Ljudski ivot, njegov smisao, ostvarenje istinskog ovjeka

koji je i savreno sretan, temeljna je preokupacija

stoika. U djelima posveenim etici oni govore o
osnovnim naelima koja ovjek treba ostvarivati kako
bi nadvladao potekoe i odgovorio na ivotne izazove.
Sve prepreke, ali i odgovori, nalaze se u samom ovjeku.
Svrha ivota je ivjeti u skladu s prirodom. Tako
ovjek ostvaruje i svoju istinsku ljudsku prirodu koju
stoici opisuju kroz pojam mudraca. Put prema ovom
idealu savrene ljudske prirode vodi kroz proces
usavravanja. Potekoe i izazovi nalaze se prvenstveno
u ovjeku; to su zablude i nekontrolirani nagoni, robovanje
slabostima i izvanjskim okolnostima. U samom
ovjeku je i rjeenje: zabludama se suprotstaviti
snagom razuma, nagonima snagom vrline, a snagom
volje oduprijeti se slabostima. Put usavravanja ovjeka
je, dakle, moralan ivot, ivot prema postojanim naelima.
Takav je ivot u skladu i s prirodnim zakonom.
Zato je za stoike ivjeti vrlinu prirodan in. Vrlina se ne
ivi zbog nagrade ili straha, ona je rezultat slobode svijesti.
Zato ni pritisak okoline ni teke okolnosti ne
smiju biti vanije od moralnog izbora u djelovanju.
Savrena ljudska priroda savreno je slobodna, i nitko
nije po roenju rob. Slobodan je samo onaj tko je
vladar nad vlastitim nagonima, onaj tko slobodno
izabire dunost umjesto trenutanih elja. Slobodan je
onaj tko zna izabrati prave vrijednosti umjesto prividnih,
a prave vrijednosti lee u ovjeku i ovise jedino o
njemu samom.
Svakoga trenutka vrsto nastoj, kao Rimljanin i kao
mukarac, da to to upravo radi obavlja s ispravnim i
prirodnim dostojanstvom, ovjekoljubivo, slobodno i
pravedno. Oslobodi svoj um svih ostalih razmiljanja. To
e moi ako svakom svom djelu prie kao da ti je
posljednje u ivotu, ako se "oslobodi nepostojanosti, ako ti
osjeaji ne pobijaju zapovijedi razuma, ako pobijedi elju
za ostavljanjem utiska i divljenjem samome sebi, te ako
prestane biti nezadovoljan svojom sudbinom. Vidi kako
je malo toga to ovjek treba prevladati kako bi mu dani
protjecati u miru i pobonosti: treba se samo drati ovih
nekoliko savjeta jer bogovi ne trae nita vie.
Nema nita tunije nego kada ovjek, istraujui itavo
stvaranje, "prodirui u dubine zemlje" kako bi pjesnik
rekao, i znatieljno zavirujui u tajne dua drugih ljudi, ne
shvaa da je jedino nuno vrsto se drati boanskog duha
u sebi samome i vjerno mu sluiti. Ovo sluenje podrazumijeva
oslobaanje od strasti, besciljnosti i nezadovoljstva
djelima bogova ili ljudi. Savreno djelo bogova zasluuje
nae tovanje, a djela ovjeka nau bratsku naklonost,
ponekad pak i nae milosre zbog ljudskog nerazlikovanja
dobra od zla, crnog od bijelog.
Ne trati ostatak svoga ivota razmiljajui o onima oko
sebe, ukoliko se ne radi o zajednikom dobru. Pitati se o
tome to netko ini i zato, to govori, misli ili snuje, jednom
rijeju, razmiljati o svemu onome to te udaljava od
bliskosti s tvojim unutranjim Vladarem, predstavlja proputenu
priliku za neki drugi posao. Pobrini se stoga da

tok svojih misli oslobodi beskorisnih i nerazboritih ma

tarija, osobito onih znatieljne ili neprijateljske prirode.
ovjekovo razmiljanje mora biti takvo da upitan to mu je
tog trena na umu, moe odgovoriti iskreno i bez oklijevanja,
pokazujui time da su mu misli iste i iskrene, da je
drutveno bie koje ne zanimaju ulna zadovoljstva,
ljubomora, zavist, sumnja ili bilo koji drugi osjeaji zbog
kojih bi pocrvenio kad bi ih u sebi prepoznao. Takav ovjek
koji se ovdje i sada odluio stremiti k visinama, uistinu je
sveenik i sluga bogova jer u potpunosti koristi onu
unutranju snagu koja ovjeka moe odrati neokaljana
strastima, otporna na bol, nedodirljiva na uvrede i nepristupana
zlu. On je borac u najveoj od svih bitaka, u
borbi protiv nadmoi strasti; nadahnut je estitou,
punim srcem pozdravlja sve to mu sudbina odredi i
rijetko razmilja o tome to drugi govore, ine ili misle,
osim ako to zahtijeva javno dobro. On brine svoju brigu,
usredotoivi se na vlastitu nit u tkanju univerzuma, vodi
rauna o asnosti svojih djela i uvjeren je u dobro svega to
mu se dogaa jer je njegova vlastita sudbina voena neim
viim. On ne zaboravlja bratstvo svih razumnih bia, jer
ljudski je brinuti o svakom ovjeku; on zna da ne treba slijediti
miljenje mase, ve samo onih ljudi koji ive u
skladu s prirodom. A to se tie onih iji ivot nije na taj
nain odreen, on uvijek ima na umu kakvima se oni
pokazuju danju ili nou, kod kue i izvan nje, te u kakvom
se drutvu kreu. Dobiti pohvalu od takvih ljudi koji ni
sami sebe ne vrednuju za njega nema vrijednosti.
0 svijete, u skladu sam sa svakim tonom tvoje uzviene
harmonije. Nita mi nije ni rano ni kasno ako je tebi
pravodobno. 0 prirodo, sve to tvoja doba donose, za mene
je plod. Od tebe polazi sve, u tebi je sve i tebi se vraa sve.
Budi slian stijeni o koju se neprekidno razbijaju valovi;
vrsto ona stoji dok se vodena stihija oko nje polako stiava.
"O, kako sam nesretan to mi se to dogodilo!" Ne govori
tako, reci radije: "Kako li sam sretan to u meni nije ostalo
gorine, to sam ostao vrst i to se ne bojim budunosti."
To se svakome moglo dogoditi, no ne moe svatko iz toga
izii bez ogorenja. Zato to onda jedan pripisuje nesrei,
a drugi srei? Moe li ovjek nesreom nazvati ono to ne
predstavlja odstupanje od njegove prave prirode, moe li
uope biti takvog odstupanja ako ono nije protivno volji
prirode? Dakle, tu volju si shvatio. Moe li te ono to ti se
dogodilo sprijeiti da bude pravedan, velikoduan,
umjeren, razborit, istinoljubiv, slobodan, da sebe potuje
i da bude sve ono to ovjeka ini ovjekom? Kad god ti se
dogodi neto to bi te moglo ogoriti, sjeti se da pravilo ne
kae "Ovo je nesrea", ve "Srea je ovo podnositi asno".
Protiv nesklonosti da napusti krevet kod prve dnevne svjetlosti,
imaj u pripravnosti misao: "Ustajem da bih ostvario
djelo ovjeka." Moram li negodovati zbog obavljanja onoga
za to sam roen i u ime ega sam doao na svijet? Je li
svrha moga postojanja leati ovdje pod pokrivaem i grijati
se? "Ah, ali to je puno ugodnije!" Jesi li, dakle, roen zbog
uitka ili zbog dunosti? Pogledaj biljke, vrapce, mrave,
pauke, pele, svatko od njih radei na svom zadatku prinosi
svoj udio u smjeru skladnog svjetskog poretka. Hoe li

uskratiti ovjekov doprinos tome, umjesto da spremno

izvrava zahtjeve prirode? "Da, ali ovjek mora i poinuti."
Slaem se, ali priroda je odmoru odredila granice kao i kod
hrane i pia; kad prekorai ove granice, ide preko granica
umjerenosti, dok s druge strane, kad je u pitanju rad, brzo
odustaje od onoga to bi mogao postii.
Postoje oni koji se, ako ti naprave uslugu, ne usteu
zauzvrat traiti naknadu. Drugi e te, pak, mada
nespremni da idu tako daleko kao prvi, ipak potajno
smatrati dunikom i biti potpuno svjesni onoga to su
napravili. No, postoje takoer i oni koji, moglo bi se
gotovo rei, uope nemaju svijest o onome to su
uinili, poput loze koja dade grozd groa, i tada,
budui da je donijela svoj plod, ne trai nita vie hvale
od konja koji je zavrio utrku, lovakog psa koji je gonio
divlja, ili pele koja je u konicu spremila med. Poput
njih, ovjek koji je napravio dobro djelo, ne izvikuje ga,
ve odmah prelazi na drugo, kao to e loza sljedeeg
ljeta opet roditi groem.
Neka ti i poloaj tijela bude vrst i uspravan, bilo da si u
pokretu ili u stanju mirovanja. Kako se duh razotkriva na
licu, drei crte lica staloenima i asnima, isto se moe
zahtijevati i od cijeloga tijela. Sve valja initi bez ikakve
usiljenosti.
Zakanjelo djelovanje, nesuvisli razgovori, nejasni utisci;
dua previe sputana iznutra, dua previe slobodna izvana,
ivot bez predaha - izbjegavaj takvo to. Muenitvo, sakatost,
prokletstvo - kako mogu omesti ovjekovu sposobnost da
ostane ist, zdrav, umjeren, pravedan! ovjek moe stajati
pokraj bistrog izvora pitke vode i obasipati ga pogrdama, ali
izvor e i dalje jednako tei svjeom vodom; ovjek moe
baciti u njega ak i blato i smee, ali izvor e ih ubrzo
rastvoriti i isprati, ne ostavljajui nikakvog traga. Kako postati
gospodar takvog nepresunog vrela? Budno pazei na pravo
da vladamo sami sobom u svakom trenutku dana, svom svojom
dobrotom, jednostavnou i skromnou.