PRVA PLOA

Sve je vidio on, gospodar zemlje.

Upoznao je svakoga i svaije znanje i djelo,
sve je razumio.
Video je ivot i rad ljudi.
Iznio je na svjetlo tajne i skrivene stvari,
Mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna.
Donio je vijesti iz vremena prije velikog potopa.
Dugim putem iao je u daljinu.
Muno je bilo dugo putovanje i tegobna vonja.
Svu muku dao je patnik napisati klinovima.
U tvrdom kamenu uklesana su sva djela
i sve patnje.
Gilgame, pobjedonosni junak,
sagradio je zid oko Uruka. Visoko kao breg die se sveti hram
u utvrenom gradu.
vrsto, kao od tua, lei nasuti temelj. Pod zatitom uzviene kue,
u kojoj prebiva bog neba,
daleko se prua itnica grada,
prekrasno spremite. Sjajnom bjelinom blista u svjetlu
kraljevska palaa.
Cijeli dan stoje straari na bedemima,
a i nou bdiju ratnici.
Samo jedna treina Gilgamea je ovjek,
a dvije treine bog.
S divljenjem i strahom
gledaju graani njegov lik,
po ljepoti i snazi

nikada mu nisu vidjeli ravnog.

Lava tjera iz svog sklonita,
hvata ga za bradu i probada.
Divljeg bika lovi brzinom
i snagom svog luka.
Njegova rije i govor u gradu su zakon.
Sinu je vanija kraljeva volja
nego oeva elja.
im sin postane ovjek,
u slubi je velikog pastira
kao ratnik i lovac, uvar stada,
nadzornik gradnje i pisar
ili sluga svetog hrama.
Gilgame, ovjek boli i radosti,
nije umoran.
Za njega, jakoga, divnoga, mudroga,
moraju raditi mladi i stari,
moni i neznatni.
Urukov sjaj treba sija
pred svim gradovima zemlje.
Gilgame ne puta ljubavnicu njenom dragom,
ni kerku silnoga njenom junaku.
Njihovo jadikovanje dopire do velikih bogova,
bogova neba, gospodara svetoga Uruka:
"Vi ste stvorili monog divljeg bika
i bradatog lava.
Gilgame, na knez jai je od njih.
Neete nai njemu ravnoga.

Silna je njegova mo nad nama.

Ne puta ljubavnicu njenom dragom,
Ni kerku junaka njenom muu. "
Njihovo jadikovanje uo je Anu, bog neba.
On pozove veliku Aruru,
boginju vjetu oblikovanju.
"Ti si, Aruru, stvorila ljude i ivotinje
zajedno sa Marduk, junakom.
Stvori sada lik koji bi bio slian Gilgameu,
bie koje bi bilo kao on,
no ne samo pustinjska ivotinja.
Neka zatim doe taj silni u Uruk.
Neka se bori s Gilgameom,
a tada budi spokojan, urui! "
Kad to u Aruru, stvori u mislima bie
kao to je elio Anu, bog neba.
Ona opra ruke, uze blato
i ovlai ga svojom boanskom
majinskom pljuvakom.
Oblikova Enkidua, stvori junaka
oivljenog krvlju i dahom
borbenog boga Niniba.
Sada on stoji sam u stepi,
dlakav po cijelom tijelu.
Kao u ene talasa mu se duga kosa,
prua se kao penica.
Nita ne zna o zemlji ni o ljudima.
Krznima je odjeven kao Sumukan,

bog njiva i stada.

Sa gazelama jede travu po polju.
Sa stokom pije na zajednikom pojilu.
Sa mnotvom ivotinja gura se u rijeci.
Na tom pojilu neki lovac postavi zamke.
Enkidu se suprotstavi tom ovjeku,
koji je dolazio da poji svoju stoku.
Jednog dana, pa i drugog, i treeg
stoji Enkidu prijetei tu na pojilu.
Lovac ga opazi i dugo gleda netremice.
Sa stokom se vraa natrag u tor.
Spopada ga srdba,
unezverena i mrana lica vie od bijesa.
Bol obuze njegovo srce, jer se uplaio.
Enkidu mu se pricini kao udovite iz planine.
Lovac podie glas i ree svome ocu:
"Oe, neki je ovjek doao izdaleka, s planine,
ini se kao da je potomak Anua.
Silna je njegova snaga,
neprestano luta po stepi.
Zajedno sa ivotinjama stoji na naem pojilu.
Straan je njegov lik,
ne smijem mu se pribliiti.
Zasuo je jamu za hvatanje koju sam iskopao,
pokidao zamke koje sam postavio.
Tako su mi izmakle iz ruku
sve poljske ivotinje. "
Otac ree sinu, lovcu: "Idi u Uruk Gilgameu.

Govori mu o neukrotivoj snazi ??divljega.

Izmoli za sebe mladu enu
koja se posvetila Itar,
boici ljubavi,
i odvedi je sa sobom.
Kad stoka doe na pojilo,
neka ona zbaci sa sebe svoju odjeu
da bi on uzeo bujnost njenog tijela.
Kad je ugleda, pribliit joj se.
Tako e se otuiti stoci
koja je s njim rasla po polju. "
Lovac saslua oeve rijei i otide.
Uputi se prema Uruku, ue kroz kapiju,
stie pred kraljeva vrata
i pred kraljem pade niice.
Tada podie ruku i ovako ree Gilgameu:
"Neki je ovjek doao izdaleka, s planine.
Njegove snage su silne
kao vojska nebeskog boga.
Velika je njegova mo u cijeloj stepi,
neprestano luta po polju.
Noge su mu stalno sa stokom na pojilu.
Strano ga je gledati,
ne smijem mu se pribliim.
On me sprjeava da kopam jame,
da polaem mree i postavljam zamke.
Zatrpao mi je jame, razderao mree
i pokidao zamke.

Tako su mi izmakle iz ruku

ivotinje moga polja. "
Gilgame ree njemu, lovcu:
"Idi samo, moj love,
povedi sa sobom mladu enu
iz svetog Itarinog hrama.
Odvedi mu je.
Kad on doe sa ivotinjama na pojilo,
neka ona zbaci sa sebe odijelo
da bi uzeo bujnost njenog tijela.
Kad je ugleda, on e joj se pribliiti.
Tako e se on otuiti stoci
koja je rasla s njim u polju. "
Lovac saslua njegovu rije i ode.
Dovede mladu enu iz Itarinog hrama.
Oni pooe i gonjahu mazgu najkraim putem.
Treeg dana stigoe
i obretoe se na odreenom polju.
Lovac i ena spustie se na tlo
nedaleko od pojila.
Jedan dan, pa i drugi dan
zadrae se na istom mjestu.
Stoka dolazi i pije na pojilu.
Vodene ivotinje se guraju u rijeci.
Tu je i on, Enkidu, snani potomak neba.
Sa gazelama jede travu,
sa stokom zajedno loe vodu.
ivo se gura s mnotvom u vodi.

Pogleda ga svijeta ena,

njega, ovjeka punog snage,
divljeg momka, ovjeka s planine.
On hoda preko polja, motri unaokolo,
pribliava se.
"Tu je on, eno! Otkrij svoje grudi,
otkrij breuljak radosti
da bi uzeo bujnost tvoga tijela!
Ne ekaj due, pogledaj njegovu radost!
Kad te ugleda, on e ti se pribliiti.
Uzbudi poudu u njemu,
primami ga u zamku ene!
Otuie se svojoj stoci,
koja je rasla s njim u polju.
Njegova e prsa vrsto na tebi poivati! "
Tada ena otkrije svoje grudi,
otkrije breuljak radosti
da bi on uzeo bujnost njenog tijela,
Ona ne oklevas i opazi njegovu poudu.
Spusti svoju odjeu,
a on je ugleda i baci na zemlju,
Uzbudila je poudu u njemu,
primamivi ga u zamku ene.
vrsto su poivala njegova prsa
na svetoj slubenici bojoj.
Bili su sami.
est dana i sedam noi
upoznavao je Enkidu enu,

sjedinivi se s njom u ljubavi.

Zasien bujnou njenog tijela,
podie Enkidu lice i pogleda po stepi.
Pogledom je traio ivotinje.
Tek to su ga ugledale,
gazele u skoku pobjegoe.
Poljske su ivotinje uzmicali pred njim.
uenje obuze Enkidua.
Mirno je stajao kao prikovan.
Okrenu se eni i sjede do njezinih nogu.
Pogleda je u oi, i kad ona progovori,
njegove je ui sluali:
"Enkidu, ti si lijep, ti si kao bog!
Zato hoe da juri
s divljim ivotinjama po polju?
Poi sa mnom u Uruk,
u grad opasan bedemima.
Doi u sveti hram,
prebivalite Anua i Itar!
Doi u sjajnu kuu
u kojoj stanuje Gilgame,
primjeran junak,
Snaan kao divlji bik, on mono vlada,
njemu ravnog nee nai u narodu. "
Tako mu ree,
a on se obradova tome to je uo.
Enkidu ree njoj, slubenici Itarinoj:
"Ustaj, eno moja!

Vodi me u sveto prebivalite Anua i Itar,

tamo gdje boravi Gilgame,
primjeran junak,
gdje vlada on, divlji bik,
silan meu ljudima!
Hou ga izazovem na borbu,
zvonkim glasom zvau jakoga,
objaviu usred Uruka:
'I ja sam silan!'
Tako u ui i promijeniti sudbinu.
Rodio sam se u stepi,
snaga je u mojim udovima!
Vlastitim e oima gledati to ja inim.
Ja znam kako e se sve dogoditi. "
ena i Enkidu dou do grada
i uu kroz kapiju.
areni su prostirke prostrti po ulicama.
Ljudi hodaju u bijelim odijelima
i s vrpcama oko glave.
Iz daljine bruje harfe i zvue frule.
Sveanost je svetkovala danju i nou.
Lijepo razvijene djevojke,
pune ivota u svim udovima,
igraju prolazei.
Kliui digoe junake iz njihove odaje.
Sveta ena ulazi prva u Itarin hram.
Iz svetita uzima sveano odijelo.
Sjajnim odijelom kiti Enkidua,

krijepi ga kruhom i vinom s oltara boginje.

Pribliuje mu se jedna posveena i vidovita
i ree mu ovako:
"Enkidu,
neka ti veliki bogovi podare dug ivot!
Hou ti pokazati Gilgamea,
ovjeka boli i radosti.
Treba ga vidjeti i pogleda mu lice,
kao sunce sjaji mu oko.
Od miia, tvrdih kao tu,
jedar je njegov visoki stas.
Njegovo je tijelo puno ukroene suvine snage.
Nije umoran ni danju ni nou.
Izaziva strah kao Hadad, bog oluje.
ama, bog sunca, milostiv je Gilgameu.
Ea, bog dubine, podario mu je mudrost.
Boansko trojstvo izabralo ga je za vladara
i prosvijetlio mu pamet.
Prije no to si siao s planine
i doao iz stepe,
ve te je slutio Gilgame.
Sanjao je udan san u Uruku.
Probudio se iza sna,
priao je majci san i rekao:
'Majko, ove sam noi vidio neobian san.
Zvijezde su stajale na nebu.
Tada one padoe na mene kao sjajni ratnici.
Vojska je bila kao jedan ovjek.

Pokuao sam ga podii,

ali mi je bio preteak.
Pokuao sam ga otrgnem,
ali ga nisam mogao ni pomaknuti.
Ljudi iz Uruka su stajali
i promatrali prizor.
Sagibala su se i ljubili mu noge.
Tada sam ga stisnuo kao enu,
prevrnuo tako da sam leao na njemu
i bacio ga k tvojim nogama.
Ti si ga primila za sina
i stavila uza me kao brata. '
Risati, gospodarica i majka,
zna da tumai snove
i objasni ovako sinu, knezu:
'To to si vidio zvijezde na nebu
i kako je Anuova vojska pala na tebe
kao jedan ovjek,
ti ga htio podii, no bijae ti preteak,
htio ga stresti, a nisi mogao,
to to si ga stisnuo kao enu
i bacio k mojim nogama,
a ja ga primila kao sina,
to znai: doi e jedan jaki.
Kao mnotvo ratnika silne su njegove snage.
Izazvat te na borbu,
borie se s tobom.
Nad njim e biti tvoja ruka,

leae do mojih nogu.

Uzet u ga za sina,
bie ti kao brat.
Drug e ti biti u borbi,
bie ti prijatelj. '
Pogledaj, Enkidu, to je san
i tumaenje gospodarice i majke. "
Tako je govorila posveena i vidovita,
a Enkidu napusti uzvienu Itarin kuu.

DRUGA PLOA
Enkidu prekorai prag hrama
i stupi na ulicu.
Svjetina se zaudi
kad ugleda stepskog ovjeka.
Njegovo snano tijelo
nadvisuje sve silne u gradu.
Kao valovi sputa mu se duga brada i kosa.
"Junak iz Anuovih bregova
doao je u grad. "
Junaku iz Uruka prepreuje put u svijetu kuu.
Sva se vojska skupila
i nastupa protiv njega,
ali je odbija njegov prijetei pogled.
Pred udesnom pojavom klanja se narod,
pada mu pred noge i boji se kao dijete.
Kao bogu, Gilgameu je prostrta postelja

od ilima u hramu
da se kralj sjedini sa samom Itar,
boginjom plodnosti.
Gilgame izlazi iz svog dvora
i pribliuje se.
Enkidu stoji na dverima hrama
i prei mu da ue.
Kao dva hrvaa hvataju se u kotac
na ulazu svete kue,
i dalje se bore na ulici.
Kao vojska lei Enkidu
nad pastirom zemlje.
Tada ga ovaj stite kao enu
i prevrnu tako da je leao iznad njega.
Podie ga i baci majci pred noge.
Divi se narod Gilgameovoj snazi.
U oajnoj srdbi vie na njega Enkidu.
Zamrena je i uskovitlana kosa mone glave.
On je doao sa stepe,
pa nije poznavao ni kara ni brijaa.
Enkidu se uspravi i pogleda protivnika.
Mrano postade njegovo lice
i tmuran njegov izgled.
Ruke mu padoe na umorna bedra,
oi mu se napunie suzama.
Risati, gospodarica i majka,
uhvati ga za ruke:
"Ti si moj sin, danas sam te rodila.

Tvoja sam majka, a ovaj ovdje ti je brat. "

Enkidu otvori usta i ree risati gospodarici:
"Majko, ja sam u borbi naao brata."
Gilgame mu ree: "Ti si moj prijatelj,
bori se odsada uza me! "
Da bi zatitio cedrove
u dalekoj umi bogova,
Bell je postavio uvara Humbabu
na strah ljudima.
Njegov glas je kao zavijanje oluje,
dahom njegovih usta umi drvee,
strano hui njegovo dahtanje.
Svatko tko zalazi u planinu cedrova
boji se stranog uvara ume.
Tko god se priblii svetom gaju
dre cijelim tijelom.
Gilgame ree Enkiduu:
"Humbaba, uvar Kedrove ume,
uvrijedio je boga amaa,
sudiju duhova i ljudi.
Postavljen za uvara svetih cedrova,
ne potuje nikakve granice,
izlazi iz ume na uas ljudima.
On ini da drvee umi kao Urlas bure.
Svakog ubija tko god se priblii.
I jakoga rui njegova ruka.
Moje srce trai da pronaem stranoga
i da ga savladam.

Prijatelju,
mi neemo besposleno mirovati u Uruku,
neemo raati djecu u Itarin hramu,
poi emo za pustolovinama
i junakim djelima.
S tobom u opet loviti po stepi. "
Enkidu ree prijatelju Gilgameu:
"Mora da je straan Humbaba, kome idemo.
Kae da je silan i snaan.
I mi treba da krenemo da se borimo s njim? "
Gilgame ree njemu, Enkiduu:
"Prijatelju,
hajdemo zajedno do svetog cedra,
zajedno emo se boriti protiv Humbaba
i ubit emo neprijatelja bogova i ljudi! "

TREA PLOA
Enkidu ue u sjajnu kraljevu dvoranu.
Njegovo srce je tjeskobno
i lepra kao ptica nebeska.
On ezne za stepom
i poljskim ivotinjama.
Glasno jadikuje i ne da se zadrati,
opet se uri iz grada u divljinu.
Gilgame je alostan,
jer je otiao prijatelj.

On se die, sakupi najstarije iz naroda,

podie ruku i ree knezovima:
"ujte me, muevi, i vidi me!
Ja, ja alim za Enkiduom,
ja, ja plaem zbog njega.
Kao narikaa diem jadikovku.
to e mi ratna sjekira o boku,
toljaga u ruci, ma o pojasu,
radost u oima,
sveana odjea koja mi obuhvaa tijelo to e mi sve to?
Podigao se demon i svu mi radost zagorao.
Otiao je Enkidu, moj prijatelj,
vani je meu poljskim ivotinjama.
On proklinje svijetu enu koja ga je zavela
i usrdno se moli amau, bogu sunca.
Trebalo bi poivati ??na arenim sagovima
i da stanuje u palai meni slijeva.
Silnici zemlje trebalo bi da mu ljube noge,
trebalo bi da mu slue svi ljudi.
Hou cijeli narod tuguje za njim.
Neka ljudi nose alobna odijela,
poderana i zapraena.
Ogrnug lavljom koom Juriu po polju,
trait u ga u stepi. "
Sam, s uzdignutom rukom,
stoji Enkidu u stepi.
Proklinje lovca, usrdno se moli amau

i vie:
"amau, osudi prokleto lovevu djelo!
Uniti mu bogatstvo,
oduzmi mu muku snagu!
Neka ga mue svi demoni,
neka se pojave zmije,
pred njegovim plaljivim korakom. "
Tako on proklinje lovca,
rije mu izvire iz punog srca.
A onda ga neto nagna
da prokune i zavodljivu enu:
"elim ti odredim sudbinu, eno!
Ne bilo kraja danima tvoga ivota!
Neka moje kletve stoje nad tvojom glavom!
Neka ti ulica bude prebivalite,
a san kut kraj zida.
Neka ti noge uvijek budu umorne i ranjave.
Prosjaci, odbaeni, izopteni
udarat e te po obrazima.
Trpim glad i e me mui.
Zato to si u meni probudila udnju,
a ja htio je upoznati,
to si me s mog polja odvela u grad,
budi prokleta! "
Rijei njegovih usta uo je ama,
bog arkog podnevnog sunca.
"Enkidu, panteru stepe,
zato proklinje svijetu enu?

Ona ti je dala hranu sa stola boginje

kakvu samo bog dobiva.
Dala ti je vino piti
kakvo samo kralj dobiva.
Dala ti je sveano odijelo i pojas.
Sjajnoga Gilgamea ti je dala za prijatelja.
Veliki Gilgame je tvoj prijatelj.
On ti daje da poiva na arenim sagovima,
da stanuje njemu slijeva
u blistavoj kui,
da ti ljube noge velikani zemlje
i da ti slue svi muevi.
U gradu Uruku tuguju ljudi za tobom,
nose poderana odijela, posuta prainom.
Gilgame prebacuje lavlje krzno preko lea
i hita poljem.
On dolazi u stepu da te trai. "
Enkidu saslua rijei jakoga boga amaa.
Pred gospodom svojim bogom,
umiri on svoje srce.
Oblak praine zasja u daljini.
ama uini da zablista u bijelom svjetlu.
Dolazi Gilgame,
lavlje mu krzno svjetluca kao zlato.
Enkidu se vraa s prijateljem u grad.
Nove boli obuzimaju Enkiduovo srce.
On govori prijatelju to ga titi:
"Teke sam snove vidio ove noi,

prijatelju moj.
Nebo je urlalo,
a zemlja mu odgovarala drhtanjem.
Sam sam se suprotstavio nekome jakom.
Lice mu je bilo mrano kao no.
Ukoeno je buljio oima.
Bio je slian stranom pustinjskom psu
koji krgue zubima.
Kao jastreb imao je snana krila i kande.
vrsto me zgrabio i bacio u ponor,
pustio me da zaronim u strahovitu dubinu.
Teinom brda lealo je neto na meni.
Kao ogromna stijena
uinio mi se teret vlastitog tijela.
Tada je transformirao moj lik,
a ruke mi pretvorio u ptija krila:
'Ljeti samo dublje, dublje u stan tame,
u Irkalino prebivalite.
Spusti se u stan iz kojeg nema izlaska onima
koji su jednom stupili u nj.
Dolje putem kojim nema povratka,
iji smjer ne skree ni lijevo ni desno!
Ulaz u kuu iji ljudi ne trebaju svjetla.
Prah im je hrana, a blato im je jelo.
Obueni su u perje,
s krilima kao imii i sove.
Ne vide svjetla, ive u tami. '
Tada sam stupio u prebivalite pod zemljom.

Tu su strgnuti s glava kraljevske kape,

ponieni su oni
koji su sjedili na prijestolju
i koji su vladali zemljom
od pradavnih dana.
U kui tame u koju sam uao
stanuje sveenik i njegov sluga,
stanuju i sami ljubimci velikih bogova,
stanuje Erekigal,
kraljica zemlje i podzemnog svijeta.
Pred njom klei pisarica zemlje,
utiskuje klinom imena u glinu
i itati ih.
Erekigal podie glavu i ugleda me:
'Upii mi i ovoga!'
Eto to je san. "
Gilgame ree njemu, Enkiduu:
"Uzmi svoj bode
i posveti ga zlom duhu smrti!
Dodaj tome sjajno ogledalo,
neka ga ono odagna.
Sutra emo rtvovati
zloslutnom sucu utuk
da protjera sedmoro zlih. "
Kad je sljedeeg jutra granulo sunce,
otvori Gilgame visoku kapiju hrama,
iznese sto od elamaku drveta,
napuni medom up od crvenog kamena,

maslacem napuni zdjelu iz lapislazulija,

postavi sve na sto
i ostavi bogu sunca da lie.

ETVRTA PLOA
A ama, bog sunca, ree Gilgameu:
"Spremi se
da se s prijateljem bori protiv Humbaba!
On je postavljen za uvara Kedrove ume.
Kroz Kedrovu umu vodi put na Breg bogova.
Humbaba me uvrijedio,
zato idite i ubijte ga! "
Gilgame je uo rije gospodnju
i pozvao sve knezove iz naroda.
S Enkiduom je uao u dvoranu.
I Gilgame otvori usta i ree:
"ama nas je pozvao
da se borimo protiv Humbaba.
Neka je mir s vama i cijelim narodom! "
Najstariji meu knezovima grada ustade
i ree:
"ama je uvijek titio svoga prijatelja,
sjajnog Gilgamea.
Neka njegova zatitnika ruka ne bude daleko!
Straan je srditi uvar Kedrove ume.
ama, koji ti je objavio poetak borbe,

vratio ti je prijatelja
da te nepovreenog sauva!
Neka stoji uza te kao zatitnik
i uva tvoj ivot, o kralju!
Ti, pastiru na, titi nas od neprijatelja! "
Oni napuste zborno mjesto,
a Gilgame ree Enkiduu:
"Prijatelju, sada moemo ii u hram Egalmah
svetoj sveenici.
Hajdemo risati, majci i gospodarici!
Ona je vidovita,
predvia budunost i sudbinu.
Neka blagoslovi nae korake.
Neka poloi nau sudbinu
u snanu ruku boga sunca. "
Oni odu u hram Egalmah
i sretnu svijetu svetenicu,
kraljevu majku.
Ona je razumjela sve rijei sina i ree:
"Neka ti ama bude milostiv!"
Zatim stupi u komoru sveanih odijela.
Vrati se u svetom nakitu
zavijena u bijelu haljinu,
sa zlatnim titovima na prsima,
s tijarom na glavi,
sa zdjelom vode u ruci.
Ona pokropi pod,
a onda se uspne stepenicama tornja.

Visoko gore pod slobodnim nebom

uzdizao se mirisni kad.
Prosipala je rtveno zrnevlje
i digla ruku prema uzvienom amau:
"Zato si mom sinu Gilgameu dao srce
ija plahovitost ne nalazi mira?
Opet si ga dotaknuo,
jer hoe da ide dalekim putem
do prebivalita Humbaba.
Mora izdrati borbu koju jo ne pozna.
Ii e putem koji jo ne pozna.
Od dana kada poe do dana kad se vrati,
dok ne dospije do Kedrove ume,
dok ne savlada snanoga Humbabu,
dok ne osveti krivnju
i ne uniti strah zemlje u sve te dane, amau,
kad bude udio za Ajom,
za svojom ljubljenom,
neka se ona odvrati od tebe!
Tako neka te Aja podsjea na Gilgamea.
Dokle god ti bude uskraivala ljubavni krevet,
neka ti je srce budno
i neka misli na njega
dok se neozlijeen vrati. "
Tako je izmolila pomo ene boga amaa.
U plaviastim oblacima
dizao se kad prema nebu.

Ona sie, pozove Enkidua i ree:

"Enkidu, ti jaki, ti si mi radost i utjeha.
Zatiti mi Gilgamea, sina,
i prinesi rtvu uzvienom amau. "
Oni pooe na put i odoe prema sjeveru.
Jo izdaleka ugledae Breg svijeta,
prebivalite bogova.
Ovamo ih je vodio put kroz Kedrovu umu.
Kad pred sobom ugledae tamu ume,
ostavie za sobom atore.
Sami se pribliavali stanovima bogova.
Jo izdaleka ugleda junake
Humbabinu uvar ume.
Vidjevi ih kako se pribliuju,
poe im u susret.
Njegovo je tijelo bilo odjeveno
u sedam arobnih ogrtaa.
est ih je odgodio i promijenio tako
da donji dooe gore.
Kao divlji bik daui od bijesa,
dotri i zaurla stranim glasom:
"Doite samo da vas bacim jastrebovima
da vas prodru. "
Ali ama, bog sunca, zatiti junake,
unititi mo arobnih ogrtaa uvara ume.
Niniba, bog ratnika,
dade snagu njihovim rukama,
te oni ubie diva,

Humbabinog uvara ume.

Enkidu otvori usta i ovako ree Gilgameu:
"Dragi prijatelju, neemo ii dalje u umu,
niti emo ii u njenu tamu!
Svi su mi udovi kao oduzeti,
ruka mi je ukoena. "
Gilgame ree njemu, Enkiduu:
"Ne budi plaljiv, prijatelju moj,
ne budi plaljiv i kukavica.
Mi moramo ii dalje
i samom Humbaba okrenuti svoje lice.
Nismo li ubili njegovog uvara ume?
Zar obojica nismo vini boju?
Naprijed, na Breg bogova!
Uzdaj se u amaa i nee se bojati.
Nestae ukoenosti ruke.
Skupi snagu i odupri se slabosti!
Doi, hajdemo!
Zajedno emo se boriti.
Bog sunca nam je prijatelj
i on nas alje u borbu.
Zaboravi na smrt.
Tada nee biti nikakvog uasa.
Budimo oprezni u umi,
obaziri se na sve strane
da nas ne bi uhvatio jaki
iz svog skrovita.
Bog koji te je zatitio u nedavnoj borbi

neka sada zatiti mog suputnika!

Svi e krajevi zemlje slaviti naa imena! "
Oni nastavie put i stigoe do Kedrove ume.
Usta im zanemee i sami se zaustavie

PETA PLOA
uteci su stajali i gledali umu:
gledaju kedrove,
u udu posmatraju visinu stabala.
Gledaju umu i daleku istinu kuda se ulazi,
tu je iroki put kojim prolazi Humbaba
ponosnim i silovitim koracima.
Ureeni su putevi i puteljci,
nainjene su lepe staze.
Oni gledaju Breg kedrova, prebivalite bogova
i visoko gore sveti hram boginje Irnini.
Pred hramom stoje kedrovi u divnoj bujnosti.
Putnicima godi sena drveca,
kedrovi su puni kliktanja.
Pod njima puzi trnovita ikara,
a tamo se bunje zeleni meu mahovinom.
Mirisno cvece i povijue
skrivaju se pod kedrovima
u gustom grmlju.
Dvostruki sat su hodali, i drugi, i treci.
Muno je postalo putovanje,

sve strmiji je bivao put

prema Bregu bogova.
Humbabu nisu nigde ni videli ni uli.
Noc se spustila na umu,
zvezde se pojavile
i oni legoe spavati.
Rano ujutro probudi Enkidu prijatelja:
Sanjao sam san, prijatelju,
a san koji sam video
bio je zaista straan.
Obojica smo stajali pred vrhom brda,
tada se s tutnjavom grmljavine
skotrlja stena, koja se bila nadvisila.
Jedan ovek je bio smrvljen,
dok smo mi obojica odleteli u stranu
kao sitne poljske muice,
zatim smo bili na putu za Uruk."
Tada kralj ree prijatelju:
San koji si sanjao dobar je.
San koji si video, prijatelju moj,
izvanredan je, ima dobro znaenje.
to si video da se breg sruio
i smrvio treceg oveka; to znai:
uhvaticemo i ubicemo Humbabu.
Bacicemo u polje njegovu leinu
i o prvoj zori vraticemo se kuci."
Trideset sati su putovali,
nabrojali su vec trideset sati.

Pred sunanim bogom iskopali su jamu,

amau su podigli svoje ruke.
Gilgame se uspne
i stane na humku izbaene zemlje,
baci zrnevlje u jamu i ree:
Brdo, donesi san!
Daj snove Enkiduu, uzvieni amau!"
Hladan vetar prohuji kroz drvece,
dolazio je straan vihor.
Gilgame ree prijatelju da legne,
pa i sam lee.
Sagnuo se pred olujom
kao brdska ra na vetru,
pao je na kolena
i podupro umornu prijateljevu glavu.
San, kakav obuzima ljude,
teko pade na Enkidua.
Usred noci nestade sna.
On se uspravi i ree prijatelju:
Nisi li me zvao, Gilgameu?
Kako to da sam budan?
Nisi li me se dotakao?
Zato sam tako preplaen?
Nije li ovuda proao neki bog?
Zato mi je celo telo tako nemocno?
Prijatelju moj, opet sam sanjao,
a san koji sam video bio je straan:
Nebo je jealo, a zemlja odgovarala urlanjem,

pribliivali su se tamni olujci oblaci,

mrano su se skupljali i gomilali,
munja je zasvetlila,
oganj je suknuo uvis,
oblaci su se sve vie irili,
kao kia padala je smrt.
Jo jednom zasvetle,
a tada se vatra ugasi.
Neki ovek koga je ubio grom
postade pepeo.
Hajdemo dalje,
posavetovacemo se na hasurama
meu kedrovima."
Gilgame otvori usta i ree prijatelju:
Enkidu, tvoj san je dobar,
radosno je njegovo znaenje.
Teka ce biti borba,
ali cemo ipak ubiti Humbabu."
Muno se uspinju dalje sve do vrha brda,
gde bujni kedrovi okruuju kucu bogova.
U zaslepljujuoj belini
sija sveti toranj boginje Irnini.
Tada se zau strahovito dahtanje,
a drvece zaumi.
Videe samog Humbabu kako dolazi.
ape je imao kao lav,
a telo pokriveno bronzanim ljuskama,
na nogama jastrebove kande,

na glavi rogove divljeg bika,

a rep i ud rasploavanja
zavravali se zmijskom glavom.
Ustani, Enkidu!
ama bog sunca, neka nam pokloni ivot!"
Oni odapnu strele, bace i pracke.
Sve se ovo odbi natrag,
on ostade nepovreen.
Sad stoji pred njima.
Vec je uhvatio Enkidua svojim kandama.
Pogoen pade Humbaba,
a Gilgame mu odrubi glavu
s ljuskastog vrata.
Zatim uzee mocno telo
i odvukoe ga u polje.
Bacie ga pticama da ga prodru.
Na visokoj motki odnee glavu s rogovima
kao znak pobede.
Penju se odvano dalje prema Bregu bogova.
Kroz divnu bujnost kedrova stiu na vrh.
Tada povie glas s brega,
javi se Irninin glas:
Vratite se!
Svreno je vae delo.
Okrenite se opet prema gradu Uruku,
on vas eka!
Na Sveto brdo gde stanuju bogovi,
ne moe se uspeti nijedan smrtnik.

Onaj koji pogleda u lice bogovima

mora umreti!"
I oni se okrenue,
iahu gudurama
i neprohodnim putevima,
borahu se s lavovima i uzimahu im krzno.
Na dan punog meseca vratie se kuci u grad.
Gilgame je nosio glavu Humbabe
na svom lovakom koplju.

ESTA PLOA
On opra svoje oruje
i osvetla kraljevske ukrase,
poelja kosu koja mu je padala na vrat,
zbaci sa sebe prljavo odijelo
i obue istu odjeu.
Zaogrnu se porubljeni ogrtaem
i opasa bedra.
Na glavu stavi tijaru.
vrsto stegne pojas.
Lijep je bio Gilgame.
Tada se rasplamsa pouda u boici ljubavi.
Sama Itar podie svoje oko ka Gilgameu:
"Doi, Gilgameu, budi moj ljubavnik!
Pokloni mi svoje sjeme, ah, pokloni mi ga!
Budi mi mu, ja u ti biti ena!

Dau zapregnuti kola,

ona su od lapislazulija i zlata,
zlatni su im kotai,
njihovi roglja ukraeni su draguljima.
U zaprezi e imati svaki dan
najljepe i najsnanije konje.
Pod mirisom cedrova ui u moju kuu!
Kad bude u mojoj uzvienoj kui,
ljubie ti noge svi
koji sjede na prijestolju,
u prah e pasti i veliki,
i kraljevi zemlje.
to god zaeli svoje srce
sa bregova i iz dolina,
donijet e ti oni kao danak.
Sva goveda, ovce i koze tvojih stada
neka se oblizne.
Neka ti dou blagom natovarene mazge.
Neka pred svima projuri
konj tvojih bornih kola.
Tvom sjajnom pastuhu
nijedan nee biti ravan! "
Gilgame otvori usta i govori,
monoj Itar on ree:
"Zadri za sebe svoje ari!
Prezirem plod tvog bestidnog,
zavodljivog tijela.
Ne treba mi tvoj kruh,

neu hranu koju mi ??ti daje.

Odvratno je tvoje jelo,
iako nudi hranu bogova.
Nikakvu mi radost ne prua tvoj pehar,
iako mi nudi napitke velikih bogova.
Hou da te uhvatim u tvojoj podmuklosti!
Vrue je tvoje nastojanje,
ali ti je u srcu hladnoa
kao potajna stranja vrata
koja proputaju ledeni vjetar,
kao blistava kua koja jake ubija,
kao slon koji zbacuje sedlo,
kao smola koja prodire bakljonoa,
kao mjehur za plivanje
koji puca pod plivaem,
kao vapnenac
koji ne uvruje gradske zidine,
kao cipela koja titi svoga vlasnika!
Gdje je ljubavnik koga e voljeti postojano?
Gdje je tvoj pastir kome bi uvijek bila vjerna?
Treba uti sva svoja sramotna djela.
Hou se obraunam s tobom:
Iz godine u godinu gorko rastuzujes Tamuza,
mlaahnog ljubavnika, boga proljea.
Zaljubila si se u pastira
okienog arenim perjem,
tukla si ga, slomila mu krilo.
On stoji u umi i jadikuje:

kapi, kapi, moje krilo!

Zavolela si lava, jer je kipteo od snage,
sedam i sedam puta si mu kopala jamu.
Zavolela si konja, pun pobjednike radosti
napadao je neprijatelja,
ali je osjetio tvoj bi, mamuze i muenje.
Zavolela si i snanog starjeinu pastira,
vrijedno ti je sipao rtveno zrnevlje,
svaki dan ti je klao mlado jare.
Tukla si ga svojim tapom
i od njega nainila vuka.
Protjerali su ga njegovi vlastiti pastiri,
njegovi mu vlastiti psi razdiru krzno.
Konano si zavoljela Iulanua,
vrtlara svog nebeskog oca.
Kad god si htjela, donosio ti je kite cvijea,
u cvijeu ti je svaki dan blistao sto.
Bacila si svoje oko na nj i mamila ga:
'Hodi Iulanu, da jedemo od kruha bogova,
prui samo ruku!
Kuaj sa mnom slatko voe! '
Tada tebi ree Iulanu:
'to trai od mene?
Zar moja majka nije pekla i zar ja nisam jeo,
treba li jesti jela za svoju propast,
jela koja e mi postati trnje i iak? '
Kad si to ula, udarila si i njega tapom,
pretvorila si ga u Dalal,

smetite si mu dala za stan.

Sad se vie ne penje u hram
i ne silazi u vrt.
Moju ljubav eli,
a postupae sa mnom kao is njima. "
Kad to u Itar, obuze je strahovit gnjev,
ona se uspije na nebo.
Stupi pred Anua, oca,
i pred Antu, nebesku majku,
i stade pred njih:
"Oe na nebu, Gilgame me je prokleo,
on mi je kao zla nabrojao sva moja djela.
Postupio je sa mnom sramotno. "
Anu otvori usta, govori
i ree uzvienoj Itar:
"Ti si dakle traila Gilgameovu ljubav,
a on je nabrojao tvoje pakosti.
Kako je sramotno postupio Gilgames! "
Itar otvori usta i ree Anuu, ocu:
"Stvori mi arobnog bika, nebeski oe,
ubiti Gilgamea!
Neka strava i uas obuzmu Gilgamea!
Ako ne uslia moju molbu
i ne stvori mi arobnog bika,
tada u razbiti vrata pakla,
svi e avoli izai iz Podzemlja,
svi koji su davno pomrli
opet e se vratiti.

I bit e tada vie mrtvih nego ivih! "

Anu otvori usta i ree monoj keri, Itar:
"Ako uinim ono to ti trai,
nastat e tada sedam gladnih godina.
Jesi li sakupila dovoljno ita u ambare?
Jesi li dala da rodi dovoljno trave
i zeleni za stoku? "
Itar ree Anuu, ocu:
"Za ljude je sakupljeno dosta ita,
a za stoku ima dovoljno trave i zeleni.
Neka sedam zlih godina doe,
dovoljno je sakupljeno za ljude i stoku.
Zato ga samo poalji!
Hou da uivam kad se Gilgameu priblii
dahtanje arobnog bika! "
Bog neba je uo njezine rijei.
I Anu joj uslia molbu.
S Brega bogova poalje stranog bika
i uputi ga prema gradu Uruku.
On bijesno juri preko usjeva i polja.
Pustoi zemlju pred zidovima grada.
Njegovo vatreno dahtanje unitava
stotinu ljudi.
im dojuri ovamo, Enkidu skoi u stranu
i uhvatiti ga za kraj repa.
Bik se daui otrgne,
ustremi se na dvjesto ljudi
i sve ih pobije.

Kad daui dojuri i trei put,

Enkidu mu se ponovo suprotstavi,
skoi u stranu
i uhvati ga vrsto za korijen repa.
Gilgame mu zari ma u grudi,
a bik hropui pade na tlo.
Enkidu otvori usta i ree Gilgameu:
"Prijatelju, mi smo proslavili svoja imena,
ubili smo nebeskog bika! "
Kao lovac iskusan u lovu na divlje bikove,
Gilgame rastavi glavu od monog trupa
izmeu ije i rogova.
Kad su tako savladali nebeskog bika,
umirili su svoje srce,
pred ama, bogom sunca, padoe niice.
Digoe se pred samas i odoe.
Pred zidinama grada odmorie se oba druga.
Tada se Itar pope na zidine grada Uruka,
skoi na njihov krov i izree kletvu:
"Jao tebi, Gilgameu, triput jao,
smrt i propast tebi
jer si mi opet skrivio
i ubio nebeskog bika! "
Tako je klela gospodarica bogova
i Enkidu je uo rijei Itarin.
On otkinu ud divljem biku
i baci joj ga u lice:
"Samo da te mogu dohvatiti,

i tebi bih uinio kao njemu,

ukrasio bih te njegovim crijevima! "
Tada Itar skupi sve djevojke iz hrama,
sve ene i sveenice ljubavi
i naredi da otponu tualjku.
I one su oplakivale otkinuti ud arobnog bika.
Gilgame je sazvao sve majstore,
vjete zanatlije.
udom su se majstori udili
velikim savijenim rogovima.
Teili su po trideset funti lazurnog kamenja,
dva prsta bila im je debela kora.
Preko est stotina litara ulja,
koliko su mogla primiti oba roga,
pokloni Gilgame svome bogu Lugalbandi
kao ulje pomazanja,
unese rogove u hram boga zatitnika
i uvrsti ih na prijestolju
boanskog vladara.
U Eufratu oprae ruke i pooe.
Odlaze i jau ulicama Uruka.
I svi ljudi Uruka stoje okupljeni,
promatraju ih i ude se.
Gilgame ovako ree zboru ena svoje palae:
"Tko je lijep meu muevima?
Tko je divan meu ratnicima? "
"Gilgame je lijep meu muevima!
Gilgame je divan meu ratnicima! "

Tako to zvui u radosnom zboru ena.

Veseo je Gilgame, slavi radostan blagdan.
Zvuci frule i pjesme za igru
zazvuae u sjajnoj dvorani.
Isprueni poivaju ratnici na nonom leaju.
Poiva Enkidu i vidi slike u snu.
Die se Enkidu, pria svoje snove
i ovako ree Gilgameu:

SEDMA PLOA
"Zato se savetovahu veliki bogovi?
Zato mi spremaju veliku pogibiju, prijatelju?
udan je bio moj san koji sam vidio,
njegov kraj nagovjetava nesreu.
Zgrabio me orao mjedenim kandama
i nosio etiri sata u visinu.
On mi ree:
'Pogledaj dolje na zemlju! Kako ona izgleda?
Pogledaj more! Kako ti se ono ini? '
A zemlja je bila kao brijeg,
a more kao mala voda.
I opet je letio etiri sata u visinu
i rekao:
'Pogledaj dolje na zemlju! Kako ona izgleda?
Pogledaj more! Kako ti se ono ini? '
A zemlja je bila kao vrt,

a more kao rjeica koja ga natapa.

I opet je letio etiri sata u visinu
i rekao:
'Pogledaj dolje na zemlju! Kako ona izgleda?
Pogledaj more! Kako ti se ono ini? '
A zemlja je bila kao kaa od brana,
a more kao valov za vodu.
Jo me je dva sata nosio uvis
i tada pustio da padnem.
A ja sam padao, padao
i leao razmrskan na tlu.
Uasnut, probudio sam se. "
Gilgame u rijei Enkidua
i pogled mu se smrai.
On podie svoj glas i ree Enkiduu,
prijatelju:
"Zao duh e te spopasti svojim kandama.
Jao, veliki su bogovi dosudili nesreu!
Lezi, jer ti je elo vrelo. "
Enkidu lee i na njega sae demon,
zao duh groznice zahvati mu glavu.
Govori vratima kao ivom ovjeku:
"Vrata gaja, cedrova kapije,
ti nema pameti!
etrdeset sam sati trao
dok sam izabrao tvoje drvo,
dok sam ugledao visoki cedar.
Ti si od pravog drveta.

Sedamdeset i dva lakta je tvoja visina,

a dvadeset i etiri tvoja irina.
Od tvrde su stijene isklesani stupovi
i lijepo je zasvoen tvoj gornji luk.
Sagradio te je knez u Nipura.
Da sam samo znao, ti kapije,
da e postati propast,
a ova ljepota mojom nesreom,
sjekiru bih podigao i razmrskao te.
Spleo bih pleter od iba ... "
Tada Gilgame podigne glasnu jadikovku i ree:
"Prijatelju moj,
sa mnom si proputovao bregove i pustinje,
prijatelju moj,
sa mnom si dijelio sve opasnosti,
prijatelju moj, san se ispunio!
Sudbina se ne moe zaustaviti! "
I na dan kad je vidio sliku u snu,
poeo se sudbonosni san ispunjavati,
Bolestan lei Enkidu.
Lei na leaju od ilima,
jedan dan, drugi dan
bunilo ga dri vrsto.
Trei dan, etvrti dan lei on i spava.
Peti, esti i sedmi,
osmi, deveti i deseti dan lei Enkidu
i njegova bol postaje velika.
Jedanaesti i dvanaesti dan

zajeca Enkidu u vatri groznice.

On zove svoga prijatelja i govori mu:
"Prokleo me gospodar vode ivota,
prijatelju moj, kao onaj
koji usred borbe proklinje neprijatelja.
Prijatelju moj, onaj koga u borbi ubiju
mrtav je.
A ja sam u borbi ubijen! "

OSMA PLOA
im zasja prvi jutarnji zrak,
die se Gilgame
i pristupi prijateljevu leaju.
Mirno je leao Enkidu.
Tiho su se dizale grudi i opet sputale.
Tiho je isticao iz usta dah njegove due.
A Gilgame je plakao i govorio:
"Enkidu, mladi prijatelju,
gdje ti je ostala snaga,
gdje ti je ostao glas?
Gdje je moj Enkidu?
Jak si bio kao lav i divlji bik,
brz si bio kao gazela.
Kao brata sam te volio, tebe, tebe!
Velikim sam uinio meu svim knezovima

tebe, tebe!
Sve lijepe ene Uruka voljele su tebe,
tebe!
U Kedrovu umu iao sam s tobom,
danju i nou bio si sa mnom.
Sa mnom si donio glavu Humbaba
u utvreni Uruk,
a uznemiravani stanovnici bregova
osloboeni od nemani
neprestano su nas blagosiljali.
Mi smo ubili udesnog bika koji je dahtao.
Moda te je pogodio njegov otrovni dah?
Moda veliki bogovi ipak nisu odobrili
to smo USPLAMTELO srdbom na Igaru
i ubili bika koji je poslan s neba? "
utei je sjedio uz prijateljev krevet,
a pogled mu je lutao u daljinu.
Gilgame opet pogleda Enkidua.
Mirno je leao Enkidu i spavao.
"Enkidu, prijatelju mojih mladih godina!
Tu lei sada panter stepe koji je sve uinio
da se uspnemo na Breg bogova,
da oborimo i ubijemo nebeskog bika,
da savladao Humbabu,
koji je stanovao u Kedrovoj umi.
Kakav te je to duboki san sada uhvatio?
Tako si mraan i ne uje me vie! "
Ali ovaj ne podie svojih oiju.

Gilgame dotakne njegovo srce,

ali ono vie nije kucalo.
Tada on pokri prijatelja kao nevjestu.
Slian lavu, podie on svoj tuan glas.
Slian lavici pogoenoj kopljem, zaurla on.
upao je svoju kosu i razbacivao.
Poderao je svoju odjeu
i obukao pranu, alobnu.
im je zasjao prvi jutarnji zrak,
podie Gilgame novu tualjku.
est je dana i est noi oplakivao Enkidua,
prijatelja.
Sve dok nije sedmog dana
osvanulo jutarnje rumenilo,
ostavio ga je nepokopanog.
Sedmoga dana sahranjuje Gilgame prijatelja
i naputa grad Uruk.
On uri van u stepu.
Tamo ga susree lovac
koji kopa jame za lavove.
Lovac progovori kralju
i ovako ree Gilgameu:
"Uzvieni vladaru,
ti si ubio stranog uvara Kedrove ume,
ti si svladao samoga Humbabu,
gospodara kedrovog brijega,
svojom si rukom ubijao lavove u bregovima,
ti si ubio silnoga bika

koga je poslao bog neba.

Zato su ti obrazi tako blijedi i upali,
a tvoje lice tako pogrueno?
Zato ti je dua ojaena,
a stas pogrbljen?
Zato je jadikovka u tvom srcu tako glasna?
Zato slii putnika dalekih puteva?
Zato ti je lice opaljeno od vjetra, pljuska
i podnevnog sunca?
Zato tako nemirno uri preko polja? "
Gilgame otvori usta, govori i ree mu:
"Moga prijatelja,
koji mi je bio privren kao vjeran konj,
pantera stepe, Enkidua, moga prijatelja,
koji je sve uinio
da se uspnemo na Breg bogova,
da uhvatimo i ubijemo arobnog bika,
da savladamo Humbabu na Bregu cedrova
i da u gudurama ubijamo lavove,
moga prijatelja,
koji je sa mnom dijelio sve opasnosti njega je stigla ljudska sudbina.
est sam ga dana i est noi oplakivao,
sve do sedmog dana
ostavio sam ga nepokopanog.
Sudbina prijatelja tako teko lei na meni,
zato urim preko polja
i traim daljine.

Kako samo mogu to preutim,

kako da se izjadam?
Prijatelj koga volim
postao je zemlja.
Enkidu, moj prijatelj,
postao je kao blato zemlje!
Zar neu i ja morati da se smirim kao on
i da ne ustanem dovijeka? "

DEVETA PLOA
Gorko oplakuje Gilgame Enkidua,
svoga prijatelja,
i juri preko polja:
"Zar neu i ja, i ja kao Enkidu umrijeti?
Dua mi je razrivena bolom.
Uplaio sam se smrti i zato jurim preko stepe.
Odlazim monom Utnapitimove,
koji je naao vjeni ivot,
urim da stignem k njemu.
Kada nou sam u stepi spazim lava,
postajem plaljiv.
Podiem glavu i usrdno se molim Sinu, mjesecu.
I Nin-Urumi, gospodarici Tvrave ivota,
sjajnoj meu bogovima,
upuene su moje molitve:
Spremite mi ivot! "

Umoran lee na poinak iu noi vide san:

Mladi se lav igrao i radovao ivotu.
A on podie sjekiru s boka,
izvue ma iz pojasa,
a tada - pade iljasta strela meu njih
kao koplje
i razmrvi zemlju.
On sam propade u razjapljen jaz.
Probudi se uplaen i poe dalje.
Kad se sljedeeg jutra pojavi zora,
on podie oi i ugleda veliku planinu.
Ime planine je Mau.
To su dva brega to nose nebo.
Izmeu bregova nadsvoena je Suneva kapija,
iz koje izlazi sunce.
Dvije diva uvaju brdsku Kapiju neba.
Ljudska im tijela stre iz zemlje samo grudima.
Skorpionima slian, donji dio tijela
pruaju u Podzemni svijet.
Strani su i jezoviti,
a njihov pogled nagovijeta smrt.
Njihov pogled kao munja rui bregove u dolinu.
Gilgame ih ugleda i ukoi se.
Od uasa mu se smrai lice.
On se osmjeli i pokloni.
Skorpion ovjek povie svojoj eni:
"ovjek koji dolazi k nama
ima tijelo i meso kao bogovi! "

Skorpionu ovjeku odgovara ena:

"Dvije njegove treine su bog,
a jedna treina je ovjek! "
Skorpion ovjek vie
i govori prijatelju bogova, Gilgameu:
"Proao si dug put, neobini putnie,
doao si sve do mene.
Preao si bregove koji se teko prelaze.
Hou znati tvoj put.
Ovdje su postavljene granice tvome putovanju.
Hou znati cilj tvoga putovanja! "
Gilgame odgovori njemu, skorpionu ovjeku,
i ree: "Tugujem za Enkiduom, prijateljem,
panterom stepe.
Njega je stigla ljudska sudbina.
Bojim se sada smrti i zato jurim stepom.
Sudbina Enkidua tako teko lei na meni,
prijatelj koga volim postao je prah.
Enkidu, moj prijatelj, postao je kao blato zemlje.
Zato sam jurio zemljama,
zato sam se penjao preko planina
i doao sve do tebe.
Htio bih otii do Utnapitima, moga praoca.
On je dospio u Skuptinu bogova,
traio je i naao ivot.
Za smrt i ivot hou da ga pitam! "
Skorpion ovjek otvori usta
i ovako ree Gilgameu:

"Nikada za ljude nije bilo, Gilgameu,

prohodnih staza kroz ove bregove.
Nitko jo nije prokrio put kroz ovu planinu.
Dvanaeset dvostrukih sati
protee se peinski lanac
koji vodi kroz bregove neba.
Gusta je tama,
ni traka svjetla nema u peinskoj jaruzi
iz koje izlazi sunce
kad se iznad zemlje pojavi,
iu koji opet zalazi
kada se vrati s puta po nebeskom oceanu.
Mi uvamo kapiju tog mranog puta.
Za bregovima lei more,
koje okruuje sve krajeve zemlje.
Ti ne moe ii putanjom sunca,
jer ona vodi u prebivalite svijetlih bogova.
Nikada jo ovjek nije proao kroz tamni klanac.
Iza Suneve kapije stanuje tvoj praotac.
Daleko, na uu vodenog toka,
s one strane Voda smrti stanuje Utnapitim.
Nikakva laa ne moe prevesti ovjeka preko. "
Gilgame je razumio govor diva i rekao mu:
"Put me vodi kroz neprekidnu patnju.
Odreene su mi strane muke i boli.
Treba li u emeru i jadikovanju
da provodim svoje dane?
Dopusti mi sada da uem u planinu,

vidjeti Utnapitima,
da ga pitam za ivot koji je on naao.
Pusti me da proem i da naem ivot. "
Skorpion ovjek otvori usta, govori,
i ree Gilgameu:
"Hrabar si ti, Gilgameu,
ima silnu snagu.
Idi, Gilgameu, i pronai put!
Bregovi Mau vii su od svih bregova zemlje.
Duboko u ovoj planini
stijene stvaraju stravino mraan klanac.
Neka bi sretno stigao do klanca!
Neka ti je otvorena Suneva kapija,
koju mi ??uvamo. "
Gilgame je uo ove rijei i krenuo.
Poao je putem koji mu je oznaio div.
Putanjom sunca ide Gilgame.
Za dva sata stigao je do tamnog klanca.
Gusta je bila tama,
nije bilo ni traka svjetla.
Ne vidi on to lei pred njim,
ni to lei iza njega.
Tri je dvostruka sata iao.
Gusta je bila tama,
nije bilo ni traka svjetla.
Ne vidi on to lei pred njim,
ni to lei iza njega.
etiri je dvostruka sata iao.

Gusta je bila tama,

nije bilo ni traka svjetla.
Ne vidi on to lei pred njim,
ni to lei iza njega.
Pet je dvostrukih sati iao.
Gusta je bila tama,
nije bilo ni traka svjetla.
Ne vidi on to lei pred njim,
ni to lei iza njega.
est je dvostrukih sati iao.
Gusta je bila tama,
nije bilo ni traka svjetla.
Ne vidi on to lei pred njim,
ni to lei iza njega.
Sedam je dvostrukih sati iao.
Gusta je bila tama,
nije bilo ni traka svjetla.
Ne vidi on to lei pred njim,
ni to lei iza njega.
Osam je dvostrukih sati iao.
Tada on glasno povie.
Gusta je bila tama,
nije bilo ni traka svjetla.
Tama mu ne doputa da vidi
to lei pred njim,
a to lei iza njega.
Devet je dvostrukih sati iao,
tada osjeti sjeverni vjetar.

Pognut mu je stas,
naprijed mu je okrenuto lice.
Gusta je bila tama,
nije bilo ni traka svjetla.
Deset je dvostrukih sati iao.
Tama poputa, svjetlost se blii!
Jedanaest je dvostrukih sati iao.
Klanac se iri i on ugleda prvi trak sunca.
Dvanaest je dvostrukih sati iao,
tada se rasvijetli.
Opet ga obasja svjetlost punog dana.
Pred njim je leao perivoj bogova,
on ga ugleda.
Silovitim koracima poe ka Vrtu bogova.
Rubini su mu plodovi,
tu vise spletovi loza arobnog izgleda.
Drugo drvo nosi lapislazuli.
I razne druge plodove,
vrijedne da se poele,
nosi drvee u vrtu.
U zrakama sunca privlano blista vrt.
I Gilgame podie ruke bogu sunca amau:
"Dugo je i muno bilo moje putovanje!
Morao sam ubijati ivotinje divljine,
u njihova sam krzna morao uvijati tijelo,
a njihovo meso bila mi je hrana.
Bilo mi je doputeno
proi kroz brdsku kapiju

i proao sam kroz klanac strane tame.

Preda mnom lei Vrt bogova,
a iza njega iroko more.
Pokai mi sada put do Utnapitima, dalekog.
Pokai mi sada laara
koji e me tamo sigurno prevesti
preko Svjetskog mora i preko Voda smrti
da bih naao ivot. "
ama ga saslua, zabrinu se
i ovako ree Gilgameu:
"Kamo se uri, Gilgameu?
ivot koji trai nee nai! "
Gilgame ree njemu, uzvienom amau:
"U jadu samoe lutao sam stepom,
zvijezda za zvijezdom je zalazila,
a ja sam godinama leao nou
na pustom polju.
Ni sunce, ni mjesec, nijedna zvijezda
nije se pojavila u mranom klancu.
Daj da te vide moje oi, sunce,
da se nasite tvojim lijepim svjetlom!
U daljini je nestalo tame
i opet me obasjava puno svjetlo.
Kad bi samo smrtnik smeo da pogleda sunce u oko?
Ne treba li i ja traim ivot
i da ga naem zauvijek? "
A ama je razumio njegove rijei
i rekao Gilgameu:

"Idi Siduri Sabitui,

mudroj eni sa Brega bogova.
Ona sjedi na prijestolju,
u Vrtu bogova kraj mora
i uva stablo ivota.
Idi ka Vrtu, koji lei pred tobom!
Ona ti moe pokazati put
do Utnapitima dalekog. "
Gilgame u ove rijei i poe.
Pred sobom ugleda Vrt bogova.
U bujnoj punoi stoje cedrovi,
na drveu blistaju plemeniti dragulji.
Kao morska trava prua se pod drveem
zeleni smaragd.
Drago kamenje cvijeta ovdje kao trnje i iak.
Safir je sjeme ploda.
Gilgame usporava korake
i podie oi prema Vrtu bogova

DESETA PLOA
Presto boginje Siduri Sabitu stoji visoko
nad obalom mora.
Tu ona sjedi i uva ulaz u Vrt bogova.
Nosi pojas vrsto vezan oko bokova.
Njezino je tijelo obavijeno dugom haljinom.

Traei juri Gilgame na sve strane,

tada poe prema kapiji.
Odjeven je krznom divljih ivotinja,
straan je njegov lik,
bogovima mu je slino tijelo.
U srcu mu je bol,
nalik je na putnika dalekih puteva.
Sabitu gleda u daljinu,
govori sama sebi
i trai savjet u svom srcu:
"Je li to moda onaj
koji hoe ui u Vrt bogova?
Kamo to ide silnim koracima? "
Kad ga Sabitu blizu spazi,
zatvori svoju kapiju,
zatvori vrata i zasune ih.
Gilgame odlui prodrijeti unutra.
On podie ruku i poloi sjekiru na kapiju.
I Gilgame ree boici Sabitui:
"Sabitu, to si to vidjela
kad si zatvorila vrata?
Svoju si kapiju zatvorila preda mnom
i zasunula je.
Razlupau vrata i razbit u zasun! "
Sabitu otvori vrata
i govori mu na ulazu u Vrt.
Ona ree njemu, Gilgameu:
"Zato su ti obrazi tako upali?

Zato ti je elo tako mrano naborano?

Zato ti je tako rastuena dua,
a stas pognut?
Zato je bol u tvome srcu?
Lii na putnika dalekih puteva.
Potamneo si od olujnog vjetra i sunca,
lice ti je opaljeno od podnevnog ara.
Zato si tako urio izdaleka preko stepe? "
Gilgame ree Sabitui, boici:
"Kako mi obrazi ne budu upali,
a elo mrano naborano?
Kako mi ne bude rastuena dua
i pognut stas?
Kako da ne bude boli u mom srcu?
Kako da ne budem slian putniku
dalekih puteva?
Kako mi lice ne bude preplanulo
od olujnog vjetra i sunca
i od podnevnog ara opaljeno?
Kako ne jurim daleko preko stepe?
Moga mladog brata, pantera stepe, Enkidua,
moga mladog prijatelja,
koji je sve uinio
da se uspnemo na Breg cedrova,
da uhvatimo i ubijemo nebeskog bika,
da savladamo Humbabu,
koji je prebivao u umi cedrova,
da u gorskim klancima ubijamo lavove,

moga prijatelja,
koji je sa mnom dijelio sve opasnosti i muke,
koga sam volio, tako jako volio njega je stigla ljudska sudbina.
Dan i no sam plakao za njim
i nisam ga poloio u grob.
ekao sam i vjerovao
da moj prijatelj mora oivjeti
od mog glasnog dozivanja.
Sedam dana i sedam noi leao je tu
kao zgaeni crv.
Traio sam ivot,
ali ga vie nisam naao.
Zato sam jurio stepom
slian ovjeku divljine.
Sudbina prijatelja tako teko lei na meni.
Kako samo da to preutim?
Kako se izjadam?
Moj prijatelj koga volim postao je prah.
Enkidu, moj prijatelj,
postao je kao blato zemlje!
Zar neu i ja morati da se smirim kao on
i da ne ustanem dovijeka?
Tebe sada gledam, Sabitu,
da ne bih gledao smrt, koje se bojim. "
Sabitu ree ovako Gilgameu:
"Gilgameu, kuda uri?
ivot koji trai nee nai.

Kad su bogovi stvorili ljude,

smrt su odredili za njih,
a ivot zadrali za sebe.
Zato jedi i pij, Gilgameu,
napuni svoje tijelo,
dan i no samo se veseli!
Neka ti je svaki dan radosna svetkovina!
Veseli se i dan i no uz harfu, frulu i igru!
Obuci istu odjeu,
operi i pomai glavu
i okupaj tijelo u svjeoj vodi!
Veselo gledaj djecu
koja te hvataju za ruke!
Raduj se u naruju ene!
Zato se vrati u Uruk, u svoj grad,
kao slavljeni kralj i junak! "
No, Gilgame ree njoj, Sabitui:
"Dosta, Sabitu, pokai mi put do Utnapitima.
Uputi me da stignem do njega!
Kako da doem do njega?
Uputi me!
Ako je mogue, prijei u preko mora,
ako nije, Juri i dalje obalom! "
Sabitu ree njemu, Gilgameu:
"Nijednog mjesta nema kraj ovog mora
s koga bi itko mogao sretno prijei preko
i sretno pristati.
Nijedan koji je ovamo stigao od pradavnih dana

nije mogao prijei preko mora.

Istina, preko mora plovi ama, silni junak,
ali osim boga sunca,
tko tamo prelazi?
Teka je plovidba preko Svjetskog mora,
teak je put do Voda smrti,
koje su pred dalekim drugim svijetom.
Kako e, Gilgameu, dospjeti preko mora?
Pa ako i doe do Voda smrti,
to e tada uiniti?
Ali pogledaj, tu je Ur-Sanabe,
Utnapitimov laar,
tamo gdje lee sanduci s kamenjem!
Upravo je otiao u umu da skuplja trave
i bere jagode.
Potrai ga!
Ako je mogue, prei s njim preko,
ako nije, vrati se! "
Kad to u Gilgame,
die sjekiru i zadeni oruje za pojas.
On krene i sie do obale mora.
Kao baeno koplje zatvori se kapija vrta
izmeu njega i boginje.
Gilgame gleda u daljinu
i na uu rijeke opazi lau.
Tamo upravi svoje korake,
ka Utnapitimovom prijevoznom amcu.
On trai laara

koji bi ga sigurno prevezao

preko irokog mora
i preko Voda smrti.
Stie do rijeke i uspori korak.
Tu lei laa, on uri du obale,
ali ne nalazi laara.
Vidi kako tu lee samo sanduci
napunjeni kamenjem.
Odlazi u umu i vie:
"Laara, ja te traim!
Prevezi me preko mora i preko Voda smrti! "
Zvao je glasno, ali odgovora nije bilo.
Gilgame se vrati sanducima
i razbije ih u srdbi.
Poe i vrati se u umu.
Njegove oi ugledae Ur-anabija
i on stupi preda nj.
Ur-Sanabe ree njemu, Gilgameu:
"Reci mi svoje ime, kai mi ga!
Ja sam Ur-Sanabe,
laar Utnapitima, dalekog. "
Gilgame ree njemu, Ur-Sanabe:
"Gilgame mi je ime.
Doao sam iz zemalja Anuovih bregova.
Preao sam daleki put od izlaska sunca
i sada konano vidim tebe, Ur-Sanabe!
Daj da ugledam Utnapitima, dalekog! "
Ur-Sanabe ree Gilgameu:

"Zato su ti obrazi tako upali?

Zato ti je elo mrano naborano?
Zato ti je dua tako rastuena
i pognut stas?
Zato je bol u tvome srcu?
Lii na putnika dalekih puteva.
Potamneo si od olujnog vjetra i sunca,
lice ti je opaljeno od podnevnog ara.
Zato si urio izdaleka preko stepe? "
Gilgame ree njemu, Ur-Sanabe, laara:
"Kako mi obrazi ne budu upali,
a elo mrano naborano?
Kako mi ne bude rastuena dua
i pognut stas?
Kako da ne bude boli u mom srcu?
Kako ne liim putniku dalekih puteva?
Kako mi lice ne bude preplanulo
od olujnog vjetra i sunca
i od podnevnog ara opaljeno?
Kako ne jurim daleko preko stepe?
Moga mladog brata, pantera stepe, Enkidua,
moga mladog prijatelja,
koji je sve uinio
da se uspnemo na Breg cedrova,
da uhvatimo i ubijemo nebeskog bika,
da savladamo Humbabu,
koji je prebivao u Kedrovoj umi,
ubiti lavove u gorskim klancima,

moga prijatelja,
koji je sa mnom dijelio sve opasnosti i muke,
Enkidua, koga sam volio, tako jako volio njega je stigla ljudska sudbina.
est sam ga dana i est noi oplakivao
i nisam ga poloio u grob.
Upoznao sam strah od smrti
i zato sam jurio preko stepe.
Sudbina mog prijatelja tako teko lei na meni.
Zato dolazim iz daljine,
za sobom imam dug put.
Kako samo da to preutim?
Kako se izjadam?
Moj prijatelj, koga volim, postao je prah.
Enkidu, moj prijatelj,
postao je kao blato zemlje.
Zar neu i ja morati legnem kao on
i da se ne dignem dovijeka? "
I Gilgame ree Ur-Sanabe, laara:
"Pa sad, Ur-Sanabe,
kako u doi do Utnapitima?
Uputi me kako u dospjeti do njega!
Pokai mi tajni put!
Ako je mogue, Prebrodiete more,
ako nije, Juriu dalje obalom! "
Ur-Sanabe, laar, ree njemu:
"Tvoje su ruke, Gilgameu,
onemoguile sretan pristanak,

ti si razbio one sanduke,

sam si sebi sprijeio prijelaz
preko pliaka umnih Voda smrti.
Razbijeni su sanduci s kamenjem,
pa te ne mogu prevesti do Otoka ivota.
Ipak, Gilgameu, uzmi s boka sjekiru,
spremi se, idi do ume
i obori sto dvadeset stabala,
tako da svaka greda iznosi ezdeset lakata.
Izdeljaj ih, zailji i donesi! "
Kad to u Gilgame, uze svoju sjekiru,
ode u umu i obori sto dvadeset stabala,
izdelja ih tako
da je svaka strana iznosila ezdeset lakata
i zailji ih.
Skupi ih ??i donese Ur-Sanabe.
Oni se popee na lau natovarenu stablima,
dovedoe je na ustalasano more
i strelovito odjedriti.
Mjesec i petnaest dana dug je put.
No gle, ve treeg dana
stie Ur-Sanabe do Voda smrti.
Ur-Sanabe ree njemu, Gilgameu:
"Ukopaj jedno stablo,
i sjekirom ga uvrsti u tlo.
Tvoja ruka ne smije dodirnuti Vode smrti,
jer e umrijeti.
Uzmi drugo stablo i vrsto ga utisni u tlo.

Daj ovamo i tree, Gilgameu! Ukopaj ga!

Daj ovamo etvrto, Gilgameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo peto, Gilgameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo esto, Gilgameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo sedmo, Gilameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo osmo, Gilgameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo deveto, Gilgameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo deseto, Gilgameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo jedanaesto, Gilgameu! Ukopaj ga!
Daj ovamo dvanaesto, Gilgameu! Ukopaj ga! "
Sto dvadeset stabala upotrijebio je Gilgame.
Zatim otkopa pojas s bokova,
odbaci lavlje krzno
i izvadi snanom rukom jarbol.
Utnapitim gleda u daljinu,
govori sam sebi
i savjetuje se u svom srcu:
"Zato su nestali brodski sanduci s kamenjem?
A netko tko nema moje doputenje
plovi laom!
Taj to dolazi, taj ne moe biti ovjek !?
Zagledam: nije li to ljudsko bie?
Zagledam: nije li to ovjek?
Zagledam: nije li to bog?
Sasvim mi je slian.
Monom rukom zabija grede u brze Vode smrti
tako da one zamjenjuju sanduke s kamenjem,
koje je Ur-Sanabe obino dolje sputao.

Sada sigurno vuku lau ovamo du greda.

Skoro e biti na obali otoka.
No ve su upotrijebljeni svi stupovi.
Tada stranac podie jarbol,
raskoli ga sjekirom,
utisne obadvije grede u vodu
i snanim zamahom stie laa na obalu. "
Utnapitim silazi iz kue
i uri prema strancu.
I Utnapitim ree Gilgameu:
"Reci mi svoje ime, kai mi ga!
Ja sam Utapitim, koji je naao ivot. "
Gilgame ree njemu, blaenom Utnapitimove:
"Gilgame mi je ime.
Doao sam ovamo od Anuovih bregova.
Preao sam dugi put od izlaska sunca.
Sada najzad gledam tebe, Utnapitima, dalekog! "
Utnapitim mu ree:
"Zato su ti obrazi tako upali?
Zato ti je elo mrano naborano?
Zato ti je dua tako rastuena,
a stas pognut?
Zato je bol u tvome srcu?
Lii na putnika dalekih puteva.
Pocrnio si od olujnog vjetra i sunca,
od podnevnog ara opaljeno ti je lice.
Zato si urio izdaleka preko stepe? "
Gilgame ree njemu, Utnapitimove, dalekom:

"Kako mi obrazi ne budu upali,

a elo mrano naborano?
Kako mi ne bude rastuena dua
i pognug stas?
Kako da ne bude boli u mom srcu?
Kako da ne budem slian putniku dalekih puteva?
Kako mi lice ne bude preplanulo
od olujnog vjetra i sunca
i od podnevnog ara opaljeno?
Kako ne jurim daleko preko stepe?
Moga mladog brata, pantera stepe, Enkidua,
moga mladog prijatelja,
koji je sve uinio
da se uspnemo na Breg cedrova,
da uhvatimo i ubijemo nebeskog bika,
da savladamo Humbabu,
koji je prebivao u kedrovoj umi,
ubiti lavove u gorskim klancima,
moga prijatelja,
koji je sa mnom dijelio sve opasnosti i muke,
Enkidua, koga sam volio, tako jako volio njega je stigla ljudska sudbina.
est sam ga dana i est noi oplakivao
i nisam ga poloio u grob.
Upoznao sam strah od smrti,
zato sam jurio preko stepe.
Sudbina prijatelja tako teko lei na meni.
Zato dolazim izdaleka ovamo,

za mnom je ostao dugi put.

Kako samo da to preutim?
Kako se izjadam?
Moj prijatelj, koga volim,
postao je prah.
Enkidu, moj prijatelj,
postao je kao blato zemlje.
Neu li ja morati da se smirim kao on
i da ne ustanem dovijeka? "
I Gilgame ree Utnapitimove:
"Mislio sam, idem do Utnapitima, dalekog,
hou vidjeti njega, besmrtnog,
koji je naao ivot.
Tako sam poao i putovao zemljama,
putovao sam preko bregova
koji su teko prohodni,
prelazio sam preko rijeka i mora.
Nisam se zadovoljio sretnim ivotom,
do sita sam se napio boli,
patnja mi je bila hrana.
Do Sabitue nisam jo bio stigao
a odijelo mi bijae ve davno poderano.
Morao sam loviti divlje ptice, divokoze,
jelene i gazele i jesti njihovo meso.
Lava, pantera i pustinjskog psa
moralo je ubiti moje koplje,
njihova krzna morala su me odijevati.
Neka due umrlih zatvore svoju kapiju,

smolom i kamenjem neka je zatrpaju!

Hou unititi duhove smrti,
neka prestane njihovo klikanje.
Utnapitimove, ti mi objavi ivot!
Ti si ga stekao. "
Utnapitim ree njemu, Gilgameu:
"Nemoj jadikovati i nemoj se ljutiti.
Bogovi i ljudi imaju razliite sudbine.
Otac i mati su te rodili kao ovjeka.
Iako su tvoje dvije treine boanske,
jedna treina je ovjek
i ona te vue ljudskoj sudbini.
ovjeku nije odreen vjeni ivot.
Smrt je strana,
svakom ivotu ona postavlja cilj.
Zar gradimo kue zauvijek?
Peatimo li ugovore za vjenost?
Zar braa zauvijek dijele batinu?
Zar ovjek vjeno uiva radost stvaranja?
Nosi li reka svaki dan visoke valove
i donosi li zemlji poplavu?
Zar ptice kulil i kiripa uvijek gledaju proljee?
Zar e njihovo oko doveka gledati sunce?
Otkada su dani zapoeli, nita nije trajno.
Ne lii li jedno drugom
novoroeno dijete i smrt?
Zar nisu oboje obiljeeni znacima smrti?
Kad uvar i vratar puta duu

iz Podzemlja na svjetlo
i novoroene pozdravi sunce,
tada se odmah sakupljaju silni Anunaki,
veliki duhovi,
i Mametum, koja stvara sudbinu,
da zajedno odrede tijek ivota.
Oni odreuju dane ivota,
ali ne broje dane smrti. "

JEDANAESTA PLOA
Gilgame ree njemu, Utnapitimove, dalekom:
"Gledam te, Utnapitimove,
ti nisi ni vei ni iri od mene,
ti si mi slian kao otac sinu.
Ti nisi drukije graen nego ja,
i ti si ovjek kao i ja.
Ali ja sam nemiran
i stvoren sam se boriti.
A ti si se uklonio borbi,
lei mirno na svojim leima.
Kako si samo dospio u Skuptinu bogova,
kako si traio i naao ivot? "
Utnapitim mu ree:
"Hou, Gilgameu, da ti povjerim
jedan nepoznat dogaaj
i otkrijem jednu tajnu bogova.

uripak je grad na Eufratu,

ti ga i sam poznaje.
To je stari grad.
Dugo vremena su mu bogovi bili naklonjeni.
Tada oni odluie da poalju potop.
Na savjetovanju bogova sjedio je i Ea,
bog dubina.
Mojoj kui od trske
ispriao je odluku bogova.
'Kuo od trske, kuo od trske!
Zidu, zidu! Kolibama od trske, uj!
Ti, ovjee iz uripaka,
Utnapitimove, sine uBAR-Tutua,
sagradi drvenu kuu,
podigni je u lau!
Ostavi bogatstvo, trai ivot,
prezri posjedovanje, spasi ivot.
Donesi u lau ivotno sjeme svake vrste!
Odmah sagradi lau.
Razmjerna neka bude duljina irini!
Spusti je u slatkovodno more
i pokrij krovom! '
Shvatio sam i rekao bogu Ei,
svome gospodaru:
'Uinit u, gospodaru, kako zapovijeda,
sa strahopotovanjem u slijediti
tvoje zapovjedi.
Ali to u rei gradu, narodu

i najstarijima meu njima? '

Ea otvori usta i ree svome sluzi, meni:
Ti ljudsko edo, treba im rei:
Veliki bog Bel gleda me poprijeko,
i zato neu vie da stanujem u vaem gradu
neu vie vidjeti Belovu zemlju.
Hou otii do slatkovodnog mora
i da stanujem kod Ee,
koji mi je milostiv gospodar.
A vas e blagosloviti svakakvim bogatstvima. '
Kad je zablistao prvi trak sunca,
poeo sam sve spremati.
Otiao sam do slatkovodnog mora,
pribavio drvo i smolu,
napravio plan lae i nacrtao ga.
Sva moja svojta, jaki i slabi,
latie se posla.
U mjesecu velikog amaa bijae zavrena laa.
Sve to sam posjedovao natovario sam,
natovario sam i srebro i zlato,
i ivotno sjeme svake vrste.
Cijelu svoju obitelj i najbliu rodbinu
ukrcao sam na lau.
Veliku stoku i male ivotinje
dognao sam u nju.
Zanatlije svih vjetina
pustio sam ui.
Bog mi je dao odreen rok:

'Naveer, kad vladari tame puste strahovitu kiu,

ui u lau i zabravi vrata! '
Kad doe to vrijeme,
vladari tame pustie strahovitu kiu.
Gledao sam nevrijeme, bilo je strano!
Uao sam u lau i zabravio vrata.
Ogromnu sam barku prepustio kormilaru.
Kad je jutro osvanulo,
podie se crno oblaje kao gavrani.
Bjesnjeli su svi zli dusi,
svjetlost se pretvorila u tamu.
Juni vjetar je tutnjao,
vode su Buec huja
i ve dostigle planine,
sruile se na sve ljude.
Brat brata nije vie prepoznavao.
I sami se bogovi uplaie potopa,
pobjegoe i popee se na Anuov Breg bogova.
uureni kao psi gurahu se meu sobom.
Itar vie kao ena u tekom porodu,
zavija lijepi glas divne boginje:
'Lijepa zemlja prolih vremena postala je blato,
jer sam ja ravo savjetovala
u Skuptini bogova!
Kako sam samo mogla u Skuptini bogova
da dam tako ravu zapovijed?
Kako sam samo mogla unititi sve svoje ljude?
Kao u meteu bitke odnijela ih je poplava.

Zar sam zato dala da se ljudi raaju

da sada kao riblje leglo ispunjavaju more !? '
I svi bogovi plau s njom,
pognuti sjede bogovi i plau.
Muka njenih boli zatvara im usta.
est dana i est noi
potocima je padala kia.
Sedmog dana snienja potop,
bila je tiina kao poslije bitke.
More se smirilo,
a zlokobna oluja stiala.
Promatrao sam vrijeme, sasvim se stialo.
Svi su se ljudi pretvorili u blato.
Pusto i jednolino bilo je tlo zemlje.
Otvorio sam okno
i svjetlost mi je obasjala lice.
Pao sam niice, sjeo sam i plakao,
plakao sam i suze su mi tekle niz lice.
Pogledao sam na daleku vodenu pustinju.
Glasno sam jadikovao,
jer su poginuli svi ljudi.
Poslije dvanaest dvostrukih sati
die se jedan otok.
Laa je plovila prema brdu Nisir.
Nasjela je i vrsto ostala na njemu.
est dana drao je brijeg lau
i nije joj vie dao da se zaljulja.
Kad nastade sedmi dan,

uzeh goluba i pustih ga.

Golub ode i opet se vrati.
Nije naao mjesto gdje bi se zaustavio
i zato se vratio.
Uzeh lastavicu i pustih je.
Lastavica odlete i vrati se.
Nije nala mjesta gdje bi se zaustavila
i zato se vratila.
Uzeh gavrana i pustih ga.
Gavran odlete,
vide kako voda presuuje,
eprka, dere i grake
i ne vrati se vie.
Tada sam ih sve pustio van,
na sve etiri strane
i prinio janje kao rtvu,
rtveno zrnevlje prosuo sam na vrhu brda,
spalio sam kedrovo drvo i mirtu.
Bogovi su udisali miris.
Ugodno se dizao miris bogovima u nosnice.
Kao muhe skupili su se nad rtvom.
Kad je stigla gospodarica bogova,
podie velike dragulja
koje joj je Anu dao nainiti kao nakit:
'Vi bogovi! Kao to nikad neu zaboraviti
nakit od dragulja na mom vratu,
tako u misliti na ove dane
i nikad ih neu zaboraviti!

Neka svi bogovi dou na rtvu,

Bel neka ne doe!
Ne razmiljajui, on je poslao potop
i moja ljudska eda osudio na propast.
Veliki Bel doe i ugleda lau,
tada se Bel rasrdi,
razljuti se na bogove:
'Koje je to ivo bie izbjeglo propast?
Po mojoj kazni nije trebalo ostati iv
nijedan ovjek! ' :
Niniba, borac meu bogovima,
otvori usta i ree silnome Bijelu:
'Tko osim Ee mudro postupa?
Ta, Ea sve razumije, pun je obzira! '
Ea, bog dubine, otvori usta
i ree silnome Bijelu:
Ti, boe, vladaru, ti, silni,
kako si samo mogao
tako nepromiljeno da izazove potop?
Onaj koji grijei
neka svoj grijeh i nosi!
Onaj koji zlo ini
neka zlo i okaje.
Ali pazi da ne budu svi uniteni.
Kazni samo zle da svi ne propadnu!
Umjesto to si pustio potop,
mogao si podii lava da prorijedi ljude.
Umjesto to si poslao potop,

mogao si poalje neman

smanjiti ljudstvo.
Umjesto potopa mogla je doi glad
da bi pokorila zemlju.
Ja, ja nisam izdao tajnu bogova.
"Vrlo mudrom" dao sam vidjeti slike u snu,
i tako je saznao za tajni plan bogova.
A vi ste sada ostali praznih ruku! '
Ea ue u lau, uzme me za ruke,
izvede sa enom na kopno,
zapovjedi joj da klekne pred mene,
stupi pred nas,
poloi na nas ruke
i blagoslovi nas:
'Do sada je Utnapitim bio smrtan ovjek,
sad neka bude sa svojom enom jednak nama
i neka stanuje daleko na moru,
tamo gdje utjeu rijeke. '
Tako me udaljie bogovi
i dadoe mi da ivim daleko na uu rijeke.
Ali koji e se od bogova tebi smilovati?
Tko e te dovesti pred bogove
nai ivot koji trai?
Pokuaj samo da ne spava est dana
i est noi! "
Tek to je Gilgame sjeo,
spusti se na njega san kao jak vjetar.
Utnapitim ree svojoj eni:

"Pogledaj jakoga koji trai ivot,

san ga salijee kao vjetar! "
ena odgovori njemu, Utnapitimove, dalekom:
"Dodirni ga da ostane budan!
Daj mu da se opet zdrav vrati
putem kojim je doao.
Kapijom kroz koju je izaao
neka se opet vrati kui u svoju zemlju. "
Utnapitim ree njoj, eni:
"Ah, ti saaljeva ljude!
Peci hljebove za njega
i stavi mu ih uz glavu! "
Kada je on spavajui klonuo uza zid lae,
ispee ona za nj hljebove
i stavi mu ih uz glavu.
Naslonjen na zid lae,
leao je Gilgame.
Utnapitim ree njemu, koji je spavao:
"Za prvi kruh je tijesto zamijeanim,
drugi kruh je umeen,
trei kruh natopljenom,
etvrti je branom posut
i stavljen u pe,
peti kruh je postao sme,
esti kruh je gotovo ... "
Tada ga on iznenada dodirne
i stanac se probudi.
Gilgame ree njemu, Utnapitimove, dalekom:

"Umornog savladao me san,

kao neki silni spustio se na me.
Naglo si me dodirnuo i probudio. "
Utnapitim mu ree:
"est kruhova je bilo ispeeno,
a ti si ve vrsto spavao.
Trebalo je da te hljebovi odre budnim. "
Gilgame ree njemu, Utnapitimove, dalekom:
"to treba sada uiniti, Utnapitimove?
Kuda da se okrenem?
San me je epao kao razbojnik,
u mom snu sjedi smrt.
U mojoj odaji ili ma gdje bilo,
sjedi ona, smrt! "
Utnapitim ree Ur-Sanabe, laara:
"Ur-Sanabe, neka te vie ne vidi moja obala,
mjesto prijevoza neka te ne pusti ovamo.
Ne smije vie prevesti nijednog smrtnog ovjeka
ma kako silno teio za mojim prebivalitem!
ovjek koga si ovamo doveo
ima prljavo odijelo.
ivotinjska su mu krzna oduzela ljepotu tijela.
Odvedi ga, Ur-Sanabe, do mjesta za kupanje,
neka se okupa u vodi,
neka odbaci svoja krzna
da ih more odnese!
Neka opet bude lijepo njegovo tijelo!
Neka mu glavu obavije novi povez,

sjajnim odijelom odjeni mu tijelo

da mu pokrije golotinju.
Dok opet ne doe u svoj grad,
dok se svojim putem ne vrati kui,
neka se ne podere ovo odijelo,
neka ostane novo u sve dane! "
Tada ga povede Ur-Sanabe sa sobom
i odvede na mjesto za kupanje,
on se opra u vodi
i odbaci svoja krzna
da ih more odnese.
Novom ljepotom sinulo je njegovo tijelo.
Novi mu je povez obavio glavu,
obukao je raskonu odjeu,
koja je pokrivala egova golotinju. Dok opet ne doe u svoj grad,
dok se svojim putem ne vrati kui,
ne treba da se podere ovo odijelo,
treba ostati novo u sve dane!
Gilgame i Ur-Sanabe popee se na lau,
upravie je na valove
i odmah otplovie.
Tada ree ena Utnapitimove, dalekom:
"Otiao je Gilgame,
mnogo je on pretrpio
i podnio mnogo muka.
to e mu dati da sretno stigne u domovinu? "
Gilgame u ovu rije,
dohvati brodsku motku

i pogura barku opet blie obali.

Utnapitim ree njemu, Gilgameu:
"Gilgameu, dugo si hodao,
mnogo si pretrpio
i podnio mnogo muka.
to da ti dam da sretno stigne u domovinu?
Hou ti odam jednu tajnu,
hou rei o udotvornoj travi.
Trava je slina trnu,
a raste duboko u moru,
trn je kao jeeva bodlja,
cvjeta u dalekom slatkovodnom moru.
Kad tu travu dobije u svoje ruke
i jede od nje,
nai e vjenu mladost i vjeni ivot. "
Gilgame saslua njegove rijei
i oni krenue daleko preko mora.
Stigoe do dalekog slatkovodnog mora.
Tada on skine svoj pojas,
zbaci gornju odjeu,
priveza teko kamenje za noge.
Ono ga povue duboko u veliko more
i on opazi travu slinu trnu.
Uzbrasmo travu i vrsto je drae u ruci,
odsijee teko kamenje
i izroni pored lae.
Pope se u amac pored laara
i drae u rukama arobni cvijet mora.

Gilgame ree Ur-Sanabe, laara:

"Ur-Sanabe, evo imam travu!
Ovo je trava koja obeava ivot.
Sada e biti ispunjena arka tenja ovjekova,
bie mu sauvana mladost u punoj snazi.
Hou da je odnesem
u moj zidom utvreni Uruk,
dau svima junacima jesti od nje,
hou da je podijeliti mnogima.
Ime biljke je 'starac opet postaje mlad'
Ja, ja hou od nje jesti
da opet vratim punu snagu svoje mladosti! "
Dvadeset su dvostrukih sati putovali dalje
i ugledali komadi zemlje.
Prispeli su poslije trideset sati
i tada su se odmarali.
Gilgame ugleda jezero,
hladna i svjea bila je njegova voda.
Uao je u nju i kupao se u ugodnoj svjeini.
Neka zmija osjeti miris trave
dounja se i uze travu.
Gilgame se vrati i prokle zmiju.
Tada on sjede i zaplae,
suze mu potekoe niz lice.
Pogleda u oi Ur-Sanabe, laara:
"Za koga su se, Ur-Sanabe, trudile moje ruke?
Za koga krui i istie krv moga srca?
Radio sam, ali meni samom to nije donijelo

nita dobro.
Za crva koji gmie u zemlji
dobro sam uinio!
Trava me vodila po moru.
Odsada emo izbjegavati more i rijeke,
a laa neka lei uz obalu. "
Dvadeset su dvostrukih sati putovali dalje
i ugledali toranj hrama.
Nakon trideset dvostrukih sati
zaustavie se da se odmore
i podigoe oi
prema gradu sa svetim hramom.
Tada dooe do Uruka
i uoe u grad s visokim zidovima.
Gilgame ree njemu, Ur-Sanabe, laara:
"Popni se na zid, Ur-Sanabe!
Idi po zidinama Uruka,
jako utvrenog grada!
Gledaj kako je snano utemeljen,
kako je visoko nasut breg hrama.
Pogledaj silne graevine,
sagraene su od opeke,
a sve su te opeke ispeene!
Sedam mudrih majstora, mojih savjetnika,
predloili su mi planove.
Neka ti pripadne zemljite na podruju grada,
i vrt i odaja za ene neka ti pripadnu!
U Uruku treba sagraditi svoju kuu! "

DVANAESTA PLOA
Gilgame vlada u Uruku,
u gradu s visokim zidinama.
On ne moe da se smiri.
Doziva sveenike, arobnjake i one to prizivaju mrtve:
"Dozovite mi Enkiduov duh!
Recite mi
kako mogu ugledam Enkiduovu sjenu?
Hou da ga pitam za sudbinu mrtvih? "
Najstariji meu sveenicima ree:
"Gilgameu,
ako hoe da sie u Podzemni svijet,
do prebivalita velikog boga mrtvih,
tada mora doi u prljavoj odjei.
Ne smije se namazati skupocjenim uljem,
jer e te, privueni njegovim mirisom,
opkoliti nepoeljni duhovi.
Ne smije luk poloiti na zemlju,
jer e te okruiti svi oni
koje si usmrtio.
Ne smije u ruci drati ezlo,
jer e rastjerati due mrtvih.
Ne smije imati cipele na nogama,
smije samo neujno hodati.
Ne smije poljubiti enu koju voli,

onu koju ne podnosi ne smije tui.

Ne smije milovati dijete koje voli,
ono koje ne trpi ne smije kazniti,
jer e te uznemiravati
jadikovanje ljudi pod zemljom. "
Gilgame ode u veliku pustinju
do kapije Podzemlja.
Doe do mranog Irkalinog stana:
Svoje korake upravlja prema prebivalitu
iz koga ne izlazi vie onaj
koji jednom ue.
Iao je putem, putem bez povratka.
Iao je do prebivalita,
iji stanovnici ne trebaju svjetla,
prah zemlje im je hrana,
a blato je njihovo jelo.
Oni ne vide svjetlo, sjede u tami.
U perje su obueni
i imaju krila kao ptice.
On zakuca na vrata
i ree vrataru ove rijei:
"Hej, vrataru, otvori svoju kapiju
da mogu ui.
Ako kapiju ne otvori,
razbit u vrata i slomiu zasun! "
Vratar otvori prvu kapiju
i skide mu ogrta.
Vodio ga je kroz sedam kapija

i skidao mu odjeu
da bi nag uao u kraljevstvo mrtvih.
On stupi pred veliku boginju Erekigal
i ree:
"Pusti Enkidua, moga prijatelja,
da doe k meni
da ga pitam za sudbinu mrtvih! "
Ali je straar i kljuar boginje
vrsto drao mrtvoga,
boginja ga nije putala.
Uzviena Erekigal ree ovako Gilgameu:
"Vrati se natrag!
Ti ne moe vidjeti mrtvoga.
Nitko te nije ovamo zvao. "
Oaloen, uspne se Gilgame, uze svoju odjeu
i proe kroz sedam kapija.
Doe do duboke vode
i zamoli Eu, mudrog boga dubine:
"Poalji mi ovamo Enkiduovu sjenu!
Podzemlje ga vrsto dri. "
Otac dubine u njegove rijei
i ree silnome Nergal, vladaru mrtvih:
"Otvoreno odmah rupu u zemlji!
Dovedi gore Enkiduov duh
da progovori svome bratu Gilgameu. "
Kad to u silni Nergal,
otvori odmah rupu u zemlji
i dovedi gore Enkiduovu sjenu.

Oni se prepoznae,
a ipak ostadoe jedan drugom daleko.
Razgovarali su.
Gilgame je vikao,
a sjena je drhtavim glasom odgovarala.
Gilgame otvori usta i ree:
"Govori, prijatelju moj,
govori, prijatelju moj!
Objavi mi sada zakon zemlje
koju si vidio! "
"Ja ti to ne mogu rei, prijatelju,
ja ti to ne mogu rei.
Ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam vidio,
ti bi seo i zaplakao. "
"Pa hou sjesti i plakati dovijeka!"
"Pogledaj, prijatelja kojega si prihvatio,
kojemu se srce tvoje obradovalo,
njega deru crvi kao staro odijelo.
Enkidu, prijatelj,
koga je tvoja ruka dodirivala,
postao je blato zemlje,
pun je praine,
potonuo je u prah,
prah je postao. "
Gilgame htjede jo da pita,
ali nestade sjene Enkiduove.
Gilgame se vrati u Uruk,
u grad s visokim zidinama.

Visoko se die hram Svetog brda.

Gilgame lee da spava,
a smrt ga ugrabi
u sjajnoj dvorani njegove palae.