Davor Beganovi

FORMIRANJE ALTERNATIVNIH
IDENTITETA. KNJIEVNOST
TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI.
Sarajevske Sveske br. 27/28

Knjievnost koja u Bosni i Hercegovini nastaje nakon rata 1992-1995. u dvostrukome je smislu
knjievnost tranzicije. Kao prvo, ona prati drutvo koje se nalazi u prijelazu (lat. transire
prijei); no, kao drugo, i ona je sam svojevrstan prijelaz od knjievne produkcije koju bi se
moglo, zlobno, proglasiti monolitinom, nesklonom eksperimentu, ka inovativnim knjievnim
praksama iji smo svjedoci u jednome vie negoli neinovativnom vremenu. Ovu bi se drugu
mogunost moglo obiljeiti kao svojevrsnu tranzicijsku knjievnost koja me, svojom
sveobuhvatnou, manje zanima negoli prva. Stoga bih je elio ostaviti po strani, makar drao da
je bavljenje njom, kao cjelinom, nuno i da, prije svega, treba biti stvar ozbiljno shvaene i
prakticirane knjievne kritike. Zaokruena cjelina, a knjievnost se tranzicije pojavljuje upravo
kao takva, omoguuje i ire shvaene knjievno-znanstvene zahvate koji bi sezali dublje od
opisivanja ili grupiranja. No i taj zadatak valja obaviti prije nego to se pree na kompleksnije i
vieslojnije pristupe.
Bez veega se oklijevanja moe rei da bosansko-hercegovaka knjievnost nastala poslije rata, a
koja se odluila tematizirati upravo prijelaz iz jednoga u drugi drutveno-politiki sistem, moe
podijeliti na dvije struje: jedan se njezin dio usmjerava na specifian status Bosne i Hercegovine
kao de facto kolonijalizirane drave u kojoj se izvrna, ali vrlo esto i vojna i politika, mo
koncentrira u tuim rukama; drugi promatra samo bosansko-hercegovako drutvo pri tome se
zaustavljajui na dvama virulentnim temama kriminalitetu i egzilu koje dominiraju javnim
diskurzom. Naravno, nijedan se od ta dva modusa ne mora pojaviti u istome obliku, ve se
dozvoljavaju mijeanja tema to opet svjedoi o prisutnosti stranaca koja nije samo mehanika,
ve se manifestira i u samoj unutarnjosti drutvenih struktura, dok se kriminal s njima povezuje u
kontekstu zloupotreba sredstava naimijenjenih za izgradnju ratom poruene zemlje, vercerskom
aktivnou pojedinih pripadnika mirovnih trupa, prostitucijom, moda ak i moralnim raspadom
zajednice, ali i manipulacijama unutar nevladinih organizacija ukljuenih u neto to bi se cinino
moglo nazvati industrijom mira. O ovome sam tematskome kompleksu opirnije pisao na
drugome mjestu, te u ga ovdje ostaviti po strani, kako bih se koncentrirao na drugu tematiku.
Saimajui svoje ishodine teze mogu rei da se knjievnost tranzicije slijedei tematske naputke
koje joj namee simboliki kapital drutva u prijelazu orijentira ka odnosu zajednice prema sebi
samoj i njezinu opaanju vanjskoga svijeta. Kristalizacija kriminala, ili svojevrsnoga otpadnitva
od nestabilnih i nekodiranih drutvenih normi, kao sredinje osovine cijeloga socijalnoga
segmenta u kojemu se kreu junakinje i junaci tranzicijske proze jest nedvojbena reakcija etiki
svjesnih pripovjedakih instanci na sveopi rasap kojega prinudno moraju promatrati, te tako
postati njegovi nevoljki svjedoci. Uz ovu se struju kao ustrajni memento provlai refleksija o
naputanju zemlje, o emigraciji i egzilu, dvama komponentama zbilje koje su Bosnu i
Hercegovinu pohodile za vrijeme rata, ali i nakon njega. U svrhu u preciznije analize izdvojiti
dva pripovjedna teksta koji e mi posluiti kao polazna toka, dok e se ostali pojavljivati na
rubovima, kada mi se to bude inilo shodno ili kada e se proirenje pripovjednoga modela na
drufe tipove tekstova pokazati nunim. Radi se o kratkome romanu Sam filmskog reisera i
spisatelja Namika Kabila i zbirci pripovjedaka Godinjica mature zeniko-sarajevske autorice
Lamije Begagi.
Tranzicija je doba u kojemu kriminalci koji su dominirali u ratnim vremenima gube tlo pod
nogama i ustupaju pred drugim tipom lovaca u mutnom. Stoga se i oni, na jedan gotovo
perverzan nain, mogu smatrati gubitnicima tranzicije. U sredite te problematike zasijeca Sam
Namika Kabila. Njegov je junak, i pripovjeda u prvome licu, plaeni ubojica o ijoj se ratnoj
prolosti malo zna, ali ona je daleka, rasvijetljena intenzivnim radom analepsa. Kako bi to

uspjenije rijeio teki zadatak predoavanja unutarnjih stanja prijestupnika, Namik se Kabil
odluuje za tehniku skaza. Zato je skaz kao forma vaan za pribliavanje svijetu takvih likova?
Odgovor je na prvi pogled jednostavan: njihova se psiha na najlaki nain dosee pusti li ih se da
sami izvjeuju o onome to im se zbilo, ili to im se zbiva. U takvome je inu pripovjedne
artificijelnosti na najadekvatniji nain omogueno raskrinkavanje, neka mi se dopusti oksimoron,
duboke plonosti protagonista. No poe li se korak dalje, spoznat e se da je to komponenta
kojom se iza prividne blizine pripovjednoga teksta zbilji zapravo tvori iznimna distanca prema
predoenoj realnosti. in je skaza, makoliko bio performativan, u isto vrijeme i svojom
iluzornou (to je drugo doli iluzija pretpostavka da se, na bilo koji nain, ivi govor moe
literalizirati) otvoren prema krajnjoj fiktivnosti shvaenoj kao aktivnosti proizvodnje
alternativnih (moguih) svjetova. Funkcionalnost govora Kabilovoga junaka unutar konzekventno
provedene tehnike skaza sastoji se u njegovome monolokom karakteru i u upotrebi argonski
obojenih iskaza koje ne doputaju njegovo svrstavanje mimo kriminalnoga miljea ili, neto blae,
sarajevskoga polusvijeta.
Jo jedan dokaz uspjene simbioze formalnoga i tematskoga u romanu Sam jest svojevrsna
pocijepanost linosti pripovjedaa u onim segmentima u kojima prenosi ono to sam izgovara i u
onima u kojima, na dijalokoj razini, doputa i drugim sudionicima narativa da dou do rijei. Da
podsjetim, Mihail Bahtin je u poglavlju Tipovi prozne rijei. Rije kod Dostojevskog iz
Problema poetike Dostojevskog ukazao na injenicu da, unutar skaza, dolazi do hibridiziranje
vlastite i tue rijei: ini nam se da je za razradu istorijsko-knjievnog problema kazivanja
pripovedaa [termin koji Bahtin rabi, a koji prevoditeljica zamjenjuje ovom dvodijelnom
sintagmom, jest upravo skaz D.B.] daleko bitnije shvatanje koje smo mi predloili. Nama se ini
da se takvo kazivanje u veini sluajeva uvodi upravo zbog tuega glasa, glasa socijalno
definisanog, koji donosi sa sobom niz gledita koji su autoru upravo i potrebni. Uvodi se, zapravo,
lice koje pria, a to lice nije literata, ono najee pripada niim socijalnim slojevima, narodu (to
je autoru upravo i vano) i ono donosi sa sobom usmeni govor. (Bahtin 1967, 263f. podcrtao
M.B.) Titunik (126) ukazuje na teinu problema koji se otvara ako se glas u skazu u potpunosti
poklapa s autorovim (takvi su, recimo, pripovjedni tekstovi Turgenjeva), dakle onda kada se tui
govor ne moe probiti pokraj vlastitoga. Namik Kabil ini sve kako bi izbjegao tu zamku. Osobito
je to vano u njegovome sluaju jer junak-pripovjeda u romanu Sam, koji ime stjee doslovce u
pretposljednjoj reenici, upravo i funkcionira, u narativnome smislu, na liniji razdiobe izmeu
vlastitog i tueg govora, izmeu dvaju svjetova suprotstavljenih u nepomirljivome dijalogu
razliitosti. No o tome e vie rijei biti kasnije. Ovdje elim, prije svega, ukazati na procjep koji
je upisan u samu njegovu linost.
Radi se o dvostrukoj motivaciji. S jedne se strane nalazi bolest, koju se moe prepoznati kao
epilepsiju, a na drugoj o socijalnoj podijeljenosti. Vehbija potjee iz obitelji koja s kriminalom
nema nita zajedniko. Majin postupak (naputa ga i odlazi zauvijek sa vojnikom Slovencem,
preputajui brigu o njemu tetki) ni u kojem se sluaju ne moe promatrati kao kriminogen, njime
se povrjeuju socijalne ali ne i zakonske norme. Bolest se, u svome odmaku od normalnoga
stanja, pokazuje kao projekcija u imaginarnu psihu pripovjedaa-lika, dajui njegovoj izofreno
konstruiranoj strukturi preimustvo u spoznaji okolia u odnosu na ostale sudionike
pripovjednoga teksta. To se preimustvo sastoji u sposobnosti sagledavanja obiju strana: dok se
njegovi kriminalni partneri nuno kreu u granicama kodeksa koje propisuje podzemlje, a likovi
iz drugoga, potenog, ivota ili pripadaju prolosti, poput pokojne tetke, ili nisu ni svjesni otre
linije koja razdvaja drutvenim konvencijama kodificirano podruje od alternativnog kriminalnog
miljea. Emina, Vehbijina djevojka, upravo je takva figura: Emina je moj ivot i samo se bojim da
je neko ne povrijedi il' pogleda poprijeko. Ja bi mogo planut i uradit neto nepromiljeno. (Kabil,
12) Ako se bolest rabi na razini tematskoga motiviranja Vehbijinog kognitivnog rekonstruiranja
nereferencijalnog svijeta fikcije u kojemu se kree, na formalnoj se razini motivacijski sklopovi
razvijaju upravo tehnikom skaza koja kao da alegorizira njegovu pocijepanost. Predoavajui u
izvornome obliku svoje i tue rijei, na formalnome se planu deklarira kao netko tko posjeduje
sposobnost flotiranja izmeu neba i zemlje, gore i dolje, izmeu dvaju neumitno suprotstavljenih i

nepomirljivih razina tranzicijske stvarnosti. Dakle, Vehbija je jedini kojemu se doputa

sudjelovanje u oba striktno podijeljena svijeta.
Autorska rije, nastavim li slijediti Bahtinovu diferencijaciju, jest instanca koja mu dodjeljuje
vrstu ruku i precizno oko profesionalnoga ubojice, ali i meko srce sentimentalnoga junaka
predratnog kriminalca pozitivnog junaka. Sada je vrijeme vratiti se ranije spomenutom sukobu
dvaju svjetova. Vehbija ga egzemplarno egzercira upravo zahvaljujui svojoj dvostrukoj
pripadnosti/nepripadnosti koja ga nuno dovodi u sukob s nositeljima/nositeljicama dvaju
temeljnih naela to bi ih se moglo povezati s otrom raspodjelom na dobro i zlo. U tome se
smislu autor-pripovjeda konkretnoga skaza etiki pozicionira birajui superiornu perspektivu u
odnosu na sudionike zbivanja o kojima izvjetava. Manje apstraktno, ta bi se pripovjedna situacija
na primjeru Kabilova romana Sam mogla predoiti na sljedei nain: Vehbija dobija zadatak da
izvri nemoralan in. U njegovome svijetu ne postoje devijacije od normi, zadatak mora izvriti,
ubiti ovjeka o kojemu su sve informacije uskraene, o kojemu je, dapae, i bolje nita ne znati.
No taj se in upravo zbog forme skaza ukazuje u dimenziji koja Vehbijinu individuu pokazuje u
posebnome svjetlu. Klie plaenoga ubojice signalizirao bi osobu koja, na razini drukijoj od
tehnike, ne reflektira ono to ini. On se, pak, ve unaprijed determiniran ljubavlju prema Emini
i nekim difuznim osjeajem pripadnosti raji, u trenutku ubijanja rtve odmie od pozicije
hladne distanciranosti, no to ga ne sprjeava da potegne okida. Trenutak oklijevanja jedino je
sadran u registriranju prisustva kerke ubijenoga koja se, po planu, nije trebala nalaziti u kui. To
to je ona morala prisustvovati oevoj smrti jest razlog zbog kojeg Vehbija, nakon to ju je
potedio, odluuje izai iz kruga zloina.
Jedini legitiman nain postizanja toga cilja jest ubojstvo naruitelja, Dekija. Valja pogledati
kakvu ulogu u tome posljednjem obratu igra skaz. Posljednja je reenica poglavlja: Joj, Deki,
ekaj da vidi ta je snaga ovjeka u datom trenutku! (61) Projekcija emocijama nabijene mrnje
na nalogodavca i poslodavca izvodi se u pocijepanoj Vehbijinoj linosti unutar pocijepanoga
diskurza skaza. Ovaj se trenutak cijepanja po Tituniku pokazuje glavnom odrednicom toga
diskurza: Normativni se odnos zasnovan na postojanju dva teksta [teksta kojim se izvjetava i
teksta o kojemu se izvjetava D.B.] razara, a normativna se zatvorenost tekstova dovodi u
pitanje interpolacijom jednoga treeg, teksta koji istovremeno izvjetava i o kojemu se izvjetava,
koji nije ni autorski ni personalni tekst ve jedna mjeavina obaju, dijelei funkciju izvjetavanja s
autorskim tekstom i funkciju onoga o emu se izvjetava s personalnim. Skaz je narativna
struktura upravo takvoga interpoliranog izvjetako-izvjetavanoga teksta... (136) Raspolueni
izmeu vlastitog i tueg, ni lik ni nain njegovoga iskazivanja ne mogu se realizirati u jasnoj
etikoj poziciji. Za nju je potrebna nadmona figura autora, dominatora skaza, onoga koji e
usmeni iskaz lika, i njegovo prenoenje tue rijei vlastitih dijalokih su-govornika/protugovornika, prevesti u sigurne i pripitomljene vode jasno iskazanog etikog suda, jasno donesene
presude o tome to je dobro a to je loe. To je i skliski stilski teren na kojemu se kreu
autori/autorice koji odluuju tematizirati kriminalnu svakodnevicu tranzicijske Bosne i
Hercegovine. Oni primoravaju publiku na zauzimanje stavova koji nekad mogu biti suglasni s
njihovima (kao to e se vjerojatno svatko sloiti s Kabilom u vezi s prikazivanjem Vehbijina
lika), ali koji ih mogu odbaciti s indignacijom ili prihvatiti s oduevljenjem (kao to je to bio
sluaj sa bonjakom odnosno srpskom recepcijom Kecmanovieva romana Top je bio vreo).
Ugraene u formu pripovjednoga teksta, etike se pozicije pokazuju nunim rezultatom takova
formatiranja. Afinitet nastaje na tankoj liniji opredjeljivanja figure koju se smatralo protjeranom
iz znanosti o knjievnosti a koja se u njoj javlja tamo gdje je se, zapravo, i oekuje na polju
autoprezentacije u okvirima bezmjerno pocijepanoga drutva.
No, je li moguno izbjei takvu poziciju koja se realizira u skazu? Je li dovoljno promijeniti temu,
pa da se promijeni i oblik, pa da se promijeni i pozicija autora/autorice koji e opet nestati u
labilnom svijetu negiranja individualnih vrijednosti? Ne bih rekao. Knjiga o kojoj sada elim
progovoriti suoava se s isto tako etiki virulentnim pitanjima ali u njihovome rjeavanju (ili
tematiziranju) ne trai pomo visokim etikim standardima nabijene forme. Rije je Godinjici
mature Lamije Begagi, paradigmatskome tekstu u kojemu se svakodnevica tranzicije tematizira

na drukiji nain i u drugim uvjetima no to je to bio sluaj kod Kabila, te tako otvara prostore
glasovima koji sa svojim okoliem izlaze lake na kraj negoli Vehbija.
Godinjica mature zamiljena je kao fiktivni razredni sat generacije koja se sree kako bi
proslavila deset godina od zavretka kolovanja. Svaki od monologa pojedinih uenika realiziran
je kao rekapitulacija onoga to se zbilo u tih deset godina (a ono najznaajnije to se zbilo jest,
naravno, rat). Ta fiktivna pripovjedna situacija (koja u razvijanju samih tekstova ne igra nikakvu
ulogu, nju se nasluuje i uzima za pozadinu aktualnih radnji) omoguuje Begagievoj mijeanje
razliitih likova, njihovo pojavljivanje u nekoliko pripovjedaka a da se osnovna ideja
predoavanja pojedinanih sudbina pri tome bitno ne naruava. Svaku je priu moguno itati
odvojeno, no osjeaj pripadnosti ipak pridaje konture cjelovitosti samome korpusu. Uokvirivanje
svih pria onom nespomenutom a sveprisutnom, ratnom, u motivacijskome se sklopu pokazuje
determinirajuim faktorom prostorne rasprenosti sudionika/sudionica. Generacije rastjerane
ratom tek se na jubilarnim skupovima mogu nai na jednome mjestu, no ti se skupovi zapravo
pokazuju kao ogoljavanje virulentnoga mjesta gubitka identiteta to je, opet, jedna od centralnih
tema bosansko-hercegovake poslijeratne knjievnosti.
Kako se, i zato, to virulentno mjesto kulture (i knjievnosti) tranzicije upisuje upravo u prozi
Lamije Begagi? Zato smatram zbirku Godinjica mature onim paradigmatskim mjestom na
kojemu teka problematika izgubljenoga identiteta doivljuje svoju najuzoritiju obradu? Kako bih
poblie objasnio to svoje polazite potrebna mi je pomo eseja Propitivanje identiteta indijskoamerikog teoretiara kulture Homi Bhabhe. Pokazujui nefiksiranost, nedefiniranost i
nedeterminiranost pojma identiteta promatranoga samoga za sebe, kao totaliteta, Bhabha se
poziva na kategoriju imaginarnoga i s njom povezanu sliku (image). Slika (image) kao toka
identifikacije obiljeava prizorite ambivalencije. Njezina je reprezentacija uvijek prostorno
pocijepana ona je neto to odsutno ini prisutnim a vremenski odgoena: ona je
reprezentacija vremena koje je uvijek drugdje, ponavljanje. (Bhabha, 73, potcrtao H.B.) S kim
(im) se treba identificirati kako bi se postalo subjekt? Gdje su granice socijalne i psiholoke
identifikacije? Nismo li mi, kako bismo dokazali sebe, uvijek ve orijentirani na negaciju
ishodinoga narativa ispunjenja? (Bhabha, 72) Slika je uvijek samo pridodatak (appurtenance)
autoritetu i identitetu; nikada je se ne smije iitavati mimetiki kao pojavljivanje zbilje. Pristup
slici identiteta uvijek je samo mogu kao negacija bilokakva smisla originalnosti ili mnotva;
proces razmjetanja i diferencijacije (odustvo/prisustvo, reprezentacija/repeticija) vraa mu
liminalnu realnost. (73, potcrtao H.B.) Sredite se Bhabhine argumentacije usmjerava na
diferencijacijsku i odlauu komponentu strukturiranja identitarnih konstrukcija. One se zbivaju
uvijek nakon i uvijek za razliku od. Otuda i njihovo postojanje na pragu (liminalnost i jest
izvedena od latinske rijei limen, prag), otuda dvojbenost, ambiguitet, laviranje, istovremeno
pripadanje i nepripadanje. Za Bhabhu je to odlika svih postkolonijalnih subjekata no taj bi se
termin (opis takvoga stanja), sa stanovitom zadrkom, mogao primijeniti i na subjekte tranzicijske
Bosne i Hercegovine. Identiteti koji se na njezinome tlu stvaraju nakon rata oajniki tee za
jedinstvenou, otvoreno je prizivajui i svrstavajui se uz njezine lane mesije, ali su bolno
svjesni promaenosti takvoga obeanja.
Junakinje i junaci Godinjice mature idu dalje: oni su prozreli lane mesije, ne spominjui ih
odbacili njihova zavoenja i okrenuli se prema sebi samima i prema Drugome u sebi i oko sebe.
Oslobaanje od iluzija o jedinstvenosti temeljni je koncept koji Lamiju Begagi vodi u
pozicioniranju figura unutar fikcionalnih svjetova pripovjednih tekstova. U svojemu
pripovijedanju one/oni tee ka maksimalnom realiziranju individualnih energija i svrstavanju u
kolektive koji s onima to su se pokazali toliko pogubnim za Bosnu i Hercegovinu u posljednjih
dvadesetak godina ne mogu i ne ele imati nita zajedniko. Unutar same paradigmatske zbirke
izabrat u tri paradigmatske pripovijesti kako bih precizirao svoje teze. Prvi alternativni identitet
kojega valja ovjeroviti jest enski. On je u svojoj usmjerenosti na Drugost zasigurno srodan
onome to ga Bhabha naziva postkolonijalnim. U tome se kontekstu na prvi pogled nategnuta
paralela izmeu Bhabhine teorije i proze Lamije Begagi ini sve plauzibilnijom. Pripovijetka
Rane od strasti, ispovijed Jace, 1. klupa, red do zida, eminentan je primjer gender-diskurza. Rije

je o neobaveznom odnosu mukarca i ene koji je, naravno, u biti neobavezan samo za mukarca.
On od nje zahtijeva toleranciju, liberalno shvaanje ljubavi, pri tome ne elei prihvatiti bilo
kakvo optereenje vlastite svakodnevice. Stoga je i najvaniji iskaz, s njegove strane, Ja nisam s
tobom. O tom priam cijelo vrijeme. (Begagi, 18) No ta je minijaturna konstatacija, premreena
nizom Jacinih komentara, zapravo tek izraz nemoi pred simbolikom snagom tjelesnosti koju joj
suprotstavlja ensko tijelo. Sredinje mjesto na kojemu se ta snaga koncentrira jest trbuh
pripovjedaice i, konkretno, tragovi sperme to su ostali na njemu nakon voenja ljubavi. Bez
ikakvoga zazora analizirajui konzistenciju sjemene tekuine i njezinu tenju ka koagulaciji, Jaca
prati razliite stadije u kojima se ona nalazi, svoj, ali i odnos njezinoga anonimnog ljubavnika
prema njoj. Dinamika se pripovjednoga teksta razvija u skladu sa stupnjem zgrunjavanja sperme.
Na samome poetku pripovjedaica konstruira optativnu situaciju: Kad mirisnom maramicom
pokupi skoro sve ostatke poude s mog trbuha, ide u kupatilo i pere ruke. (14) U mukarevom
inu sadrano je, ipak, ogranienje. Jer on ne kupi sve ostatke poude, ve skoro sve. to se zbiva
s onim dijelom koji se ne eli povinovati aseptikoj moi maramice za osvjeenje? Najvei dio
poude odnosi mukarac. U fizikome smislu tu se i zavrava njegovo sudjelovanje u aktivnome
dijelu pripovjednog teksta. Dodiri sa eninim tijelom zbivaju se u inu pasivnoga is-kuavanja.
Funkcija koju od tada vri je metatekstualna. Borba s tijelom, s njegovim izluevinama, s
recepcijom to ga vlastito tijelo priprema tuem, s transformacijama koje ostaci tuega tijela
prolaze u dodiru s vlastitim sve su to funkcije koje na sebe preuzima pripovjedaica/Jaca. I jo
povrh toga njoj pripada i uloga sluateljice. Znai, sve to joj se zbiva jest pri-pisano, a sr njezine
je borbe upravo otpor protiv pro-pisivanja kojega mora trpjeti od strane tuega: borba protiv
mukareva sjemena i mukareve prie, kao simbolikoga sjemena. Nijedna od te dvije borbe
nije lagodna, ishod nijedne nije izvjestan. Sljedei stupanj koagulacije sperme za mukarca znai i
njezin nestanak. Za enu je stvar potpuno drukija. Ljepljivost koja je za njega bila odbojna
pretvara se u vrstinu koja je za nju neugodno bolna: Ostaci poude su skoreni. Ko djeije rane
po koljenima. Rane od strasti. (17) Sintagma iz naslova na taj se nain razrjeuje, ali se refleksija
o njoj ne zaustavlja. U posljednjem koraku, kojim se pripovijest i zavrava, pokazuje se i zavrno
stanje rana: Uzvraam polusmijekom dok si gulim ranice sa trbuha. Stvorio se tanki sloj
korice, kakav se stvori na ustajalom mlijeku. (19)
Pogledajmo poblie ove dvije manifestacije tjelesnoga. Na retorikoj se razini prva pokree u
okvirima metaforikog. Skorena se sperma asocijativnim nizom povezuje s ranama od ljubavne
strasti. Nije rije o istinskim ranama, tek je nelagoda na koi ono to se uti, no dovoljno je
uskraivanje bilo kakvoga osjeaja od druge strane, ignoriranje emotivnog prisustva druge osobe
kako bi se skorena skrama pretvorila u tvar koja nagriza samo tkivo. Na tome se mjestu sjemena
tekuina transformira u nagrizajuu tvar koja prodire kroz vlastitu kou, ine je nedovoljnom
zatitom od neprijateljskoga prodiranja kojim se tei unititi vlastito. Po tome ova kratka
pripovijest Lamije Begagi gotovo opsesivno priziva Lustmord ciklus amerike umjetnice Jenny
Holzer, jedno od najznaajnijih djela posveenih stradanju nevinih u ratu u Bosni i Hercegovini.
Mutacija se sperme njezinim jednaenjem s krastama na djejim razbijenim koljenima ne
zavrava. Ostala je i posljednja modifikacija koja nas odvodi do najdubljeg semantikog sloja
ovoga teksta, istinski ga sudbinski povezujui s pripovijedanjem protagonista. Posljednja reenica
glasi: Stvorio se tanki sloj korice, kakav se stvori na ustajalom mlijeku. (19) U studiji Moi
uasa Julija Kristeva na paradigmatskome primjeru rekonstruira osjeaj gaenja (abjection):
Kada oi ugledaju ili usne dotaknu onu koicu na povrini mlijeka, bezopasnu, tanahnu kao listi
cigaretnog papira, majunu kao komadi nokta, zbog stezanja u grlu i jo nie, u elucu, u trbuhu,
u itavoj utrobi. Gri se tijelo, naviru suze i u, udara srce, elo i ruke se ovlae znojem. Obuzeta
vrtoglavicom od koje mi se muti pogled, svijam se od munine pred tim mlijenim skorupom, i to
me razdvaja od majke i oca koji mi ga nude. (Kristeva 9 - potcrtala J.K.) Neprevidiva je
povezanost dva senzibiliteta. No Lamija Begagi objekt abjekcije projicira dalje s povrine
koe/povrine mlijeka, usmjeravajui se na njegova simbolikog/metaforikog/realnog
producenta: arogantnog i samozadovoljnog mukarca. Njegova izluevina kombinira se u
metonimijskome nizu s njegovim penetrantnim govorom o egziliranim prijateljima u opu sliku

rasapa navodno dominantne figure. Pogleda me i smjeka se. Ponosan je na ovu analogiju s
gejzirima. Uzvraam polusmijekom dok si gulim ranice s trbuha. (19)
Edin (1. klupa, red do zida) prebacuje registar pria o egzilantima na aktualnost egzila. Sejo, ne
ljuti se konstruira u tome kontekstu drugi alternativni identitet, egzilantski. Edin re-konstruira
svoju izbjegliku svakidanjicu udaljujui se od nje predmetom koji je ponio od kue - igrom
ovjee, ne ljuti se koju ponavlja u beskraj s jedinim prijateljem, Pajom (Tabla na kojoj igramo
ve je opasno izlizana, skoro da se boje polja i kuica vie ni ne razlikuju., 9). Pajo, naravno, nije
Pajo, ve Don, Amerikanac u kojemu se sentiment prema Edi budi onog trenutka kad na slici koja
mu ispada iz rokovnika vidi oznaku razreda, IVb koja ga podsjea na njegovu obitelj IIIb (Bejb,
Brendon, Barbara). Po Edwardu Saidu (Z)a egzilanta naini ivota, izrazi ili aktivnosti u novoj
se sredini neizbjeno zbivaju nasuprot sjeanju na te stvari u nekom drugom okoliu. Tako su i
novi i stari okoli ivi, aktualni, zbivaju se kontrapunktalno. Stoga se ()ivot egzilanta vodi
izvan uobiajenoga poretka. On je nomadski, decentriran, kontrapunktalan; ali tek to se navikne
na njega njegova uznemirujua snaga iznova izbija. (Said, 186) Upravo to se zbiva Edi za
vrijeme partije s Pajom: zvonjava telefona vraa ga u ivot koji je smatrao nepovratno
izgubljenim: Ti osjeaji, te kosti u grlu kad ti se javi neko drag, kad uje zaboravljen glas, kad
uje drag nadimak. (11) Poziv je od Seje, onoga ovjeka iz naslova to se ne treba ljutiti, a ne
treba se ljutiti, i evo poante kratke egzilanstke prie, jer pripovjeda Edo odbija otii u Boston i
biti mu kum.
Pajo se vraa s etiri flae. Odmah po dvije svakom.
- Sejo, eni se.
- Great! You gonna go to Boston!
- No!
Yes, kae Julija. August je esnaesti, ega skoro kao sarajevska kad se razliva asfalt pod tobom, i
yes, kae Sejo, moj najbolji drug, iji je best man neki Donald, ili Brendon, ili ko zna koji, jer
Edin zvani Edikalija tog asa pije pivu i eka dvicu na kockici da i etvrtog pijuna smjesti u
kuicu. (13)
Zato Edin ne eli otii na svadbu? Je li egzil dovoljan odgovor tome odbijanju, tome
uskraivanju? Ostavljam taj interpretacijski vor nerazrijeenim i kreem se prema posljednjoj
tranzicijskoj pripovijesti koju kanim ukratko analizirati, onoj koja u predoava Sejinu (4. klupa,
red do prozora) verziju telefonskoga razgovora, pod naslovom Doruak kod Barney-a. I u njoj se,
kao i u prethodnim dvjema, sublimira sredinji osjeaj tranzicije nepovratni gubitak. Sejin
gubitak u sebi ima neto od Jacinog, koji se manifestira u difuznom i amorfnom nedostatku
legitimnog i legitimizirajueg uporita (onog koje, preko imena oca, posjeduje njezin
kontrahent), ali i od Edinog, jo neodreenijeg, materijaliziranog u beskrajnome ispijanju piva i
pokretanju pijuna u igri ovjee, ne ljuti se. Idealna situacija budueg branog para koju
predouje u razgovoru s prijateljem raspruje se u izravnome predoavanju u niz scena koji vezu
osuuju na propast. Sejina naklonost prema drugim enama, ak i djevojicama, nezadovoljstvo
seksualnim ivotom, obavezom voenja budue supruge na posao (ime se sugerira njegova
nezaposlenost i materijalna ovisnost); sve su to elementi koji se zgunjavaju u paradigmu
egzilantsko-gubitnike tranzicijske prie. Na simbolikoj se razini, kojoj je Lamija Begagi
sklona, gubitak supstancijalizira u poremeenom odnosu koji Sejo ima ak i sa psom Zoom. Sejo
eli produiti veer to ju je proveo s prijateljem Kemom, tako to e izvesti psa u etnju. Zo
lijeno prilazi, onjui me i mahne repom. ape su mu mokre: znak da se upravo vratio iz etnje.
(88f.) Te se nesuglasice ovjeka i ivotinje pojaavaju kad se promotri scena susreta koja se
zbiva nakon Sejinog povratka kui s uobiajenog praenja Duli na posao, radnje koja mu, kao
to sam ve naglasio, ni u kojem sluaju ne priinja zadovoljstvo: Zo se upikio [...] Zoova
mokraa odvratno smrdi. Odlaem telefon, uzimam krpu, zaepim nos i kleknem na pod. Valja
prvo poistiti sav taj nered. (90f.)
Citat sam prekinuo uglatim zagredama. Ono to se meu njima zbiva jest telefonat s Edinom. Prva
reenica indicira psee mokrenje, sljedea Sejino gaenje prema mirisu tekuine, posljednja
nunost uklanjanja onoga to se u njegovom ivotu determinira kao nered. Ovim se djelatnostima,

koje u protagonistu/pripovjedau izazivaju sve prije od ugodnosti uokviruje pripovijest o

telefonskome razgovoru u kojemu Edin Seji obeava da e mu biti vjenani kum. Znai, u
idealnoj bi se konstelaciji radilo o ai meda i o ai ui. No nudui da znamo kako i gdje se ta
kombinacija moe realizirati, imamo sve razloge za sumnju da je ona primjenjiva na bosanske
izbjeglice u Americi. Ako smo, a zasigurno jesmo, proitali i Edinu ispovijest, onda znamo da od
Sejine radosti nema nita, da mu je prijatelj, jednostavno, slagao. Gubitak je potpun, nepovratan,
egzilanti se nalaze u onome poloaju kojega im propisuje Said, a bosanko-hercegovaka
knjievnost tranzicije njihovu situaciju moe samo opisati.
Cilj ovoga eseja zasigurno nije bio donoenje sintetikih zakljuaka o naravi knjievnosti koja u
Bosni i Hercegovini nastaje u periodu nakon krvavih ratova devedesetih i, manje krvavog ali ne i
manje stravinog, prelaska u kapitalistiko drutveno ureenje kojega smo nauili zvati
tranzicijom. Zbilja je u zemlji tegobna, tegobne su i knjige koje se pokuavaju s njome suoiti. No
ini mi se doputenim prelimirarno postaviti neke postulate vrijedne daljnjega razvijanja i
praenja. Kriminal, egzil i pitanje poloaja ene u drutvu, odnosno formiranja alternativnih
identiteta upravo su ona podruja ivota s kojima e se knjievnost, pojedinano, i kultura u
openitome smislu sve intenzivnije baviti. U suvremenoj je Bosni i Hercegovini eskapizam teko
prihvatljiva opcija.
Literatura
Bahtin, Mihail (1967), Problemi poetike Dostojevskog. Beograd.
Begagi, Lamija (2006), Godinjica mature. Sarajevo.
Beganovi, Davor (2009), Zwischen Eigenem und Fremdem. Das Bild des Anderen in modernen
Bosnien und Herzegowina, in: Duki, Davor (Prir.) Imagology Today. Achievements,
Challenges, Perspectives. (U tisku)
Bhabha, Homi (2004), The Location of Culture. London i New York.
Benthien, Claudia (1999), Haut. Literaturgeschichte-Krperbilder-Grenzdiskurse. Reinbek bei
Hamburg.
Doleel, Lubomir (1998), Heterocosmica. Fiction and Possible Worlds. Baltimore i London.
Herman, David (2002), Story Logic. Problems and Possibilities of Narrative. Lincoln i London.
Kabil, Namik (2004), Sam. Sarajevo.
Kristeva, Julija (1989), Moi uasa. Ogled o zazornosti. Zagreb.
Said, Edward (2002), Reflections on Exile and Other Essays. Cambridge, Massachusetts.
Titunik, Irwin R. (1977), Das Problem des 'skaz'. Kritik und theorie, u: Haubrichs, Wolfgang
(prir.), Erzhlforschung 2. Theorien, Modelle und Methoden der Narrativik. Gttingen.