211).
157 To je jedan od uvjeta to ih je Lazarsfeld postavio da bi pristao osnovati ono to e kasnije postati Mass Communication Research Center
u Princetonu, 1937. Sve nije teklo glatko. Radijska industrija je odbila
ulagati u projekt. O Lazarsfeldu se govorilo da sve zapone, ali da nita
ne dovri. On je i sam govorio Morrisonu: I usually put things together
and hoped they worked. Citirano u D. Morrison, The Beginning of
Modem Mass Communication Research, Archives europennes de sociologie XIX, 2 (1978.), 347-359.
158 U Sjedinjenim Dravama iznos fondova koje savezna vlada dodjeljuje
za istraivanja i razvoj tijekom 1956. godine jednak je iznosu privatnog
kapitala; otada ga ovaj nadmauje, (O.C.D.E., 1965.).

66

Postmoderno stanje

razrada programa prodaje, ispitivanje trita, itd.159 Centri u

kojima se vri isto istraivanje vie su poteeni no imaju
manje sredstava.
Podastiranje dokaza, u naelu je dio argumentacije koja
sama treba postii pristanak primatelja znanstvene poruke, tako
prelazi pod kontrolu jedne druge jezine igre u kojoj nije bitna
istina nego performativnost, to jest najbolji odnos input/output.
Drava i/ili poduzee naputaju idealistiku ili humanistiku
priu legitimnosti kako bi opravdali novi cilj jer je u sadanjem
diskurzu dioniara jedini uvjerljiv cilj mo. Znanstvenici, tehniari i ureaji ne kupuju se jer se eli znati istina ve kako bi
se poveala mo.
Treba znati od ega se moe sastojati diskurz moi, moe
li on stvoriti legitimnost. Na prvi ga pogled u tome sprjeava
razlika koju tradicija ini izmeu sile i prava, izmeu sile i
mudrosti, to jest izmeu onoga to je snano i onog pravednog
i istinitog. Na ovu smo nesvodivost ve prije ukazali u pojmovima teorije jezine igre, razlikujui dentotativnu igru u kojoj
se vanost pridaje istinitom/lanom, preskriptivnu igru gdje se
radi o pravednom/nepravednom, tehniku igru u iji je kriterij uinkovitost/neuinkovitost. Snaga kao da dolazi samo
iz tehnike igre. Izuzimamo sluaj kada ona djeluje pomou
terora. Taj se sluaj nalazi izvan jezine igre budui da uinkovitost sile u cijelosti nastaje iz prijetnje unitenja partnera, a ne
povlaenjem boljeg poteza. Svaki put kada uinkovitost, to
jest postizanje traenog uinka, nastaje iz Reci ili uini ovo
ili vie nee nita rei, ulazi se u teror, unitava se drutvena
spona.
159 Robert Nisbet, op. cit., poglavlje 5, s gorinom opisuje prodor higher
capitalism-a na sveuilite, to se odvija kroz istraivake centare koji
su neovisni od odsjeka. Drutveni odnosti u centrima ugroavaju akademsku tradiciju. Vidi takoer u (Auto)critique de la science, loc. cit.,
poglavlja: Le proltariat scientifique, Les chercheurs, La crise des
mandarins.

67

Postmoderno stanje

No istina je da performativnost, poveavajui sposobnost

pruanja dokaza, poveava i mogunost da se bude u pravu
tehniki kriterij uvelike uveden u znanstveno znanje nije bez
utjecaja na kriterij istine. Isto bi se moglo rei o odnosu pravednosti i performativnosti mogunosti da neki poredak bude
pravedan poveavaju se s mogunostima da bude primijenjen, a
uz njih se poveava i performativnost donositelja propisa. Tako
Luhman ustanovljuje da u postindustrijskim drutvima normativnost zakona biva zamijenjena performativnou postupaka.160
Kontrola konteksta to jest poboljanje performansi ostvarenih
protiv partnera koji stvaraju kontekst (bilo da se radi o prirodi
ili ljudima) moglo bi vrijediti kao neka vrst legitimnosti.161 To bi,
ustvari, bila legitimnost.
Obzor ovog postupka je sljedei budui da je upravo
stvarnost ta koja pribavlja grau koja slui kao dokaz u znanstvenoj argumentaciji, a priskrbljuje i propise i obeanja pravne,
etike i politike prirode koji daju uinka, moe se sve te igre
svladati, ako se svlada "stvarnost". A tehnologija moe uiniti
upravo to. Jaajui je, jaamo i stvarnost, dakle i mogunost
da budemo pravedni i da budemo u pravu. I sukladno tome,
tehnologija jaa onoliko koliko moemo imati na raspolaganju
znanstveno znanje i pravo odluivanja.
Tako se putem moi oblikuje legitimnost. Ona nije samo
dobra performativnost ve takoer i dobra provjera i dobra presuda. Ona legitimira znanost i pravo putem njihove uinkovitosti, a uinkovitost putem znanosti i prava. Ona se autolegitimira
kao to to izgleda ini sustav kojim upravlja optimalizacija nje160 Niklas Luhmann, Legitimation durch Verfahren, Neuwied, Luchterhand,
1969.
161 Mller, komentirajui Luhmanna, pie: U razvijenim industrijskim
drutvima, legalno-racionalnu legitimaciju zamjenjuje tehnokratska
legitimacija koja ne pridaje nikakav znaaj (significance) ni vjerovanjima graana ni moralnosti kao takvoj (The Politics of Communication,
loc. cit., 135). Vidi njemaku bibliografiju o tehnokratskom pitanju u
Habermas, Thorie et pratique II, loc. cit., 135-136.

68

Postmoderno stanje

gove performativnosti.162 Dakle, upravo nadzor konteksta treba

omoguiti sveopu informatizaciju. Performativnost nekog iskaza, bilo da je denotativan ili preskriptivan, poveava se u skladu
s koliinom informacija kojom raspolaemo o njegovom referentu. Tako se i poveanje moi i njezina autolegitimnost sada
odvija kroz proizvodnju, pohranjivanje i dostupnost podataka te
operativnost informacija.
Odnos znanosti i tehnologije se preokree. Sloenost
argumentacija izgleda zanimljivom posebice stoga to nalae
usavravanje sredstava dokazivanja, od ega korist ima performativnost. Raspodjela subvencija za istraivanje koje daju drava, poduzea i mjeovita drutva, povinuje se logici poveanja
moi. Istraivaki odjeli koji ne mogu dokazati svoj doprinos,
makar i neizravan, prestaju dobivati kredite i bivaju osueni
na zastarijevanje. Administracija se izriito poziva na kriterij
performativnosti kako bi opravdala odbijanje osnivanja nekog
istraivakog centra.163
162 Gilles Fauconnier ja dao lingvistiku analizu kontrole istine u Comment
contrler la vrit? Remarques illustres par des assertions dangereuses
et pernicieuses en tout genre, Actes de la recherche en sciences sociales 25
(sijeanj 1979.). 1-22.
163 Tako je 1970. od britanskog University Grants Committee zatraeno da
preuzme pozitivniju ulogu u podruju produktivnosti, specijalizacije,
grupiranju tema i kontroli zgrada iji troak ujedno treba i ograniiti
(The Politics of Education: E. Boyle i A. Crosland parlent a M. Kogan,
Penguin Education Spcial, 1971.). To moe izgledati proturjeno prethodno navedenim (biljeka 156) Brooksovim izjavama. Meutim, 1)
strategija moe biti liberalna, a taktika autoritarna, to uostalom
kae Edwards; 2) odgovornost u okviru hijerarhije dravnih ustanova
esto se razumije u najuem smislu, to jest u kojoj mjeri one mogu biti
odgovorne za izraunljivu performativnost nekog projekta; 3) dravne
ustanove su takoer izloene pritiscima privatnih grupa iji im se kriterij
performativnosti odmah namee i potinjava ih. Mogunosti pronalaska
neeg novog u istraivanjima nije mogue izraunati, no izgleda kako je
u javnom interesu pomoi svakom istraivanju, i to pod uvjetima drugaijima od onih tono procijenjene uinkovitosti.

69

Postmoderno stanje

12. Obrazovanje i njegovo legitimiranje

performativnou
Glede druge strane znanja, njegova prijenosa to jest obrazovanja,
ini nam se jednostavnim opisati nain na koji na njega utjee
prevlast kriterija performativnosti.
Nakon to prihvatimo ideju o utvrenim spoznajama,
pitanje se njihova prijenosa pragmatino dijeli na niz pitanja:
tko prenosi? kako? kome? ime? u kojem obliku? s kakvim uinkom?164 Sveuilinu politiku ini povezani skup odgovora na ova
pitanja.
Kada je kriterij vanosti performativnost pretpostavljenog
drutvenog sustava, to jest kada se prihvaa gledite teorije
sustava, visoko obrazovanje postaje pod-sustav drutvenog
sustava, i na njega se pri rjeavanju svakog od ovih problema
primjenjuje isti kriterij performativnosti.
Uinak koji treba postii jest optimalan doprinos visokog
obrazovanja to boljoj performativnosti drutvenog sustava.
Visoko obrazovanje e, dakle, morati stvoriti kompetentne
osobe neophodne drutvu. Postoje dvije skupine. U jednu spadaju osobe koje e se okrenuti svjetskom nadmetanju. Njihov
se profil mijenja ovisno o specijalnostima koje nacionalne
drave ili velike institucije mogu prodati na svjetskom tritu.
Ako je naa opa pretpostavka istinita, poveat e se potranja
za strunjacima, viim i srednjim kadrovima vrhunskih sektora
oko kojih e se sve vrtjeti u godinama koje dolaze a, kao to smo
naveli na poetku ove studije, sve discipline povezane s telematskim obrazovanjem (informatiari, kibernetiari, lingvisti,
matematiari, logiari...) trebat e dobiti prednost u nastavi.
Tim vie to poveanje broja ovih strunjaka treba ubrzati
164 Tijekom seminara na Princeton Radio Research to ih je Lazarsfeld
vodio 1939. 1940. Laswell definira proces komunikacije formulacijom:
Who says what to whom in what channel with what effect? Vidi D.
Morrison, nav. lanak.

70

Postmoderno stanje

napredak istraivanja u drugim podrujima spoznavanja, kao

to se to dogodilo u medicini i biologiji.
S druge strane, i jo uvijek gledajui kroz istu opu pretpostavku, visoko obrazovanje treba i dalje drutveni sustav,
prema njegovim potrebama, opskrbljivati kompetencijama koje
slue odranju njegove unutranje kohezije. Prije je taj zadatak
obuhvaao obrazovanje i prenoenja opeg modela ivljenja
kojeg je najee legitimirala pria o osloboenju. U kontekstu
delegitimnosti, sveuilita i obrazovne institucije odsada su
pozvane da obrazuju kompetentne osobe, a ne ideale toliko
lijenika, toliko profesora u svakoj odreenoj disciplini, toliko
inenjera, toliko dravnih slubenika, itd. Prijenos znanja vie
ne slui stvaranju elite sposobne voditi naciju u njezinu osloboenju, ono sustavu prua igrae sposobne na odgovarajui nain
igrati svoju ulogu na pragmatinim poloajima koji su potrebni
institucijama.165
Ako su ciljevi visokog obrazovanja funkcionalni, to se
dogaa s primateljima? Student se ve promijenio i morat e se
jo mijenjati. Vie to nije mlada osoba koja potjee iz liberalne
elite166 i koju vie ili manje zaokuplja velika zadaa drutvenog
napretka shvaena kao oslobaanje. U ovom smislu, demokratsko sveuilite iji je uzor bio oslobaajui humanizam,
sveuilite bez prijemnih ispita, koje nije preskupo za studenta,
165 Parsons to definira kao instrumentalni aktivizam hvalei ga toliko da
ga brka s racionalnom spoznajom: Usmjerenje prema racionalnoj spoznaji implicitno je u opoj kulturi instrumentalnog aktivizma, ali ona
postaje vie ili manje eksplicitna i najvie je cijenjena u najobrazovanijim
drutvenim kategorijama koji ju vidljivije koriste u svojim profesionalnim aktivnostima. (Talcott Parsons i Gerald M. Platt, Considerations
on the American Academic Systems, Minerva VI (ljeto 1968.), 507;
navedeno u Alain Touraine, Universit et socit..., loc. cit., 146).
166 Ono to Mller naziva professional intelligentsia suprotstavljajui tomu
technical intelligentsia. Nadovezujui se na Johna Kennetha Galbraitha,
opisuje nemir i otpor prve spram tehnokratske legitimacije (op. cit.,
172177).

71

Postmoderno stanje

a ni za drutvo167, ako u obzir uzmemo troak po glavi stanovnika, no budui da prihvaa velik broj studenata, danas ne izgleda
jako performativno.168 Visoko kolstvo to ve osjea kroz znaajnu
preradbu to se odvija kroz administrativne mjere i kroz sam drutveni zahtjev, koji nije kontroliran i koji dolazi od novih korisnika,
a ija je tendencija da podijeli obrazovanje na dvije vrste usluga.
Po svojoj ulozi stvaranja profesionalaca, visoko obrazovanje
se jo uvijek obraa mladim ljudima koji potjeu iz liberalnih
elita kojima se predaje neka kompetentnost koju profesija smatra
nunom. Tu se pridruuju, jednim ili drugim putem (primjerice
preko tehnolokih instituta), ali prema istom modelu, primatelji
novih znanja vezanih uz nove tehnike i tehnologije koji su takoer jo neaktivni mladi.
Izvan ove dvije kategorije studenata koji ine profesionalnu i tehnoloku inteligenciju,169 ostali mladi na sveuilitu su
velikim dijelom nezaposleni koji nisu obuhvaeni statistikama o
broju onih koji trae posao. Oni su ustvari viak u broju zaposlenih u njihovim disciplinama (drutvene znanosti). Usprkos njihovim godinama, oni spadaju u kategoriju primatelja znanja.
167 Poetkom 1970.71., u razredima s 19-godinjacima, omjer upisanih u
visoko kolstvo bio je od 30 do 40 u Kanadi, Sjedinjenim Dravama,
Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji; oko 20 % u Njemakoj, Francuskoj,
Velikoj Britaniji, Japanu i Nizozemskoj. U svim se zemljama broj udvostruio ili utrostruio u odnosu na omjer iz 1959. Prema istom izvoru
(M. Devze, Histoire contemporaine de luniversit, Pariz, SEDES, 1976.,
439-440), odnos broja studenata i cjelokupnog stanovnitva izmeu 1950.
i 1970. narastao je s otprilike 4 na otprilike 10 % u zapadnoj Europi, sa
6,1 na 21,3 u Kanadi, s 15,1 na 32,5 u Sjedinjenim Dravama.
168 U Francuskoj, od 1968. do 1975., cjelokupni budet za visoko kolstvo
(bez C. N. R. S.-a) porastao je (izraeno u tisuama dananjih franaka)
od 3 075 na 5 454, znai oko 0.22 do 0.39 bruto nacionalnog proizvoda.
Porast zabiljeen u apsolutnim brojkama odnosi se na stavke osobnih
dohodaka, upravljanje, stipendije; stavka subvencija istraivanja je
znatno stagnirala (Devze, op. cit., 447-450). E.E. David je izjavio kako
sedamdesetih nee biti potrebno vie doktorata nego u prethodnom
desetljeu (art. cit., 212).
169 Prema terminologiji Cl. Mllera, op. cit.

72

Postmoderno stanje

Meutim, pokraj ove profesionalne uloge, sveuilite poinje ili bi trebalo poeti igrati novu ulogu u okviru poboljanja
performansi sustava, to jest recikliranju ili trajnom obrazovanju.170 Izvan sveuilita, odjela ili instituta sa strunom namjenom znanje nije i vie nee biti prenoeno, u komadu i jednom
za svagda, mladim ljudima prije no to zaponu aktivno ivjeti;
ono e se prenositi prema potrebi ve aktivnih odraslih ljudi,
ili onih koji e to upravo postati, a u svrhu poboljanja njihovih
kompetentnosti i napredovanja, no takoer u cilju zadobivanja
informacija, jezika i jezinih igara koji e im omoguiti da proire obzor svog profesionalnog ivota i da oblikuju svoje tehniko
i etiko iskustvo.171
Prenoenje znanja ide novim smjerom, ali se to ne odvija
glatko. Premda je u interesu sustava, a time i njegovih odluivaa, ohrabrivanje profesionalnog napretka, budui da
on moe samo poboljati cjelokupnu performativnost, ipak
eksperimentiranje s diskurzom, institucijama i vrijednostima,
170 To je ono na to M. Rioux i J. Dofny ukazuju u rubrici Formation
culturelle: J. Dofny i M. Rioux, Inventaire et bilan de quelques expriences dintervention de luniversit, u Luniversit dans son milieu: action
et responsabilit (Colloque de lA. U. P. E. L. F.), Sveuilite u Montrealu,
1971., 155-162. Autori kritiziraju dvije vrste sveuilita u Sjevernoj
Americi: jedna su liberal art colleges, u kojima su nastava i istraivanje u
potpunosti odvojeni od drutvene potranje, a druga vrst su multiversity,
koji spremno prihvaaju svaku nastavu ako je zajednica spremna platiti
trokove. O potonjem vidi C. Kerr, The Uses of the University. With a
Postcript-1972-Cambridge (Ma), Harvard U. P., 1972. U analognom smislu, no bez uplitanja sveuilita u drutvo kao to to preporuuju Dofny
i Rioux, vidi opis sveuilita budunosti kako ga je na istom seminaru
predstavio M. Alliot Structures optimales de linstitution universitaire, ibid., 141-154. M. Alliot zakljuuje: Mi vjerujuemo u strukture, ali
ustvari njih bi trebalo biti to je manje mogue. To je i cilj koji imaju
Centre exprimental, i takoer Universit de Paris VIII (Vincennes).
Ovaj cilj je istaknut pri osnivanju sveuilita 1968. Glede ove teme vidi
Vincennes ou le dsir dapprendre, Alain Moreau, 1979.
171 Autor se i sam osvjedoio da je to sluaj na brojnim vincennskim odsjecima.

73

Postmoderno stanje

praeno neizbjenim neredom u ivotopisu, nadzoru spoznaje i pedagogije, a da i ne govorimo o drutveno-politikim

posljedicama, ne izgleda dovoljno primjenjivo te mu se u ime
ozbiljnosti sustava uskrauje i najmanji poticaj. Meutim,
ovdje se nazire izlaz iz funkcionalizma to ne treba zanemariti
budui ga je upravo funkcionalizam naznaio.172 No moemo
zamisliti da je odgovornost glede toga povjerena izvan-sveuilinim mreama.173
U svakom sluaju, naelo performativnosti, ak i ako ne
dozvoljava jasno odluivanje u svim sluajevima politike koju
treba slijediti, za globalnu posljedicu ima potinjenost institucija
visokog obrazovanja vlastima. Od trenutka kada znanje nema
svoju svrhu u samome sebi kao ostvarivanje ideje ili osloboenje ovjeka, njegov prijenos izmie odgovornosti iskljuivo
znanstvenika i studenata. Ideja sveuilinog izuzea danas je
zastarjela. Autonomija priznata sveuilitima nakon krize krajem ezdesetih vie nema neku teinu u usporedbi sa sveopom
injenicom da nastavniki savjeti gotovo nigdje nemaju mo
odluivanja o tome koliko e novaca doi u njihovu instituciju.174
172 Zakon o usmjerenju visokog kolstva donesen 12. studenog 1968. ukljuuje trajno obrazovanje (miljeno u strunom smislu) meu zadatke visokog kolstva; ono treba biti otvoreno bivim studentima kao i osobama
koje nisu imale mogunosti da nastave kolovanje i da im, prema njihovim sposobnostima pomogne u poboljanju mogunosti napredovanja ili
da im pomogne u sluaju promjene struke.
173 U intervjuu za Tl-sept-jours 981 (17 oujak 1979.), francuski ministar
obrazovanja koji je uenicima dravnih kola (inicijativa dotad bez
presedana) javno preporuio seriju Holocaust, prikazanu na drugom
programu, izjavljuje da je propala namjera kolstva da stvori neovisan
audio-vizualan program te da je prvi od obrazovnih zadataka nauiti
djecu da odabiru njima namijenjene programe na televiziji.
174 U Velikoj Britaniji gdje je uee drave u doprinosima i upravljanju sveuilitima naraslo s 30 na 80 % izmeu 1920. i 1960., University Grants
Committee, pri Ministarstvu za znanost i sveuilita, nakon to proui
potrebe i planove razvoja to ih sveuilita podnsu, rasposjeljuje godinju
subvenciju. U Sjedinjenim Dravama svemoni su trustees.

74

Postmoderno stanje

Oni mogu samo rasporeivati dodijeljena im sredstva, i to tek

na kraju.175
I sada, to se predaje u visokom obrazovanju? Budui da
se radi o profesionalizaciji i da se dri za strogo funkcionalistiko gledite, ono bitno to se moe prenijeti je organizirana
zaliha spoznaja. Primjena novih tehnika na ove zalihe moe
imati vaan utjecaj na komunikacijsku podrku. Ne izgleda
neophodno da profesor odrava nastavu izravno pred nijemim
studentima budui se pitanja postavljaju kasnije u radu s asistentom. Ukoliko je spoznaje mogue prevesti na informatiki jezik
i ukoliko se tradicionalni predava moe poistovjetiti s pamenjem, didaktika se moe povjeriti strojevima to povezuju stari
nain pamenja (knjinice, itd.) i banke podataka s pametnim
terminalima kojima studenti mogu raspolagati.
Pedagogija zbog toga ne mora nuno trpjeti, budui da e
studente uvijek trebati neemu poduiti nee se raditi o sadraju ve o koritenju terminala, to jest o novim jezicima s jedne
i o paljivijem rukovanjem upitnom jezinom igrom s druge
strane, o tome gdje treba postaviti pitanje, to jest koje pamenje
je vano glede onoga to elimo znati? Kako ga oblikovati da
se izbjegnu zabune?176 S ovog gledita, osnovno informatiko
obrazovanje, a posebice telematsko, treba obavezno biti dijelom
propedeutike visokog obrazovanja, jednako kao primjerice i
uenje nekog stranog jezika.177
Samo s gledita velikih pria legitimnosti, ivota i duha i/ili
osloboenja ovjeanstva, djelomino zamjenjivanje nastavnika
strojevima moe izgledati pogreno, ak nedopustivo. No mogu175 To jest u Francuskoj, meu odsjecima za trokove upravljanja i opreme.
Plae nisu u njihovoh nadlenosti, osim za osobe koje zamjenjuju redovno zaposlene. Financiranje projekata i irenje, itd. vri se iz sredstava za
obrazovanje to ih dobiva sveuilite.
176 Marshall Mc Luhan, Doeil oreille, Denol-Gonther, 1977.; P. Antoine,
Comment sinformer?, Projet 124 (travanj 1978.), 395-413.
177 Poznato je da u Japanu uenici ue kako se sluiti raunalima. U Kanadi
ih neki pojedinani sveuilini i visokokolski centri redovno koriste.

75

Postmoderno stanje

e je da ove prie vie ne predstavljaju glavni poticaj zanimanja

za znanje. Ako je poticaj mo, ovaj vid klasine didaktike vie
nije vaan. Izravno ili neizravno pitanje koje postavlja student,
drava ili institucija visokog obrazovanja vie nije je li neto
istina? ve emu slui? U kontekstu merkantilizacije znanja,
potonje pitanje ee znai moe li se to prodati? A u kontekstu argumentacije moi je li uinkovito? Dakle, raspolaganje
nekom performativnom kompetentnosti treba moi prodati
u prethodno opisanim uvjetima, a ona je po svom odreenju
uinkovita. Ono to prestaje postojati jest kompetentnost koja
se odreuje prema nekim drugim kriterijima, kao to su istina/
la, pravedno/nepravedno, itd., i naravno slaba performativnost
uope.
Mogunost irokog trita operativnih kompetentnosti je
otvorena. Oni koji dre ovu vrst znanja jesu i bit e predmeti
ponude, pa ak i igrai u politikoj igri zavoenja.178 S ovog se
stajalita ne radi o najavi kraja znanja, upravo suprotno. Banke
podataka su enciklopedija budunosti. One nadilaze mogunosti
svakog korisnika. One su za postmodernog ovjeka priroda.179
U svakom sluaju treba naznaiti da didaktika nije samo
prenoenje informacija, i da se kompetentnost, ak i performativna, ne svodi na posjedovanje dobre koliine zapamenih
podataka ili dobre mogunosti pristupa raunalima. Banalno
je isticati vanost sposobnosti aktualizacije vanih podataka pri
rjeavanju datog problema sada i odmah i njihovoj primjeni u
uinkovitoj strategiji.
Sve dok u igri informacija nije potpuna, prednost ima
onaj tko zna vie i tko moe dobiti dodatne informacije. To je
po odreenju sluaj studenta koji ui. Ali igrama u kojima su
178 Ovu su politiku poeli slijediti ameriki istraivaki centri neto prije
drugog svjetskog rata.
179 Nora i Minc piu (op. cit., 16) : Glavni izazov u nadolazeim desetljeima za napredne polove ovjeanstva vie nije sposobnosti vladanja
materijom. Ona je ve steena. Izazov se nalazi u tekoi stvaranja mree
veza koja bi omoguila zajedniki napredak informacija i organizacije.

76

Postmoderno stanje

informacije potpune,180 najbolja se perfomativnost, po svojoj

pretpostavci, ne moe sastojati u ovakvom stjecanju dodatnih
informacija. Ona nastaje iz nove organizacije podataka koji
doista sainjavanju potez. Ova se nova organizacija najee
postie povezivanjem niza podataka koji su dotad bili neovisni.181
Ovu sposobnost ureivanja cjeline koja to prije nije bila, moemo nazvati matovitou. Jedno njezino svojstvo je brzina.182
Dakle, moemo predoiti da svijetom postmodernog znanja upravlja igra potpunih informacija, u smislu da su u njoj u
naelu podaci dostupni svim strunjacima ne postoji znanstvena tajna. Porast performativnosti, uz jednaku kompetentnost u
proizvodnji znanja, a ne vie u njegovom stjecanju, na koncu
ovisi o toj matovitosti koja omoguuje ili povlaenje novog
poteza ili promjenu pravila igre.
Ako nastava treba osigurati ne samo proizvodnju kompetentnosti ve i njihov napredak, potrebno je, shodno tome,
da prijenos znanja ne bude ogranien na informacije, nego
da prua i poduku o svim postupcima putem kojih se moe
poboljati sposobnost povezivanja podruja to ih tradicionalno
organiziranje znanja ljubomorno odvaja. Izgleda kao da slogan
interdisciplinarnosti koji se poeo iriti nakon krize 1968., ali
koji se nasluivao mnogo prije, ide u tom smjeru. Kau da se
sukobio sa sveuilinim feudalizmom, no sukobio se on s mnogo
vie toga.
U Humboldtovom modelu sveuilita svaka znanost ima
svoje mjesto u sustavu ija je kruna spekulacija. Preklapanje
jedne znanosti s drugom u sustavu moe samo proizvesti zabu180 Anatol Rapoport, Tights, Games and Debates, Ann Arbor, University of
Michigan Press, 1960.
181 To je Mulkayev Branching Model (vidi ovdje biljeku 156). Gilles
Deleuze je to analizirao terminologijom ukrtavanja nizova, Logique du
sens, Minuit, 1968., i u Diffrence et rptition, Presses Universitaires de
France, 1968.
182 Vrijeme je varijabla koja ulazi u odreivanja jedinice snage u dinamici.
Vidi takoer P. Virilio, Vitesse et politique, Galile, 1976.

77

Postmoderno stanje

nu, smetnje . Suradnja se moe dogaati samo na spekulativnom stupnju, u glavama filozofa.
Suprotno tome, ideja interdisciplinarnosti pripada epohi
delegitimnosti i njezinom uurbanom empirizmu. Odnos prema
znanju nije odnos ostvarenja ivota duha ili osloboenja ovjeanstva ve je to odnos korisnika jednog sloenog konceptualnog i materijalnog orua i onih koji od njegovih performansi
imaju korist. Na raspolaganju im nije neki metajezik ili metapria ime bi mogli oblikovati cilj i pravilnu upotrebu znanja.
Ali imaju brain storming ime mogu poveati njegovu performativnost.
Vrednovanje timskog rada nastupa zbog prevladavanja performativnog kriterija u znanju. Stoga to kada treba rei istinito
ili propisati pravedno, broj ne igra nikakvu ulogu. On je znaajan samo ako se pravednost i istina promiljaju u pojmovima
najvjerojatnijeg uspjeha. Ustvari, performativnost je openito
poboljana timskim radom u uvjetima koje su drutvene znanosti ve odavno odredile.183 Iskreno govorei, one su posebice utemeljile uspjeh timskog rada u performativnosti u okviru datog
modela, to jest u izvravanju nekog zadatka. Poboljanje izgleda
je manje sigurno kada se radi o zamiljanju novih modela,
to jest kada se radi o koncepciji. Izgleda kao da za to imamo
primjere.184 No teko je razluiti ono to je zasluga tima, a to
zasluga ingenioznosti suigraa..
Moemo primijetiti da se ovo usmjerenje vie tie stvaranja
znanja (istraivanja) no njegova prijenosa. Bilo bi apstraktno, i
vjerojatno tetno, potpuno ih odvojiti, ak i u okviru funkcio183 Jacob L. Moreno, Who shall Survive? (1934.), New York, Beacon, drugo
izdanje, 1953.
184 The Mass Communication Research Center (Princeton), TheMental
Research Institute (Palo Alto), The Massachussetts Institute of
Technology (Boston), Institut fiir Sozialforschung (Frankfurt), su meu
najpoznatijima. Jedan dio argumentacije Clarka Kerra u prilog onoga
to naziva Ideapolis oslanja se na naelo poveanja inventivnosti to se
postie u zajednikim istraivanjima (op. cit., 91 i sl.).

78

Postmoderno stanje

nalizma i profesionalizma. Meutim, rjeenje prema kojem se u

stvari okreu institucije znanja diljem svijeta sastoji se u odvajanju ovih dvaju vidova dijalektike, na jednostavnu proizvodnju
i proirenu proizvodnju, razlikujui entitete sasvim druge
prirode, bilo da se radi o institucijama, stupnjevima ili krugovima unutar institucija, povezivanju institucija ili disciplina, od
kojih su neke namijenjene odabiru i proizvodnji profesionalnih
kompetentnosti, a druge promociji i zapakiravanju dovitljivih
duhova. Kanali prijenosa koje ovi prvi imaju mogu biti pojednostavljeni i umnoeni; drugi imaju pravo na male grupe koje
djeluju u aristokratskoj ravnopravnosti.185 Malo je vano jesu li
ovi potonji dio slubenog sveuilita ili nisu.
No izgleda sigurnim da delegitimnost i nadmo performativnosti u oba sluaja otkucavaju kraj razdoblja Profesora on
nije sposobniji od memorijskih mrea prenositi utvreno znanje
i nije sposobniji od interdisciplinarnih timova zamiljati nove
poteze i nove igre.

13. Postmoderna znanost kao istraivanje nestabilnosti

Ve smo prethodno primijetili da pragmatika znanstvenog
istraivanja, posebice u vidu istraivanja novih argumenata, u
prvi plan stavlja izmiljanje novih poteza i ak novih pravila
jezinih igara. Sada je vano istaknuti ovaj vid jer je on presudan u dananjem stanju znanstvenog znanja. Parodirajui ga,
185 D.J. de Solla Price (Little Science, Big Science, loc. cit.) nastoji stvoriti
znanost znanosti. Utvruje zakone (statistike) znanosti koju uzima kao
drutveni objekt. U biljeci 131. smo upozorili na zakon nedemokratske
razlike. Drugi zakon se odnosi na nevidljiva uilita, a opisuje uinak
umnoavanja publikacija i zasienosti kanala kojima putuju informacije
u znanstvenim institucijama: aristokrati znanja nastoje odgovoriti
osnivanjem postojanih mrea meusobnih kontakata koji obuhvaaju
maksimalno stotinjak lanova. Diana Crne dala je sociometrijsko
tumaenje ovih uilita u Invisible Colleges, Chicago i London,
University of Chicago Press, 1972. Vidi Lcuyer, art. cit.

79

Postmoderno stanje

mogli bismo rei da je u potrazi za putovima izlaska iz krize

determinizma. Determinizam je pretpostavka na kojoj se zasniva
legitimnost putem performativnosti ona se odreuje odnosom
input/output, stoga treba pretpostaviti da je sustav u koji input
ulazi stabilan on slijedi pravilnu putanju kojoj moemo
odrediti stalnu i promjenjivu funkciju to omoguuje ispravno
anticipiranje outputa.
Takva je pozitivistika filozofija uinkovitosti. Ovdje joj
elimo suprotstaviti nekoliko znaajnih primjera kako bismo
olakali zavrnu raspravu o legitimnosti. Ustvari se radi o tome
da se na nekoliko primjera pokae kako pragmatika znanstvenog postmodernog znanja u sebi nema mnogo toga zajednikog
s istraivanjem performativnosti.
Pozitivizam uinkovitosti nije zasluan za irenje znanosti.
Upravo suprotno raditi na dokazu znai istraivati i izmiljati
protu-primjer, to jest neuskladivo; raditi na argumentaciji znai
istraivati paradoks i legitimirati ga putem novih igara razumijevanja. U oba sluaja, uinkovitost se ne trai zbog nje same, ona
dolazi kao viak, ponekad kasno, kada se dioniari konano ponu
zanimati za sluaj.186 No ono na to se s novom pretpostavkom,
novim iskazom, novim zapaanjem mora vratiti i ponovo vraati
jest pitanje legitimnosti. Jer upravo znanost sama, a ne filozofija,
sebi postavlja to pitanje.
Nije zastarjelo pitati se o istinitom ili pravednom, ve je
zastarjelo predoavati znanost kao pozitivistiku i osuenu ne
nelegitimnu spoznaju, na polu-znanje kakvom su je vidjeli njemaki idealisti. Pitanje: Koliko vrijedi tvoj argument? Koliko vrijedi tvoj dokaz? toliko je dijelom pragmatike znanstvenog znanja
da upravo ono osigurava metamorfozu primatelja tog argumenta
186 Benoit Mandelbrot (Les objets fractals. Forme, hasard et dimension,
Flammarion, 1975.) u Dodatku navodi (172-183) biografske skice
istraivaa matematiara i fiziara koji su bili priznati kasno ili koji su
ostali nepoznati zbog neobinog podruja kojim su se bavili, a usprkos
plodnosti njihovih otkria.

80

Postmoderno stanje

i dokaza u poiljatelja novog argumenta i novog dokaza, dakle

osigurava obnavljanje i diskurza i znanstvenih generacija. Nitko
ne osporava injenicu da se razvijajui to pitanje razvija znanost.
A pitanje samo, razvijajui se, vodi pitanju, to jest metapitanju ili
pitanju legitimnosti: Koliko vrijedi tvoje to vrijedi?187
Rekli smo da je zauujua osobina postmodernog znanstvenog znanja njemu imanentan, ali izravan, diskurz o pravilima koja ga ine vjerodostojnim.188 Ono to je u XIX. stoljeu
moglo izgledati kao gubitak legitimnosti i pad u filozofski pragmatizam ili logiki pozitivizam bila je samo jedna epizoda iz
koje se znanje izvuklo tako to je u znanstveni diskurz ukljuilo
i diskurz o vrednovanju iskaza koji imaju vrijednost zakona.
Ovo ukljuivanje nije jednostavna operacija, to smo vidjeli. U
njoj se dogaaju paradoksi prihvaeni kao sasvim ozbiljni,
a dogaaju se i ogranienja u dometu znanja koja su ustvari
promjene njegove prirode.
Matematiko istraivanje koje je dovelo do Gdelova
teorema predstavlja istinsku paradigmu ove promjene prirode
znanja.189No i promjena dinamike jednako dobro prikazuje novi
znanstveni duh, a posebno nas zanima stoga to prisiljava na
ispravljanje jednog pojma koji je bio u velikoj mjeri uveden u
raspravu o performativnosti, posebice u drutvenoj teoriji radi
se o pojmu sustava.
Ideja performativnosti implicira i ideju jako stabilnog sustava budui se oslanja na naelo odnosa, koji je u biti uvijek izraunjiv, izmeu topline i rada, izmeu toplog i hladnog izvora,
187 Jedan slavan primjer toga nalazimo u raspravi o determinizmu koju je
zapoela kvantna mehanika. Vidi primjerice prepisku izmeu M. Borna
i A. Einsteina (1916. 1955.) koju je priredio J.M. Lvy-Leblond, Le
grand dbat de la mcanique quantique, La recherche 20 (veljaa 1972.),
137-144. Povijest drutvenih znanosti ve jedno stoljee obiluje ovim
prijelazima s antropolokog diskursa na stupanj metajezika.
188 Ihab Hassan daje sliku onog to naziva immanence u Culture,
Indeterminacy, and Immanence, loc. cit.
189 Vidi biljeku 142.

81

Postmoderno stanje

izmeu inputa i outputa. Ta je ideja preuzeta iz termodinamike.

Povezana je s predstavljanjem predvidljivog razvoja performansi
sustava, pod uvjetom da su nam poznate sve varijable. Ovaj
uvjet je jasno predstavljen u pojmu ogranienja u Laplaceovom
zamiljanju demona190 poznavajui sve varijable koje odreuju stanje svemira u trenutku t, moe se predvidjeti njegovo
stanje u trenutku t'>t. Ovu predodbu podrava naelo da fiziki sustavi, ukljuujui i sustav sustava tj. svemir, potuju pravilnosti i da se stoga njihov razvoj odvija po predvidljivoj putanji i
omoguuje trajne normalne funkcije (i futurologiju...).
irenje ovog naela treba ograniiti primjenom kvantne
mehanike i atomske fizike. I to na dva naina ije implikacije
nemaju jednak doseg. Prvo, ako odreenje poetnog stanja
nekog sustava, to jest svih neovisnih varijabli, treba biti uinkovito ono e zahtijevati utroak energije u najmanju ruku
jednak onome to ga troi sustav kojeg treba odrediti. Jednu od
profanih inaica injenine nemogunosti potpunog utvrivanja
stanja nekog sustava daje nam Borgesova biljeka o caru koji
eli napraviti savreno tonu kartu svog carstva. To rezultira
propau zemlje jer je cijelo stanovnitvo svu energiju posvetilo
kartografiji.191
Uz argument koji je iznio Brillouin,192 ideja (ili ideologija)
savrene kontrole nad sustavom koja bi omoguila poboljanje
njegovih performansi, izgleda nedosljednom glede proturjenosti jer ona smanjuje performativnost, premda izjavljuje da ju
poveava. Ova nedosljednost posebice objanjava slabost dravne
i drutveno-ekonomske birokracije one gue sustave ili podsustave koje kontroliraju, a istodobno gue i same sebe (negativni
190 Pierre Simon Laplace, Exposition du systme du monde, I i II, 1796.
191 Del Rigor en la ciencia, Histoire de l infamie, Monaco, Rocher,
1951. Borges ovu biljeku pripisuje Suarezu Mirandi, Viajes de Varones
Prudentes IV, 14, Lerida, 1658. Ovdje dat saetak je djelimino netoan.
192 I informacija sama troi energiju, negenotropija koju ona sainjava stvara
entropiju. Michel Serres esto se poziva na ovaj argument, primjerice u
Herms III. La traduction. Minuit., 1974, 92.

82

Postmoderno stanje

feedback). To je objanjenje zanimljivo stoga to ne mora pribjegavati nekoj drugoj legitimnosti do onoj sustava, primjerice
onoj o slobodi ljudskih imbenika zahvaljujui kojoj se mogu
suprotstaviti nekom pretjeranom autoritetu. Ako prihvatimo da
je drutvo jedan sustav, njegova kontrola, koja implicira tono
odreenje njegovog poetnog stanja, ne moe biti uinkovita jer
se to odreenje ne moe ostvariti.
Meutim ovo ogranienje dovodi u pitanje samo uinkovitost nekog odreenog znanja i mo koja iz njega proizlazi.
Njihova naelna mogunost ostaje netaknutom. Klasini determinizam i dalje predstavlja, nedostinu, ali zamislivu, granicu
poznavanja sustava.193
Kvantna teorija i mikrofizika primoravaju na mnogo radikalnije preispitivanje ideje o trajnoj i predvidljivoj putanji. Tenja
za preciznou ne nailazi na prepreku zbog cijene ve zbog prirode same stvari. Nije tono da se nesigurnost, to jest odsustvo
kontrole, smanjuje u mjeri u kojoj se preciznost poveava ona
se takoer poveava. Jean Perrin predlae primjer mjerenja
tone gustoe (kvocjent masa/obujam) zraka u jednoj sferi. Ona
se znaajno mijenja kada obujam sfere prelazi s 1 000m3 na
1cm3.; malo se mijenja od 1 cm3 do 1/1000 dijela mm3, ali ve
u tom razmaku mogu se primijetiti promjene gustoe u milijarditom dijelu koje se dogaaju u nepravilnim razmacima. Kada
se obujam sfere saima, vanost ovih promjena raste za obujam
1/10 mikron kubika promjene dosiu vrijednost tisuitog dijela;
za 1/100 mikron kubika one imaju vrijednost petine.
Smanjujui jo obujam, doseemo veliinu molekule zraka.
Ako se mikrosfera nalazi u praznini izmeu dvije molekule
zraka, prava gustoa zraka u njoj je nula. Meutim, u jednom
od tisuu sluajeva otprilike, sredite mikrosfere e upasti
unutar jedne molekule, pa se srednja gustoa u toj toki moe
usporediti s onim to nazivamo pravom gustoom plina. Ako
193 Ovdje slijedimo Ilya Prigoginea i I. Stengers, La dynamique, de Leibniz
a Lucrce, Critique 380 (broj posveen Serresu) (sijeanj 1979.), 49.

83

Postmoderno stanje

doemo do unutar atomskih veliina, mikrosfera se moe nai u

praznom prostoru, i s gustoom nula. U jednom od milijun sluajeva, meutim, njezino se sredite moe nai u nekoj estici ili
jezgri atoma, a tada e gustoa biti nekoliko milijuna puta vea
od gustoe vode. Ako se mikrosfera jo same (...), vjerojatno e
srednja gustoa ponovo postati i ostati nula, jednako kao i prava
gustoa, osim u nekim veoma rijetkim poloajima u kojima e
dosei vrijednosti neizmjerno vee od prethodnih.194
Dakle, spoznaja glede gustoe zraka razlae se u mnogobrojne iskaze koji su u potpunosti nekompatibilni, a kompatibilnima postaju samo ako ih se relativizira u odnosu na mjerila koja
je iskaziva odabrao. S druge strane, na odreenim ljestvicama,
iskaz ove mjere ne svodi se na neku jednostavnu tvrdnju ve
je ona prilagoena na sljedei nain: mogue je da je gustoa
jednaka nuli, ali nije iskljueno da ona bude 10n, pri emu je n
izuzetno velik.
U ovom sluaju odnos znanstvenikova iskaza s onim to
kae priroda izgleda kao da potjee iz igre nepotpunih informacija. Prilagodba znanstvenikova iskaza odaje injenicu da
efektivni, pojedinaan iskaz (token) koji iskazuje ono to kae
priroda nije mogue predvidjeti. Ono to je mogue izraunati
jest vjerojatnost da iskaz kae jedno prije nego neto drugo.
Na mikrofizikom stupnju nije mogue dobiti bolju, to jest
performativniju, informaciju. Ne radi se o poznavanju protivnika (prirode), ve o poznavanju igre koju se igra. Einstena
je ljutila ideja da se Bog igra kockama.195 Meutim, to je igra
koja omoguuje utvrivanje dostatnih statistikih pravilnosti
(vrlo vano to se dogaa sa slikom koju imamo o vrhovnom
Odreditelju). Kad bi igrao bridge, primarne sluajnosti koje
znanost susree trebale bi se pripisati ne ravnodunosti kocke
194 Jean Baptiste Perrin, Les atomes (1913.), Presses Universitaires de France,
1970. 14-22. Mandelbrot je ovaj tekst stavio kao uvod u Objets fractals,
loc. cit.
195 Citirano je prema Werner Heisenberg, Physis and beyond. N.Y., 1971.

84

Postmoderno stanje

prema svojim stranama ve lukavosti, to jest izboru koji je i sam

preputen sluajnosti meu nekoliko moguih istih strategija.196
Uglavnom se prihvaa da je priroda ravnoduan protivnik,
ali ne lukav, to je razlika prema kojoj se razlikuju prirodne
znanosti i znanosti o ovjeku.197 To u pragmatikim pojmovima
znai da je u prvom sluaju referent priroda, nijema, no postojana poput kocke baene mnogo puta, i da o njoj znanstvenici
izmjenjuju denotativne iskaze vukui razne poteze, dok je u
drugom sluaju referent ovjek koji je takoer i sudionik koji
govorei razvija strategiju, ukljuujui i mijeanu, u odnosu na
znanstvenika, a sluaj s kojim se ovaj potonji susree tada nije
vezan uz predmet ili ravnodunost ve ponaanje ili strategiju,198
to jest agonistiku.
Moemo rei da se ovi problemi tiu mikrofizike i da omoguuju ustanovljivanje trajnih funkcija koje su dovoljno blizu
da bi mogle dozvoliti dobro predvianje vjerojatnosti razvoja
sustava. Tako da teoretiari sustava, koji takoer zastupaju legitimnost putem performativnosti, vjeruju da su ponovo u pravu.
196 U pismu Akademiji znanosti (prosinac1921.), Borel je izrazio stav da
se moda u igrama u kojima ne postoji najbolji nain igranja (igre
nepotpune informacije), moemo zapitati je li mogue, budui da ne
postoji trajni kod, igrati inventivno mijenjajui samu igru. Neumann
polazi od ovog razlikovanja kada pokazuje da je mogunost odluivanja
pri donoenju neke odluke u odreenim okolnostima najbolji nain
igranja. Vidi Georges Th. Guilbaud, Elments de la thorie mathmatique des jeux, Dunod, 1968., 17-21. I J.P. Sris, La thorie des jeux, Presses
Universitaires de France, 1974. (zbornik). Postmoderni umjetnici esto
koriste ove pojmove; vidi primjerice John Cage, Silence, i A Year from
Monday, Middietown (Conn.), Wesleyan University Press, 1961. i 1967.
197 I. Epstein, Jogos, Ciencia Filosofia, Revista Interdisciplinar, universidade de Sa Paulo, 1 (1979.).
198 Ovdje se vjerojatnost ponovno pojavljuje ne vie kao regulativno naelo
strukture objekta, ve kao regulativno naelo strukture ponaanja
(Gilles-Gaston Granger, Pense formelle et sciences de l homme, AubierMontaigne, 1960., 142). Ideja da bogovi igraju, recimo bridge, prije bi
spadala u grku predplatoniku pretpostavku.

85

Postmoderno stanje

Meutim, vidimo da u suvremenoj matematici nastaje struja

koja dovodi u pitanje tono mjerenje i predvianje ponaanja
predmeta u ljudskim razmjerima.
Mandelbrot svoja istraivanja vodi pod autoritetom
Perrinovog teksta kojeg smo komentirali. No on ide dalje u
neoekivanom smjeru. Izvedene funkcije, pie on, su najjednostavnije i najlake za obraditi, meutim one su iznimka; ili
ako vie volimo koristiti geometrijski jezik, krivulje koje nemaju
tangentu predstavljaju pravilo, a sasvim pravilne krivulje, poput
kruga, zanimljivi su no sasvim posebni sluajevi.199
Ova tvrdnja ne predstavlja samo neki apstraktni kuriozum,
ona vrijedi za veinu eksperimentalnih datosti obrisi mjehuria slane sapunice tvore takve prijelome da oko ni na kojoj toki
povrine ne moe pronai tangentu. Ovdje imamo braunovski
model kretanja ije jedno svojstvo kae da je vektor kretanja
estice s jedne toke izotop, to jest da su svi mogui smjerovi
jednako vjerojatni.
No isti problem nalazimo i u uobiajenim razmjerima,
ako primjerice elimo tono izmjeriti obalu Bretagne, povrinu
Mjeseca prekrivenog kraterima, raspodjelu zvjezdane materije,
raspodjelu rafala buke u telefonskoj komunikaciji, turbulencija openito, oblik oblaka, ukratko veinu obrisa i raspodjelu
stvari koje nisu ureene ljudskom rukom.
Mandelbrot pokazuje da ova vrst datosti predstavlja broj
koji ih povezuje s krivuljama koje odgovaraju trajnim neizvedivim funkcijama. Jedan pojednostavljeni primjer je von Kochova
krivulja;200 ona ima unutarnju homeotetiju; mogue je formalno
pokazati da homeotetika dimenzija na kojoj je napravljena nije
cijeli broj ve log 4 / log 3. Imamo pravo rei da se takva krivulja
nalazi u prostoru iji je broj dimenzija izmeu 1 i 2, i da je
ona dakle intuitivno prijelaz izmeu crte i plohe. Mandelbrot
199 Op. cit., 4.
200 Neprekidna krivulja unutranje homotetije. Opisao ju je Mandelbrot,
op. cit., 30. Utvrdio ju je Koch 1904. Vidi Objets fractals, bibliografija.

86

Postmoderno stanje

te predmete naziva fraktalnim stoga to je njihova pertinentna

dimenzija homeotetije razlomak.
Radovi Rena Thoma 201 idu analognim smjerom i smislom.
Izravno propituju pojam stabilnog sustava to ga laplaceovski, pa
ak i probabilistiki determinizam, pretpostavlja.
Thom utvruje matematiki jezik koji omoguuje opisivanje kako u odreenim fenomenima formalno mogu nastati
diskontinuiteti i kako mogu stvoriti neoekivane oblike ovaj
jezik tvori takozvanu teoriju katastrofe.
Uzmimo agresivnost kao varijablu stanja nekog psa. Ona
raste u izravnom odnosu s njegovim bijesom, koji je varijabla
kontrole.202 Ako pretpostavimo da je mjerljiva, kada dosegne
odreeni prag pretvorit e se u napad. Strah, druga varijabla
kontrole, imat e suprotan uinak i kada dosegne odreeni prag
pretvorit e se u bijeg. Bez bijesa i straha ponaanje psa je neutralno (vrh Gaussove krivulje). No, ako se dvije varijable kontrole zajedno poveavaju, dva e praga biti dosegnuta istodobno
tada ponaanje psa postaje nepredvidljivo, on moe iznenada
prijei iz napada u bijeg, i obrnuto. Kaemo da je sustav nestabilan jer se varijable kontrole mijenjaju stalno, a varijable stanja
samo povremeno.
Thom pokazuje kako moemo izvesti jednadbu ove nestabilnosti i nacrtati graf (trodimenzionalni, budui da imamo
dvije varijable kontrole i jednu varijablu stanja) koji pokazuje
sva kretanja toke koja predstavlja ponaanje psa, a meu njima
i iznenadni prijelaz iz jednog u drugo ponaanje. Ova jednadba
oznaava jednu vrst katastrofe koja se odreuje brojem varijabli
kontrole i brojem varijabli stanja (ovdje 2 + 1).

201 Modles mathmatiques de la morphogense, 10/18, 1974. Laici mogu pronai izlaganje o teoriji katastrofa u K. Pomian, Catastrophes et dterminisme, Libre 4 (1978.), Payot, 115-136.
202 Pomian je posudio ovaj primjer od E. C. Zeemana, The Geometry of
Catastrophe, Times Uterary Supplement (10 prosinac 1971.).

87

Postmoderno stanje

Rasprava o stabilnim i nestabilnim sustavima, determinizmu ili ne, ovdje nalazi jedan izlaz to ga Thom oblikuje
u postulat: Vie ili manje odreen karakter nekog procesa
odreen je lokalnim stanjem tog procesa.203 Determinizam je
neka vrst djelovanja to je i samo odreeno priroda u svim
okolnostima ostvaruje najmanje sloenu lokalnu morfologiju,
koja je ipak kompatibilna s poetnim lokalnim datostima.204 No,
mogue je, a to je ak i najei sluaj, da ove datosti sprjeavaju
stabiliziranje nekog oblika. To je stoga to su one najee u
sukobu: Model katastrofa svodi sve uzrone procese na jedan
jedini, ije intuitivno opravdanje ne predstavlja problem: sukob
je, prema Heraklitu, uzrok svih stvari.205 Postoji vea mogunost
da su varijable kontrole nekompatibilne no obratno. Postoje
dakle samo otoii determinizma. Katastrofini antagonizam
je pravilo, u doslovnom smislu postoje pravila ope agonistike
serija koje se odreuju brojem varijabli u igri.
Nije nemogue nai odjek (istina ublaen) Thomovih
radova u istraivanju kole Paloa Altoa, posebice u primjeni
paradoksologije na prouavanje shizofrenije poznate kao Double
Bind Theory.206 Ovdje emo se zadovoljiti samo ukazivanjem na
ovu slinost. Ona omoguuje razumijevanje irenja istraivanja
koja su bila usredotoena na pojedinanosti i nesumjerljivosti,
sve do podruja pragmatike najsvakodnevnijih potekoa.
Ideja koju dobivamo iz ovih (kao i mnogih drugih) istraivanja tie se injenice da prevlast trajne izvedene funkcije kao paradigme spoznaje i predvianja nestaje. Postmoderna se znanost
zanima za ono nerjeivo, za granice tonosti kontrole, za kvant,
za sukobe s nepotpunim informacijama, za fracta, za katastrofe, za pragmatike paradokse, i time teoriju vlastite evolucije ini
203 Ren Thom, Stabilit structurelle et morphogense. Essai dune thorie
gnrale des modles, (Reading (Mass.): W. A. Benjamin, 1972.), 25.
Citirao Pomian, loc. cit., 134.
204 Ren Thom, Modles mathmatiques..., loc. cit., 24.
205 Ibid.. 25.
206 Vidi posebice Watzlawick i dr., op. cit., poglavlje VI.

88

Postmoderno stanje

isprekidanom, katastrofinom, neispravljivom, paradoksalnom.

Ona mijenja smisao rijei znanje, i kazuje kako se ova promjena
mogla dogoditi. Ona ne stvara poznato ve nepoznato. Ona
predlae model legitimnosti koji nije povezan s najboljom performativnou ve s razlikom shvaenom kao paralogija.207
Kao to dobro kae jedan strunjak teorije igara iji radovi
idu u istom smjeru: U emu je dakle korist od ove teorije?
Mislimo da je teorija igara, kao i svaka razraena teorija,
korisna stoga to se iz nje raaju ideje.208 Sa svoje strane, P. B.
Medawar209 je govorio da imati ideja jest vrhunski uspjeh za
znanstvenika, da ne postoji znanstvena metoda210 i da je znanstvenik ponajprije netko tko pria prie, i da je jednostavno
obavezan provjeriti ih.

14. Legitimnost putem paralogije

Uzmimo da smo za nau namjenu dovoljno pojasnili datosti
problema legitimnosti suvremenog znanja. Pribjegavanje velikim priama je iskljueno; znai da se ne moemo pozvati ni
na dijalektiku Duha ni ak na osloboenje ovjeanstva kao
opravdanje postmodernog znanstvenog diskurza. No upravo
smo vidjeli da mala pria ostaje prevladavajui oblik kojeg
207 Treba razlikovati uvjete proizvodnje znanstvenog znanja od znanja koje
se proizvodi (...). U znanstvenom postupku postoje dvije etape, poznato
uiniti nepoznatim, a zatim preurediti ovo nepoznavanje u neovisan simbolini metasustav (...). Posebnost znanosti je u njezinoj nepredvidivosti
(Ph. Breton, Pandore 3, travanj 1979., 10).
208 Anatol Rapoport, Thorie des jeux deux personnes, francuski prijevod
Renard, Dunod, 1969., 159.
209 P. B. Medawar, The Art of the Soluble, London, Methuen, esto izdanje,
1967., posebice poglavlja Two Conceptions of Science i Hypothesis
and Imagination.
210 Ono to objanjava Paul Feyerabend, Against Melhod, London, New Left
Books, 1975., oslanjanjui se na Galilejev primjer, i to smatra epistemolokim anarhizmom ili dadaizmom, koristei to protiv Poppera i
Lakatosa.

89

Postmoderno stanje

preuzima inventivno otkrie, i to ponajprije u znanosti.211 Pored

toga, naelo konsenzusa kao kriterij provjere takoer izgleda nedostatnim. On ima dva oblika. U jednom je sluaju to
sporazum meu ljudima kao spoznavajuim inteligencijama i
slobodnim voljama. U ovom ga obliku razrauje Habermas, no
njegovo se poimanje oslanja na valjanost prie o osloboenju. U
drugom sluaju njime manipulira sustav drei ga za jednu od
svojih sastavnica u cilju odranja i poboljanja svojih performansi.212 Predmet je administrativnih procedura, u Luhmannovom
smislu. Znai da vrijedi samo kao sredstvo kojim se postie
istinski cilj, onaj koji legitimira sustav, mo.
Problem je dakle utvrditi je li mogua legitimnost koja se
oslanja samo na paralogiju. Treba praviti razliku izmeu prave
paralogije i inovacije: ovu potonju zahtijeva ili u svakom sluaju
koristi sustav kako bi poboljao svoju uinkovitost; paralogija je
potez ija se vanost esto odmah ne uvia, a vri se u pragmatici
znanja. U stvarnosti je est sluaj da se jedna pretvori u drugu,
no to nije nuno i ne mora smetati pretpostavci.
Ako opet krenemo od opisivanja znanstvene pragmatike (odjeljak 7), sada naglasak trebamo staviti na neslaganje.
Konsenzus je obzor, nikada nije dosegnut. Istraivanja koja se
odvijaju u okrilju neke paradigme,213 imaju tendenciju da je stabiliziraju. Ona su poput iskoritavanja neke tehnoloke, ekonomske
211 U okviru ove studije nije bilo mogue analizirati oblik koji zadobiva povratak naracije u diskurs o legitimaciji, na primjer: otvoreni sustav, lokalnost,
antimetoda, i openito sve ono to podrazumijeva pojam paralogije.
212 Nora i Minc pridaju jakosti drutvenog konsenzusa, koji smatraju
svojstvenim japanskom drutvu, uspjehe to ga je zemlja postigla u
podruju informatike (op. cit., 4). U svom zakljuku piu: Drutvo
kojemu ona [dinamika iroke drutvene informatizacije] vodi je osjetljivo: ono se temelji na konsenzusu, pretpostavci da on postoji tako da
u sluaju ne postizanja konsenzusa, drutvo biva blokirano (op. cit.,
125). Y. Stourdz, art. cit., inzistira na injenici da se dananja tendencija
deregulacije, destabilizacije i oslabljivanja administracije hrani gubitkom
povjerenja koje drutvo ima u performativnost drave.
213 U Kuhnovom smislu, op. cit.

90

Postmoderno stanje

ili umjetnike ideje. To nije beznaajno. No udi nas kako se

uvijek nae netko da poremeti umstveni poredak Treba pretpostaviti neku mo koja destabilizira mogunosti objanjenja i koja
se ispoljava proglaavajui nove oblike razumijevanja ili, ako hoete, predlaui nova pravila znanstvene jezine igre koja odreuju
novo polje istraivanja. To je, u znanstvenom postupku isti proces
to ga Thom naziva morfogenezom. On nije bez pravila (postoje
klase katastrofa), ali je njegovo odreenje uvijek lokalno. Kada se
premjesti u znanstvenu raspravu i smjesti u vremensko gledite,
ovo svojstvo implicira nepredvidljivost otkria. U odnosu na
ideal transparentnosti, ono je imbenik koji stvara neprozirnosti,
koji trenutak konsenzusa odgaa za kasnije.214
Ovaj pregled jasno pokazuje da teorija sustava i vrst legitimnosti koju ona predlae nemaju nikakav znanstveni temelj ni
sama znanost ne djeluje u svojoj pragmatici po paradigmi sustava koju ova teorija prihvaa, niti drutvo, po ovoj paradigmi, ne
moemo opisati u pojmovima suvremene znanosti.
Glede toga pogledajmo dvije vane toke Luhmanove argumentacije. Sustav moe djelovati samo ako, s jedne strane, smanji
svoju sloenost, a s druge strane mora izazvati prilagodbu individualnih oekivanja i tenji (expectations) svojim vlastitim ciljevima.215
Sposobnost sustava glede moi zahtijeva smanjenje sloenosti. Ako
bi sve poruke mogle slobodno kolati meu svim pojedincima,
koliina informacija koju bi trebalo uzimati u obzir pri ispravnom
izboru znaajno bi usporavala donoenje odluke, a time i performativnosti. Brzina je ustvari sastavnica moi koju ima cjelina.
214 Pomian, art. cit., pokazuje da ova vrst djelovanja (putem katastrofe)
nema nita zajednikog s hegelovskom dijaletkikom.
215 Legitimiranje odluka u osnovi implicira afektivni proces uenja koji
mora tei glatko. To je jedan od vidova opeg pitanja: kako se mijenjaju
tenje, kako politiki i administrativni pod-sustav moe restrukturirati
drutvene tenje zahvaljujui odlukama kad je i sam samo jedan podsustav? Taj segment e uspjeno djelovati samo ako je u stanju u drugim
postojeim sustavima stvoriti nove tenje, bilo da se radi o osobama ili
drutvenim sustavima (Legitimation durch Verfahren, loc. cit., 35).

91

Postmoderno stanje

Prigovorit e se kako treba uzimati u obzir i molekularna

miljenja ako se ne eli izlagati velikim poremeajima. Luhman
odgovara, i to je druga toka, da je mogue upravljati individualnim tenjama postupkom kvazi-nauavanja, slobodnog
od svakog poremeaja, kako bi tenje postale kompatibilne
s odlukama sustava. Ove potonje ne trebaju potovati tenje
potrebno je da tenje tee odlukama, ili barem njihovim uincima. Administrativni postupci e pomoi osobama da zaele
ono to je sustavu potrebno kako bi bio performativan.216 Vidimo
kako se u ovom gleditu mogu i kako bi se mogle koristiti telematske tehnike.
Ne bismo mogli odrei snagu uvjerljivosti ideji da kontrola
i dominacija konteksta po sebi vrijede vie no njihova odsutnost.
Kriterij performativnosti ima svojih prednosti. U naelu iskljuuje priklanjanje nekom metafizikom diskurzu, postie naputanje pria, zahtijeva bistar duh i hladnokrvnost volje, umjesto
objanjavanja biti on uvodi proraun interakcija, prisiljava
igrae na odgovornost, ne samo u iskazima koje predlau ve
takoer i u pravilima kojima se podvrgavaju kako bi ona postala
prihvatljiva. Kriterij performativnosti u potpunosti otkriva pragmatike funkcije znanja ukoliko izgleda da potpadaju pod kriterij uinkovitosti: to su pragmatike argumentacije, podastiranja
dokaza, prijenosa poznatog, poduavanja matovitosti.
On takoer doprinosi da se sve jezine igre, ak i ako
ne dolaze iz kanonskog znanja, uzdignu do spoznavanja sebe
samih, nastoji uzdrmati svakodnevni diskurz u nekoj vrsti
metadiskurza: svakodnevni iskazi skloni su sami sebe citirati, a
razliiti pragmatiki poloaji neizravno se odnositi na aktulanu
poruku premda ih se ona tie.217 Moe predloiti da se problemi
216 Objanjenja ove pretpostavke nalazimo u nekim studijama starijeg datuma,
vidi D. Riesman, The Lonely Crowd, Cambridge (Mass.), Yalc University
Press, 1950.; W. H. Whyte, The Organization Man, New York, Simon &
Schuster, 1956.; Herbert Marcuse, One Dimensional Man, Boston, Beacon,
1966.
217 Josette Rey-Debove (op. cit., 228 i dalje) biljei poveanje upotrebe indi-

92

Postmoderno stanje

unutranje komunikacije koje znanstvena zajednica susree u

svom radu dok gradi i razgrauje svoje jezike, mogu usporediti s problemima drutvene zajednice kada ista, budui joj je
uskraena kultura pria, mora staviti na kunju komunikaciju
sa samom sobom, i tako propitivati prirodu zakonitosti odluka
koje su donijete u njezino ime.
Uz opasnost da izazovemo zgraanje rei emo da sustav
meu svoje prednosti moe ubrojiti ak i svoju nepopustljivost.
U okviru kriterija moi, zahtjev (to jest jedan oblik preskripcije)
ne dobiva nikakvu legitimnost iz injenice da nastaje iz patnje
neke nezadovoljene potrebe. Pravo ne dolazi iz patnje, ono dolazi iz injenice da rjeavanje patnje ini sustav performativnijim.
Potrebe najugroenijih u naelu ne bi trebale sluiti kao regulator sustava jer budui da je nain udovoljavanja potrebama ve
bio poznat, udovoljiti im ne bi moglo poboljati performativnost
sustava nego poveati trokove. Jedina je kontraindikacija to
nezadovoljavanje potreba moe destabilizirati cjelinu. U suprotnosti je sa silom da se ravna prema slabosti. No, odgovara joj
poticanje nove potranje koja treba dovesti do novog odreenja
normi ivota.218 U ovom je smislu sustav predstavljen kao avangardistiki stroj koji za sobom vue ovjeanstvo, dehumanizirajui ga da bi ga na jednom drugom stupnju normativnog kapaciteta opet humanizirao. Tehnokrati izjavljuju kako ne mogu
imati povjerenja u ono to drutvo navodi kao svoje potrebe, oni
znaju da ih ono ni samo ne moe poznavati budui da potrebe
nisu varijable neovisne o novim tehnologijama.219 Ovdje se radi o
oholosti odluivaa, i njihovoj zasljepljenosti.
rektnog govora ili autonimske konotacije u dananjem svakodnevnom
jeziku. No, ona podsjea da indirektan govor nije pouzdan.
218 Meutim, kao to kae Georges Canguihem, ovjek je stvarno zdrav tek
kada je sposoban za vie normi, kada je vie nego normalan (Le normal
et le pathologique (1951.), La connaissance de la vie, Hachette, 1952., 210).
219 E.E. David (art. cit.) pie da drutvo moe poznavati samo potrebe koje
osjea u sadanjem stanju svojeg tehnolokog okruenja. Fundamentalna
znanost treba otkriti nepoznata svojstva koja e promijeniti tehnoloku

93

Postmoderno stanje

Oholost znai da se oni poistovjeuju s drutvenim

sustavom kojeg zamiljaju kao totalitet u potrazi za svojom najperformativnijom cjelovitou. Ako se okrenemo znanstvenoj
pragmatici ona e nas nauiti da je upravo ovo poistovjeivanje
nemogue u naelu nijedan znanstvenik ne utjelovljuje znanje
i ne zanemaruje potrebe istraivanja ili tenje nekog istraivaa pod izlikom da nisu performativni za znanost miljenu
kao totalitet. Normalan odgovor to ga znanstvenik daje na upit
prije e glasiti: Trebalo bi vidjeti, ispriajte svoju priu.220 I u
naelu, on ne procjenjuje da je sluaj ve rijeen, ni da e mo
znanosti opasti ako ju se propituje. Upravo suprotno.
Razumije se da u stvarnosti nije uvijek tako. Ne raunamo na znanstvenike iji je potez bio zanemaren ili suzbijen,
ponekad desecima godina, jer bi inae preestoko destabilizirao
zaposjednute poloaje, ne samo u sveuilinoj i znanstvenoj
hijerarhiji, ve i u problematici.221 to je neki potez jai to je
jednostavnije uskratiti mu minimalni konsenzus upravo zato
to mijenja pravila igre oko kojih postoji konsenzus. No kada
znanstvena institucija djeluje ovako, ona se ponaa poput obine
vlasti, ije je ponaanje ureeno kao homeostaza.
sredinu i stvoriti nepredvidljive potrebe. Navodi koritenje vrstih tijela
kao amplifikatora i uzlet fizike vrstih tijela. Kritiku ove negativne
regulacije drutvenih interakcija i potreba pomou suvremenog tehnikog predmeta daje R. Jaulin, Le mythe technologique, Revue de
lentreprise 26 (specijalan broj Lethnotechnologie, oujak 1979.), 49-55.
Autor prikazuje i lanak A. G. Haudricourta, La technologie culturelle,
essai de mthodologie, u B. Gille, Histoire des techniques, loc. cit.
220 Medawar (op. cit.. 151-152) suprotstavlja pisani i govorni stil znanstvenika. Prvi treba biti induktivan inae ga se nee uzimati u obzir; iz
govornog stila navodi listu izraza koji se esto uju u laboratorijima,
poput: My results dont make a story yet. Zakljuuje: Znanstvenici
stvaraju strukture koje im pomau u objanjenjima, telling stories (...).
221 Za jedan slavan primjer vidi Lewis S. Feuer, The Conflict of Generations
(1969.). Kao to Moscovici istie u predgovoru francuskog prijevoda, relativnost je roena u sluajnoj akademiji to su je stvorili prijatelji od kojih
nijedan nije fiziar, ve se radilo o inenjerima ili filozofima-amaterima.

94

Postmoderno stanje

Ovo je ponaanje teroristiko, jednako kao to je to i

ponaanje sustava kakvim ga je opisao Luhmann. Pod terorom
podrazumijevamo uinkovitost koja se postie eliminacijom ili
prijetnjom eliminacijom sudionika koji je izvan jezine igre u
kojoj se igra. On e uutjeti ili dati svoj pristanak ne zato to je
osporen ve zato jer je u opasnosti da e biti lien mogunosti
igranja (ima mnogo naina liavanja). Oholost odluivaa, koja
u naelu nema ekvivalent u znanostima, vri taj teror. Kae:
"Prilagodite svoje tenje naim ciljevima, u suprotnom222..."
ak je i dopustljivost u odnosu na razliite igre stavljena pod
uvjet performativnosti. Ponovno odreivanje normi ivota sadri
poboljanje spsobnosti sustava glede moi. To je posebice oigledno u uvoenju telematskih tehnologija tehnokrati u tome vide
obeanje liberalizacije i poveanje interakcije meu sugovornicima, ali zanimljiv je uinak da e iz toga proizii nove napetosti
unutar sustava, to e poboljati njegove performanse.223
Budui diferencirajua, znanost u svojoj pragmatici nudi
antimodel stabilnog sustava. Svaki iskaz se zadrava od trenutka kad sadri razliku u odnosu na ono to je poznato, i ako se
moe argumentirati i dokazati. Znanost je model otvorenog
sustava224 u kojem ispravnost iskaza raa ideje, to jest druge
iskaze i druga pravila igre. U znanosti ne postoji opi metajezik
u koji se mogu upisati i u kojem mogu biti procijenjeni svi ostali. To sprjeava poistovjeivanje sa sustavom, i na koncu, teror.
222 To je Orwellov paradoks. Birokrat govori: Mi se ne zadovoljavamo negativnom poslunou, ni najodvratnijom potinjenou. Kada nam se na
kraju predate, to mora biti po vlastitoj volji (1984, New York, Harcourt
& Brace, 1949. U jezinoj igri paradoks bi izgledao ovako: Budi slobodan,
ili eli to hoe. Taj paradoks su analizirali Watzlawick i dr., op. cit.,
203-207. Vidi J.M. Salanskis, Genses actuelles et genses srielles de
linconsistant et de lhtrogene, Critique 379 (prosinac 1978), 1155-1173.
223 Vidi opis napetosti koje e informatizacija masa zacijelo stvoriti u francuskom drutvu, prema miljenju Nora i Minca (op. cit., Presentation).
224 Vidi biljeku 181. Usp. u Watzlawick i dr., op. cit., 117-148, rasprava o
otvorenim sustavima. Koncept otvorene sistematike je tema studije J.M.
Salanskisa, Le systmatique ouvert, jo neobjavljeno, 1978.

95

Postmoderno stanje

Podjela izmeu odluitelja i izvritelja, ako postoji u znanstvenoj

zajednici (a postoji), pripada drutveno-ekonomskom sustavu, a
ne znanstvenoj pragmatici. Ona je jedna od glavnih prepreka
razvoju matovitosti znanja.
Poopeno pitanje legitimnosti postaje: koji je odnos izmeu
antimodela to ga nudi znanstvena pragmatika i drutvo? Je li
on primjenjiv na goleme oblake jezine materije koji oblikuju
drutva? Ili je ogranien na igru spoznaje? U tom sluaju kakvu
ulogu ima u drutvenom povezivanju? Nedostian ideal otvorene zajednice? Neophodna sastavnica podskupa odluivaa,
koji za drutvo prihvaaju kriterij performativnosti premda ga
odbacuju za sebe? Ili suprotno, odbijanje suradnje s vlastima i
prijelaz u kontra-kulturu, uz opasnost gubitka svake mogunosti
istraivanja zbog nedostatka novane potpore?225
Od poetka istiemo razliku, ne samo formalnu ve i pragmatinu, koja odvaja razliite jezine igre, posebice denotativne
ili igre spoznaje, i preskriptivne ili djelatne. Znanstvena pragmatika je usredotoena na denotativne ili spoznajne iskaze, tako
omoguuje stvaranje znanstvenih institucija (instituti, centri,
sveuilita, itd.). No njezin postmoderni razvoj u prvi plan stavlja
presudnu injenicu da ak i rasprava o denotativnim iskazima
zahtijeva pravila. Pravila meutim nisu denotativni ve preskriptivni iskazi, koje je bolje nazvati metapreskriptivnim kako bismo
izbjegli zabune (oni propisuju ono to trebaju biti potezi jezinih
igara kako bi bile prihvatljive). Diferencirajua djelatnost, ili mate
ili paralogije, u dananjoj znanstvenoj pragmatici omoguuje da
se ti metapropisi (pretpostavke226) pojave i zahtijeva da partneri
prihvate i druge. Jedina legitimnost koja konano ini prihvatljivim takav zahtjev jest: to e stvoriti ideje, to jest nove iskaze.
225 Nakon odvajanja crkve i drave, Paul Feyerabend (op. cit.) u istom laikom duhu zahtijeva odvajanje znanosti i drave. Ali odvajanje Znanosti
i Novca?
226 To je jedan od naina na koji se moe razumijeti ovaj termin koji spada
u problematiku O. Ducrota, op. cit.

96

Postmoderno stanje

Drutvena pragmatika nije jednostavna poput znanstvene. To je udovite stvoreno preplitanjem mrea klasa heteromorfnih iskaza (denotativnih, preskriptivnih, performativnih,
tehnikih, vrijednosnih, itd.). Ne postoji nikakav razlog poradi
kojeg bismo mogli misliti da moemo odrediti metapropise zajednike svim jezinim igrama i da konsenzus, u kojeg
moemo provjeravati, poput onog koji vlada u nekom trenutku
u znanstvenoj zajednici, moe obuhvatiti cjelinu metapropisa
to upravljaju cjelinom iskaza koji krue zajednicom. Upravo
je naputanje ovog vjerovanja povezano s dananjom propau
pria legitimnosti, bilo tradicionalnih bilo modernih (osloboenje ovjeanstva, nastajanje Ideje). Ideologija sustava
sa svojom totalizirajuom tenjom nadoknauje gubitak ovog
vjerovanja i istodobno ga cinizmom svojeg kriterija performativnosti izraava.
Stoga ne izgleda mogue, pa ni oprezno, usmjeriti, kao to
to ini Habermas, razraivanje problema legitimnosti u smjeru
traenja univerzalnog konsenzusa 227 pomou onog to naziva
Diskurzom, to jest dijalogom argumentacija.228
227 Raison et lgitimit, loc. cit., passim, posebice 23-24: Jezik djeluje kao transformator: (...) osobne spoznaje se transformiraju u iskaze, potrebe i osjeaji u normativna oekivanja (zapovijedi ili vrijednosti). Ova transformacija
utvruje vanu razliku koja subjektivnost odvaja od namjere, volje, zadovoljstva i boli s jedne i izraza i normi koje pretendiraju na univerzalnost,
s druge strane. Univerzalnost znai objektivnost spoznaje i legitimnost
vrijedeih normi. Ova objektivnost i legitimnost osiguravaju zajednicu
(Gemeinsamkeit) koja je sutinska za konstituciju stvarnog drutvenog
ivota. Vidimo da na ovakav nain zaokruena problematika, koja pitanje
legitimiteta zaustavlja na jednoj vrsti odgovora, na univerzalnosti, s jedne
strane pretpostavlja identitet legitimacija za spoznajni i za aktivni subjekt,
suprotno od kantovske kritike koja je odvajala konceptualnu univerzalnost, svojstvenu spoznajnom subjektu, od idealne univerzalnosti, (natulne prirode) koja je sluila kao horizont aktivnome subjektu; a s druge
strane tako shvaena problematika zadrava konsenzus (Gemeinschaft)
kao jedini mogui horizont za ivot ovjeanstva.
228 Ibid., 22, i napomena prevoditelja. Potinjenost preskriptivnih metapropisa, to jest normalizacija zakona, Diskursu je izriita, primjerice 146:

97

Postmoderno stanje

To ustvari znai pretpostaviti dvije stvari. Prvo, da se svi

sugovornici mogu sloiti oko pravila ili metapropisa koji vrijede
univerzalno za sve jezine igre, premda je jasno da su one heteromorfne i pripadaju heterogenim pragmatinim pravilima.
Druga je pretpostavka da je svrha dijaloga konsenzus. No
mi smo, analizirajui znanstvenu pragmatiku, pokazali da je
konsenzus samo jedno stanje rasprava, a ne njihova svrha, koja bi
prije svega trebala biti paralogija. S ovom dvostrukom tvrdnjom
(heterogenost pravila, istraivanje neslaganja) nestaje vjerovanje
koje jo uvijek proima Habermasovo istraivanje u kojem stoji da
ovjeanstvo kao kolektivni subjekt trai zajedniko osloboenje
putem regularizacije poteza dozvoljenih u svim jezinim igrama, i da se legitimnost nekog iskaza nalazi u njegovom doprinosu
tom osloboenju.229
Razumijemo dobro ulogu koju ima oslanjanje na ovo vjerovanje u Habermasovoj argumentaciji protiv Luhmanna. Diskurz
je posljednja prepreka postavljena teoriji stabilnog sustava. Svrha
je dobra, ali argumenti nisu.230 Konsenzus je postao zastarjela,
sumnjiva vrijednost. Pravda to nije. Stoga je potrebno doi do
odreene ideje i prakse pravde koje nee biti vezane uz konsenzus.
Prihvaanje heteromorfnosti jezinih igara prvi je korak u
tom smjeru. Jasno je da ono implicira odustajanje od terora, koji
pretpostavlja i pokuava ostvariti njihovu izomorfnost. Drugi je
korak naelo da, ako postoji konsenzus o pravilima koja odreuju svaku igru i poteze koji se vuku, onda konsenzus mora
Normativna pretenzija na vrijednost i sama je kognitivna u smislu da
uvijek pretpostavlja da bi mogla biti prihvaena u racionalnoj raspravi.
229 Garbis Kortian, u Mtacritique, Minuit, 1979., dio V, kritiki propituje
ovaj razjanjavajui vid Habcrmasove misli. Vidi takoer od istog autora,
Le discours philosophique et son objet, Critique, 1979.
230 Vidi J. Poulain, art. cit., id biljeka 28; a za openitiju raspravu o
Searleovoj i Gehlenovoj pragmatici vidi J. Poulain, Pragmatique de la
parole et pragmatique de la vie, Phi zro 7, 1 (rujan 1978), Universit de
Montral, 5-50.

98

Postmoderno stanje

biti lokalan, to jest na njega moraju pristati aktualni partneri, i

mora biti podloan moguem ponitenju. Tako se usmjerujemo
prema mnotvenosti konanih metaargumentacija, time elimo
rei da se argumentacije odnose na metapravila i da su prostorno-vremenski ograniene.
Ovo usmjerenje odgovara razvoju drutvenih interakcija, u
kojima privremeni ugovor ustvari zamjenjuje stalnu instituciju,
u svim profesionalnim, emocionalnim, seksualnim, kulturnim,
obiteljskim, meunarodnim predmetima i politikim poslovima.
Razvoj je svakako dvosmislen sustav daje prednost privremenom
ugovoru jer je pokretljiviji, jeftiniji i prua raznolikost motivacije,
sve ovo su imbenici to doprinose boljoj operativnosti. No, ionako se ne radi o predlaganju neke iste alternative sustavu, sada
koncem sedamdesetih svi znamo da e mu ona nalikovati. Treba
se radovati to je tenja prema privremenom ugovoru dvosmislena
ona ne pripada samo svrhovitosti sustava ali ju on podnosi, a
ona u njegovom okrilju otkriva jednu drugu svrhovitost koja je
spoznavanje jezinih igara kao takvih i odluka o preuzimanju
odgovornosti za njihova pravila i njihove uinke, od kojih je glavni
onaj koji vrednuje prihvaanje pravila, istraivanje paralogije.
Glede informatizacije drutva, konano vidimo kako ona
utjee na ovu problematiku. Ona moe postati dugo sanjanim
oruem kontrole i regulacije sustava trita, proirenog do samog
znanja, kojim iskljuivo upravlja naelo performativnosti. Ona
dakle neizbjeno sadri teror. Ona moe takoer sluiti grupama
koje raspravljaju o metapravilima dajui im informacije koje im
najee nedostaju u donoenju ispravnih odluka. Pravac kojim
treba ii kako bi ona skrenula u ovom potonjem smjeru u naelu
je veoma jednostavan potrebno je da publika ima slobodan
pristup memoriji i bankama podataka.231 Jezine igre e onda
231 Vidi Tricot i dr., Informatique et liberts, Rapport au gouvernement, La
Documentation franaise, 1975. L. Joinet, Les pieges liberticides de
linformatique, Le Monde diplomatique 300 (oujak 1979.): ove klopke
su primjena tehnike drutvenih profila u upravljanju masama; logika

99

Postmoderno stanje

postati igre koje u datom trenutku imaju potpunu informaciju.

Ali one e takoer biti i igre iji zbroj nije nula pa rasprave nee
biti u opasnosti da se zaustave na minimaksimalnoj ravnotei u
sluaju da su ulaganja iscrpljena. Stoga to su ulozi tada znanja
(ili ako elite informacije), a rezerva znanja, koja je rezerva jezika
u moguim iskazima, jest neiscrpna. Nazire se politika u kojoj
e se jednako potivati elja za pravdom i elja za nepoznatim.

sigurnosti koju proizvodi automatizacija drutva. Vidjeti takoer i dosjee

i analize objedinjene u Interfrences 1 i 2 (zima 1974. i proljee 1975.), tema je
uspostavljanje komunikacijskih multimedijalnih mrea: o radio-amaterima (posebice o njihovoj ulozi u Quebecu tijekom afere F.L.Q. u listopadu
1970., i tijekom afere Front commun u svibnju 1972.); o lokalnim radio
stanicama u Sjedinjenim Dravama i Kanadi; o utjecaju informatike na
uvjete urednikog rada u tisku; o piratskim radio postajama (prije njihova
razvoja u Italiji); o administrativnim kartotekama, o monopolu I.B.M.-a,
o informatikoj sabotai. Opina Yverdon (u kantonu Vaud), nakon to je
izglasala kupnju raunala (operativnog 1981. godine) izdala je i odreeni
broj pravila: savjet opine ima iskljuivo pravo odluivati koji se podaci
mogu prikupljati, i kome e i pod kojim uvjetima ti podaci biti prenoeni;
ako zatrai svaki graanin ima pristup svim podacima (mora se platiti);
svaki graanin ima pravo uvida u svoj karton (ima ih pedesetak), moe ih
ispravljati, i u svezi toga podnijeti zahtjev savjetu opine ili ak dravnom;
svaki graanin ima pravo znati (uz molbu) koji su njegovi podaci nekome
proslijeeni i kome (La semaine media 18, 1. oujak 1979., 9)

100

Pogovor

Marijan Krivak

Lyotardovo postmoderno stanje

Moda nijedan spis u naoj (naj)novijoj povijesti nije imao toliko
utjecaja na formiranje ideja, stavova, te pisanja teorijskih i filozofijskih knjiga, kao Lyotardovo Postmodernoo stanje (1979). Isto
tako, moda nijedna knjiga nije bila toliko malena namjerom,
a toliko velika svojim posljedicama kao ovaj spis. Nijedan relevantan teoretiar, odnosno filozof koji je imalo drao do sebe
u posljednjih ve gotovo etvrt stoljea, nije mogao a da se ne
osvrne na ovo djelo bilo izravno, bilo putem i preko njegovih
interpretacija.
Spis, namjenski pisan:
Radi se o Izvjetaju o znanju u najrazvijenijim drutvima,
kojeg smo predloili Sveuilinom vijeu pri vladi Quebeca,
a na zahtjev njegova predsjednika,

postao je filozofijsko-historijskim dokumentom par excellence.



Iz Uvoda u studiju.

101

Pogovor

Kako, dakle, Lyotard opisuje Postmodernu u Postmodernom

stanju?
Najprije da kaemo, Lyotardova Postmoderna iz Postmodernog
stanja nije ona Postmoderna kakva se najee utjelovljivala
kroz razliite inaice medijske i visoko tehnologizirane
civilizacije u kojoj obitavamo. Njegova postmoderna nije
Feyerabendov anything goes, ve mnogo prije Welschova
Naa postmoderna moderna.

Lyotard postmodernu odreuje filozofijski, ali i metahistorijski. Postmoderna se nadovezuje na cjelokupno nasljee
moderne ona raskida s njezinom logikom stalnoga napretka,
ali isto tako uzima u obzir i sve kulturoloko i civilizacijsko
nasljee njome namrijeto. Ono to iz toga proizlazi ima presudne posljedice za smjetanje Lyotarda u tradiciju mislilaca koji ne
negiraju cjelokupnu tradiciju koju je ostvarila moderna, ve je
smatraju legitimnim i neizostavnim ishoditem postmoderne.
Po vlastitu iskazu:
Djelo je moderno tek ako je prije bilo postmoderno. Tako
vien, postmodernizam ne znai kraj modernizma, ve stanje
njegova roenja i ovo je stanje konstantno.

Vrlo je bitno iznova istaknuti to da Lyotard Postmodernu ne vidi

kao jo jednu epohu u linearnom nizu izmjenjivanja i stalnog
prevladavanja prethodeih povijesnih razdoblja. Postmoderna
svoju legitimnost ostvaruje tek na razini novoga modusa iskazivanja misli, kako na podruju filozofije tako i na podrujima



102

Vidi Welschovu reprezentativnu knjigu Unsere postmoderne Moderne,

Akademie Verlag, Berlin 41993. Ista sadri moda najseriozniji prikaz
Lyotardova filozofijskog tematiziranja postmoderne.
J.-F. Lyotard, Le postmoderne expliqu aux enfants. Correspondance 19821985, Editions Galile, Paris 1986.

Pogovor

arhitekture, knjievnosti, politike te svim podrujima u kojima

se iskazuje javni nain ivota, navlastito tehnike i znanosti,
posredovanima suvremenom visoko razvijenom tehnologijom.
Ona nije nova epoha niti u smislu jednog koherentnog programatskog istupanja koje bi izlazilo iz okvira fragmentiranosti
vlastitih oblika pojavljivanja. Ono to Lyotard eli posebice
istaknuti glede postmodernosti jest njezino nastupanje nakon
kraha to su ga doivjeli svi presudni postulati modernizma na
politikom polju. Tu prije svega misli na pripovijest, ili, moglo
bi se rei, prosvjetiteljsku dogmu emancipacije ovjeanstva,
koja jednostavno nije mogua nakon takvih historijskih lomova
humanizma poput Auschwitza, kraha totalizirajueg ekonomijskog diskursa u velikim ekonomskim krizama, ali i sloma emancipacijskog projekta Marxove utopije u realnom socijalizmu.
Moderna je proizvela tri legitimirajue metaprie To su:
emancipacija ovjeanstva (u prosvjetiteljstvu), teleologija duha
(u idealizmu) i hermeneutiku smisla (u historizmu). Te stege
jedinstva vie ne funkcioniraju u postmodernom stanju znanja
to ga opisuje Lyotard. Totalitet kao takav postao je neupotrebljiv, pa je dolo do rasipanja dijelova postulirane cjeline svijeta.
(Kod Lyotarda jo nije prisutan dananji aktualni strah
od sveprodirue globalizacije i prijetnje njezinih eksponenata
ratom protiv terorizma koji, ustvari, predstavlja rat protiv bilo
kakove utopije i nade... bilo kakove drugosti koja se protivi toj
globalizaciji.
Lyotard barem u Postmodernom stanju jo ne uoava sve
opasnosti postmoderne de-politizacije, premda je svjestan iskljuujue totalitarnosti ekonomijskog diskursa.)
Paralogije su ono to distingvira pogansku ili postmodernu
estetiku invenciju od puke inovativne funkcije umjetnosti, koja je
karakteristina za modernistiko razumijevanje avangarde. Dok
inovacija trai nove pomake unutar pravila jezine igre umjetnosti, dakle kako bi na neki nain oivjela istinu umjetnosti, para103

Pogovor

logija trai pomake i promjene koji e ukinuti pravila igre, onaj

nepredvidivi pomak to se ini nemoguim ako se ostane unutar
zadanih pravila jezine igre. Inovacija samo rafinira uinkovitost
sistema, dok paralogija mijenja pravila igre u pragmatici znanja.
Povratak naracije u ovaj diskurs oituje se prema Lyotardovu vlastitu iskazu u otvorenoj sistematici, lokalnosti, antimetodi...
Sve ovo Lyotard naziva paralogijama koje u svojoj bti imaju
neto od utopijskih projekata. Takvi projekti poput, primjerice,
onoga Blochova, karakteristini su za sve filozofije to svoje polazite imaju u diskontinuiranosti povijesnog razvoja i po toj fragmentaciji mogu sasvim dobro komunicirati s jednim postmodernim pristupom povijesnim fenomenima. Istina je da i paralogije
mogu biti adoptirane u sistematiku puke inovacije (tako u estetikoj sferi imamo sluaj Picasso), ali su dublje mogunosti vezane uz
proizvoenje novih invencija. Postmoderna umjetnost (ovdje se
ipak najvie referiramo na nju) ne trai istinu, ve trai svojevrsno
svjedoenje o dogaaju, kojemu ne moe biti pripisana apsolutna
istinitost, koji ne moe biti objektom pojmovne reprezentacije.
Male pripovijesti (izvedene prema naelu paralogija) pronalaze
put prema slabljenju novog poetka filozofije.
Lyotard u Postmodernom stanju analizira sadanje stanje znanja
u najrazvijenijim drutvima. Stanje kulture to se naziva postmodernim doprinijelo je preobraajima i promjenama pravila
igre u znanostima, knjievnosti i umjetnostima openito. Te
preobraaje Lyotard odreuje u odnosu na krizu naracija.
U svojemu tradicionalnom obliju znanje je imalo gotovo
iskljuivo narativni karakter. Sva legitimacija znanja sastojala


104

Ovdje upuujem na tzv. slabu ontologiju koju Vattimo smatra jedinom

mogunou izlaska iz metafizike.
Moda je u ovome ansa misli postmodernog doba za novi, oslabljeno
novi poetak. (kurziv aut.)
Vidi G. Vattimo, La fine della modernit, Garzanti, Milano 1985. (Ovdje
u prijevodu iz Kraj moderne, Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad 1991., str. 185.)

Pogovor

se u prenoenju velikih pripovijesti od strane autoriteta neke

zajednice na ostale lanove te zajednice. Obiljeenost mitskim
diskursom i njegova neupitnost bile su primitivnim obrascem
prenoenja znanja.
S pojavom moderne znanosti koja se u svojim uoblienjima legitimirala, s jedne strane, spekulativnom obuhvaenou u
okviru najvie od svih znanosti, tj. filozofije, a s druge strane,
pozitivizmom i egzaktnom provjerljivou u obrascu prirodnih
znanosti ta je legitimacija izgubila svoje tradicionalne karakteristike. Kroz razvoj kapitalistikog drutva i tehnologije njegove
rekuperacije, posebice u razdoblju treeg stadija (kako to naglauje Fredric Jameson) novoga svjetskog prostora kasnog multinacionalnog kapitala, znanje mijenja svoj tradicionalni status.
Prije svega, gubi se monopol koji narativnost ima u prenoenju
znanja. Potaknuto novim kriterijem performativnosti, odnosno
uinkovitosti u okviru zadanog drutvenog sistema, znanje se
prilagouje autoregulaciji drutva u kojemu egzistira.
Ova svojevrsna merkantilizacija znanja istodobno delegitimira
tradicionalne oblike ovjerovljavanja znanja. Jednostavno, vie
nije mogue iznai neki univerzalni metajezik na koji bi sve
pojedine jezine igre bile prevedive. Gubitak vrstog centriranja
i mogunosti sigurne legitimacije znanja postao je simptomom
novoga doba u koje najrazvijenije zemlje zapadnoga svijeta
ulaze postmodernog doba. Dijagnoza vremena istodobno u
sebi ukljuuje i raspad svih metanaracija, dekompoziciju velikih
iskaza. Raspada se i unutar sebe uruava moderna tradicija filozofije subjekta, nasljee prosvjetiteljstva, idealistika filozofija
sa svojim najreprezentativnijim izdankom u Hegelovu sistemu,
kao i utopijske projekcije nastale u ozraju Marxove filozofije
osloboenja od prisile proizvodnje. Moderna ideja napretka
stavljena je u pitanje velikim izopaenjima kojima je bila pod

Fredric Jameson, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism,

Duke University Press, Durham 1991., str. 6.

105

Pogovor

vrgnuta u povijesti modernog subjekta. Emancipacijske ideje

Slobode, Jednakosti i Bratstva ve su od svoga postuliranja u
vlastitim njedrima nosile sjeme svoje propasti, navlastito ve u
jakobinskom teroru, to je tek prethodnica mnogih nadolazeih
totalitarizama do kojih e posljedino dovesti ideje Moderne u
zloporabi svojih prvobitnih humanizirajuih namjera.
U postmodernom drutvu, umnogome bitno predestiniranom performativnou (performativit) sustava, uinkovitou vezanom
uz logiku input-output procesiranja, izgubio se legitimitet znanosti
predstavljenih na nain velikih spekulativnih pripovijesti. Znanosti
vie ne mogu biti sistematizirane pod vidom jedinstva cjeline,
koja onda jami i istinitost u tradicionalnom filozofijskom smislu.
Posredovanjem tehnologije u znanstvenom procesu dolazi do mijenjanja unutarnje strukture znanosti, uz intenzifikaciju kvantuma
znanstvene spoznaje same. Izmeu ostalih, i iz toga je razloga danas
teko sagledavati znanost unutar nekog koherentnog jedinstva.
Lyotard stoga uvodi u raspravu pojam jezinih igara (language
games), u povijesti filozofije namrijet u Wittgensteinovoj kasnoj
filozofiji, odnosno u njegovim Filozof(ij)skim istraivanjima. Po


106

Pojam performativnosti u sebi je predodreen injenicom da nema

jedne logike koja strukturira i upravlja znanstvenim procesom, kao
to je to bilo od Aristotela preko Francisa Bacona do Johna Stuarta
Milla. Nasuprot toj tradiciji, danas koegzistiraju razliite znanstvene
racionalnosti. Ti modusi racionalnosti sainjeni su od lokalno valjanih
skupova aksioma i lokalno valjanih struktura dokazivanja denotativnih iskaza. Budui da metode dokazivanja iskaza ovise o tehnolokom
instrumentariju i oruu, konstituiranje znanstvene istine posredovano je
tehnologijom. Pragmatino prihvaanje aksioma i znanstvenih metoda
dokazivanja ulo je u polje znanosti. Peformativnost kod Lyotarda znai
da znanstveni iskazi moraju biti ostvareni, odnosno dobiti svoju performansu. To, pak, znai da su odluujue posredovani tehnologijom.
Pragmatika je performativnost postmoderni smisao istine... kako
kae Heinz Paetzold u svojoj izuzetno instruktivnoj knjizi The Discourse
of the Postmoderne and the Discourse of the Avant-Garde, Maastricht 1994.,
str. 16.

Pogovor

Wittgensteinu iz ove faze, struktura jezika u drugoj polovici 20.

stoljea umnogome se mijenja i to najvie pod utjecajem novog
simbolizma u kemiji, kao i infinitezimalnog rauna, te tako stari
slojevi znaenja i naslage smisla dobivaju novi kontekst gubei
ponekad svoju nekada utemeljujuu funkciju unutar jezika.
Optimalizacija performansi, koja se odnosi na poveanje outputa (dobivenih informacija i modifikacija) uz istovremeno
smanjivanje inputa (utroene energije), jedina je konana svrha u
bilo kojoj od tih jezinih igara. Legitimiranje je preuzelo naelo
uinkovitosti ovdje i sada; stari naini legitimiranja u spekulativno-filozofijskom diskursu pod vidom vjenosti i velikih
postulata Istine, Pravednosti, Dobra, Lijepog gube bitku s
povrinskim, malim pripovijestima samoobnavljanja multinacionalnog kapitalizma koji sve irim slojevima populacije nudi
opipljivu Welfare State. Igre znanstvenog jezika, bez nekog
univerzalnog metajezika, stoga e, prema Lyotardu postati
... igre bogatih u kojima bogatiji ima vie anse biti u pravu.
Nagovjetava se poistovjeivanje bogatstva s efikasnou i
istinom.

Ovo e se pokazati gotovo usudnim nagovjetajem suvremene

epohe galopirajue globalizacije, koja naglaeno depolitiziranim, ekonomijskim diskursom postaje meta-naracija broj jedan
dananjega svijeta. Globalni kapitalizam iskazao se jedinim
pobjednikom i pravim izdankom Postmodernog stanja. I to, unato i usprkos Lyotardovu filozofijskom optimizmu glede postmodernog ovjerovljivanja jednoga novog, potencijalno boljega
svijeta.



O Welfare State-u samoobnovljenog multinacionalnog kapitalizma kao

kulturne logike na kojoj poiva postmodernizam: vidi F. Jameson, nav.
djelo.
Postmoderno stanje, str. 65.

107

Pogovor

Postmoderna na prijelomu milenija mnogo je blia crnim

Baudrillardovim predvianjima negoli otvaranju mogunosti
to ih je najirim demokratskim pristupom bankama podataka
nagovijestio Lyotard na kraju svoje programatske knjige Le condition postmoderne.
Lyotard i sam uvia vanu injenicu da relativizirajui konsenzus, usred mnotva jezinih igara postmodernizma, ne moe
ponuditi perspektivu za rjeenje problema pravednosti. Ovo je
posebice vano u nepravednom svijetu u kojemu ivimo. Toj e
se problematici Lyotard posvetiti u svojoj najfilozofijskoj knjizi Le Diffrend (Raskol) iz 1983. godine.
* * *
Danas, etvrt stoljea nakon Postmodernog stanja, moemo
rei, da je knjiga to ju prvi puta imamo u hrvatskom prijevodu,
jedno od najvanijih djela filozofijsko-teorijske provenijencije
koje se bavi tematiziranjem kulturnosociolokog, a onda i filozofskog fenomena to se naziva postmodernom. O vanosti
ovoga termina i ovoga spisa u posljednjih dvadesetak godina od
nastanka djela ispisano je barem stotinu relevantnih publikacija,
a nije pretjerano rei, i tisue onih ne tako znaajnih. Predmet
kojim se ova knjiga bavi od epohalnog je znaenja za teorijsko
promiljanje svijeta u kojemu ivimo.
U eri sveope globalizacije, nagovijetene kroz stanje opisano u
izvjeu o statusu znanja u suvremenoj civilizaciji, Lyotardov je
spis od trajne aktualnosti za drutveno-humanistiko, ali i za
prirodno-znanstveno poimanje svijeta u kojemu ivimo.
U usporedbi s drugim djelima o istome ili srodnom predmetu, on zauzima inicijalnu, gotovo pionirsku ulogu u postavljanju prethodnih kulturolokih i umjetnikih razmatranja o
Postmoderni na razinu filozofijskog promiljanja.

108

K azalo imena i pojmova

A
agonistika 86
i informatika teorija 24
aksiomatika 61
aksiomi. Vidi i:aksiomatika
jezini 61
algebra 2
antropologija 28
njutnovska VI
Aristotel 42, 60
aritmetiki sustav (Gdel) 62
atomska fizika 82
automati
u funkciji regulacije 21
autoritet
pripovjedaa 30

B
Bachelard, Gaston 60
bajke V
banke podataka 2, 76, 100
Beki krug 59
Berlinsko sveuilite 46, 49
birokracija 83

bogatstvo
kao imbenik stjecanja znanja 65
Bonaparte, Napoleon 45
Borges, Jorge Luis 82
Bourbaki, Nicolas
skupina 62
braunovsko kretanje 22
Brillouin, L. M. 83
Broch, Herman 59
Buber, Martin 57

C
injenica
utvrivanje 64
Comte, Auguste 17
ovjeanstvo
kao praktini subjekt 51

D
delegitimacija 54
delegitimnost 56, 79
Descartes, Ren 42, 60, 65
determinizam 80
lokalni VI
didaktika 36, 76

109

kazalo imena i pojmova

dijalektiki materijalizam 52
dijalektika 15
Duha V
kod Aristotela 42
dioniari 80
diskurz
denotativni 55
dioniara 67
hermeneutiki 50
institucije 25
legitimnosti znanosti V
moi 67
platoniki spram znanstvenog 41
znanstveni kao jezina igra 57
dokaz 63
i njegov dokaz 64
dostupnost informacija
u postmodernom stanju 77
drutvo
kao veliki stroj 19
naela suprotnosti 20
pravedno VII
predstavljanje 14
drava 45
i komercijalizacija znanja 6. Vidi
i:znanje: komercijalizacija
i protok znanja 6
i znanstveno znanje 44
nacionalna i protok znanja 6
uloga u planiranju ulaganja 7

E
Einsten, Albert 85
ekonomija rasta 15
elita
i obrazovanje 71
entropija
borba sustava protiv 22
sustava 16

110

F
fakulteti 56
Fichte, Johann 46, 47, 48, 49
filozofija
kao diskurz legitimacije znanosti
V
metafizika VI
povijesti VI
fonologija 2
formalni i aksiomatski sustavi 63
Frankfurtska kola 19, 53
funkcionalizam 15, 74
znanja 20

G
genetika 3
gledite 56
Gdel, Kurt 61
teorem 81

H
Habermas, Jrgen VII, 90, 98
Hegel, G. W. F. 47, 48, 49, 55
Heidegger, Martin 53
Heraklit 88
hermeneutika
smisla V
Hofmannsthal, Hugo von 59
Horkheimer, Max 17
Humbolt, Wilhelm von 46, 47
sustav znanosti 78

I
IBM, tvrtka 6
informacije
borba za ovladavanje 6
raspolaganje 21
informatika 2
informatizacija 69
razvijena drutva 8

kazalo imena i pojmova

informatizacija drutva 100
institucije
pomicanje granica 26
razlika spram diskusije 25
instituti 56
interdisciplinarnost 78
iskaz
denotativan 11, 27, 62
deontiki 29
kognitivni 27
performativan 12
performativnost 69
pitanje vrednovanja 61
preskriptivan 12
preskriptivan i denotativan 44
preskriptivan i znanstven 52
znanstveni
pravila prihvaanja 63
istina
i naracija VI
istinito
i pravedno 10
istinitost
denotativnog iskaza 62
istraivanje
znanstveno
pragmatika 80

J
jezici
mnotvenost u modernom svijetu
58
raunalni 2
strojevni 2
jezina igra 52, 63, 80, 100
agonistika 14
denotacijska u znanstvenom
znanju 36
denotativna 47, 67
filozofska 48
heteromorfnost 99
i perfomativnost 67

kao drutveni odnos 23

pravila 13
preskriptivna 67
tehnika 67
u narativnom znanju 29
u znanosti 38
Wittgestein 13
jezine vrste 38
jezik
i oblikovanje pravila prihvaanja
60
i znanstveno istraivanje 60
konzistentnost prirodnog 62
prirodni 62
umjetni 62
znanosti 55
znanosti i etike 10
znanstveni
model 61

K
Kant, Immanuel 51, 57
kapitalizam
ameriki 7
i subvencioniranje istraivanja 66
kejnezijanizam 54, 67
kibernetiki stroj 24
kibernetika 2
kinesko trite 7
klasa
rukovodea u postmodernom
drutvu 21
klasna borba 15, 18
knjievnost 28
Kochova krivulja 87
kompetencija 27
denotativnog i preskriptivnog
iskaza 57
kriteriji u prii 30
osobna kod znanstvenog znanja 35
primatelja kod znanstvenog znanja
37

111

kazalo imena i pojmova

u znanstvenom znanju 37
komunikacija
transparentnost 6
konotacija 14
konsenzus V
u istini iskaza 35
konzistentnost 61
Kopernik, Nikola 34
korisnost
i znanost 49
Kraus, Karl 59
kriteriji
istine 27
kriticizam
znanja 20
kultura 28
postmoderna 1
kulturni imperijalizam 39
kvantna mehanika 82

L
Laplace, Pierre 82
legende 29, 39
legitimacija
autonomijom volje 51
preskriptivnih i denotativnih
iskaza 51
pria 34
legitimnost VII, 10
i diskurz moi 67
igre 41
i kulturni imperijalizam 39
i mo 69
i postmoderna znanost 89
i svojstva aksiomatike 61
narativnog znanja 39
u kontekstu znanstvenog diskurza
10
u modernoj znanosti 42
u postmodernom drutvu 54
u znanstvenoj jezinoj igri 39

112

znanja 26
znanja i znanstvenika demoralizacija 10
znanosti 55
znanstvenog putem naracije 43
Levinas, Emmanuel 57
liberalizam
i komunikacijska transparentnost
8
liberalni kapitalizam 54
lingvistika 2
logiki pozitivizam 81
logika
i metajezik aksiomatike 61
Loos, Adolph 59
Luhman, Niklas 17, 68, 90, 92, 99

M
Mach, Ernst 59
Mandelbrot, Benoit 86, 87
marksizam 52
model drutva 18
Marx, Karl VII, 18
Medawar, P. B. 89
metadiskurz V, 52, 53, 93
znanja 58
metajezik 61, 62, 78
univerzalni 63
metanaracija VI
kao opravdanje znanosti VI
metapreskriptivni iskazi 97
metapria 48, 78
metasubjekt
i legitimnost diskurza empirijskih
znanosti 49
metaznanje 53
mikrofizika 83
Mill, John Stuart 60
mit 39
funkcija u legitimnosti institucija
29
multninacionalne kompanije

kazalo imena i pojmova

odnos moi ekonomije i drave 6
Musil, Alois 59

N
napredak
kao akumulacija znanja 43
naracija
jezini elementi VI
kao legitimacija znanja 41
kriza V
znanost i V
narativno. vidi i:znanje: narativno
u znanosti 40
narod
davanje legitimnosti dravi 45
kao imbenik u legitimaciji znanja
43
kao subjekt znanja 47
prema znanstvenoj zajednici 43
narodne prie
pragmatika 30
nekonzistentni sustav 61
nepovjerenje VI
Nietzsche, Friedrich 56

O
obrazovanje
i institucije 71
informatika u 75
i performativnost 70
i potinjenost vlasti 74
pozitivno i negativno 29
visoko
ciljevi 71
i osnovno informatiko 76
odluivost sustava 61
operativnost
kao kriterij istine i pravde VII
osjetila 64

P
Palo Alto (kola) 88
paradigme 43
paradoksologija 2
paralogija 89
kao oslonac legitimnosti 91
kao stanje rasprava 98
paralogizam 63
Parsons, Talcot 15, 17
pedagogija 37, 75
performativnost 65
kao cilj drutvenog sustava 24
tehnike 64
Perrin, Jean 83, 86
Platon 10, 41
poruke
denotativne, preskriptivne, vrijednosne, performativne 23
poiljatelj 11
autoritet 12
iskaza V
znanstvenog iskaza 37
postindustrijsko drutvo 54
postmoderna kultura 54
postmoderni znanstveni diskurs
opravdanje 90
pozitivizam 58
kao vrsta znanja 20
pravda
i naracija VI
pravedno drutvo VII
pravila
u znanstvenoj igri 63
znanstvene igre 42
prie 39
kao oblik narativnog znanja 29
o legitimaciji znanja 44
primatelj 12
iskaza V
znanstvenog znanja 34
pripovjeda 30
proleterijat 52

113

kazalo imena i pojmova

Prosvjetiteljstvo 42
naracija V

R
raunala 2
raunalni jezici 2
razoaranje
u postmodernom stanju VII
referent 12

S
Schelling, F. W. J. von 48
Schleiermacher, Friedrich 46, 47
Schnberg, Arnold 59
sebstvo 22
simbol
u jeziku 60
sintaktika potpunost sustava 61
sloboda 44, 51
socijalizam 53
propast i priroda znanja 7
Socijalizam ili barbarstvo (skupina)
19
spekulacija
kao diskurz o legiimnosti 48
spekulativna igra
i postmoderna kultura 55
spekulativni idealizam 52
spoznaja 27, 44
mrea distribucije 7
staljinizam 53
strojevi
kao zamjena za nastavnika 76
strojni jezici 58
strukturalizam VI
studenti 9, 19, 71
i prikrivanje nezaposlenosti 73
Sturm und Drang 42
subjekt
umstveni V
sustav 82

114

i performativnost 82
stabilan i nestabilan 88
svemir
kao sustav sustava 82
sveuilite 49, 50, 52, 53, 56, 73
autonomija 74
cijena studiranja i performativnost
72
i izvan-sveuiline mree 74
i trajno poboljanje kompetencija
74
sveuilini feudalizam 78
usluge koje se pruaju 72
svjetsko trite 7
Systemtheorie 15

T
tehnika 64
i bogatstvo 65
i profit 66
i znanje kod starih Grka 64
razvoj i utjecaj na znanje 54
tehnokrati 17, 94
tehnologija 68
i znanost 69
telematika 2
teorija igara 89
agonistika i 24
teorija katastrofe 87
teorija komunikacije 24
teror
u znanosti 95
Thom, Ren 87, 88, 91
timski rad 78
Trea Republika 45

U
uinkovitost 64, 80
i teror 68
kao cilj sustava 16
kao djelotvornost sustava VI

kazalo imena i pojmova

univerzalni metajezik 58

V
Valry, Paul 42

W
Wittgestein, Ludwig 13, 57, 58, 59

Z
zaklade 56
zakon
i pravda 51
znanje
primitivno i civilizirano 28
akumulacija 9
i bogatstvo 65
i drava 52
i informacije 3
i jaz prema zemljama u razvoju 5
i moralnost 51
instrumentalno poimanje 26
i postindustrijsko doba 1
i trka za moi 5
i utjecaj na javnu mo 7
i znanost 26
izvanjtenje 4
kao element funkcioniranja drutva 19
kao pokretaka snaga proizvodnje 5
kao skup kompetencija 27
kao vrijednost 4
komercijalizacija 6
kritika uloga 52
kritiko 53
merkantilizacija 6, 76
napredak u 63
narativno 26, 29, 38
utjecaj na vrijeme 31
narativno u znanstvenom 40

odnos znanstvenog i pukog

40
pitanje legitimnosti 11, 62
postmoderno i vjerodostojnost 81
pozitivistiko i kritiko 20
pozitivno 51
protok 6
spekulativno 50
sumnja znanstvenika u poloaj 10
suvremene institucije 26
tradicionalno 31
usporedivo s novcem 7
u suvremenom svijetu 19
utjecaj tehnologije 2
znanstveno 26, 34
pragmatika 65
znanstveno i narativno 9
znanstveno kao diskurz 2
znanstveno kao dodatak 9
znanost
i legitimnost 55
i pravednost 47
i proizvodnja 65
kao metadiskurz 53
kao podskup spoznaje 27
legitimnost V
moderna V
pozitivna 55
pravila igre V
prirodne 85
znanstvena igra 37
znanstvenici
odgovornost za prijenos znanja 74

115