Previe udesno za rijei

John Zerzan
Korijeni dananje globalne duhovne krize lee u udaljavanju od
neposrednosti; to je glavno obiljeje simbolikog. Jezik u tome ima
kljunu ulogu

Prije nekoliko godina, danas pokojni filozof i anarhist Paul Feyerabend, pozvan je da potpie
peticiju koja je kruila meu dobro poznatim europskim misliocima. U njoj je izneseno da
drutvo treba upijati informacije od filozofa, koji poseu za intelektualnim blagom prolosti. U
ovim mranim vremenima, stoji u zakljuku, trebamo filozofiju.
Derrida, Ricoeur i drugi liberalni tvorci dokumenta bili su nedvojbeno okirani negativnom
reakcijom Feyerabenda. On je istaknuo da filozofijska blaga nisu miljena da budu dodaci
nainima ivota, nego da budu njihov nadomjestak. Filozofi su, objanjava, unitili ono to su
pronali, na nain slian onom kojim su (drugi) barjaktari Zapadne civilizacije unitili
starosjedilake kulture.1 Pitao se kako je civilizirana racionalnost koja je reducirala prirodno
bogatstvo ivota i slobode te time obezvrijedila ljudsku egzistenciju postala tako dominantna.
Njezino glavno oruje moda je simboliko miljenje, sa svojom usponom u obliku jezika.
Moda se pogreno skretanje nas kao vrste dogodilo s tom prekretnicom u naoj evoluciji.
Jezik je uvijek supstitucija
Prema Terenceu Hawkesu, Pisanje... se moe promatrati kao uzrok javljanja nove stvarnosti;
on dodaje da jezik ne doputa jednostruku, jedinstvenu korespondenciju s vanjskom
stvarnou. Na kraju, on stvara vlastitu stvarnost.2 Konani jezik zarobljava beskonanu
razliitost stvarnosti; sve prirodno biva podreeno njegovu formalnom sustavu. Kako je to
formulirao Michael Baxandall, svaki jezik... jest urota protiv postojanja u smislu da je
kolektivni napor simplifikacije i ureenja iskustva u operabilne fragmente.3
U poetku dominacije i represije, zaetka dugakoga procesa iscrpljivanja bogatstva prirodnog
svijeta, nalazi se nerazborito odvajanje od tijeka ivota. Ono to je neko bilo slobodno dano,

sada je kontrolirano, racionalizirano, distribuirano. Feyerabend upuuje na nastojanje, posebno

specijalista, da reduciraju bogatstvo koje ih okruuje i zbunjuje.4
Bit jezika jest simbol. On je uvijek supstitucija. Uvijek bljee vienje onoga to je pred nama,
to nam se izravno otkriva. Susanne Langer promiljala je tajnovitu prirodu simbola:
Kad bismo rije obilje zamijenili sonom, stvarnom, zrelom breskvom, malo ljudi bi obraalo
pozornost na sam sadraj rijei. to je simbol prazniji i to smo ravnoduniji prema njemu, to
je vea njegova semantika mo. Breskve su predobre da bi funkcionirale/nastupale kao rijei:
previe nas zanimaju same breskve.5
Za narod Murngin sa sjevera Australije davanje imena i sline lingvistike eksternalizacije
tretiraju se kao vrsta smrti, kao gubitak autentine cjelovitosti. To je otprilike ono to jezik kao
takav postie. Malo openitijom terminologijom, Ernest Jones tvrdi da samo ono to je
potisnuto biva simbolizirano, jedino ono potisnuto treba biti simbolizirano 6.
Bilo koji simboliki modus samo je jedan od naina gledanja i povezivanja. Ako pogledamo
unatrag, u svjetlu onog to je sve vie obestvareno ili izgubljeno, ini se da su, prije nego to
je simbolika dimenzija prevagnula, odnosi meu ljudima bili mnogo suptilniji, neposredniji te
senzualniji. Ali ta je misao zabranjena. Svakodnevne izjave tipa govorni je jezik moda najvei
tehniki izum (!) ljudskoga ivota i jezik omoguuje ljudskim biima da komuniciraju i dijele
jedni s drugima poriu, to je nevjerojatno, da su komunikacija, dijeljenje, drutvo postojali i
prije pojave simbolikog, koje se pojavilo razmjerno kasno na ljestvici evolucije. (Pojavilo se
prije otprilike 35.000 godina, nakon gotovo dva milijuna godina uspjene ljudske prilagodbe
ivotu na Zemlji.) Takve formulacije savreno odraavaju oholost, imperijalizam, i neznanje
simbolikog miljenja.
Ne znamo kada je nastao govor, ali ubrzo nakon to je pripitomljavanje odnijelo pobjedu nad
poljodjelskim i lovako-skupljakim ivotom, pojavilo se pismo. Znakovi urezani u glinu oko
4500. godine prije Krista, zapisi agrikulturnih transakcija i inventara, rairili su se diljem
Bliskoga istoka. Pet tisua godina kasnije, grko usavravanje alfabeta zavrilo je prijelaz na
moderne sustave pisanja.
Pojedinana izvrsnost modernog ovjeka postala je osnovnom dogmom civilizacijske ideologije.
Ona se moe proiriti i na Sapirovu definiciju osobe kao sustavne psiholoke organizacije
ovisne o konstelaciji simbola7. Simboliki medij jezika sada se sve vie prepoznaje kao sve-

odreujui zatvor, prije nego kao oslobodilaka pobjeda. Velik dio filozofijske analize prologa
stoljea vrti se oko te spoznaje, iako teko moemo zamisliti osloboenje iz tog zatvora, pa ak
i jasno raspoznavanje njegove sveprisutnosti i utjecaja. To je mjera dubine logike osiromaenja
koju Feyerabend eli razumjeti. Zasigurno nije nevaan trud zamiljanja kakva je ljudska
spoznaja mogla biti prije nego to su jezik i simboliko miljenje zaposjeli toliko nae svijesti.
Udaljavanje od neposrednosti
Gramatika je ta koja uspostavlja jezik kao sustav, podsjeajui nas da simboliko mora postati
sustavno kako bi zadobilo i odralo mo. Na taj nain zamijeeni svijet postaje strukturiran,
njegovo bogatstvo procesuirano i reducirano. Gramatika svakoga jezika teorija je iskustva, i
vie od toga; to je ideologija. Ona odreuje pravila i granice, i brusi lee prema kojima jedanrecept-odgovara-svima, kroz koje vidimo sve. Jezik je odreen gramatikim pravilima (koja
nije izabrao govornik); na ljudski se um sada uobiajeno gleda kao na gramatiki ili sintaktiki
pokretani stroj. Ve poetkom 18. stoljea ljudska je priroda opisana kao tkivo jezika8, to je
bila daljnja mjera hegemonije jezika kao odreujueg temelja svijesti.
Jezik, i simbolizam openito, uvijek su supstitutivni, implicirajui znaenja koja se ne mogu
neposredno izvesti iz iskustvenog konteksta. U tome lei stari izvor dananje poopene krize
znaenja. Jezik inicira i reproducira razliku ili odvajanje koje vodi prema sve veoj bezmjesnosti. Otpor tom osiromaenju mora voditi prema problematizaciji jezika. Foucault je
istaknuo da govor nije samo verbalizacija konflikata i sustava vladanja, ve... sam predmet
ljudskih sukoba9. On nije razvio tu ideju, koja je ispravna i stoga zahtijeva nau pozornost i
promiljanje. Korijeni dananje globalne duhovne krize lee u udaljavanju od neposrednosti; to
je glavno obiljeje simbolikog.
Civilizacija ponavlja beskorisne napore prevladavanja nestabilnosti i erozije supstancije
prouzroenih vladavinom simbolikog. Jedan je od najpoznatijih Decartesov pokuaj pruanja
utemeljenja znanosti i modernosti u 17. stoljeu. Njegov poznati dualizam uma i tijela stvorio
je filozofsku metodu (zasnovanu, naravno, na zatomljivanju tijela) zbog koje od tada patimo.
Temeljio je izvjesnost sustava na jeziku i brojevima, kako ih je izrazio u svojoj analitikoj
geometriji. Ali san o sigurnosti otkrio se kao daljnji represivni supstitut: iluzorni temelj na
kojemu se dominacija irila u svim smjerovima.

Jezik se razvio iz rituala

Jezik je konformistiki u najdubljem smislu, ak i objektivna stvarnost poputa njegovu
pritisku. Takozvano injenino dovedeno je do raspada jer je oblikovano i stijenjeno granicama
jezika. Pod vlau te reducirajue sile zaboravljamo da ne trebamo simbole da bismo bili
otvoreni znaenju. Stvarnost predjezine socijalne prakse zaklonila su pred nama vie nego
praktina, empirijska ogranienja pristupa davnim vremenima. Prvobitna egzistencija
proglaena je nevanom, uroeniki naini ivota svugdje su izloeni napadima zbog
civilizacijskog sveprisutnog pridavanja najvee vrijednosti simbolikome.
Ipak, istraivanje socijalnog ivota u ranom razdoblju simbolikog ne treba biti preteito
spekulativno i moe razotkriti vane poveznice. Zahvaljujui etnolokim i arheolokim
istraivanjima znamo da je u ranim klasnim drutvima nejednakost esto bila zasnovana na
ritualnom znanju: na tome tko ga ima a tko ne. Simboliko je ve tada moralo biti prisutno i
odreujue; ako nije tako, zato onda nejednakost ne bi bila zasnovana na, recimo, znanju o
biljkama?
Lako bi moglo biti da se jezik razvio iz rituala, koji je, pored drugih obiljeja, supstitutivni oblik
emocije. Odvojen od svijeta, simboliki proces ritualne aktivnosti paralelan je jezinoj
aktivnosti i moda ju je i stvorio: emocionalno izmjeten izraz, apstraktni krikovi, jezik kao
ritualiziran izraz.
Od davnine ritual mistificira odnose moi. Deacon tvrdi da je jezik postao nunim za
omoguavanje ugovora o kojima ovisi drutvo10. Svejedno, mnogo je izglednije da je socijalni
ivot prethodio jeziku. Ugovori zasnovani na jeziku mogli su se pojaviti kako bi rijeili neke
drutvene izazove, poput javljanja neravnotee ili nejednakosti.
Simbolika sredstva mimoilaze stvarnost
U kasnijem razdoblju religija je bila daljnji (premda jo manje uspjean) odgovor na probleme i
napetosti u ljudskim zajednicama. Jezik je i tu igrao sredinju ulogu. Rije magija provlai se
kroz povijest religija; oboavanje imena i davanje imena uobiajeno je svugdje (povijest
religijskog ivota u drevnom Egiptu dobro je dokumentiran primjer) 11.
Problemi postavljeni kategorijama kompleksnosti i hijerarhije nikada nisu bili rijeeni
simbolikim sredstvima. to je simboliki prevladano, ostaje netaknuto na ne-simbolikom

(stvarnom) planu. Simbolika sredstva mimoilaze stvarnost, ona su dio onoga to je polo
krivo. Podjela rada, primjerice, unitila je interakciju licem u lice, i ljudsku neposrednu, intimnu
vezu s prirodnim svijetom. Simboliko je suuesniko, ono stvara sve vie i vie posredovanja
koja prate ona stvorena socijalnom praksom. ivot postaje fragmentiran, veze s prirodom
nevidljive i nepostojane. Umjesto popravljanja lomova, simboliko miljenje okree ljude u
krivom smjeru, prema apstrakciji. Javlja se e za transcendencijom, ignorirajui promjenjivu
stvarnost koja je uope stvorila tu udnju. Jezik tu igra kljunu ulogu, preodreujui i
subordinirajui prirodne sustave s kojim je ljudska vrsta nekada bila skladno povezana.
Simbolika kultura zahtijeva da odbacimo nau ivotinjsku prirodu u korist simboliki definirane
ljudske prirode.
Sada proivljavamo nau svakodnevicu u svjetskom sustavu koji je sve vie simboliki i
bestjelesan. ak su i ekonomije bitno simbolike; reeno nam je da je socijalna veza (ono to
je od nje ostalo) bitno jezina. Jezik je bio upad koji je, izazvavi niz transformacija, rezultirao
naim gubitkom svijeta. Nekad je, kao to je to Freud rekao, cijeli svijet bio oivljen12, poznat
svima na potpun, djelatan nain. Kasnije je ivotinjski totem zamijenjen bogom, putokazom
simbolikog napretka. (Uroeniki starjeine, zamoljeni da budu snimljeni audio ili video
opremom, esto to odbijaju, inzistirajui da ono to kau mora biti uivo, licem u lice.)
Jezik je bio snaan instrument tehnolokog i socijalnog raaravanja. Poput svakog simbolikog
mehanizma, bio je izum. Ali nije uspostavio ili stvorio znaenje, koje prethodi jeziku. On
zapravo ograniava i izopauje znaenje preko pravila simbolikog predstavljanja arhitekture
logike kontrole. Pripitomljavanje takoer sudjeluje u ovoj osnovnoj orijentaciji, koja na
krucijalne naine slui dominaciji. Jezik standardizira; to se njegovo obiljeje razvilo zajedno s
tehnolokim razvojem koji je omoguio. Tiskarski stroj, primjerice, potiskuje dijalekte i ostale
jezine varijante, stvarajui unificirane standarde razmjene i komunikacije. Pismenost je
oduvijek sluila ekonomskom razvoju, te ciljala da podupre koheziju toliko potrebnu za dravunaciju i nacionalizam.
Epidemija predstavljanja
Jezik je produktivna sila; poput tehnologije, nije podloan drutvenoj kontroli. U eri
postmodernizma vladaju i jezik i tehnologija, iako oboje pokazuju znakove iscrpljenosti.
Dananje simboliko reflektira nita vie nego puki ustroj moi koji stoji iza njega. Ljudsku
povezanost i tjelesnu neposrednost zamijenio je sve bljei osjeaj stvarnosti. Bijeda i

manipulacija masovnih komunikacija postmoderna je verzija kulture. To je glas industrijske

modernosti dok postaje cyber/digitalan/virtualan, zrcalei svoju pripitomljenu jezgru, obrazac
masovne proizvodnje.
Jezik ne donosi prisutnost, on tovie prisutnost i njezinu transparentnost progoni. Osueni
smo na rijei, rekla je Marlene Nourbese Philip. Ona daje prekrasnu metaforu naeg podrijetla:
Boginja je prvo stvorila tiinu cjelovitu, nedjeljivu, potpunu. Sva su bia mukarac, ena,
zvijer, insekt, ptica i riba ivjela sretno zajedno s tom tiinom, sve dok jednoga dana
mukarac i ena nisu legli zajedno i meu njima je stvorena prva rije. Ta ozlovoljena Boginja,
duboko u ljutnji, izvalila je bujicu rijei na svijet, posipajui njima svoju tvorevinu. Bujica
njezinih rijei potekla je biima, zauvijek razarajui cjelinu koja nekada bijae tiina.
Boginja je proklela svijet rijeima, i poslije zauvijek bijae to borba mukarca i ene da se
vrate iskonskoj tiini13.
Dan Sperber je pisao o epidemiologiji predstavljanja; njegova metafora patologije prikladna je.
Pitao se zato se simboliko iri poput epidemije, zato smo joj toliko podloni 14, ostavivi ipak
ta pitanja bez odgovora15.
U Doba Komunikacije nai homogenizirani simboliki materijali pokazuju se neadekvatnima.
Naa izolacija raste, ono to imamo priopiti smanjuje se. Kako je dolo do toga da svijest i
jezik postanu tako obuhvaeni i zatvoreni jezikom? Strukturira li vrijeme jezik, ili jezik
strukturira vrijeme? Toliko je pitanja, ukljuujui ono kljuno; kako moemo prevladati,
pobjei, rijeiti se simbolikog?
Sjene su sve dulje
Moda jo ne znamo mnogo o onome kako, ali barem znamo neto o onome zato. U jeziku,
broju, umjetnosti i ostalim pojavama, supstitucija sutinskog bila je loa trgovina za
simboliko. Te kompenzacije ne uspijevaju kompenzirati ono to je odstupilo. Simbolike
transakcije donose suhoparnu, antispiritualnu dimenziju, prazniju i hladniju svakim
ponavljanjem. To nije nita novo, nego samo sve tunije opresivno i oito; to samo jo vie
nagriza stvarnu povezanost, posebnost i neprogramiran ivot. Ovo zaguujue, nesretno stanje
iscrpljuje nau vitalnost i unitit e nas ako ga ne dokinemo.

Predstavljanje je nevjerno ak i samome sebi. Geert Lovnik zakljuuje da vie ne postoji

prirodna slika. Sve informacije prole su kroz proces digitalizacije. Jednostavno se moramo
nositi s injenicom da vie ne moemo vjerovati naim oima i uima. Svatko tko je radio s
raunalnom to e znati16. Oslabljena, atrofirajua osjetila dolaze zajedno s distanciranjem i
dekontekstualizacijom.
George Steiner najavio je sutinski umor kao klimu dananjeg duha. Breme jezika i
simbolikog donijelo je ovaj nespokoj, sjene su sve dulje, a u zraku su oprotajne rijei17.
Zbogom je doista prikladno. Rastua nepismenost, pojeftinjeni kanali simbolikog (npr. email)... dimenzija dronjaka. Babilonski toranj, sada izgraen u cyber prostoru, nikada nije bio
vii a opet vjerojatno nikada slabije poduprt. Laki za sruiti?
S engleskoga preveo Nikola Mokrovi.
Pod naslovom Too Marvelous For Words (Language Briefly Revisited) objavljeno na webstranici http://zerzan.dzabalesku.net
(Endnotes)
1

Paul Feyerabend, Conquest of Abundance: A Tale of Abstraction versus the Richness of Being

(Chicago: University of Chicago Press, 1999.), str. 270.

2

Terence H. Hawkes, Structuralism and Semiotics (London: Methuen, 1977.), str. 149., 26.

Michael Baxandall, Giotto and the Orators (Oxford: Clarendon Press, 1971.), str. 44.

Paul Feyerabend, Killing Time (Chicago: University of Chicago Press, 1995.), str. 179.

Susanne K. Langer, Philosophy in a New Key (Cambridge: Harvard University Press, 1942.),

str. 75.
6

Ernest Jones, cited in Dan Sperber, Rethinking Symbolism (Cambridge: Cambridge University

Press, 1975.), str. 43.

7

Edward Sapir, The Emergence of the Concept of Personality in a Study of Cultures, Journal

of Social Psychology 5 (1934.), str. 408.-415.

8

Na primjer, Johann Gottfried Herder, Treatise on the Origin of Language.

Michel Foucault, The Archaeology of Knowledge, translated by A.M.Sheridan Smith (New York:

Pantheon, 1972.), str. 216.

10

Terrence W. Deacon, The Symbolic Species (New York: W.W. Norton, 1997.), passim.

11

Ernst Cassirer, Language and Myth (New York: Dover, 1953.), str. 45.-49.

12

Sigmund Freud, Moses and Monotheism, The Standard Edition of the Complete Works

(London: The Hogarth Press, 1964.), str. 114.

13

Marlene Nourbese Philip, Looking for Livingstone (Stratford, Ontario: Mercury Press, 1991.),

str. 11.
14

Dan Sperber, Anthropology and Psychology: Towards an Epidemiology of Representations,

Man 20 (1985.), str. 73.-89.

15

Najvei rast u pojavljivanju autizma nije metaforian. Autizam kao povlaenje pred

simbolikom interakcijom djeluje kao uasavaju komentar na njegovu neispunjavajuu

prirodu. Moda nije samo koincidencija da se autizam u medicinskoj literaturi pojavljuje 1799.,
kako je odmicala Industrijska Revolucija.
16

Geert Lovink, Uncanny Networks (Cambridge: The MIT Press, 2002.), str. 260.

17

George Steiner, Grammars of Creation (New Haven: Yale University Press, 2001.), str.3.