<0

Biblioteka Premijera 1
Miljenko Jergovi GLORIA IN EXCELSIS
Urednik biblioteke Ivica Buljan
Izdava Europress holding d.o.o. Koranska 2, Zagreb
Za izdavaa dr. Stipe Orekovi
Grafiki urednik Halid Malla
Dizajn naslovnice Zoran Birman
Lektura Ana Bogii
Tiskara Vjesnik d.d.
ISBN 953-6748-33-9
MILJENKO JERGOVI
GLORIA IN EXCELSIS
2JLl.lGb.kt-o
KNJINICA ZELINA
ak da Boga i nema, ovjeku nije sve doputeno. uvar je brata svojega, i nema
pravo brata svojega alostiti pri-pripovijestima kako Boga nema.
Czeslavv Milosz
Poar u samostanu Svete Katarine u Kreevu, na Uskrs godine Gospodnje 1765,
kako ga opisuje fra Marijan, rijeima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim,
onako kako se moe u asovima koji slijede
Bi zima bez snijega. I nijedan se, jadna majko, nije smrznuo, nikome barem da
pomodre noge, oguli se mrtva koa i s prvim suncem zamladi, Bogu fala nek je iva
glava, nikome da otpadne prst, duu da ispusti starad, nijedan da zakuka jer nema
drva da se ogrije, ni najvea sirotinja, ni Katuii u propuh hanu, ni Cigani s
Huremovice i Rogotine, nego je usred decembra procvala ljiva, a u januaru ve
bacila plod, u februaru dozrijevat stale, sitne kao zrna u rozariju, vraja zrna u
vrajem rozariju, oprosti mi dragi Boe, duu ne sagrijeih, dozrijee ljive usred
februara, ali ne bijahu za jesti. Brat Augustin ih je suio za lijeka, ali ni likarija od njih
nije valjala, umjesto da protjera, jo bi gore zatvorila, pa bolesnik po mjesec dana ne

bi poao na stranu. Da smo znali to nas dalje eka, ne bi o tome ni vodili rauna,
ili na stranu rasteretiti se u ovakva vremena, nego bi usrdnije Boga molili da
zazimi, da padne snijeg, makar se smrznulo pola Kreeva, makar ne doekali
proljee, jer vea je nevolja namjesto zime stigla.
Poetkom marta prvi popadae od kune bolesti. Pojavila se najprije u nevjernika i
meu Ciganima, prepoznavala se po aspi koja zahvati trbuh i meke dijelove tijela,
nakon koje slijedi ognjica, a nakon dva do tri dana bolesnik pode Bogu na istinu.
Ubrzo je bolest zaimala i nae, poev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija,
da bi malo kasnije stigla do dimaa i mejdandija, a nakon njih polegoe i ploari,
otucai, klinari i pokovci. Ila je kuga po redu, od jame i eljezne rude u njoj, sve do
kose, potkovice i eksera, namjerivi da pomori sve i da morija njezina ostane
upamena. A po mome trudu, i s Bojom voljom, i zapisana.
Ali ni to ne bi najgore! Najgore je imalo doi na uskrnju nedjelju, sedmoga aprila,
godine Gospodnje koju doivismo, 1765, u dva sata popodne, malo pri poetku
mise, dok se pred crkvenim vratima pjevalo Gloria in excelsis Deo, jer unutra ne
pustismo narod zbog kune bolesti. Iznad sljemena se pojavio dim, zamirisalo je kao
s ognjita, a ljudi pomislie da to braa kade crkvu, sve dok nije planuo krov, u
ognjeni se toranj pretvorio, i u tih nekoliko minuta crkva je naa bila visoija od
svake katedrale koju su moje oi vidjele, ali znalo se da e takva ostati io kratko.
Gorjela ie. duo. i veliala se u plamenu kao
8
Gloria in excelsis
Narod je potekao da gasi vatru, i oni koji su imali sa ime, kao i oni koji su nemali,
nego su hitnjom svojom gasili veliki oganj, inili veliki vjetar, kao kad bi puhnuli u
svijeu i ona se svaki put gasila. Poletjele bi ene s badnjevima punim vode, pa bi
se voda usput prolila i jedva bi koja kap na pepeo pala, muki su po ognju udarali
drvenim palijama, gazili ga bosim nogama, braa su spaavala crkveno blago i
ruho, ali se malo toga moglo spasiti. Gasie i nevjernici, neki Hamed na pleima je
iznio golemu kovaku bavu punu vode, gasio je i svaki onaj Turin koji se istakao u
vrijeanju brae, i onaj koji je bio spreman ubiti, i onaj koji je ubijao. Znam jer sam
ih gledao spreman zapisati, jer zapisano e ostati upameno, za korist buduim
generacijama da znaju kako u ovakvim prilikama valja postupiti.
Prije nego to je pao mrak, ohladio se pepeo naeg manastira. Zanoili smo u tali i
u alatnici, jedni su se molili, drugi su prazno gledali pred sebe, bit e da je bilo i
takvih koji su suzu pustili, ali su na kraju pozaspali i jedni i drugi i trei, a ja ostadoh
budan da uz svijeu zapiem ne bi li se upamtilo...
Izjutra smo obilazili oko zgarita, brat Pavao darao je tapom po pepelu, biva ako
se nije istopio i u dim poao koji komad srebrenine, ali nije naao nita. Cariju je
pritisnula jutarnja magla, narod je uao u svojim kuama plaei se kuge, ali vie

od toga strepei od pogleda na Boji dom koji to vie nije, na manastir kojega kao
da nikada nije ni bilo i na brau koja jutros pravo ne znaju ni kako se zovu.
ta ovo bi, ljudi moji?, sklapao je ruke brat Agaton.
Dode vrag po svoje, odgovarao je Mato, po godinama najstariji meu nama, ali nije
najdue u manastiru. Doao je iz Iloka prije sedamnaest ljeta, a da niko nije znao
zato, ni koliko e se zadrati. Primate li me, upitao je, a fra Ilija Zivkovi, tadanji
gvardijan, pogledao je kroz prozor, lijepa bijae no, kakve dou krajem augusta pa
pomisli da ljepega mjesta od ovoga na zemlji nema i onda od te misli ivi svu
godinu, preivi magle i najgoru zimu, te mu odgovori - primamo te, iako ne bi
smjeli. I kako onda, tako i sad, ostade Mato sa nama, a da nam ne ree zato je iz
Iloka umakao, niti se ikada iko od slavonske brae o njemu raspitivao. Pravo se ne
zna ni gdje je, i je li poloio zavjete, a bit e da jest kad nam je u habitu doao. I
koji bi se to za fratra izdavao ako zavjete nije poloio.
Nije vrag, rekoh mu, nego su ljudi koji se u pamet nisu dali kad im je bilo vrijeme.
Braa na to zastadoe, Pavao prestade u pepelu traiti nau sispustie poglede kao da im je niz habit kliznula kap sa ljivina lista. A on se
smjekao, ba kao da mu je drago to smo ostali i bez doma i bez zvanja, pa si je
neto promrmljao u bradu. Znao sam ta govori, kao to je svaki od nas znao ta taj
starac u svakome trenutku misli. I nikada nikome nije bilo drago to to misli. A opet,
pitali smo se zato je dolazio ukoliko tako misli.
Isto popodne otputih se do emina Hajrulaha da ujem ta nam je, po njegovome, da
inimo, jer od toga zavisi nain na koji emo initi ono to je po naem i po Bojem.
Vjerovao sam da je dobar ovjek, takvim se dosad pokazivao. Govorio je kad god bi
kome ta trebalo rei i kad god bi manastir i fratre valjalo zatititi od nesorte koja je
stizala iz Sarajeva ili od ljute i pijane arijske nevjere.
Lijepo me je primio i pogostio. Hanume me uvedoe u begovsku sobu i posjedoe na
najbolje mjesto, uz prozor s pogledom na modre planine, a emin sjede na drugu
stranu, gdje obino sjedaju gosti, i nemaju u to gledati osim u njegovo lice. I tako je
on gledao u mene, umjesto da ja gledam u njega, a ja sam, ba kao oholi Turin,
zurio u ona brda i mislio kako su daleko, Boe, tako daleko da je iza njih more.
Pitao je mrznem li se, da hanume poalje po mangalu? I je li nam noas u tali bilo
zima? Pitao je jesmo li svi u zdravlju, ima li koji brat da je kuan, uva li nas Bog od
bolesti? Jesam li gladan? Ako nisam, rei e on da mi se neto spremi za put...
Kakav put, Hajro brate, otkad se u nas stotinu koraka rauna pod puti
Neka, veli on, im promoli nos iz kue, ve si u putovanju. A bolje je u ova
vremena ne ii daleko. Ne zna kad bi snijeg mogao zapadati. Ako ga nije bilo u
zimu, bit e ga u proljee.

Eto, tako mi je emin Hajrulah kazao da po njegovoj trebamo ostati u Kreevu i da

e nam on pomoi oko dozvola da nanovo sagradimo manastir. Hvala mu, dobar je
ovjek, a ja u to zapisati im stignem, da se za ubudue zna kako dobrih ljudi
ima, makar bili nevjernici.
Vratih se i rekoh brai kako stvari stoje. Njima, vidim, drago, a nekima, znam pa da
i ne pokau, nije. Mato upita ta emo rei ko je zapalio samostan, jer valja platiti
globu za unitenje imovine na carskoj zemlji, pa makar bila i fratarska. Ne znam,
rekoh, Mato, ko ga je zapalio, a ako ti zna, onda nam reci. On uuti, pa se useknu,
10
GLORIA IN excelsis
Brao, velim, nije samo od sebe planulo, a nije ni neijim zlom. Omaklo se nekome,
pa je red da se krivac javi. Da podijelimo nesreu.
Nijedan ne odgovara. A ona dvojica, ija imena ne spominjem, navikli se i vie ne
sputaju glave. Nego me gledaju kao mahnitog psa kojeg treba zatui da ne pokolje
janjad ispod ovaca. Proljee je, ve petu sedmicu vlada kuga, koliko ih je pomrlo
ne znam, a pomrijet e nas jo i vie, neka ostane jedan da ispraa due...
Bombardiranje Sarajeva, u zoru 2. aprila 1945, kako ga iz svoje nebeske perspektive
vidi Zeljko urlin, pilot RAF-a, dok avionom krui iznad Darive i vraa se prema
gradu
Letjeli smo iznad mora. No je vedra, dolje u ogledalu ocrtava se mjesec,
povremeno mi se uini da vidim valove. To nije mogue s ove visine. Vidio sam ih
jer sam elio. Peta je godina otkako sam poao od doma. Od tada nisam uo valove.
Odrastao sam uz placu, na etvrtom katu, iza crkve Svetog Vlaha. Kad bi se pred
jutro mijenjalo vrijeme, pa bi okrenulo na jugo, budili su me valovi koji su udarali
pod zidine. Ne bih otvarao oi, ali sam zamiljao da sam sad tamo, stojim uz more,
a valovi me ne mogu odnijeti. To je moj djeji san, koji mi nedostaje otkako sam
krenuo na Vazduhoplovnu akademiju u Beograd.
Poelo se razdanjivati kada smo ve bili nad kopnom. Nadletjeli smo Hercegovinu,
zaobili Mostar i njemaku protuzranu obranu, a kada se pod nama zabijeljela
Bjelanica, rekao sam Albanu da je dolo vrijeme.
Nema se ega plaiti, odgovorio je. U panici su. Nee nas ni osjetiti.
Ti si iz Edinburgha?, pitao sam. Ne, iz Glasgowa.
Znam da je iz Glasgowa. Napomenuo je to barem deset puta. Kao to sam i ja
napominjao da u gradu koji emo bombardirati ivi tetka Olga.
Ne sputaj se tako nisko!, vikao je kad smo ve bili nad Milja-ckom.

Moram!
Prvu hnmhn isnutamn 11 7 sati i 37 minuta, dovolino daleko od
11
terokatnica. Prije rata tu je bila Zemljoradnika tedionica. Ispred nje je stajao ulini
sat. Dundo Franjo bi me vodio za ruku i pred tim satom bi rekao: Puno je sati, ubit
e nas tetka ako zakasnimo na ruak!
Poetak bombardiranja Sarajeva, na dan 2. aprila 1945, kako ga doivljava predratni
raunovoa a sada kljuar i pouzdanik podrumskoga sklonita Simun Pakvan
Otkako umrje Stefanija, ja vie ne znam gdje sam ta ostavio. Pa tako noas, kad je
zasvirala uzbuna, nikako da naem kljueve od sklonita. Gledam u ladicu s
dokumentima - nema ih, gledam u futrolu za oale, tu uvam ono malo dukata to
je ostalo nakon etiri godine - nema kljueva ni u futroli. E, mislim se, Simo, crni
Simo, ili e te noas ubiti engleske bombe, ili e te Luburi sutra kao sabotera
ivoga skuhati u loncu.
I onda ih naoh, zamisli gdje!, u banji iznad kade, u kutiji u kojoj drim britvu i sapun
za brijanje. Kad mi je logornik Skorvatzv kazao da kljueve uvam na
konspirativnom mjestu, nisam se mogao sjetiti konspirativnijega od banje. Toliko je
konspirativno da sam skoro zaboravio.
Poslije sam se jedva probio do ulaza u podrum. Ve se cijeli komiluk okupio i jo
neki za koje ne znam odakle su doli. Rekoh, ljudi, meni je reeno da u sklonite
smiju samo neposredno ugroeni, a to su svi koji stanuju u sedamnaestoj i dvadeset
prvoj oblasti. Pustim li koga sa strane, zavrit u skupa s njim pred prijekim sudom.
Bolji ti je i prijeki sud nego da te ja golim rukama udavim, puaj nas unutra,
bombe samo to nisu, naroguio se jedan. Znam ga, na je, radio je prije rata na
poti.
Dobro, prijatelju, ali dijelimo odgovornost ako se ta zagovna.
I tako uosmo i smjestismo se, koji na stolicu, koji na otoman. Stolice donesene iz
kina Cosmos, a otomani Bog zna odakle. U ranijim prilikama govorio bih: pa, ljudi,
ne budite betije, pustite stare i bolesne na seije, zar vam stolice nisu dosta! Ali
ne da se vie ni imi popravljat ljude, ni izravnavati ono to je Bog nakrivo zasadio.
Nego sjedoh na svoju stolicu i uinih to i ostali.
Naulili smo ui da ujemo kad se avioni priblie gradu. Tako bi inili i u ranijim
prilikama. Vidi stotinu i neto ljudi u mranom podrumu rvKasianiVi *; r\pt
npfrrnlpiki i rvnn maln sviptla Stn i7vana rlnla7i \crc\7
12 gloria in excLlsis

se ui, upicili nosevi, i mrte se ne bi li ta uli. Da nas ko vidi, rekao bi da smo

kakva neznaboaka sljedba. A nismo, brate, nego se za svakoga i svaku zna, osim
za ovih nekoliko to su doli sa strane, i ko je, i to je, i ije je. Ma zna se i to je
sino veeralo, ako je veeralo.
A ve smo se, nakon tolikih uzbuna, nauili i rasporedu. Prva do mene je, kao i
uvijek, stara gospoa Angela Antunovi, za koju svi znamo da se zapravo zove
Ana Borojevi, popa Riste Borojevia roena sestra, ali se pravimo da je Angela i
da je Antunovi. Ljudi se ubie od pasjaluka, nije im ao insana ni hajvana, ali eto,
jest im ao Ane i njezinog straha. A ne zna ega se vie plai: da logornik
Skorvatzv ne otkrije njezino pravo podrijetlo ili da ju ne ubije engleska bomba. Pa
onda uvijek sjedne do mene. Misli da je tu sigurno i ako naie Skorvatzv i ako padne
bomba.
Na otomanu ispred gospoe Angele zasjeli su Adil Ferizovi, Hamdo Magbulin i Dino
Vukov, mlai brat ustera Ivice, danguba da ne moe biti gora. Taj samo eka hoe
li biti bombardiranja ili nee, jer ako nee, on vadi karte iz depa. A ni drugoj
dvojici nije mrsko. Prije rata bili su pristojni ljudi, Adil radio na eljeznici, a Hamdo
kod Moe Levija, u duanu s kolonijalnom robom. Ali otkako se zaratilo, dadoe se u
kocku i kurvanje. Adila ena ostavila, pokupila djecu i odvela ih svojima u Banju
Luku, a Hamdo se, Bogu hvala, nije ni enio. Nije stigao dok je bio normalan, a sad
mu ena vie i ne treba.
Doktor Hoek, koji sjedi nasuprot prozoru, vazda leima okrenut kartaima i njihovoj
raboti, govorio mi je da je tome to se dogodilo s Adilom i Hamdom uzrok u slaboj
vjeri i strahu od smrti. A odakle vi to znate?, pitao sam ga. Eto, veli Hoek, znam. Pa
uzdahnu dvatriput, biva to mu je od astme, i ree: Lijepo znam, po sebi znam.
E, mislim se, imune, crni Simune, kakve su budale tebe u ovome kijametu zapale.
Dobro je dok oslukujemo. Sutimo na jutarnjoj molitvi nae orijentalne sljedbe i
ekamo avione. im stignu, raspriat e se ovaj narod. Eno ga, na drugome kraju
podruma, uti i Franjo Holman, a nije do ovoga rata utio, vjerujem, ni kad bi
spavao. Sjeam ga se dok je radio kao konobar u kafani Odeon na Skenderiji.
Opriao bi tri ljudska ivota dok bi stavljao au pred tebe. Ti jo nisi ni liznuo rakiju,
a Franjo ve pria kako su se Lujiza i Rozika, ujne skretniara Drage Koenigsberga,
ponaale na samrti, jer su zdrave zdravcijate istoga dana, istog petka, legle u
postelju i umrle prije nego to je odzvonila subota. Taman da gricne zeru sira. isto
da utvrdi da si iv oored
13
i Lujiza i Rozika upisale i usrale te da govno umiruih ne smrdi kao u ivih ljudi,
nego stoput gore i strasnije, suze ti na oi od tog smrada pou, smrdi kao ustajali
grob, Boe mi prosti i Bog duu da oprosti ujnama skretniara Drage, Lujizi i Roziki,
ako ih konobar Franjo, kao i cijelu priu, nije izmislio. Takav je, velim, bio, toliko je,

gluho bilo, priao i ne bi se gasio, a sad, eto, uti i eka kakvu nam nafaku nose
teki engleski bombarderi.
Jest, vala ba - nafakul Nisam tu rije izgovorio do ovoga rata i ovih uzbuna. Prije
nisam bio od tih bajramli-rijei. Ne daj Boe, nita nisam imao protiv brae
muhamedanaca, ali jadan ne bio, oni imaju svoje rijei, a ja svoje. Nisu rijei
baklave pa da ih uzima kako ti se svide. Ali otkako se okupljamo u ovom podrumu,
otkako postadoh kljuar komijskih ivota, pa nam se sve vjere svedoe na jednu,
onu utljivaca nauljenih uiju, zafalilo mi rijei i ne znam kako se nafaka drukije
zove.
Kreevo, 14. aprila 1765.
Sedmi je dan otkako nam pogori manastir, a peti otkako nita ne zapisah. Nemam
rasta, jer je vrijeme ekanja, nita se ne mijenja, ne dolazi niko ni od Fojnice, ni od
Sarajeva, nego kuga i dalje mori, pa se umire po nekom redu koji ni meni, a katkad
mislim - i sagrijeim!, ni dragome Bogu nije sasma bistar i razabran. Ali se onda u
popodnevna doba, malo pred akam, dogodi da jugovina stane, okrene na huk s
gornjih strana, nebesa se sasvim razvedre i, ba prije nego to e sunce zaci,
zateknem se kako sjedim na trulom ljivovom panju i ekam kad e one tri
preostale ovice konano zablejati pa nam tako rei da se svijet moda okrenuo
naopako te ovce lutaju nebom umjesto poljem, ali da Bog i dalje potvruje svoje
prisustvo, ispunjava duhom svijet, samo ga treba bolje gledati. I ve uje kako s
plaveti bleje tri oblaka.
Pomolim se tu na ljivovom panju i znam da je moje da budem strpljiv i da ekam.
Dan poto obioh emina Hajrulaha i on mi ree ono po emu sudih kako se njegova
rije ne razlikuje od moje, premda je od nevjere i praznovjerice sainjen, pored
Kreevice, na Jaliji, skupismo se: na jednoj strani fratri, a na drugoj imam i vieniji
Turci, da vidimo misle
li nni isto to misli emin
14
GLORIA IN EXCEtSIS
nae! Eto, vidite kako nam izgori crkva i kua. Oli emo je opet graditi, oli odavde
ii po carevoj zemlji?
A Turci, svi ko jedan, odgovorie: Gradit!
Jesu li bili tako glasni, ili su koji meu braom, sumnjam na Pavla i Augustina, vjeti
u padovanskim cirkusarijama i stambolskom pehlivanluku, iz stomaka zborili a da
usta ne otvaraju, to, ruku na srce, ne znam. Ali odgovor se uo s kraja na kraj Jalije.

Mnim da su jednako zborili i oni koji su nas vazda po Kreevu gonjali i veliko zlo crkvi
uinili, jer vidjeh Mustafu Ekremovia da govori - Gradit! - i jo mi, ini se, oi trai
da pogledom muhur na svoju rije utisne. A on je, taj Mustafa, ako je ovjekovo da
sudi, najvee zlo u ariji. Ako ikad bude prilike, zapisat u i nedjela njegova, pa
da ga se uvaju oni koji ga, ne daj Boe, sretnu ili se namjere na kakvog to mu
nalikuje.
Ali od toga dana sve je opet stalo. Zae kuga meu vieniji svijet, pomori vei dio
onih koji su gasili poar, a u taj vakat ni krstu ni nekrstu nije do prie o crkvi, niti do
odlazaka u deputacije. Dijelim odrjeenje grijeha kao to onaj mornar u Jakinu
razvezuje brodske konope, gledao sam ga, svakoga sata razvee barem po tri, pa
pusti tri brodice da otplove niz more a da se pravo ni ne zagleda u njih, da ih i ne
pamti. Tako sam i ja prestao pamtiti sve koje ispratih na onaj svijet. Brat Augustin
ovoga proljea krsti novoroenu djecu, a ja dijelim oprost grijeha. On je od radosti,
pa ga kuna bolest nee. A ja zato ne pobolim, to niko ne zna rei. Volja je Boja.
Juer mi dolazi Mato Barii, rupar kao to mu je i otac bio, a djed mu se prije
sedamdeset godina doselio iz Hercegovine. Valjda se kome zamjerio ili je koga krivo
pogledao pa je morao bjeati, a vele da je bio imuan. Velika muka ga je tjerala
kada je u Bosnu dolazio da bude rupar. Sav je od tuge bio nainjen Mijo Barii,
Matin djed. Niko ga nije vidio da se smije, a plakao je kad bi mu se raalo svako od
etrnaestero djece. Ne plai, bolan Mijo, grijeh je, govorili su mu. Ali nije pomagalo.
Bio je ovjek od imanja i nije se mogao pomiriti da vie nema nita svoje, a da e
mu djeca imati jo i manje. Umro je u rudniku, samo je kliznuo niza stijenu i vie se
nije pomakao. Stare su ene govorile, praznovjerice irivi, kako je toga dana padala
kia od Kreevice prema nebu, e da bi Mijina tuna dua mogla uzletjeti. Dobar je i
poboan ovjek bio, tako kau.
A ve mu djeca bijahu veseljaci. Muki bi s pjesmom ili u rudnik, a ene bi
pocikivale za ni ima. tako da se Bariiima udila sva
15
takvima ini, je li, moebit, udo u bunaru iz kojega vodu piju, te su se Fojniani u
Bariia vode napijali, ali su kuama odlazili jednako tmurni i emerni. A stvar je
bila prosta da prostija ne moe biti: ono to se u jednome koljenu istroi, toga u
drugome ne moe biti. Djeca zlih oeva poesto su dobri ljudi, sinovi pametnih
mahom su tokmaci, a tuga Mije Bariia bijae tolika da djeci u amanet nije mogao
ostaviti ama niti suzu, ali im je nasljedovao svu ivotnu radost.
Unuk njegov Mato Barii, koji mi juer doe, ve je od druge ja-pije. Temeljit
rupar, ni velika mraka ni reska svjetla u njemu nema, nego vazda o svome i pri
svome, oprezan kao da svakoga jutra kupuje kosu.
Otkuda ti u ova doba pred Boju kuu?, upitah ga.

A on uti. utim i ja, ekam nee li se domisliti. A kad se nije domislio, krenuh da
u ga za ruku, on ruku ne da, nego je otresa kao da se sjekirom udario po prstu.
Je li ono to ja mislim da jest? Je li Gospava?
Mato odmahuje glavom, nije Gospava, a ako nije Gospava, onda nema ko drugi biti
nego Ilija, sin mu jedinak.
Sedmogodinjak, a cijelu misu naizust zna. Jednom ga je brat Blao sluao dok je
mali pratio kravu na ispau. Rastjeruje ibom ma-slakove glave i kazuje Gloriju. Veli
Blao da teniju i taniju nije ni u Rimu uo. unjao se za Ilijom i Bariia amijom,
sluao djeju misu, krstio se i micao usnama, kleao u hodu i molio se za djeakom,
dobri na brat Blao. E, vala, ako je pravde i pameti, Ilija e biti fratar, dogurat e
do kreevskoga gvardijana. Ama ta gvardijana, bit e Ilija kustod, definitor,
provincijal bosanski..., govorio je Blao, ali smo mu malo toga vjerovali, sve dok se,
jedan za drugim, nismo uvjerili.
Ako je koji Turin gledao, a bit e da jest, kako po zelenoj livadi poskakujemo na
vrhovima prstiju, pratei dijete koje prati kravu, pomislio je, bezbeli, da smo nakon
svih dulusa i haraa, i svih zala koja nam ine, napokon sili s pameti.
I da nam takvo dijete kuga ponese...
Vidim ga, lei u ognjici, aspa ga je svog prekrila, gore nego odrasle, i ne otvara oi.
Ilija, zazvah ga tiho, uje li me, Ilija?
On me pogleda i kao da mi se osmjehnu. A poda mnom zemlja podrhtava, sve mi se
ini da u se sruiti. Grlo suho, pri, ba kao da potpaljujem barut, pa se bojim da
ne izleti tane umjesto rijei. Bojim se suza svojih.
Gromovnie. ie li ti dolo vriieme?. sabrah se nekako.
16
Gloria in excelsis
Ujae, ja bi tebi neto rekao. Naa amija zna kad idem za njom i zamahnem ibom.
Zna, a nema oi na leima. Kako to moe biti?
Moe, Ilija moj, osjeti hajvan da e ju udariti.
Ali ja nju ne udarim. Zao mi bude. Ali svejedno zna da sam zamahnuo.
Mudra je amija..., odgovaram mu, a ne znam ta mi to dijete govori i je li bolest iz
njega progovara, sprema li se dua na drugu stranu.
A trebamo li se ljutiti na nju to je mudra? Ne daj Boe, Ilija, ljutiti se ikad na
mudrost, taman da je i a-ruljina.

Je li sigurno tako?
Jest, Gromovnie, jer dmkije biti ne moe.
Osjetio sam, ujae, i tebe, i fra Augustina, i fra Bogdana, i fra Gabrijela, i fra imu, i
fra Matu, a prije svih fra Blau, da ste za mnom ili i da ste se krstili dok sam
govorio misu. Eto, ti mi ree da je to mudrost, a meni je svejedno krivo zbog toga pa
sam ti morao rei.
Oproteno ti je Ilija. Ako ti imamo ta pratati.
Kuerak Mate Bariia bio je sav od suze nainjen. Osjeao sam da klizi i nestaje,
Gospava se pretvara u iskrivljenu sjenu posred zrcala, Mato se moli, a prsti mu crni
od zemlje, mene nestaje, kao to nestaje tog djeteta za ije grijehe ne znam. Otiao
sam i pustio ih da ekaju kada e ieznuti. Zemlja e upiti suzu i niko nee znati
da je tu bila kua Mate Bariia, kad za koji sat, ili dan, Ilija ode. Nema knjige u
kojoj e taj djeak ostati zapisan onakav kakav je nama bio.
Nebo iznad Bosne, jutro 2. aprila 1945.
Prije nego to smo ispustili dmgu bombu, tano u sedam sati i trideset osam
minuta, iz baze je stiglo nareenje da se operacija prekida.
teta, rekao je Alban, koja jebena teta.
Vidio sam ljude kako tre niz ariju, pokraj bezistana i Slatkog oeta, pa niz
Sarae. Uinilo mi se da nisu u uniformama. Valjda su kasnili u sklonite. Zatim sam
aparat vinuo prema nebu, znao sam da dolje ispod ostaju Dariva i Bentbaa, put
prema Palama i Romanija, nad kojom pravimo kmg i vraamo se prema jugu.
teta, rekao je Alban, koja jebena teta.
17
to neemo nastaviti. Zapisuje koordinate na kojima trebamo ispustiti preostale
bombe. Uz nenaseljene planinske kose, nad Neretvom i nad morem.
Nad livadama istono od Glavatieva ispustili smo prve dvije. Tu u blizini dundo
Franjo je prije rata drao svoje konice, sve dok 1934. nije zavladala pelinja kuga i
pomorila rojeve. Bio je kraj augusta kada nas je vodio da sahranjujemo pele.
Dragan je imao osam godina, Mladen trinaest, a ja sam bio najstariji, bilo mi je
sedamnaest. I jedini se nisam plaio pela. Njih dvojica, iako su mu sinovi, premirali
su u strahu od uboda. Uzalud bi dundo Franjo uzimao pelu u ruku, pokazivao da
pela ne bode iz ista mira. Mene je na Glavatievo vodio da uza se ima nekog
svoga dok ih bude sahranjivao.
Do Konjica smo ili vlakom, a dalje nas je na kamionu vozio dundov prijatelj. Zvao se
Franz Sternberger i radio je kao ininjer u ipadu. Bio je rodom iz Frankfurta, ali je

ivot proveo u Konjicu i Jablanici. Imao je enu Andu, koju je doveo iz Kreeva. Ona
bi uvijek ispekla krompiruu za puta. Jednom sam je, kao mali djeak, valjda nisam
navrio ni pet godnina, gledao kako razvlai jufke, akama gnjei tijesto, pa ga
rastee preko stola. Na rukama je imala tetovirane krieve, modre kao tinta. Poslije
smo sjedili na ledini, Franz, dundo i ja, i nisam htio ni okusiti krompimu.
Zato, bolan, nee, da nisi bolestan?, pitao je Franz.
Dundo mi je prislonio mku na elo da vidi imam li temperaturu. Bio se zabrinuo.
Hajde uzmi, meni za ljubav, samo komadiak, navaljivao je Franz.
Neu i neu i neu, rasplakao sam se, jer sam bio gladan, a pita je mirisala.
Pa zato nee?
Zato to je prljava!
ta je prljavo?, iznenadio se dundo.
Pita je prljava od tinte, odgovorio sam.
To ih je tako zainteresiralo da su zaboravili i zato smo doli, ba-talili su i konice i
vrcanje meda, nego su me satima gnjavili i mamili da kaem kako je to pita prljava
od tinte. Prvo se nisam dao, jer sam znao da na dobro ne moe izai, a onda je
Franz izvadio dva dinara iz depa, stavio ih pred mene i rekao:
Tvoji su, ako kae!
18
gloria in excelsis
na posao, u Direkciju eljeznica, pa mi je dao list papira, jastui i peat, i rekao:
Ajde, dedera sad ti muhurlejii, da vidimo jesi li za inovnika prvoga ili drugog
inovnikog reda! I kad sam vidio da moj peat ostavlja ista krila na papiru, ista
slova iako ne znam itati, i isto je okrugao kao njegov, oduevio sam se pa sam tako
muhurlejisao sve dok dundo Vilko nije posvravao sve poslove u kancelariji. I
naravno, prsti su mi ostali zamrljani tintom.
Ne prinosi ruke licu ako Boga zna, zavapio je tad dundo Vilko! Ko lizne tintu, taj se
namah razboli od kuge.
Eto, rekao sam, dundu Franji i Franzu, pita je prljava od tinte, a vas dvojica ete
dobiti kugu jer vam dundo Vilko nije rekao da se od tinte dobiva kuga.
Njih dvojica su se najprije zgledali, dundu ama ba nita nije bilo jasno, ali Franzu je
na koncu sinulo pa se poeo smijati, Glavatievo je odjekivalo i grmilo od njegovog
smijeha. A kad se konano smirio, dundu je neto rekao na njemakom. Spomenuo

je Anu i pruio svoje dlanove prema nebu. Dundo Franjo me je ljutito pogledao, pa
se zacrvenio i uhvatio za glavu, a Franz ga je grlio i govorio:
Ima mali pravo, moja je Anda duu dala za kancelarije.
Sutradan, dok smo se vlakom vraali u Sarajevo, dundo Franjo mi je objanjavao
ta su tetovae. Rekao je da se tetoviraju mornari, da ih, ako se utope u oluji,
familija mrtve moe prepoznati. Neki drugi se tetoviraju iz obijesti, a ene u Kaknju i
Kreevu tetoviraju se da neto ne zaborave. Ne zna se ta ne smiju zaboraviti, jer je
to neto davno zaboravljeno, pa se danas tetoviraju samo zato to znaju da su
njihove matere i babe bile tetovirane. One isto ne pamte o emu se tu zapravo radi,
o kakvoj tajni, ali su tetovae vidjele u svojih baba- i matera. I tako, ono to se ne
smije ni za ivu glavu zaboraviti, zaboravljeno je tko zna kad. Nita mi nije bilo
jasno, osim to sam nauio da se od tetovaa ne dobiva kuga.
I opet je mirisala Anina krompirua dok nas je Franz krajem augusta 1934. vozio da
sahranjujemo pele. Dundo Franjo je utio i gledao niz pranjav put, Mladen i
Dragan su se svaali tko je kaka-njac, a tko usranac, jer je jedan roen u Kaknju, a
drugi u Usori, dok je Franz iz kabine na sav glas pjevao neku njemaku pjesmu. ini
mi se istu onu koju su, nekoliko godina kasnije u filmskim urnalima, pjevali Hitlerovi
vojnici.
Bio sam jo djeak, taman onoga uzrasta kada si, po prvi i posljednji put, u stanju
jednako razumjeti djeji i odrasli svijet. Znao sam
19
znao sam i zato je dundo tako tuan. Njemu su pele bile malo manje od rodbine i
prijatelja, a malo vie od ostalih ljudi na svijetu. I sad ih ide sahranjivati. Nisam
razumio samo Franza, ali ni on samoga sebe, nesretnik, nikada nee razumjeti.
Dundo je otvorio konicu. Stajao je malo zagledan u mrtvi pelinji svijet, pa bi je
zatvorio i nastavio do druge. Nakon to je obiao posljednju, samo je digao ruku, a
mi smo, bez rijei i pitanja, krenuli prenositi konice na sredinu livade. Mali Dragan
je s dundom sakupljao suho granje, bilo je vedro, zrak je bio kao kristal u prstenu,
nisu se ule ptice. Zapravo, nita se nije ulo. Sveaniji trenutak nisam doivio.
Kada je planula lomaa i proirio se miris meda i voska, pomislio sam zato tako ne
moe mirisati u crkvi. Tamjan nije Kristu drag. Tako su mi krenule suze. Dundo je
plakao, plakao je Franz, i Mladen. Dragan je stajao nekoliko metara od nas i gledao u
vrhove cipela, kao da je loptom razbio susjedov prozor i sad eka da se otac vrati s
posla.
Eto, tako je to bilo krajem augusta 1934, bistrog i istog dana kada smo sahranjivali
dundove pele. Konice vie nije postavljao kod Glavatieva, nego se prebacio na
Romaniju, jer je blie Sarajevu. Franz je uskoro otiao u penziju, a nije od toga prolo
ni pola godine, kad li se Anda, prava zdrava, sruila mrtva dok je u vrtu brala salatu.

Srce, rekli su. Njemu je nakon toga prahnulo da bi se vratio u Frankfurt. Na

dopisnicama koje je svakoga mjeseca slao dundu je u prvo vrijeme pisalo: Dragi
moji, ja sam vam dobro! Kada ete mi u vizitacije, uz Majnu, na pivo i kobasice?
Poslije je pisalo samo: Dragi moji, ja sam vam dobro!, da bi na zadnjoj dopisnici
koja je stigla stajalo: Dragi moji, najdrai Franjo, treba li ti ofer za Glavatievo?
Ako treba, misli na mene, ja bih doao.
Bilo je to pred Boi 1940. Dundo Franjo je itao Politiku, vijesti iz svijeta, sluao je
Radio London, a mene bi, kad sam dolazio iz Beograda na dopust, pitao je li istina.
Valjda jest ako tako pie, odgovarao sam. Pa ta e biti s Franzom? Nita, rekoh,
isto to i s drugim Nijemcima. E, jadan Zeljko, pa nije ti on pravi Nijemac.
Sredinom aprila 1941. dundo Franjo je s prozora svoga stana gledao kako ustae
razbijaju idovski templ. Priao mi je o tome kada sam prvi puta doao iz baze u Raj
lovcu. Tetka Olga je iznijela govedsku juhu, zveckao je srebrni escajg po porculanu, a
on nije prestajao.
Dundo, a zato ti to meni govori?
Ustao ie od stola, odmakao zavjesu s prozora i mirno, sasvim
21
Doi, pa vidi ta je ostalo!
Dundo, ja sam samo domobranski pilot.
Nakon ruka je otiao na posao, bio je deurni u Direkciji eljeznice, a meni je ostalo
jo dva sata do povratka u vojarnu u Rajlovac. Leao sam na otomanu, tetka Olga je
heklala u fotelji, Mladen i Dragan su bili negdje vani. utjeli smo ba onako prisno,
kao to uti s ocem ili majkom. I onda je u neka doba, ne diui glavu od igle i
konca, onako u miru, da ne zna brine li se ili se gorko ali, progovorila:
Vani rat, a on ti povazdan samo kune pelinju kugu, onu iz 1934. Veli, da nije bilo
toga, nikad ne bi rasturao konice na Glavatievu. A Franz bi ostao u Konjicu, jer bi
imao drutvo i jer bi mu bilo nezgodno ostaviti ga bez prijevoza. Ne bi se vraao u
Njemaku. Eto, to ti moj Franjo vergla bez prestanka. E pa, majka mu stara, gdje je
to pelinja kuga ubila ovjeka!
Ispustismo tako dvije bombe kod Glavatieva, jednu emo u Neretvu, a ostale
emo nad morem. Sve bi bilo lako i sve bi prolo za ne upamtit da nije one koju
smo bacili na bivu Zemljoradniku tedionicu, ispred koje je bio sat, pred kojim bi
mi, djeaku, dundo Franjo uvijek govorio: Puno je sati, ubit e nas tetka ako
zakasnimo na ruak! Mui me ta bomba, na koga je pala i gdje je eksplodirala, kao
to dunda mui pelinja kuga. Ne moe si pomoi im pone tako misliti. A nisi
balvan, niti si Alban, pa da ne misli.

teta, rekao je, koja jebena, jebena, jebena teta!

Pod nama se zelenila Neretva, po boji joj se vidi da je gotov rat. Jutros ba nitko po
nama nije pucao.
Sarajevo, jutro 2. aprila 1945, 6 sati i 15 minuta
Pa kad je konano zabrujalo, i u daljini se zatresla zemlja, nama ludovima kao da je
pao kamen sa srca. Poeli smo i disati, a ui nam polegnue kao u lovakih pasa
nakon to se oznojeni vrate iz lova. Tako se zau i kevtanje:
Moe li ovo biti Rajlovac?
Ma jok, nego Hrasnica, pukla je kod remontne radionice... E, vala nije, nego je
Cengi Vila. Da je Rajlovac ili Hrasnica, ne bi se tako ulo.
A da je Cengi Vila, ti bi se ve usro od straha!
Te V in ma ie 1' ti tri meni srnvori?
A gdje je ova udarila? Moe biti kod kasarne Jajce...
Ne kae se Kasarna Jajce, nego Kasarna princ Eugen Savojski, javi se profesor
Hoek, kao i uvijek s neim to nikoga ne zanima. Koga briga zove li se neto Jajce,
kao to se zvalo za Turaka i Kraljevine SHS, ili se zove po princu Eugenu, kao to se
zvalo za cara Franje Josipa. Ali daba, takav ti je Hoek, vazda nekoga neto
ispravlja, bit e da se zato nije ni enio. Koja bi ga takvog trpila.
Nakon to se ula i osjetila peta eksplozija, zavladala je tiina. Proao je prvi val, svi
znaju da e nakon nekog vremena naii i sljedei, ali ljudi ne oslukuju. Nakon to
su se jednom raspriali, nee umuknuti do kraja uzbune. Tako je svaki put, i tako
e biti dok god bude rata i bombardmana. A ja raunam da ne moe jo dugo.
Otkako se iz stana Pube Levija iselio feldvebel Zorn, na kuni ver-mahtovac,
osjeam daje gotovo. Nikome nita ne govorim, ali znam ta mi je initi. Kad se
spuste iz ume i priupitaju me gdje sam bio i ta sam radio, rei u da sam bio
kljuar sklonita. to je, poteno govorei, i istina. Marta 1941. operirao sam kilu,
jugoslavenska mobilizacija me je maila jer sam bio u krevetu, svejedno to sam bio
rezervni kapetan, ni kralju Petru nisu trebali kilavi kapetani. A Nijemcima i
ustaama, brate, nisam bio kapetan nego raunovoa. Nisu me trebali jer su imali
previe i svojih raunovoa, a i nije bilo previe toga to bi se trebalo raunati. Pa
eto, drugovi, ako je grijeh to to sam postao kljuar za sluaj uzbune i
bombardmana, a vi mi sudite!
Nee oni mene ni pitati gdje sam bio i ta sam radio. Kad bi ovakve ispitivali, ne bi
do kraja vijeka svi bili ispitani. A ni to ne bi bilo po pravdi, jer bi se ispitali samo ivi.
A tko bi provjerio ta su radili mrtvi? Eto, Puba Levi, ivjeli smo cijeli ivot vrata do
vrata. Njegova mati Palomba na svijet ga je donijela pola godine prije nego mene

moja Marica. S jedne strane zida on je tulio, dok sam se s druge strane ja raao.
Igrali smo se u dvoritu, ispred usterske radnje Avde Gomiljaka, on nas je gonjao sa
ilom u ruci jer mu rastjerujemo muterije. Pa je jednom zbo Pubu ilom u guzicu, pa
ga je stari Sa-lamon tuio sudu. Veli, uster mu je umalo ubio sina, pa su dolazili
andari i istraitelji, a ja sam im kazao, jest, Avdo je htio ubiti i Pubu i mene!
Zatvorie tako radnju Avde Gomiljaka, samo zato to je Pubu Levija malo bocnuo
ilom.
Onda smo skupa ili u kolu, ja sam propadao, on je prolazio, ali na kraiu smo
oboiica dobili hlieb u ruke. Iao sam mu na oev spro22
gloria in EXCELSIS
u hotelu Central bio na svadbi. Osim to smo bili komije, bili smo, hajde da tako
kaem, i prijatelji. Sve do jednom.
Moja Stefanija odnekud je donijela maka Gabrijela. Bio je sasvim bijel, crvene
njuke, a oiju plavih kao u djeteta. Pogleda te, a tebi se uini da to ne moe biti
ivotinja. Govorio sam tefaniji - bona nebila, grijeh je hajvana ljudskim imenom
zvati, ali im bi me on pogledao, ja uutim. Jest bio Gabrijel, kao aneo, ni
nadbiskup ari ne bi ga drukije zvao.
Zbog Gabrijela me je prestala pozdravljati stara Palomba. Rekoh, tija Palomba, da
vam ponesem cekere, teki su! A ona ni da me pogleda, kao da me nema, nastavlja
dahtati i stenjati uza stubite. Ja sam ve odavno skinuo cipele kad ju ujem da
otkljuava vrata. ta li joj je, Boe dragi, da nije poemerila pameu, pa ni komije
vie ne prepoznaje?
Proe od toga dva mjeseca, kadli sretnem Pubu ispred katedrale. Kiseo ko limun,
usta mu se tako skupila da ih jedva otvara na - dobar dan.
ta je bilo Puba, reci mi!
Uhvatim ga za ruku, drim, ne dam mu da proe. On nita, samo uti i gleda negdje
okolo, kao da e naii tramvaj pa da mu ne pobjegne.
ta god da je, red je da mi kae. Odrasli smo zajedno!
A on mi govori - pitaj svoju enu, ona e ti rei!
Elem, ta je bilo: Gabrijel bi, kao i svaka maka, etao simsom, obilazio oko zgrade
od jednoga do drugog prozora, tako da je stara Palomba umislila da joj pia u saksije
te da su joj zato uvenule bego-nije. Dolazila je tefaniji da se ali, a moja ena joj je
najprije razumno pokuavala objasniti kako su saksije visoije od Gabrijela i da
nema naina da se ispisa po cvijeu, ali stara ni da uje, nego samo ponavlja da su
joj se zbog nae maketine, tako je govorila, osuile begonije. Stefanija ju je vie

puta zamolila da Gabrijela ne naziva maketinom, ali ona bi na svaku molbu

dvostruko ponavljala.
I kako je zavrilo, zato me Palomba ne pozdravlja, a Puba me jedva gleda?, pitao
sam enu.
Rekla sam joj da nas ostavi na miru.
ta si joj jo rekla?
Da Gabrijela ostavi na miru.
A ona?
KaWn mp niip crarrt Ha ipHnn markprinii 7nvpm Oahriiplnm
23
Mar napolje, kurvo ifutska! Tako sam joj rekla. Nisi trebala.
I nije trebala, znala je to i ona, ali daba sad. to je bilo, bilo je, nismo u koli pa da
idemo na popravni. Znala je stara Palomba, kao to je i Puba znao, ta tefaniji
znai taj maak. Ako smo sedmu godinu u braku, a jo nam se nije rodilo dijete, i
najgori tokmak bi shvatio, to znai da ne moemo imati djece. ena mi je
nerotkinja, drao sam se na Pubu kad sam ga sljedei puta sreo, Stefanija je jalovua, sami emo ostati, bez roda i poroda, shvati, ovjee, ta njoj Gabrijel znai!
Moja mati nije ifutska kurva. I nemoj mi se vie javljati, nikad vie. Dabogda vrag
odnio i tebe i tvoju enu!
Nije prolo puno, a ja se vraam s posla i imam ta da vidim. Gabrijel lei na
linoleumu pred vratima, trza zadnjim nogama, a na usta mu izbila pjena. Stefanija,
kad ga je vidjela, samo je bez glasa kliznula uza zid. E, mislim se, Puba, moj Puba,
imate li due koliko u zjenicu stane!
Nakon to je Gabrijela nestalo, Stefanija se izmirila sa ivotom. Kao to se izmire
starci nakon to narode djecu, podignu unuke i znaju da su na ovome svijetu svoje
obavili. Bog je ugodio da im tad postane svejedno, pa umiru bez velike muke. E, ba
tako se izmirila moja Stefanija a da nije proivjela ni pola ljudskoga vijeka. Poela se
gasiti, da bi se na kraju, deset godina kasnije, i ugasila. Gledala me je dok je
umirala, a znao sam koliko bi joj bilo lake da je nad sobom imala plave Gabrijelove
oi.
Nikad mi nije rekao - izvini komija! Nikad me nije pogledao. Proao je kraj mene
dok sam palcem utiskivao rajsneglu u drveni dovratak, nije ni pogledao zato to
radim, a ja sam stavljao njezinu osmrtnicu.

Eto, takav je ovjek bio Puba Levi, takva je bila stara Palomba, a njih nitko sutra
nee upitati gdje su bili i ta su radili. Oni su mrtvi. Sjeam se, bilo je to 23. aprila
1941, kad me je iza sna prenulo lupanje na vratima. Ali vjerujte, nisam se ni
pomakao. Znao sam i tko lupa, i zato lupa. Nije redarstvo, nisu ustae, nemaju me
zbog ega traiti. Nisu ni Demidii, ni Sunarii, ni Krajinovii, ni
Sulejmanpaii, nemaju oni razloga lupati. Znao sam da je Puba, uo je da poinje,
nije spavao od straha nego je gledao na ulicu, svu no bi puio i gledao hoe li
netko ui u dvorite, znam to, s kreveta bih mu vidio ar cigarptp n ciH io *riHir\ rio Hrilovp i car! cp ciptir* mpnp Vtnrt* Ha (Ja cWlnnim
24
Gloria in excelsis
Mislio sam, e imune, ako sad popusti, nisi ovjek! Ako se di-gne i primi ih kao da
se nita nije dogodilo, ako ih sakrije dok ne proe, ako uini ono to bi, moda,
uinio netko drugi, ili bi i ti uinio nekome drugom, samo ne Pubi Leviju i staroj
Palombi, ako se samo pomakne s postelje, popiat e se po Stefanijinom grobu! I
eto, nisam se pomakao. Ali tko to zna osim mene i dragoga Boga? Ne znaju to oni
koji e sutra sii u grad i pitati nas ta smo radili dok ih nije bilo, ali i kad bi znali i
kad bi me pitali, znam ta bih im rekao. Uinio sam ono to sam morao, i nita preko
toga. Spavao sam kad je bilo vrijeme spavanju. Spavao sam kad je spavao svaki
onaj kojemu je savjest mirna i nema se ega plaiti. A Pubi Leviju, zna to crna
zemljica, savjest nije bila mirna.
Jest, sledila mi se krv u ilama kad sam im uo glasove. Jedan je vikao - Izrael Levi,
a Puba mu je odgovorio - nema Izraela, ja sam Josip! A da nisi Isusov aa? Pa su
se neki smijali. E, ba njega jutros traimo...
Poslije je nastala vika, uli su se krikovi za koje ne znam iji su, da bi se nakon
desetak minuta sve smirilo. Tijela su im pronaena na Vracama. Logornik Skorvatzv
priao je da je medu petnaestoro leeva naen i onaj babe Metuzalemue, ene od
najmanje sedam-sto i pedeset godina, moda i starije, vrnjakinje starozavjetne
Rute, pa da je le poslan na obdukciju u Berlin jer je, izgleda, bilo Zidova koji bi
nadivjeli i najdui ivotinjski vijek pa ih se moe usporediti s biljkama, recimo
bukvama. Logornik je vjerovao u to to govori. U ludim vremenima izlude i ljudi. Ja
sam, meutim, znao da je to le stare Palombe.
Mjesec dana stan Pube Levija bio je zapeaen, a onda se doselio feldvebel Zorn.
Veliki gospodin, to se odmah vidjelo. Nosio je bijele oficirske rukavice, a stubitem
se penjao tiho i na prstima da ne uzne-mirava komiluk. Grabio je po dvije
stepenice, lijepo je bilo gledati ga, nikad se ne bi uspuhao. Ljudi bi popodne po
mirisu, finom francuskom, koji se dugo zadravao u haustoru, znali je li se Zorn
vratio s posla. ene su hvalile Boga to nam je dodijelio njega, a ne kakvog ustau
ili domobrana, likog kabadahiju, Hercegovca ili Krajinika. Takvi nisu pravili razlike

izmeu ume i grada, nego bi se po obraunu s bandama u istonoj Bosni

nastavljali osveivati nad prvim komijama. Priao mi je Hoek, u njegovoj zgradi
su bila dvojica takvih da se nisi smio zakaljati u vlastitome stanu, a kamoli ta
drugo, jer su na svaki um Kili 11 stanill nnontn r\rrv\7aliti i rl^cr^n^i^iti cirat-r\rTa
Kil/-*
25
ljudi znali rei, ba ovi moji iz sklonita, e, blago tebi imo, u tebe je u zgradi bila
samo jedna idovska familija, a ne tri ili pet kao kod nas, pa sad nema belaja s
novim komijama! Ama, nije to, nego ja imam feldvebela Zorna, ljudinu i gospodina!
Ne da nemamo belaja, nego se osjeamo sigurnije jer je on tu.
Nije puno o sebi govorio. Jednom sam ga pitao odakle je, ali kao da me nije uo.
Pitao sam ga je li oenjen, ima li djece. Kazao je da se takva pitanja ne postavljaju
njemakim oficirima. Rekao sam mu da nam je drago to je tu i da su prije njega tu
stanovali naopaki ljudi, a on nita. Samo me gleda, smjeka se i klima glavom.
Nikad nije uao na rakiju.
Da se o kome drugome radi, mislio bi kako i nije neki ovjek. Ili da me gleda s
visoka. Ali Zorn nije gledao s visoka, nego kao da nije bio s ovoga svijeta. Zdrav i
jak, a pametan. Kad bih ga vidio, osjeao sam kako mi bubrezi ne rade dobro, leda
mi se koe s godinama, a noge od roenja krive, kreevske, kao da sam na buretu
jahao. Od takvih kao to je Zorn ozdravlja svijet. Zna da e do smrti ostati takav
kakav jesi jer si od loe japije nainjen, ali svejedno ti se ini da ga je dosta gledati i
ve si zeru jai i pametniji. Kao u narodnim priama, napije se vode s izvora i od
nje ozdravi i pomladi se. Meni je feldvebel Zorn bio ta voda, i ne znam ta se
dogodilo da je sve ukrivo polo pa e takvi izgleda izgubiti rat.
Nije meni trebao Radio London, znao sam da Njemaka stoji loe na frontu kad je
haustor prestao mirisati po Zornu. Je li mu nestalo francuskog parfema ili ga je
prekrio vonj podrumske memle i psee mokrae, to nisam siguran. Ali bio je to lo
znak, nakon kojega su slijedili jo gori. Dan pred Boi sreo sam ga dok se vraao s
posla. Nije vie preskakao stepenice nego je iao jednu po jednu. Nisam vidio
umornijeg ovjeka, iako se penjao bre od mene. Ali nije mu, brate, pristajalo da ide
uz stubite kao obian svijet.
Prije dvije sedmice pokucao je na moja vrata. Uplaio sam se kad sam ga vidio jer
me nikad nije traio. Skoro da pomislim kako i ne zna da iza tih vrata ivim.
Ja odlazim, rekao je, i vjerojatno se neu vratiti. U stanu ostavljam neke stvari koje
su mi drage, radio, servis za aj, nekoliko slika. Ne mogu ih ponijeti sa sobom, ali
bih volio da pripadnu vama, a ne nekom nepoznatom. Doite i uzmite to.
Dotad je valjda prolo i dvadeset godina otkako sam posljednji ut bio u stanu Pube
Levija. Nisam znao da e mi ba to biti vano,

26
GLORIA IN EXCELSIS
stegne ga oko srca... Gledam onu istu zelenu fotelju u kojoj je sjedila stara Palomba,
vazda s bijelom kapicom na glavi. Mogu li samo malo sjesti?
On se nasmijeio i sjeo na otoman preko puta. Gledao me je nekako tuno, ali nita
nije govorio, niti je od mene traio da neto kaem. Sjedili smo tako i utjeli, kao da
je dugo vrijeme pred nama. Uinilo mi se da stara Palomba nije imala druge mane
osim te to je previe voljela svoje begonije. Drukije u misliti im se dignem iz
njezine fotelje, ali kao da je to vano. Tada mi se inilo da je vraje cvijee za sve
krivo.
Ovdje je ivio netko va? Jeste li vi idov?, pitao je, na ta sam pinuo u gae od
straha. To mi se dogodilo samo jo jednom u ivotu, kad je pred kovanicom u
Kreevu na mene nasrnuo andarmerijski konj.
Ali feldvebelu Zornu je bilo svejedno. Pitao je kao da mu je svejedno, ali je pitanje
bilo strano, pa ga na takav nain nisam mogao uti. Tek kasnije sam shvatio da mi
je tako rekao da je Njemaka izgubila rat, pa da bismo trebali razgovarati kao to
razgovaraju dvojica u nekoj dalekoj mirnoj zemlji. Ili bismo trebali razgovarati kao da
rata nije ni bilo.
Uzeo sam sve stvari koje su Zornu bile drage. Napomenuo mi je da pripazim da
ustae ne saznaju da u stanu imam radio aparat. I jo je rekao da su svi predmeti
koje mi ostavlja lino njegovi, da ne pomislim kako dijeli neto to mu ne pripada.
Stan Pube Levija ostao je prazan. Nisu ga zapeatili, niti je dolazila inspekcija. Ja
utim, nikome nita ne govorim, pa ni logorniku Skorvatzvju. Nije to moj posao, a i
drae mi je to je stan prazan.
Eto, ja se zamislio, pa i ne ujem kako se sklonite razbrbljalo. Ona trojica bi ve i
karte razbacila, ali ekaju da im ne promakne drugi val bombardmana, kada e se
opet licitirati, a moe biti da i opklada padne gdje je koja bomba pala. Samo se
gospoda Angela Antunovi, stara Ana Borojevi, trese od straha, kao i uvijek kad
je u sklonitu, ili im prede kuni prag. Plai se Skorvatzvja gore nego to se Puba
Levi plaio onih koji su na kraju i doli.
E, bona Ando, ega li se ti boji u ovaj nevakat, apem joj na
uho.
A ona me hvata za ruku i govori: Nemoj me, sine, tako zvat. Omaknut e ti se kad i
drugi uju.
Kao da svi ne znaju kako se Anda zove. Osim logornika Skorvat-

27
Kreevo, prvi tjedan maja 1765.
U svoj vakat e, s Bojom milou, i mjesec maj. Prozelenilo i prolistalo skoro preko
noi, a prilika je da su i kruke i ljive rodile bolje no inae, za okrjepu narodu i za
bratske svae oko mea. Najvanija vijest je da je kuga izgleda uminula, vrag neka
ju nosi obijesnima, jer zadnji od nje pomrijee evo ima deseti dan. Meu braom je
uzela dvojicu, onu kojima imena neu spominjati, ali rei u, i napisati, zato ih
krijem. Da se njihov rod ili surodnik ne srami toga to su uinili kada ovo bude itao.
Rei u samo da je jedan bio iz Kune, s Peljeca, a drugi da je rodom Ljubuak.
A evo zla koje nehatom poinie: dijelili su istu eliju i u njoj su od duga vremena i
zle navike puili duhan na lulu. Govorahu im iskusnija braa - nemojte, bit e
belaja, borovina plane kad na nju vrue nasloni elo a kamoli ne bi od kresiva.
Nisu sluali. Peljeanin odgovarao da mu pritui, srce mu se stegne, pa mu se mrije
ukoliko ne zapali duhan. Rekao sam mu da se vjerujui pomoli im pritui jer nita
emer ne rastjera kao molitva.
I tako sve do jednom. Na uskrnje jutro nisu dobro udunuli lulu, bila im urba, te
nam izgorje manastir. Znao sam da je to, niko mi nije trebao rei, kao to je znao
sve i jedan brat, ali se ekalo da njih dvojica kau. Ne rekoe, nego ih kuga pomori.
Sve je, pa i to, Boja volja. Grizlo ih u dui, postali su slabi, pa lako ih kuga pod svoje
uze.
Sahranismo ih kako je i red, pod istim kriem kao i druge, i da u istu knjigu
redovnika ostanu upisani. Bog zna kakvo su zlo uinili, ali kako nije bilo od zle
namjere, raunam pravedno je da ljudima ostane zatajeno koji su.
Toliko za danas neka je zapisano.
A barem jedna dobra vijest ostaje izvan knjige. Ona da je djeak Ilija Barii, sin
Matin, ozdravio! A od ega je ozdravio, u tome se miljenja meu braom razilaze.
Jedni kau da se dogodilo udo, da je Ilija ozdravio od kuge, te da nam tako Bog
daje nekakav znak. Drugi govore da se od kuge ne ozdravlja nego da je Ilija bolovao
od druge bolesti, vjerojatno krzamaka, pa je zato ozdravio. I zato ne bi bilo da se u
vrijeme kuge neko razboli i od krzamaka. Pogotovo dijete. Prvi onda kau kako je u
drugih slaba vjera, a ovi njima odgovaraju da nije do vjere nego do bezvjere baba
kreevskih kojima se svako malo uine prikaze i aveti, pa sad od krzamaka prave
kugu.
Prepiremo se tako u tali, na poinku, to od stvarnog razloga, a
28 Gloria in excelsis
lu misu napamet zna. Ja ne znam ta bi mislio i na ijoj bi strani bio. Blie mi je
vjerovati da je Ilija prebolio krzamak, ali niti sam siguran, niti bi to drugima govorio.

A ne bi govorio jer mi se ini da je svejedno je li kuga, pa nam Bog tako daje znak, ili
je krzamak, pa nam Bog kazuje primjerom da se u doba teke morije jedan djeak
razbolio od bolesti kojoj ima lijeka, a koja kugi samo nalikuje. Ne vidim razliku
izmeu tih znakova, ini mi se kako i jedan i drugi isto govore.
Ali drugima, pa ni brai, ne bi prenosio ono to mnim. Niko nije na suhu nauio
plivati, a neke su misli kao plivanje u rijeci. Dok ti same ne dou, brat tvoj ne moe
ih rei, a dou li nikad, onda je Bog htio da ostanu tajna.
Ono to znam da moram initi jest da ih sprijeim da meu narod puste glas o udu.
Iliji bi to bilo gore od kuge, jer bi postao ono to nije, a narodu bi ubilo nadu. Kuga
e iznova doi, moda ve sljedee zime, ili, daj dragi Boe, tek za dvadeset
zima, pa neka narod pamti i neka vjeruje da je bio jedan koji je od kuge ozdravio.
Nada ne ini zlo. Zato, neka nita ne govore ni jedni ni drugi, ni oni koji kau da je
Ilija pobolio od kuge, ni oni koji kau da je prebolio krzamak.
I dok se Ilijom bavismo, stie iz arije glas o promjeni pae, Celik-pae, silno rdava i
bezduna ovjeka, koji je fratre gulio dok ih ne bi ogulio, a ni domaim Turcima nije
bio drag. Otiao je kako je i doao, bez dobra glasa i pozdrava, ba kao da nije ni bio
i kao da mu se dani provedeni u Bosni nee raunati u ivot. Ali hoe dukati koje
je, velju, nabrao vie za sebe nego za carevinu. Zamakao je s pratnjom kroz
Viegradsku kapiju i dabogda se ne vratio nikad.
Kajmekan novog pae, beg Deneti, istog je dana zasjeo i po obiaju sebi pozvao
sva tri gvardijana, fojnikog, sutjekog i ovog naega kreevskog, koji ostade, eto,
gvardijan tale i alatnice, i kugom izmorenog naroda koji je ve, ostavljen bez prave
brige i pouzdanja, poeo gubiti pamet i predavati se praznovjericama svake vrste.
Dolazi tako jedan od brae Karivana, otucaa i klinara, sve snanih ljudi, kovakih
ruku debljih od javorova stabla, a pameti plitke ali stamene, da mi kae kako mu,
eto, ve nekoliko dana, taman otkako je stala morija, nekako u akam kui prilazi
komija imun Pakvan i trai da namire raune. Govorim mu, namiri ih ako ima i
moe, a ako nema, reci mu da se strpi. A Karivan stoji, neto bi mi ko rekao, ali ne
zna kako.
Nije, ujae, to meni dolazi, nego mi i djecu plai. A raune namiriti ne mogu, ni
danas ni na sudnji dan, poto nisu moji nego
29
slio da ti izmoli, tebi e se, ujae, primiti. Neka mi imun Pakvan dolazi kad mora,
neka ie i dug koji ne mogu vratiti, ali neka nema sikiru posred elenke, da djeca
ne gledaju.
Tako mi govori, a ja ne znam ta u: bi li mu kazao da to to on vidi nije imun
Pakvan, nego je prikaza koju mu ja ne mogu potjerati, ve mora sam to usrdnijom

molitvom, ili da mu obeam da u se moliti i nadam se da e mu se od obeanja

pamet razbistriti i nee viati ono ega nema.
A ko ti je taj imun Pakvan?, upitah ga, ba kao da mi je obino to mu dolazi.
Ne znam. Govore mi da je bio ukundjedov ploar.
Kako zna da je ba on?
Dalo mi se u pamet im sam ga vidio. Nita mi nije morao rei. ta ti se jo dalo u
pamet?
Da je istina to kau i da ga je ukundjed ubio. Pa sad posred glave nosi Karivana
sikiru.
Nema ti, bolan, toga. Mrtvi se ne vraaju.
Ovaj se, Boga mi, vratio. A ti mi, ujae, pomozi.
I ta u drugo nego pooh s njime da u akam ekamo imuna Pakvana. Ne uoh
u kuu, ve naloih neka nam ene iznesu dvije cjepanice. Sjest emo na njih i
zajedno uglas moliti krunicu, sve do akama i do noi, pa imun Pakvan sigurno
nee doi. Nije po pravilu i obiaju, ali onaj koji je sastavljao crkvena pravila i
obiaje nije mislio kakve e nas nevolje spopadati u ovoj alosnoj nevjernikoj
zemlji.
Koliko god puta ponovi molitvu, znaj da nisi vodeniki mlin pa da melje vazda isto,
nego rijei izgovaraj s uvjerenjem, taman kao to potok stalno razliito ubori.
Tako sam kazao Karivanu, znajui da on drukije nee razumjeti. Ali nisam kazao
sebi ono to sam morao, pa se u sam akam pojavila prikaza sa sikirom u glavi. Da
se zove imun Pakvan, znao bi i da mi nije reeno. Iskao je da mu se namiri dug,
pa se, ne ekajui odgovor, okrenuo i otiao. Zamakao je u iprag, a nas dvojica
ostali smo s naa dva rozarija i pravo se ne zna koji je u tom asu bio kova, a koji
fratar. Za sebe u rei da nisam bio ni jedno ni drugo.
One zle godine kada je Eugen na Bosnu poveo silnu ordiju zava-die se u kreevskoj
ariji dvojica ljudi. Jedan je bio od soja i ponosa, s imanjem, dranjem i uzdanjem
kako i u nevjernikoj carevini neto vrijedi, a drugi je bio sirotinja pusta, osim snage
u rukama i tvrde viere niip imao nita. Prvi ie kazao da e se ordiia kranskoea
kralia
30
GlORIA IN EXCEISIS
je da ostanemo dalje od tog belaja. Na to ga drugi htjede podgovoriti da pou za
ordijom, Turcima vrate po ljudskoj i Bojoj sve ono to su navolje nanijeli, pa onda

preko Save, u Poegu, Ilok i akovo, gdje peene kokoi s nebesa padaju im na njih
pomisli, a penica raste kako nama trava. To se prvome nije jako svidjelo. Rekao
mu je neka ne luduje i da je prokleta ona zemlja u kojoj peene kokoi s nebesa
padaju, jer zato bi, da nije tako, Bonjake iz ista mira u nju vabili. Drugi si, pak,
nije dao opepeliti, teke su rijei na plitke due pale, rekao mu je neka se turi ako
mu po volji nije da za kranskom ordijom poe, na ta je prvi potegao sikiru iza
vrata i drugome raskolio glavu. I nije se pokajao ni u smrtnome asu.
Ovu priu nikad nisam uo, niti vjerujem u nju. Dala mi se i ostala skupa s
Karivanovom prikazom. Takve praznovjerice nisam osjetio i nisam znao da je
mogua. Bog kanjava ohole. Oholo je bilo o sebi tako misliti meu narodom koji je
izgubio pamet, a na vjeru ga se i tako vazda trebalo podsjeati.
Zalegoh im stupih u dom koji naslijedismo od krave i volova. Ognjica me sasvim
sputala da mi je kroz glavu prolo da se vie neu dii. Osim kune bolesti jo i
drugih ima. Brat Augustin je bdio uz mene, stavljao mi obloge i sluao kako buncam.
Veli da je razabrao ovo: antikrist s visina po ljudima baca peene kokoi! Kae da se
nasmijao od srca, pa mu bi ao to se smije meni bolesnome. Smirio sam se malo
pred jutro. A probudih se, kao i svakoga dana, malo prije est. Bolesti je sasvim
nestalo. Bio sam laki na nogama nego inae. Bit e zato to fra Augustinovi oblozi
i zdravom dobro ine.
Iz Sarajeva dooe dobre vijesti od gvardijana. Beg Deneti sklon je fratrima i
ugodit e da nas paa primi oko dozvole da sagradimo samostan kakav je bio.
Dadosmo Denetiu ezdeset i tri groa da odsad, pa koliko bude trebalo, bude na
zastupnik i zagovornik u carskih vlasti. On taj novac primi, ali ne rade ruke, nego sa
strane i ne gledajui, kao da ini grijeh.
Ne proe dugo i ve sutradan stie zao glas, koji objasni zato se beg Deneti
tako snebivao. Ne samo da se nije za nas u pae zaloio, nego ne htjede mu ni
pripustiti gvardijana s pratnjom. A ove je takav jad shrvao da su, umjesto da se
odmah zapute prema Kreevu ili da odu u upni dvor gdje su bili na konaku, kao
kakve barabe poli u prvu mehanu. Gvardijan govori da su tako uinili nadajui se
da bi tamo mogli sresti koga od pomoi, ali ne znam ima li toga koji bi mu vjerovao.
Kada se nomo trai u mehani? Nikad, brate koliko ia znam
31
jednog Talijana, imenom Giuseppe Stradivari, koji je nekoliko puta u zadnjih deset
godina noivao u manastiru, a znali smo mu jo i strica, imenom Antonije, koji je u
Kreevo dolazio jo prije pedeset godina. Mladi se bavi istim poslom kao i stari:
uvijek dolazi s proljea, luta okolnim umama i bira stabla javora, ali ne svako nego
samo ono koje mu je po eifu, a takav je jedan od stotine stotina javora, jer biranje
nikad nije trajalo krae od dva mjeseca. U ta dva mjeseca Giuseppe si, kao to mu
je obiavao i amida, leglo u umi napravi, zanoi u peini ili se, ako je blizu,
dovue nama u samostan. A na pokraju sijee jedno jedino stablo, pa ga danima

ree, a kad ga sasvim sree, ono to ne baci obino stane na tovar jednoga ili dva
konja. Potom ode u Sarajevo, tu saeka dubrovaki karavan, pa s njime nastavlja
putovanje. Tako vazda ini mladi Stradivari, u dlaku isto je inio stari, a narod se,
krteni i nekrteni, navikao na njih pa se po tome je li na proljee izostao Latin ve
poelo raunati kakva e godina biti.
Elem, Giuseppe je za ovu godinu ranije zavrio s poslom te je u mehani kratio dane
pred polazak dubrovakog karavana. Naima se silno obveselio, a im je vidio da se
oni ne vesele, zapeo je da mu kau ta je na stvari. Gvardijan isprva nije htio, da ne
trai vraga govorei strancu kako je painu kajmekanu dao ezdeset i tri groa, a
ovaj ga prevario. Giuseppe je navaljivao da mu kae, pa kako mu navaljivanje ne bi
ni od turske ni od hrianske, a Boga mi ni od nama bliske kranske fele,
gvardijan se nije umio dugo odupirati i na kraju mu ree kakva je stvar. A kad mu je
ovaj odgovorio da bi mu bilo dosta i pola sata da ugovori susret s paom, gvardijan
je mislio da se Giuseppe ruga te mu je priprijetio:
Pripazi se ti ta govori, da koji od nas ne provjeri ta je tvre, drvo za tambure ili
tvoja glava!
Nije, oe, drvo za tamburu nego je za violinu, a vi od mene popijte rakije. Brzo u
natrag.
I tako ode Giuseppe, a gvardijan i dvojica brae iz pratnje ostadoe sa svojom
mukom. Najgore prisjede fra Valentinu, Dubrovanu kojeg u ivotu nikako da proe
viak finoe, pa se za sve i svata srami. A u nas, ne hvalei razloge, jedino
sramote nikad ne zamanjka. Neugodno mu jadnom to gvardijan razliku ne zna
izmeu tambure i violine, a kako bi je i znao kad i vukovi bjee od torova ako u
blizini na gvardijan zapjeva. Ne daj Boe da se sazna, ili da koji iz pizme zapie, pa
da se pamti.
Ali kao to ree, tako Giuseppe i uini. Eto ga natrag, nije prolo
mi cifi TTi^a noVo eto /~\ r\ r>~i s K noi n O r\C\Cta
nAnO_

T-Vv\7*=CfalJci^ CL*

32
Gloriain excelsis
razgovori se s njima kao sa svojima, ali ree da on odluku o izgradnji samostana
donijeti ne moe, nego se molba mora na Visoku portu uputiti. Na to mu tri kese
dukata ponudie ne bi li nam u Carigradu uredio ferman i drugo sve sredio.
Uspravi se paa, kao da je namah izrastao u jablana, natmuri se i nekako odalji,
taman kao da su ga konji povukli na drugi kraj polja, pa kaza da neto tako ne bi
napravio da mu se i stotinu kesa nudi. Kako to ree, tako i sijevnu pogledom prema

kapiji, a nai se pokunjeno, poput maka im ukrade janjeu digericu, iskradoe

van.
E, to ne uze te tri kese, makar nas i prevario, jer nas je ovako za-deverao misliti ta
mu je. Nikad ovako neto nije bilo. A ono to nikad nije bilo, obino je gore od svega
to je bilo. Pa daj Boe da nije tako.
Britanska zrakoplovna baza na Jadranu, veer 2. aprila 1945.
Jedan aparat se nije vratio u bazu. Romeo i Mogadishu su, dakle, nestali. Svi koji su
sudjelovali u prvom valu govore da su iz vie taaka bili mitraljirani. Zato po nama
nije pucano? Ne znam. Nitko ne govori ni zato je prekinuta operacija. Predao sam
izrvjetaj i izaao van ispred baraka. Sutra vjerojatno nee biti akcija, pukovnik
Boell rekao je da smo sa Sarajevom gotovi. Narednih dana Titova e vojska ui u
grad. Njemake jedinice povlae se prema Savi, svi vlakovi su zaustavljeni, pruga je
prekinuta kod Doboja...
Da smo kasnili samo jednu minutu, ili da je zapovijed ranije stigla, ne bih ispustio
bombu iznad bive Zemljoradnike tedionice. A da nije bilo prekida akcije i da sam
ih sve bacio na Sarajevo, sad ne bih o tome razmiljao.
Zato me mui ta jedna?
Ne znam ni to. Bogu se prispalo, pa ljudi ne znaju, rekla bi teta Kate Laptalinka kad
god ne bi imala odgovore na vie od dva pitanja. Zato jutros nije bilo salate na
placi, zato ne stie vlak od Mostara sa Sarajlijama i zato nema kie, iako je
okrenulo na buru? Bogu se prispalo, pa ljudi ne znaju
Priam to Johnu Terrvju, Ircu aviomehaniaru, a on mi govori da mu je sve jasno, to
to mislim na tu jednu bombu, i da je sretan to avioni koje popravlja ne idu na
Belfast.
Napravio bih diverziju, pa da je i sam Hitler u Belfastu, neu da
33
Hoe li da ti govorim istinu ili da ti pomaem? ini mi se da je bolje da mi
pomogne.
Bez rijei mi je pruio uturu. Ovog puta unutra je ljivovica. Otkako ga poznajem,
jo od Napolija u zimu 1943, Terrv uza se nosi tu uturu i puni je, ovisno o prilikama,
razliitim piima. U poetku bila je to grapa, kad se u proljee 1944. govorkalo da
se premjetamo prema Francuskoj, nabavio je konjak, pred zadarske akcije kupio je
od vikih seljaka lozovau, a kad je njemaki radio javio da Winston Churchill odlazi
u Moskvu da se pokloni Staljinu, Terrv je ve drugoga dana u uturi imao votku. Ako
nita drugo, on je najobrazovaniji ovjek u bazi. O svakom narodu poneto zna.
Bogu se prispalo, pa ljudi ne znaju!

Prevedi to.
Govorim mu kako je to kad u Dubrovniku pue jugo, more smrdi od govana, izbija
vlaga iz zidova, a ljudi polako gube pamet. Bogu se tada spava. Terrv me gleda,
odmahuje glavom, veli:
Nije to. Prije nego to e na spavanje, Bog ljudima uzima volju i snagu. Da ne rade
gluposti dok njega nema. Eto, to znai ta tvoja izreka.
Iskapili smo svu ljivovicu, pa smo jo neko vrijeme sjedili na pisti naslonjeni na
avionski kota. Rekao je da neto tmurnije u ivotu nije pio, te misli da se Romeo i
Mogadishu nee vratiti. ak i ako su na vrijeme iskoili, dolje e ih zatui.
Takva je ljivovica, uzdahnuo je John Terrv.
Rastali smo se ispred baraka. On jo nee na spavanje. Uvijek posljednji lijee i prvi
se die iz postelje. Pria se da ga nitko nije vidio dok spava.
Usnuo sam prije nego to sam spustio glavu na jastuk. Sanjam dunda Vilka, stoji
ispred svoje kue na Ilidi i gleda njemaku vojnu kolonu kako se kree niz
Kasindolsku cestu. Svi su se zatvorili u kue, vire iza zastora, jedini on stao nasred
kapije, naslonio se na grablje i gleda ih. Sta vi tu radite?, pita ga njemaki pukovnik
s licem vojskovoe Slavka Kvaternika. Dundo Vilko odgovara da eka nekog s kime
bi igrao ah. Juer je njemaki kamion pregazio maka Vilibalda, s kojim je do sada
igrao, pa sad eka da mu nadleni iz slavne njemake armije poalju zamjenu ili da
plate odtetu. Nita od toga, odgovara njemaki pukovnik, ukinute su odtete za
pregaene make, ah je do daljnjega zabranjen. Dundo Vilko zamahuje grabljama,
iljci probijaju lubanju
.l---_:L I.- .,:!-----A Cl..l, v^---:1
34
GLORIA IN EXCELSIS
asa kada sam uao u baraku, iako mi se ini da je san trajao dugo. Koliko je lud,
dundo Vilko bi bio u stanju izai pred kuu dok se njemake jedinice povlae. A
maak Vilibald, to je bilo s Vilibaldom? Stigao je u dundovu kuu onoga ljeta kada
je pucano na Radia. Mama je zaboravila ponijeti boce za vodu, u kupeu je bilo
uasno vrue, a aa bi iskakao na svakoj stanici, traio boce, ali ih nije bilo, pa bi
uskakao u vagon kad bi vlak ve kretao. Plakao sam, to zbog ei, to iz straha da
emo izgubiti au. Pred Mostarom je rekao:
E, sad nema brige, stojimo etrdeset minuta, donijet u ti more vode i jo trudlu s
vinjama!
Ali vratio se bez trudle, s dvije boce vode i novinama. Bio je blijed kao krpa. Na
naslovnoj stranici Politike stajao je teki olovni naslov: Atentat u Skuptini! Sve do

Sarajeva njih dvoje su razgovarali o onome to e se nakon ovoga dogoditi. aa

je bio siguran da poinje rat, da bi se negdje trebali skloniti, jer u Dubrovniku nee
biti sigurno, a mama je govorila da e Radi sigurno preivjeti i da e kralj srediti
situaciju u zemlji. utio sam na svome sjedalu, nisam spominjao trudlu, niti sam
traio bocu s vodom. Osuio sam se od ei, ali mi se inilo da je to sad sasvim
neprilino, kao da usred sprovoda izjavi da si gladan.
Na Ilidu smo stigli u samu zoru. Teta Slava je jo spavala, a dundo Vilko nas je
doekao u eljezniarskoj uniformi, sa crnom trakom na reveru. aa mu je rekao
da skine to i da ih ne provocira. Dundo je bio vie ljut nego tuan, posluio nam je
doruak i otiao na posao.
Tog jutra voda je imala okus kruha. Mama je rekla - tie, probudit e tetu Slavu!, a
ona se uto pojavila u spavaici, sva malena, ve sam ju bio nadrastao, a uz noge
joj se umiljavalo tek razbueno sivo mae. Bio je to Vilibald.
Prevrem se po postelji i pokuavam se sjetiti to je na kraju bilo s njim. Znam da
sam ga vidio kada smo opet za Boi ili u Sarajevo, a nakon toga ga vie nije bilo
u sjeanju. Nevjerojatno je da smo dolazili na Ilidu a da nisam pitao gdje je
Vilibald. Nisam ga valjda zaboravio izmeu dvije posjete. Vilibald je nestao, muilo
me je gdje je nestao, zato nisam pitao au i mater, zato im nisam pisao u
pismu, ili tetku Olgu i dunda Franju, oni sigurno znaju... Tko e izdrati do
sljedeeg javljanja ili pisma, jer mi taj maak, znam dobro, vie nee silaziti s
misli, kao kad se ne moe sjetiti neke rijei, pa o njoj stalno misli, i to vie misli,
ona je sve dalje.
35
Sanjam dunda Vilka, sad se eta Aleksandrovom ulicom u Sarajevu, prolazi kraj
Velikog parka, a pukovnik s licem vojskovoe Kva-ternika govori mu - ne idite tamo,
zlo je to ete vidjeti!, pa pokazuje prstom prema Koevskome potoku. A dundo
Vilko ba tamo hoe, uri da gleda to zlo. Pukovnik ga puta - tako vam i treba kad
niste pazili, govori mu i ljutit nestaje. Mene hvata strah, htio bih dunda odgovoriti,
ali ne mogu, nemam glasa i nema me u mome snu. Pokuavam vikati, ne bi li me
uo s ove strane, ali ne ujem se, samo bezglasno zijevam. Dundo Vilko tako stie
pred Zemljoradniku tedionicu i ja se od uasa budim.
E, noas me postelja vie nee vidjeti. Oblaim se i izlazim van. Tiho je i mirno,
nigdje vjetra, sigurno je na moru bonaca, ali je do mora daleko, barem dva
kilometra.
Idem do straare, u njoj vazda ima budnih. Sluaju ameriki radio i kartaju. Da nije
tako mirno, vjetar bi ve donio zvuk trube ili saksofona.
Sarajevo, jutro 2. aprila 1945, 6 sati i 40 minuta

Sve mislim, danas emo proi mirno i bez dumbusa, kad eto ti logornika
Skorvatzvja. Ulazi u podrum, pa sve otresa prainu s rukava i kose, a praine nigdje.
Gleda u strop, pa samokresom dara po pauini u uglu. Sve se bojim doi e mu
luda, pa e pucati u pauka. Pijan je, bit e da se opet derneilo u krmi kod
Sameka. Otkako su Nijemci napustili grad, ima ih koji se vie ne trijezne, a ne zna
je li to od oaja ili slave to ih vabo vie ne gleda. Kod Sameka je najgore. Mali
Fiko, brice Dervia ustovia sin, radio je do neki dan kao konobar pa nam je
priao. Dolo mu da bjei u umu i spaava ivu glavu, kakav samo lom prave kod
Sameka. A gazda, naravno, uti i trpi. Zna da mu druge nema. Ima i tri mjeseca
kako vie nikome ne naplauje ceh. Strah ga je i spomenuti da se rakija plaa.
A Skorvatzv, jadan, do prije mjesec dana alkohol ne bi ni liznuo. Kad god ga
ponudim, on kae da je na dunosti. Pa kako na dunosti i u deset ujutro i u dva u
noi? Lijepo, govorio je, vazda sam ti ja, moj imune, na dunosti. Da bi mi na kraju
priznao kako se nijednom u ivotu nije napio. Eto, tako je bilo dok je vladao neki red.
A kada je
npctolr* rprlp. mni ti ip ^Vortrat^r vavrein 1rr\r1 ^ampta (^rrtnplr ip ?q rp
36
GLORIA IN EXCELSIS
u ramena, pa se pomiu as lijevo, as desno, mislei da e ih metak maiti kad
rikoetira. Nekoga e sigurno pogoditi.
Logornie, viknuh, doi, bolan, sjedi s ljudima!
Logornik mirka, oi mu krvave od dima i rakije, ba kao mladoj koja se dobro
isplakala. Gleda as u mene, pa opet u pauka.
Namjesti ciljnik, junae! Po bandi oei, krenu ga iz ista mira podbadati Dino
Vukov, mladi brat ustera Ivice.
Skorvatzv ne sputa samokres, ljulja se i mrti, oito bijesan na zemlju pod sobom,
a ja gledam kako bih barabi zavrnuo vratom da uuti, ali Dino Vukov ne posustaje:
Rod ne sramoti, nego pucaj! Svi te gledaju.
Logornik Skorvatzv se najednom umiri, lice mu se razbistri, pa konano spusti
samokres i spremi ga u korice.
Misli da sam pijan?, stajao je jedva pedalj od Dina Vukova, koji je sjedio na
otomanu do Adila Ferizovia i Hamde Magbulina. Hamdo je neprestano mijeao
karte, a sad je stao, s pola pila u lijevoj, pola u desnoj ruci.
Misli da je gotovo?, sabrano e Skorvatzv. Uini mi se da uope nije pijan. Pravio
se, samo da vidi to e tko rei i koliko e se tko uplaiti.

Dino Vukov nije odgovarao. Digao je glavu to je vie mogao, pokuavajui gledati
Skorvatzvja u oi. Jabuica u grlu ila mu je gore-dolje, kao da se sprema na tuu.
Logornik mu je bio tako blizu da bi ga i manje hrabro i ludo eljade odgurnulo, ali
Dino Vukov je znao da e, uini li to, imati ozbiljnih problema. Puno ozbiljnijih od
engleskih bombardera.
Rat je izgubljen, je li? Odgovori ili u ti kundakom glavu rasco-pati, nastavio je
Skorvatzv opasno tihim glasom.
Oprosti Veljko, nisam htio, ree Dino Vukov, shvativi da je doao do ruba. Mislim da
se prvi put u ivotu nekome ispriao.
Logornik Skorvatzv se odmaknu od njega, pa s rukama na leima, kao u nedjeljnom
panciru, zadovoljno krenu u etnju podrumom. A ljudi ute i sklanjaju poglede, vidi
se da ih je strah da bi ih mogao neto upitati. On uiva u tom strahu, ako je i pijan,
to je jae od svake rakije. Zastaje pored Franje Holmana, biveg konobara iz
Odeona, onoga koji nije pet minuta u ivotu utio, a nesretnik Franjo se sav uvukao i
usukao, doao manji i tii od onog pauka, i smilja to e rei upita li ga logornik je
li rat izgubljen. Ali Skorvatzv nastal/lia dalip r*a rlrvrtp Art Raqp Fncrl iirlnvirp pnwnn 'ZHenka nrnfesora
37
prije rata kao sindikalist robijao u Mitrovici. Ja sam ju, onako iz ale, jednom pitao
gdje je Neven, rekla je - u Zagrebu radi na graevini, da bi me nakon toga poela
izbjegavati. Svi znaju da je Neven u umi, zna i Skorvatzv, morao sam mu rei za
one koji imaju roake u partizanima ili su neista podrijetla, jedino mu nisam rekao
za staru Anu, ali ni Bosu on nita ne pita, nastavlja etati i eto ga na kraju k meni.
Jesam, veli, napio sam se ko zemlja, pa sjede.
Jest, rekoh, svima nam doe.
Ali meni neto esto u zadnje vrijeme dolazi.
Mora nadoknaditi to ranije nisi pio.
Misli da je tako?
A kako bi drukije bilo.
Uuti Skorvatzv, a utim i ja, ne znam to bih vie rekao, jer sam slagao i ovo dosad.
Zna to on, kao to i ja znam. Pa u dva bespotrebna znanja nastavljamo ekati
bombardere, sve dok on ne sklopi oi i ne zaspa na stolici. A kako je zaspao, tako
narod poe zamoriti i doap-tavati se, Hamdo Magbulin je iznova mijeao karte,
Dino Vukov se pravio kao da nita nije ni bilo, profesor Hoek je trijebio dlaice s
kaputa. Sve ih gledam i mislim kako nijedan od njih, kakve god pameti bio i kakav

ga god karakter svijetom vodio, ne zna ta nas ovih dana eka. Ne znam ni ja, ali
osjeam da e biti strano. A oni ne osjeaju nita. Osim Bose Fogl, koja eka da
joj se vrati sin.
Logornik Velimir Skorvatzv propio se zbog Luburia. Znam to, ne mora mi on
govoriti. Prije odlaska feldvebela Zorna, dok jo nije bilo znakova propadanja, znao
je govoriti kako e u Sarajevo uskoro doi prva Poglavnikova uzdanica, ovjek koji
e srediti stvari u gradu. A jest da se imalo i ta sreivati. Pola je ehera, pogotovo
nakon zime 1943, odlazilo u Slavoniju u promibu, po slaninu, brano i jaja, a drugo
je pola iz Hercegovine dovlailo bale duhana, vino i rakiju, pa bi jedni drugima za
suho zlato preprodavali plijen. U isto je vrijeme sirotinja skapavala od gladi,
bojovnike obitelji nisu primale nikakvu pomo, rasipala se i na oigled raspadala
drava, a da se nitko, osim nadbiskupa Saria i nekolicine idealista, ne bi poeao
iza uha.
Nije Skorvatzvja toliko muilo to su se drugi dali u lopovluk, a jo ga se manje
ticalo to to je sirotinja ostala bez korice kruha. Gdje je on u svemu tome, dok jedni
dovlae slaninu a drugi duhan? To ga titi, i to mu mira ne da, jo od ljeta 1942,
kada je shvatio da sve nee biti onako kao to je izgledalo prvih dana. Raspisala se
arija na sve strane, frailice s Banjskog brijega nisu vie eznutljivo gledale za
38
GLORIA IH EXCEISIS
zdrave, rastjerani su i posljednji idovi, opustjeli su duani srpskih gazda, pa se
vie i nije znalo zato si, i za ije babe zdravlje, navlaio odoru, prisezao Poglavniku
i izvrtao ivot naglavake. Nije on umio sa slaninom i duhanom, a i kako bi kad je
kao pastorak mostarskoga financa uio i nauio da sve treba biti po znakonu. Njega,
kao i njegovoga oca Ferenca, vazda je morilo samo to to zakoni nisu kakvi su bili za
Franje Josipa pa da se zna tko su gospoda, a tko je nesorta, nego su bili takvi da se
nesorta bogatila, a gospoda je propadala. Kada je proglaena Nezavisna Drava
Hrvatska, pa je odmah reeno da su svi Hrvati gospoda, a da e nesorta biti
oiena kao to se to radi u velikome njemakom Reichu, Ferenc je rekao svome
sinu: Veljko, za mene je kasno, ali ti budi u prvom redu kad se bude dijelila pura!
I vala bi mu sin u prvom redu! Doao je u Sarajevo krajem aprila 1941, u sveanoj
odori i s briljantinom u kosi. Taman se bio otopio posljednji proljetni snijeg, a ja
krenuo na Skenderiju kod tete Micike da joj vratim sokovnik koji smo od nje pozajmili
dok je Stefanija jo bila iva. Godinama me je gnjavila za taj sokovnik pa mislim se,
hajde da joj ga odnesem, ako stara vjetica umre, ostat e mi sokovnik na savjesti.
Kad li, kod obanije me zaustavi mlad i lijep ustaa. Trai isprave, ja mu ih dadnem,
a on e na to - poite sa mnom! Nisam se uplaio, nemam zato, ali svejedno mi
nije bilo ugodno. Ne vraa mi isprave, nego me negdje vodi, skupa sa sokovnikom
tekim kao tu. Ustaa uri, a ja za njim klipem i osjeam se kao idov Hirschl iz
komedije u Oficirskome domu. Dovede me tako na ugao Kulovia ulice, a tamo lei

ovjek i ne mie se. Lei na trbuhu dok se pod njim vidno iri lokva krvi. Oko njega
stoje ljudi, moda ih je desetak, a malo dalje i dvojica ustaa. Okrenuli cijevi prema
skupini i ne miu se.
E tu me je ve uhvatio strah. Jo u, ni kriv ni duan, zavriti kao talac a da teti
Miciki nisam vratio sokovnik.
Znate li tko je ovaj ovjek?, upita me i nogom ga izvrnu na
leda.
Platon Jeftanovi, rekoh, znam ga cijeli ivot! Ba Platon?, nasmija se ustaa koji
me je doveo. Ba, eto, on. A ta je uinio?
Nita, samo je skoio kroz prozor. Nisu nam htjeli rei kako se zove, ree, i nogom
izvrnu Platona na trbuh. Plaio se mrtvih oiju, pa je le tako po potrebi prevrtao, za
svakoga koga bi doveli na prepoznavanje. A ljude je, bit e, od toga jo vea
strava hvatala, nisu navikli da se mrtvi nogom prevru i vieruiem da su mi bili
zahvalni kada sam
39
Ne znam tko su bili ti ljudi, ali vjerujem da Platona nisu ni poznavali, jer zato bi
inae tajili kako se zove. I to pred uperenim pu-anim cijevima. Ili ga nisu znali, ili
su ga zaboravili, jer Platon odavno nije izlazio iz kue. Ukoila su mu se koljena i
vie nije mogao niz stepenice, a nije imao rodbine da ga iznosi van. Valjda mu je
dodijao takav ivot pa je skoio kroz prozor. Ali kako se mogao s takvim koljenima
popeti na okvir?
S kime sam imao ast?, upitah ustau dok mi je vraao isprave.
Skorvatzv, rekao je, Hercegovac s maarskim imenom.
Valjda nas je zbliio taj le pa smo se od tada pozdravljali kao dobri znanci, a uskoro
smo poeli svraati na kafu ili aj kad bismo se sluajno sreli u gradu. Priao je o
ekspedicijama u istonoj Bosni i o varoici uz Savu pokraj koje se na jednome
mjestu uvaju svi koji bi mogli rairiti bolest. Otamo nitko ne moe pobjei, govorio
je, a ja sam mu vjerovao, kao to sam vjerovao da e tamo zavriti svaki onaj koji
ruje protiv drave ili ju bilo kako nagruje. Moda mi je i rekao o kojoj se varoici
radi, ali sam odmah zaboravio. Previe je mjesta uz Savu da bi se svakome upamtilo
ime. Priao je Skorvatzv da nema ljepeg osjeaja nego kada bi usred zvjezdane
noi prolazio izmeu baraka u kojima spava sav olo Nezavisne Drave Hrvatske.
Pod izmama kripi ljunak, vonja maslakovo mlijeko i tiho se uje Sava.
Tako je bilo kad se inilo da postoji jo nekakav red. A kada je reda nestalo, ili kada
je Skorvatzv shvatio da ga nikada nije ni bilo, pa su ga poele uljati izme i plaiti
vlastita odora, raspriao se o tome kako e u Sarajevo uskoro stii prva

Poglavnikova uzdanica, nakon ega e svaki pekulant i svaka hulja podnijeti raun
s kamatama. Pitat emo sve koji su djecu poslali u umu - gdje su vam, brao
Hrvati, vai sinovi i keri?
Nisam mu povjerovao, a on je znao da mu ne vjerujem. uvaj se razoaranja,
govorio sam mu. A on bi meni: Vidjet e ti uda, moj imune, im nam krilnik
stigne! Ako je krilnik, nije krilat!, lanuo sam jednom. A on se naljutio. Ba kao dijete.
Ali nije tad izmeu nas zahladilo, nego kasnije, dan nakon to je Luburi stigao u
Sarajevo.
Malo pred veer, ujem viku pod prozorima. Izaem na prozor, kad dolje Skorvatzv,
veli - spremaj se, da si za pet minuta gotov! Rekoh, ta je?, ne pitaj nita, nego poi,
nee ti biti ao! I ta u, uzmem kaput, navuem cipele i onako u kunom odijelu
siem pred kuu. A Skorvatzv obukao sveanu odoru, povjeao medalje, mirii na
mentol bombone kao kakav astmatiar, kae:
40
Gloria in excelsis
41
Sjedosmo u crni mercedes, istim se takvim vozio feldvebel Zorn kad ne bi dolazio na
motorkotau, a za upravljaem Savo Trku-lja, moj predratni knjigovoa. Rekoh,
Savo, ta e ti tu? A logornik se smije i govori - e, moj imune, Savi sam ja glavu
spasio kad sam ga uzeo za ofera, a sad je vei ustaa od mene. Fino, mislim se,
neka i od Save ispade ovjek, bogme u moje vrijeme nije takav bio, umalo to u
zatvor zbog njega i njegove aljkavosti ne odoh. Kako je taj knjige vodio, nije ni udo
da se Kraljevina u deset dana raspala. A sad ga eto, tem se prometnuo u Hrvata,
tem je jo i ofer ustakome logorniku. Ali nita ja ne govorim, samo utim, kao to i
Savo uti. Nee proi ni deset dana, a Savo e nestati skupa s pismohranom
Ustake nadzorne slube. I nije sad meni do toga to je Savo Trkulja ispao onakav
kakvim ga ja poznajem, a ne onakav kakvim ga je Skorvatzv zamiljao kad mu je
glavu spaavao, nego mi je do toga to me je Savo Trkulja vozio kod Luburia.
Dovezli smo se do vrha Sepetarevca i izali pred lijepom i modernom kuom,
jednom od onih vila koje su tridesetih gradili lijenici i bankari da ariji pokau
dokle su dogurali. Doekala su nas dvojica straara, od glave do pete u crnom, bez
ikakvih oznaka na kapi i uniformi. Uvedoe nas unutra pred mladog, naoitog
ovjeka, koji je prije izgledao kao amerikanski filmski glumac, nego kao hrvatski
vitez.
Izljubie se njih dvojica, a ja budala nikako da shvatim zato me je Skorvatzv doveo.
Zato da ih vidim kako se grle, da mogu drugima rei kako je na logornik, komija
na, prijatelj s prvom Poglavniko-vom uzdanicom. Nije me Luburi ni pogledao. Ni
tada, a ni kasnije kad smo jedan do drugoga sjedili u autu. A ni te noi kod Andrije

Zovka, kada se jelo i pilo, ni kasnije kada se od ivota dijelilo. Po Luburiu bi se

moglo raunati da nisam ni bio prisutan, ali po Savi Trkulji raunat e se neto
drugo.
I, eto, sad sjedim u naem sklonitu, kao slubeni kljuar, osoba od povjerenja i pici
zaduen za red i mir u vrijeme zranih napada u sedamnaestoj i dvadeset prvoj
oblasti, a zapravo u naoj jednoj i pol ulici. Do mene sjedi Ana Borojevi i premire
od straha jer joj je glava pijanog logornika Skorvatzvja pala u krilo. Ne usuuje se
probuditi ga, od straha se ne mie, jedva die stara Ana da logorniku ne remeti
snove. Sklonite zuri u njih dvoje, jedni saalijevaju staru enu, a drugi bi htjeli da se
logorniku u snu kae koje je vjere ona u ije je krilo glavu spustio. Ana bi mu mogla
biti majka, ali on nikada ne bi mogao biti njezin sin. udne su to stvari.
da se u miru i bez belaja raziemo. I da vie ne mislim na Luburia. Kreevo, drugi
tjedan maja 1765.
Dedera, Marijane, posluaj sebe dok se Bogu moli, pa vidi da mu niste i ti i molitva
tvoja zamalo dokundisali! Ve drugi mjesec prolazi, a ono to ie od Njega samo
raste, dok se ono na emu Mu zahvaljuje stalno smanjuje. Pa, majka mu stara,
Marijane, da nisi pretjerao i da se usrdnost tvoja ne premee u oholost? Samo daj i
daj i daj nam danas ono to emo iskati i sutra! Prvo bi kuga, pa manastir pogori,
ode iz Sarajeva naopaki paa, doe u Sarajevo nadak paa, za kojega vie ne
znamo zato nee ono to nee. I to je najgore - ne znamo ni to hoe, jer da to
znamo, udjenuli bi se nekako u paino hotijanje. A nakon to nas i to zgodi, dooe
dani od niega. Od tale do alatnice, pa do zgarita i natrag, samo lutamo po batini
svojoj i gdjekad se koja praznovjerica oee o nas, a gdjekad koju molitvom ludom
naem gvoarskom puku iz glave nastojimo izbiti.
Nego, hvali Boga, Marijane, a manje od njega trai! I zapisi ono to se dogodi, da
drugi znaju kako u ovakvom sluaju postupiti...
Bogu hvala to nam dade brata Agatona i to je sa nama, evo, ve dvadeset i petu
godinu. Kada se fra Valentin Beni 1741. vraao iz Stambola, prie mu negdje kod
Soluna djeak, tanak kao grana, kost samo to ne probije kou, pa mu na turskom
govori neka ga vodi sa sobom. ta e mi ti?, uplaio se stari Valentin, koji je za
ivota tri turska hapsa vidio, a nije bio, Bog da mu duu prosti, neke junane naravi.
Vodi me, veli djeak, jer vie nikoga osim tebe nemam!
A ta sam ti, biva, ja?, zaudio se brat Valentin.
Tvoj sam jer mi tvoji u bojni ubie oca i dva strica, ujaka i sve roake. Mater i dvije
sestre skapae od gladi. Moje ime vie nikome nita ne znai, u koje god selo
doem, tjeraju me jer nisam njihov. Mnim da imaju pravo! Pripadam tebi i tvojima.
A kako ti je ime?

Muharem, ali me zovi kako te je volja.

I ta da ini brat Valentin kad su se u njemu jednako stekli dobrota i strah, a niti zna
to bi s turskim maksumom, niti mu se gine ako ga usput s njime nadu. Sazna li iko,
od Stambola do Kreeva, da uza se vodi Ture da ga prevjeri, ima da mu ivom deru
kou s lea i
42
Gloria in excelsis
Pogleda brat Valentin oko sebe i nade na drumu kamen, okrugao i pljosnat s rupom
na sredini, kao mlinski kamen:
Stavi ovaj kamen pod jezik i ne vadi ga ta god da bude! Kad ti neto kaem, ti se
pravi da razumije, im nikoga ne bude, rei u ti tvojim rijeima to sam govorio.
A ti sluaj i pamti! Spasit e glavu i sebi i meni. Ime ti je Agaton.
Bog ih obojicu na putu sauva te stie fra Valentin Beni s djeakom sve do
Kreeva. Koji ti je ovaj?, ispitivala su braa. Dijete, ljudi Boji, nije vukodlak ili slijepi
mi, zaboraviste kako dijete izgleda!, on se oja ljutio samo da ga dalje ne ispituju.
Zovnu ga gvardijan k sebi, pita ga - gdje si, bolan, Valentine naao to dijete? Naao
ga putem, skapavalo od gladi pa ga poveo, da je tene ili lisice ne bi me toliko
ispitivali nego bi ga nahranili! A zato ne progovori to tvoje dijete?
Pa ovjee Boji, vidi da je mutavo! Mutavo, ali bistro!
I kako onda, tako i danas, zauvijek za brata Agatona ostade pria Valentinova. Kad
god je na svoju ruku, a ti odmahni rukom i kai - mutavo, ali bistro! On se tad
nasmije i vazda popusti. Drago mu je sjeati se brata Valentina, kao to se drago
sjeati svakome koji dobrim odvagne to to je iv.
utio je Agaton dvije godine dana, a onda ga je fra Valentin Beni odveo gvardijanu
i kazao mu:
Sad ispljuni kamen i reci koji si i iji si!
Agaton je tako progovorio naim govorom, ispriao sve o sebi, i to da su mu nai u
bojni ubili oca i dva strica, ujaka i sve roake, a mater i sestrice skapae od gladi pa
nema vie nikoga osim nas, te prije od ostalih brata Valentina.
I ta bi sad od nas, Muhareme, htio?, upita ga gvardijan.
Najprije, da me ne zovete tako.
Zato?, zaudio se gvardijan.
Zato to me po tom imenu samo iz kabura i s ahireta ima tko zvati. ivima sam
Agaton.

A po kojem e te imenu dragi Bog poznati? On to zna i nije na vama da pitate.

Izmuio je Agaton gvardijana da se o tome do dana dananjeg pria, ali je gvardijan
bio rad da ga se na kole poalje pa da nam se kao redovnik vrati. To mu je bila
elja, a kako je bio bistar i otar u misli kao sablja, manastiru je mogao samo dobra
uiniti. U iskrenost njegova obraenja ivi nemaju prava sumnjati, kao to se ni
mrtvima ne moe
43
on nee s mirom u dui doekati. Oaj i gnjev nikad dobro ne ine, pa se gnjeviti
ne treba ni na opakoga pau koji ni za sto kesa dukata ne bi izvidio da nam iz
Stambola ferman stigne, manastir da podignemo onakav kakav je bio.
Tako mi se brat Agaton u misli dao, nakon to sam sebe sa strane uo kako se ovih
mjeseci molim Bogu, i stalno iem, a jedva da hvalim i zahvaljujem. U dananji
dan hvala Mu na njemu, i u svih dana od ivota, hvala Mu.
Zaredae lijepi dani, a naa se obitelj dobrano osula. Onu dvojicu pomete kuga, a
drugi pooe gdje e im biti korisnije i bolje. Poglavari odredie da novaci pou u
Kraljevu Sutjesku, tamo novicijat da zavre, jer ovdje im nema fajde. U Sutjesci
ostade i bivi definitor fra Anto Nejlemovi, jer se zbog ireva na nogama ne
mogae vratiti. Ne upamtih po dobru tog Zepaka jer je kreevskoj brai za pet
dukata prodao jedan mali sat, od milostinje kupljen za njegova gvardijanstva. Veli
Anto, trebaju mu ti dukati, jer mu od redovnike oprave fali plat! Kao da su nama
ostali nai platevi i kao da sutjeki samostan nije dovoljno bogat da mu taj plat
nabavi. Ali neka i Ante, po imenu ga spominjem, jer ona dvojica manastir nehatom
spalie, a on dukate uze po svojoj volji i pri zdravoj pameti. Nama sat i danas radi,
spaen od vatre, nikad se ne kvari i dobar nam je ba kao da je iv.
Odoe jo dvojica brae, svaki za svojom sreom, ali im nita zamjeriti nemam.
Ode, mimo svojih elja, i onemoali fra Franjo To-mi. Na rukama smo ga do
Fojnice nosili, jer hodati ne moe, a on plae, sve suza za suzom, lovci bi nas mogli
po suzama pratiti, pa se ali nevolji golemoj to ga pod stare dane u surgun alje,
da umire u dalekom svijetu. Govorim mu:
Franjo, brate mili, pa otkad je Fojnica daleki svijet, nema do Fojnice popiaj puta,
dvaput da zec kod Kreeva skoi i eto ga ve pred Fojnicom!, govorim mu tako ne
bi li ga na smijeh okrenuo, a znam i sam da laem i da je umiruem daleki svijet
svaki pedalj izvan sobe u kojoj je ivio.
Ali ne ode fra Mato, onaj to je birvaktile iz Iloka stigao i za kojega se pravo ne zna
zato je dolazio. uti i eka ta e dalje biti, a ne daj Boe da po njegovome bude,
jer bismo batalili carske fermane i samostane, pa poli u zemlju u kojoj, vrag neka je
nosi, peene kokoi ljudima u krilo padaju.
Takav je izvjetaj o onima koji su otili te onome za kojeg bi bolje

bilo da niie ni dolazio Takvo? u ca s Rrvinm nnmnrn i tad -irrpmpnci

44
GLORIA IN EXCELSIS
A sad, zato vremena za pisanje nemam! Kao i po svakoj zloj godini, za rata, kuge ili
poara, ili - kako u nas to jest - za godine od svih zala odjednom, rodile voke,
grane im se do zemlje pod plodovima savijaju, izraslo trava svih vrsta, otrovnih i
ljekovitih ponajvema. Brat Augustin se ivim udom udi, pa ve govori kako
samo to nije i eeno zlato iz zemlje izniknulo. Upregnuo nas sve raspoloive da za
njega beremo trave i svakojake bobe pa ih slaemo i suimo da se po likarui nau,
za svaku boljku po dvije-tri.
inimo to od potrebe i od koristi, ali i od duga vremena, da manje mislimo o onome
to se ne da smisliti, kako samostan da postavimo gdje je vavijek bio. Na ledini se
Bogu pomolimo, na ledini misu drimo, pa proe gdjekoji Turin, i po vlastitome
hatoru i naravi uini to mu je po volji. Neki se smije, neki stane, pa dovu izui suprotivu rijei Bojoj, a neki, duu da ne grijeim, na vrhovima prstiju proe, ama da i
glavu maslaka u hramu ne raspuhne, u alosti jer je dolo vrijeme da Kreevo
crkve i manastira nema, a vazda se po crkvi i manastiru znalo.
Zapisati jo valja im se stigne kako je imam kreevski Alija Ahmi uinio
bogougodno djelo te je esmu u Musleminu sagradio i svojim je imenom obiljeio.
Navrio je ezdesetu ekajui nasljednika, dvaput se enio, jednom udovac ostajao,
ali ni jedna mu ni druga ena ne mogae zanijeti. Drugima se takva nesrea esto
u pizmu dade, bilo da su od krsta ili su od lune, ali njemu nije. Znam Aliju kao tuna
ovjeka, nikad da se nasmije, i fratra i muselima pozdravlja kao da mu je mrzak,
tako da bi ga se pobojali oni koji ga ne znaju. Oni koji imama znaju, drukije to vide.
Nikad od zle rijei ili od zla djela, svjedok bih mu bio da ni zle misli u njega nema,
kada bi se to imalo kome svjedoiti, a od pomoi svake vrste im se pomo
zatrai. Kad je vidio da mu se blii smrtni as, odluio je sagraditi esmu. Veli da je
po njegovoj vjeri to obaveza prema Stvoritelju, a ja mu odgovorih da vjere nema bez
takve obaveze, i Aliji bi drago. Ono to mu nije drago, te mu i ne rekoh, jest da u
djelu njegovome bogougodnome ima i zera obine ljudske tatine. Otii e s ovoga
svijeta, a da poroda ostavio nije, pa neka ostane esma da ga se po njoj pamti. Ako
je i grijeh, sitan je, ja za sitnijega ne znam. A moda i nije. I nije na meni da sudim,
na meni je da hvalim, pa stoga tako i inim.
45
Britanska zrakoplovna baza na Jadranu, 7. aprila 1945.
Oko podneva javljeno je da su jedinice Titove armije sasvim ovladale Sarajevom,
slobodne su cestovne komunikacije prema Mostaru i Zenici, sporadina pucnjava
uje se iz pravca Nahoreva... Otiao sam u kancelariju kapetana Rosija i zamolio ga

da telefoniram. Nazvao sam Direkciju eljeznica, nisam oekivao da e mi se itko

javiti, samo sam htio uti kako telefon zvoni na dundovom radnom stolu. Ako
zazvoni, to znai da su svi dobro i zdravo. Rosi me je uvjeravao da su telefonske
veze u prekidu, moraju biti zbog tajnosti vojnih operacija, dobro je ako i telegraf
radi... I dok je on blebetao, ja sam sluao signal u slualici i zamiljao crni dundov
telefon, koji ima zvon stare rashrndane vekerice. A onda se javio glas:
Konstruktor reda vonje Franjo Rejc, na usluzi!
Dundo...
Zeljko, bolan, pilot na... Jesam, dundo, ja sam. Jeste li svi ivi? Hvala Bogu, svi!
Osim pokojnih. Reci tetki da sam pazio na vau kuu.
Sto jest, jest, ni cigla joj ne fali, samo si nam prozore poizbijao iz stoko va.
Dundo... Zeljko moj...
Prekinuo sam vezu, a dundo neka misli da se prekinula sama od sebe. Skupilo mi se
u grlu i ne bi bio red da pred Rosijem pustim suzu. Dobar je ovjek, ali brbljiv, do
veeri bi cijela baza znala da je major urlin plakao.
Plaio sam se dunda pitati je li bomba pogodila Zemljoradniku tedionicu i je li iv
sat pod kojim mi je uvijek govorio: Puno je sati, ubit e nas tetka ako zakasnimo na
ruak!
Johna Terrvja naao sam u radionici. S dvojicom pomonika petljao je neto oko
elektrinih agregata. Pozvao sam ga na stranu i upitao ima li uza se kakve rakije.
Neto slavimo?
Da, rekoh, osloboeno je Sarajevo, a moji su ivi. Svi osim pokojnika!
Rekao je da ga za sat i pol ekam u masliniku iznad sela. Nije mi se dalo to vrijeme
kratiti u kantini, a ne znam to bih u barakama u ova doba. Slobodni ie dan. liudi ili
SDavaiu ili su noli u mjesto da kao
Gloria in excelsis
Poao sam do sela, na zidiu ispred kole sjedile su tri cure, jedva da su navrile
esnaest, jedna je rekla: A vidi lipa Ingleza, Gospe moja! E, je ti lip, ka da ga je more
izbacilo, bunila se druga. uti, moga bi razumit!
Osvrnuo sam se, one su zautjele, a meni to ne bi dosta nego rekoh:
Nije me more izbacilo, ali jest avion.

Cure skoie sa zidia i potrae niza stranu. Smijale su se punim pluima, da ih je

bilo lijepo sluati. Iako je kratko trajalo, znao sam da u pamtiti taj smijeh. Po
njemu e se jednom znati kada je prestao rat.
Ispred krme Sedmi brat, za drvenim stolovima nejednake veliine, domai su se
mijeali sa strancima i gostima u odorama saveznikih vojski. Veliki kuhinjski stol
oko kojega se nekada moglo okupiti cijelo pleme zauzela je grupa partizanskih
oficira. Medu njima je general, suhonjav, orlovskoga nosa, s brkovima amerikoga
glumca. Poznavao sam ga jer je ljeta provodio u Dubrovniku, u drutvu nekih
Francuza, pa sam dugo mislio da je i on Francuz, sve dok mu jednom nisam priao i
pokuao prodati koljku iz koje umi more. U koli sam imao odliku iz francuskoga,
ali nikako da smislim kako bi se na tom jeziku izrekao um mora iz koljke, pa sam
mucao i petljao, a on je najprije strpljivo ekao i potvrdno klimao glavom, kao uitelj
kada aka navodi na pravi odgovor i kad mu je dosadilo, samo je odbrusio: Mar,
bre, barabo! Kec ti je i na polugou i na kraju godine!
Pobjegao sam posramljen i izbjegavao ga tog i sljedeih ljeta, a on bi me uvijek
prepoznao i pozdravljao me, naravno na francuskome, s kraja na kraj Straduna.
Kako sam odrastao, sram nije nestajao, nego je bivao dublji i intenzivniji. Sve dok mi
dva ljeta pred rat, dakle desetak godina nakon to sam mu pokuao prodati koljku,
nije priao i zagrlio me:
Znate li vi, mladi gospodine, ta bi jedan francuski pesnik, moj dobar poznanik, dao
samo da je mogao uti derana dok objanjava kako u koljki brblja more ? Izvinite,
nisam tad imao nameru da vas zavitlavam...
Pred njegovim sam se oima iz ljeta u ljeto mijenjao, kao to se svaki mladunac
ljudski mijenja i postaje ovjek, ali bi me uvijek prepoznao, valjda po sramu. Prije
mjesec dana prvi put sam ga sreo u selu. mimoili smo se do kozioi stazi, na iako
me ie ooeledao u oi.
Drugo poglavlje_47
je neto bilo udno, osjetio je moju nelagodu, ali tko zna kako ju je protumaio.
Konano smo jedan drugome postali stranci, kakvi smo trebali biti otpoetka.
Pogledi su nam se sreli, general je klimnuo glavom, odgovorio sam mu kao ovjeku
s kojim se vie od dvaput sretne na tramvajskoj stanici.
Za manjim stolovima, nonim ormariima iz djevojakih soba, psihama naciklih
zrcala, stoliima kakvih ima u svakoj dalmatinskoj kui, a ne slue niemu nego da
na njih potar odloi pismo koje je stiglo iz ilea ili Australije, te svakojakim
dijelovima namjetaja koji su se tek za ovu priliku nazvali stolovima, sjedili su lokalni
ribari, sovjetski pjeadinci, oficiri nove talijanske vojske, ameriki mornari. Ispred
krme Sedmi brat, pod murvom iji e plodovi po bijelom kamenju i po uniformama
svih saveznikih vojski uskoro pustiti svoju tamnu krv, krmar je iznio sav svoj

namjetaj, izuzev kreveta i kredenca, i namjetaj iz kua brojne svoje brae. Osim,
moda, onoga s kojim ne razgovara, jer i takav se brat uvijek nae.
Ostao sam jo malo, pravei se da traim poznato lice ili da sam s nekim tu
dogovorio sastanak. Zabavljalo me je gledati te ljude, a pokuavao sam meu
njihovim glasovima razabrati glas partizanskoga generala koji vie nije imao s kime
razgovarati na francuskome, i znao sam da bih mu u nekoj drugoj prilici, recimo da
sam popio litru Ter-rvjevog viskija ili barem toliko meke ljivovice, svakako priao i
dreknuo: Koga, bre, ono nazva barabom? Propustio sam neto zbog ega u
jednom aliti, otiao sam u maslinik iznad sela. Sjeo sam na meu, pogledao na sat i
zapalio cigaretu. Irac bi uskoro trebao doi.
Dvadeset sedam je stabala. Trei put ih brojim i uvijek je dvadeset sedam. Znai provjereno. Ne znam koliko su masline stare, moglo bi im biti trideset, pedeset ili
sedamdeset godina. Maslina rano ostari, nakrivi se, izbora i pretvori sva u kvrge i
vorove, ali joj starost dugo traje. Mrtav je onaj koji je ova stabla sadio, kad god da
ih je sadio i od ega god da je umro. Ako je stradao u Galiciji, na Soi, u Bukovini ili
na maru preko Albanije, svejedno u kojoj od dvije vojske, ako je umro od panjolske
gripe 1915, od tuberkuloze svih narednih godina ili - zaudo - od srca, kako umiru
pijanci i gradska gospoda, ako su ga u ovome ratu ubili Talijani, ako je poginuo kao
partizan, negdje u Bosni, ako mu je duu otrovala modra galica ili ako se samo
ugasio kao devedesetogodinji starac, taj ovjek bio je mlai od maslina koje je
posadio. Tek dvije ili tri. najvie pet godina, one su rasle mlae od nie48
GLORIA IN EXCELSIS
Moji u Sarajevu su ivi. Akobogda, dobro su kao i aa i mater u Dubrovniku. Svi su
ivi osim pokojnika, to bi rekao dundo. Cijeli dan mislim je li mu se omaklo, je li to
neka nova sarajevska uzreica, je li neka stara na koju sam zaboravio ili za nju
nisam uo, ili je Mladena imao na umu? Tek je bio maturirao kad su ga uvojaili i
poslali u Slavoniju. Da je ovjek maslina, devetnaestogodinjake ne bi slali u rat, jer
bi pred regrutnim komisijama izgledali kao starci.
Bio je kraj maja 1942, maturanti Prve muke gimnazije slavili su ispred Kasine, u
ljetnim odijelima i lakiranim cipelama, sa irado eirima na glavama. Od jednog
njemakog oficira u Rajlovcu, zvao se Hans Olof, pozajmio sam fotografski aparat.
Mladen je htio da ih najprije fotografiram s razrednikom Vinjickim, a da ih zatim
pratim po gradu. Ili smo u Direkciju eljeznica, kod dunda Franje i Vilka, pa u
elektrinu centralu, gdje je radio otac malog Joze Ivanana, i u potu kod oca Ferida
Buljubaia, a poslije smo obilazili gradske birtije, radionice u predgraima i
arijske radnje koje su drali oevi, ujaci i strievi ostatka bande. Petnaest
mladia sa irado eirima i ja esnaesti, u odori hrvatskoga zrakoplovca, bili smo
arijsko udo za taj dan. Poznati i nepoznati htjeli su se slikati s maturantima. Izae
pekar iz radnje, vie - Ilija, bolan, jesi li to ti, ne poznam te s tim eirom, jesam ika

Kruno, ko bi bio neg ja, a jesi li to, blago ai i materi, svrio gimnaziju?, jata
nego svrio, oslobodilo me mature, pa gdje e sad, Ilija sine, na studije u Be ili u
Rim, ne znam ika Kruno, moram vidjet, ma ja, nee kola pobjei, idi se ti fino
odmori i proveseli, a dalje e sve po redu... Za nama ide balavurdija, i oni bi se
slikali ili trae kunu, dvije, vele - Bog e vam na kolama pomoi ako date, a meu
njima, gledam, nae se jo i pokoje Cigane. Godina je 1942, kad svaki ovjek jo
nije poao za svojom sudbinom.
A Mladenu drago to sam doao iz Raj lovca i donio fotografski aparat. Obeao sam
da u traiti dozvolu, petak je i nije dan za redovite izlaske, nisam znao hoe li me
Dal pustiti, ali eto, pustio me je, Hans je pozajmio aparat, obeao da e osobno
izraditi fotografije. inilo se da je to jedan od onih dana kada ovjeku sve ide od
ruke i kada se ini da je i sa svijetom krenulo nabolje. Uope mi nije bilo blesavo
kada je pekar upitao Iliju kamo e, u Be ili u Rim, iako sam znao da Ilija, kao ni
ostali, nee vidjeti ni Bea ni Rima, nego e traiti naina kako da sauva ivu
glavu. Mladen me grli, drago mu to ga vide s roakom u avijatiarskoj odori, ni
njemu to nije obina vojna uniforma, nije ono od ega njegov otac okree
49
Jungom i Stipaniem, danas zakletim ustaama. Mladen nije tvrd i gnjevan poput
oca. Dundo me ne bi ovako na ulici grlio, dundo ne grli uniforme... Zajedno su sluali
vijesti Radio Londona dan nakon to je Hitler napao Englesku. Luak, rekao je
dundo. Da, luak, potvrdio je Mladen. Malo kasnije dundo je otvorio prozor i bacio
radio s petog kata. Mladen ga je zaueno gledao. Bacio je radio jer se na
Mladenovom licu nije vidjelo ta misli o Hitleru.
Ispred Kasine smo pjevali Gaudeamus i pili malinovac, sve dok jedna starija ena
nije u prolazu dobacila da smo obijesna mlade jer pjevamo dok negdje ljudi ginu.
Jozu Ivanana je to pogodilo, potrao je za njom, zgrabio je za ruku i pokazao na
mene:
Kome ti, baba, govori, ono je ustaki pilot!
Baba se otrgnula i pobjegla, a Jozo se dogegao kao veliki pobjednik i vano mi
namignuo.
Zna, rekao sam mu, nisam ti ja ustaa.
Znam Zeljko, ali neka se baba usrala!
Tako se i zavrilo matursko slavlje. utke smo se vraali kui. Obojica smo bili ko
popisani, iako jedan drugome ne bismo mogli objasniti razloge. Vjerojatno zato to
razloga jo nismo ni bili svjesni. Ne znam je li on doivio tren kada se ovjeku ivot
sam od sebe objasni, nadam se da nije, jer bi njegov nestanak time bio jo strasniji,
a meni je mali Jozo Ivanan pomogao da doem blie svojoj istini. Za poetak, nije
se valjda uzalud neka baba zbog mene usrala od straha.

Dundo Franjo je stajao naslonjen na kuhinjski kredenac, s rukama na leima, blijed i

sleena pogleda. Tetka Olga je sjedila za stolom i puila. Na modroj koverti, s
imenom i adresom ispisanim na pisaem stroju, nije bilo marke, ali jest ig s
hakenkreuzom. Poziv je imao zaglavlje njemake vojne komande i bio je, po asti,
upuen pripadniku njemake narodnosti, Fuhrerovom odabraniku M. R.-u da se do
prekosutra ujutro javi na doznaenu adresu, gdje e biti unovaen u jedinicu
Wermachta, odreda sastavljenu od etnikih Nijemaca, itelja Sarajeva.
Bogati, jesi li ikad u koli lanuo da ti je djed Nijemac?
Odmahnuo je, zato bi to govorio i tko bi ga uope i pitao, ali takve stvari se znaju.
Ako nita drugo, zna profesor njemakog Gojan-ski, uje tko jezik u koli ui, a tko
ga je ponio od kue. Kako Jevreja vie nema, ostaju samo oni koji su Nijemci, barem
po djedu ili baki.
Do jutra, kada sam se morao vratiti u Rajlovac, tekao je razgovor koji e jednom biti
vaan, jer e presuditi Mladenovom ivotu,
50
Gloria in excelsis
greno shvatiti. Dundo cijele noi nije sjeo, stajao je uz kredenac i kamenio se.
Ti si mu otac, rekla je tetka iznervirano, reci mu ta da radi!
Neka ide u umu partizanima.
Ti si lud. Trba ii tamo gdje e biti najsigurniji.
Znam.
Pa reci onda ta da radi. Rekao sam.
Pusti Hitlera, misli o svom djetetu. Mislim o njemu i kaem neka ide u umu. Poginut
e.
Dundo je utio, prazno je gledao u zid na kojem je visilo drveno raspelo, rezbarski
rad dundovog punca Karla Stublera, koji kao ni veina starih socijalista nije
vjerovao u Boga, ali je Isusa Krista ee prepoznavao nego blinji koji su bez njega
nedjeljom ili na misu. To raspelo e, u jesen sljedee godine, zavriti u vatri, a na
zidu e ostati samo sivi trag kria.
Franjo, pametan budi, dijete e nam poginuti ako ga pustimo u umu!
Dundo je i dalje utio, Mladen je sjedio preko puta majke i pokuavao je smiriti,
govorio da e sve biti dobro, kao da govori o etvorki iz latinskog, a ja sam mislio
ima li smisla i naina da nekako udjenem priu o sebi. Iako dundu nije bila draga
moja uniforma, zbog pustoenja i unitavanja idovskoga templa, koje je gledao sa

svoga prozora, zbog Hitlera i zbog Pavelia, koji e mu uskoro postati gori i od
Hitlera, s vremenom se na nju navikao i nije mu ni na um padalo da se premiljam
kako bih je skinuo i kamo bih pobjegao. Ako im to kaem, mislio sam, moda e
lake odluiti to da ine.
Ali nita nisam rekao, nisam se usudio, kao to se maloprije pred krmom nisam
usudio prii za stol partizanskome generalu i slatko mu se osvetiti za koljku u kojoj
je umilo more. Tada nisam pio, tako da mi nije falila litra rakije da roaku spasim
glavu, ali danas mi se ini, to je vjerojatno i znak da konano postajem pijanac,
kako sam poslije mnoge litre popio samo zato to na vrijeme nisam dundu i tetki
rekao da planiram dezertirati iz Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Cesto mi se
vraa ta no, tisuu puta sam u sebi vodio razgovor za koji u ivotu nisam bio
spreman, i sada znam da sam mirno i staloeno mogao rei na koju kanim stranu, a
da time roaka ne nagovaram, jer se eine i meu Dartizanima. kao i meu
domobranima. Niiemcima i
51
Otiao sam, a da njihov razgovor nije doao kraju. Dundo je do jutra ponavljao da bi
Mladen trebao pobjei u umu, a tetka je govorila da e u umi poginuti. Meu
Nijemcima mu je najsigurnije. Ipak su oni najorganiziranija vojska u ovoj usranoj
zemlji, paze na svoje guzice, pa e tako paziti i na njegovu. Dundo joj ne bi
odgovarao, to je tetku izluivalo, jer je shvaala da se on veliki, lajavi i moni, on
koji se nije plaio da usred Sarajeva naglas govori da je Hitler idiot koji mora izgubiti
rat, on pravedni i gnjevni, koji je u Direkciji eljeznica govorio da Jung i Stipani
nisu nikakvi ustae nego su guzice kakve su vazda i bili, shvaala je, nesretna moja
tetka, da se on upravo sad, naslonjen na kredenac, s rukama na leima, s pogledom
koji prolazi kroz bijeli zid, kao i kroz tijelo Spasiteljevo, poinje pretvarati u nekog
drugog ovjeka, onog koji e ju sutra nijemo optuivati, ili govoriti kako smo svi
dobro i zdravo, osim pokojnika.
Ona je sutra otila kod nekog Waltera, komunista koji je u Sarajevu polujavno
boravio, ljudi su znali za njegove poslove, a ustae i Nijemci ga nisu dirali zbog
nekog nejasnog dogovora koji se, moda, ticao razmjene zarobljenika ili proputanja
transporta kroz bosanske kanjone i gudure. Pitala je Waltera moe li joj sina
prebaciti u umu, a on joj je rekao da ne moe, da su putevi nesigurni, veze
nepouzdane i nita se tu ne moe uiniti. Moda joj nije vjerovao, a moda je i
govorio istinu. Ni to nikada neemo saznati.
esnaest mjeseci kasnije stigla je vojna depea, pisana na hrvatskome jeziku, kojom
se obitelji javlja da je kod Donjih Andrijevaca, u Slavoniji, poginuo moj roak Mladen.
Dundo e okriviti tetku, a ona e okriviti Boga. Raspelo, rad dobrog otate Karla,
onog po kojem je Mladen bio Nijemac, zavrit e u vatri. Na zidu je ostao sivi trag
kria. Tetka ga nee pokriti fotografijom Dubrovnika ili reprodukcijom Bu-kovevog
akta, kojima je pokrivala mrlje kada je jednom na tednjaku eksplodirala tegla s

ajvarom, nego e trag svoje vjere ostaviti da se vidi, kao nogavica prosjaka bez
noge.
Leao sam u napuljskoj bolnici kada je stigla vijest. Tih mi se dana mutilo pred
oima. Sve bih jasno vidio dok bi mi pred oima bila cjelina prizora, ali ako bi me
neto privuklo, ili bih neto morao vidjeti, proitati natpis iznad komandne ploe,
nai etkicu za brijanje na dnu drvenog sanduka, slika bi se zamutila i zatreperila.
Pregledali su me ameriki vojni lijenici, ali nita nisu nali. Po njima sam imao
savren vid. Poslali su me u civilnu bolnicu, smjeten sam na odjeljenje u koiem se
nekarl liierio prnf Ctann Mnssnliniipv ministar vani52
GLORIA IN EXCELSIS
je da imam odlian vid, ali me nisu pustili iz bolnice. Ostavljen sam da leim u
Cianovom apartmanu, itao sam jeftine detektivske romane iz njegove biblioteke, u
jutro i na veer obiao bi me doktor Finzi, pitao imam li kakvih primjedbi na smjetaj
i zatvarao prozor koji sam ja uvijek drao otvorenim. Bio sam jedini savezniki vojnik
u njegovoj bolnici. Dok sam ja tu, protiv njega, ili bilo koga od osoblja, nee biti
provoena istraga. Tako je mislio doktor Finzi, idov i lan faistike stranke.
Znam da su vam rekli da me se uvate, da sam faist i Cianov prijatelj. Rekli su vam
i da sam za njega osobno adaptirao ovaj apartman i da tu nitko nije leao osim
grofa, ali isto tako znam da vam nisu rekli da sam idov.
Prevario se u svome strahu, nita o njemu nisam znao, niti mi je itko, kada su me
slali u civilnu bolnicu, spomenuo njegovo ime. eljeli su me skloniti i zaboraviti. Vid
mi je bio zdrav, a tvrdio sam da ne vidim samo ono u to se zagledam, proglaen
sam simulantom, ali mi to nitko nije rekao, nego sam ostavljen da u Cianovom
apartmanu doekam kraj rata. Moje ime objavljeno je u novinama, o meni je
izvjetavao Radio London. Prvi osovinski pilot koji je prebjegao saveznicima! Nisu
me nakon toga mogli javno sramotiti.
Ali meni se tih dana mutilo pred oima.
Dvanaestog dana leanja, nakon to je Finzi ve dvadeset tri puta zatvorio prozor, a
ja ga dvadeset etvrti put otvorio, donijeli su mi pismo od kue.
Dragi eljko! Ovo piem potajice od Lukre i Branke, jer su se plaile da pismo ne
padne u krive ruke, pa su mi zabranile da ti javim ono to e ionako jednom do
tebe doi. Naeg Mladena vie nema. Dan nakon njegove pogibije njegova jedinica
prebjegla je na partizansku stranu. Ti si imao vie sree. Molim se Bogu da tako i
ostane. Ne zamjeri na runoj vijesti. Bolje da je od mene ovako sazna, nego da ti je
drugi jave. Tvoj tata.

Otiao sam do medicinske sestre i traio svoju uniformu. Rekla je da doktora Finzija
nema u bolnici, a da me ne smije pustiti bez njegova znanja. Otvarao sam ormare
jedan za drugim, ona me je preklinjala da to ne inim, jer e izgubiti posao, a ima
dvoje djece i nepokretnog oca, ali ja sam morao nai svoju uniformu i izai van.
Poludio bih da sam ostao sam u sobi, okruen kienim empire namjetajem i
zlatnim viticama i ornamentima kojima su bili oslikani ruiasti zidovi.
53
nalazi su mi uredni i elim letjeti. On je bio iznenaen. Iznenaena je bila cijela
Dvadeset prva eskadrila, a ja sam se bez prestanka smijao i ponavljao da sam
dobro. Nisam imao kome ispriati za roaka. I dalje mi se mutilo pred oima im bih
se u neto zagledao.
Opet mi se nakon dugo vremena poelo mutiti dok sam brojao stabla maslina. Bilo
ih je dvadeset i sedam. Dvadeset i sedam starozavjetnih staraca koraaju kroz
maglu prema rijeci Jordan. Smrkava se, a Terrv ne dolazi s rakijom. ekat u ga jo
malo, dok ne budem siguran da nee doi.
Volio bih da je drutvo jo uvijek ispred krme. General e se pitati gdje sam bio i
tko je taj koga sam traio i oito ga nisam naao. Misao o meni ne moe trajati
dugo, ali dobra je i utjena jer me u njoj nema.
Sarajevo, jutro 2. aprila 1945, 6 sati i 55 minuta
Bako, a zato se vi tako tresete?, upita Skorvatzv
Gospoa Angela Antunovi, Ana Borojevi, pokuavala se smiriti, ali je jo gore
drhtala. Drhtala je poput moje Stefanije trenutak prije nego to bi ju hvatala
padavica. Ali Ana nije padaviarka, ona se plai glave koja joj lei u krilu, a taj
strah smijean je i straan, zavisi o emu misli dok je gleda. Ako misli o nekome
tko je isto tako drhtao, a valjda nema eljadeta na svijetu kome netko, barem pokisli
pas, nije kroz ivot drhtao, tada ti je Anin strah straan i ao ti je ene. Ali ako
misli samo o Ani koja bi htjela biti Angela, sestri popa Riste Borojevia, Srpkinji
koja se toliko plai britanskoga bom-bardmana da silazi u sklonite u kojem ju eka
logornik Skorvatzv, tada ti je smijeno njezino drhtanje.
Smetam li vam moda ja? Teka vam je moja glava?
Ana jedva odmahnu glavom.
A zato onda utite?
Iz dubine sklonita uo se mukli smijeh Dina Vukova. Skorvatzv samo uzdahnu, biva
- vazda je bilo primitivaca i budala, ta e kad su brojniji i jai, najbolje ti je ne
odgovarati im. Pa se zagleda u Anino lice, tamno i izborano, ali kao isklesano iz

jednog komada. Takvo lice nije moglo u mladosti biti lijepo, ali je lijepo ostarilo. Kao
majka devet Jugo vica. Ne izdrah nego se i ja nasmijah.
F,vo pa i oval sp smiip^ Pa ta ip vama liiirli? Nictp virlipli rliiptp
54
Gloria im excelsis
Sada su se ve i drugi smijali. Smijao se i profesor Hoek, a to je zvualo kao da
usred ume huke sova.
Oprostite bako, ja to samo onako, kaem da bih neto rekao. Niste vi moja mater, ne
daj Boe po vas da jeste. Nju su, da prostite, zaklali.
Zamuknu smijeh, a Ani krenue suze niz obraze. Nije plakala, suze su same ile,
gledao sam kad e koja pokropiti Skorvatzvjevo lice. utio je i ekao. Znao je za
Anu, netko mu je rekao da nikakva Angela Antunovi ne postoji, nego Ana, sestra
popa Borojevia. Sve je znao, a ja sam taj koji je upisivao lano ime na popise ljudi
u sklonitu, i nisam je prijavio.
Ustao sam sa stolice i krenuo prema izlazu. Napipao sam klju u depu. Ako me ne
ustrijeli prije nego to za sobom zatvorim vrata, imat u vremena da ih zakljuam.
Srea da nisam klju od sklonita stavio na alku s ostalim kljuevima. Ne bih ga na
vrijeme razabrao...
Stani, bolan, imune. Pritrpi malo, sad e Englezi, a bolje ti je da se usere u gae
nego da te bomba raznese!
Okrenuo sam se. I dalje je leao u njezinom krilu, nije se uhvatio za samokres, nije
prijetio, samo me je gledao onim svojim modrim oima, bezazlen kao dobar pijanac.
Ne moe me vie stii, nee pucati u mene, imao sam jo samo dva koraka do
slobode. Ali ta ako sam neto krivo spojio, Skorvatzv ne zna za Anu, a ja ga
zakljuam skupa s ostalima u podrumu i pobjegnem?
ta da radim nakon toga? Ako i stignem do kue, a ne presretne me i ne ustrijeli
ustaka ophodnja, ako preivim i britanski bombardman, uzmem dukate i zlatninu,
debele gae, kaput i arape, gdje u i kako u onda? A sve jer sam pomislio da
logornik Skorvatzv zna neto to ustvari ne zna, jer mu nitko nee rei, i nitko osim
mene to i nije duan. Zato bi itko, pa i baraba poput Dina Vukova, ponio na dui
jednu enu?
Jest, Veljko, ima pravo, ne bi valjalo da me bomba stigne na zahodu!
Vratio sam se i sjeo. Vrata su ostala daleko, dalje od Amerike u koju sam mogao
otii da je bilo pameti i da sam posluao brata Jaku i poao s njime u Chicago.
Dolazio je malo nakon to je tefanija umrla, da jo jednom vidi familiju i obie
grobove u Kreevu, pa da se vie ne vraa. Govorio mi je da ostavim posao i

prodam stan, a u Chicagu mogu, ako mi je to po volji, biti nadglednik u njegovoj

firmi. Ako mi nije po volji, mogu dangubiti, njegovo bogatstvo dovoljno je
7a nriniii-n a trpriam mu Ha rii iman <; kime nriati karl KP neHipliom
mene uiniti neto to ja ne bih uinio za njega. Eto, zato mu nisam vjerovao, a
sada mi je ao.
ujete ga, bako, po imenu me zove! Pravi se neduan, uplaio se, ta li... S takvim
ljudima nikad ne znate na emu ste. imun nije svetac, je li tako bako?
Dobar je on, promucala je Ana, pazi nas, uvijek u sklonitu ima vode...
Prevario vas je, ja vam kaem, lukavac je to, vodu bi vam iz oka ukrao!
Iza lea mi je, nadohvat ruke, lopata za ugljen. Ako se to dogodi, zgrabit u lopatu
i raspaliti Skorvatzvja po glavi. Otrim dijelom, da ga ubijem. Tada e poeti
bombardman, tu po nama, Boe, uini da tako bude i da me ne uhvate dok budem
bjeao. Nee mi Skorvatzv oprostiti to mu nisam za Andu rekao. A ona je, blesa,
prestala drhtati, osuile joj se suze, misli da je sigurna.
I jo u vam, bako, neto rei! Da nije vas, ja bih skinuo ovu odoru, pogazio
prisegu Poglavniku i otiao svojim putem. Zar zbog ovakvih da glavu stavljam na
kocku? A vjerujte, veina naroda je poput ovog tu imuna. Gora govna od Zidova i
Cigana, za jotu se od Srba ne razlikuju. Duu bi vragu prodali, ali tako kvarnu robu
on ne kupuje. Ne, nemojte mahati glavom, istinu vam ja, bako, govorim. Da na
Poglavnik zna kakav mu je narod i u to se taj narod pretvorio dok je on krvavio
gae po Italiji, i on bi skinuo odoru, u enu bi se preo-bukao ako treba, pa put pod
noge, mimo Rusa i Engleza, potenijem i vjernijem svijetu, ako takvoga ima! Ovaj
ovdje je od same nevjere nainjen. Ali ja vas, bako, neu ostaviti. Ni svoju tetu
Zlatu i Magbulu rahmetli Ismeta, moga bojnika, kojega na pravdi Boga ovakvi kakav
je Simun na smrt osudie i pogubie, jer je, ko biva, prisvojio nekakvo idovsko
zlato. A nije, ja znam da nije, kao to su znali ti koji su mu sudili. Govna, moja bako,
govna su velika oni. Nisu dalje odmakli od etnika Simeunovia koji mi mater 1941.
zaklae. Pola ena na trnicu u Metkovi, a oni je ulovie na prevaru i zaklae
samo zato to je ustaka mater. Golu je skinuli i zaklali, eto tako je bilo.
Pria Skorvatzv, sve mu oko od prie poigrava, malo gleda Anu kako e reagirati,
pa zime u mene, provjerava je li mi se govno u guzici smrznulo od straha, a ja
prebacujem nogu preko noge i svaki put sa stolicom malo unatrag kliznem, da mi se
lopata nae pri mci kad za to doe vrijeme. Rascopat u mu glavu, znam da
dmkije ne moe biti, kasno
56 GLORIA IM EXCELSIS____
57

i o drugom vjerno zbori. Bogatija je fantazija u tog age nego blagajne sva tri carstva
koja spominje.
Uto naie brat Agaton, pa ga na turskom neto upita, a erifi mu odgovara kao da
niega obinijeg nema nego jednim pa drugim jezikom govoriti. Poe erifi o tome
koliko je lani u Padovi vrea cimeta prodao, a Agaton ga odmah na italskome za
dvojicu padovanskih velikaa pita. Aga o njima zbori kao o brai roenoj, da su
zajedno vina pili i da mu se omilio njihov sir po imenu montasio, te da takvoga sira
nigdje nema, pa mu vie danas fali sir montasio, nego to bi mu ikad na
putovanjima falila arija u Visokom, i u ariji kua njegova na dva boja. A od
italskoga zaas aga erifi na latinski prelazi. Ne sretoh i ne uh u svome ivotu
Turina, pa jo domaeg, da na latinskome zbori. Strah te da s misom ne zapone,
jer kakva bi to misa bila ispod alme i turbana!
Ispitao je brat Agaton erifia na svim jezicima koje zna, a vie ih govori nego
ijedan bosanski fratar, o svim gradovima u kojima je ikada bio, ak i o Solunu, i ne
bi grada koji aga nije posjetio i u kojem najuglednije glave nisu njegovi prijatelji.
A onda je iz depa izvadio medaljon:
Evo, da nisam bez obraza dolazio, ostavljam vam to mi je dao pater Francesco ako
kad u Bosni redovnika sretnem.
E, vala da u iz nevjernike ruke primiti lik osnivaa naeg, to mi bi vee udo od
prikaze Simuna Pakvana sa sjekirom u glavi! Bog neka mi praznovjericu ovu
oprosti, i to povjerovah laski i pogrijeih grdno.
Ponudismo agi Fadilu erifiu da nam u Stambolu ferman uredi. Namah je pristao, a
odbi primiti jabuku od kese zlatnika, kao i bilo kakvu nagradu za uloen trud. Neka
mu platimo trokove, i gdje koga treba potplatiti, a drugo e nam za duu uiniti.
Govori da e petnaest kesa biti poprilici dosta ferman da se uredi i uz ferman sve
drugo to treba.
Puno!, govori gvardijan. Jest puno, odgovara erifi, ali vremena su gadna, a svijet
pogan, iskvarila se carevina, nije to je nekad bila, jer da jest, ne bi ni vi plaali
carski ferman, nego bi padiah svoje zidare slao manastir da ozidaju kakav je bio.
Ako je tako, a jest prijatelju, im ti tako kazuje, onda emo skupit petnaest kesa
zlatnika.
im skupite, ja sedlam konja, odgovori aga, pa si ruke pruie kao da su dobar
posao zgotovili.
Borojevia, kao to je i on Savu Trkulju uzeo za ofera, pa na kraju Savo skupa s
UNS-ovom pismohranom pobjee u umu. A kada se to dogodilo, on nita, smije se i
govori - Znao sam! Pa ako si znao, zato ga se, bolan, nisi na vrijeme rijeio? Nije mi
odgovorio, jer tko sam ja da ga pitam. A sad se uskopistio zbog jedne babe. Hoe

da mi dere kou s lea, ali ne misli, kurvin sin, da je ve malo kasno. Lopata mi je
pod rukom, prelazim palcem po njezinom bridu, vrsta kovina, dobar rad, iskovan u
kreevskoj kovanici, a to je u Kreevu kovano, to tristo godina traje, umur trpa i
lude razbija glave.
Pa, eto, neka mu glave u Aninom krilu, tamo e i ostati.
Kreevo, august 1765.
to se tie vremena, malokad bi ljepeg ljeta, koliko kie, toliko sunca, Bog nam je u
bobu ugodio, ali to se tie ljudskih namjera, vremena nikad gorih. Prije dva
mjeseca dolazio nam je na noge neki Fadil erifi, aga i trgovac visoki, pa se
predstavi dobrim vezama u Beu, Rimu i Visokoj porti, na sultanovu dvoru je, evo,
kao na epenku svome, aj pije i s prvim ljudima carevine eglen o najvanijim
pitanjima vodi. uo aga erifi da nam je manastir pogorio, da nemamo svoje
crkve, te u tali i alatnici manastirskoj boravimo, to je sramota, jer se od feta i
turskog osvojenja Bosne zna za samostan u Kreevu, to bogougodno mjesto i carsku
maliiju, te je haram to nam paa ferman nije svidio da iznova gradimo kako je
odvazda bilo. Ueno zbori erifi, sve mu med iz ustiju curi, a mene hvata strah jer
za tog visokog agu nikada nismo uli, iako bi morali uti ako je toliko dobar i
razuman. Nema tog dobra i razuma koji e u ovoj zemlji i meu ovim ljudima ostati
tajnom, tako da posumnjah da nas aga na belaj navlai, koju da suprotivu pai
izgovorimo te da nas prijavi i globu nam na gluposti naoj i naivnosti premjeri.
Gledam u agu erifia kao zeica u vedar dan, klimam glavom i potvrujem svaku
pohvalu, na iji god je raun izreena, a mrgodim se i odmahujem na pokude, ali
rijei mu ne dam i ne izgovaram. Vidje aga kakvo je stanje, pa razveza o svemu i
svaemu, kako se ene u Beu i Rimu nose, kakve je konje bijelce vidio pred dvorom
austrijskoga cara, svaki je vei od one tamo topole, a vrat mu kao minaret Careve
damije u Sarajevu, pa onda o rimskim bedemima i utvrdama
i n \m\m ia 1ahi-1o (trimii r-\s~i Yr r\ nrt C*-r\r\i t-tl r\/^-i tinti ci
r\ <1 m CJC\

1 i 1 r7

58
Gloria in excelsis
tvu, Sarajevo i Mostar, pooe u Brotnjo i Drinovce, upitae za pomo u sutjekom i
fojnikom samostanu, ali tamo im nita ne dadoe, da bi na kraju jedvice skupili svih
petnaest kesa i o tom u Visoko izvijestili agu Fadila erifia.
On sutradan doe, nosi peeno janje, veli da se svi zajedno pogostimo prije njegova
daleka puta. Ne zna ta e se na putu zbiti, hoe li se ive glave s njega vratiti,
pa je dobro u veselju se pripremati. Hajde, rekoh, za takav obiaj nismo uli, ali
postavismo na ledini so-fru, iznesosmo vina, pa se pogostismo skupa do kasno u
no. Gledali nas domai Turci poizdalje, kako se veselimo kao da smo s uma sili, a

kranski je narod po Kreevu govorio da su se ujaci uzoholili, nee manastir dizati

gdje je bio, nego se odali jelu i pilu, dok ne potroe to jo imaju, a zatim e put
pod noge, pa u Slavoniju da se vie ne vrate.
A aga pije, ne bi ga deset bekrija sustiglo, i govori o ovom i onom, a najvie kako se,
kad je proli put u Stambolu bio, za vezira udavala sultanova sestra, udovica Jahija
pae. Raspitujui joj se za zdravlje, posla vezir nevjesti deset srebrenih zdjela sa
srebrenim poklopcima na srebrenom stolu, i jo jednu srebrenu zdjelicu punu
eerlema. Posla joj i trideset posuda sa cvijeem, a pedeset s voem. A ona
nita, nego mu druge hefte dolazi skupa s pratnjom evnuha, samo da ga ispsuje i
izvrijea. On joj se pod noge baca, za milost moli, a ona mu veli -Deder, efendija,
vode mi donesi! Vezir ta e, nego tri po vodu, sve nogama u guzicu udara dok
mu se posluga sklanja s puta. Ne daj Boe da mu koji sluga pomogne, ima da mu
odmah glavu odrubi. Donese joj vodu, a ona sklanja glavu, kae: Nisam edna! I
tako je po carskim pravilima i mjesec dana trajalo ovo udno aikovanje, sve dok
sulta-nija ne dade svoju ruku veziru. Kazuje aga da se u slavnijeh Turaka i ne daje
ruka nego noga. im je sultanija dopustila da ju vezir u nogu cjeliva, bio je to znak
da je konano pristala za njega poi. Od tog asa traju zaruke. Sutradan ga dvorski
slubenici vode na kupanje, a taj dan zove se dan ovjih nogu, jer mu nakon
kupanja darivaju zdjelu punu ovjih nogu. Treeg dana sultan je veziru poslao
eljeznu batinu, biva da zatue nevjestu ako mu istog dana ne dadne sva prava...
Zbori tako aga erifi kao da je i sultaniji i veziru svijeu drao, a meni se u pamet
urezae ovje noge. Je li aga kuao nau lakovjernost, ta nam sve moe nagovoriti
a da ne posumnjamo, ili mu je neto drugo bilo na pameti? Slaba je pamet ljudska,
nestaje sve to niie zapisano, a ovo zapisati neu jer potrebe nema da se pamti
sva59
ovjih nogu, kako ju na ruke predaju slavnome veziru. Neka je erifi izmislio i
slagao, ali neobina je pamet ljudska, ne pamti ono to se dogodilo, niti ono to su
ive oi gledale, ali katkad upamti neto ega nikada nije bilo.
Rano izjutra uzjaha aga svoga konja i ode sa svih petnaest kesa zlatnika. Veli, eto ga
za dva, najvie tri mjeseca, sa carskim fermanom, a mi za to vrijeme neka potajice
pripremamo grau za crkvu i manastir. Ponadasmo se, ali nada nam je bila kratka
vijeka. Uskoro doe Ivan Kneevi, bio u Visokom, nosio kose na pazar, pa veli: Eno
vam se aga erifi po ariji eta i ba ne izgleda kao da je na putu prema
Stambolu. Otputie se braa Agaton i Augustin u Visoko, i zbilja, eno Fadila
erifia, sjedi na svome epenku, a u njih gleda kao da ih prvi put vidi.
Bolan, aga, je 1' nas ti to prevari?
Ama, ta to govori krme kaursko, kad sam ja s vama u nekakvom raunu bio da bi
vas prevario?, odvrati erifi, a njih dvojica se pokunjie i odoe svojim putem.

Upitah emina Hajrulaha vrijedi li da erifia tuimo zbog prevare, a emin se za

glavu hvata: Nemojte, ako Boga znate, i sebi i svoj kreevskoj ariji grdan ete
belaj na vrat navui. Znate li vi ko je erifi? E, vala ne znamo, a to nam ti ne
ree? Zato to me niste pitali prije nego to ste mu ita obeavali i davali. Da ste
upitali, ja bih vam kazao, kao to svakom kaem.
Tako je manastir nizata ostao bez petnaest kesa zlatnika. A kad je to uo, onaj se
Iloanin Mato, brat koji nas, otkad je prije sedamnaest ljeta u Kreevo stigao,
nagovara da idemo odavde, tako prolajao po ariji da ga zatvorie i u Sarajevo u
zindan sprovedoe. Gvardijan je molio da ga oslobode, ali molbe nisu pomogle, sve
dok ne platismo globe dvjesto groa. Mato se vratio duplo tanji, kao da su mu na
vrelom plehu svo salo istopili. Sad barem dri jezik u ustima, kao da je pod njega
stavio kamen to ga je ispljunuo brat Agaton, ali ne zna se doklen e tako. Ne moe
Mato dugo a da pogan iz njega ne progovori. Prevelika znatielja ovjeku ne ini
dobro, a ni Bogu nije mila, ali svejedno elju imam da mi se jednom kae zato je
Mato dolazio ovamo ak iz Iloka, kad su mu krtena i nekrtena eljad u Kreevu sve
jednako mrska.
Kada se sabere, platili smo ovoga ljeta petnaest kesa i jo dvjesto groa, a da se ne
zna emu i zato. Da nevolja bude vea, po Sarajevu se ve neko vrijeme govorka
da se ni novom pai ne pie dobro i da
60
GLORIA IN EXCELSIS
ove godine dulus platiti, jer svaki puta kada u Bosnu novi vezir stie, mi plaamo
taj nepravedni porez. Ako je istina to Sarajlije priaju, a moe biti i da nije, jer
Sarajlije povazdan od duga vremena nekome rade o glavi, moglo bi se dogoditi da
vidimo i gore nevolje od kuge i poara. Dulus skupiti ne moemo, osim da opet
brau u pronju po stranim zemljama aljemo. A kako emo kad nemamo
manastira, ni crkve, izgorjelo je svo crkveno i oltarsko ruho, osim jednog pluvijala,
pa bi za sve to u pronju trebalo poi. Samo Bog zna kako e biti. Sudovi su
Njegovi duboki ponori.
A onda se ponovo usred ljeta pojavio Gorki Mumin i poeo oko nas obigravati i
prijetiti nam. Dvije godine ga nije bilo, nisu ga viali ni u Fojnici i Sarajevu, pa se
mislilo da je otiao svojim putem, a sad ga opet evo tu. Nastanio se u ariji, plaa
sirotinji da ga trpe, samo da bi nama ivot zagorao. Zapisujem da se zna, za nauk i
pouku kakvih ljudi ima i kakvih se treba uvati, priu o Gorkom Muminu. Zapisujem
ovako kako u sada rei:
Bilo je to u zimu prije pet godina, na vrata nam doe siromah ovjek pa moli da ga
sebi primimo. Snijeg pao do pasa, a on bos, te ga i ugostismo, kao to bi i da nije
bilo snijega i da je na nogama imao kundure. Veli da je iz Siene i da se zove
Euzebije, bio je apotekar, ali ga je ivot nanio u Bosnu, a bolje da nije, jer nije znao

da je ovo vuja zemlja. E, mislim se, da je vuja, ne bi ti po ovom kijametu iv u

Kreevo dospio, nego bi te vukovi izjeli, ali nita mu ne govorim, da ne prisjedam
ovjeku na muku. Primismo Euzebija na konak, a uskoro nam se sasvim naseli pod
krov. Nije nam smetao, cijepao je drva i kupio sijeno, znao je lijepo pjevati. Brat
Augustin naumio je iskoristiti Euzebijeva likarijska znanja, ali pokazalo se da nita o
travama ne zna, niti kani to o travama nauiti. Posumnjasmo da je apotekar ikad
bio, pa se i sumnje pokazae tanim. Priznade nam da je bio tek trgovaki
pomonik, i da nije iz Siene, nego je iz Jakina. Gazda ga lano optuio za
pronevjeru, pa je morao bjeati. Kolika li bi, Boe dragi, pronevjera trebala biti pa da
se iz Jakina, preko mora, sve do Kreeva bjei. Ali povjerovali smo Euzebiju jer se
inilo da mu takva la ne bi od koristi bila.
U zoru se dizao prije ostalih, prvi bi se pomolio i vazda prvi u crkvi bio. Pomeo bi je i
prebrisao po stotinu puta na dan, a nakon to bi, za kie i lapavice, narod na kaljavoj
obui u crkvu nanio blata, pa je poslije mise dom Boji krmetnjaku bio nalik,
Euzebije bi oistio svaki tras. Uskoro se molio i dok bi ciienao drva. i usred ruka,
molio se i
61
kriu i mukama Gospodinovim. Iako molitvu nije uprazno izgovarao, nije mljeo kao
vodenini mlin ito, neega je u njemu bilo to je vie odvraalo nego potvrivalo.
Nikad ne uh da je koji kazao jednu lijepu o Euzebijevoj vjeri. Nijedan ne kaza ni
rune, poto se o tome runo ne zbori, niti se pri molitvi sumnja u drugoga, ali ptica
iz njegove ruke nije poletjela.
Nakon pola godine doe i ree da bi se zaredio. Kako, bolan, zaredio?, udio se
gvardijan. Pojedina braa to okrenue na alu, nisu mu dali mira sve dok se
Euzebije nije na njih naljutio. Agaton ih je korio, pa im i priprijetio, vidjelo se da mu
nije drago to se sa strancem rugaju. Mislio je da bi se tako rugali i s njim, ali ni on
ne mogae zamisliti fratra Euzebija.
E, to ga ne pustismo, pa neka ide svojim putem i neka ga redi ko god hoe i ija je
to sluba, nego smo ga odgovarali, govorei mu da moe i ovako initi dobro i
pomagati samostanskoj obitelji kao to je inio i dosad. On to shvati kao odbijanje te
jednoga dana nestade iz manastira. Skupa s njime nestali su jedno bijelo ruho,
paramenta i pluvijal. Je li to pokrao iz pasjaluka ili je imao plana u ludoj glavi, ni
danas pravo ne znam.
Nakon toga prialo se da ga viaju po Sarajevu, gdje se predstavlja kao nekakav
franjevaki izaslanik, poslan iz Rima da s paom pregovara. Saalih se nad
siromahom, jer bi se ljudima i za manja budalasanja glava zakoturala niz Vratnik. Ali
kako je krenula, pria je i utihnula. Euzebije je nestao i niko ga ne spomenu do
sljedee zime.

Malo po Boiu, ljeta Gospodnjega 1761, nae je krajeve pohodio prota Mateja,
uen hrianin, pa makar bio raskolnik, rijetkost je takvoga gosta primiti k sebi, da
o svemu mudro zbori, najvie o zemljama koje je obiao, a u kojima si ve i sam bio
nakon to ti ih prota Mateja napria. Tako smo, u danima velikog snijega, kad nije
mogao nastaviti prema Hercegovini, jutra uz eglen doekivali, svaku stvar smo
opriali, osim to smo se, i mi i on, podalje drali od onoga to nas dijeli. Bolje je
tako, utjeti valja o onome o emu se nita ne moe rei. Ako rije ubija, tada ju ne
izreci. Tako je prota Mateja govorio i o prilikama u raskolnikim manastirima,
monahe opisivao dobre i loe, da bi doao do prie o neobinom mladiu
latinskoga porijekla, koji neko vrijeme boravi u itomisliima. Po svemu uzoran,
radi u polju od jutra do ponoi, dobra srca i usrdne molitve, ali takav da ga niko ne
bi poelio u svojoj blizini. Prota je za nieea uo u Mostaru, edie mu za ie ooisivao
monah Teofan. kao
62
Gloria in excelsis
takvoga nainio da bi pastire svoje njime iskuavao, ili ga je poslao da se upitaju to
je ljudska dobrota, i kakav je njezin smisao. Teofan, za kojega prota Mateja veli da je
najmudrija hrianska glava u Bosni, mladia je predstavio kao zagonetku u
ljudskom obliju, nekoga o kome se nita zlo ne moe rei, ali se ni dobru od njega
ne nadaj. Otiao je Mateja u itomislie, da se i sam uvjeri kako je tako te drukije
biti ne moe.
Bio je to Euzebije, ludi Euzebije, kojemu raskolnici ne dadoe da se zamonai nego
ga malo po Matejinom odlasku potjerae iz Zi-tomislia.
Pola godine zatim zove me kreevski imam k sebi, da mi ima neto ispriati. Ja u
udu, nikad me nije tako zvao, sve to je taj ikad rekao, meni koliko i drugima koje
god vjere bili, vazda bi stalo u pet reenica, koje se usput izgovore ili apnu. Bit e
daje neto vano ako me zove, pa mi se namah smrai, jer malo toga je u ovaj
vakat vano a da nije mrano, te pourih ne bi li loe vijesti im prije uo.
Sjede imam na seiju, posadi mene kraj sebe, a lice mu se gri, ba kao da ga
neto plaho boli. Mislim se, e moj Alija, tebi je svaka rije po jedan ir na leima.
Onaj to vam je neke godine cijepao drva za manastir, reci mi ko je on?, pita me,
umjesto da prvi kae to ima.
Pa, eto, neka nesrea iz Jakina, s one strane mora doo, govorim i ja njemu, manje
nego to bi htio uti. Jest da meni rijei nisu teke, ali mi je milo sa svakim po
njegovom adetu biti, s razgovorljivim razgovorljiv, a s imamom u muci oko svakog
slova.
Iz Jakina? Znai, pravi Latin.

Jest, Alija, teko bi se pravijeg nalo.

A ja koliko znam, Latini su onako lahke due, vedri.
Po prilici tako, vedri, a i lahke due.
Taj to je vama neke godine drva cijepao, vedar je ko moj bunar za oblanih noi.
Ne znam, Boga mi, kakav ti je bunar Alija, ali znam da se njemu radovao nisam.
Osim to je lijepo pjevao.
Jah, a zato ste ga se kurtalisali?
Sam je otiao.
Je li to sigurno, Marijane?
Jest, Alija, to bi te lagao.
Znam da ne bi, ali samo tako pitam.
A tn 7P niecra nitas?
E, ja ti ga vala nisam preporuio!, naalih se, pa se i Alija skoro nasmija. Rekoh skoro! A skoro je za njega puno.
Veli da je u Bosnu doao mumin da bi bio. Znam da lae, ne bi kod vas bio da je
odma htio biti musliman, ali ne znam zna li i on da lae ono to kae. Ili mu se
priinja da govori istinu? Ali ne mui mene to, nego neto drugo. On je prvi ovjek
kojega su moje oi vidjele, a da ga za mumina ne bi htio. Ne znam da je kakvo zlo
uinio, vjerujem da nije, je li koga ubio ili je ta ukrao. Nita od toga ne znam, a
muka me od njega spopada. A nije ni muka, nego ono kao kad se bademima sladi,
pa naie jedan gorki. Takve sam sree da gorkoga vazda zadnjeg pregrizem. E,
takav mi je Abdulah. Gorki mumin.
im se poturio, Euzebije je samostanskoj obitelji poeo muke zadavati. Najprije nas
je tuio da smo tajno proirili talu. Znao je to, jer ju je sam svojim rukama
dograivao. Pa smo morali ruiti i iznova graditi u zadanim mjerama te platiti
pedeset groa globe. Onda nas je tuio da tajno peemo rakiju. I to je znao, jer ju je
sa nama pekao. Platismo jo pedeset groa globe. Pa kad na kraju vie nije znao za
ta da nas tui, potpalio je kri na groblju da bismo traili dozvolu da novi
sagradimo, i tu dozvolu platismo jo dvjesto groa.
Ali najgore je dolo kad je poeo da presree brau i udara po njima. Pretukao je
nesretnoga Augustina tri puta, a ovaj se, jadan, nije mogao braniti jer je slabiji.
Pretukao je i brata Agatona, koji se nije smio braniti, jer ga je tukao pred janjiarima
u ariji. Dobro smo i proli jer se nije sjetio tuiti nas zbog te tue.

I sada se Gorki Mumin vratio da po Kreevu fratrima belaj ini i svakojakim nas
zlima zasipa, u ovo grdno ljeto, koje je Bog ljudima priredio da od svega bude
potaman, koliko kie toliko sunca, u ovo grdno ljeto, kada je svaka biljka, voka i
svaka travka rodila kao nikad i sve se zeleni da zemlja ova ve Edenskom vrtu
nalikuje, u ovo grdno ljeto, koje nevjernika vlast, zli ljudi i grjenost naa uinie
tako grdnim, a prilike u Bosni nikad gorim.
Zagreb, 12. juna 1945.
Prolazi mjesec otkako je eskadrila rasformirana. Letjeli smo nad Njemakom, proli
smo Torino, Beograd i Zadar, Mostar, Sarajevo i Banju Luku, a razili smo se kao ljudi
koji se nikada nisu poznavali. S Albanom. kotom iz Glaseovva. nisam se ni
nozdravio iako smo
64 GlOBIA IM EXCI8I8_
kad opet svraam. Jedan sovjetski pukovnik, trojica Amerikanaca u civilu,
pretpostavljam da su budui trgovinski predstavnici, i zagrebaki gospodin s
gospoom, on muslimanskoga imena, dok za nju ne znam - njih dvoje uvijek
dorukuju kad i ja, jedini su ljudi koje sam, osim sivih agenata, u ovih mjesec dana
sreo u Hotelu Esplanade.
Mogao bih dorukovati i na nekom vedrijem mjestu, ali tu sam zbog dvojice ljudi
koje ekam. Jedan e, moda, doi, a drugi je mrtav. Partizanski general za kojeg
me vezuje sram, jer nisam znao na francuskome rei da iz koljke govori more,
sigurno e doi na ovo mjesto ako je u Zagrebu. Mirno i bez panike, jer vee
panike nema od ove u kojoj se nalazim, rei u mu da me konano ostavi na miru,
da ode iz moga ivota i nestane iz glave i da me pusti da se slobodan od srama
vratim u svoj grad.
Drugi kojega ekam puno je vaniji. Amida Pepi, stric moje matere, u ovom je
hotelu, kao ezdesetdvogodinjak, ivio cijelu jednu godinu nakon prvoga rata.
Dobri Bog mu je dao da umre u snu, u hotelskoj sobi, u vrijeme kada mu je u
novaniku ostalo novca tek za jo tjedan takvoga ivota. Time ga je nagradio za
pobonost i po-rtvovnost prema obitelji, za blagost u ophoenju s podreenima i za
sva dobra djela koja je uinio prije nego to je napunio pedeset devetu i uao u
ezdesetu godinu svoga zemaljskog postojanja. Visoke kole izuio je u Beu, u
Bosnu je doao kao mlad ininjer, srodio se i orodio s lokalnim ivljem, da bi u
vrijeme Benjamina Kalava postao upravnik eljezare u Zenici. ena Jele, kakanjska
ljepotica, narodila mu je estero djece, to je ve samo po sebi ukazivalo da je
sasvim odustao od bekih obiaja i pravila i prihvatio bosanske koji su nalagali da
ima djece koliko ti ih Bog da, jer nikad ne zna koliko e ih, za epidemija gripe i
difterije, Bog nazad sebi uzeti. Amida Pepi je i po svemu drugome postao Bosanac,
obiaje je nazivao adetima, druio se s rodbinom amidinice Jele u rudarskoj koloniji,
a svake nedjelje iao je u crkvu, ali ne tamo gdje se skupljala zenika gospoda,
mahom kuferai, esi, Hrvati i Austrijanci, nego kod fratara, na periferiji, u

sirotinjsku crkvicu sivih neoslikanih zidova, s nevjesto rezbarenim Isusom koji se,
grekom rezbara, smijeio s kria. Meutim, amida Pepi volio je ba takvoga Isusa i
tu crkvu, debelog strogog fratra koji je pred nedjeljnu misu poduavao narod da
pere ruke prije objeda i paklenim mukama prijetio rudarima koji bi, im prime
plau, isti dan pola zapili u prvoj krmi. etvrtinu plae amida Pepi davao je
Crkvi,
ginuli, pomijeale bi nam se kosti, pa bi njegovo rebro bilo pokopano na Boninovu, a
moja bi noga zavrila u Glasgowu, ali se svejedno nismo voljeli. Znao je to mi ide
na ivce pa bi to i radio. Uzvraao sam mu. Ili bih prvi zapoinjao. I bilo je u tome
strasti. Zao mi je to vie nikada neemo zajedno letjeti niti emo uti jedan za
drugoga.
Nisam se pozdravio ni s Johnom Terrvjem, mehaniarem, pijanim Ircem, koji je znao
za svaku zemlju na svijetu po rakiji koja se u njoj pije. I vjerovao je da Bosna mora
biti mrana zemlja, a Bosanci depresivni ali svirepi ljudi, jer je takva i rakija koju
piju. Lagano klizi niz grlo, spora i teka kao pjesma robova u Alabami, ovjeka ini
tunijim nego to je bio prije nego to je poeo piti, ali je mamurluk nakon ljive
najgori od svih mamurluka kroz koje je iskusni John Terry proao. Tako svirepu rakiju
mogu piti samo svirepi ljudi, govorio je, i na ormariu mi za uspomenu ostavio
svoju uturu punu gradaake ljivovice.
Oprosti, stari, ali mislim da te vie neu vidjeti. Kada sam iao u rat, mislio sam da
svoju enu vie neu vidjeti. Zato sam pobjegao bez pozdrava. Izgleda da sam se
prevario. Barem to se nje tie. Nadam se da e ista stvar biti i s tobom. Volim te i
ljubim, tvoj narednik John Terrv.
Sauvao sam to pismo, nosim ga uza se u novaniku, pa ga itam kad sam sjednem
u neku zagrebaku kavanu. Nakon prve dvije reenice uvijek mi se plae i znam
zato je otiao bez pozdrava, nakon sljedee dvije bih se smijao starom lakrdijau,
a na zadnjoj me obuzme dragost. Zagonetno mi je, meutim, to je Terrv elio rei
time to me voli i ljubi? Ili je ve bio toliko pijan da mi se i u pismu o vrat objesi, ili
je htio da mislim kako je toliko pijan pa je zato to napisao. Volio bih da je ovo drugo.
Mene i jo desetoricu, uglavnom starijih pilota, deperatnih i problematinih tipova
koji su se davno odrekli vojne karijere, ako su ikada i mislili o njoj, te Kineza Changa,
ostavili su u Zagrebu, u barakama na vojnom aerodromu, da sa etiri uglavnom
neispravna aparata nerviramo komunistiku vlast, a nakon toga e nas, im bude
potpisan neki sporazum, definitivno opozvati, umiroviti i zaboraviti.
Ujutro, im se probudim, umijem se, obuem uniformu i sjedam u tramvaj na
Borongaju. Izlazim kod eljeznikog kolodvora, do-rukujem u Hotelu Esplanade,
okruen sumnjivim tipovima u sivim odijelima iz vremena ekonomske krize, koji
itaju novine, a da nikada
66

GlORIA IN EXCEISIS
Njemu nita nije trebalo. Odijelo je kupovao svakih pet godina, kad i cipele, nije se
kartao i pio, a puio je najloiji duhan, onaj koji su puili i njegovi radnici. Bio je
sretan ovjek, najsretniji u naoj familiji. Kad bi se svi sakupili na neijoj svadbi ili
sprovodu, pa bi doli i moji iz Dubrovnika, pa svi Sarajlije, Kakanjci i Zeniani,
Slovenci iz Tolmina i Ljubljane i svi Beani, te bi ih se na jednome mjestu nalo vie
od pedeset, on je uvijek bio najbolje raspoloen. Dok bi se do jutra alovalo onoga
koga e se sutra pokopati, amida Pepi je obino priao viceve. Jest, grehota je to
pokojnika vie neemo sresti, tuga je to s njime neemo na Bistriak i Trebevi i
to ga neemo gledati meu nama u ovoj lijepoj zemlji, ali sve vam je to kao
razglednica, dopisnica sa igom i markom, kao da je vano koga na razglednici ima.
On je otiao na bolji svijet, njegov je vjeni ivot, a tamo, brate, nema ni sekiracije,
ni svakakvih individua i persona. to bismo mi njega sad alili? Ljudi, budite
pametni, pokojnik vam se s nebesa smije, vama i vaim suzama. Nego, smijimo se i
mi njemu, uo sam, maksuz iz Zagreba, novi vic o Bobiju i Rudiju...
Takav je bio moj amida Pepi, sve dok jednoga dana nije shvatio kako ulazi u godinu
u kojoj postaje starac. Njemu je to bila ezdeseta, a mogla je biti i koja prije i koja
kasnije, ali ta je godina sve u njemu promijenila. Prestao je davati novac za Crkvu,
postao je krtiji i prema sirotinji, kupio si je tri nova odijela i prvi puta se napio.
Amidinica Jele govorila je da ga je pod stare dane uhvatilo ono to druge muke
dri cijeloga ivota, i nije se jako brinula, sve dok jednoga dana amida nije doao
kui i rekao kako on dalje ne moe tako. Ostavlja posao i obitelj, pola novca, kojega
se s godinama pristojno nakupilo, uzet e sebi, a drugu polovicu ostavlja njima. On
odlazi u Zagreb da se provede.
Ubrzo je pukla bruka medu familijom, a o amidi Pepiju, koji je do tada bio aneo i
svetac, poelo se govoriti kao o neastivome. Saaljevalo se Jelu i djecu, iako im je
ostavio dovoljno novaca da su, uz Jelinu tedljivost te uz tri plae koje su ve
dolazile u kuu, jer su dva sina i starija ker ve odavno radili, zapravo ivjeli
bolje od onih koji ih saalijevaju. Godinama nakon to je amida Pepi ve bio mrtav,
djecu, koja ga se nisu mogla sjeati, matere bi u naoj familiji preko-ravale im bi
brljavila oko ruka ili nisu htjela jesti pinat i kuhana jaja: Izbit u ti ja iz guzice
tvoju razmaenost! Nee ti meni biti ko amida Pepi!
Eto, tako je meni govorila moja mater u Dubrovniku. Nisam
7nor\ c+r\ Tnori riiti/* imi^o

*^ic1ir com Ai ip tr\ crrani vmai ili

67
Zbog njega ve mjesec dana dorukujem u Esplanadi, zbog njega sam i jutros
doao, maem maslac po kruhu i zamiljam da je ovaj isti no u svojoj ruci i on
drao i da bi samo njemu, od svih ljudi koje znam, bilo jasno zato se ovako

osjeam. Sjest e amida Pepi za moj stol, naruit e doruak i pogledati na svoj
depni sat, pa onda rei:
E, moj Zeljko, meni se isto u zadnja doba muti pred oima im se u neto dobro
zagledam. Zato ne valja previe zagledati, Bog to ne voli, nego neka sve bude kao
na razglednici. Vana slika od hiljadu detalja, a nijedan sam nije vaan, i zato Bogu
nije milo ako se u neki zagledamo.
Pitao sam da li ga se sjeaju? Starijega recepcionera sa zalizanom kosom i
Dugavilijevim brkovima, konobara po imenu Safet, sasu-enog kao norveki
bakalar, raunovou s drvenom nogom i modrim jezikom objeenika, efa sale koji
izgleda onako kako bi danas izgledao Stjepan Radi da je preivio atentat, ali
nijedan tih godina nije radio u hotelu. I ne znaju nikoga tko jest.
Ponudio sam pedeset amerikih dolara da se ipak nekoga sjete i vratio se u
restoran. Nisam stigao ni novine otvoriti, a Dugavili je ve doveo enu u modroj
kuti, dobrodreu plavuu teko odredivih godina.
Ovo je gospoda Kornhauser, rekao je. U taj as pojavio se i bakalar Safet s nekim
potpuno crnim ovjekom, za kojega bi se, i po licu i po odjei, reklo da je dimnjaar.
Ili zaostali ustaa koji se od dolaska partizana skrivao u dimnjaku.
E, jebem mu mater, Markane, govorim ti da pouri, a ti bi se umivao. E, umivaj se
sad kad smo ostali bez para!
Platio sam obojici po pedeset dolara, a sa sobaricom Karolinom Kornhauser i
loaem Markanom Dobretiem dogovorio sam se nai poslije njihovog posla u
krmi Kod Jose Lianina na Borongaju.
Zajedno su doli, ona se uredila kao za kazalite, a njega skoro nisam ni prepoznao
onako istog i urednog. Kod Jose Lianina su se jo za kraljevine skupljali
vazduhoplovni oficiri, pa su promijenili odore i nastavili dolaziti kao hrvatski
zrakoplovci, da bi na meni, bri-tanskome vojnom pilotu, ostalo da dovrim i tu priu.
Joso je u tri godine, koliko ga nisam vidio, ostario barem trideset. Sav je u strahu od
nove vlasti pa je na zid objesio najvei portret marala Tita koji je mogao nai.
Meni se obradovao kao bratu roenome. Poznavao me je i u prethodne dvije
uniforme, pa rauna da e i njemu biti oproste68
GLORIA IN EXCELSIS
konjak za damu, takav je red, a gospoda su iz Esplanade!, zna Joso kako je u
Esplanadi, mora znati, takva su pravila zanata...
Njih dvoje ute, niti znaju tko sam, ni zato sam ih ovamo doveo. Nekome su morali
prijaviti da idu na sastanak s britanskim pilotom, a taj netko im je sigurno rekao da

pamte sve to u ih pitati i da sutra ranim jutrom dou u Petrinjsku, broj sobe taj i
taj, ili na Zrinjevac, u Zvonimirovu, ili ve tamo gdje stoluje tajna policija i
kontrapijunaa, pa da od rijei do rijei referiraju o emu smo razgovarali.
Dobro, rekoh, ono to me zanima, a to vi, moda, znate, toliko je intimno da se ne
moe ispriati nepoznatom ovjeku.
Markan prestade vakati u pola zalogaja. Gospoa Karolina zagleda se u mene kao u
jako zanimljiv detalj na razglednici.
Priao sam im o Dubrovniku u vrijeme moga djetinjstva, o tome kako sam se plaio
staraca dugih bijelih brada koji su prelazili preko Straduna i svaali se na ruskome, o
jednome koji je preko grudi nosio lentu, uz koju su, zveckajui, blistala tri reda
medalja i odlikovanja i o tome kako je stara Laptalinka govorila da je udovac i roeni
brat cara Nikolaja, i blago onoj sirotici koja se za njega uda, imat e dukata za tri
ivota. Priao sam im o vlaku koji je vozio kroz Popovo polje i u koji su jednom uli
Cigani mekari, a kondukter ih nije izbacio nego je naplatio kartu za meku. Priao
sam im o ljetima na Ilidi kod dunda Vilka, o tome kako je dundo Franjo jednim
udarcem dlana razbio karpuzu, jer smo na izlet zaboravili ponijeti no. O otati Karlu
koji je priao na njemakom i nije dao da se psuje, ali je pucao od smijeha kad bi se
nekome omaknuo prdac. O omami Re-gini koja je nedjeljom klala zeca za ruak, a
zec je plakao kao dijete, i o tome da nam je poslije objanjavala da je Mjesec ledeno
nebesko tijelo i da sija samo zato to je ogledalo Sunca. Priao sam im o Vazduhoplovnoj akademiji kraljevske vojske u Beogradu. O runome satu Zenith,
oevom poklonu za sretan let, o tome kako sam ga izgubio i poslije vjerovao da u
sruiti avion na zemlju i poginuti jer vie nemam taj sat. O tome da i dalje vjerujem
da e tako biti. Priao sam im o roaku Mladenu, kako sam ga trebao nagovoriti da
bjei u umu, ali se nisam usudio. O sivoj mrlji u obliku kria i o zapaljenom Kristu
otate Karla.
Markan se prekrstio, gospoa Karolina alosno je uzdahnula.
Priao sam im o tome kako je pukovnik Stevvart pozvao vojnika i naredio mu da
moju domobransku uniformu baci u smee, ali nisam
ie riao 7a nas ip ta uniforma smee rekao ip Stpwart Dobro rekao
69
bljenika. Priao sam im o tome da sam ve bio otkopao britansku bluzu i htio je
skinuti, kad je Stewart rekao: Oprostite, zaboravio sam na vau ast.
I ta je bilo s uniformom?, pitala je gospoa Karolina.
Priao sam im kako sam svoju domobransku uniformu polio benzinom i spalio na
livadi iza kantine. Traio sam da me ne gledaju dok to radim. Priao sam im o
bombardiranju Hamburga, o njemakim gradovima koji su izgledali kao zapaljeni

mravinjaci i o tome kako bi nakon svega trebalo izmisliti neku ljepu i istiju rije od
rijei osloboenje. I priao sam im o jednoj jedinoj bombi koja me mui, jer ju nije
ispustilo britansko vojno zrakoplovstvo, nego ja osobno, nekoliko trenutaka prije
nego stoje akcija opozvana, na zgradu Zemljoradnike tedionice u Sarajevu.
Niste vi krivi, rekla je gospoda Karolina Kornhauser.
Priao sam im o tome kako sam leao u talijanskoj bolnici, u apartmanu grofa Ciana,
jer mi se mutilo pred oima im bih se u neto zagledao. I sad mi se muti, ali sam se
navikao. Vie se ni u to ne zagledam, nego ljude i stvari prihvaam onakvima
kakvi mi se uine na prvi pogled.
Nije to nita, rekao je Markan.
Kaj nije nita! Kaj e ak si pilot, a oi ti stradaju.
Ispriao sam im sve ega sam se mogao sjetiti, osim kako sam prebjegao
Britancima. Nisam im rekao ni to da su Beograd i Zadar takoer izgledali kao
zapaljeni mravinjaci, ali ne meni, nego mome drugu Albanu.
Sve sam im rekao, znali su da nisam uhoda ni razbojnik, a moi e o meni nadugo
priati policiji, ali ni Markan, ni gospoa Karolina nisu se sjeali amide Pepija. Kao
da im o sebi nisam rekao ni rijei.
Nita, rekoh, ao mi je.
utjeli su, Markan je gledao u ostatke svinjetine, kao grobar u kosti iz prologa rata.
Grizla ga je savjest zbog svega pojedenog i popijenog, a gospoa Karolina je
pogledala na sat, pripremala je hitru la, ali se nijedne dovoljno dobre nije sjetila.
Rekla je da uri sestri. ekajui je, sestra e laktovima polomiti cvjetove begonija
na prozoru. Tako je rekla.
Sarajevo, jutro 2. aprila 1945, 7 sati i 10 minuta
70
Gloria in excelsis
da spava. Prebacio sam lopatu na drugu stranu da mi bude pri desnoj ruci kad
zamahnem. Mjerkao sam koliko je do njegove sljepoonice, uinilo mi se da u
promaiti ili Anu zahvatiti po ramenu, a on e tad potegnuti samokres... Da sam
ga odmah udario, sve bi bilo u redu, ne bih mjerkao, zatukao bih ga dobrom
kreevskom kovinom i ve bi bilo gotovo, a sad se vie ne zna. Moda se u
posljednjem trenutku izmakne ili se baba nezgodno namjesti, pa raskolim njezinu
glavu...
Narod u sklonitu se uutio. Gledaju u mene i znaju to u uiniti, a nijedno da pusti
glasa od sebe. Ili da ga upozori. Pazi, Veljko, koliko ja vidim, ova te je budala

namjerila ubiti. Jedino ako nije uzeo lopatu da nagrabi umura za pe, a nije,
brate, nitko vie ne loi, tede ljudi za sljedeu zimu, jer kako Fiihrer temeljito
pregrupira trupe na istonoj fronti, oduit e se ovaj rat za jo koju godinu pa valja
pritedjeti ove tri ake ugljene praine to su od ove preostale. Bogu hvala, i
slavnome Poglavniku, pa imamo komiju koji e nam opet preko reda nabaviti tonu
kreke ili banovia. Ako nizata drugo, onda zbog tog umura, dedera priuvaj se,
Veljko na, jer ovaj e te bilmez zatui na spavanju. A lopata mu je, raunam,
otrija od sikire, naotrila se od tolikih godina, bit e ju jo domar Iveta nabavio u
vrijeme dok je Franjo Josip po zemlji hodao. uvaj se, Veljko, ako Boga zna, kad te
je On sauvao i na krvavoj Drini i na razbojnikoj Kozari, molitve su te nae spasile,
kao i nadbiskupa naega Ivana Evanelista aria, dok si bandu pravoslavnu tjerao
zemljom, a Bosna ti ponosna za to nikad ne moe dosta hvale rei. uvaj se, due
ti, anele i arhanele, duo due nae, jer e te hulja tvoje vjere i krvi zatui na
spavanju, kao to ni Srbin ne bi. Otra je, Veljko, njegova lopata, preko nje je prelo
vie umura nego to ga je pod zemljom ostalo, kao no, sablja i vrisak ene u
noi, otra je lopata koja ti, koliko vidim, radi o glavi gore nego puke partizanke i
engleski avioni.
Govorim tako logorniku Skorvatzvju, ono to mu drugi nee rei. Meu njima i
partizanska mater koja logorniku glavu duguje, i trojica kockara koji bi vlastitu mater
prodali, i profesor Hoek, hulja nad huljama, djecu je uio potenju i estitosti pa
sad eka da vidi kako u muki ubiti ovjeka, i konobar Holman koji uti kao
zaliven, a nije ni pet minuta u ivotu utio. E, kako ga samo prodae, a njegovim su
se umurom grijali i zbog njega Pavelieve znake u reveru nosili!
E, jebo ti podrum od stotinu dua u kojem jedino Simunu Pa-kvanu prst obraza
ostade! Jebo ti sebe, logornie, da ne kaem - Velj71
i ubit e me ako ti se dam, ostao jedini prijatelj. E, brate Veljko, ubit u te, a ti
otvaraj ili ne otvaraj oi, to god ti je volja.
ta je meni pop Risto Borojevi kad sam mu sestru od tebe sakrivao? To tebe
zanima, je li tako, Veljko? E, pa hajde onda da ti ispriam prije nego to te od ivota
odijelim. Moj otac Franjo nije imao snage u rukama, kao to je ni ja nemam, pa ga je
djed imun pustio u eljezniare, da bude prvi od Pakvana a da nije kova. Radio je
kao skretniar na stanici Alipain most, oenio se i narodio djecu, a onda je izbio rat.
Istoga je dana u vojsku odvelo mog au Franju i dvojicu mu brae, Ferdu i
tipana. Zapravo, odvelo je Franju, a Ferdo i tipan pristigli su regimentu negdje kod
Zavidovia. Nije ih u vojsku zvalo, jer je njihova kovanica za vojsku i radila pa bi
bio dupli troak slati ih na frontu, ali oni su sami poli da brata uvaju. Njih dvojica
nisu se stigli oeniti i imati djecu, a bilo je u svakom snage kao u tri vola, dok je on
bio sav slabaan i nikakav, ali je etvero djece narodio i skoro ih na noge podigao. I
da djeca ne ostanu bez oca, Ferdo i tipan ukorak su pratili brata svojega gdje god

da je bosanska regimenta ratovala. A ratovala je, brate Veljko, s kraja na kraj

Europe, jutros bi guzicu smoili u Sjevernome moru, a pred veer bi ve bili na
Krfu. I sve tako do 1917. kada su se Srbi, sjeme im se zatrlo dabogda, uz pomo
Francuza podigli iz mrtvih pa carsku vojsku potjerae pred sobom, tem je tjeraju,
tem je u zasjede doekuju. Tako ih negdje u Makedoniji, na rijeci Bregalnici,
napadoe i mitraljezima posmicae nekoliko stotina. Meu njima oca mi i strica
Ferdu. ive zarobie, ama ne ostade ih nego dvadesetak, i naredie im da iskopaju
grobnicu u koju e sve, onako uture zakopati. Katolike i muslimane, i pokojeg
pravoslavnog, ako je takvih bilo. Tako je moj stric tipan kopao grob za svoju brau,
kopao je, plakao i molio Zdravomariju. Ostali su kopali utke. Prie mu srpski oficir i
upita ga zato plae. Ne pita me zato se molim? Zato to si hrianin, svaki bi se
hrianin sad trebao Bogu moliti. Ne molim se ja zato to sam, kako ti to kae,
hrianin, nego se molim jer mi dvojica brae mrtvi lee, a nee vidjeti
Kraljevstvo nebesko. Kako, bolan, nee? Tako to ih zakopavam ko strvinu, a ne ko
ljude. Saali se oficir pa naredi mom stricu tipanu da brau odvoji ustranu i da za
svakoga iskopa zaseban grob. Kad je ovaj to uinio, oficir nad oba groba zasebno
izgovori pravoslavnu molitvu za pokoj due i u njoj po imenu pomenu raba Bojeg
Franju i raba Bojeg Ferdu, te ih na vjeni poinak isprati kao ljude. Zna li ti, crni
Veljko, ko je bio taj oficir? Nisi znao. ali sad zna i da ti ne kaem. iest. bio ie to pop
Risto
72
GLORIA IN EXCELSIS
E pa vidi, nije meni danas do Ristine glave, a jo mi je manje do njegove sestre, jer
znani da baba nee ni trepnuti kad me komunisti sutra budu vjeali na Marijin
dvoru, ali jest mi, logornie, do moga ae Franje i do strike Ferde koji ga je tri
godine uvao i nije ga uspio sauvati. Jest mi do njihovih dua, kao to mi je do
moje vlastite. Ako se ne broji to to ih je pop Risto sahranio i ako se krten svijet
moe kopati kao to se kopa ivina, to bi znailo da je bilo krivo sve ono to su fratri
govorili, da je bilo krivo to je i mene fra Aneo u Kreevu krstio i prvi put priestio,
kao to je i au mi i strieve. Ako se sahrana na Bregalnici ne broji, ako je
svejedno jesu li u molitvi izgovorena njihova imena, onda e biti, kako ja razumijem
stvari, da Boga nema i da je nadbiskup Ivan Evanelist tu zbog Poglavnika i
Hrvatske, a ne zbog naih dua. Ako je tako, logornie, onda se radi samo o tome
hoe li ti prije potegnuti samokres ili u ja potegnuti lopatu. Ako je tako, izmeu
nas dvojice samo to postoji.
Pa i da jest tako, a ja znam da tako ne moe biti, pop Risto Boro-jevi ispratio je
nae mrtve. Zahvaljujui njemu moj stric tipan nije poludio to izgubi dvojicu
brae, nego je i danas iv pa svake godine na Ilindan, kod Svete Kate u Kreevu,
plaa za njih dvojicu misu zadunicu. Neka vrag nosi Srbe, kao to je vrag odnio i
Zidove, neka vrag nosi i popa Ristu i njegovu sestru, ali nee od moje ruke. To ti se,
logornie Skorvatzv, kunem nad lopatom kojom u te ubiti, kao to bi ti se i nad

kriem zakleo. Dosta je meni to Pubi Leviju nisam otvorio vrata svoga stana kad je
trebalo glave spaavati. Nije mi ga ao, jer su on i stara Palomba otrovali maka
Gabrijela, koji je mojoj tefaniji bio ko dijete, ali ako me pita ta sam dao za
hrvatsku stvar, kao to si me i pred Luburiem upitao, velim ti da sam dao to to se
svakoga dana barem jednom sjetim da Pubi Leviju nisam otvorio vrata. Eto, to sam
dao i mislim da je od mene dosta.
A tebi je bolje da ne otvara oi i pravi se da spava, jer ne vjerujem da mi moe
jo neto rei.
Kreevo, kraj novembra 1765.
Ove je godine rano stisnuo mraz, a prvi je snijeg pao poetkom oktobra i zadrao se
deset dana, tako da ne doe iz Hercegovine groa koliko smo ga Turcima platili, a
dok smo se nevolji dosjetili, mnogo je i na trsju istrunulo. Hamdibeg Stoanin svoje
groe poteno
73
nam kako je Ismet jo ljetos otputovao u Smirnu te da njegovo groe nema ko u
Kreevo dopremiti. Ostavio je dvanaestoricu Tatara da ga oberu, ali im je posakrivao
gunjeve, kundure i zimske akire pa sad ljudi po Ljubukome polugoli hodaju. Ako
groe i oberu, ne mogu takvi kroz Bosnu po ledu i snijegu. Mislio Ismet da e ova
jesen biti kao prola, i deset prije nje, i da e Tatari po lijepu vremenu dopremiti
groe i takvi se vratiti u Hercegovinu. A to im je, bolan, gunjeve sakrivao? Zato
to su Tatari, pa ako imaju gunjeve na sebi, obrat e groe, rasprodati ga usput
umjesto da ga u Kreevo nose, pa otperjati u svoj Tataristan, da ih nikad ne vidimo.
Prije tri godine, veli Hamdibeg, unajmio je Ismet neke Arnaute da mu groe beru i
voze, pa je isto ovako otiao na put, ali im je zaboravio sakriti gunjeve i kundure.
Okradoe ga, pa se opametio.
E, govorim, te na ovome mjestu i zapisujem: sva je nevolja od silna naroda koji je
iza zadnjih vojni diljem Bosne zaostao te bi se vratio svojim kuama, a ne zna kako.
Bilo da su Tatari, bilo da su Arnauti, Anadolci ili avetinje iz Kurdistana, koji nijedan
znani jezik ne govore, a plahi su, grdne ehre i teka tijela, gori nego ijedan na
Bonjo, svaki od njih gleda kako bi se doma dokopao, ne gledajui hoe li pritom
ukrasti, prevariti ili ubiti. Tih ljudi, neka je svakome na pouku, valja se povazdan
uvati. U njih nema vjere, ni ljudskosti, jer vjere i ljudskosti nema u onoga koji do
svoje kue doprijeti ne moe. Takva je stvar jednako u krana, hriana,
muslimana i kojih god jo na Zemlji ima. To, daklem, neka se zna, te neka svaki
imuan pomogne bilo Tataru bilo Arnautu da se kui svojoj doputi. Time dobro
djelo ini, a zajednicu od ubojstva i pljake titi.
Elem, radi Hamdibegova vjetropirenja po Smirni, gdje ini Bog te pita ta, morade
se brat Agaton u Ljubuki zaputiti da izvidi koliko se od groa jo moe spasiti i
kako ga u Kreevo dopremiti. Ali bi od toga slaba vajda, s Tatarima se na njihovu

jeziku porazgovorio, a groa je, ionako natruhlog, sam prenio koliko je na dva konja
moglo stati.
alosna godino, nakon to nam pogorjee samostan i crkva, ni vina nee biti koliko
treba!
Ali gora stvar je, stiu vijesti, bila u sutjeke brae. Oni se nekako snaoe za
groe, a mjesni vikar dovede, kako je to i obiaj, mjesne mladie da groe u
kacama gnjee. Okupila se mlaarija kao na veselje, a u godinama nakon kuge
svakome veselju valja mjeru nai, uzmanjka opreza, jer narod pomisli da nakon to
proe kuga vie ni
74
GLORIA IN EXCELSIS
ne bi prekipilo preko ruba kace, iz badnja upomo povika neki Jozo Trgovevi, jer
da ga je vinski zadah sasvim obuzeo. Priskoi mu fra Anto, brat laik i provincijalov
pratilac, porijeklom iz Ivanjske, te ih u taj mah obojicu vinski zadah ubi. Kad je to
vidio, htjede i vikar za njima skoiti, ali ga ostali sprijeie. Sjekirama su razbili kacu
i izvukli van mrtva tjelesa.
Braa su obojicu po redu sahranili i pustili glas da su umrli od svoje smrti. Sluajem
u isto vrijeme. Glas ne bi dosta uvjerljiv te se medu narodom rairi nerazborito
aputanje, koje je onda doprlo i do nekih nevjernika, pa od apata nasta vika i dreka
da su fratri ludou svojom ubili jednoga svoga i jednoga nedunog. Na kraju su
sutjeka braa velik novac potroili da bi smirili dreku i da stvar ne dode do kadije,
jer Bog zna kako bi se tada svrila. A to je, moda, jo i gore, istinu su probali
sakriti i od roditelja mladia Joze Trgovevia pa je otac prijetio da e za odmazdu
spaliti samostan, to i ne bi bilo prvi put da se zbog fratarske nerazboritosti takva
stvar dogodi. Pria se, a nevolja e biti da je i istina, kako su u manastiru kojega
vie nema, neu govoriti kojem, birvaktile unajmili zidara hrianina da im
popravlja krov. On je u to vrijeme provodio neki svoj post te se obavezae da mu
daju bezmesnu hranu. Ali nade taj u kai koicu, pomisli da naopako uinie, pa iz
odmazde uga samostan i isti izgorje do temelja. I vie se nikad nije na istome
mjestu uzdignuo. Imena mu ne spominjem da brai pokojnoj ne udaram na obraz ili
da im na duu ne stavljam to moda nije istina. Moe biti da je hrianin samostan
iz pizme spalio, a moe biti i da je u kai granicu a ne kost pronaao. Nijedan znati
nee, osim Njega koji zna svaku koja se medu ljudima dogodila.
alosno je tako rei, ali dobro su jo i prola braa u Sutjeski, ta ih je sve zbog
nerazboritosti pogoditi moglo.
Malo nakon to nam groe propade, stie nova nevolja. U jarku pokraj Kreevice
neka su djeca smrznutoga pronala Gorkog Mu-mina. Pozvali su starije, a oni
umjesto da nama prvima dou rei, pa da im kaemo da ute, ne diraju mrtvaca i

da ekaju da ga sami Turci pronau, razglasie po ariji da pokraj Kreevice lei

mrtav Turin. Nikako nije dobro kad kranin nae mrtva nevjernika, jer se namah
rodi sumnja, kao to, pravo govorei, ne bude bolje ni kad nevjernik nae mrtva
kranina. Razlika je jedino ta to od kranske sumnje obino nikome ne padne
dlaka s glave.
Prvo su mislili da se Gorki Mumin rakije nalokao, pa je malo u
cniipo t-*ri1pCTQr i takr\ cp cmr7nnn ali Irarla Qn aa rln anla clrirmli rla hi
75
mu, jadna majko, tri uboda noa na prsima. Kome je Gorki Mumin bio duan a da
duga nije vratio? Koga je uvrijedio i kome se zamjerio? Ko je imao razloge da Gorkog
Mumina noem izbode? Bijahu dosta tri pitanja, pa da nam potjera stigne pred
vrata. Pade sumnja na itavu obitelj, a najvie na Augustina i Agatona, jer je arija
znala, a svi su i gledali, da je njih dvojicu najee vrijeao i udarao korbaem.
Dode tako i emin Hajrulah, ne pozdravlja me i ne gleda, nego govori neka izdvojimo
i predamo onoga koji je ubio ovjeka.
Braa ne odgovaraju, jer i nemaju odgovora, a emin samo ponavlja zahtjev. Svaki
put kad ga izgovori, svjetina nam se vie primie. Skoit e i raetvorit nas jednog
po jednog. Gledam te ljude, meu njima i one koji su skupa s nama gasili poar, one
koji nas nikada runo nisu pogledali i odreda su bili da se manastir iznova gradi. A
sad bi nas, na pravdi Boga, poubijali. Jest, strah me je, ali moj strah je nita prema
strahu koji je ove ljude naveo da takvi budu.
Gvardijan zinu, ali ne kaza nita, samo je zamucao, ali emin ga je dobro razumio i
prekinuo:
Rekao sam vam da izdvojite onoga koji je ubio! Drugo vas pitao nisam!
Narod na to uini jo jedan korak, ve su nam se skoro nosevi dodirnuli, u nas
ledeni, a u njih vrui, ali emin samo die ruku i ljudi se po zapovijedi povukoe. Tek
toliko da nam oslobodie dah.
Imate dva sata da otkrijete ubojicu! Ako to ne uinite, svaki sumnjivi ide na
ispitivanje, pa ete se onda utrkivati koji e prije priznati.
Kako to izgovori, emin Hajrulah se okrenu i poe. Za njim se povukla i svjetina. A mi
se zatvorismo u svoj dom, koji je do juer bio tala, pogledasmo se u oi, kao da e
svaki u onome drugom nai odgovor ta da ini.
Sto jest jest, emin je u pravu.
Kako je u pravu, ako Boga zna?

Je li ga orobilo? Nije, nego su mu u depu naeni zlatnici. Je li se kome u ariji

zamjerio? Jok, vala, nego je sa svakim bio dobar. Klanjao je svih pet namaza, bio je
mumin ko da ga je po mjeri krojilo, niko mu ne bi nita prigovorio. Osim nas.
Ama, da se ti Petre nee javiti da si ga ubio?
Bogami neu, jer ko bi meni ovako slabome vjerovao. Jedva sebe drim.
P

moilf q mi i cl-ara ntinrv7 -falr^ t"#4ralr

Patt* t\ mr\i

r*a ttlrrt r>

76
Gloria in excelsis
Neka, neka, samo ti pametuj, kad bi bilo po tvojoj, svi bi u zin-danu i na vjealima
zavrili. Osim tebe. Ma, zar se vi to prepirete?
Jok, brate gvardijane, nego kratimo vrijeme. Duga su dva sata...
Nastavilo bi se tako ba dok ne istekne vrijeme, ne bismo ni do ega doli, jer nismo
imali do ega ni doi, blebetao je ko je ta stigao, samo se brat Augustin u kutu
molio Bogu, opratao se od svojih trava i od knjige likarue, a Agaton je onako mrk
utio, sve dok mu nije dojadilo, pa odlui rei ono to je otpoetka htio, ali ne
ovako viui i druge nadglasavajui:
Brao, ja sam ve odluio i nema nikoga do Boga tu moju odluku da promijeni.
Prijavit u se eminu da sam ubio Euzebija, pa neka sa mnom ini to mu je volja.
Onaj koji treba znati, na nebu i meu ljudima, znat e da nisam kriv, a to se ostalih
tie, i to se tie vlasti, svejedno je. Svoje sam odivio, da ne bi brata Valentina, Bog
da mu duu prosti, skapao bih kao djeak od gladi, i sad vidim da je vrijeme da idem
Bogu na istinu, gdje e me rahmetli otac i mater ponovo Muharemom zvati.
Nasta muk. A po obiaju, najjae je muao onaj koji bi prvi trebao neto rei, brat
gvardijan. I ne saznasmo koji je prvi progovorio i je li kojemu, a volio bih da je meni,
dolo da Agatonu kae kako on nikako nije taj koji se rtvovati treba, jer bi njegova
rtva bila na zajedniki grijeh, jer je u taj as ponovo banuo emin Hajrulah.
Ovoga puta uz njega nije bilo svjetine.
Ree da je krivo optuio fratre i da mu je ao zbog toga i da e mu biti ao dok god
je iv, ali to je njegova sramota i njegov grijeh, koji e nastojati popraviti. Sad je
dolazio imam Alija i rekao mu da zna ko su ubojice. On ih je vidio da se s Gorkim
Muminom svaaju i da mu prijete. Vjerovao je da ih je razvadio, ali eto nije. Pa kae
da mu dua ne bi bila na mjestu da to ne prijavi. Jest da nije vidio ubojstvo, ali
smatra da je njegova sumnja jaa od svake druge. Pa ako ve niko nije vidio as
kada je ovjek izboden, neka se imamu vjeruje. Ubojice su trojica janjiara, Sarajlija,
koji su se danima po Kreevu motali, belajisali i enluk inili, imamu prijetili i ispred
damije se uneredili. Poslana je za njima potjera, ali teko da e ih nai.

Sutradan maksuz pooh pred imama, saekah ga ispred damije i, kao, sluajno mu
pristupih. E, lijepa dana, rekoh, studena ko u po zime, ali opet lijepa. On klima
glavom, biva jest. Samo to mene u zadnie doba moia bolika mui. Teko diem im
ie okolo mokro, nai77
Brat Augustin ima lijeka za te stvari, rei u mu da ti trava poalje.
Slabo mi trave pomau, ve sam se u vola trebao pretvoriti koliko sam ih popasao.
Ali da svejedno proba i njegove. Mogle bi ti valjati.
Probat u.
A veli, ubie Sarajlije Gorkog Mumina? Jah, ubie.
Mojoj boljci ni trave ne pomau.
Bog e pomoi.
Srea da si ih vidio.
Koga?
Janjiare.
Nisam, brate, ja nikoga vidio. Pa to ree eminu da jesi?
Zato to se katkad ovjeku pamet ne da drukije prosvijetliti nego laima. Ti nikad
tako ne lae? Laem, pa se pokajem.
Eto vidi. Ali ja se ne pokajem. ta u se kajati ako bi zbog moje istine svaki dan
neko nevin stradao.
Popriasmo tako, a meni se potvrdi ono to sam i mislio, zbog ega sam ga i
saekao pred damijom. Imam mi na rastanku jo neto ree o Gorkom Muminu.
Kad se turio, htjedoe ga po obiaju su-netiti, ali vidjee da je ve obrezan. Tako,
eto, na kraju otkrivamo da je Euzebije zapravo bio sin Izraelov. Kolika god da nam je
zla uinio, pokrao nas, prevario, izdao i potvorio, vrijeao nas i pojedinu brau
tukao, alost me je iznenadna spopala za Gorkoga Mumina. Da mi imam Alija to ne
ree, da nisam shvatio da Euzebije nije bio ni ono to smo vjerovali da je bio, nikad
mi do pameti ne bi dolo zato je htio u fratre, pa u monahe i zato je na kraju
postao Gorki Mumin, zato je uio latinske i slavjanske molitve i bubao Kuran i zato
ga nijedni nisu smatrali svojim. U svakom je gnijezdu Euzebije bio tui pti. Bog zna
ime je takvu nesreu zasluio.
Zagreb, 15. juna 1945.

Na nas se, koliko vidim, sasvim zaboravilo. Ne stiu depee, nitko nas ne posjeuje,
dvaput dnevno javimo u Napulj i London da je stanie redovno, stie nam isti odsovor
da nastavimo s aktivnostima, a
78
Gloria ih exceisis
79
i po pelunkama od Borongaja do rnomerca, gdje se zadnjih dana poela sakupljati
sva ona bagaa vercera, probisvijeta i bjelosvjetskih vucibatina, koja se u ove etiri
godine drala podalje od rata i zaraenih strana, nejasno je gdje su i od ega
uope ivjeli i kako su u meuvremenu pritedjeli novce i ivce. Gledam ih kako na
kartama i barbutu deru engleske pilote, samo to im za jednu no ne skinu gae s
guzice, a njima oajnicima drago, uivaju u svojoj propasti, svaka izgubljena partija
doe im kao jo jedno malo bezbolno samoubojstvo.
Ne kockam se. Samo ekam da bude dovoljno kasno za spavanje, pa da ujutro idem
na doruak u Esplanadu.
Jutros izaem iz tramvaja dvije stanice ranije da konano poem do Juriieve 17 i
stana gdje su otac i majka ivjeli one jeseni nakon to sam upisao akademiju.
Nekoliko godina ranije njoj je prahnulo da bi se selila iz Dubrovnika, tu nikoga nema,
sestre, brat i sva rodbina su po Bosni, a grad je pogan, ljudi je nisu prihvatili kao
svoju iako se u Dubrovniku rodila, pa neka lijepo prodaju stan i kupe neto u
Zagrebu. Zagreb je, ipak, svjetski grad, tamo su kina i kazalita, mali Be, daleko od
vonja peskarije i grubih peskarijskih obiaja. Oca je uspjela nagovoriti, preumoran je
on da bi pruao otpor njezinim ludorijama, ali bio je dovoljno pametan i oprezan da
ne pristane na prodaju stana u Dubrovniku. Umjesto toga, on e se odrei
aevine, vinograda na Peljecu i ljetnikovca u Lozici, a braa neka mu zauzvrat
daju novac za kupnju stana u Zagrebu. I svima dobro: on e bez muke rijeiti
problem i jo se spasiti svih buduih svaa oko nasljedstva, a njih dvojica dobit e
dio vinograda i vile koji vrijedi barem deseterostruko vie od novca koji od njih trai.
I tako je kupljen stan na treem katu u Juriievoj 17.
Ja sam u Beograd otiao petnaestog rujna, a njih dvoje su se ve devetnaestog
preselili u Zagreb. Prvo pismo bilo je puno oduevljenja i entuzijazma. Mater je
pisala kako ve ima svoga osobnog pedikera, doktora Schvvaba, sasvim ju je
oslobodio kurjih oiju koje su je muile, evo ve dvadeset godina, i nije joj mogao
pomoi ni prevarant Tardelli iz Grua, a ni onaj sarajevski doktor to joj ga je
preporuila tetka Olga. Zagreb je ipak Zagreb, vie puta je oduevljeno ponavljala,
pisala je da su ona i aa gledali operu Zrinski te da su kupili karte za Goetheovog
Fausta, gostovanje slavnoga berlinskog teatra u svibnju sljedee godine, ali Zagreb
je ipak Zagreb, pa su sva mjesta ve rasprodana. Govori se da e na Faustu u

kraljevskoj loi sjediti osobno princ Pavle sa suprugom. Jedini prigovor u tom prvom
pismu
pokupovala karte samo zato to su njihove milostive naule da stie i princ Pavle.
Premda i nju, priznala je mater, jako zanima kakvom e toaletom princeza poastiti
zagrebaku publiku.
Ve je drugo pismo bilo suzdranije. Zalila se na placu, nije kao u Dubrovniku, riba
dok stigne do Zagreba ve se uuje, svinjetina je premasna, a janjetina gore smrdi
od hercegovake bravetine, rajice su smeurane, kapula je nekako sasuena, pa se
ne razlikuju ljuska i srce, a trnica Dolac, kako Zagrepani zovu svoju placu, prevari
svojom veliinom, ali je izbor loiji nego u Gruu. A ljudi su jako udni, na stubitu
nitko nikoga ne poznaje i ne pozdravlja, im se popodne proeta stanom, ve ti
odozdol lupaju drkom metle jer ih ometa u dnevnom poivanju. Strah te je
nasmijati se na ulici, jer ljudi pomisle da im se ruga. Ali Zagreb je ipak Zagreb,
pisala je, samo se treba na >
njega priviknuti.
Svako sljedee pismo bilo je sve krae, a frazu Zagreb je ipak Zagreb ponovila je
jo samo jednom u pismu koje je stiglo posljednje:
Danas oko podneva eljeznim ipkama su nasred Varavske ubili ovjeka a da se
nitko nije osvrnuo. Ali su paljivo obilazili lokvu krvi, kao da je psei drekec. Nikoga
nije zanimalo kako se zove nesretnik i zato je ubijen. Zagreb je ipak Zagreb.
Na Svetog Nikolu otila je na kolodvor i kupila karte za Dubrovnik. pediteri su u
jedno prijepodne spakirali i odnijeli sve stvari. Kada se popodne vratio kui, otac ju
je zatekao kako sjedi na kuhinjskome sudoperu i pui. Oko nje je bila potpuna
pusto. Nisam vie mogla, rekla mu je, stvari ve putuju prema Dubrovniku, a mi
emo sutra. Otac je bio poludio. Ona mu je upropastila ivot, trebao je posluati
dida da se ne eni tom vapskom luakinjom, rekao joj je da je kurva i da je od
poetka znao za njezinu aferu s ininjerom Periiem, kako i ne bi znao kad mu se
cijeli Dubrovnik smijao iza lea, ali htio je biti ovjek, pa otrpjeti sve zbog djeteta.
Sad je gotovo, on e iskati razvod braka, a ona mora pristati, jer e ju inae
zatui kao psa. Neka pred sudom prizna da ga je varala, ne samo s Periiem,
nego i s veterinarom Leitnerom u Sarajevu pretprologa ljeta, pa s fiskulturnikom
Hadiem, isto u Sarajevu, dok za ostale ne zna i ne zanimaju ga. Mater mu nije
odgovarala, putala ga je da se svaa sam sa sobom, a jedino to ju je ozbiljno
muilo bilo je kako e biti protumaeno to ako sad sie sa sudopera. Neispravna
pipa kapala joj je pod stranjicu, gae su joj bile ve DOtDuno mokre.
80
Gloria im excelsis
mi iste zime, kada doem u Dubrovnik na dopust. Smijat e se i biti ponosna na
sebe.

Sljedeeg jutra vozili su se u istome kupeu. Sjedili su jedno do drugoga kao potpuni
stranci koji se trecnu kada im se na naslonu dodirnu laktovi. S vlaka su sili u
Sarajevu, bliila se pono, nikoga nije bilo na ulici, a onaj koji je sve gledao s
prozora, mogao je vidjeti visokog krupnog mukarca u ranim pedesetim,
dubrovakoga gospara kakvim ih zamiljaju Sarajlije, kako neprirodno uri, dok
nekoliko metara iza njega trkara i lomi potpetice dobrodrea gospoa s parikim
be eiriem i velom koji ju kaklja po nosu, pa ga uzaludno pokuava skloniti s
lica.
Kod dunda i tetke doekala ih je sva sarajevska familija. enama su oi bile crvene i
podbuhle od suza i brige, a muki su, kao za sprovod, doli u sveanim odijelima.
to se dogodilo?, otac je pogledom traio tko nedostaje.
Andrija, moj Andrija!, skoio je na njega dundo Franjo.
Lukre moja, ivi ste nam!, tetka Olga je grlila svoju sestru, a moju mater i nazivala je
po imenu koje joj nije ni roeno, ni krteno, nego je ime od dragosti i od djetinjstva.
Tetka joj ga je nedjenula dok su u Dubrovniku ile u kolu, jer je Karla previe
vapski zvualo, a kako su i u njihova doba djeca bila okrutna i precizna kao snajper,
njih dvije bile su prokazane i kao Njemice i kao Bosanke. Ono to bi ih s jedne strane
branilo, recimo to da su vapske frajlice, na drugoj strani su gubile, jer su Bosanke
koje grubo govore, slabo se peru i po doma sigurno nose dimije i ferede. Tako je
moja mater, da bi bila prava Dubrovanka, postala Lukre.
Te noi zbilo se najvee slavlje u povijesti nae familije. Konobari su iz Hotela
Evropa donosili jelo i pilo, na ast su pozvane i komije, advokat Demidi donio je
harmoniku, pa se lumpovalo i pjevalo sve do jutra. Po Sarajevu se jo mjesecima
prialo o derneku u Franje Rejca, otpravnika vozova, o tome da se kolona konobara
pruala od Evrope do Templa i da su se akonije prenosile iz ruke u ruku, ba kao
cigle kad se gazdi uri da sagradi kuu. Mogao je, govorili su ljudi, Franjo i tri kue
sagraditi koliki je novac te noi u vjetar bacio.
A to se zapravo bilo dogodilo? Tog dana je, pred odlazak s posla, dundo Franjo
pregledavao vijesti na telegrafu. Uvijek je to inio, jer je volio unaprijed znati to e
veeras javiti Radio Beograd i o emu e sutra pisati novine. Shvatio je da
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca loe ide, i da ni od te drave nee nita dobro
biti, kada su se vijesti s
81
po kui i pjevuio Jugoslavija je naa mati i na mili dom, gegao se kao klaun i
imitirao enerala Peru ivkovia, uvjeren kako nema razlike izmeu drave i
cirkusa, osim to ispod trapeza nedostaje mrea pa ne valja po vani previe lajati
prije nego to svi shvate ono to on ve zna. A bit e to, mislio je, za dva, tri

mjeseca. Meutim, prole su godine, sve je ostalo isto, dundo se nastavio rugati
Jugoslaviji i ivcirati se zbog razlike izmeu telegrafa i novina.
Tako je, kaem, bilo i tog popodneva. Izmeu vijesti o Sijamu, Manduriji i uspjesima
njemake teke industrije bila je i ova:
Tragedija u Zagrebu! Danas se u jutarnjim satima dogodila strana tragedija u
Juriievoj ulici na broju 17. Uruila se ploa izmeu treeg i etvrtog kata. Odmah
zatim pod teinom tereta provalio se pod i na treem katu. Na lice mjesta izali su
vatrogasci i redarstvo. Ima poginulih.
im je to proitao, dundo je nazvao moga oca, ali se u kancelariji nitko nije javljao.
Nazvao ga je i dva sata kasnije, u vrijeme kada se aa nakon ruka i
popodnevnoga odmora vraao na posao, a kad mu se ni tada nije javio, dundo je
bio uvjeren da su urlini izginuli. Htio je s tetkom odmah krenuti prema Zagrebu, ali
su sreom zakasnili na vlak. No bdijenja i alosti na kraju se pretvorila u slavlje
kakvoga vie nikada nee biti, jer e ubudue sve loe vijesti biti tane.
Ne samo da su se aa i mater te noi pomirili, nego su se kao djeca drali za
ruku, on ju je cjelivao u obraz, a ona se durila jer ne pokazuje dostatnu zahvalnost
to mu je upravo spasila ivot.
Imala sam predosjeaj!, naglasila bi svaki put kad je o ovome priala i ve bi svi
imali duboko potovanje prema njenim predosjea-jima koji su se ticali neega to
e se tek dogoditi. Tako je moja majka poela upravljati svijetom.
Eto, tako sam poao vidjeti kuu u kojoj sam, da nije njezine ludosti, trebao ostati
bez roditelja. Nikada nisam bio u tom stanu, niti sam pogledom potraio broj 17
kada bih prolazio Juriievom. U ovih mjesec dana, kao ni 1940. i 1942. kada sam
bio stacioniran u Zagrebu i isto tako esto iao niz Juriievu. Ne bih rekao da me
nije zanimalo, mislio sam i tada o stropu koji se ruio i koji se u obiteljskim priama
rui svih ovih godina, ali mi nekako nije na um palo da traim tu zgradu. Ili ne bih
povezivao Zagreb u kojem sam boravio sa Zagrebom iz majinih pisama. Ipak su to
bila dva razliita grada. Njezin je bio dinaminiji i runiji, a moj je lijep, tuan i
depresivan.
Stajao sam preko puta i gledao prozore iza kojih su, devet godi82
GLORIA IN EXCELSIS
on e uskoro obuti svoje cipele, rad Moe Ozme, najboljega ustera izmeu Bea i
Stambola, pred ogledalom e zategnuti crvenu kravatu, neka se po njoj zna da je
Dubrovanin, na glavu e staviti eir, koji mu je dundo Vilko donio iz Bruxellesa,
izai e pred zgradu, pogledati na depni sat, i krenuti polako, nogu pred nogu,
preko Jelai placa, pa niz Ilicu sve do Frankopanske. Tamo e na svome radnom

stolu rasprostrijeti pomorske karte i, prema jueranjim izvjetajima, ucrtavati

pozicije brodova. Istim putem vratit e se na ruak, lagano, da ga cijeli Zagreb
gleda dok poput pauna iri perje, bezazleni moj aa, koji je vazda vjerovao da je
Bog stvarao svijet samo da mu lijepo izgleda.
Mater e ga pratiti s prozora i na prozoru ga doekivati u povratku s posla.
Nadgledat e svaki njegov korak, pratiti je li uredan i uivati u pogledima koje mu
drugi upuuju. On je njezino umjetniko djelo, ponosna je kao da ga je svojim
rukama stvorila, a sve ono to bi svaku drugu uinilo ljubomornom, ona doivljava
kao kompliment svome umijeu. Dok gledam u prozore iza kojih su ivjeli, po prvi
put mi se ini da su bili stvoreni jedno za drugo. Ona je imala svoje ljubavnike, a on
je imao sebe. I nitko nikome tu nije inio konkurenciju. Niti su nedostajali jedno
drugome. teta to to nisam ranije mogao znati.
Preao sam ulicu, uao u zgradu i krenuo uza stube. Vonjalo je po grahu i zaprci, po
podrumskoj memli i otrovu za takore. Grah i zaprka doli su s Titom, a memla i
otrov ostali su iza Pavelia. Ne znam to mi je ovih dana gore, optimizam koji
nadima crijeva i stvara bol u elucu ili strah koji se ne da provjetriti i koji e nas
sigurno nadivjeti. Turska je okupacija trajala etiri stoljea, ali e fantomski
osjeaj ustake okupacije potrajati barem isto toliko. Uzalud su Titu zaprka i grah,
nasmijana lica i tajna policija. Tito je smrtan, Paveli nije.
Na drugome katu zaustavio me je starac s velikim zidnim satom u rukama, koji
samo to mu ne ispadne:
Gospon, lepo vas prosim, ak biste mi pomogli.
Prihvatio sam sat i krenuo za njim niza stube. On se osvrtao, sav od isprike i od
ljubaznosti, da bi tek tada primijetio moju uniformu:
Jezuna gospon, fest vam je zgodna odora] Ali morate paziti, buju vas partizani
videli, a onda bu svega. Jeste ju zeli iz Splitskog akvarela?
Nisam, prava je, pilotska?
Kak u Carlesa Lindberga?
Ne ba sasvim, ali skoro kao u Carlesa Lindberea.
83
me je u stan, niz hodnik je bio pruen zeleni linoleum. Spustio sam sat uz vjealicu s
kaputima, starac me je pozvao na rakijicu, ali sam re'kao da nemam vremena, urim
kod prijatelja.
A da niste poli kod frau Micike?, smrknuo se.
Nisam.

Jutros e svak kod frau Micike, a rekli smo da samo susedi dojdu.
Jedva me je pozdravio prije nego to je za mnom zalupio vrata. Ljubazni starac bio
je ljut kao ris.
Popeo sam se do drugoga kata, jedna vrata su bila otvorena, iznutra se ulo
larmanje, cilik stakla i porculana. Ne znam to mi bi da uem, valjda i to jednom u
ivotu valja napraviti, pa nepozvan ui u tui stan.
U velikom graanskom salonu sjedilo je, stajalo ili se meusobno naguravalo i
otimalo tridesetak mukaraca i ena, uglavnom zrelije dobi. Bilo je meu njima hude
sirotinje, enica je za ruku drala djeaka goleme vodene glave, druga starija, sva u
prnjama, razmahivala je tapom i udarala one koji joj se priblie. Pod rukom je
drala veliku porculansku figuru djevojice na izvoru. Neki su mirno stajali i gledali,
mukarci su oblaili enske kapute i isprobavali duinu rukava.
to se ovo zbiva?, pitao sam enu koja je mirno sjedila u fotelji, u ruci drei do
pola natoenu au za konjak. Ne znam to je bilo u njoj, ali sigurno nije konjak.
Moda liker od okolade.
Nita, umrla je frau Micika pa je rulja dola po stvari. Nije imala nikoga svoga, njezini
su davno pomrli, ostala je udovica jo u onom stoljeu, a ljudi pourili uzeti to im
treba prije nego to javimo u kotarski odbor da je umrla. Cim javimo, doi e i
zapeatiti stan. A tad, tko je to uzeo, uzeo je. Ima lijepih stvari, poite i pogledajte.
Tamo vam je biblioteka, oko knjiga se nee otimati.
A vi, zato vi ne uzimate?
Uzela sam evo ovu au i natoila. Tako smo nas dvije zadnjih dvadeset godina,
otkad su se moji doselili iz Hercegovine. Svakoga jutra, kada mu ode na posao, ja
bih sjela u ovu fotelju, ona na onaj tamo otoman, pa bismo jedna drugoj nazdravile.
Eto, sad pijem za duu frau Micike.
Zato ste ih pustili da raznose stvari? Onaj sat! Evo, sad sam jednom gospodinu
pomogao da odnese sat. Veliki, stari sat, od vremena Marije Terezije.
A. to ie bio Simi. Stara hulja je doktor Simi. Odbrojat e
84
Gloria in excelsis
maju kad im se uzima. Frau Miciki, vjerujem, nita od toga nee na Mirogoju trebati.
Nego, pogledajte knjige, teta je da se bace. Mislim da mi ne trebaju.
Ne? Ba izgledate kao da vas knjige zanimaju. Engleski oficir? Da.

Sretnik. Vi ete u London, a ja ostajem s ovim ljudima. Mislim da neu u London,

neu u Englesku. Iz Dubrovnika sam. Dobro razmislite. Mislim, o tome hoete li
ipak uzeti koju knjigu. Neu. Ali mi je bilo drago.
Moete li mi uiniti uslugu da ostanete? Nemam nikoga koga bih to mogla zamoliti,
ali nakon to ovaj uragan proe, netko bi trebao ostati s frau Micikom dok ja budem
ila u kotarski odbor. Bilo bi tuno da u ovaj as bude sama. Moete li joj taj plezir
uiniti? Bilo bi joj drago da uz nju bdije lijep i mlad oficir. Pa jo engleski.
Dugo je potrajalo prije nego to se svjetina poela razilaziti. Neki pijanac zaspao je
na otomanu, nismo ga mogli probuditi nego smo ga kao vreu iznijeli na ulicu i
ostavili ga da lei kraj vrata. A nakon to su i posljednji otili nosei tanjure i lonce,
servise od murano stakla, kapute, bunde, suknje i haljine, krznene ovratnike
ivotinjskih njuki i mrtvih staklenih oiju, deke, jorgane i prekrivae, slike sa zidova
i uokvirene obiteljske fotografije, sve to ostaje iza ivota, a moe se ponijeti u dvije
ruke, nakon to je ostao samo goli namjetaj i sivi okviri na zidovima, jedan u obliku
kria, kao onaj na zidu moje tetke Olge, gospoa kojoj ne znam ime otila je u
kotarski odbor da prijavi smrt, a ja sam sjeo uz postelju na kojoj je leala mrtva frau
Micika i izmolio Zdravomariju. Ali onda sam pomislio da o toj eni ne znam nita,
osim to vidim da je bila jako stara, ini mi se da u ivotu nisam vidio tako staro
bie, starija je od onog stabla u Trstenom, puno starija od maslina u masliniku iznad
sela, gdje sam ekao Johna Terrvja a on nije doao, starija je i od svoga zidnog sata,
a ja ipak o njoj ne znam nita. Pa ni to kojim se rijeima valja obraati Bogu pokraj
njezina mrtvog tijela. Raspelo na zidu, od kojega je ostao samo sivi trag, jer su ga
razbojnici ve bili odnijeli, nita ne govori o frau Miciki. Postoje i raspela za svaki
sluaj, da susjedi to ne pomisle, da ga potar vidi ili ako, ne daj Boe, dou andari
ili redarstvo. Raspelo je bilo i na zidu u radnji Moe Ozme, najboljega ustera od
Bea do Stambola, ali Mou su ipak odveli i nikad nam ga nisu vratili. Frau Micika
sigurno nije idovka, jer u Juriievoj ne bi preivjela rat, ali moda je i njezinoj dui
Zdravomarija zbog neega ono to bi bila dui Moe Ozme. Zato o
85
Pokuavao sam se sjetiti molitve koja bi frau Miciki, tko god ona bila, najprikladnije
djelovala od nekoga tko o njezinome Bogu ne zna nita, a od vlastitoga je daleko.
Moj Bog ostao je na nebu i uti. A je li moja bomba pala na Zemljoradniku
tedionicu u Sarajevu i koga je ubila? Sruila je i unitila vie od ove bagre koja je
opeljeila frau Micikin stan. Ali ja, eto, nisam htio pogledati njezine knjige. Da je ne
povrijedim. I onda, koja mi molitva ostaje, za nju koliko i za mene?
Anele uvaru moj...
Uhvatio me je histerian pla. Trajao je kratko, do prve sljedee misli, one koja je
govorila da nisam dijete, jer djecu ne ostavljaju samu uz mrtvaki odar.

Ve se smraivalo kada se gospoa vratila. Bila je guva u kotar-skome odboru.

Pitali su to je njoj frau Micika? Nita, susjeda s kojom sam ispijala jutarnju aicu.
Ba jutarnju? A kaete ba nikoga nije imala? Govorila vam je o tome? Nema se tu
to govoriti, nije imala i gotovo.
Potpisala je izjavu, izjava je peatirana okruglim igom u ijoj je sredini zvijezda
petokraka, irilini i latinini natpis, a uz peat slubenica je rukom dopisala: S.F.S.N!
Veeras e doi pogrebnici po tijelo frau Micike pa je moda bolje da sada idete.
Ne bi bilo dobro da vas zateknu u toj vaoj uniformi.
Tako je, to nikako ne bi bilo dobro. Onda, zbogom]
Zbogom, gospoo..., htio sam rei neko ime. Ona se nasmijeila, nije vano, ako do
sada nismo znali imena, emu bi nam takvo znanje sluilo na kraju. Izaao sam iz
zgrade i krenuo prema Jelai placu. Tek kad sam sjeo na stepenik u dnu
spomenika, palo mi je na pamet da se nisam popeo do treega kata. Jednostavno,
jo jednom sam zaboravio. Oito mi nije sueno da vidim vrata iza kojih su majka i
otac ivjeli one jeseni kada sam upisao Vazduhoplovnu akademiju u Beogradu.
Postoji razlog zato je tako.
Trg je bio pust, nije radila ulina rasvjeta, umjesto prolaznika povremeno bi nailazile
uniformirane patrole. Zagledali su zaueno u moju uniformu, ali mi se nisu obratili.
Moda zato to nisu znali engleski jezik. Zabavljalo me je to ne znaju tko sam i
odakle sam, a onda sam poeo zamiljati to bi se dogodilo kada bi se udom moja
dananja odora pretvorila u onu koju sam nosio prije tri godine. Kao
u Penelinai TI nrmnr rp se koiia nretvoriti li hiindevii a ifl u norlno
86
gloria in excelsis
i smiljati gdje da se sakrijem. Do Borongaja ne mogu stii, deset puta bi me do
tamo ustrijelili, mislei da sam u postrojbi odabranih Pavelievih junaka, sve samih
rasova koji se vratie u domovinu nakon kraeg odmora u inozemstvu da nanovo
dovravaju rat. A moda bih se mogao sjuriti prema Juriievoj, broj 17 nije daleko,
i potraiti prijateljicu frau Micike? Znate, gospoo, dogodilo mi se neto ega u
ivotu nema, ali ja vam ve neko vrijeme i ne ivim u stvarnosti, pa bih vas zamolio
da mi pozajmite neko staro odijelo vaega gospodina mua. Obeavam da u ga
ve sutra vratiti.
No, ako i uspijem stii do broja 17, kako u znati na kojem katu gospoa stanuje
kad joj ni imena ne znam. Ne mogu u ova doba noi ii od vrata do vrata, i to jo u
odori domobranskog asnika. A da pozvonim Vjenceslavu Simiu, kirurgu i
internistu? On mi sigurno nee otvoriti. Zaboravio je da sam mu pomogao da doma

odnese frau Micikin sat. Ljut je jer misli da sam krenuo k njoj, a nisam susjed. Prema
finim graanskim obiajima samo prvi susjedi imaju pravo na posmrtnu pljaku.
Ali ta ako nema druge nego da potraim jedinu osobu za koju znam da bi mi
pomogla?
Svaki udar potplata o asfalt triput bi odjeknuo pustim Jelai placem, trao sam kao
na Sokolskim igrama 1931, najbolji e u Prag na ake fiskulturne igre, te godine
me je za dlaku pretekao Bahti-jarevi iz beogradskog Sokola, ali sad nema ni njega,
nema vie policijskih patrola, trorogih kapa s naivenim petokrakama i njemakih
majsera, nikoga nema osim ideje koja me odvratno zabavlja, da u domobranskoj
odori, onoj koju sam 1943. spalio iza kantine, trim kroz slobodni Zagreb, da bih se
spasio u haustoru koji odvratno vonja na grah i zaprku, memlu i otrov, na Tita i na
Pavelia.
Haustor je bilo zakljuan. Zvonio sam na sva zvonca i gledao hoe li se iza nekog
prozora upaliti svjetlo. Ili nisu radila, ili su se ljudi pravili da ih nema. Pokuao sam
jo nekoliko puta, a onda sam kamenom, jedno po jedno, razlupao svako crveno
puce i prozorie s prezimenima. Mislio sam da e se netko pojaviti ili e me
vidjeti s prozora zgrade preko puta, pa da nadignu viku i da se konano neto pone
dogaati. Ali nita, mogao sam razbijati do jutra, da sam imao toliko vremena i
strpljenja.
Dok sam pjeaio prema Borongaju, najprije su se oglasile prve ptice, a ubrzo su se
uli budilnici iz tamnih austrougarskih zgrada u
7\/onimirovoi Prprlno-o qii -zvonili radni narod ep tplro hudio rtpoAif
87
rose s tekim vonjem kolomasti. Sjeam se kako je John Terrv bio ponosan kada je
popravio kamion ribarske zadruge, koji nije radio jo od prije rata. Mjetani su mu
htjeli pokloniti veliku tek ulovljenu kirnju, a on nije znao to bi s tako runom ribom.
Runijom od Churchillovog buldoga.
Sarajevo, jutro 2. aprila 1945, 7 sati i 15 minuta
Zaspao je! Boga mi jest, spava, opustio mi se u krilu. Poi ti, sine, napolje, da
veeg belaja ne bude, nagovarala me je baba Ana.
Ajde, bolan, Simo, nee jo Englezi...
Kud e se s pijanom glavom nadgornjavat...
Idi, mi emo rei da te pripelo, pa da si morao...
Nemoj se, Simune, tvrdoglaviti, past e mrtva glava..., nastavljali su za njom sa
svih strana, a logornik Skorvatzv je zbilja zaspao. I spavao je tvrdim snom pijanca.

Moda i bombardman prespava. Kada se probudi, niega se nee sjeati, drat e

se za glavu i traiti vode. Ako budem tu, dat u mu da pije iz moje demiane. A to
bih drugo? Odbiti ovjeka koji ie vode? I jo je mamuran. Od mahmurluka goreg
jada nema, reklo bi se u staroj narodnoj pjesmi, ne znam kojoj, ali znam da je
narodna. Tako e se logornik napiti vode i namah zaboraviti to je izmeu nas
dvojice bilo. Zaboravit e da je zatvorio oi samo zato da mi pokae kako ne
smijem kidisati na njega. Mislio je da bi ljudi skoili i oteli mi lopatu iz ruku, ali
prevario se. ekali su da ga zatuem, pa da im lakne. Zaboravit e on sve to se
maloprije dogaalo, i kako je izvadio samokres i nianio u pauka, i kako mi je
govorio da sam gori od Zidova i Srba, jedino nee zaboraviti da mu je netko rekao
da je gospoda Angela Antunovi zapravo Anda Borojevi, sestra popa Riste. I
nee zaboraviti da mu to nisam ja rekao, nego sam je skrivao, zatajio sam je kao
to su roditelji Andrije Zovka skoro etiri godine u stanu na Bjelavama skrivali ker
apotekara Saloma, Iris, a da im ni roeni sin za to nije znao. Zatajie malu idovku,
a ne ide to, brate, tako. Medu ljudima ne ide.
Sad bi Skorvatzv, nakon to se probudi i rastrijezni, popravljao ono to je pokvario
sa idovkom Iris, a zbog ega se propio i razoarao u prvu Poglavnikovu uzdanicu.
Ustvari, razoarao se u sebe.
Onoga dana kada sam prvi, a nadam se i posljednji put u ivotu
virlir* T iihiit-ir-a

nicmn cp dntro podrali 11 \rili na ^pnptarpvrn

88
Glosia in excelsis
nije ga vidio etiri godine, jo od prvih dana drave, pa bi sad da ga vodi kod sebe
doma. A to je u Andrijinom sluaju znailo doma, duga je i alosna pria.
Poetkom tridesetih je kao huda sirotinja u Sarajevo doao sa irokog Brijega. ivio
je kod fratara, oni su ga hranili i kolovali u Prvoj mukoj gimnaziji, a zapravo su ga
spasili da ne umre od gladi. Valjda je netko od njih bio sa irokog, pa mu je znao oca
i mater, i naprosto se saalio nad djeakom kojem je kola dobro ila, naroito
povijest i latinski, ali kako je imao govornu manu, mucao je i nije mogao rei r, nije
bio za sveenika ili redovnika. U Sarajevu se, zaudo, Andrijica dobro snaao, tako
dobro da je sve manje mucao, naraslo mu je samopouzdanje, poeo je obigravati i
oko curica, a i u koli je imao sve same odlike. Bit e od njega profesor latinskoga,
hvalili su se ujaci, ali im nekako i ne bi drago kad je Andrijica u sedmome razredu,
valjda zbog drutva ili zbog kakvog curetka, krenuo pohoditi mise u katedrali, a ne u
Svetog Ante. Jesu li bili malo ljubomorni na katedralni sjaj i gromkost, ili im se nije
omililo to pod njihovim krovom ivi i netko tko umjesto lakomislenog radovanja,
pukih mudrosti i starinskih propovijedi, pristaje uz gorljiva i vatrena navjetenja
Kraljevstva nebeskog, te predskazanja skore narodne slobode, kojima su bile
ispunjene propovijedi nadbiskupa Ivana Evanelista i njegovih pastira, je li fratrima

zasmetala samo forma ili im je smetao i sadraj, to se nikada nije saznalo, ali niti su
Andrijicu pokuali zadrati u svojoj blizini, niti su ga upuivali gdje dalje da ide,
nego su se nakon njegove mature rastali s njim kao da i nisu iste vjere. On je poslije
ivio kod neke ene na Bistriku i radio kao slubenik u Zemaljskoj banci, ali je dobio
otkaz jer je predvodio frankovaku mlade koja je 1940. kamenjem i bocama s
benzinom napala nekakav skup maekovaca te izazvala poar u Hrvatskome domu.
Nikoga nije naroito iznenadilo kada se Andrija Zovko dan nakon proglaenja
Nezavisne Drave Hrvatske pojavio sa slovom U na kapi. Ako je, brate, kome to
slovo pristajalo kao raspelu INRI, onda je njemu.
Bio je estit ustaa, jedan od onih koji su narodu sluili za primjer, niti je terevenio,
niti je iao sredinom dade, niti se nosio kao da je oslobodio Vrhbosnu i cijelu
Hrvatsku, nego je bio taman onakav kakav je bio i prije rata. Mladi iz zadnjih
redova u katedrali, uvijek na nedjeljnoj misi, osim kad bi po zadatku iao u
Hercegovinu ili Podrinip i Kac mu ep nit-arlo niip Hr\or\rlilr\ r\r\r\ Qtr\ CP rlnaadaln vprini licraca
89
ve. Njemu je nadbiskup Ivan Evanelist ostao vei od Pavelia. Znam, jer sam ga
gledao sve vrijeme, malo smo se i druili, esto jedan do drugoga kleali u
katedrali. Ako se u koga nisam u ivotu mogao prevariti, onda nisam u njega.
Andrija Zovko bio je dobar ovjek.
E, sad pria o tom njegovom nesretnom domu u koji je za nevolju svoju zvao
Luburia! Kada su idovi poieni s Bjelava, iza njih su ostali uglavnom sirotinjski
kuerci, osim nekoliko novijih kua koje su pripadale Abinunima, Fincijima i
Elezarima. Kad su se te kue dijelile, Andrija Zovko je utio. Nita za sebe nije
traio, ali se vidjelo da ga neto mui, da bi i on htio nai svoj dom, po prvi puta u
ivotu, sa strujom i vodom, kaljevim peima, kredencem i sudoperom, i s
komijama koji e ga svakoga jutra pozdravljati - kako zdravlje, kom-ija? Kad e
nam nevjestu dovesti u komiluk? Nije njemu bilo do nevjeste, a niti do toga da se
nauiva u svojoj kui. Sanjao je o tome da sa irokoga dovede oca i mater, oslobodi
ih sirotinje, pokae da je u ivotu neto i stvorio.
Na kraju su podijeljene sve kue, osim one jedne, najmanje, u kojoj je prije ivio
Moric Elezar, bankar i neenja, koji je kuu gradio da bude najljepa, ali da se u njoj
nikada ne oeni. Iako je to bila kua za jednoga ovjeka, Andrija je tu doveo oca i
mater. Izbacio je Eleza-rovu biblioteku i od nje nainio sobu, koju je zatim pregradio,
pa su na kraju mogli primati i goste. Roditelje je smjestio u veliku spavau sobu, a
za sebe je uzeo manju od dvije biblioteke.
Ivan Zovko i ena mu Anka konano su od ivota vidjeli beri-eta. Ali kako pameti
nisu imali, moda bi im i bolje bilo da su ostali sirotinja.

Kada se Andrija vratio iz Rogatice, gdje se u jesen 1941. tukao sa etnicima, doma
ga je ekala Iris, crnokosa djevojica, krupnih oiju, otrih crta lica i glasa odrasle
ene. Tada je mogla imati deset ili jedanaest godina.
Zala banda u Sarajevsko polje i pobila sve. Samo je ona ostala iva pa neka bude
kod nas. Na njezine oi komunisti joj zaklae oca i mater, rekao je tada Ivan Zovko.
ak i da je neto posumnjao, a zato bi sumnjao u ono to mu govore otac i mater,
Andrija nita ne bi otkrio. Zbilja je svega bilo u Sarajevskom polju, upadali su i
etnici i partizani, gorjele su kue i nestajali ljudi. Iris, istina, nije izgledala kao mala
seljanica, ali Andrija nije imao oko da to vidi. Beli se on idova i idovadi u ivotu
nije nagledao. Osim toga, mala je bolje i od njega napamet znala sve latin90
GLORIA IN EXCELSIS
To ju nepismeni Ivan i Anka nisu mogli nauiti. Ali otkud bi Andrija znao da je ludi
Ivan, lukavi Hercegovac, kod Buuka u antikvarijatu pokupovao molitvenike i
katekizme, da je maloj rekao da joj ivot od njih zavisi i da ih mora nabubati
napamet, vodio je dvaput dnevno na misu i govorio joj o Isusu Kristu kakvog ga je
on u svojoj sirotinji i neznanju poznavao. Andriju je doekalo dijete koje je o vjeri
vie znalo i u Boga vjerovalo nego kakva asna sestra.
Zavolio je Iris, kao da je u njoj vidio sebe i svoju sirotinju. Otrovao se i samo je bilo
pitanje kada e otrov proraditi.
Zaudo, nije proradio sve do Luburia. Iako je s njom etao uz Miljacku poslije mise,
u vrijeme nedjeljne promenade, kada su se pokazivali svi koji se u gradu imaju rasta
pokazati, iako je meu njima vjerojatno bilo onih koji su prepoznali ker apotekara
aloma, nitko mu nije priao i upitao ga to to Zidove s njime radi. udno je to
Sarajevo, laje i kad treba i kad ne treba, a onda neto oduti, da nitko nikada ne
dozna zato je odutilo.
Luburi se prvo nekao, veli da je tek doao, da ima posla, treba pregledati
dokumente, vidjeti to je sve fukara prije njega zasrala, valja raditi, nema se
vremena, ali Andrija je navaljivao, bit e sutra vremena, on e mu se nai pri ruci,
neka se prvo malo odmori, a gdje bi se bolje odmorio nego uz ljudikanje sa svojim
svijetom. Zapravo, i njemu je, kao i Skorvatzvju, bilo stalo da se vidi i uje koliko je
dobar s Luburiem. Htio ga je dovesti pred oca, da stari vidi koliko mu je sin visoko
dogurao kad takvoga ovjeka dovodi kui. Htio je Ivanu pokazati to je, zapravo, ta
Hrvatska, jer je on jadan u svojoj sirotinji i neznanju poznavao samo rije, ali ne i
sadraj. Vidio je na slikama Radia i Maeka, jednu razglednicu Zagreba i grb sa
ahovskim poljima. Ostalo su bile narodne pjesme, bojevi s Turcima, Kraljevi
Marko i brat mu Andrija i Kosovka djevojka koja mrtve oplakuje razbojnike. O Isusu i
Mariji Ivan je jo poneto i znao, barem im se svakoga dana usrdno molio, ali o

Hrvatskoj nije znao nita, osim naih slavnih i ju-nanih ustaa, te dva imena: Ante
Pavelia i Maksa Luburia.
I sad mu on jednoga od te dvojice dovodi na noge.
Stari je posluio rakiju, Anka je iznijela kozjeg sira i govedske peenice, donio na
Andrija iz Hercegovine, a Iris je sjela na seiju i zagledala se u Luburia. On je
pognuo glavu, vrtio aicu meu prstima i utio.
Njoj su komunisti zaklali oca i mater. Svojim je oima gledala. Luburi ie i dalje
utio. Andrija mu je dolijevao rakiiu. Skorvatzv
niku, pa je ispitivao Ivana kako je zadnjih godina raao duhan, o emu stari nije
znao nita.
Mene je hvatao strah. Mislio sam o Savi Trkulji koji vani sjedi u autu, mislio sam o
ovom tu ovjeku, prvom do Pavelia, koji ne progovara dok ga djevojurak pobono
gleda sa seije i ne usuuje se skloniti pogleda. Jer ako ga skloni, neto e se
dogoditi. Moda dobro, ako je po didu Ivi i njezinom Andrijici, a moda i loe, ako je
po prstima koji vrte au i kojima je svejedno to se rakija sve ee prolijeva po
bijelom vezenom stolnjaku babe Anke. Taj stolnjak je bio tako ist, Luburi je to
dobro vidio, da se po njegovoj bjelini znalo koliko je ljudima u ovoj kui stalo do
toga da ni po jednoj istoj stvari ne padne zrno praine i ne ostane i najmanja mrlja.
Ali on je putao da se rakija prolijeva po stolnjaku. Mene je od toga hvatao strah.
Malo zatim poalio se da ga boli trbuh, pa se digao i poao van na avliju. Andrija je
krenuo za njim, dugo ih nije bilo, a kada su se vratili, domain je bio bijel kao kre.
aa, rana ti Isusovih, reci mi istinu!
Luburi se nervozno nasmijao, a stari Ivan Zovko, sirotinja da Bog nije vidio goru,
stao je pred sina i ispravio se, doao nekako golem, za glavu vei i od Andrije i od
prvog Poglavnikova pouzdanika, pa zagrmi kako nema druge istine do istine tila i
due nevina diteta, i da je tako u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, te se prekrsti kao
da akama pomie zidove. Anka je grlila malo Zidove, govorila joj: Nita se ti,
keri, ne boj, nee tebe dati dida i baba. A meni nije ilo u glavu to se to dogaa,
tko bi mogao pomisliti da e dvoje nepismenih staraca tako neto napraviti, mislio
sam da se Andrija neto posvadio s ocem, da je ovaj rekao koju krivu Luburiu, pa
se ovaj naljutio, a meni promaklo:
Nemojte, ljudi, belaja, sve se fino moe rijeiti!, skoih da u stati izmeu starog i
mladog, ali me logornik Skorvatzv povue za ruku - uti, budalo jedna!, i bogme
uutih i ne progovorih vie nijedne.
Sjedio sam, kamenio se i nije me bilo. Luburi je opet vrtio aicu s rakijom meu
prstima, ali nije bio onako tmuran, kao da ga trbuh vie nije bolio, govorio je mirno i
sabrano, kao spiker Radio Londona kad izvjetava o utrkama pasa:

I tako veli, domaine, Iris pa katolkinja, iz Sarajevskog polja. Selo Otes, upa Stup.
E, pa dobro, Ivane, onda mi kai pod kojim je imenom krtena pa da moemo
provjeriti. Nee biti da je sveta Iris! Pa, majka mu stara, jesi li od fratara na irokom
uo da spominju nekakvu Iris. Neeo emo mi sad lijeno ovako. Ili e mi ti priznati
92
Gloria in excelsis
ljudi doi po nju, nakon ega ni tebe, ni enu ti, a ni sina nitko za nju nee upitati
kao ni za crno ispod noktiju. Nikome, velim, ne mora polagati raune za ono to si
uinio. Ali meni, Ivane, priznati mora. Ili e logornik Velimir Skorvatzv tebe i enu
izvesti na avliju i ustrijeliti vas kao pse, a o Iris neka Andrija dalje misli i provjerava
joj rasno podrijetlo, jer mene vie ne zanima.
Stari Zovko je ponovio da druge istine nema do istine tila i due nevina diteta, u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga, a ostalo neka gospodin pukovnik, ili ta li je ve, vidi
sam sa sobom. A to to bi enu i njega ustrijelio kao pse, neka zna jedno: ne postaju
ljudi paad u smrtnome asu, nego puno prije toga. Pa neka gospodin pukovnik
zna da njega ne moe ustrijeliti kao psa.
Kada mu je naredio da Ivana i Anku izvede van, Skorvatzv je poeo moliti da to ne
ini, Iris se uurila u kraj seije i plakala, Andrija Zovko stajao je nad njom, bijel
kao kre, naslonjen na kredenac, nije progovorio ni rijei. Gledao je u drveno
raspelo na zidu iznad Lubu-rieve glave. To raspelo zatekao je kad se uselio u
kuu. Moric Elezar objesio ga je mislei da bi ga moglo zatititi. Nai su se mogli
samo nasmijati: to bi Isus Krist radio u jednoj idovskoj mahali? Andrija mi je priao
da sa stranje strane kria stoji natpis: Drugu Moricu, za sreu i sjeanje!
Svojeruno izradio i darovao Karlo Stubler, visoki eljezniarski slubenik u miru,
Ilida, januar 1941. Je li i taj Stubler idov?, pitao je. Nije, rekao sam, on je Nijemac,
ena mu je Kreevka, od roda Karivana. E, svata! Jest, vala ba, svata.
A sad je gledao u Stublerovo raspelo, molio Krista da mu pomogne, ili da ga iskljui
iz ove prie u kojoj se jadan Andrijica Zovko nije snalazio. Tako e ostati do kraja,
kada e negdje pred jutro doi crna marica, odvesti Ivana, Anku i malo idove, a
Luburi e logorniku Skorvatzvju rei neka mu se vie ne pojavljuje pred oima, ni
sutra ni ikada vie, u Sarajevu, Zagrebu ili bilo kojem gradu, jer e ga svojeruno
nagurati u prvi uavac i povui vodu.
Izaao je bez rijei, a ja sam se provukao za njim, pa smo se zajedno sputali niz
Bjelave i niz iikovac. Bio je policijski sat i htio sam ga zamoliti da me otprati do
haustora.
Sto ne ostade uz Andrijicu, ti si dobar s njim?, upitao je, a lice mu se iskrivilo kao da
sam mu stao na kurje oko ili kao da je, oprosti mi Boe, progutao govno. Otiao je na

svoju stranu, a ja sam tih dvjestotinjak koraka do svoje zgrade proao sam. Nisam
se vie plaio patrole, ali me ie hvatala tieskoba. koja me vie niie putala jer sam
93
politika i daleko je od svake ljudskosti, od vjere u Boga jedinoga, koja me upravlja na
ovome svijetu i ini mjeru moga opreza. Mislio sam u tih dvjesto koraka i o oferu
Savi Trkulji, koji je sve znao i pred kojim bih jednom, ni kriv ni duan, mogao polagati
raune, mislio sam o to dvoje hercegovakih staraca, koji nita nisu shvatili nego su,
poput kuje koja na sisu primi lisice, zavoljeli jedno idove vie nego vlastitoga sina.
Od te noi logornik Skorvatzv se poeo opijati i izbjegavati svaki razgovor sa
mnom. Prestao sam ga zvati Veljko, nismo se vie u oi pogledali i znao sam da
eka priliku da mi se krvi napije. A bolju od sestre popa Borojevia nije mogao
doekati. Ali umjesto da me prijavi, da me svojom rukom ubije ili da mojom glavom
poravnava dug koji ima prema Luburiu, on bi da mu ja budem Zovko. Da mu
budem Andrija ili Andrijin aa, to je svejedno, a da on bude Luburi. Pa da
popravlja greku to nije mogao izvesti starce na avliju i ustrijeliti ih kao pse. Ali u
jednom se prevarila pijana budala. Ja mu govoriti ne znam o istini tila i due nevina
diteta! Moja je lopata koju drim u ruci.
Kreevo, mart 1766.
Proe zima koja bi dobra u svakoj vrsti prirodnih darova. Snijega taman koliko treba
da zidove obloi i zatisne svaki propuh, kojeg obilato biva u tali naoj i alatnici, a
neto manje u kui na Gradu, gdje od jeseni borave starija braa i gdje se uvaju
memorabilije i malo blaga to je ostalo. Mraza takoer bi taman da ne naiu kuga i
druge boletine, a opet ne previe da se narod ne posmrzava. ita nijednom nije
usfalilo, ni samostanskoj obitelji, a ni svijetu krtenom i nekrtenom. Niti su djeca
gladovala, niti su se stariji od oskudice prozlili. Jedino to joj smanjuje hvalu jest to
to nemamo ni crkve ni manastira, a prilike jo nisu da emo pogoreno skoro
sagraditi onako kako je bilo.
Pai sarajevskome zaljuljao se poloaj, evo ve je i devet mjeseci kako prvi glasi o
tome dooe, pa mu se ljulja i dalje, ali ferman o smjeni, na sreu i nesreu nau,
ne stie. Srea je, jer bismo novome veziru dulus jo jednom plaali, a etristo
groa nije lako skupiti nakon to nas aga erifi onako prevari i na prevaru nam tri
kese uze. Nesrea je to ovoga pau vrag nikako da odnese, jer bi novi, moda,
nani cr\rari hnlii hir* rr hi cp rvrl niroa rlalr> ishnrliti AmvrAf* 7a cjrarlnin
94
GLORIA IN EXCELSIS
Bog ljude nije stvorio da sretni budu, nego da mu se mole i da ine dobra djela.

Oko Nove godine bijah i ja u Sarajevu. Iao sam zbog zdravlja i da doktoru Nicolu de
Palmi krstim dijete, a usput da prohabetimo o naoj kreevskoj nevolji. Govori da
nisam dobro i da mi je bolest uznapredovala, morao bih se odmarati na suhu zraku
pa da se zalijeim. Govori da nisam duga ivota ako tako ne uinim. Upitah ga ima li
gdje u Kreevu suha zraka, on se smije i veli da nema. Koliko ja znam, najsuhlji je u
Arabiji, pa neka biram: ili u se turiti pa poi na hadiluk ili mogu ranije Bogu na
istinu. Tako je, veli Nicolo, ali prije nego to se turi, krsti mi sina. Znam ga, evo,
petnaesta e godina, proveo sam s njim vremena i vremena, jo otkad ni turskog ni
bonjakog nije znao, te smo latinski razgovor vodili, a nijednom ne bi da sa
smijehom i ne poesmo i ne zavrismo. O emu god, on na alu okree. U toj ali
znalo se duboko zaci, pa mi nije milo drugima o tome govoriti ili ne daj Boe
zapisati. Ako je krivovjerje, neka mi bude oproteno to vie puta pomislih da se i
Stvoritelj katkad smije. U nedjelju, barem. Zato bi stvarao svijet, i sve lijepo i dobro
na njemu, svaku ljudsku misao, ljubav i suze, maslaak s glavom u kojoj je vie
perca nego na Nebu zvijezda, zato bi stvorio sve, a jedino smijeh da ostavi vragu?
Krstio sam Nicolu sina, kao i petero starije djece. Svako je, Bogu hvala, ivo i zdravo,
mimoila ih je kuga, nisu ni od drugoga pobolijevali, i eno ih, dok mi priamo o
mojoj bolesti, naganjaju se po mahali pa se mijeaju s turskom i hrianskom
djecom, da ih ne moe razabrati.
Napuljac, bolan, jesi li siguran kad djecu pusti u mahalu da e ti se ba tvoja i
vratiti. Pomijea li ti se kad koje nae?
A on nita, smije se, toi rakiju, pa govori da se ionako ne misli u Napulj vraati te
nema brige da e ukrasti tue dijete. Doao je u Bosnu iz Stambola, u pratnji pae
Misirca, kojemu je dua bila u nosu, te je heima vodio sa sobom. Tog se pae niko
ne sjea, ostao je kratko, nijednom se arijom nije proetao, niti je igdje izlazio iz
svog hana. Umro je pri povratku u Stambol, kod Novog Pazara, gdje je i pokopan. A
Nicolo de Palma, umjesto da s pratnjom dalje nastavi, odlui se vratiti u Sarajevo. Tu
oeni djevojku iz Latinluka, pa se ini da se zbog nje i vratio. Kuu je sagradio na
Bistriku, bio je heim svim vezirima koji su od neega pobolijevali, a kako je
drueljubiv i preko
C\7,al/'*=> miprp /niti'7/" 11 '1 ri

r\ rnli'l"imo n ->no tri&a npnn iL-r\ rlnirri

Turcima Turin, s Grcima Grk, a s fratrima Napuljac, nikome zla nije inio, dok e
svakoga upozoriti ako mu se zlo sprema. Zbog te osobine, po ovjeka opasne,
opasnije nego je nabijena puka, Napuljac u veini ljudi, pogotovo raje i krana, a
bogme i ponekog fratra, izaziva strah, koji pree u mrnju. Znaju da ko drugi jutrom
izae u ariju i da se raspituje o svemu kao Napuljac, i da zna ono to zna
Napuljac, do veeri bi mu triput glavu sjekli. A njemu nita. Ne samo da je iv i
zdrav, nego mu nikakva opasnost ne prijeti. Prvo ga ne bi dirali jer je doktor, a onda
se na njega navikoe kao na sunce i kiu pa je prihvaeno kao od Boga da je veziru
i Napuljcu doputeno to drugima nije. Napuljcu i malo vie nego veziru.

Ispriah mu da mi se proljetos prividio ovjek sa sikirom u glavi i da mi se u taj mah

u pamet dala pria o dvojici ljudi, gazdi Karivanu i njegovome slugi i ploaru Simunu
Pakvanu. Bilo je to u vrijeme kada je Eugen Savojski pregazio Bosnu, a vabo
podgovarao ljude da u Slavoniju pou, jer tamo peene kokoi s neba padaju. imun
navaljivao da vabu posluaju, a Karivan nije htio, zametnu se kavga i gazda sikirom
raskoli slugi glavu.
Reci ti meni onako, poteno, vjeruje li u vukodlaka?, upita Nicolo.
Jok, bolan, al povjeruje narod. Valja mu praznovjericu iz glave istjerivati.
Ako ne vjeruje, onda ti se prividilo od bolesti. ovjek kad oslabi, svata vidi.
Dobro si rekao, ba svata. Poslije mi se vie nije priinjalo, ali tog sam imuna
Pakvana sa sikirom u glavi tako upamtio da ti sad mogu rei kakav je bio, kakve su
mu oi i nos, a i akire, one starinske, ko od kostrijeti da su.
Ne mora biti da si vidio neto ega skroz nema.
Kako, jadan ne bio? Ne moe biti skroz i neskroz. Ili neto jest ili nije.
Moe biti da je nekad bilo, pa je u neijoj glavi ostalo upameno. I onda na tebe
prelo. Ko kuga.
A da ti, nesreo napuljska, nisi po Stambolu malo previe kahve-nisao s kakvim
hasidima?
Nicolo nita ne odgovori, nasmija se i opet sve na alu okrenu. Daba mu iznijeh
svoju muku, od njega u takvim stvarima pomoi nema. Ako pomo nije to mi je
rekao da se ovjeku od bolesti svata
96 Gloria in excelsis
Ali da ne bi nerazborita bavljenja udesima, ne bi mi ispriao ono to se bezbeli
dogodilo, a to zapisati valja. Kreeva se ne tie, samostana i samostanske obitelji,
ali o prilikama u Bosni i nevoljama naim pouno govori. Elem, dogodilo se ljetos,
malo pred Veliku Gospojinu, da se u selu Oeviji dvojica dobrano zavade oko jedne
ovce. Prvi govori - Moja je, po runu je poznajem bolje nego sebe! Drugi odgovara Runo ko runo, u svake je ovce isto. Ja moju ovcu po oima znam! I tako su se
natezali na svoju sramotu i tetu, pa sluaj doe pred kadiju. Prvi veli da je po runu
njegova, drugi da je po oima njegova, a kadija, nakon to ih je uo, kazuje neka se
izmeu sebe dogovore, jer on u tom sluaju presuditi ne zna. Daje im pola dana, pa
ako se i nakon toga ne bude znalo ija je ovca, onda e biti da nije ni od jednoga ni
od drugoga, nego je carska, pa e im ovcu oduzeti. Uto naie neki fratar, u ta je
na stvari, te predloi da ovca bude zajednika. Ne bi pravo ni onome od runa ni
onome od oiju, ali prihvatie, jer ne bi druge. Kad su ponovo izali pred kadiju, on
upita - Elem, ija je, ili da je u carski gonim tor? Njegova!, rekoe obojica u isti glas,

jer ih je fratar pouio da kadiji nipoto ne govore kako je zajednika, nego neka mu
slau da je samo od jednoga. A nijedan ne htjede pod la rei da mu ovca pripada,
ako pod istinu njegova ne moe biti. Kadija ih obojicu kazni to su tuu prisvajali
ovcu, tem su prisvajali, tem su to i priznali, pa odredi da se ovca vodi u carski tor.
Dobie svaki po deset udaraca po turu ter se alosni domu vratie, jedan zbog runa,
drugi zbog oiju.
Ispria to Nicolo de Palma, a ja upamtih dok ne zapiem, pa velim kako je poesto
teko razabrati ta je u nas gore: turski kadiluk bez pravde i potenja ili na, aman!,
budalast svijet. I onda se nevolji svojoj sam poinje smijati, pa je oevijski sluaj i
doao do Napuljca tako to su mu ga u smijehu ispriali.
Drugoga dana htio sam putovati, a Napuljac kae nemoj, saekaj do sutra, nee
sutra Kreevo biti dalje nego to je danas. Hvala Bogu da Kreevo nee biti dalje,
ali meni e manje vremena ostati, pa ako ve ne idem na put, a ti mi potanko reci
zato ne idem.
E, kad bi ve potanko, a bilo bi ti bolje da nita ne zna, onda ovako: dolazili su
paini ljudi, vele da je gospodaru slabo, cijele noi nije zaspao od bolova, trave mu
nita nisu pomogle, i da to prije dolazim. Bezbeli da mu nisu pomogle, govorio sam
mu da njegovu boljku trave ne ozdravljuju. A kad sam ve kod njega, upitat u ga
za kreev-ski manastir. Danas e mi sve rei, i ono to inae ne bi, jer mu, da
97
Dugo ga nije bilo, pa sam dan provodio na halvatu, gledao Sarajevo pod sobom i
prebirao po krunici vie nego to sam se molio. Previe mi je toga bilo pred oima:
Miljacka, arija oko nje, pa ljudi. Od svake ljudske vrste naao bi se medu njima
pokoji. A meni opet u Kreevo valja, gdje su svi od jedne do dvije, najvie tri ljudske
vrste. Tako sam se kroz pender grada i ljudi nagledao pa mi ne bi dui mrsko to
sam ostajao.
Doktor se zadovoljan vratio. Veli da su pai potekle dvije dobre matrafe gnoja i
sukrvice, ali da mu je odmah bilo bolje. udna je boljka ir, od grdne patnje i muke,
ali im ga razree, a u nas i to radi brat Augustin, sva nevolja nestaje. Pa jo dugo
hvali mjesto koje te vie ne boli i osjea kako te lijepo ne boli. Pai je to olakanje
razve-zalo jezik, pa je Nicoli kazao zato nam ferman ne misli sreivati. Prije nego
to je u Bosnu doao, stolovao je negdje na istoku, u Siriji ili Li-banu, gdje izbi
pobuna, a u pobuni nevjernici do temelja spalie crkvu. Dolazi mu poslije mjesni
biskup, zvao se Ibrahim, to se Turinu, ne-sviklome da i krani u Arapa takva
imena nadjevaju, bezbeli svidjelo te moli da se ferman izda i da se crkva iznova
gradi kakva je bila. Paa ispuni molbu biskupu Ibrahimu, pa se i ne raspita kako je
dalje bilo. U velikoj zemlji, gdje pustinja dijeli grad od grada, te se rijetko sretne
ovjek sa ovjekom, koje god vjere bili, teko je i znati ta se i kako se rui i gradi.
Elem, Ibrahim je sagradio crkvu dvaput veu nego je bila te joj i neki toranj
pridoda, ba kao da gradi usred Rima. Dugo se to ne bi ni znalo, premda bi se

jednom saznalo, da ne naie jedan putnik koji je iz Stambola u Misir putovao te

sluajem banu pred Ibrahimo-vu crkvu. Ne bi ni tad bilo grdnije nevolje da je
gradnju pai prijavio, pa da ovaj s biskupom jade svia, nego je putnik izgleda bio
sultanov pouzdanik te je stvar dojavio Visokoj porti. Kad je to saznao, paa je
premro od straha, a jo mu je i gore bilo nakon to iz Stambola poee stizati
glasovi da je sultan rad skratiti ga za glavu, samo to nije siguran je li mu paa iza
lea uruje s kranima ili je uzeo golem novac da bi izdao lani ferman. Ne zna se
koja je optuba gora. Spaavajui to se spasiti ne da, naredio je biskupu Ibrahimu
da u dva daria srui crkvu i sagradi kakva je ranije bila, jer da e ga, ukoliko osvane
trei dan a sve nije posvravano, baciti u vrelo ulje. Biskup je ve do podneva
drugog dana jednu graevinu zamijenio drugom. Istoga trena paa je poslao umilnu
poruku Visokoj porti, u kojoj govori kako je asnome putniku jako pustinjsko sunce
udarilo u glavu te je vidio crkvu veu nego to
98
GLORIA IN EXCELSIS
s painicom i djecom, bogato nagradi pratnju, obavi sve ono to je i red kada se
pae oprataju sa ivotom, ali mu udno bi to uz gajtan nije stigao i katil ferman, u
kojemu bi pisalo kako se gajtanom ima zadaviti. Ne stie katil ferman ni sutra, ni za
mjesec dana. Paa je ve i osijedio ekajui. Nakon tri mjeseca, eto ti glasnika iz
Stambola, ali niti ga prate katili, niti je mrk jer donosi najgoru vijest, nego se klanja i
pai ljubi skute, ba kao da je s pameti siao. Otpeati paa ferman, a u fermanu
pie ovako: Mahrama koja ti stie, dar je za painicu, a ako ti se, asni pao,
drukije uinilo, onda je to od jakog pustinjskog sunca. Ubudue glavu bolje pokrij
jer bi mogao bez nje ostati.
Poslua paa sultana, dobro pokri glavu te o jednom vie ne bi spreman ni s jednim
biskupom, fratrom ili popom govoriti, o izdavanju fermana za gradnju crkve. I takav
nam onda, na nesreu nau, u Bosnu doe vezirovati.
Ali blagonaklon bi oko toga da fratrima smetnju ne ini ako bi u Stambolu pravdu
traili i jo obea da e im pratnju dati, put da im sigurniji bude. Je li zato to ga je
Nicolo de Palma znao upitati ili je zato to ga oslobodi ira na nezgodnome mjestu,
tek zera milosti bila je dosta da se dobru ponadam. Vrijeme pokae plod svakoj
nadi, pa e tako i ovoj, i saznat emo, ako Bog da, je li srea ili je nesrea to
sultan nije zamijenio ovoga vezira.
Uto je nastala strka ne samo po Kreevu, nego i irom provincije, ko e u Carigrad
poi i koliku emo delegaciju redodrave slati. Zaudo, javie se mnogi, premda
put nije siguran, pogibelj razna u takvome putovanju prijeti i nije sigurno hoe li se
putnici s mutulu-kom Kreevu vraati. Javie se da idu i oni za koje se pouzdano
zna da bi od njih u Stambolu bilo vie tete nego koristi, pa i takvi zbog kojih bi, ako
ih se pusti, planuli, ne daj Boe, i preostali manastiri, u Fojnici i Sutjeskoj. Nije lijepo
rei, ali ostade mi od paine boljke i ta rije u glavi, ter u je uz narodnu prostotu i

izgovoriti: mnogi se javie u Stambol da idu samo zato da im guzica puta vidi! Neka
mi je na izrazu oproteno, ali sutina je takva.
Na kraju bi odlueno da putuje fra Jozo Domazet, definitor Provincije, Hercegovac iz
Koerina, vispren i staloen ovjek, dobar u pregovorima i mirenjima, jer mu je
dranje takvo da drugi pomisle kako on o meritumu uvijek vie zna. A kad ljudi
shvate da zna koliko i oni, esto i manje od toga, stvar je ve odavno rijeena i
nema vraanja na svau.
99
pomislit e kako nas je i tako previe, pa je bolje samostan ne graditi kakav je bio,
da se ne nastavljamo dalje mnoiti. Nego je najbolje ako e u deputaciji biti dva ili
tri svjetovnjaka, vina turskome jeziku. I jo Nicolo de Palma, porad ugleda,
diplomacije i poznavanja stambolskih obiaja. Ne rekoh kad je trebalo, pa sad u ali
primeem: brat Jozo sastavljao je deputaciju kao da ide na svadbu u Stambol, ter
mu je da se mladoj i mladoenji svidi. A da bez darova ne dolazi, bi mu na ruke
izbrojano 1000 groa. Raunalo se da e toliko za ferman biti dosta. Kako je
skupljen toliki novac, to ja pravo ne znam, ali bit e da se prikupi uvijek koliko god
zatreba. Drugi se na to navikoe, a ja nisam, pa bijah u udu. Fra Grgo Jozinovi,
nekadanji sutjeki gvardijan, govorio je da se mu od ene razlikuje po tome to
e on potkraj zime rei - maala, ostade nam brana za tri ovakve zime!, iako je u
kui tek pola vree, dok e ona nad punom vreom prolijevati suze - jadna sam ti
ja, pomrijee djeca od gladi ako jo jedan zapada snijeg! Po toj fra Grginoj raunici
ja mu ga doem ko ena. Daj Boe da je enska pamet u ovoj stvari plitka, a muka
duboka. Taman kao Kreevica i Bosna.
Treeg dana mjeseca marta ispratismo fra Jozu na put, a s njime i trojicu
svjetovnjaka, ija imena zapisujem da ne budu zaboravljena. Neka se zna kojim su
poslom u Carigrad ili, taman da od posla koristi ne bude.
S Bojom pomoi na put je krenuo Anto Andri, tih i suhonjav Sarajlija, mladi
slaboga vida i iste plune boljke koja i mene mui. Pisar po zanatu, ali znatieljom i
brojnim zanatima obdaren, ve je nekoliko puta u Stambolu boravio. Turskim se
jezikom slui kao i materinjim, pa iako utljiv, svaka mu je besjeda od jednog
komada izlivena, ba kao da je godinu dana smiljao i ono to e seljaku na trnici
rei. Od njega bi, ako ga vjetar tako suhog ne raznese, velika korist fra Jozi mogla
biti.
S Bojom pomoi na put je krenuo Ivan Nikoli, trgovac iz Travnika, odrjeit i
krupan ovjek, na oku Ante dou i tri oke Ivana, ali je za moj hator previe junaan
te se uini, ovako dok ga gleda i slua, da bi od njega moglo biti belaja. A opet,
kad promislim, da je zbilja takav, ne bi od njega bilo trgovca. Pa e biti da je lukav i
mijenja narav prema prilici i potrebi. Da je drukije, ne bi ni turski mogao nauiti,
nego bi se, junaan, s prvim Turinom potukao.

S Bojom pomoi na put je krenuo Ilija Kozi, seljak od Banje

I-.1 x.. :----1__J__x_ __J_

r._ T_ 1

100
Glohia ih excelsis
povratak u veselju proe. Iliji dragi Bog nije dao da se ikad nesrei i zlu nada, pa
ako se zlo i dogodi, kazat e on njima da nekakvo dobro svejedno slijedi.
Odoe tako njih etvorica, a s Nicolom de Palmom i turskom pratnjom sastavit e
se u Sarajevu, pa neka im s Bojom pomoi bude sve do Stambola.
Zagreb, 21. juna 1945.
Sahranismo frau Miciku! Danima u sebi ponavljam tu reenicu. Zvui mi kao stih
pjesmice koju su planinari pjevali u nedjeljni sumrak, kada se po silasku sa Sljemena
okupe u Puntijarki. Gledao sam ih u ljeto 1941, u onom kratkom meuvremenu kada
se vjerovalo da je stvorena drava, pa je graanstvo masovno pohodilo kino i
kazalite, igrale su se utakmice u nogometu i hazeni, pisali su se lageri, a ljudi
svemu tome pristupali s takvim arom da bi ovjek pomislio kako su im i kino i
hazena i kazalite prethodno bili zabranjeni. E, tako se tog ljeta i planinarilo po
Sljemenu pa bi se poslije u Puntijarki, uz cviek i soda vodu, raspravljalo o tunelu
kojim e, kako je najavio Poglavnik, biti spojen Zagreb sa Zagorjem, da bi se na
kraju sijela i zapjevale one pjesmice veselih melodija, ije rijei uvijek i nisu tako
vesele. Te pjesmice danas mi se ine kao smrt u ruiastom kombineu.
Sahranismo frau Miciku, pjevuim i nogom hvatam takt.
Ve je bilo svitalo kada sam legao u postelju, ali nikako nisam mogao zaspati. Mislio
sam o Juriievoj 17, o Vjenceslavu Simiu, doktoru i internistu, o zidnome satu
koji je ukrao mrtvoj susjedi, o frau Miciki i mome anelu uvaru, mislio sam o tome
kako sam sjedio pod banom Jelaiem i zamiljao da na sebi, usred osloboenog
Zagreba, imam domobransku odoru. Vie nisam bio siguran jesam li samo zamiljao
ili sam u jednome trenutku i povjerovao. Zanimalo me je to e dalje biti, pa sam
povjerovao. Da je naila patrola, ja bih bjeao, a oni bi me moda ustrijelili. Sutra bi
ef britanske vojne misije u Jugoslaviji uputio otar protest maralu Titu...
Kada sam shvatio da nee biti nita od spavanja, ustao sam iz postelje, obrijao se i
krenuo na tramvaj. Vozili smo se pokraj damije s tri minareta, gledao sam ljude u
tramvaju kako gledaju kroz nju, kao da je vie nema ili ih se damija ne tie, jer ju je
tu Paveli na svoju ruku uglavio a oni nisu imali nita s Paveliem, pa sam se sjetio
dunda
T?---- _ - a----1--1---; L. nA liatBluMtnNiHtM
101

ntt-ok ma i A1 -Q TTrti 1

je uinila ona moja jedna bomba. Okrenuo sam glavu na drugu stranu, da
pobjegnem od damije, ali ne zbog Pavelia, nego da ne mislim o gradu sa stotinu
damija.
Tako mi je palo na pamet da odem na Mirogoj umjesto u Esplanadu na doruak. Za
dorukom bih nastavio misliti o Zemljoradnikoj tedionici i o tome da bombu ne bih
ni ispustio da je akcija opozvana samo minutu ranije, a na groblju u s mirom
dovriti ono to sam juer zapoeo. Nisam vjerovao da u stii na frau Micikin
sprovod, jer tko zna gdje uope sahranjuju pokojnike bez ikoga svoga, ali to na
kraju nije ni vano. Iao sam na groblje jer mi je netko umro.
Mirogojske arkade su granica izmeu dva svijeta. U vanjskome svijetu na jarbolima
su, bez daka vjetra, poivale zastave. Hrvatske i jugoslavenske trobojnice s
petokrakama, zastave Sovjetskog Saveza i Komunistike partije Jugoslavije, ispod
kojih je prolazio narod na putu prema sreditu grada: estinske kumice vukle su
kante s mlijekom, odred mladih vojnika prolazio je sredinom ceste, a vodnik se
osvrnuo prema meni i mojoj uniformi i nije bio siguran treba li salutirati. Podigao je
ruku do visine brade, a zatim ju je naglo spustio, tako da se i ne zna je li me
pozdravio. Na triciklu se provezao tamnoputi ia, gustih brkova i sjajna oka, viui
i zapjevajui - boza, limunada, boza, limunada, dok su se pred njim bukala dva
velika galona. Od kraja rata jedva da je mjesec dana prolo, a on je na triciklu stigao
iz neke svoje Makedonije. Mahnuo sam mu kao da se znamo - dobro jutro, gosin
oficir!, odzdravio je i nastavio pedalirati, da napoji Zagreb sve do Save.
A iza arkada, vlana tiina i mir, temperatura nekoliko stupnjeva nia nego u
vanjskome svijetu, i nigdje nikakvih zastava. Prolazi uvar u predratnoj uniformi,
jedini on u ovoj zemlji nije mijenjao odore, pa se zagleda u moju, osvre se u
prolazu i vjerojatno razmilja je li duan nekome prijaviti moju pojavu. ena u crnini
za ruku vodi djevojicu, zaustavlja se pred jednom grobnicom i iz torbice vadi
votanice. Duge su i tanke, lako se lome. Pali prvu svijeu, pa je oprezno nagne,
kao da presipa maslinovo ulje, i izlijeva vosak u koji e potom utisnuti svijeu.
Nakon to drugu zapali, prua je djevojici, kae joj da ponovi to je vidjela, ali neka
pazi da vosak ne kapne na mramornu plou jer ostaju mrlje koje se vie ne mogu
izbrisati. S divljenjem i strahom od greke, djevojica prvi put radi ono to sam radio
i ja, na Boninovu dvadeset i neke. Isto tako upozoren da na mramoru ostaju mrlje od
voska.
102
GLORIA IN EXCELSIS
drugom, vanjskom svijetu. Za njih dvije ini se prirodnijim da ive na Mirogoju,
nikada nisu bile izvan arkada i nemaju namjeru traiti putni list.

Pitao sam uvara tko bi mogao znati kakav je danas raspored sahrana. On se
zamislio, ini se da nije navikao na takva pitanja: Kaj vam je netko hmrl? Je, umrla
mi je jedna ena.
Vaa gospoda! A tak ste mlad! Kaj joj je, jadnici, bilo?
Ne, nije mi bila ena. Nije mi nita u rodu.
A kak je pokojnici ime?
Micika... Mislim da je to Marija.
Mislite? Pa kak ne znate ak vam je hmrla?
E, to mu vie nisam mogao objanjavati. Odmahnuo sam i poao dalje, prema
kapelici i mrtvanici. uvar je nastavio razgovarati sam sa sobom. Prvo si je tumaio
kako je nevjerojatno da je tom tu gosponu netko hmrl, a da ne zna tko mu je hmrl, ni
kako se zove taj koji je hmrl. Onda je samome sebi odgovarao i postavljao protupitanja, pa je toliko puta izgovorio hmrl da sam uo kako i ljunak pod mojim koracima
ponavlja: hmrl, hmrl, hmrl...
Uao sam u kapelicu i prekrstio se pod raspelom.
Kada sam spustio pogled, ispred mene je stajao mukarac u po-tkoulji. Gledao me
je zaueno dok mu je s vrha brade kapala krv i razlijevala se po tkanini na trbuhu.
U rukama je drao britvu i runik:
Oprostite, zaboravio sam zakljuati. Uite sad, to je bilo, bilo
jeNa unutarnjoj strani vrata o avlu je visilo zrcalo. Uao sam kao u Alisu u zemlji
udesa. Izvadio sam iz depa blok papiria za cigarete i ponudio mu jedan listi.
Srea da ste naili, mogao sam iskrvariti!, zalijepio je listi na bradu i pred zrcalom
provjeravao je li se obrijao kako valja. Nisam vidio dlakavijeg ovjeka. Ramena i
prsa bili su mu sasvim prekriveni prosijedim raupanim busenima, tako da je
brijanje brkova, brade i vrata u njegovome sluaju imalo neki vii smisao.
Ne bojte se, nisam neastivi. Naprotiv, sveteno sam lice, kako se to ovih dana
kae. A dlakavost mi je po lozi Blaevia, obiteljski nam je nadimak Maljavci. Po
njemu se razlikujemo od ostalih Blaevia. Dakle, Mijo Blaevi. Veleasni, kako
ste ve mogli pretpostaviti.
Ohrican ip rlpsniru krvavim rurniknm i nrilio mi ruku. Stisak
103

predenju. Tek nakon upoznavanja obukao je koulju i namjestio kolar. Izgledao je

onako kao to sveenici valjda i trebaju izgledati. Ali meni je i dalje bio udan, bit
e zato to sveenike inae nisam viao u potkouljama.
Rekao sam mu da sam doao na sahranu za koju i ne znam hoe li se odrati na
Mirogoju, pokojnice za koju ne znam ni kako se zove. Ispriao sam mu da frau Miciku
nisam poznavao, ali da smo se juer nekako zbliili. Nita mu nije bilo neobino, iz
aktovke je izvadio biljenicu, traio Miciku ili Mariju i govorio da je zapravo jako
dobro to sam doao, jer ako pokojnica ba nikoga svoga nije imala, a i susjedi su joj
bili tako grozni, lijepo je da barem nakon smrti stekne prijatelja. teta je to sam
engleski dravljanin, pretpostavlja po odori, jer to znai da u uskoro otii iz
Zagreba i neu joj donositi cvijee na grob.
Marija imanovski, udova Pavela, roeno Dienst, roena i krte-na 1843. u Krakovu,
stanovala u Juriievoj 17 u Zagrebu. Boga mi, lijepu je starost doivjela. Zna Bog
zato ju je tako dugo drao na svijetu. Moda i zato da je vi na odru upoznate. Ali
hajde da ne ulazimo u Njegove poslove. Hoete li da se proetamo do grobnice?
Dva kamena anela pridravaju crnu mramornu plou na kojoj je upisano pet imena.
Pavel (1831-1917), Klara (1867-1925), Ewa (1863-1931), Johana (1877-1931) i Pavel
(1885-1932).
Nije bila sretna, rekoh, u sedam godina sahranila je etvero djece.
Don Mijo uzdahnu, pa me prihvati pod ruku, kao to to sveenici esto ine, i
povede me dalje. Hmrl, hmrl, hmrl, hmrl, ljunak se glasao za dvojicu. Do prvih
sprovoda bilo je ostalo jo dva sata, frau Micikin je etvrti na redu, i don Mijo
predloi da poemo neto popiti. Rekoh da ga ne bih elio zadravati ako ima posla.
Moj posao tee sam od sebe. Nita i nitko ga ne moe zadravati, rekao je glasom u
kojemu je bilo ponosa Johna Terrvja jer je popravio ribarski kamion.
U krmi Kod svete Tekle, zatitnice umiruih, pili smo dalmatinsku travaricu, a
veleasni se raspriao o tome koga je sve sahranjivao, ali da nije imao tako
neobinog sluaja kao njegov prethodnik, otac Rupert Wainer, koji je sahranjivao
ovjeka ubijenog crkvenim kljuem. Bilo je to desetak godina po austrijskoj okupaciji
Bosne, kada su beki muzealci i povjesniari krenuli u istraivanje te pokrajine i
nrikunlianie materijalnih rlnka^a nip^inp npnKirnp nmriipcti TaVn ip
104
Gloria in excelsis
105
telj uva klju franjevakog samostana u Olovu, do temelja spaljenog prije
dvjestotinjak godina. Odluio je otkupiti klju, za fundus no-voutemeljenog

Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali glavar obitelji ne htjede ni uti. Kae, njegovom
je ukundjedu fratar taj i taj povjerio klju na uvanje i nema govora da ga sad
nekome daje. Pa dobro, a otkljuava li taj klju neka vrata? Ama jok, ali ih je
otkljuavao kad ga je ukundjed dobio na uvanje1. Kada je sljedei put doao
seljaku, Holman mu je ponudio triput vei novac. Kua sa svim imanjem nije mu
toliko vrijedila, ali seljak je opet odbio. Trei put Holman je sa sobom doveo
naoruane policajce pa je seljak morao prodati klju. Sila Boga ne moli, kripnuo je
zubima. Ivan Holman osjeao se kao pobjednik, ispunio je vanu misiju, drao je u
rukama klju dug kao muka podlaktica, teak kao tu. Seljak od muke uze lulu s
duhanom, pa ree: Daj mi klju da ga jo jednom u ruke uzmem, pa da zadimim!
Nesretnik mu ispuni elju, seljak kresnu ibicu, ali umjesto da pripali duhan, prinese
je kljuu. Odjeknu pucanj i Holman se srui mrtav. Iza njega ostadoe ena i dijete.
Eto, priao je don Mijo, koliko god da ih je sahranio, i koliko se god raznih pria o
umiranju nasluao, nijedna se ne moe usporediti s tom koju mu je ispriao otac
Rupert. Puno je svijeta bilo na sprovodu, ljudi su se kao i nakon svakog umorstva
vie predavali gnjevu nego molitvi, ali nisu spominjali ubojicu, nego fratre, jer su
prije dva stoljea iskovali klju koji je istovremeno mogao posluiti kao puka
kremenjaa. I to samo jednom, kad doe sila koja Boga ne moli, pa ga pokua oteti.
Nesretan ovjek, rekao sam pokuavajui dokuiti zato mi pria tu priu.
Mislite na seljaka ili na Ivana Holmana? Kad pitate, onda mislim na obojicu.
Nesretan je samo seljak, jer je morao dati neto to mu je povjereno, i to dravi koja
se smatrala naprednom. A Holman nije bio nesretan. Za njega bi se moglo rei da
je pao u obrani revolucije, u njegovome sluaju - muzealne revolucije. Takve nije
obiaj nazivati nesretnicima. Oni su heroji. Ne bi me zaudilo da u Sarajevu postoji
Ulica Ivana Holmana. Ili je, barem, njegovim imenom nazvan jedan muzejski odjel.
Nije vam ba drag taj Holman?
Pokojnici mi nisu ni mrski ni dragi. Shvatite to kao kranski nn'nrin ili kao
profesionalnu deformaciju. Ali da su revolucionari nelako prihvaam i da su zlikovci, nakon to ih prestigne nova revolucija. Pravo na
nesreu takoer se treba zasluiti. Nesretnica je bila vaa frau Micika, jer je
sahranila etvero odrasle djece, a onda joj je Bog jo dao da samuje do smrti.
Na sprovodu nas je bilo troje. Veleasni, gospoa iz Juriieve 17 i ja. uvar groblja
stajao je desetak metara dalje, gledao nas je i sluao don Miju koji je, umjesto da uz
sirotinjsku molitvu isprati pokojnicu na vjeni poinak, odrao dugu i zanesenu
propovijed, pa je pominjui starozavjetnu Rutu, Simuna Cirenca i nadmuenicu
Teklu, opisivao ivot nae sestre Marije, iako je o njemu znao jo manje nego ja, u
svim hudim vremenima koja je doivjela. Spomenuo se prognanih poljskih grofova i
Frvdervka Franciszeka Chopina, bolesti i ratova, panjolske gripe, susjeda koji su

zauvijek nestajali pred zoru, prije nego to mljekarice donesu kante s mlijekom,
spomenuo se starosti nae sestre Marije, koja je trajala skoro pola njezina ivota, to
je svakako bio Boji dar, ali zli ljudi nam takav dar znaju pretvoriti u muku. Pa ako je
naa sestra Marija bila muenica, bila je to zbog njih.
Nakon to su grobari zaklopili plou za frau Micikom, gospoda je poloila buket
krizantema, don Mijo nam je oboma pruio ruku i otiao po nove pokojnike. Tih dana
su u Zagrebu uglavnom umirali ljudi bez ikoga svoga. Na Mirogoju je bilo malo ivih.
Sahranismo frau Miciku, ree gospoa nakon to smo izali van, meu ljude i
zastave.
Ja idem na ovu stranu, jo je rekla, i tako smo se, ovog puta zauvijek, rastali. Bilo mi
je neugodno jer sam se plaio da me je gledala s prozora dok sam lupao po vratima
Juriieve 17 i razbijao kuna zvonca. Ali ostalo mi je to njezino - sahranismo frau
Miciku, kao mrani refren vesele planinarske pjesmice.
Narednih dana nisam iao do grada. Leao sam u postelji, itao stare brojeve
Timesa i sluao radio. Meu utljivim ljudima, koji sreuju svoje ivote, poput
berberina koji se sprema za penziju i iz izloga svoje radnje na Terazijama sklanja
izblijedjele fotografije parikih dama, a medu njima i sliku Milana Stojadinovia,
snimljenog na brija-koj stolici, meu takvim ljudima moe se vrlo uredno utjeti. I
utke se objesiti nasred trpezarije. Ne bi oni nikoga u tome uznemiravali,
jednostavno zato jer ne ele biti uznemireni. Koliko god mi nisu dragi, dvije godine
proveo sam s njima a da ne znam jesu li oenjeni, imaju li djecu i ime se bave kad
nisu piloti, jedino uz njih mogu biti potpuno
106
GLORIA IN EXCELSIS
kilometara od Borongaja, a Aleksa je umro prije dvadeset godina.
Tko zna koliko dugo ne bih izlazio da me od svakodnevnog dvopeka, unke iz
limenke i aja u prahu nije poeo muiti eludac, pa sam otiao kod Jose Lianina
na kalju. Joso mi je odmah s ulaza rekao da me je ve nekoliko puta traila ona
ena s kojom sam bio tu:
Zabrinula se jer te nema na doruku u hotelu. I kae da bi ti neto vano htjela
ispriati. Da je samo malo mlada, i ja bih znao to je njoj tako vano, ali ovako zbilja
ne znam. Tebe se tie, pa e valjda i znati.
Joso nije djelovao onako zabrinuto kao proli put. Krma je bila puna ljudi, za jednim
stolom sjedila je grupa partizanskih oficira, mladi Ciganin im je pjevao ruske
romanse i svirao tamburu, gazda je izvukao ivu glavu i preivio jo jednu revoluciju.
Nakon Paia i Pavelia, i Tito se sasvim odomaio u Josinoj krmi. Kao to ima

ljudi koji lou litru rakije dnevno i dozive osamdesetu, tako ni Josu nee ubiti njegov
neumjereni i sveobuhvatni patriotizam.
Sutra sam otiao u hotel i od recepcionera sa Staljinovim brkovima traio da mi
nade Karolinu Kornhauzer. Pred njega na pult stavio sam pet dolara i otiao do
restorana.
Dola je prije nego to sam naruio kavu i poela govoriti:
Bolje da vam ja ispriam kako je bilo, nego da vam Markan, ili netko od njih koji su
tada radili u hotelu, govori iz druge ruke ono to se prenosilo kao tra, a to sasvim
sigurno nije bilo istina. Da, poznavala sam Josefa Stublera, kako ga ne bih poznavala
kad je tu ivio, i svatko ga je znao, ne samo u Esplanadi, nego i u nonim barovima,
kockarnicama, kavanama. Znali su ga gdje god se tih godina ivjelo. Zagreb je
poetkom dvadesetih bio mali provincijski grad, potjerali smo Maare, Austrijanci su
otili sami od sebe, ostali smo sami i jako smo se dobro meusobno poznavali. Pa
kad bi jo netko doao sa strane, a nije sudski pristav iz Smedereva ili
andarmerijski narednik s Dorola, gledali bi u njega kao maak u biskupa. Nemojte
me krivo shvatiti, nisam ni tada nita imala protiv onih iz Smedereva, ali znate, oni
su naem emeru samo pridodavali svoj, pa smo i jedni i drugi bili jo jadniji. E, ali
Pepi je bio neto drugo! Sjeam se kad je tek doao, sa smeim koferom od
svinjske koe, u odijelu od tvida i s dijamantnom iglom u kravati, izgledao je kao
kakav Rothschild. Kad su ga na recepciji pitali koliko noi ostaje, rekao je da ne zna
precizno, ali e svakako ostati do kraja ivota, pa neka drugi raunaju
1Lj--ju.j.----1---*,;4-; Cm,;ol; r,, cQ mjeljli c, Aa cp Kali ali
107
iznosio planove to sve treba da uradi prije nego to umre. Da statira u Verdijevoj
operi, da na barbutu osvoji jednu svoju godinju plau, da se provoza automobilom
preko Jelai placa, sam bez ofera i da trubom rastjeruje uline pse, da provede
no, uz konjak i rusku ikru, s Josephinom Clair, crnoputom zvijezdom putujueg
francuskog varijetea... Drao bi pred sobom papir na koji je zelenom tintom zapisao
to sve mora obaviti prije smrti. Mislim da je ta lista sadravala dvadesetak
paragrafa. itao bi je svakome koga je upoznao, a ljudi su se opet smijali, mislei
da se ali ili da to radi iz potrebe da armira okolinu.
Ali kada je u svibnju 1920, ili je to bila 1921, moda i 1925, vie se ne sjeam
godine, no sigurno je bio svibanj, pa kada je tog svibnja u Zagrebu gostovala
Josephina Clair, Pepi joj je doao s golemim buketom crvenih rua, tako velikim da
ga je morao drati na rukama kao dijete kad ga uspavljuju i upitao je crnkinju da li bi
izvoljela biti njegova goa. Vi sigurno ne znate tko je bila Josephina Clair?
Plesaica, pjevaica, ali prije svega kurva. Ne drolja ili jeftina ena ili prostitutka,
Josephina Clair bila je kurva na nain na koji je Marija Terezija bila kraljica. Izlazila je
na scenu u crvenome korzetu, koji bi usred pjesme razvezala i bacila u publiku, i

nastavljala plesati i pjevati golih grudi. Ljudima je bila poluena, poluivotinja, neka
maka, tigrica ili pantera, pa su u njezine crne grudi gledali bez srama i straha, ali
nitko joj se, izuzev Pepija, ne bi usudio prii. Znate kako je to, otii e Josephina
Clair iz grada, a tada treba nekome objasniti zato si, i o emu, s njom razgovarao. I
je li zavrilo samo na razgovoru. Zagrepani su vam takvi ljudi, ii e u kupleraje,
svi e za to znati, ali nikome se, osim doktoru Huserlu, kod kojega se tih godina
zbog gonoreje ilo na Salatu, nije o tome govorilo. Ovdje sramota poinje tek kada
se neto izgovori, svi su asni i estiti dok ute. Tako se mjesec dana ilo gledati
Josephinu Clair, ali ne daj Boe s njom progovoriti.
Ne znam jesu li rue bile dovoljne ili je Pepi pridodao jo koji dar, ali Josephina Clair
pristala je da u nedjelju bude njegova goa. Zabava je poinjala u devet, nakon
zavretka radnog vremena, pozvani su bili hotelski recepcioneri i sobarice, loai,
dostavljai, konobari i kuharice, nosai i istaice, svi koji su tada radili u Esplanadi.
Sjeam se kako su neki bili smijeno odjeveni. Znate, velika je razlika izmeu
istaice i sobarice, ili izmeu loaa i konobara. ak i kad smo svi jednaka sirotinja,
neki su plaeni samo da rade, a drugi i da rade i da
i7.plprln.i11 kan ancr>r>rla Ftr> r>^U,^:x ; ; U;
108
Gloria im excelsis
svoje Bosne i izgledao je kao da je u Posmrtnoj opravi pozajmio odijelo za ukop.
Moda i jest, nikad ga nisam pitala.
Josephina se pojavila oko pola deset. Pred hotel se dovezla u koiji, imala je na sebi
neku prekrasnu dugu ljubiastu haljinu, a oko vrata bijelu lisicu. I bila je crna kao
no. Pepi se naklonio i poljubio joj ruku, nije to bio ovlani kisdihant, naklonio se
kao kakav princ i poljubio Josephini ruku kao da je prvi ovjek na svijetu koji takvu
stvar ini. Kada su njih dvoje uli u restoran, ljudi su ustali i zapljeskali, da bi zatim
Josephini prilazili s buketima cvijea. Pepi im je prethodno rekao da se dami
obavezno poklanja cvijee, to valja uiniti jer je zabava u njezinu ast. Donosili su
rue, irise i margarete, krizanteme kupljene na Mirogoju, poljsko cvijee i bukete
utih maslaaka, ije im se mlijeko slijevalo u rukave, bijele i crvene karanfile,
ljiljane i sitne divlje ruice trgane po vrtovima idovskih vila. Zatrpavali su Josephinu cvijeem kao grob iste due, a taj crni grob se smijao irokim bijelim
smijehom i sve je izgledalo tako da sam u jednome trenutku pomislila da ivimo
posljednje minute ivota, skoro e smak svijeta, i ni za ime na kraju ne alimo.
enama su krenule suze, a da nita nije bilo tuno.
Poslije je ciganska kapela svirala ardae, Pepi i Josephina pili su konjak i puili
debele kubanske cigare, a oko ponoi ona je otpjevala nekoliko francuskih lagera,
usporena kao kraljica, u onoj boanstvenoj ljubiastoj haljini. Ne, ni tada nisam
pomislila da Josephina Clair nije kurva. Jest, kurva je, ali koga je briga, pogotovo na

takvoj zabavi. Meni je to bila najljepa zabava u ivotu. Znate, ja sam ipak samo
sobarica i nisam doivjela puno toga. Ali moda je i bolje tako, barem pamtim.
Na kraju je Pepi ispraao goste i rukovao se sa svakim. Ona je ostala sjediti
okruena cvijeem. Lovila je poglede, a zatim bi mahnu-la za rastanak. Kao da
emo se opet vidjeti.
Rekla sam Pepiju da je lijepa.
Krasna je, moja Karolina, ba je krasna, ali s vama, draga, ostajem do kraja ivota.
Sasjekle su me u koljenima te rijei. Znala sam da on ne misli nita drugo, nego ono
to i inae govori. U hotelu e ostati do smrti, a ja sam mu sobarica. Ali nekada nije
vano to je netko mislio rei, pogotovo ako ti se ovjek svia, a meni se Pepi
sviao, moram vam rei da mi se sviao, jer ne bih htjela da vam itko drugi o tome
govori, ni Markan, ni drugi koji ga se sjeaju. Nije vano to je Pepi te noi
109
otila prije Josephine. Zamislite, kao da sam bila ljubomorna. Poslije mi je to bilo
smijeno, ali nikome nisam mogla priati o tome, pa da se smijem. Zapravo, ne
vjerujem da bih se smijala.
Eto, tako je Pepi ispunio jednu od svojih predsmrtnih elja. Ili su to bili zadaci, a ne
elje. Provozao se on i autom preko Jelai placa. Pozajmio mu ga je bankar
Slesowski. Ne znam je li uspio na barbutu zaraditi svoju godinju plau. Bojim se da
nije i da mu je kocka skratila ivot za barem nekoliko mjeseci. Moda i godina. Nije
statirao u Ver-dijevoj operi, jer Nabucco koji je tih mjeseci pripreman nikada nije
stigao do premijere. Navodno je pjevaica prerezala ile, pa je redatelj odustao iz
praznovjerice. Tako se barem prialo.
Mogla bih vam o Pepiju, o Josefu Stubleru, gostu iz sobe 117, danima priati, jer se
sjeam svega, svake njegove rijei, sjeam se naina na koji je maslac mazao po
kruhu, drugi ljudi maslac mau s lijeve na desnu stranu, samo je Pepi radio obrnuto i
nemate pojma koliko je to elegantnije, sjeam se ljudi s kojima je drugovao,
dubrovakog pjesnika koji je volio mladie, sjeam se mladih komunista koji su
Pepija prezrivo gledali, a kad su mu jednom poeli i dobacivati, on ih je ponudio
piem i upitao ih znaju li moda kako se dua osjea stotinama metara pod
zemljom, u rudniku eljeza u Bosni, kako se dua osjea na temperaturi od
osamdeset stupnjeva, pred grotlom eljezne lave u zenikoj visokoj pei, ili oni i
dalje misle da dua ne postoji, nego je sve u materiji?
Sjeam se Pepija, ali ne bih vas zbog sjeanja traila, niti bih vam svoja sjeanja
prenosila, pa makar vam on bio stric. To je, ipak, moje, moj ivot, koji ne kanim
rasipati okolo. Zato sam vam onda, u onoj krmi, i slagala da se ne sjeam Josefa
Stublera. Ali kako ima ljudi koji e vam svata napriati i nalagati, bolje da vam ja
kaem istinu. Nije umro u snu kako su vama rekli, niti mu je Bog dao da ode nakon

to mu ponestane novca, kao to to vi naivno vjerujete. Nije milost Boja tako

sveobuhvatna kao u nabonim knjigama.
Rei u vam kako je umro, a vi mi samo obeajte da ete me nakon toga pustiti
da mirno odem, da me neete nita pitati i da me neete vie traiti. Ne
pokuavajte uzalud, jer me neete nai.
Dakle, bilo je to dan nakon Boia, koji tjedan vie od godine dana otkako je Pepi
doao u hotel. Pola sam u njegovu sobu u pet popodne, tono u vrijeme kada bi
Pepi, po dogovoru izmeu nas dvoje, trebao biti vani, u restoranu ili u etnji. Nikada
ranije nije se dogodilo da ea zateknem u sohi ali sad ie bio tu. skidao ie ukrase s
hnirnntr
110
Gloria im excelsis
Samo uite, rekao je, trebate rm.
Zato ste raskitili bor, pa tek je Stefanje?
Zato to je neprilino da iza mene ostane okieno drvce. Nitko osim vas za njega
nije znao, tako da nee biti sumnjivo. Odnesite ga nekome, a kuglice uzmite sebi.
Jako su lijepe.
Zatim je sjeo na postelju i iz nonoga ormaria izvadio kutijicu s pilulama. Gutao je
jednu za drugom, ja sam ga skamenjeno gledala, nisam shvaala to to radi, jer je
bio savreno miran i sabran, ba kao da je na doruku i mae maslac po kruhu.
Kada je popio posljednju, rekao je da ima jo desetak minuta i da ga dobro sluam,
jer nee ponavljati. Rekao je da je sav preostali novac u unutranjem depu bijelog
ljetnog odijela i da ga ima dovoljno za trokove pogreba te da njegova smrt nekome
ne bude sumnjiva, i da pazim da novac ne nestane u strci koja e uskoro nastupiti.
Rekao je da je sretan to smo se u ivotu sreli i da mu je ao to me mora zamoliti
za jednu veliku uslugu. Najveu koju je ikada od nekoga zatraio. Roena mater mi
to ne bi uinila, ali nadam se da vi hoete, tako je rekao. Nisam znala to e
zatraiti od mene, ali to god zatrai, uinit u to. Krasna je Josephina Clair, ali sa
mnom ostaje do kraja ivota. Pilule koje je progutao dovoljne su tek da duboko, jako
duboko zaspi,i da nita ne zna i ne osjea, ali one ga ne mogu ubiti. Plaim se
Boga, rekao je, iako ne znam to bi Bog imao protiv samoubojica.
Nekoliko trenutaka kasnije Pepi je zaspao. Opkoraila sam ga, sjela na njegove
noge, stavila mu jastuk na lice i legla preko jastuka. Dugo sam plakala, a kad sam se
sasvim isplakala, Pepija vie nije bilo.
Policija nije posumnjala, iako su po hotelu kolale svakakve prie. Ispriala sam vam
kako je doista bilo, jer bi te prie mogle doi i do vas. Ne govorim to zbog sebe,
nego zbog Pepija. Nije zasluio da mu mrtvome po utrobi prekopavaju.

Zbogom, gospon Zeljko, i neka vas srea prati.

Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 18 minuta
Ama, umuknite vie i pustite ovjeka da spava. Nigdje ja ne idem dok ne proe
uzbuna, a ako se poslije s nekim bude trebalo objanjavati, ne bojte se, neu to
raditi lopatom!
Dohro Simo. al kad se vrag orobudi. ne zovi nas da te brani
E, moe mislit to bih tebe zvao da me brani. Svoj ti poso, ja ti samo fino govorim
da ne bi valjalo da bude belaja. Ima tu ena i djece...
Vala, samo da mi se ti ne pone brinuti za ene i djecu! A zato, molit u lijepo?
De, bolan Dino, okani me se. Nije mi do prie s tobom. Da vie hoe ti Englezi da
nas izbombardiraju, pa da idemo kui.
uti, mogo bi te logornik uti ta govori.
Pa ta onda ako uje! Da moda nije zabranjeno to mi se ne sjedi s tobom u
podrumu?
uti Dino Vukov, gleda mene, pa gleda lopatu, podsmjehuje se, ali nije me briga,
neka mu bude, neka se podsmjehuje, ionako mi se sve ini da nam je ovo zadnji put
da zajedno uimo u sklonitu. Tko zna koga emo zatei kad izaemo van. Moe
biti da se ve Englezi etaju po Sarajevu. Raunam da bi to i bilo najbolje. Zrani
desant, pa ia mia i gotova je pria. A banda neka po Trebeviu i Romaniji pjeva
borbene, nee se spustiti u grad. Englezi su gospoda, kao to su bili i Nijemci, oni
te nee pitati gdje si bio i ta si radio, tko ti je daida i staje radio osamnaeste, a
ta etrdeset prve. Svako zlo od naih doe, jer se nai vazda raspituju i zaas
potvore potena ovjeka, objasne mu da je kriv i objese ga o prvi kandelabar. A
hvala Bogu, kod nas se imaju kod koga i raspitati. Nema ga koji nee rei: kriv je
imun, urovao je Simun i sa vabama i s ustaama, zato su mu i dali klju od
sklonita, da isti djeja govna nakon to uzbuna proe i pazi da balavurdija okolo
ne raznese vree s pijeskom, veliko povjerenje su imunu ukazali, pa neka onda
imun visi.
Ne daj Boe da Dinu Vukova neto priupitaju jer on bi im kazao i to je istina i to
nije istina, tovario bi po drugima kako bi stigao, samo da sa sebe skine. A vala bi se
imao rasta ispovijedati i Bogu i ljudima. Zna on to jako dobro, zato me tako i gleda,
zato mu i jesam smijean, i ja i ova lopata, a jo koliko do juer ne bi me se usudio u
oi pogledati, pogotovo pred logornikom Skorvatzvjem, nego bi s onom dvojicom
igrao karte i bio bi sitniji od zrna rie. A sad, gledaj ga, sila se i u njemu budi, pa

misli da mu vie ne mogu nita i da dolazi vrijeme kada e on, jer je bri na jeziku,
uvaliti mene, umjesto da ja, po pravdi ljudskoj i Bojoj, prijavim njega.
A bilo je itekakvih razloga da ga prijavim, ima ih, moda, i danas, ali nisam to uinio
zbog brata mu, ustera Ivice, dobrog i potenog ovjeka, koji nikoea niie krivo
ooeledao. a vazda bi sirotinji za male
112
Gloria in excelsis
komija, vratit e ti to meni nekako! Kako u ti bolan vratiti, nemam ti ime
vratiti, ne treba tebi raunovoa kao to meni treba uster! Neka, uti, nikad se ne
zna kakvim se dobrom dobro vraa. I stvarno, doe vrijeme kad mu vratih preko
ove dangube i vucibatine od njegovog brata.
Kad je ono Platon Jeftanovi skoio kroz prozor svoga stana na uglu Kulovia ulice,
pa me je dovelo da ga prepoznajem, te sam tako i upoznao Veljka Skorvatzvja, bilo
mi je ba neto sumnjivo kako se starac ukoenih koljena mogao popeti na
prozorsku dasku i skoiti dolje. A ruku na srce, jo mi je sumnjivije bilo to su se
ustae toliko uzbihuzurili oko smrti jednog pravoslavca da su ljude drali na nianu i
samo to ih ne uzee za taoce. Pa sam se malo raspitivao, malo sam sluao to ljudi
govore, a sve to je u Sarajevu sumnjivo, lako se razjasni, samo ako ovjek ima
strpljenja i ako nikada ne postavlja kriva pitanja. A kriva su ba ona koja e
postaviti svaka policija:
Tko je imao razloga da gurne Platona Jeftanovia kroz prozor?
Kome se Platon Jeftanovi zamjerio?
Tko je bio Platon Jeftanovi?
Kada uju takva pitanja, ljudi uute, zatvaraju se arijski epen-ci, sklanjaju
fildani s kafom, prekida se svaki razgovor, jer skoro e kia, a u ovo doba godine
ne valja pokisnuti. Niti u jedno doba godine ne valja pokisnuti ni odgovarati na kriva
pitanja, ona koja te ine sumnjivim im ih uje, a postaje ubojica im ita kae.
Znao sam da je Platon Jeftanovi sarajevska korjenika, ali za mene je vazda bio
udljivi starac, koji je na pijaci kupovao natrule jabuke, jer su jeftinije, nije se vozio
tramvajem, jer treba platiti kartu, i nije imao struje u stanu, jer mu je dosta svjetla
po danu a za na veer je dovoljna i svijea. Mislio sam da je sirotinja, kao to je
sirotinja svatko tko je po babu i edovima previe imao, pa nije znao rasporediti i
vladati tim imanjem. Malo ode od dobra ivota, malo od pia i kocke, malo jer se
sirotinji dijelilo, malo pojedu ratovi, a najvie bogatstva ode da nitko iv ne zna kako
je i na ta otilo. Na kraju od svega blaga ostane samo dobro prezime. I zato, ne daj
ti Boe znati kako se najgora sarajevska sirotinja zove, sve kao da si ih po bekim i
carigradskim dvorovima skupljao.

Mislio sam da je takav sluaj i Platon Jeftanovi. Rekoh, spasio se siromah, ionako je
bio vie gladan nego sit! Nije ti, bolan, Platon bio siromah, odgovarali su mi, nego ti
je samo bio titiz, Hriia krtac kakvoga sviiet niie vidio, toliko krt da mu ie bilo ao
113
nego bi jo jednom to pojeo da se s govnetom i neto hranjivo ne baci. Sauvao ti je
on, moj imo, sve to je naslijedio, pa je jo malo i nadodao preko kamata. Nikada
nita nije radio da se ne bi umarao, jer ovjek kad se umori moe preko mjere pojest
i popit.
Tako mi, eto, rekoe ono to mi nikada ne bi rekli da sam sluajno upitao, a ja sam
se onda pravio da nisam nita razumio. Pravio sam se da ne vjerujem. uj, Platon,
pa bogata! ta sve narod od duga vremena ne naizmilja!
Tu shvatih zato su ustae bili onako gnjevni i zato ba nitko nije htio prepoznati
mrtvoga Platona. Ljudi su bili oprezni, a ja se izlajah kao budala. Ali valjda zato i
nisam bio sumnjiv. Ustae je netko preduhitrio, pred nosom im opuhao Jeftanovia
zlato, kao kad mi maku ukrade slaninu. I nije bilo naina da pronau lopova, jer su
takva vremena, kad samo sila iz vlasti govori, a arija se pred silom sklanja i
izmigolji joj kao jegulja iz vrste ake. Ratne pljakae nitko nikada ne ulovi, a Bog
im prata jer je njihovo zlo manje od drugih zala.
Gdje da saznam u koga se meu ljudima sumnja nego oko stare pravoslavne crkve.
U avliji pred ulazom u crkvu svijee votanice vazda je prodavala teta Rosa Savi,
uboga ena kojoj su ruke bile do lakata, a iz lakata su rasli mali djeji dlanovi. Kod
nje sam prije rata kupovao svijee, jer su bile jeftinije nego u naoj crkvi, a kad na
groblje ide, svejedno ti je jesu li svijee pravoslavne ili katolike, zato bi Bog
gledao na takve stvari. Tako i sad odoh, moda je teta Rosa i dalje pred crkvom, pa
tako i bi. Naoh je kako sjedi, a ispred nje stoli sa svijeama, ba kao to je
sjedila i prije rata. Obradovala mi se, veli da joj malo svijeta dolazi, ljudi se plae.
Ma, rekoh, ega se imaju plaiti, nitko tko je poten i nije prevario ili ubio, nema se
razloga plaiti nae drave. Jest, vala, dobro si reko, povlauje ona meni. I tako rije
po rije, doosmo mi i do starog Platona. Ona ga je prva spomenula, jer da sam ga
ja spomenuo, nita ne bi od prie bilo.
Ama, ta bi s Platonom?, pravim se da ne znam da je umro.
Nalo ga na ulici, vele skoio kroz prozor.
Ma nije mogue!
Jest, Boga mi, ovoga mi krsta, vele skoio. Pa kako e skoiti, moja teta Roso? Ne
znam, sine. E, budibogsnama! Dobro si reko, ba tako.
114

GLORIA IN EXCELSIS
Jest, vele.
Moda su neto pobrkali? Kako bi pobrkali, sahranili smo ga u petak. E, jadna majko,
skoi Platon kroz prozor. A je li mu bio pop na sahrani?
Dvojica su bila. Bio bi i trei, ali ne naoe treeg u gradu, a onaj s Pala se nije
usudio doi.
E, Bogu hvala to kod vas popovi sahranjuju i one koji dignu ruku na sebe.
Nije, Boga mi, ne sahranjuju. Ko digne ruku na sebe, na Boga i Boje djelo ju je
dignuo.
Pa zar ne ree da je Platon skoio kroz prozor?
Jok, nisam tako rekla. Vele da je skoio. A ti im vjeruj ili ne vjeruj. Mi nismo vjerovali,
pa smo ga kao ovjeka i sahranili.
Draga teta Roso, pa ko bi ubio Platona? Ne daj Boe, nisu valjda
nai?
Nisu, sine, fala Bogu. Zna li se ko je?
Zavjetovala se zemlja raju da se sve tajne saznaju.
Uoh tako u crkvu, zapalih jednu od svijea koje sam kupio od tete Rose i prekrstih
se. Nigdje ikona na zidovima, posakrivali ih Srbi na vrijeme, a nigdje ni popa. Samo
Boban Jorovi, u zidarskome odijelu, sav od boje i maltera, stoji i gleda me. Pomoz
Bog, Bobane! ta e ti tu, pita me. Eto, rekoh, doao sam pripaliti svijeu kad
drugi nee. Za koga svijeu, za starog Platona, ta ti je Platon bio, komija mi je
bio, cijeli ivot sam ga znao...
I tako, ja Bobanu rije, Boban dvije meni i ispria Boban kako su Sveto Kora,
propali gimnazijalac i bojadije Miloa brat, Dino Vukov i neki Predi s Ilide jo pred
rat planirali opljakati starog Platona Jeftanovia. Sveto je znao gdje Platon skriva
zlato, u zazidanoj blagajni iza kuhinjskoga zida, jer ju je bojadija Milo svojim
rukama dvadeset i neke zidao, pa je jednom o tome pijan priao, a brat lijepo
upamtio. Mislili su staroga natjerati da otkljua blagajnu, ali je, za svaki sluaj, Dino
Vukov proao kolu obijanja brava. Plaao je sarajevskim obi-jaima da ga naue,
ali nije htio rei zato mu to treba, pa bi ga oni do pola uili sve ne bi li im priznao o
kakvoj se pljaki radi, tako da mu se kola oduila, poeo je rat, Predi je stradao u
prvom naletu, zamjerio se komiji, a komija postao ustaa, pa su Sveto i Dino
odgodili riipln stvar rla rii na kraiu i odustali. I kako SU odustali, tako SU
____115

Salko Kapidi i Anto Dogan zapasali su starog, obeali mu da e ga hraniti do

kraja rata i paziti da mu tko ta ne napravi, samo ako im da treinu zlata. A on im
je slagao da mu je zlato u vicarskoj i da e im rado dati, samo ako ga odvedu do
tamo, jer drukije do zlata ne moe doi. Dogovorie se da Anto sreuje papire i da
s Platonom putuje u Zurich.
Ali onda se dogodi da Salko ode na tri dana u Hercegovinu, a Platon ostade preko
noi sam, jer je Anto bio u vojarni i trebao se pojaviti tek popodne, te se dogodi ono
to se dogodilo. Kada su ustae zatekli provaljen zid, lako su shvatili to je na stvari i
spopade ih bijes. Mogu misliti kako je tek bilo Salku i Anti, ali nisu mogli nita, jer
nisu imali pojma tko je to mogao napraviti. Jedino to su bili sigurni da je lopov
netko od pravoslavaca, jer tko bi drugi znao za tajnu Jeftanovi-evu blagajnu, pa su
iz osvete belaj radili po kuama vienijih Srba.
Boban Jorovi bio je siguran tko su pljakai, jer nitko osim njega, bojadije Miloa i
Dina nije znao za blagajnu zazidanu iza kuhinjskoga zida. Jedino to se ne zna jest
da li je Dino morao obijati blagajnu ili su starog Platona nagovorili da im je otkljua.
Eto, a ja sam, umjesto da prijavim Dina Vukova, kao to bi to uradio svaki poten
ovjek, utio zbog ustera Ivice, koji mi nije naplaivao popravak cipela i uvijek je
govorio kako u mu to kad-tad vratiti. Samo sam Dinu rekao da se o njemu i Sveti
Korau po gradu svata pria. Niti sam mu rekao tko pria, ni to se pria, ali
njemu je sve bilo jasno i trudio se preda mnom biti nevidljiv. E, mislim se, bijedo
ljudska, to se sakriva od mene. Ne bih ja svog obraza pred Ivicom dao, a ti sa
svojim prijateljima pravoslavcima rjeavaj ta se po gradu pria. Uskoro i nije imao
tko priati, jer su Bobana Jorovia nali mrtvoga u Miljacki. Napio se, pao i slomio
vrat.
Ali nakon to su Nijemci poeli odlaziti iz grada, a Luburi doe i ne uini nita,
Dinu je postalo jasno da je kraj blizu i da ga svakim danom sve manje mogu
prijaviti, pa se osilio i ubezobrazio, gleda mene, pa gleda lopatu u mojoj ruci,
kobajagi me nagovara da bjeim van dok Skorvatzv spava, stalo mu je, biva, do
moje glave, a samo gleda kako e me uvaliti u nevolju. Ili sad, pred logornikom
Skorvatzvjem, ili kad partizani uu u grad, pa se bude pitalo tko je ta radio. On nije
napravio nita, osim to je opljakao i ubio Platona Jeftanovia, a mene se moe do
neba potvoriti, s tisuu lanih i izmiljenih sitnica, i ponekom u kojoj ima zera istine.
Nitko mi nee povjerovati ako spomenem jedno veliko inovo zlodjelo, jer ga nitko
vie ne moe
116
GlORIA IM EXCELSIS
podrumu. Osim logornika Skorvatzvja, jer njega, ako se ikada probudi i rastrijezni,
partizani nee nita pitati.

Kreevo, prvi tjedan augusta 1766.

Ovo zapisujem da se zna kako je zapisano, a ne kako je kazano. Polovicom maja bi
proglaena promjena bosanskoga vezira. Oprezni paa ode svojim putem i dabogda
nam se ne vratio, iako smo na kraju i od njega nekog dobra vidjeli, a nastadoe dani
neizvjesnosti. Nisu potrajali dugo, jer bi se na novog vezira znalo i po tri mjeseca
ekati, nego ve pod konac maja stie u Sarajevo Mehmed paa Cuprili. Drugi put
doe, jer je prije petnaest godina prvi put vezir bio. Po starini i plemenitosti svoje
obitelji Mehmed paa istaknut je meu Osmanlijama, ali ne pokazuje ni vjetine, ni
volje u upravljanju zemljom. Umjesto njega e, kao i prvi put, vladati ehaja, dok
e paa vrijeme tratiti na knjige i ene, to je po javni mir veliko zlo. Glava mu je
puna besposlene pameti, da je pjesnik ili historik, po znanju bi ga Stambol pamtio, a
moda bi i do Bosne kakvo dobro od njega stiglo, ali ovako samo nam nevolje od
njega mogu doi. Ni Turci od ovoga pae nee vidjeti sree, pa kad se tako sretnu
dvije do tri nesree, posred dvije do tri vjere i nevjere, tune e nas Mehmed paa
u kamen dati.
im je doao, dvojica su mu gvardijana priputena u audijenciju, dok za kreevskog
rekoe da je otiao u Stambol da izvadi ferman. Preko te lai, jer nije se na
gvardijan ni pomakao iz Kreeva, nego je na Gradu grah razabirao od duga
vremena, probalo se Mehmed pai bez velikih pria za nau nevolju rei. I jo ga
kreevski fratri zamolie da nam oprosti dio dulusa, budui da nemamo ni
manastira ni crkve. Paa im nita ne odgovori, ali zato ehaja, sitne ljudski, rodom
iz Zenice, na oi im podera predstavku pa kaza da e se dulus plaati, taman da
na ivotu ostane i samo jedan samostan. Plaat e se, vikao je ehaja, dok je
zadnjega fratra u Bosni. Pravo mu bilo, drugome se nismo ni nadali, ali je valjalo
pokuati.
Eto, toliko neka bude zapisano, na znanje i ravnanje drugima koje slina nevolja
pogodi, da se maloduju ne predaju i da od muke ne izjedu sami sebe, nego da se
uzdaju u Boga i ustraju u trudu.
Uslijedilo je mirno i svakojakim rodom bogato ljeto, poetkom
tnipua w ivnpnadi rndpsni doaadai Rrat Aiicmstin odlui da nakon
117
se ni najstariji meu nama nisu sjeali vremena kada je bio stablo. Pokojna baba
Mara Karivanua, koja se za lanjske kuge ugasila u sto dvadeset i nekoj godini,
pripovijedala je da je tu jo od vremena bosanskoga kraljevstva rastao hrast, iako
hrastova nigdje unaokolo nema, i da je pod njime kraljica Katarina razgovarala s
vilama. One bi joj govorile ta i kako da ini, pa dok ih je sluala, sve je dobro bilo, a
kad ih jednom nije posluala, nego je pola u svijet traiti pomo, sve poe po zlu.
U praznovjerice babe Mare Karivanue ne bi bilo uputno vjerovati, ali kako je dugo
ivjela i svega se sjeala, treba meu praznovjericama razabirati ono to je istina.

Nakon to je Katarina zauvijek otila, da nam se kao blaenica vrati, meu ljudima je
ostalo vjerovanje da se pod hrastom skupljaju vile pa su mnogi dolazili da ih sluaju.
Neki da ih vile o dobru i opoj koristi posavjetuju, a neki i zbog oholosti i vlastite
dobiti. Bilo je i takvih koji su mislili da e ih vile nadahnuti kraljevskom pameu.
U poetku su, priala je baba Mara, pod hrast dolazili samo katolici, ali kako se sve
vie naroda turilo, tako krenue pristizati i oni. Malo prije ponoi posjedalo bi se
ispod kronje, ljudi bi zaustavili dah i sluali ta e im vile rei. Bog zna ta im se
sve priinjalo i kakve su sve stvari iz vlastitih glava uli, ali od praznovjerice bi
koristi. Vile bi im govorile kakva e biti godina, treba li tedjeti na itu, kako e
roditi ljive, kako groe, govorile su im kako raspetljati pomreno predivo, kojim
rijeima izmiriti zavaenu brau, kako ojanjiti ovcu i komijskoga ovna odvratiti da
ne brsti u povrtnjaku. Na koncu poee u Kreevo k vilama dolaziti i ljudi iz
Hercegovine, Dalmacije i Krajine, stigoe i hriani, pa se izmijea svijet da ga je
bilo teko razabrati. Fratri, na ijoj se zemlji sve dogaalo, nisu se uznemiravali niti
su narod previe od vila odgovarali. Pripomenuli bi da su vile praznovjerica i da je
grijeh u njih vjerovati, ali kako ne bi od vila nekakvog zla i svae meu narodom,
putali su ljude njihovoj pameti.
Tako je to, po babi Mari Karivanui, ilo sve dok turskim vlastima nije zasmetalo
okupljanje pod hrastom i dok se neki naroito oprezan paa nije pobojao pobune.
Tako naredi kreevskome eminu, a ovaj naredbu prenese fratrima, da se hrast
posijee. Dooe sve najjai kreevski momci, njih petnaest, sa sikirama, a sve im
suze teku niz lice. Zamahnu jedan da e udariti po stablu, ali mu klonu ruka. Zamahnu drugi da e on, ali ni on ne moe. Doe trei i pade pred hrastom na koljena.
ta vam je, ljudi, sijecite ga, nema drvo duu!, vikao je
tadanji prvardiian haria Mara samo ?na da tp ao Pilin TTrlirito t-.^
118
GLORIA IN EXCELSIS
sjei! Ali uzalud. Petnaest najjaih kreevskih momaka nije imalo due posjei
stablo. Dooe braa fratri, uzee im sikire iz ruku da e oni obaviti posao. inilo
im se i da hoe, ali im bi koji zamahnuo, ruka bi mu sama od sebe klonula. Bilo je i
meu njima onih koji su zaplakali, dok bi vri u vjeri ostali suhih obraza, ali ni oni
nisu mogli udariti hrast. Ave Maria gratia plena, dominus tecum..., zapoeo je
glasno gvardijan i uzeo sikiru. Klonila mu je ruka i pustio je suzu.
Nastade veliki belaj, jer se eminu sutra nije moglo objasniti zato hrast nije
posjeen. Priprijetio je fratrima najgorom kaznom ako stablo ne padne prije
podneva, na ta braa pozvae vienije arijske Turke da im pomognu i okupe
svoje najjae mladie. Dooe i oni, pa da e sjekirom po drvetu, ali ruka klone.
Plau kao to su i nai plakali, svaka je suza iste vjere, tu razlike nema. Kad je vidio
da ni od njih pomoi nema, gvardijan eminu posla najuenijega brata, koji je eminu

razna dobra inio i pisao mu pisma u Travnik i Sarajevo, poto je emin bio
nepismen, da mu on, onako prijateljski, pokua objasniti nevolju. Baba Mara veli da
se taj fratar zvao Gabrijel i da je eminu rekao ovako: Brate emine, neu ti nita
govoriti, samo bih te molio, u ime dragoga Boga i naega jaranstva, da poe sa
mnom i uzme sikiru u ruku, pa proba posjei hrast. Na to se emin naljuti kao ris,
zaboravi na prijateljstvo i istjera Gabrijela iz kue, uz rijei da e fratre pobaca-ti u
vrelo ulje ne uzmu li sikire u ruke i ne posjeku li hrast do podneva, jer e i njemu
paa ivome oderati kou s lea ne bude li tako. Ne ostade brai nita nego da u
molitvi doekaju smrtni as.
Ali malo pred podne smrknu se do tada vedro nebo, no pade usred bijela dana,
poe grmiti i sijevati, pa u jednom trenu nebesa pukoe napola, jeknu straan grom
i udari posred hrasta. Tako se srui stablo pred kojim bi klonula ljudska ruka.
Bog tada od velike nevolje spasi franjevaku obitelj u Kreevu, ali uslijedie mutna
vremena, ljudi se prozlili, postali gori i od vlasti, kovai zaboravie kovati kako valja,
a rupari sve ee bijahu ivi zatrpani u svojim rupama jer ih ne bi dobro koljem
poduprli. Kao da zaboravie sve ono emu ih je njihova praznovjerica nauila, tako
da su ih braa teko u pamet vraala. Mogli su ih dobru pouiti i na molitvu
uputiti, mogli su im tota rei o ljivama i itu, o tome ime se razne bolesti lijee
i kako s komijama dobar biti, ali o ruparskom, kovakom ili otucakom poslu malo
su im znali rei. Do toga je dolo da su fratri zaalili za narodnom praznovjericom i
rado bi narodu vile
c-nms~i h-nA l\i L-oL-/-\ rt-ir^cr]r\ Ali LraLr* r-c* cp Rnmi moliti r\a naro119
udom zaudio kad bi mu iz Kreeva jo i vile zatraili. Ionako previe iemo i za
sitnice se molimo.
Ni tu, bezbeli, nije bio kraj nevolji. Paa koji se plaio vilinske pobune, te je naredio
da se rui hrast, grdnom je globom samostan globio jer je posao oposlio grom, a ne
fratri, kako je on naredio. Ili je, moda, mislio da se braa bave dozivanjem
gromova te ih je iz tog razloga trebalo globiti. Niko ne zna kako je zapravo bilo, ako
je i ovako bilo kako je priala baba Mara. Ako sve nije izmislila da bi pria ivjela
nakon to ona umre.
Elem, krenu tako brat Augustin da kopa panj u fratarskoj bai. Gvardijan mu ree
da to ne ini. Zato, bolan, pa bit e vie mjesta za povre, pola nam bae
beskorisni panj uzima?, udio se Augustin. Pa tako, odgovori mu gvardijan, kopat
e, pa e se umoriti... E, mislim se ja, jaka li je tvoja vjera, brate gvardijane,
toliko jaka da strepi od praznovjerica babe Mare Karivanue.
Tri je dana Augustin kopao, cijelu je bau naglavce izvrnuo, jer to bi Augustin dalje
kopao, kao da je panj vie rastao. Na kraju deblo dode tako iroko da ga dvanaest

odraslih ljudi ne bi moglo obgrliti. Uzalud je pokuavao izvaliti ga iz zemlje. Jest da je

izvana panj sasvim istrunuo, ali korijenje mu se ivim uinilo. Zovnu Augustin i brata
Agatona, dooh i ja, pa dvojica pojaih mladia sa Grada, vidje nas komija Salih
Mutapija te i on poteci da pomogne, ali bi uzalud. Ne samo da panj nismo mogli
izvaliti, nego ga ni ne pomaknusmo. Ba kao da smo namjerili iupati brdo iz
zemlje. Uto Salih donese sikiru da e udariti po najdebljem korijenu, ali ruka mu
klonu, ispade sikira, uplai se Salih. Valja li napominjati da smo se iza njega svi
izredali, svakome bi ruka klonula, kome bi sikira iz ruke ispadala, a kome i ne bi, ali
niko da udari i zasijee korijen.
Elem, sad smo znali da baba Mara Karivanua, koliko god starim praznovjericama
ispomamljena, neto i nije slagala. U bai nam je raslo stablo kojega ljudska ruka
nije kadra posjei, ak ni sad kad ga vie nema. Tako je Bog po svojoj volji uredio, a
na nama nije da sudimo zato. Zajedniki zakopasmo ono to je brat Augustin
iskopao pa zaklju-ismo da nam stari panj i ne smeta toliko koliko smo mislili.
Gvardijan kasnije upita Augustina zato je radio kad nije nita uradio, ali on mu ne
ree istinu. Praznovjericu suzbiti valja, pa da je i gvardijanova.
To se, velim, dogodilo poetkom ljeta, a kako su dalje ili dani i nedjelje, bistrilo se
da nee ostati na jednom udesnom dogaaju.
Oko netnaestnp ini a rlncrnrliln cp i rw/x V^To^Jr ~'

120
Gloria in excelsis
spuhao mijeh, te je uareno ugljevlje bacilo vatru, pa je planula kova-nica. Dok bi
se Marko snaao i potrao po vodu, sve bi izgorjelo. Ali ne dogodi se tako. Plamen je
lizao po drvenim gredama, oblizao ih i nagario sa svake strane, ali ih nije zapalio.
Zena Kata bila je priredila Marku pola pogae, komad slanine i loni mlijeka da
zaloi pri poslu. Slanina se u plamenu istopila po pogai, pogaa se zapekla, a
mlijeko je prokuhalo, ali opet se nita nije zapalilo i nikakve tete u kovanici nije
bilo. Ovoga puta vatra je bila hladna i milostiva. Silan svijet na-grnuo je u kovanicu
da gleda i da se udi. Marko Kovai pruao je svakome loni s mlijekom da
probaju kako je vrue.
Nisu od toga prola ni tri dana, a u ariji se, meu domaim Turcima, za jedno
jutro rairila pria da u umi podno Berberue neto svijetli. Dobro to svijetli, ali
ako mu se blie primakne, poinje tako dreati da od te dreke lako izgubi pamet.
Vele da se cijela jedna ciganska karavana preko noi raspametila. Eno ih, lutaju oko
Voluja-ka, zaarili oima i zavijaju kao vukovi, a vodi ih stara Ciganka, jedina koja se
nije primicala svjetlu pa je pamet i sauvala. Rekla je da su od svjetla mislili da je
krinja sa zlatnicima te su jedno za drugim, muko i ensko, staro i mlado, poli na
svjetlo i izludili od dreke. Izgibe Ciganin ba kao leptir na plamenu svijee! I jo je
rekla da ne zna kako e s njima, ni ime da ih nahrani, nego da e ih u Kreevo

dovesti pa neka Kreevljaci vide hoe li ih oni nahraniti i napojiti ili e im Cigani
zavijati po ariji.
Nasta strka i vika im je narod uo da u ariju dolazi mahnita karavana. Neki
predloie da se sakupe puke i da se zapuca po Ciganima im se pojave na putu,
ali razborito je odlueno da se to ne ini. Tem je grijeh, tem bi grdan belaj
Kreevljaci na sebe navukli bude li mrtvih glava. Nego bi najbolje bilo da neko poe
pred karavanu i pregovara sa Cigankom da ne uvodi mahnit ove u Kreevo. Neka se
meu narodom sakupi hrane i novca pa neka im se to da u zamjenu za napast. Na
ovo lako pristadoe i Turci i krani te bi odreeno da pred karavanu izau brat
Agaton i kreevski imam, jer su obojica bili sloni u tome da ne moe biti nikakvog
svjetla podno Berberue niti dreke od koje bi iv ovjek pobudalio, nego su sve to
praznovjerice. Jata nego su praznovjerice, ali nema onoga koji bi ljude u to mogao
uvjeriti nakon to ih je ve sasvim obuzeo strah.
A koliko je strah bio golem, govori i to da se svjetlu ve znalo i ime. Neko se sjetio
Huse Fadilovia, vojnika koji se nikada nije
121
kva bi god vijest stigla, a svaka je po Tursku bila loa da gora biti ne moe,
prestizala ju je druga o tome koliko je Huso Fadilovi posjekao austrijskih glava.
Prva bi se vijest kratko opriala, dok bi se o drugoj danima raspredalo. Dok su Turci
veliali Husina junatva da se ohrabre, krani su ga hvalili da ne budu sumnjivi.
Govori se da je i meu fratrima bilo onih koji su Husu Fadilovia u zlato iskovali, ali
teko je jo i u to vjerovati.
A nije bilo ivog ovjeka koji je Husu Fadilovia poznavao niti je u Kreevu bilo roda
Fadilovia. Ali vazda je bilo mrtvih, to oeva, to brae, to amida, za koje se
govorilo da su ga poznavali, a kako je kuga pomorila mnoge rodove, da im se arija
vie ni imena ne sjeti, tako Fadilovii postadoe begovat meu izumrlima.
U neka doba umjesto vijesti s ratita poee stizati poraeni askeri. Jedan bez noge,
drugi bez ruke, trei bez oka, a najvie bi onih koji su se vraali bez pameti. Tako
biva nakon svakog rata, tako da ni ovaj nije bio izuzetak.
Ali nikako da stigne Huso Fadilovi. Juer ga vidjee kod Banje Luke, golemog kao
planina, mrkog kao crna no, kako sam ide i s ljudima ne razgovara. Danas ga
vidjee kod Kljua, silnog kao Bosna u proljee, tmurnog kao onaj koji je mora
prelaziti, ide Huso, a oko njega nikoga. Sutra ga vidjee kod Doboja, pa kod Zenice i
Visokog, Rogatice i Sarajeva... Tako i mjeseci prooe, a da Huso Fadilovi ne svrati
u Kreevo.
Od svega na kraju osta pria da je mrtav pao podno Berberue. Naiao neki fratar,
obradovao se junaku, pa ga je po svome adetu sahranio. Biva, ako Huso Fadilovi

nije ivio u kranstvu, neka u smrti bude kranin. Taj dio prie ispriae Turci te
od njega vidjesmo velika zla, sve do naih dana.
A kako se turska dua ne moe smiriti u kranskome grobu, tako svijetli svjetlo u
umi podno Berberue. Svijetli dua Huse Fadilovia, koja bi se turskome mezarju
primaknula, a ne zna kako. im joj se iv ovjek primakne, dua zacvili, pa se tada
iri dreka kakvu ljudska pamet izdrati ne moe.
Takva je, eto, praznovjerica uzbudila ariju, pa imam i fratar odoe novcem i
pogaama zaustavljati mahnitu karavanu. Hvala Bogu, vratili su se obojica ivi i
zdravi. Ciganku su podmitili i nagovorili da okrene put Sarajeva pa se arija malo
smiri, ali ne toliko da se sutradan ne zapute da vide ono to su vidjeli Cigani. Po
povratku su i Turci i krani jednako govorili da su jasno vidjeli svjetlo, ali mu se
122
Gloria im excelsis
Istina je da ovoga ljeta u umi podno Berberue neto svijetli. Svojim sam se oima
nagledao. Kakvo je to udo, ne znam. Kao to nijedan, osim dragoga Boga, to ne
moe znati. Nisam imao razloga da se svjetlu primaknem pa to nisam ni uinio. Kao
to nisu ni drugi. Jedni zbog straha, a drugi zato to u drekavce ne vjeruju. Neka
svijetli dok mu je vakat, kao to imam ree. Pa kako o tome nemam svojih boljih
rijei, tako kazujem njegove: A to je svijetlilo, to se vazda i udunulo!
Kad smo ve mislili da je i tom udu kraj, stie pria iz Konjica! Nakon to obie
Fojnicu, Visoko, Sarajevo i neka druga mjesta, te svugdje dobi to i u nas, kako u
hrani tako i u novcu, mahnita karavana je, vodena starom Cigankom, dola i u
Konjic. Zavijaju poput vukova, i staro i mlado, jednako matere kao i djeca u njihovim
narujima, a stara zapomae:
Oslobodi me, Boe, mahnitova to za mnom idu! Ili ih nahrani i napoji, ili neka u ovoj
ariji ostanu! Oslobodi me, Boe, pa me za kaznu u pakao eraj!
Prolo bi i u Konjicu, kao to je u drugim mjestima, da ne bi nekog gazde Arnautina,
poznatoga po tome to ne moe zaspati kao drugi ljudi. Po trideset dana oi ne
sklapa, mui se, jadan, kao grenik na umoru, da bi zaspao trideset prvoga dana
popodne. I tako, kau, ivi ve pedeset i koju godinu. E, za njegovu nevolju mahnita
je karavana naila Konjicom ba tog, trideset prvog dana popodne. Probudi ga
zavijanje taman to je okom trenuo, pa Arnautin bijesan istra iz kue s isukanim
jataganom, na ta Cigane u trenu proe mahnitost i vuje zavijanje te se razbjeae
na sve strane, sve zapomaui kako i inae zapomau ljudi koje gone.
Tako se otkri ciganska prevara, a karavana osta bez svoje nafake. Ljudi sad govore
da su nas Cigani osramotili, tako se pravdajui jedni pred drugima, ali i pred
Bogom. Uzalud, jer ako je kakve sramote, ona nije od Cigana, nego od narodne
praznovjerice. Neki se odvaie, pa opet pooe vidjeti svjetlo pod Berberuom te

mu se usudie i primaknuti. Nikakvu dreku nisu uli, a svjetlo se gubilo prije nego
to bi do njega doli. Niemu ne valja blizu prilaziti ako ne prilazi u miru i vjeri. Tako
govorim, pa ako kome zatreba, neka moje rijei pod svoje uzima, ba kao to sam ja
imamove.
Tu se, zasad, prekida niz ljetnih udesa, nerazjanjenih dogaaja i onoga to samo
Bog zna, dok ljudi od toga ine praznovjericu, te se vraam naoj franjevakoj
obitelji i nevolji koja nas zadesi lani na Uskrs kad nam izgoriee crkva i manastir,
nevolji koja. kako se sada
123
Drugoga dana mjeseca augusta vrati se u Kreevo stambolska deputacija. Uzalud
bijahu diplomatske vjetine fra Joze Domazeta, uzalud je doktor Nicolo de Palma
obilazio oko carigradskih dvora, vrebajui uho u koje e udjenuti svoju rije. Dok je
ivoga sultana Mustafe III, fratri nee dobiti dozvolu za izgradnju bilo kakve crkve ili
manastira. Tako je reeno fra Jozi Domazetu, pa neka bude na znanje cijeloj
bosanskoj obitelji, neka se prema tome ravna i dalje nita ne pita. I neka se fratar
sluajno ne cjenka, jer bi svoj raun mogao zakljuiti ivotom.
To su Jozo i Napuljac znali ve treega dana boravka u Carigradu, ali nita pratnji
nisu govorili, nego odluie ostati itave dvije sedmice, koliko je i bilo ranije
planirano, manje u vjeri da bi se moglo dogoditi neko udo, a vie da izvide kakve
su prilike u carevini i emu se ubudue moemo nadati. Na volju dadoe
sarajevskome pisaru Anti Andriu i travnikome trgovcu Ivanu Nikoliu da se po
gradu slobodno kreu, da sluaju ta se pria, ali da previe ne ispituju, dok su
treeg laika, krajikoga seljaka Iliju Kozica zadrali uza se, jer od njegova uha nije
moglo biti prevelike koristi. Pratnju koju im namijeni paa sarajevski, a za kojom,
pokazalo se, i nije bilo prijeke potrebe, nego je samo na troak, smjestie u nekakav
han blie Bosforu te im rekoe da tu ekaju do povratka u Bosnu.
Nakon to tako uredie stvar, pooe s Ilijom da izviaju Stambol i trae svoje
mjesto u golemu gradu. Ako ga i nisu nali, barem su, zahvaljujui Napulj cu, tota
saznali, pa tako i mogui razlog sultanove pizme na fratre. Neki Abu Musa Ben
Ismail, rodom Sirijac i De Palmin sarajevski ahbab, ispriao im je da sultan Mustafa
ne brani izgradnju crkvi i samostana zbog svoje krutosti u vjeri, nego iz straha od
loih znakova. Taj ovjek u stanju je od jutra do podneva sjediti u carskoj bai,
zagledan u dva uta lista na grani. Ako se prije otkine onaj manji i suhlji, nastupit
e godina mira, kada e se Rusija o svojoj zabaviti muci, a ako se otkine onaj vei
i zeleniji, Rusija e napasti tamo gdje je carevina najslabija i otkinut e jo
komadi njezina tijela. A ve dugo sultanu Mustafi otkida se ba taj vei i zeleniji
list, a niko se ne nada da e se prilike promijeniti na bolje. Tako je to objasnio Abu
Musa Ben Ismail, i ne upitae ga nita dalje, a on im sam od sebe ne htjede rei.
utio je, pio vru salep, gust kao smola, i putao dvojicu krana da misle ta im je
rekao.

Koliko god za nae mjere bio lukav, fra Jozo Domazet priznade da nije nita razumio.
A Nicolo de Palma se smrknu. hladi se nred
124
Je li mi to govori da bi nam bilo bolje da kupimo prnje i bjeimo u Bosnu?, pitao je
Sirijca.
Nije moje da vam to govorim. Samo velim da svijetlome sultanu nije pravo jer se
krivi list otkinuo. A daba mu je na list sablju potezati.
Hoe rei da se utome listu ne dere koa s lea?
I nije ba tako ut. Vie je zelen. Sasvim ut bio je onaj koji ostade na grani.
Ja, vala ba, a taj je, da se po Bojem redu rauna, morao prvi otpasti.
Dobro kae, ali u zadnje vrijeme stambolsko lie se toga ne
dri.
Ko zna je li samo stambolsko. Moe biti da je i u Moskalja isto tako pa i tamo
otpadne list koji ne treba. Ne govori tako, mogao bi te neko uti.
Nema se ta od mene uti. Ja sam za to da se svaki list po Bojoj volji otkine.
Ih, ne vjeruje ti ni samome sebi dok tako govori!
I tako Napuljac i Sirijac do zore o liu raspravljahu, a fra Jozo se kamenio pod
njihovim pogledima i ne bi mu bistro o emu zapravo govore. A kad ostavie Abu
Musu Ben Ismaila njegovome svijetu u kojemu drugoga do lia, jal utog, jal
zelenog, skoro da i nema, Napuljac mu, inilo se - iz ista mira, otpoe priu o
sudbini velikoga vezira Bahira Mustafe pae. Dok su se uskim sokacima, mimo
uroklji-vih oiju, siledija, znatieljnika i predstavnika vlasti, bliili obali, to potraj a
skoro do podneva, fra Jozo u ono to nije znao.
Prije tri godine, nakon nemira u sjevernim i istonim dijelovima carstva, sultan je za
velikoga vezira po trei puta postavio Bahira Mustafu pau, stroga i odluna
ovjeka, kojemu su bili naroito mrski pljaka i iznurivanje sirotinje svakojakim
nepravednim porezima i nametima. Znao je da raja ne moe dopuniti carsku
blagajnu, ali i da bez raje nee moi braniti carstvo od hrianskog cara. Dvaput
je Bahir Mustafa paa uspio srediti ono to su drugi prije njega razredili, ali ga je
sultan svaki put mijenjao u pola posla, taman kada bi se pobune i neredi poeli
smirivati a neprijatelj bivao zaustavljen na granicama, ali prije nego to bi veliki
vezir dohakao onima koji su svojom ne-zasitnou do pobuna i nereda doveli. Bahir
Mustafa paa je trebao padiahu, ali padiah ga nije ljubio. U njegovoj brizi za
sirotinju on niie vidio hripii za carstvo. ne?o neto to ea ie u brieu eonilo i vie mu

125
vezir sirotinji pomae, ako se protiv nameta bori i ako sjee glavu ehaji kod kojega
nae zlatnik za koji ehaja ne zna rei odakle mu se naao u depu, tada on vie
nije vezir svetoga carstva, nego postaje vezir svjetine kojoj se ni imena ne znaju.
Bahir Mustafa paa pobune gasi, ali je i sam pobuna, te zato sultan ne mogae
spavati, zato ga je mijenjao im se nad Carigradom nebo razvedri i iznova ga na
slubu zvao im odnekle pobuna zaprijeti.
Sada je trebalo gasiti nemire u Gruziji, gdje je narod u Imireti otkazao poslunost
namjesniku Cildira i odbio plaati nekakav njihov namet, koji se zvao aikba.
Hvala Bogu, mi takvoga nameta nemamo, pa ga samo imenom spominjem, a skoro
u ga i zapisati, ako i takav namet u Bosni uvedu da ljudi znaju gdje ga je ve bilo
te da im lake bude. Kad u kako je u Imireti, Bahir Mustafa paa naloi da se na
Imiretu alje vojske oko tri hiljade glava, a kad ni to ne pomoe, nego su se nemiri
jo i proirili, biva poslano pet puta vie glava, koje potukoe narod i butum ga
satjerae u mezar, ali se onda posvaae pa izmeu sebe tako zaratie da je bilo
takve krvi da se zemlja sva u blato pretvorila. Neko to dojavi Rusima, a oni kako nisu
bili daleko, u nekoliko dana pregazie Gruziju, ter zabie svoje barjake na tvravi u
Imireti. Malo bi onih koji su to svojim oima gledali, jer meu Turcima malo ostade
ivih, a da Moskalj nijednome nije doao glave.
Dok se Bahir Mustafa paa bio gruzijskim nemirima zadeverao, izbie pobune jo na
tri mjesta, u razliitim dijelovima carstva, gadno se sukobie Kurdi i janjiari, u
Edrenu gladna raja napade i rastrga bega Reid bega, ovjeka sa carigradskim
aferimima, te cijelu mu obitelj, enu i sedmero djece. Je li Bahir Mustafa paa ve
bio zaao u godine, pa izgubio na snazi i razboru, je li ga prevarila vjera u vlastitu
mo i znanje, tek neslavno kraju doe njegov trei veliki vezirluk. Malo prije nego
to e ga zamijeniti, sultanu stie pismo bez potpisa, u kojemu stoji da nemiri i
pobune ne dooe sami od sebe nego ih je neko potpalio, a neka svijetli sultan
dokona ko bi to mogao biti, kome je u korist da se carstvo poljulja i koji je taj kojemu
nekad bi dosta da samo puhne, ko hanuma u svijeu, pa da svaku ugasi pobunu.
U prvi dan Mustafa III ne uini nita osim to promijeni vezira te, umjesto mrskoga
imenjaka, postavi nekog drugog. U drugi dan on ga jo i pozva k sebi, pa se
razgovorie pred dvorskom svitom, te sultan velikoduno upita Bahir Mustafu pau
da mu kae ta mu je na dui. Nita, svijetli gospodaru, on mu odgovori, samo
gledam kako proljee dolazi i listani sve uranp 11 tvoioi hari Tp li ha tako? unita
126
gloria in excelsis
se ljepote svakog tvog lista i cvijeta. U trei dan sultan posla sobara da mu donese
Bahir Mustafinu glavu.

Nakon to mu je Napuljac sve tako po redu napriao, fra Jozo Domazet ga upita:
A odakle ti to, bolan, sve zna?
Noas mi ree Abu Musa Ben Ismail. Rekao bi i tebi da si ga umio sluati.
Boga mi, ja se nasluah o liu, i ne znam da je ta drugo rekao.
Zna, Jozo, najpametnije bi nam bilo da pronaemo onu dvojicu i da poemo svojim
putem dok su nam glave na ramenima.
Vala, ja ne znam ni zato smo ostajali, ali bi volio znati zato nam se sad toliko uri?
Ne znam kako bi ti to kazao, ali da se u nas ko ne zagleda, kao to sultan gleda koji
e mu se list prvi otkinuti od grane.
Tri im je dana lutanja trebalo da pronau Antu Andria i Ivana Nikolia. Pisara su
nali kod kaligrafa na Galati, jedva ga prepoznae jer se bio preobukao u Turina pa
je s turbanom na glavi i sav onako usukan i tih crnim tuem po bijeloj hartiji
ispisivao arapska slova, a kaligraf i kalfe su mu se divili, hvalei ljepotu njegovih
stihova. Nisu moji, kazao je, nego jednoga Bosanca koji davno umrje, a jo se nije ni
rodio. Ovome su vrake za kratko popile svu pamet, ljutio se fra Jozo, ali od njegove
ljutnje ne bi zla i prijekora. Kada su pisara Antu poslije ispitivali ta je doznao
lutajui po Stambolu, on im ispria za zindan u kojem su zajedno zatvoreni lopovi,
ubojice i putnici sa svih strana carevine, a s njima i roeni sultanov brat. Od prie ne
imadoe velike koristi, osim to ih isprepada i prekrati im vrijeme povratka, a pouka
bjee ta da tog zindana ne bi valjalo dopasti.
Travnikoga trgovca Ivana naoe u onom hanu, gdje je pio s pratnjom pae
sarajevskoga, i on im ree da su prilike u Carigradu takve da osim ovog hana nema
dobra i sigurna mjesta, kako za tursku, tako i za kransku glavu.
Takvi se nikakvi, alosni i isprepadani uputie na dalek put, na kraju kojega
izvijestie franjevaku obitelj u Kreevu da od fermana nita biti nee, a kad nam
jo rekoe ta je i kako u Stambolu bilo, uini nam se iroka naa tala, uz nju i
alatnica te jo i ona kua na Gradu. Ako je ivih glava i krtenih dua, bit e i
samostana. A u ovo ljeto, ispunjeno svakojakim udesima, mutnim praznovjericama
i opustjelim duama, Boja volja bi da ne dobijemo dozvolu za gradnju
127
Zagreb, 25. juna 1945.
Idi, Karolina, idi s milim Bogom, nije mi trebalo da te sretnem, mislio sam,
zamiljajui kako je opkoraila amidu Pepija i legla po njemu. udno, ali nije me
uznemirilo to to ga je ubila, nego to je na njemu leala, onako golih butina, kao
ena na mukarcu, dok je amidinica Jele u Zenici mislila na njega i sakrivala
sramotu od ljudi. Pospremala je kuu, vraala se iz crkve, tjerala djecu s trenje ili

polijevala make koje su se derale pod prozorom. Bog zna to je amida Pepi jo po
Zagrebu inio i ime je sve namirivao grijehe koje je u ivotu proputao, nita mi od
toga nije vano, kao to mi ni ovo ne bi bilo vano da Karolina nije izgovorila rije opkoraila i da nisam pomislio to li je u tom trenutku, stotinama kilometara dalje,
radila amidinica Jele.
Ipak, sutra sam ponovo doao u Esplanadu na doruak. Znao sam da Karolinu vie
neu sresti, sobarice se ne pojavljuju u restoranu, ne ulaze istim ulazom u hotel,
nema ih ni na ulici kad i drugih ljudi. Sobarice i u sobe ulaze kad u njima nikoga
nema. Lako nestaju i vie se nikad ne pojave. Ako i nije tako, odluio sam da tako
ima biti. Jeo sam kajganu sa sirom, pio peljeko vino i u Vjesniku itao o hapenju
narodnih neprijatelja, otkrivanju zaliha brana u kui kverulanta Stajnera na
Tukancu, koji je upirao prstom u druge da bi maskirao vlastite makinacije, itao
sam da se drug Ivo Andri u Beogradu sprema na objavu dva svoja romana, itao
sam o finalu rata na Pacifiku, pa iako je restoran bio jednako pust kao i ranijih
tjedana, ne dolazi vie ni onaj stari brani par muslimanskih imena, novine su
stvarale dojam ugodne vreve. Kao u hotelu Danielli u Veneciji dvije godine pred rat,
kada mater i aa danima nisu mogli nai slobodnog stola u restoranu. Ona se
ljutila, a on je govorio da e aliti kad jednom sve bude pusto. Potom se ona ljutila
jo vie, a on se smijao. To putovanje u Veneciju bilo je njihov drugi medeni mjesec,
novi poetak nakon kojega e u njihovome braku sve biti drukije. Ako je i bilo
drukije, trajalo je kratko, da bi se zatim nastavilo po starom. Za razliku od amide
Pepija, njih dvoje su svoje grijehe razgodili na cijeli ivot. Vjerojatno je tako bolje.
Prolo je podne kada sam sklopio novine i zavrio s dorukom. Glas sa eljeznikog
kolodvora najavljivao je lokalne vlakove, iz vojnog kamiona su pred puane cijevi
poiskakali mukarci u sivim robijakim nHil^lima

QQ rt*Irisima 1 lrrimnrrimo II mlrntno

Morr/^io n ltl<v*-m.i

128
gloria in excelsis
gospodin uio ih je da tapom niz stazu tjeraju uski metalni obru:
Ravnotea, mucek, ravnotea! Kaj je kosmos ak je bez ravnotee. A ravnoteu dri
samo dok na nju uope ne misli. im misli, ravnoteu gubi. I kaj onda bude?
Kolut pada, mucek! Kolut pada...
Dok sam tako okolo lutao, premiljajui se hou li poi na Jelai plac ili da se
vraam na Borongaj, priao mi je na uglu Haulikove Markan Dobreti, hotelski
loa, onaj koji se u krmi Kod Jose Lianina nije mogao sjetiti amide Pepija. Zagrlio
me je, pravio se iznenaen sluajnim susretom, a ja sam njegovo iznenaenje
prihvatio kao svoje vlastito, iako sam Markanov dah osjeao za leima i na
kolodvoru, i na Zrinjevcu, i u Botanikom, i kamo god sam poao po izlasku iz

hotela. Tako me je nevjesto i trapavo pratio da sam imao dojam kako Marka-nova
sjena zvei i tandre uz moju nogu kao pokvareni bicikl.
A ja ba mislio da se vie neemo vidjeti! Mislio sam, gotovo je.
Nita nije gotovo dok je ovjek iv.
E, to ste bogme dobro rekli. Pa da odemo na pie i proslavimo to je tako?
Pustio sam da me vodi; Markane, ti si ipak due u Zagrebu, ovo je takoreku tvoj
grad, a on me je dugo vodio, htio je to dalje od Esplanade; eh, dragi gospodine,
nije Zagreb moj, nego je moj Kakanj i Catii kod Kaknja, a nisam tamo bio otkako je
poeo rat, raunam sigurnije je u hotelskoj loionici nego u zaviaju; pa tako
doosmo sve do Britanskog trga, pa do oronulih austrougarskih zgrada prema
Zelengaju.
Uli smo u jedan haustor i stubama sili do podruma. Tek tamo, iznad niskih
metalnih vrata izjedenih hrom, stajala je ploa s natpisom Caffe Emaus. Markan je
pozvonio, vrata su se otvorila i nali smo se u golemoj prostoriji niskoga stropa,
meu tridesetak tekih hrastovih stolova, a za svakim je sjedilo barem sedam-osam
ljudi. Oni koji nisu nali slobodnu stolicu, sjedili su na drvenim kasetama, sklopivim
ribarskim tronocima, amlicama i tokrlama ili su naprosto uali, brada
naslonjenih na povrinu stola i kroz zelena i bijela stakla, ispunjena utim, crnim i
crvenim piima, gledali izobliena lica sugovornika. U jednom slobodnom uglu bila
je muzika. Harmo-nika i dvojica gitarista svirali su i pjevali pjesmu koijaa kojem
je lipsao stari konj.
Markan se nije uzbuivao to nema slobodnoga mjesta. Nikad ga nema, rekao je, jer
veina ljudi odavde mjesecima ne izlazi, a mnogi i
129
nje doao iz vojarne na rnomercu da se sakrije u Emausu i eto ga jo uvijek tu.
eka da se smiri stanje, pa e kui u Biha. Zna li Ozna za ovo mjesto?
Kako ne bi znali, Markan se nasmija, ali nee oni udariti na Emaus. Bolje je da se
mievi na jedno mjesto uvuku, nego da ih ima po cijelom gradu.
Od visoke crnokose konobarice, iju su ljepotu nagrivale tek prejake naunice, uzeo
je klju, onaj veliki teki kojim se u Konavlima pred veer zakljuavaju koze i
magarci. Gledao sam okolo, ali nigdje nije bilo vrata za taj klju, nigdje nikakvih
vrata nije bilo, osim onih kroz koja smo uli. Za Markanom sam se provlaio izmeu
stolova, inilo mi se da sam na jedinome mjestu u Zagrebu gdje nitko ne zagleda
moju uniformu, pokazao je muziarima da se pomaknu malo u stranu, a iza njihovih
leda pojavila su se bijela vrataca, kao na kuhinjskome kredencu, jedva malo via od
metra. Gurnuo ih je nogom i rekao mi da uem. Nali smo se u podrumu susjedne
zgrade, koji je bio podijeljen u niz manjih prostorija, s po jednim ili dva stola, za

kojima je bilo zaljubljenih parova, ljudi koji su igrali naps i belu, konspirativnih
tipova koji bi uutili im bismo naili, cijelo jedno podzemlje sivih lica i tekih
podonjaka, koje mi je djelovalo tako poznato. Valjda smo se prije nekoliko godina
sreli na uglu Ilice i Frankopanske, pod stubama na Dolcu ili ispred katedrale, u
vrijeme ponoke, koju je vodio nadbiskup ija je mladost nama balavurdiji
imponirala jer nam se inilo da s njome dolazi kraju doba francjozefovskih
bakenbardi i strogih zagrebakih babaca s frizurama u obliku kuglofa. Jest, i meni je,
kao beogradskome pitom-cu, buduem asu kraljevskoga vazduhoplovstva,
imponirao nadbiskup, petnaestak godina mlai od mojih ae i matere, koji za
razliku od dubrovakih gospara ije su me slukinje kao djeaka tjerale kad bih krao
smokve u njihovim gosparskim ardinima, nije imao ni viak podrijetla i obiteljske
slave, a ni ivotopis koji bi ga na bilo kakav nain uzdizao iznad puka. Bilo je tu i jo
neto: dok su se po Topideru i Batajnici moji drugovi oholo i glupavo hvastali
svojim oevima i strievima, sve samim solunakim kaplarima, kapetanima,
pukovnicima i vojvodama, mogao sam im, onako sasvim naivno, rei da sam u
zagrebakoj katedrali sluao propovijedi jednoga fragilnog i mekoputog solunaa,
jektiavog, upalih obraza i s oima punim cjelonone vruice.
I sada sam, meu tim podzemnim ljudima, medu junacima svojih predratnih
zagrebakih urnala, vidio lica onih koji su zajedno sa mnom, zbog mladosti, ostajali
izvan katedrale u koioi ie nrprl stariiim
130
Gloria in excelsis
Markan nas je, nakon svih tih prolaznih prostorija, doveo pred teka drvena vrata,
ukraena arama i ornamentima u duborezu, i otkljuao ih onim velikim kljuem.
Bio je to jo jedan podrum veliine Emausa, ali ljepe ureen. Na podu su, preko fino
lakiranog parketa, bili prostrti bosanski ilimi, stolovi su bili noviji i jednostavniji, s
istim bijelim stolnjacima i posrebrenim svijenjacima.
Ovo sam ja bez iije pomoi uredio. Za desetak dana je otvorenje, do tada emo
probiti izlaz na drugu stranu. Ni moje nije da cijeloga ivota budem loa.
Otiao je iza drvenoga paravana, gdje e, valjda, biti kuhinja, i donio bocu
mostarske ilavke, tanjur s ve izrezanim travnikim sirom i govedskom
peenicom. Sve je, oito, bilo za mene pripremljeno, samo me je trebalo uloviti.
Onaj koji nita nije skrivio, taj se ne plai stranoga suda! Tako je moj djed Mato
davno govorio, pa je tako i doivio stotu. Tako to ni turskoj, ni austrijskoj, ni
kraljevskoj vlasti nije nita skrivio, a ljudima je bio tako dobar da su mu cijeli Kakanj
i sva kakanjska sela doli na sprovod. Toga se ja, dobri moj gospodine eljko, uvijek
drim. Onaj koji nita nije skrivio, taj se ne plai ni stranoga, ali ni narodnog suda.

Dobro, Markane, jesi li me zbog toga doveo tu? Nisam, ree on, nego zbog neega
to sam ti imao rei. A to to?
uvajte se Karoline sobarice! Opasna vam je ona. Kako je opasna? Fino, voli slagati
A to bi to meni mogla slagati, kad se i ne znamo? Ve vam je slagala. Kako zna?
Rekli su mi da ste priali, a ja znam o emu ste mogli priati. O emu?
O onome o emu vam ni ona ni ja nita nismo rekli kod Jose Lianina. Jer se nismo
sjeali. Ona se nije sjeala jer sam ja bio tu, a ja se nisam sjeao jer je ona bila tu.
Poslije se sigurno sjetila. Je li tako?
Pa, valjda jest.
Je li jest ili nije? Nema u tim stvarima valjda. Ako mi to neete rei, neu ni ja
vama rei ta je sve Karolina slagala, Markan je nastavljao istim glasom zadovoljna
ovjeka koji se ne plai narodnoga i ctronrvo curin a crptan ip to e uskoro imati
i svoiu birtiju.
131
blera, ali da mu neu rei to mi je ispriala, nego neka on meni kae ono to je
slagala. Hotelski loa Markan Dobreti odmah je na to pristao, kao to bi u slinoj
prilici pristao svaki Bosanac, bio biskup ili hoda, bio loa ili drumski razbojnik.
Vano je ispriati priu i u njoj istinu koja e bolje zvuati od svake, pa i neznane
lai.
Markanova pria o zagrebakoj godini amide Pepija od Karo-linine se nije
razlikovala sve do epizode o dolasku Josephine Clair u Zagreb. Ona je primjeivala
detalje za koje on, vjerojatno, nije ni znao, jer je uglavnom ivio u hotelskome
podzemlju, nije dolazio pred recepciju, niti je svakoga dana ulazio u sobu broj 117,
ali je ee sudjelovao u amidinim lumperajkama, onim najteim, kada bi se
najvie popilo, pa su se izgovarale najmunije reenice, predviene za oprotaj sa
ivotom ili za konano obraanje stranome sudu. Svatko tko bi se barem jednom u
ivotu napio kao zvijer, onim pijanstvom kada se noge i ruke pretvaraju u krake
nemone i na prevaru ulovljene morske zvijezde, pijanstvom iza kojega slijedi
viednevni mamurluk, koji, kada se jednom izbistri, svakoga oajnika, makar na sat
ili dva, pretvori u sretnika, svaki ovjek, dakle, koji se tako napio, zna kakve se rijei
tada izgovaraju. Markan je uo amidu Pepija dok govori kako je njegov ivot bio
jedna velika greka, koje je postao svjestan im se oenio. Uzeo je enu pred ijom
se dobrotom raznjeio. Nita na ovome ljudskom svijetu nije vee i ie od Jeline
dobrote, ali kada je shvatio da je ta dobrota nainjena od hudog siromatva,
neznanja i naivnosti, da se ena koju je uzeo za cijeli ivot ne razlikuje od sirotinjskih
crkvica na periferiji Zenice i Kaknja, amida Pepi shvatio je razliku izmeu ljubavi i
milosra. Barem u njegovome sluaju ljubav je bila nemilosrdna. Vie je nalikovala
bekoj katedrali Svetoga Stjepana, nego zenikoj crkvi Svetoga Ilije. Ako je ita od

ivota na kraju nauio, bilo je to koliko je teko spojiti u ivotu veliku ljubav i pravu
vjeru. Nita mu u Zenici ne bi nedostajalo, milosra ni nade, ni predjela na kojima,
medu eljezarcima u njihovim malenim selima, s ovicama prosutim po obronku i
kapelicom u kojoj umjesto ikone visi jeftina reprodukcija iz bekog nabonog
asopisa, Krist uskrsne po nekoliko puta svakoga dana, a ne samo jednom godinje
kao u velikom svijetu, nita amidi Pepiju ne bi nedostajalo, samo da je uza se imao
Beanku, u krinolinama i barunima, s frizurama Wolfganga Amadeu-sa i korakom
valcera. Korak amidinice Jele bio je teak kao u kakvog fratra, zemlja ga je
osjeala dok po njoj gazi.
Jela mu ie narodila diecti. koia e nerfielinm i hlaprtanima pnvnri132
gloria in excelsis
me sveana i obzirna, poput nezadovoljene Pepijeve enje, i njegove stvarne
ljubavi, u svete bi ga dane samo podsjeala na njegov grijeh. Bilo mu je drae kada
su govorili tvrdim i utavim jezikom njegove naivnosti, milosra i vjere.
Nije sve to mogao ostaviti i pobjei u Be, Zagreb ili Berlin i poeti ivot ispoetka.
Bio je dobar ovjek i iskreno se plaio Boga. A lako je kada se zli Boga plae, jer e
oni ispovjediti sve svoje grijehe. Oni se i ne plae Boga, nego pakla i vjenosti muka
paklenih. Amida Pepi bio je ravnoduan prema paklu. Nedostajalo mu je oholosti za
strah od vjenih muka. Svog Boga on je mogao samo razoarati i rastuiti. A kad je
prvi puta u Jelinim oima ugledao nevjericu i alost, koja e zauvijek ostati samo
alost i nikada nee prei u oaj, bijes ili mrnju, amida Pepi spoznao je svoga
tunog i razoaranog Boga. Poslije je bilo svejedno kako e provesti posljednju
godinu svoga ivota.
To je ono to je Markan sluao za onih najpijanijih amidinih noi, kad ga je pratio
kao njegov kakanjski siromaak, Jelin rod po srcu i zaviaju, pa iako nije shvatio to
mu je zapravo amida govorio, zakljuio je da je Josef Stubler bio nesretan ovjek.
Morilo ga je neto u dui! Odgovorio sam mu da moda i nije, te da se u pijanstvu
izgovore najkrvavije istine jednako kao i najkrvavije lai. Nitko, pa ni onaj tko ih
izgovori, ne zna to je tu istina a to la. Najsretniji se uope ne sjeaju to su
govorili.
E, to ste, vala ba, dobro kazali! Moe biti da nita nije onako kako pijana glava
govori, zadovoljno je uzviknuo, kao da je uo veliko otkrie i kao da e od toga
imati koristi u ivotu.
Karolina o amidinim velikim pijanstvima nije nita mogla znati, jer on nije bio hulja
pa da se tako napije pred enama. Ali razilaenje njezine i Markanove prie poinje
s Josephinom Clair.

E, bogme, za nju ilavka nije dosta jaka! Da nam prinesem ljivu? Dobra, posavska, i
voda bi se pod njom zapalila?
Hajde, dobro, neka je i ljive, da se prisjetim dobrog Johna Ter-ryja i njegove uture.
E, Boe mili, to li on sad radi, popravlja li avione ili kamione... Donese Markan bocu
sa ljivovicom i jo malo sira, pa zapoe epizodu s Josephinom Clair:
Znate li vi, gospodine Zeljko, kako je ta ena izgledala? Crnja nego kad se u onoj
loionici sasvim nagaravim, crna kao majino mlijeko kad presui, a ljepa od sve i
jedne ene koju su moje oi vidjele. Samo bi se na dobrome svjetlu i na suncu
vidjela njezina ljepota, a u
mraku sp nita np hi virliplo Osim nriiii koie su svijetlile kao 11 make
133
dan joj se ne bi smio ni prikuiti, nego bi oblijetali na pet-est metara od nje, kao
ulina paad koja se boje da ne dobiju nogu u guzicu, i samo su gledali. Oi su im
iskapale od gledanja. A gospon Pepi, veliki na Josef Stubler, doao joj je s
naramkom bijelih rua i pozvao je da bude naa goa u hotelu. Karolina vam je
rekla da su rue bile crvene? Ama, jok!, to se njoj zacrvenilo u oima, kao to se
crvenilo i pola Zagreba nakon to je Josephina Clair pristala. Mislili su da e to biti
javna zabava, neto hoh i nobles, pa e ih Josef Stubler pozvati, ali ne samo da ih
nije pozvao, nego im je jo i rekao da je njemu svejedno to e gornja polovica
Zagreba misliti o njemu, a za donju e se sam pobrinuti. Zakupio je restoran i
pozvao je na zabavu s Josephinom sve nas koji smo radili u hotelu i jo neku sirotinju
koju je usput upoznao, hercegovake vercere duhana koji su taman mislili na vlak,
pa natrag u svoju vukojebinu, ali ih je pokupio na kolodvoru, i jo neke Imo-ane,
mlade bogoslove, od kojih e kasnije postati veliki komunisti, znam ih, bili su dobri
ljudi, luda mladost, izginuli u panjolskoj borei se protiv Franca. Bili su tu jo i neki
iz Valjeva, momak i cura. On doao u posjetu bratu, andarmerijskom podnaredniku,
i zatekao ga s ljubavnicom, a u Valjevu ima enu. Brat je i njega i curu mu potjerao s
kunog praga pa su po kolodvoru prosili novac, ne bi li se kui vratili. E, gospon
Pepi je i njih pozvao na zabavu. Kao, nema problema, on e im kupiti karte za sutra,
ali veeras idu s njim. Volio bih znati ta je danas s tom djecom, jesu li se uzeli, jesu
li uope ivi, ne moe nakon rata tek tako vjerovati da su ivi, pa da njih priupitate
kako je bilo na zabavi s Josephinom Clair. Ako su ivi, bilo bi im drago da se sjete, a
ako su stradali, Bog da im duu prosti.
Obukao sam svoje prvo, bijelo, odijelo. tedio sam za njega dvije godine krvavog
rada, a htio sam da bude ba bijelo, jer mi je kao loa-u crnila ve bilo navrh
glave. A i nikad ne zna kad e Bogu na istinu, moe me srce prekinuti, mogu
pasti pod tramvaj, svata mi se moe dogoditi, pa da me onda pokopaju u odijelu za
koje sam toliko radio! E to, gospodine Zeljko, nikako nisam htio. Ako ve tijelo moje
mora pod zemlju, onda nee novo odijelo i nee moja dua! Eto, i zato sam htio da
bude bijelo, jer nikoga nee ukopati u bijelom odijelu. Mislite li da mi je bila dobra

raunica? A bi li ja vama mogao govoriti ti, kao to se brai i razbrai govori? Ima
neto u ovoj mojoj prii emu treba ti, iako ne znam koliko e ti se pria svidjeti i
koliko se ivu ovjeku moe svidjeti istina o rodu roenome. A ja u ti, Zeljko, rei
istinu, a
nnsliip mp uhii ili rilinni akn ti ip -urJia
134
Gloria in excelsis
crvenih rua - vidi moje su bile crvene, a ne gospon Pepija! - a sa svih strana stie
narod, i muko i ensko, jedva da ikoga mogu prepoznati. Zna, bogate je Bog
runoom kaznio, ili te bogatstvo nagrdi kada ga stekne, s time ba i nisam
nacistu, ali kada se sirotinja malo uredi i zaelja, kada sobarice, kuharice i istaice
namazu usne i srmom po-dvuku oi, tako se svi proljepotaju da ih ne moe
prepoznati.
Prilazimo stolu za kojim sjede Pepi i Josephina, predajemo njoj cvijee, ona se smije,
a on joj na francuskom govori - vidite, madam-me, sve su ovo moji prijatelji! Svi su
sretni i veseli, samo je Karolina Kornhauzer mrka i nikakva, obukla se u crninu kao
da e na sprovod, a u ruci nosi u novine umotan buket iaka. Gdje si ti pola s
tim?, upitah je. Sklanjaj mi se s puta! Ja se sklonih, a nisam trebao, ona uvali velikoj
Josephini Clair one ike, a Pepiju ree da njegova kurva bude sretna to joj ike
nije u kosu zalijepila. Gospodin Josef Stubler tad ju uhvati za ruku i kaza neto
najljepe to sam u ivotu uo. Ovako je rekao, svaku sam mu rije upamtio:
Bila bi i sa icima u kosi krasna, moja Karolina, jer je naprosto krasna, ali ona e
otii, a s vama ostajem do kraja ivota.
Karolina je istrala van uplakana i nije se te veeri vratila. ta god da vam je drugo
rekla, slagala je. Pepi je slao koiju da po Zagrebu trai Karolinu sobaricu, ali nigdje
je nije bilo. Ili su do njezine kue u estinama, ali nisu je nali. Negdje se sakrila,
samo da mu napakosti, jer je znala da e je on traiti. Josephina Clair e otii, a s
vama ostajem do kraja ivota, tako je rekao i ona ga je dobro ula.
Sve to se nakon te noi dogaalo, a ljepu zabavu Zagreb nije vidio, niti e je
vidjeti, bio je pad gospodina Josefa Stublera, samo to nije sam pao, nego su ga
drugi gurnuli. Moda ga do tada oni koje je nazvao gornjom polovicom nisu ni
primjeivali, ali ve ujutro je po gradu krenuo glas, tih i zloslutan, o strancu iz
provincije koji je doao s velikim novcima, ivi u najljepem hotelu u gradu i tamo
prireuje zabave za svoje divlje zemljake, ubojice, vercere i prevarante. Ne znaju
se oni koji su pronijeli takav glas, niti se zna kako se prenosio i kome je najvie
zasmetalo to ga Stubler nije pozvao na zabavu s Josephinom Clair, ali uskoro se o
njemu prialo po parkovima i tramvajima, u najzabitijim birtijama, na utakmicama
HAK-a i Concordije, meu ljudima koji su pripadali gornjoj polovici Zagreba, ali jo

vie medu onima koji su bili donji i koje bi Pepi sigurno zvao da ih je sluajno, kao
one vercere duhanom, negdje sreo. Veina nije
ni 7.nala knkn o.p nn 7nvp ra cp crrwnri1r\ rla ip mnclimin ir, Cnfiioir^
135
setogodinji starac ili tek svreni maturant, kojemu je otac, slavonski gazda, dao
goleme novce da se provede, a novci su, naravno, bili oteti od seoske sirotinje...
Ali znali su oni kojima je to znanje trebalo da Pepiju zagoraju ivot. Dao je veliki
novac za nekakvu operu koja se trebala igrati u HNK. Do te opere bilo mu je naroito
stalo, gledao ju je kao student u Beu, ostario je, a da ju nije vidio drugi put, pa je
lijepo platio i samo je traio da na premijeri sjedi u loi pokojnoga cara Franje Josipa.
Ne samo da mu nisu dali mjesto koje je skupo platio, skuplje nego to je ikada
plaena ijedna karta za kazalite, ve su mu rekli da ale, ali da su i sve ostale
karte rasprodane. I to tri mjeseca unaprijed.
Ne bi on zbog svega toga gubio ivce, niti bi previe patio jer ga vie ne putaju u
lokale u kojima je bio drag gost, s dobrim manirima i vazda najveim cehom, ne bi
Josefa Stublera brinulo ni to to na ulici za njim svata dobacuju ljudi koje ne
poznaje, a na drugu stranu glavu okreu oni koji su do juer za njim slinili kao
gladna paad, ali ga je muilo i ubijalo to to je prestao biti stranac koji se divi
lijepim fasadama, uiva u zagrebakoj finoi i svemu onome zbog ega je pobjegao
od ene i djece, pa na kraju i od dragoga Boga, u grad za koji je mislio daje
najsliniji Beu, po tome to su ljudi na pristojnoj razdaljini jedni od drugih i nemaju
potrebu ita o drugima saznavati. Muilo ga je to to je pod stare dane, i protiv
svoje volje, postao Zagrepanin. Poeo je misliti o gradu, umjesto da u najboljem
gradskom hotelu samo nevidljivo ivi.
A gdje je za to vrijeme bila Karolina sobarica? O tome ti sigurno nije nita rekla, nije
ni slagala, jer teko da je i primijetila da se oko Pepija neto dogaa. To je, vidi,
udno. Bio je njezin ljubavnik, vie nego to je ona bila njegova ljubavnica, jer je
Karolina njega zaskoila s onim icima. Nita prije toga nije bilo izmeu njih.
Napravila je ljubomorni ispad, a Pepi je tek nakon toga postao njezin. Ali udno je,
tako strano udno, udnije i od umskih drekavaca, vila i kudretfe-njera, da nije
vidjela ni ula ta se s Pepijem dogaa. Je li tako da ti o tome nije nita govorila? Ne,
nita mi ne treba rei. Dogovorili smo se da samo ja tebi govorim i da to to
govorim bude istina.
Ali opet, ona je bila sobarica, a ja sam samo loa. I to loa iz atia, kakanjska
upa, pa ta bih ja o svemu tome trebao znati? Nita, brate mili, nita. Dobro bi mi
Bog povjerovao da kaem kako o svemu tome ne znam nita. A opet, eto.
Onlavimn taVn dn Irrnia
136

o Vroi ip tn^nV

ali cim an npl^Amp ip_

gloria ih excelsis
poslije i kome e vjerovati, sobarici ili loau. Ona ti je rekla da je Josef Stubler
umro u snu. Prilego popodne u sobi broj 117 i vie ga nije bilo. E, pa nije to tako bilo.
Doao mi je tog jutra u loionicu, prostro sam mu novine po umuru da sjedne i
ponudio ga rakijom. Dolazio bi i ranije koji put, uvijek kad je neto neraspoloen ili
ne bi imao koga da s njime popria. A nije umio biti sam, drugi e sami sa sobom
utjeti danima, ali on to nije umio.
Veli Pepi: Zao mi djece!
Zato, bolan, da se nije koje razbolilo?
I Jele mi je ao, kae. Poelio sam ih, a nadao sam se da nikad
neu.
Pa, dobro, onda idi kui u Zenicu, proveo si se u Zagrebu kao egipatski kralj, a
nakon svakoga provoda red je da se pokunji i popia sam po sebi, pa se kui
vrati!
Nita od toga, kae, jednom sam je takvu u oi pogledao, vie
neu.
Hajde, bolan, tako svako muko misli kad se iz tete vraa. Voli ona tebe.
Znam, brate, ko dragoga Boga me je vazda voljela. Ali to zaboravi, govori mi i sve
rukama mae, kao da muhe rastjeruje, nego sam ti neto drugo htio rei.
Kai, brate, onako po zemljaki!
Ostalo mi je jo jako malo novca. Otprilike kao tvoja godinja plaa, ali ni za mjesec
dana u hotelu.
To nije problem. Doi kod mene, pored moje ene i djeteta ima mjesta jo za
desetoricu.
Hvala ti, Markane, ali star sam ti ja ovjek pa mi nije do takvog poetka.
Nego do ega ti je onda?
Hajde doi poslije posla do mene u sobu, pa emo priati.
I tako, odem ja do sobe 117, lei on u postelji, a pored njega neka knjiga, jako
debela, ali ju je ve skoro doitao. Govori mi da e s knjigom biti gotov do sutra
popodne. Mislim se, dobro, ali sigurno me nisi zvao da mi to kae. A onda mi

ispria da je Karolina sobarica otila i da se vie nee vratiti. Prevarila me je, kae,
a ja mislio da e ostati uz mene do kraja ivota. Sad si mi ti ostao.
Kako to ree, ja se onako malo pooh kameniti, ne znam kako
V\lh nriri! r\lrr^t*inr\ *"0 colll
mi

O Cl-r\ dolio i lA <u-v- ira l-*iiro

fi*-ii

137
Veli, Bogom te dragim, Markane, zaklinjem, uini to za mene. Rekoh, ne mogu Pepi,
ne trai takvu stvar, grehota je. Veli, Markane, znam da je grehota, ali nema druge,
a ruku na sebe ne smijem dii. Samo mi je jo to pred Bogom ostalo. Nego razmisli
dobro, i o svome i o mome ivotu, pa nakon to razmisli, doi mi sutra popodne. Ja
u te ekati i neu ti zamjeriti ako ne doe, ali znaj dobro da je vea grehota
pustiti me da se pretvorim u nesreu, nego mi pomoi da odem. Eto, ja u do
sutra doitati ovu svoju knjigu, nisam je pozajmio iz biblioteke, pa da ju treba
vraati, a ti doi ako ikako moe.
Sutra sam doao i uinio sve kako je od mene traio. Ubio sam gospodina Josefa
Stublera, a ti sad, moj Zeljko, uini to ti je volja.
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 20 minuta
Gledaj ti, Dino, u lopatu, pa se lopate nagledaj. Ni ti, ni ovaj koji u Aninom krilu
spava, neete odavde izvui ive glave ako vas ja ne pustim van. Svejedno je tko
sad eta po vani i zato jo nema engleskih bombardera. Zakljuao sam vrata, biva
da netko ne upadne, a klju mi vie nije u depu, niti mi je u arapi. Klju uope
nije kod mene, i tko zna gdje je. Da ga i ti i logornik Skorvatzv godinu dana traite,
da ga sav ovaj podrumski svijet trai, ne biste ga nali. Pa da vidim tko e mi cijev
uperiti u glavu, da vidim tko e povui oroz, kad su pred vama zakljuana
gvozdena vrata, a kljua nigdje. Moda ete dozvati nekoga da ih provali s
eksplozivom? Pa, budibogsnama, da je Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj ostalo
eksploziva za takve ludorije, ne bi joj sad Englezi bili nad glavom, a partizani na
popiaj hoda od Landes banke. Nego, miran budi, Dino, ne gledaj ni mene ni lopatu
u mojoj ruci, nego uti kao to i ja utim, vrati se svojim kartama, priaj s jaranima,
skloni svoje oi s mojih oiju, misli o tome, jadan, da tebe eka blago Platona
Jeftanovia, zlato koje se oko talihana stotinama godina nakupljalo, a ti si ga
zgrabio u jednome danu ili u jednome satu. Ohol ne budi, Dino, jer zlato vrijedi samo
ivoj glavi.
A i vama dvojici bolje bi bilo da jutros ne progovorite, nego promijeaj karte, razbaci
ajnc i dri jarana na uzdi. Jer ako se otkine, mogli bi i vi leima tresnuti o ledinu.
Hamdo, lijepo ti ono isprati gazdu Mou u Palestinu, pa jo i teferi pripremiste na
Vrelu Bosne. Gdje e, bolan Moo, pod stare dane na drugi kraj svijeta? Tu si se
rodio, ivot proivio, a sad ti se uvukao crv u guzicu. E, vala ba, bolje bi ti

138
gloria in excelsis
Ama kakav Hitler, jadan ne bio, ovo ti je Bosna, zemlja Bogu iza nogu, ovdje ti se
Hitlerova ne rauna. Nigdje ti se, moj Moo, nije lake sakriti nego meu svojima.
Prije e te Hitler nai u Palestini nego to bi te naao tu meu svojima.
Eto, tako smo mu i ja i Mujo Galibovi, Moin raunovoa, govorili tada na Vrelu
Bosne. Mogao je to biti 20. mart 1941, a moda i koji dan kasnije, ali sjeam se da
je bila nedjelja. A on zavue ruku u dep i izvadi naranu, umotanu u onaj ukavi
papir, kakve su vazda bile narane u Moinom duanu, pa prstom pokazuje
nacrtanu damiju, ispod koje pie Jaffa. Veli, tu ja idem, tu vam je ta Palestina, gdje
narane rastu kao ljive i jabuke. Pa ovjek zaplaka.
Ne idi, bolan Moo, ako ti je do damija, i ovdje ih ima, rekoh mu tad. A ti me tad
Hamdo opsova, jesi li? Sto mi, jadan, psuje majku, kakvo sam ti zlo uinio? I stariji
sam, a zar te nisu nauili da nije lijepo starije psovati? Sjea li se ta si nakon toga
rekao? Bit e da se vie ne sjea nakon tolikih godina. Ublijedilo ti sjeanje kao
ona damija na ukavom papiru. A i kako e se u nedoba sjeati kad se danas
zbog takvih rijei glava gubi.
Rekao si da pustim ovjeka neka ide svojim putem, glavu neka
1 spaava, pa
ako te ve vuem za jezik, neka je spaava, ali ne od Hitle-ra, nego od moga kria i
od Hrvatske. Hitler ubija one koje ne voli, a vi ete one s kojima ste ivjeli, samo da
bi se njemu svidjeli. Eto, tako si to, Hamdija, rekao.
Nemoj, bolan, ovjeka...
Nije on nita kriv...
Nije ova stvar do lune i kria...
to mi, Hamdo, dernek raspiava..., govorio ti je Moo, ali ga nisi htio uti, jer si mi
psovao sve to se opsovati moe i ne moe, pa da ti se i rahmetli babo na livadi
ukazao i govorio ti nemoj, ne bi ga tada uo.
A ja sam se samo digao i otiao. Hvatali su me za rukav i Zidovi i oni koji to nisu,
govorili su - stani, imune, smiri se, imune, zbog komiluka, imune, ali kako u
stati i na to u stati nakon to si me ti, Hamdija, gurnuo u govna, pa je govno sve
u ta stanem. Nije meni bilo to si mi krst opsovao, jer vie je u ovoj zemlji
opsovanih krstova nego to je na svijetu nainjeno krieva od drveta, kamena i
zlata. Ovdje svi vazda psuju ono to nije njihovo, ono to ne poznaju, ono zbog ega
e im sutra biti krivo, pa onda govore pljuni me, komija, ne znam ta mi ie bilo.
komiia. Nema onog koji to stotinu puta nije
139

ali gdje e ti dua, Hamdo, da mene proglaava Moinim katilom? Zar ja da ga

zbog Hitlera za glavu kratim, pa mu govorim neka ne ide u Palestinu, neka ostane
tamo gdje se i rodio? Rekao sam mu ono to bih i samome sebi, da sam se, ne daj
Boe, rodio u vjeri Izraelovoj.
Dok sam odlazio niz aleju, sve sam mislio da e poi za mnom, rei da nisi tako
mislio, da e me dozivati, a ja u se otimati i psovati i sa svakom psovkom biti
blie povratku na teferi. Ali, eto, Hamdo, ti ne poe za mnom i nikad ne ree ono
pljuni me, komija, ne znam ta mi je bilo, komija. Ako doivim da me ikad upitaju
kad je poeo rat, rei u da je po mome raunu poeo onoga dana kad je Moo
Levi, trgovac kolonijalnom robom s Marijin dvora, derneio na Vrelu Bosne, a njegov
mi je pomonik iste due i bez kajanja psovao krst i majku.
Ni tebi, kao ni tvome partneru za preferans, ajnc i remi Dinu Vukovu nisam na kraju
ispostavio raun, a dobro ti, Hamdija, zna da sam imao prilike. Ali ako se jutros
opet bude prevrtao svijet, kao to se prevrnuo Desetoga travnja, pa se tvoja rije
bude raunala vie od moje, ako jutros dou oni za koje si na Moinom derneku bio
u pravu, sjeti se, bolan Hamdo, da sam ja za tebe utio, iako sam imao kome rei.
Sjeti se i da si zakljuan u ovome podrumu, a nitko osim mene vie ne zna gdje je
klju, i upamti da e odavde izai samo ako svi zajedno budemo izlazili kao ljudi.
Nakon to za mene tako svri dernek na Vrelu Bosne, ja Mou vie nisam vidio.
Sluao sam od ljudi da se raspituje za mene, htio bi da se pozdravimo kao to je red,
poruivao mi je da se, moda, vie nikada neemo vidjeti, pa neka se ne
tvrdoglavim, neka zaboravim ta je ludi Hamdo govorio, jer je ono izmeu nas
dvojice starije od tog balavca. A ja mu ne odoh, jer me je bilo sram. Vie ne znam
ega me je bilo sram, ali nisam mu mogao svratiti ni u duan ni u kuu na
Soukbunar, mislio sam - idi, Moo, svojim putem i neka ti Bog bude u pomoi, a
mene se nemoj sjeati onakvoga kakav sam bio u martu 1941, nego se i mene i
mojih, i brata mi u Americi, sjeti kakvi smo bili u neka ranija vremena. Moje tetke
Marte Pakvanue, nje se sjeti, kako ti je donosila svoj sitni kreevski krumpir, a ti si
ga kupovao iako si znao da e ti istrunuti u duanu jer nikome Martin krumpir ne
treba i nema te sirotinje koja e ga uzeti jer je jeftiniji od glamokog. Bilo ti je, moj
Moo, ao stare ene, jer si je mogao zamisliti kako u Kreevu prti na lea svoju
vreu, mislei da e je u Sarajevu prodati. Nikad je ne bi prodala, nego bi sav
krumpir kui vratila da nije bilo tebe i da nisi imao due to na ovome svijetu
postoje ene koje nikada
uo
Gloria in excelsis
nau sitne, pa nas po toj sitnei i pamti. Nemoj po onome drugom to je poslije
dolo, jer to vie nismo bili mi. To je bilo vrijeme u kojem su se sve veliine
poremetile, a uskoro je i krumpira nestalo. Bogu hvala da to nisi doivio.

Umjesto da otputuje 27. marta, Moo Levi je u Sarajevu ostao sedam dana due. U
Beogradu izbie demonstracije, dogodi se i vojni pu, zatvorile se dravne granice,
otkazani svi vozovi. Iao sam gradom i pazio da ga sluajno ne sretnem. Velim da
me je bilo sram, ali vie ne znam ega. A da sam ga sreo, opet bih mu isto kazao ne idi, Moo, u Palestinu, tu si se rodio, tu si ostario, kako nama bude, tako e i tebi
biti. Pozvao bih ga kod sebe ako mu je pusto u onoj kuerini na Souk-bunaru,
ionako sam sam, hodam od zida do zida kao uklet i nemam se s kime razgovoriti.
Nai ga ne bi nali jer za njega ne bi znali. Nikada kod mene nisu vrili pretres, nisu
imali zato jer nitko, pa ni logornik Skorvatzv, ne bi u snu pomislio da e imun
Pakvan u svome stanu skrivati idova. Ne bih ja ni skrivao idova, udarao na
dravu i remetio ono to su pametniji od mene posloili u ime narodne sree, nego
bih uvao jedinoga trgovca koji je od moje tetke Marte kupovao sitni kreevski
krumpir. To bi bilo ljudski. Bilo bi Bogu milo.
Otiao je iz Sarajeva 4. aprila, dva dana prije prvog bombardmana. Prialo se da mu
je Adil Ferizovi, trei karta s otomana, trea moja nesrea, sredio da bude u
specijalnome vozu s generalom Kalafatoviem i svitom koja je ila u Carigrad na
tajne pregovore s Englezima. Preobukao je Mou u konobara pa je Moo umjesto
pravoga konobara, nekog Slovenca, zvao se Franc Liar, sluio generaltabne
oficire sve do Turske. A poslije mu je bilo lako doi do Palestine.
Eto, tako je Adil uinio dobro djelo, valjda zadnje u ivotu. Poslije se prozlio da ga se
nije moglo prepoznati. ena mu je otila ve krajem aprila i odvela djecu k svojima
u Banju Luku. Ona je Kulenovi-ka, neka dalja Daferbegova rodica, pa joj nije bilo
pravo to Adil nije htio poi s njima na sigurno, nego mu se ostajalo u Sarajevu.
Rekla mu je da, ako ne krene u Banju Luku, vie ne rauna da mu je ona ena, a za
djecu e se sama pobrinuti i obeava mu da ih vie nikad nee vidjeti. Adil je
odutio, ali nije poao. Ostao je u kuerku koji mu je od oca ostao, odmah tu iza
nae zgrade, i samo je ponavljao gdje mu je bila pamet da bogatu Kulenoviku eni
kad su tolike sirotice oko njega obigravale. Nikakve koristi od njezina bogatstva,
samo tete jer se nikada nije navikla ivjeti u propuh hanu od eljezniarske plae.
A
Ha cp nHaip nakon to kp vpr 7Pnio na Ha iHp niezinima U Baniu Luku.
141
U prvo vrijeme svima je bilo ao Adila, nali bi mu se pri ruci, davali mu novca kad je
izgubio posao na eljeznici, ali samo dok se nije shvatilo da je, zbog ene koja ga je
ostavila, zamrzio cijeli svijet. Ili mu je pao veliki teret s lea pa je postao onakav
kakav bi po svojoj prirodi bio da nije tereta. Slobodan kao ptica, bez ene i djece,
oca i matere, bez brae i sestara koji se davno razioe po svijetu, Adil se poeo
baviti najgorim poslovima. Putovao je u Zagreb i Beograd, iao sve do Bea i
Soluna, a jednom je stigao i u Pariz, da bi talijanskim i ustakim asnicima podvodio
najbolje i najljepe kurve istoka i zapada. Unaprijed bi ih plaao u zlatu, a one su

jadnice pristajale jer je Adilova plaa bila vea nego to su mogle za pet godina
zaraditi. Obeavao bi im da e ih neoteene za mjesec dana vratiti kui, u vozu
ih je aavao okoladom i ampanjcem, a u Sarajevu bi ih smjestio u Hotel
Evropu, gdje su ih slukinje kupale u ruinoj vodici i pregledavali ih najbolji gradski
doktori da ne bi koja pred talijanskoga oficira dola trula i ukvarena. Poslije bi svaku
odveo u vilu na Stojevcu, gdje se, opet uz okoladu i ampanjac, dogaalo ono
zbog ega su i dole.
Ali umjesto da ih nakon mjesec dana vrati njihovim kuama, Adil ih je nastavljao
rasprodavati, ali vie ne na Stojevcu, nego po Tuzli, Kaknju i Zenici, sve niim i
niim ustakim oficirima, da bi na kraju zavrile u civilstvu, u rukama prunih
radnika, vercera i probisvijeta, nakon ega su izbezumljene i polulude lutale
bosanskim drumovima, blebeui na nekim nerazumljivim jezicima, sve dok ih ne
pokupi i odvede neka straa ili ih netko, da ne ire sramotu, ne ustrijeli iz lovake
puke. Tko zna koliko ih je na prevaru u Sarajevo doveo, ja raunam da ih je moglo
biti i nekoliko stotina, jer je Adil odlazio na ta svoja putovanja sve do poetka 1944,
kada su eljeznike pruge poele letjeti u zrak, a moda je i dobrih kurvi ve bilo
ponestalo.
Nije on to radio samo zbog novaca, nego i zbog nas koji smo ga znali, ali i zbog ene
koja za njega vie nije htjela znati. Bio je junaan, hrabriji od svakoga ustae kojeg
sam upoznao, i nije ga bilo briga to se zbog podvoenja i bludnienja gubi glava
pred prijekim sudom. Ne samo to nije sakrivao kakvim se poslom bavi, nego je
priao svakome tko je elio sluati. I kako je doao u Pariz, i kako je tamo sreo donu
Claru, igraicu flamenka, ljepoticu za glavu viu od visokog mukarca, i Betinu,
plavog anela s crkvenoga zida, pa kako se nije mogao odluiti koja je ljepa, srcu
mu je milija bila dona Clara, ali s Betinom bi mogao ostvariti neto to nije ni s
jednom drugom enom, moan
Dlan! Kakav nlan slinio ip no nipmn looornik ^tnrvat? PolaVo feL
I tako je odluio obje povesti u Sarajevo! Ali kako ih nagovoriti? Kako e skupe
francuske kurve nagovoriti da usred rata krenu na drugi kraj Europe, tamo gdje se
puca i gine, i gdje suri i bezobzirni divljaci jedni druge kolju s takvom strau da ih
ni vabo ne moe zaustaviti? Kako doni Clari i Betini objasniti da ih ne vodi njima,
nego plemenitim talijanskim oficirima, enjivim Napolitancima i Rimljanima, finoj
gospodi koja je, tragedijom rata, zavrila na krivoj strani svijeta? Povjerovale su
dona Clara i Betina bljesku Adilovih zlatnika, vie nego njegovim rijeima o enji
generala Monteschinija da jo jednom, prije nego to pogine u okraju s balkanskim
divljacima, cjeliva grudi parikim blaenicama i time potpie jedinu predaju koja je
za vojnika asna.
Zdrave i itave doveo ih je u Sarajevo i predao u ruke svojih pomonica, uglavnom
smjernih sirotica, tako runih da ih nitko ni iz nevolje nije oenio. I njih je Adil pomno
sakupljao i birao, pazei da ne bude koja meka srca pa da kurve, dok je jo vrijeme,

ne upozori i gdje su dole i to e na kraju s njima biti. Nijednom ga pomonice

nisu izdale, nego bi nesretnicu okupale i uredile te je predale njezinoj sudbini.
Nijednom, sve dok ne dooe parike ljepotice.
Prvo su se divile golemom tijelu done Clare, njezinim dojkama, velikim poput
bundeva, ali skladnijim od svake enske ljepote koju su do tada vidjele. Divile su se
njezinim bedrima, tako irokim da ih njihove ruke ne bi mogle obgrliti, nogama koje
su bile due od svake rijei kojom bi se njihova duina opisivala. Divile su se prstima
done Clare koji su, kada se sklope, bili jedna gotova molitva.
Rekle su joj, nemoj, jadna, bjei kui, jadna, ali ih ona nije razumjela. Gurale su je
da izae iz sobe, ali dona Clara se nije dala. Pet runih ilijakih mljekarica, pet
konjikih nesretnica, koje ni Krist sa crkvenog zida od gada pogledao ne bi, pet
sarajevskih grobova bez kria i niana, jer svaka enska runoa iste je vjere,
tjeralo je donu Claru, pa su je poele udarati, ali ona umjesto da shvati jezik kojemu
ne trebaju rijei, uzvratila im je, pa su glave pucale kao zreli ipci, krv se bosanska
lijevala po Hotelu Evropa, no bilo je uzalud, dona Clara je pola za svojom sudbinom.
Kad su Betinu kupale, Adilove pomonice su samo plakale, da
je od njihovih suza ruina vodica bila slana, pa su se Betini jagodice na
prstima smeurale kao u djeteta.
A kakav je bio plan s Betinom?, dalje je slinio logornik Skorvatzv. M;,, ;0 A^l;1
V^^aa An0
p,;., A^
gaenjem odbijali sve njegove prijedloge i blagdanske ponude, da im besplatno
preda najljepu novosadsku Maaricu, da pred njih poloi Katarinu bjelovarsku,
bivu asnu sestru i najpoboniju bludnicu slobodne Europe, da ukae ast, njima
osobno i velikome njemakom reic-hu, ljepoticom koju sami odaberu. Uzalud,
Nijemci su odbijali sve, ali su imali potovanja prema Adilu i njegovoj hrabrosti, a
moda i prema Adilovoj beutnosti koja ih je nadmaivala i upozoravala da rat
nee dobiti ako ne budu poput njega. A bilo je dovoljno da samo jedan od tih
Nijemaca u Adilu prepozna samo svodnika koji kri zakon i on bi izgubio glavu.
I, je li vabo povalio Betinu?, vukao ga je za rukav logornik Skorvatzv, koji e Adilu
platiti koliko god trai samo da i on ima Betinu.
Ali ne, Manfred Kaltz, potpukovnik SS trupa, nije elio Betinu. Rekao je Adilu
Ferizoviu da se eli vratiti kui bez venerinih bolesti. I tako je propao zadnji
pokuaj da njemakome oficiru podvede ili barem pokloni kurvu. Nakon to je
poetkom 1944. Adilova sotonska misija dola kraju, jo nekoliko mjeseci je irom
Bosne podvodio svoje robinje, sve dok jedna za drugom nisu nestale s ovoga svijeta.
Daj Boe da se koja spasila i pobjegla. Najdue je trajala dona Clara, koja je ivjela
kod nekog birtaa u Zenici, koji joj je stavio bukagije na noge da ne pobjegne, ali ju
je dobro hranio i uvao i nije je davao svakome. Pria se da se na kraju sama

zadavila lancem od bukagija. Ne znam kako bi to bilo mogue, ali ovjek moe
svata napraviti da si prekrati muke. Oprosti mi, Boe.
I, eto ga, ta je Adilu na kraju ostalo, nego da skupa s nama sjedi u ovom podrumu,
eka nastavak engleskoga bombardmana i karta se s Hamdom Magbulinim i Dinom
Vukovom. Bogu hvala, prepolovie tih i krenue s prvom partijom. I eto ti ta
ostade i nastade od ljudi koji su nekad bili drukiji. Da se Moo Levi sutra vrati u
Sarajevo, ne bi ih prepoznao.
Kreevo, trei tjedan augusta 1766.
Hodoastismo Gospi u Olovo, ter zapisano neka ostane da se i ove godine na
zgaritu staroga samostana okupilo vjernika sa svih strana velik broj. Dooe
Bonjaci iz svake upe, ali bi svijeta i iz Dalmacije, napose iz Konavala, koji prevali
dug put, te se svakojakim
nnaihpliima i7lnaaQP nrl l-tairlnrHip i racnntpnp i-at-iiir-ot-cL'p r\rAiio Ar*.
144 GlOEIA IH BXCIt8I5 _
svoje carstvo pa misli da mu sa svih strana urote spremaju, naivan je samo mali Ilija
Barii, sin Matin. A ni on nee biti sazna li padiah da je od kuge ozdravio.
Ama, je li ti to nama govori da bi maksuma od osam ljeta trebali slati da nam
ferman svia?, udio se brat Blao.
Na kraju od svega nasta ala, a kako se Agaton u toj ali branio i koprcao, pa se
malo ko i ljutnuo, dogodi se da je ala preivjela no i sljedei dan. A koja ala
prenoi, ta vie ne uminu i sva je prilika da e nesretnog Agatona do ivota pratiti
pria da je godinu po paljevini manastira u Kreevu predlagao da se turskome caru
Mustafi III, u vrijeme njegova duevnog rastrojstva, alje osmogodinji djeak, da bi
mu taj car prema Ahdnami, koju izda slavni i milostivi Mehmed El Fatih bratu
naemu Anelu Zvizdoviu, predao u ruke ferman po kojemu e manastir biti
nanovo sagraen, zajedno sa crkvom kakva je bila. Dat e Bog pa e moj Agaton
opet vidjeti manastir i crkvu, ali ala e ostati i tada. U temelje ugraena, kao to je
u temeljima svega to je sagraeno i poneka ljudska slabost. A u ovoj slabosti, ali
na raun brata Agatona, nema zla. Iako ovjeku nije lako da se sa alom na svoj
raun nosi.
I Bogu hvala to Agatonove rijei okrenusmo na alu, jer nam je lake palo ono to
je u njima teko kao crni kamen u Olovu. Istinu on kaza: dok su u Stambolu ovakve
prilike i dok sultanom zla volja vlada, pa ni vlastitoj sjeni sasvim ne vjeruje, nema te
due koja je dosta ista, niti oiju koje su toliko naivne da bi im on povjerovao.
Uzdajmo se da e uskoro biti drukije.
Dva dana nakon Velike Gospe shvatih kako je dobro to toliko toga ne zapisujem. I
to ostavljam malo traga o naopakim postupcima pojedine brae, iako bi to

buduim tiocima korisno moglo biti, pogotovu redovnicima, da vide kako nije za
vjerovati svakome koji se svetome Franji zavjetovao. Zahvalih Bogu to o tome sve
ne zapisujem i to preutim svaku sumnju, a piem samo ono za to znam da je tako
i nikako drukije. Mogao sam grdno zgrijeiti, jer se zapisano ne brie.
Elem, do prije pola godine s nama je ivio fra Julijan Bronzan iz Konavala. Bio je
zavjetovani laik dubrovake provincije, ali kako u Kreevu, kao ni u druga dva
samostana, nije bilo dovoljno brae laika, provincijal je nakon silnih molbi i
preklinjanja dobio dozvolu od generala reda da fra Julijan i jo neki postanu lanovi
nae provincije. Neu due grijeiti, ali nekad je izmoliti neto od generala isto kao i
od sulBoga ubiju hodoasnika. Kao i svake godine naie i Turaka, hriana od Srbije i
Bugarske, te po udu i jedna izraelianska obitelj iz Sarajeva, sa enskim djetetom
od deset godina koje rije ne progovara nego samo tuli. Raskolnici i nevjernici, oni
koji se ufaju vjerovanju ali vjera im nije prava, pribivali su hodoasnikoj misi, jer
nije dobro dijeliti narod koji doe po Gospi iskati zdravlje, niti je nae da ljude
dijelimo. Nae je da budemo iskreni prema sebi, da ne prikrivamo svoje slabosti,
nedostatke i grijehe, pa neka nam na pomo bude milost Njegova, po uzoru i
zagovoru Bezgrenog Srca Marijina.
Toliko neka hartija pamti, a drugo neka se izmeu nas pria, pa moda i na korist
izae te da s Bojom pomoi dobijemo ferman i izgradimo samostan i crkvu onakvu
kakva je bila. Tako sam se u Olovu sastavio s Mahmutom Biogradliem, sarajevskim
trgovcem kojega znam otkad i sebe, pa mi Mahmut ree da je uo od kapi-ehaje
Ha-mida Mizandija, kojemu je u Stambol nosio darove pae sarajevskog, za nau
deputaciju. Govori da su Koarinac i Napuljac, fra Jozo Domazet i Nicolo de Palma, u
zadnji as spasili glave jer da su jo jedan dan ostali, u zindan bi ih bacilo, nakon
ega ne bi vidjeli sunca i bijela dana. Nije ovo vakat, veli Mahmut, da se u Stambolu
zadrava due nego to ti po poslu treba, a oni su njukali po ariji, ba kao da
nekoga uhode ili stambolske prilike istrauju. Sultan nam zadnjih mjeseci nije pri
pameti, u svemu urotu vidi. Ili zao znak. A ne zna ta mu je gore od to dvoje. Nego
saekati valja, poruuje kapi-ehaja, da padi-ah doe sebi i da se prilike u carevini
poprave, pa onda opet pokuati te nekoga po ferman slati. Ali nipoto fra Jozu, jer
njega upamtie i glavu e mu s ramena skinuti ako ga opet vide.
Ne aljite fratra koji bi da vlast nadlukavi. Takav e stradati. Sljedei put u Carigrad
aljite naivnog, pobonog, nekoga koji ne misli o mau u sultanovoj ruci, nego o
njegovome skutu.
To nam je, kae Mahmut, poruio kapi-ehaja. A Mahmutu vjerujem svaku, onoliko
koliko se ivu ovjeku moe vjerovati, jer nas dobri Bog uini braom, a On zna i
zato mu je Mahmut Turin, i zato sam ja kranin, ali nisam na prvu shvatio ta
nam kapi-ehaja poruuje. Zato bi u Carigrad slali naivnoga brata i koji je od nas
po turskoj mjeri naivan. Upitah Mahmuta, ali on mi ne znade rei. Prenio sam

samostanskoj brai kapi-ehajinu zagonetku i nijedan nije imao rjeenje, osim fra
Agatona koji je rekao:
Naivan je svaki od nas ako je s ravnima sebi, ako je sa slabijima
146
gloria in excelsis
se svakoj naoj molbi udovoljava. E, pa tad je bilo da su odnosi dobri, ali preko naih
leda.
U Julijanovom sluaju pokazalo se kako je slaba fajda od onoga to dobije nakon to
ovjeka premoli. Mi smo generala premolili pa dobismo brata laika koji je i nama, a
mislim i samome sebi, vazda bio stranac. Redio je magazu ispod kue na Gradu i
bio je u tome uredan, ali nikada ni s vjernikom, ni s nevjernikom, ni s ijednim bratom
franjevcem ne postade blizak. Govorio sam mu vie puta da se s ljudima ne ivi na
daljinu. Tako se s vukovima ivi, pa ako su nam i vukovi braa, kao to je
propovijedao na prvi brat Franjo, Bog ih je stvorio da budu braa na daljinu. Ljudi
su drugo, moj Julijane. Ne znam je li me ikad uo. Ako jest, onda jadan nije znao
drukije.
Sve postade jo gore poto je pogorio samostan, pa smo se morali skupiti i zgurati u
tali i alatnici, i nakon to je dio brae preao u kuu na Gradu. Julijan postade
osoran, znao bi bratu kojemu rei i ono to nije pravo ni Turinu pomisliti, pa ga
poesmo izbjegavati. Svakome postade drae u tali noivati nego u kui gdje je
Julijan. Dotle je dolo da je imam kreevski primijetio nae obiteljske nesporazume.
Pa nije ejtan, majka mu stara, priajte sa njim, razborita pria i kamen razmeka!
Tako mi je kazao. E, brate moj, da ga zna, ne bi tako govorio, pomislio sam, ali
nisam imamu rekao. Sramota je, kao i u svakoj obitelji, da arija zna kako se u
kui krivo gledamo.
Trajalo je tako do kad malo poslije Boia fra Julijan nije provincijalu uputio molbu
da ga pusti da posjeti roditelje i da plati dugove koje je nainio u Dubrovniku. Da ne
spomenu te dugove, moda bi sve drukije bilo, ali provincijalu bi sumnjivo, pa upita
kakve je on to dugove nainio. Fra Julijan mu najprije nije htio rei, a zatim priznade
da je prije koju godinu potplatio kneza dubrovakog da mu brata, ukoljicu i sitnoga
lopova, oslobodi iz zatvora, jer ga je krivo optuilo da je kovao lane dukate. Pa se
Julijan u to ime zaduio, a sad je dolo vrijeme da dug vraa. Vie puta brat
provincijal ga je upitao jesu li optube na raun brata bile lane, sve dok mu se
Julijan nije potenjem zakleo da jesu. Provincijalu bi neugodno to mu se tako
zaklinje, pa ga nije dalje ispitivao, nego mu je dao dozvolu da ode kui na mjesec
dana.
Nakon to je otiao, porodi se u provincijalu nova sumnja te naloi da provjerimo
nedostaje li ta iz magaze ije je kljueve Julijan kod sebe drao. Nije ni znao da se,

aljkavou i nerazboritou naom, u magazi uva i samostanska milostinja. I

bezbeli, pedeset i dva
147
i dva zlatnika su nedostajala. Gvardijana je dopala gadna zadaa da provincijala
prvo izvijesti da smo se nerazborito odnosili prema milostinji, pa da on nekako
dojavi fra Jozi Domazetu u Hercegovinu, da on domisli i sredi kako bi se Julijana
Bronzana doekalo i pregledalo s druge strane granice.
Kako je izbila afera i raula se na sve strane, tako nam na Gradu rekoe da je
Julijan zavodio neke nae mladie da udu u magazu, tamo podignu novac i zajedno
bjee u Dubrovnik, jer u Kreevu vie nema haira ni ivota. Oni ne popustie pred
tim avolskim nagovorima, ali ga i ne prijavie. Svidjelo im se kako je Julijan govorio
o ivotu u Dubrovniku, opisivao crkvene tornjeve sa zvonima i krieve na svakom
koraku, govorio im o tome da u Dubrovniku nema siromatva i gladi, jer se oko
svakog prosjaka redovnici brinu, hrane ga i poje, a u gradu i okolo njega ima mjesta
za svakoga kome je volja doi, da sagradi kuu, narodi djecu i u svojoj vjeri i na
svojoj zemlji proivi vijek. A najgore to im ree bilo je da bosanski fratri istinu od
naroda skrivaju, da bi se umilili rimskome papi i da krani ne iscure iz Bosne kad
uju kako se dobro u Dubrovniku ivi, gdje nema turskoga zuluma i gdje krteni ne
hode po tuoj zemlji i ne diu tui zrak.
Mladii su sluali Julijanove avolske propovijedi, sretni da ima negdje boljega
ivota, ali se ne polakomie. ta pretee na tereziji, lakovjernost njihova ili estitost,
to neka dragi Bog sudi. On ih je ve nagradio time to ne vidjee siromatva u
tuini i jada u zemlji u kojoj nita osim kria nije tvoje.
Fra Jozo Domazet uredio je da dvojica Dalmatinaca fra Julijanu naine zasjedu, pa su
oni to valjano proveli, ali uzalud im trud jer ne naoe ono to su traili. Vjerovasmo
da je Konavljanin negdje usput zakopao blago, pa e se jednom vratiti po njega, to
po alosti naoj ne bi bio prvi sluaj da fratar orobi samostansku obitelj i da nikad ne
bude otkriven. Dogodilo se to vie puta otkako poloih redovnike zavjete i s Bojom
pomou nastanih se u Kreevu, a pravilo je takvo da je pljake vie to su prilike
gore i to je obitelj u teem i jadnijem stanju.
Ali ne odah se napasti i ne zapisah kakvo nam zlo fra Julijan Bronzan uini. Srea
da je tako, jer se dva dana nakon Velike Gospe dogodi ovo: samostanskog kmeta
Bonu potvorie da je nekom Sarajliji u musafirhani ukrao urak. Potjera stie od
Kiseljaka, Bono im se kleo da nije ukrao, a imao je i svjedoke, kako meu naima
tako i meu
148
Gloria in exceisis

kao i da bi pomamljeni janjiari im prije svojim putem poli, emin Hajrulah naredi
da se Boni kua ispretura i da se vidi kako u Bone nema nikakva urka.
Mene zovnue da svjedoim hoe li biti uinjeno po redu i pravdi. Odazvah se,
mislim sve e dobro biti, ali udno mi bi da se Bono uzvrpoljio, znoj mu izbio po
elu, vue me za rukav, govori - ujae, ne daj me, ti me zna1, taman kao da je
urak kod njega. A znam da nije, i da ne moe biti, jer taman da je Bono i bio u
musafirhani, kao to sreom nije, taman da mu se urak pod rukom naao i taman
da ga je htio ukrasti, ne bi Bono znao kako to da uini. Od svih ljudskih znanja, na
kmet Bono vlada samo sa tri. S dva dobra i jednim nao-pakim, od kojega se nikad ne
odui. Umije kopati i na leima najtei tovar nositi, to su dobra i korisna znanja. A
naopako mu je znanje da kad ugleda ensko kako samo ide sokakom, Bono se zatri
i pljune ga. Niko nije dokuio zato to ini, a daba ti ga je pitati, jer svaki mu je
odgovor razliit, ni u jednome razbora nema.
Ne naoe u Bone urka, ali kad su mu nekakve ponjave istresali, po podu se
rasue i zazveketae zlatnici. Janjiari pooe da e ih kupiti, na ta emin dreknu i
potjera ih van. Ovu sramotu sami rjeavajte, siknu na mene, pa ode i on.
Tako ostadoh sam s kmetom Bonom, u njegovome kuerku, a lake bi mi bilo da
sam i ja mogao s ostalima. Dobru se pokloni, sili se ukloni, na put stani svakom zlu.
A ta s Bonom uiniti. Plazi po podu, skuplja zlatnike, ljubi mi krajeve habita i govori:
Ujae, nemoj me gvardijanu kazat! Nemoj, dragoga ti Boga, nije Bono krao, Bono je
uvao da drugi ne ukradu. Sam e Bono crkvu gradit, samo me nemoj gvardijanu
kazat!
Da ga Gospodinu naem prizivam, odmah e sklopiti ruke i micati usnama, jer Bono
nijednu molitvu ne moe nauiti. Da mu strani sud i vjeni oganj pakla spominjem,
uinit u grijeh, jer u njegovome strahu nema ni vjere ni razuma. A da ga udarim,
kao to mater udari dijete, ini mi se da bi mi se ruka osuila. Ukopan stojim i ne
znam ta da uradim, ni ta da kaem, jer mi se ini, kako god postupio, da e mi
biti ao i da je moj grijeh, a ne Bonin, ono to je bilo, to jest i to e biti. Iako nije
ni ptica, ni medvjed, ni zec, nego ga je Bog stvorio ovjekom, Bono sagrijeiti ne
moe, jer samo tri ljudska znanja ima. Da kopa, da tegli i da pljune.
Spremio sam dukate i odveo ga brai. Znam da bi svako razuman
isto upinio ali da ip no rlni a np r-r\ razumu lolrp riih mu Vavno - irli
149
da sam magazu orobio. Ne bih se time o svoju vjeru ogrijeio, a ovako moda i
jesam. Ne obranih, makar i laui, najslabijega brata svojega.
Na sreu, gvardijan je bio milostiv, oko ega se, za divno udo, svi sloie, pa bi
odlueno da se Bono ne prijavljuje i da ga se zadri uz obitelj, a ja neka idem emina

Hajrulaha moliti da on ta ne bi prijavljivao. Emin me dobro doekao pa mi je rekao

da bi, koliko on zna, Bonu u zindan bacili, i da ne bi zaalili, u Sarajevu, u Stambolu,
u Beu, i u eheru na kraju svijeta, ali da nas on razumije i da bi jednako kao i mi
postupio. Dri uza se svoju sramotu i ne ali se to te je njome Allah podario. Tako
ree emin, a njegove rijei uzeh za svoje.
Bonin pradjed bio je rupar, posljednji muki izdanak Ostojia, koji neko bijahu
velikai negdje od Jajca. Doselili su se u Kreevo kad vie nisu imali nita, a kako su
bili i bez ikakvih znanja, tako su mogli biti samo rupari. Bonin pradjed je imao ker,
ali grdno sagrijei s roenom sestrom te sa njom dobi sina. Taj sin, Bonin djed, isto
je bio rupar, oenio se i dobio ker, ali on grdno sagrijei s polusestrom i rodi se
Bonin otac, tipan Ostoji.
Kada je ker Janja imala deset godina, fratri je odvedoe u Li-vno, a iz Livna u
Zaostrog. Samo da bude dalje od brata i da se prokletstvo prekine. A tipanu, tri
godine mlaem, rekoe da je Janja umrla. Nije moja Janja umrla, ja u je traiti,
govorio je. Braa su ga razuvj era vala, a kad nije pomoglo, poee ga tui. Svaki
put kad bi tipan rekao da e po svijetu traiti Janju, fratri bi ga po glavi. Sakrivalo
se to od arije, kako od Turaka tako i od naih, kao to se za ranijih vremena
moralo sakrivati ko su oevi kopiladi u kui Ostojia, ali u neka doba raulo se da
braa tuku tipana. Oni koji nisu nita znali, a takvih vazda ima, jer to se u
samostanu sakrije i zataji, to malo ko nade, digoe se protiv pameti i due fratarske.
A oni koji su znali, govorili su da se i ne moe drukije nego batinom tipanu iz
glave istjerati neista misao.
Nikad nisam na njega ruku digao, kao ni veina mladih fratara, ali ne zato to sam
vjerovao da ne treba tako, nego zato to me je bilo strah Stipanova pogleda. Svaku
ljudsku ruku gledao je kao da ga je upravo udarila, pa tako i moju. Te je stalno
ponavljao da e traiti Janju. Plaio sam se tog pogleda jer nita iza oiju nije bilo, a
pred njima samo zlo.
Nije u njemu bilo pameti da nae Janju, niti je tipan znao gdje je Zaostrog i kako se
do Zaostroga doe, pa ga nije trebalo tui, nego ea ie samo trebalo dobro uvati.
150
gloria in excelsis
njama i izubijana, jer je ko zna koliko arija prola do ove nae. A u svakoj su je,
bezbeli, doekivali kao ruglo za zabavu i veselje, pa kao to djeurlija do smrti mue
tek progledalo mae ili pae, tako je i nju na narod, od svake vjere jednako,
zasipao trulim jabukama i zalijevao vruom vodom. Znala je samo mumlati, a samo
jednu je rije izgovarala tako da se razumije. Zaudo, govorila je - hvala. Ali njezina
hvala nije imala smisla, nego bi govorila hvala i kad joj neto daju, i kad joj to onda
uzmu, i kad je nateu po ariji, i kad djeurliju tjera od sebe. Kako joj se nije imena
znalo, prozvae je Hvala.

Jedini koji Hvalu u ariji nije izrugivao bio je tipan. Ljudi su u ali govorili, eto stala
pamet na pamet, pa sad aikuje. Doli bi jedno pred drugo, gledali se, a tipan bi
rekao:
Tebe, jadnu, mater iz kue ierala, jer joj varenike nisi dotirala.
A ona njemu: Hvala.
I jest hvala, od Boga i dunjaluka, koliko tebi, toliko i meni. Samo to mene ujak
Brnjak bup bup, pa po glavi. Hvala.
Trebala si joj varenike dotirat. Mater valja sluat. Ako mater ne slua, mater e
mrit, pa e i tebe ujak Brnjak bup bup, pa po glavi. Hvala.
Ja ne znam ta je ovom narodu. Samo u tuu avliju viri, a po njegovoj maka sto
mia ganja. Hvala.
Tako bi Hvala i tipan razgovarali, a ljudi bi ih iz prikrajka sluali, pa dalje prenosili i
pamtili, tako da se i danas Stipanovi egleni bolje pamte nego ita drugo to se u
Kreevu dogodilo. Kad bi ta pametno narod tako zapamtio, ne bi meni trebalo
zapisivati.
Otkako Hvala doe, tipan prestade spominjati Janju. To brai bi drago, te su i nju
poeli hraniti, pa je pustie da noi u samostanskoj drvarnici, iako se nije znalo ni
koje je vjere, ni ko bi se o njezinoj sirotinji trebao brinuti. A onda se Hvala poe iriti.
Mislili smo da je zato to jede isto to i mi, ali nije prolo puno, vidimo Hvala nam
bremenita. Svakakvog svijeta u Kreevu ima, koji se Boga ne plai, a due nema,
mislili smo. Niko ne posumnja osim dobrog brata Blae. Jedne veeri on tipana iz
ista mira upita:
A je li, bolan tipane, kako to da vie ne spominje pokojnu Janju.
Ti si. uiae. ookoini. a ia sam Janiu naao.
151
niz lea kliznu. I drugima je isto bilo, ali ne progovorismo o tome rijei. I nijedan ne
upita gvardijana zato alje pismo u Zaostrog. A kad tri mjeseca kasnje, malo poto
je Hvala rodila, stie odgovor da je Janja nestala iz Zaostroga ima tome i dvije
godine, nijedan se takvome odgovoru ne zaudi.
Bog zna ta je od svega istina, a ta je samo ljudski strah. Ako kmet Bono i nije od
roda Ostojia, ako mu tipan nije otac, i ako Hvala nije Janja, on je naa sramota,
kojom nas je Gospodin po volji svojoj darivao. Ako i jest sve od pobrojanog, opet nas
je njime Gospodin darivao. Bonom ga nazvasmo da bude dobar i da mi budemo
dobri njemu. Bog nas je stvorio razborite, i da se vjere i razboritosti ljudske vazda
drimo. Sa svakim zlom da se po dobru nosimo. I da razborom redimo Njegov svijet.
A koliko god razborito nije, moje je ne vjerovati da je Bono - Ostoji, iako ga

Ostojiem piemo. Ali vjerujem da je pedeset i dva dukata uvao u svojoj ponjavi
da ih ko ne ukrade.
I eto tako, Bogu hvala, ne zapisah da je brat laik Julijan Bronzan ukrao dukate, jer bi
nevinoga u toj stvari potvorio. A ono u emu nije bio nevin, neka bude zaboravljeno
i neka Julijan sree nae tamo gdje je poao.
Zagreb, 1. jula 1945.
Iz Dubrovnika je stiglo pismo poslano prije mjesec dana. Otpe-aeno i bez
potanske marke. Otac pie da su njih dvoje dobro i da se ivi skoro kao prije rata.
Pravi mir doao je kad su se na Stradunu pojavili ljudi sa sunanim naoalama.
Ranije su, koliko god sunce bilo jako, ili bez naoala. Mislilo se da nije u redu, ni
prema mrtvima ni prema ivima koji jo uvijek gone bandu po Hercegovini, da se
Stradunom eta s tamnim naoalama. Sad je izgleda gotovo, dola je sloboda.
Kae da su dolazili raspitivati se za mene. Znaju da sam prebjegao Britancima, moja
hrabrost bit e upisana zlatnim slovima, taman kao da sam otiao u partizane,
drugovi cijene ratne saveznike, ali ih zanima kad u se vratiti. Nisam valjda
namjerio emigrirati? Zbilja, Zeljko, nisi ni nama govorio nita o tome. Znam da mi ne
moe rei do kada vas misle drati u Zagrebu, znam da je to nekakva vojna tajna,
ali pria li se to o demobilizaciji? I kako e tebe demobilizirati? U Zagrebu, u Italiji,
ili e u Englesku da se razdui? Ni to
152
Gloria in excelsis
materi da ne govorim! Ona bi najradije pola na potu i telefonirala Churchillu da se
raspita za tebe. Ponosni smo, ali opet bi da nam se to prije vrati kui...
Danima zapoinjem odgovor, piem cijeli dan, da bih na veer sve poderao. Sutra
ispoetka. Dnevno napiem dvadesetak listova. Kaem da mi je pismo stiglo
otpeaeno, rub mu se tako iskrzao da mislim kako je prolo kroz desetak
kancelarija, sumnjam da je, moda, stiglo i do Beograda. Ali neka se njih dvoje ne
brinu, nije u pismu bilo konspirativnih elemenata. Sve to mi piu smije se znati, pa i
to da Dubrovani nose sunane naoale. Ne bih im ni spominjao da je pismo stiglo
otpeaeno, ni njima ni onima koji e moje pismo itati prije njih, ali nedostajala je
i marka. Nije otpala sama od sebe, nego se vidi neiji trud da je neoteenu
odlijepi. Zanima me to se dogodilo s markom...
I nakon to svaki put zaponem odgovor s priom o otpea-enom pismu, pa
doem do odlijepljene marke, slijedi dvadeset listova pretpostavki o filatelistu,
partizanskome komesaru, agentu Ozne, njegovome bratu ili sinu, keri koja, u
vremenima bez salveta, sakuplja marke. Djeak s Kozare, kojega su usvojili stari
Zagrepani, njihov sin, policijski inspektor, donosi mu marke s pregledanih pisama...
Karijerni ita pisama, neenja bez djece, sakuplja marke ve u etvrtom reimu...

Mlada partizanka divi se marki s likom Staljina... U dravi u kojoj se tako

pregledavaju pisma da stiu s mjesecom zakanjenja filatelisti sakupljaju samo
domae marke, jer pisma iz inozemstva vie ne stiu...
Odgovor poderem, jer znam da oca i mater to ne zanima. Uplaili bi se za mene
kada bih im poslao pismo u kojem nema niega osim potrage za nepoznatim
sakupljaem maraka.
Jutros sam odustao od pisanja i otiao u grad na doruak. U tramvaju sam sreo ljude
sa sunanim naoalama. Izgledali su kao da idu na sprovod. Dvojica mladia u
uniformama, s njemakim maj-serima na prsima, osvrtala su se prema minaretima.
Uskoro e ih ruiti, ree jedan. Bilo je i vrijeme, nakon etristo godina turskoga
zuluma, odgovorio je drugi. Ne ruimo ih zbog Turaka, nego zbog Ante Pavelia,
ree prvi. Svejedno zbog koga, glavno je da se rue. Ljudi u tramvaju nisu ih uli,
iako su mladii govorili glasno, htjeli su da ih netko uje i nije im bilo pravo to ih
tretiraju kao um vjetra. Kao da nema ni njih, ni damije, ni razloga da se damija
rui. Privid je da se u isto vrijeme nalazimo na istome mjestu, premda se zajedno
153
pet minuta, prije est mjeseci ili prije tristo godina. Moje vrijeme je, uglavnom, drugi
april, sedam sati i trideset osam minuta, nekoliko sekundi nakon to sam ispustio
bombu iznad bive Zemljoradnike tedionice. Ta bomba i dalje pada. Strah me je
onoga to e se dogoditi kad eksplodira. Ljudi u tramvaju e za pet minuta uti
glasove dvojice partizana kako razgovaraju o ruenju damije. Namrtit e se i tiho
negodovati, ali mladii e ve izai iz tramvaja i uriti preko trga prema Gradskoj
kavani. Prola ih je ljutnja to ih nitko nije uo. Dok se ogledaju u izlozima, majseri
im stoje kao odlikovanja na fraku vojskovoe Kvaternika, pred premijeru VVagnerova
Lohengrina. Sigurno ih gledaju neke zaljubljene oi. Da nije njih, ne bi im danas
trebali majser, odlikovanja i frak.
Na hotelskoj recepciji doekala me je poruka: Dragi moj Zeljko! Ja sam, s Bojom
pomoi, otputovao u Ka-kanj. Dobro si kazao, ne moe me tamo doekati nita gore
od onoga to sam ve vidio. Hvala na nagovoru, pomolit u se za tebe, da bude
zdrav i sretan, kod fratara u Sutjesci, gdje se molitva najbolje prima. Krmu neka
drugi vode, ne vrijedi zbog nje glavu izgubiti. I to si dobro kazao, pa ti i na tome
hvala. Ovi u hotelu do zime neka nadu i obue novoga loaa. Ti ree da to nije
moja briga, a sad i ja vidim da nije. A najvea ti hvala to si razumio ono sve za g.
Josefa Stublera i veliki mi teret s lea skinuo. Ima jo jedna osoba koja za njega zna,
telefonski broj 31-536, . s. Paulina. U dobru te se sjea i pozdravlja Markan.
Restoran je bio pust, samo je za jednim velikim stolom sjedila sovjetska vojna
delegacija. Dvadesetak oficira, u uniformama bez oznake ina, na kojima se samo
po iritu zna kojeg su ranga. Dvojica su generala, a ostali su, vjerojatno, majori i
kapetani. Ne razgovaraju, osim to razmijene apat oko koarice s kruhom, pod
stolom im kripe izme, iste i uglancane kao u Nijemaca na poetku rata. Muk je

tako ujan da se trudim to tie listati novine. Prave se da me ne primjeuju, jo do

prije pola godine bismo se pozdravljali, ali drugo je vrijeme, ili ja vie i ne izgledam
kao britanski oficir. Diem pogled dok okreem list i gledam jednog po jednog.
Plavokosi kao Vasilisa Premudra, kosa crnih kao zift, podbuhli debeli Staljinovi
dvojnici, kosooki kao ilustracije na Tarasu Buljbi, Kirgizi ija se koa stapa s bojom
uniforme, zakarpatska braa ije sitne arenice plove po golemoj kugli oka, ne
izgledaju kao Crvena armija iz vojnih urnala,
154
GlOEIA IN EXCELSIS
A onda najednom, usred kripe izama, zauje se uskrnji zvuk. Prvo jedna kaiica,
pa druga i trea; ubrzo dvadeset predratnih srebrnih kaiica lupka po dvadeset
mekokuhanih jaja i sol sipi izmeu kaiprsta i palca. Hvata me jeza, to zbog
osjeaja soli meu prstima, a to iz razloga koje ne mogu odrediti, ali znam da su
stvarni i da e jednoga dana svima biti jasni. Ako se zarati s tim ljudima, ja u ratu
neu sudjelovati. Jednostavno me nee biti.
Digao sam se od stola ranije nego inae. Da konobar ne pomisli kako neto nije u
redu, upitah ga za gospodina i gospou koji su prestali dolaziti.
Ne znam na koju gospodu mislite.
Nekako bosanski su se zvali, muslimansko prezime.
Je, oni vam vie ne buju doli.
Zato?
A zakaj vi to mene pitate?
Dobro, rekoh, nita neu pitati, ali mi neobina konobarska diskrecija nije dala mira
pa sam na izlasku recepcioneru Staljinu dobacio da mi je pusto bez tih staraca.
Pozvao me je k sebi i zamolio me da se vie ne raspitujem. Moda me moja
uniforma titi od kojeega, ali ne titi one s kojima razgovaram. Gospodin Mujadi
je osuen i pogubljen kao suradnik okupatora i narodni neprijatelj, i Bogu hvala to
je tako jer osoblje vie nee premirati od straha kad on i njegova gospoa dou.
Znate, ako ste na istome mjestu sa ovjekom za kojega je pitanje dana kad e ga
odvesti, i sami se osjeate skoro odvedeni. A on, uft jedan, do toga nimalo nije
drao, nego je dolazio u hotel kao i prethodnih dvadeset godina, naruivao
hemendeks za dvoje i soda vodu, i ostavljao tringelt ispod salvete. Raun nije
plaao, jer je takav bio ugovor, a mi se, znate, ugovora drimo, s kim god je
potpisan, pa makar bio dvadeset godina star. Drave se mijenjaju, ali crkva i hotel
dre do reputacije. Ali mogao nas je potedjeti, i on i njegova gospoa, pa vie ne
dolaziti na doruak. Ako ne zbog nas, a ono zbog reputacije hotela, kojom se i on
hvalio. Nemojte me ispitivati kako je Mujadi suraivao s okupatorom, ni zato je

narodni izdajnik, jer o tome vam, molit u lijepo, ne bih govorio. Niti sam ga ja
sudio niti e vama sudovi polagati raune. Ako vam se tako ne svia, a vi lijepo
idite u Englesku i Ameriku, ili gdje ste ve bili prije nego to ste nama doli.
Iz pote u Juriievoj nazvao sam 31-536 i traio sestru Pauli-nu. Oekivala je da
u nazvati, ali se plaila da ne zakasnim, jer sutra
irle na mir i nee ie Hupo biti TJ zarlnii as ste na7vali rpkla ip a
155
Doekala me je u pustoj kaptolskoj kuriji, iz koje je bio iznesen sav namjetaj, osim
dugog trpezarijskog stola i nekoliko stolica. Na zidu je visilo golemo raspelo, a uz
njega jeftina, vlagom nagrizena slika anela Gabrijela.
Oprostite, selimo se, rekla je i nasmijeila se poput domaice koja se ispriava zbog
neopranog sua.
Kamo se selite?
Sestre odlaze u Zaprei, a ja u, ako Bog da i ako me vlasti puste, u Rim.
Pustit e vas?
Mislim da hoe. Bila bi to lijepa gesta, naglasila je kao da izgovara poantu dobrog
vica. Iako je izgledala kao veina vora iz moga djetinjstva, bilo Dubrovanki, bilo
Sarajki, nedopadljivog lika, sivkaste puti i gustih mukih obrva, sestra Paulina imala
je neto prisno i toplo u osmijehu i izrazu lica, neto to me je podsjealo na ljude
koje sam volio na akademiji. Na kraju kolske godine, kad se ekalo tko prolazi a tko
pada, kad smo 1941. bili poraeni u aprilskome ratu i jo se nije znalo kamo e koji,
pred moj bijeg Britancima, kad su pretpostavljali da u to napraviti i po cijenu
ivota, kad su ostali dizali paniku ili su nervozno rastavljali pitolje, jer nisu znali to
bi s prstima, oni se nijednom ne bi namrtili niti bi pokazali da je, moda, dolo
vrijeme da se gine. Kao da je dovoljno rairiti krila i odletjeti u toplije krajeve, ali
prije nego to to uinimo, moemo mirno i staloeno razgovarati. Eto, takvom mi se
uinila sestra Paulina.
Amidu Pepija poznavala je jo iz Zenice, gdje je za Prvoga svjetskog rata, u vrijeme
epidemije gripe i difterije, dolazila iz Sarajeva na ispomo. On je tad upravljao
eljezarom, koja je uzalud lijevala topovske cijevi jer je rat ve bio izgubljen,
prekinuti su eljezniki transporti i nikome, zapravo, te njegove cijevi vie nisu bile
potrebne. Ali on je traio od radnika da obaraju rekorde u proizvodnji, nagraivao ih
purom i penicom, u svojoj je kancelariji ispisivao priznanja i diplome koje im je
zatim uruivao na zajednikim proslavama vjerskih blagdana. Poeo je s tim
proslavama na samom poetku rata, a onda je iz mjeseca u mjesec izmiljao nove
blagdane. Uz Boice i Bajrame, Uskrs i Vaskrs, pravoslavne i katolike Gospojine te

Purim i Pashu, koji su se slavili uz objanjenje da su raunovoa, kuhar i jedan livac

idovske vjere, slavilo se svetoga Iliju, zatitnika
156
Gloria in excelsis
zbog fratara... Do kraja rata ve se slavilo i svetoga Kornijelija, zatitnika rogate
stoke, jer skoro da i nije bilo eljezarca koji nije doma drao barem jednu kozu. Ne bi
proao tjedan a da Pepi ne bi upriliio neku proslavu. Ljudima nije bilo jasno zato to
radi, kao to nisu razumjeli ni zato bodri radnike da izliju to vie topovskih cijevi,
kad ih je u dvoritu eljezare ve toliko da bi, uz austrougarsku i njemaku, ve
mogli opsluiti i sve neprijateljske armije. Sestra Paulina jednom ga je upitala zato
to radi kad mu se ve pola Zenice smije. Smije mi se ono pola koje ne radi u
eljezari, a ono pola koje radi, sretno je jer radi i slavi, pa ne vidi da se drava rui,
narod gladuje i zlo caruje. Da ne rade, u ova bi se vremena o sebi zabavili, a nema
goreg od toga da se ovjek o sebi zabavi. Dobro je i onima koji nam se smiju, jer da
nema nas, kad bi se i oni nasmijali.
Tako je amida Pepi asnoj sestri Paulini objasnio smisao svoje ratne proizvodnje.
Zavoljela ga je, i njega, i amidinicu Jelu, i njihovu djecu. U Zenici su joj postali
druga obitelj, to i nije neobino za fratre i popove; oni esto sklapaju prijateljstva i
kumstva koja nadilaze i stvarne rodbinske veze, ali ne vjerujem da ima puno asnih
sestara kojima se to dogodi. Sestri Paulini se, eto, dogodilo.
U jesen 1918, na samom kraju rata, sestra Paulina se vratila u Sarajevo, da bi se
nekoliko mjeseci kasnije preselila u Zagreb. Pepi joj je u poetku pisao, obavjetavao
je to se dogaa u eljezari, i kako se jedan za drugim gase blagdani koje je
ustanovio, iako mir nije onakav kakav se oekivao. Ostala je tmua nad dolinom
Bosne, uru-ava se eljeznika kolonija, grad je potamnio kao slika na zidu
zadimljene livnike kantine, otiao je stari car i doao novi kralj, pa se ini da e
skupo kotati izgradnja novoga Bea. Pisao je kako se svakim danom osipa njegova
upa, odlaze Poljaci, esi, Nijemci i Maari, nestaje gospode koja mu nisu previe
znaila dok su bila tu, ali sad mu poinju nedostajati, jer se bez njih arija prestaje
razlikovati od periferije, a i on gubi razloge da odlazi u trone fratarske crkvice na
rubovima Zenice i Kaknja. Najednom sve postade malo i trono, a ono to se jo do
juer moglo nazivati skromnou i smjernou u vjeri, pretvara se u duboko i u biti
beznadno siromatvo, u osjeaj kamo i sami dotrajavamo u gradu na kraju svijeta,
koji vie nikome nije vaan, jer su ga napustili svi koji su jednom davno u njega doli
i srodili svoju gospotinu, esto iritantnu, ali danas toliko potrebnu, s izvornom
istotom i neposrednou bosanskoga naroda.
Marluan ir\i ip nnki\r5n nrilikp 11 '/Vniri 7nlin cp na npctnnalc
157

put gubila u isto vrijeme kad su se njezini susjedi preko Save i Drine radovali
slobodi. Prvo je izgubila svoju muslimansku mater Tursku, da bi nakon toga izgubila i
svoga kranskoga oca cara Franju Josipa, pa iako joj ni mater ni otac poesto nisu
valjali, sad je Bosna ostala sirotica izmeu jae slavenske brae, koja e, kako se
na poetku ini, sebi uzimati vee komade kruha, a nju e tretirati kao nezakonito
dijete, kao kopile dva duboka srama, koja smo se, eto, u narodnim bunama i
svjetskim ratovima junaki oslobodili.
Na kraju svakoga od tih pisama, koja su, veli sestra Paulina, vie podsjeala na
politike programe i vjerska razmatranja nego na poruke prijateljstva, Pepi bi tek u
jednoj reenici spomenuo da su Jela i djeca dobro, puno je pozdravljaju i nadaju se
da e je put nanijeti u Zenicu. Bilo je neobino da se jedan paljiv otac, koji je uz
svako svoje dijete probdio sve djeje bolesti, i dobar mu, koji je za nedjeljnih
promenada pazio da ona bude via od njega i da se njezina rije glasnije uje od
njegove, najednom pretvorio u nekoga kome cijela obitelj stane u jednu reenicu.
Ve pred kraj 1919. prestala su stizati njegova duga pisma, ili Pepijeve zenike
kronike, kako ih je sestra Paulina nazvala. Moda je to bila posljedica njezinih
viekratno ponovljenih prigovora i sumnji da je, zbog stvari na koje sam ne moe
imati utjecaja, poeo zapostavljati enu i djecu:
Vjerujem da nije tako u Tvome svakodnevlju, ali jest u Tvojim zenikim kronikama,
koje mi alje i kojima se od srca radujem, no bliskost naih srca, dar Jele, djece i
Tebe, koji mi je poslao dragi Bog u vremenima teim od ovih, navodi me da od
Tvojih kronika oekujem neto drugo. Sta pria Jela, kako je djeci u Sarajevu na
kolama, je li u zadnje vrijeme bilo krompirue, kako joj je za Uskrs uspio kuglof? To
mene, dragi Pepi, zanima. Takve misli, sitnice moda, krijepe duu prijatelja. Nadam
se, i Boga molim, da je u ivotu drukije nego u pismima. Ni pokojni na car Franjo
Josip, Gospodin neka ga daruje mirom vjenim, ni na dragi kralj Aleksandar, ne
mogu zamijeniti sitnice naih prijateljstava.
Sljedeih godinu ili dvije Paulini je slao dopisnice, na koje bi stalo nekoliko
openitih rijei o zdravlju, srei i vremenskim prilikama, a uz njih crtee olovkom u
bojama, na komadima hamera razliitih veliina, potpisane imenom Huberta
Stainbergera. Crtei su prikazivali planinske pejsae, izmjene godinjih doba,
eljezaru i eljezniku koloniju, prizore iz zenike arije, crkvu i samostan u
158
gloria in excelsis
em oka koje sve to gleda vidi prvi put, ti su crtei silno potresali sestru Paulinu,
premda si nije znala objasniti zato.
Zamislite, molim vas, asnu sestru kojoj svakoga tjedna stiu goleme kuverte, koje
nikada ne otvori pred drugima, nego se zatvara u svoju sobu, da bi nakon sat ili dva

izala sva podbuhla i oiju crvenih kao u zeca. Ne moete zamisliti koliko sam
svojim druicama, a na kraju i naoj predstojnici, majci Katarini, bila sumnjiva!
Jednom su mi, dok sam bila na slubi u bolnici, tajno ispremetale sobu i nale
pedeset velikih modrih kuverata s pedeset crtea. Eh, da sam tad mogla vidjeti izraz
lica majke Katarine, dok je gledala precizni crte zenike visoke pei, s nebom
punim oblaka!
Pepija sam u jednom pismu upitala tko je Hubert Stainberger. Bivi crta iz
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, odgovorio je. Zbog ljubavi je doao u Zenicu, ali ga
ona nije htjela. ivi u suterenu kue "VVinkler, a Pepi ga alje uokolo i naruuje to
e nacrtati, pa te sve crtee alje meni. Hubert Stainberger od toga ivi. Poslije sam
svakoga mjeseca uz pismo Pepiju slala i koji dinar za Huberta. Poruila sam mu
koliko mi se sviaju njegovi crtei, te da se javi ako bude prolazio kroz Zagreb, jer
kod nas uvijek ima gdje prenoiti. Zahvalio mi je i poslao crte zenikoga sokaka
niz koji se sputa asna sestra. Prikazao ju je s lea, jer nije znao kako izgledam.
Nesretni Hubert, nikada nije doao u Zagreb. Samo je jednoga dana stigla kuverta s
praznim listom hamera, a u donjem desnom uglu, tamo gdje je Hubert potpisivao
svoje crtee, Pepi je napisao: Hubert Stainberger (Saltzburg 1858. - Zenica 1922.)
Sve vrijeme mislila sam o mladiu, a Hubert je, eto, ve bio starac. U koga li se,
dragi Boe, pod stare dane zaljubio, pa je doao u Zenicu po svoje sirotinjstvo?
Nakon toga Pepi nije poslao niti dopisnicu. Zabrinula sam se to mi ne odgovara,
ve triput sam mu bila pisala kad mi je stiglo pismo, najtunije koje sam ikada
dobila, ali ne od njega nego od Jele. Klimavim tampanim slovima, nalik na amlice
koje izrauju kakanj-ski rudari da bi na njima u proljetna popodneva sjedili ispred
svojih kua, pisala mi je da je Pepi otiao, a da ona ne zna zato, ali da misli kako
se nee vratiti. I dok su djeca u Sarajevu, a ona sama u pustoj kui, uini joj se da
ne zna zato je Pepi ikad dolazio. Ne proklinje ga, ali ga ne razumije. A to je gore.
Moli se za njega, ali nekako osjea da joj se molitve ne primaju. Ako joj budem
pisala, neka piem velikim tampanim slovima, da ne trai druge da joj pismo itaju.
Tako sam. sosDodine eliko. ooela Disati tampanim slovima.
159
pisala tampanim slovima, a sestre su se udile, pa se i zabrinule da mi nije stradao
vid. Teko mi je bilo objanjavati im emu tampana slova. Osim toga, morala bih
poeti ispoetka, rei im tko su zeniki Stubleri i to mi oni u ivotu znae, a to bi,
barem to se mojih sestara tie, teko ilo. Bogu hvala, imam etiri sestre i sve su
puno mlade od mene. Znate, obino se dogodi da roditelji u mladosti narode svoju
djecu, pa im Bog pod starost daruje jo jedno. Kod naih roditelja bilo je drukije.
Dobili su mene, nakon ega se punih petnaest godina vjerovalo da vie ne mogu
imati djece, da bi se nakon toga, skoro godinu za godinom, rodile etiri moje sestre.
Ali nije bilo samo do toga to su bile premlade da bi ba sve mogle razumjeti. Osim
najmlae, moje Melanije, ostale nikada i nisu sasvim odrasle. Ali to vam je neka

druga pria, koju vam moda i ne bih trebala priati. Nigdje vam se ne uri? A i gdje
bi vam se urilo, kad je vojska Njezinoga Visoanstva daleko i nije vjerojatno da e
vam se pridruiti. Vas su, pretpostavljam, ostavili da sami odluite kamo ete. Ne
bih vam bila u koi. Nije lako odluivati izmeu pameti i srca. Ja sam odluila da
idem, ali meni je lake, moja uniforma se razlikuje od vae, Bog me treba i na
drugome kraju svijeta, a zaviaj nosim na Hubertovim slikama. Ali bih vam svejedno
ispriala neto o moje etiri sestre. Tko zna hoe li u Rimu, ili kamo ve stignem,
biti onih koji bi me razumjeli.
Dakle, zato nijedna osim Melanije, koja je tada jo bila dijete, ne bi razumjela to su
mi znaili Jela i Pepi? Sestre su mi, volim ih i ne bih htjela grijeiti duu, ali nakon
svega to se dogodilo i ivota koji je iza nas, rei u vam da su moje sestre ohole.
Teka rije? Dobro, moda za vas i nije, jer ne znam kako vi postupate s rijeima,
neki ljudi i u dobru i u zlu vole rijeima pojaati doivljaj, ali ja mislim na onu
stvarnu, biblijsku oholost.
Otac nam je bio kockar i kartaro, koji je jednom na lutriji zaradio novac od kojega je
kupio veliku lijepu kuu na Bjelavama. U toj kui sam se i rodila. Ali je nakon toga,
u samo nekoliko godina, prokockao i tu kuu, i zemlju u Sarajevskom polju, i kuu
u Otesu, tako da smo na kraju ivjeli u jednoj malo veoj sobi na Mejtau, a ni ta
soba nije bila naa. No, bez obzira na tu Boju pokoru, bez obzira na to to bi i duu
prokockao da mu je dua imala kockarsku cijenu, bio je dobar ovjek i u biti paljiv
otac. Nikada nije podigao glas, ni na nas ni na majku, nije pio i bludniio, nije se
gnjevio, volio ga je komiluk, i ba je bio izuzetak medu sarajevskim radnitvom
160
GlOEIA IN EXCELSIS
su sve dobro od seljakih obiaja, a nisu jo postali graani, pa su bili grubi,
neotesani i duboko greni. Ako mene pitate tko je prvi u Sarajevu opsovao Boga,
rei u vam da je to bio radnik. Znam i kada se to dogodilo: godinu ili dvije po
dolasku Austrije, kada su otvorene prve velike radionice. Pod Turskom crkve nisu
imale tornja, nisu se smjela uti zvona, krtene due bile su dva pedlja ispod
nekrtenih, ali psovanje Boga je dolo s Austrijom. Na otac nikad nije opsovao,
redovito je iao u crkvu, molio se prije spavanja. Prvo za nae zdravlje, a nakon toga
za dobitak na kocki. Tako se meni ini.
Majka nam je bila iz Kreeva, od roda Pakvana, kovakih slugu, kojima su stoljea i
generacije bile nune da se uzdignu iz hude sirotinje. Kuevna i dobra domaica,
pobona na starinski fratarski nain, to znai da njezina vjera nisu bili samo crkva i
molitva, nego i nain ivota. Nekad je neki fratar rekao da se bronhitis u djece lijei
tom i tom travom pa bi ona po Trebeviu brala fratarske trave, umjesto da nas vodi
doktoru. Ne bi me zaudilo i da je jufku za krompiruu razvlaila na neki poseban,
fratarski nain.

Zbog svega toga bilo joj je jo puno tee s naim ocem. Vikala je na njega,
proklinjala ga, prijetila mu kaznom Bojom i naim siromatvom, koje je dodatno
preuveliavala, jer joj se, vjerojatno, inilo da se vraa pakvanskoj sirotinji od prije
tristo godina. Govorila mu je ega sve ima u drugim kuama, kako izgledaju ivoti
dobrostojeih kuferaa, te da u svakoj potenoj sarajevskoj katolikoj kui postoji
glasovir i da svaka katolika djevojica ui vez, bonton i sviranje glasovira. Ja se
svih tih pria nisam previe nasluala jer sam se zaredila prije nego to se rodila
najmlaa sestra, ali one su odrastale uz materine grdnje i oeve utnje. Sve dok
jednoga dana, nakon jo jedne izgubljene partije preferansa, nije pao mrtav na
stubitu.
Umjesto da ga sahrane kao to je red, otac je pokopan na raun Crkve. upniku su
slagale da nemaju novca za ukop, a nekoliko dana kasnije kupile su glasovir.
Pokuajte zamisliti sobu u kojoj su pet ena i koncertni glasovir. Tako su ivjele.
Majka se ubrzo za ocem ugasila, Melaniju su odgajale tetke, a u njih tri je rastao
bijes na cijeli svijet. Ne, nijedna nije nauila svirati glasovir, ali su po Sarajevu
hodale kao beke frajle, prezirui sve oko sebe, a naroito sirotinju i inovjerce.
Crkva im nije bila mjesto molitve, skruenosti i jednakosti meu ljudima. Dolazile su
na misu po sat ranije da zauzmu mjesta u prvome redu. Kada bi njih tri klecale,
drugi su se osjeali krivima. Ne znam to objasniti, niti sam ikome o tome mogla
govoriti, osim
161
moje tri sestre. On samo kanjava. Oprosti mi, dragi Boe, gledala sam ih, osjeala
i znam.
Malo pred rat Melanija me je posjetila u Zagrebu da mi kae kako je zavoljela
jednoga ovjeka. Dobro je ako nisi zgrijeila te ako je i on zavolio tebe. Jest, rekla je,
pa bi me i zaprosio. Ali njih tri su rekle da me se odriu i svata su o meni napriale
don Anti, upniku. Kau da e i nadbiskupu ii. Rasplakala se, a ja je tjeim i
pravim se da ne razumijem, ali dobro znam o emu se radi. Znam i da mi ona ne
kae:
A kako se mladi zove?
Budimir... Aleksijevi, ree i pogleda me onim pogledom zbog kojega sam se
pokajala, pa se i danas kajem, to joj nikada nisam sve o sebi rekla. Jer o sestrama
nisam mogla.
E, milo moje, neka je tebi tvoj Budimir iv i zdrav. Pa mu reci da te je kod mene
isprosio.
Vjenali su se poetkom 1941, a Budu sam upoznala godinu dana kasnije, kada ga
je dovela u Zagreb, hrabra moja sestrica, bez dokumenata i potpuno izgubljenog, da
ga negdje sakrijemo. Puno bi se lake jedan Srbin, potanski slubenik, rodom iz

Kruevca, koji govori ekavski kao da je juer stigao iz Srbije, sakrivao u Sarajevu. To
vam je, valjda, jasno. Ali Melanija se plaila sestara, koje su u meuvremenu postale
opasne aktivistkinje, u ljupkim vojnim odorama i s kapama na kojima se kooperilo
ono jedno slovo, gore nego u Poglavnika. Ustaka mlade, ustaka ena, kriari i to
ti ja znam to jo, sve hrvatsko u Sarajevu palo je na njihova nejaka plea, a one su
se s narodnim zadaama junaki nosile. I sve to iz jednog jednostavnog i jadnog
razloga: da Bude i Melanija umru od straha.
Bude i Melanija bili su tu, kod mene, do prije mjesec dana, a onda su se vratili u
Sarajevo. Ali sestara vie nije bilo. Traila ih je na sve strane, raspitivala se kod
sveenika, sve dok joj neki fratri u samostanu Svetog Ante nisu rekli da su se nae
tri sestre, zajedno s vojskom i gradskom upravom, povlaile prema Sloveniji i
Austriji. Posljednji put viene su kod Celja. Ne znam to je s njima bilo, molim se da
su ive i da su na sigurnome i da dragi Bog nije kaznio njihovu oholost. Volim ih, jer
su mi sestre i jer nitko nije zasluio odmazdu pobjednika, ali mui me i boli, do
bijesa me dovodi, do tog mrskog pakvanskog bijesa, to to dobro znam da se njih
tri nikada ne bi preoblaile u odore revolucionara da nije Melanijine iste ljubavi i
Bojega blagoslova jednom sretnom braku.
162
gloria in excelsis
shvatili zato im nisam mogla objanjavati zato piem pisma velikim tampanim
slovima.
Nekoliko mjeseci nisam nita ula za Pepija, a onda me je, jednoga ranog jutra, jo
nije bilo ni svanulo, doekao pred vratima bolnice. Sav uparaden, u skupom
svilenom odijelu i bijelim cipelama, izgledao je kao drugi ovjek. Ja te neu
osuivati, rekla sam mu. Ako si zato doao, moe se odmah okrenuti i otii. Od
mene to, Pepi, nee uti. Sam zna to si uinio, pa nek ti je na duu, to bi rekli
tvoji Zeniani, ne oekuj od mene da drim kantu iz koje se pepelom posipa!
Odgovorio je da nije zbog toga doao, da je u Zagrebu ve nekoliko mjeseci i da me
ne bi uznemiravao da se nije dogodilo neto to nije u vezi s onim to je uinio. A to
to je uinio sigurno je runo, zna da me je razoarao i da tu povratka nema, nikad
mi vie nee biti onaj Pepi, ali valjda je, ipak, preivjelo neto izmeu nas dvoje.
Neu te osuivati, rekla sam mu, prema tome nita nije umrlo. Samo je sve puno
alosnije.
Sjeli smo u ekaonicu na odjelu za plune bolesti. Okolo je kaljucao neki blijedi
svijet, takve su to bile godine, sve je bilo puno tuberkuloza i emfizema, ljudi su
gubili dah, a Pepi je u toj ekaonici bio jedini savreno zdrav ovjek. Ja sam bolovala
od nekih svojih bolesti, lakih i izljeivih, ali su bile brojne, tako da mi je njegovo
zdravlje bilo udno. U Zenici, koliko se sjeam, nije bio toliko zdrav.

Rekao mi je da je s njime sve krenulo loe nakon gostovanja Josephine Clair. Zna li
tko je ta ena?, pitao je. Znala sam, ali sam ga pustila da mi ispria. Josephina Clair
bila je crna nesretnica, koju su u Zagreb doveli onako kao to se dovode cirkuske
ivotinje ili kao to Cigani mekari vode svoje medvjede i za njih u loni skupljaju
novac. Bila je neto izmeu insana i hajvana, kako bi se to u Bosni reklo. Zbog boje
koe nisu je doivljavali kao ljudsko bie, a ipak je bila ena, lijepa i privlana, crni
cvijetak bludnih misli. Iekivao se grijeh, kao to se, oprosti mi Boe, iekuje
radosni dogaaj. Nije to vie bio onaj francjozefovski Zagreb, duboka austrougarska
provincija, prosta i jednostavna, u koju je svaka vijest kasnila po tri dana, a Be je
bio jedini centar. Sto se nije dogodilo u Beu, to i nije bilo vano. Sad je naoj
balkanskoj provinciji glavnim gradom postao Pariz, a iz Pariza je, umjesto sirotih
carskih bludnica, stizala jedna drukija, crna kao Afrika, koja Zagrepane nije
podsjeala na njihove majke, keri i sestre. Zavladala je opa muka histerija, kao
da stie carica
najavljivalo neka strana vremena u kojima e se ljudi pretvoriti u bijesni opor.
Poelo je, dakle, sa oporom bludnika, a nastavit e se sa oporom ubojica. Ne
znamo to nas dalje eka, ali jo samo Gospodin uspijeva razabrati kakav je tko i to
je iji grijeh.
Josephina Clair je cijeli mjesec, ili malo krae, u Zagrebu odravala te svoje
predstave. Pjevala je, izvodila nekakve animalne plesove i ostajala naga pred
stotinama mukaraca. udoredno graanstvo nije se previe bunilo, u crkvi su
okretali glave na drugu stranu, gradskim oima bilo je svejedno. Valjda su bili
obuzeti drugim, vanijim problemima, jer su se po ulicama dogaali atentati,
policijski agenti odvodili su gimnazijalce, pa bi ih sutradan ljudi pronalazili u kakvom
prigradskom jarku, s kurumom u glavi. Komunisti, frankovci, republikanci, novine su
bile pune nekih novih rijei, novih imena za narodne neprijatelje i objanjenja tolikih
nasilnih smrti. Sto je tada mogla znaiti jedna bludnica? Prva crna bludnica u
povijesti grada Zagreba.
Pepi se nad njom saalio, kao i nad nesretnim crtaem Huber-tom Stainbergerom,
kao i nad radnicima zenike eljezare, ija su djeca u proljee 1915. umirala od
difterije i arlaha. Ali umjesto da svojoj suuti da neku prikladniju formu, umjesto
da Josephini potajice udijeli milostinju, umjesto da se sakrije od ljudi kad ini dobro
djelo, on je na sva zvona razglasio da poziva Josephinu Clair da bude njegova goa
u hotelu Esplanade, na zabavi koju prireuje za kuhare, sobarice i dangube sa
eljeznikog kolodvora. Ako je time nekoga elio neemu pouiti, recimo ljudskosti
ili odnosu prema blinjima svojim, ne samo da nije uspio, nego je uvrijedio cijeli
Zagreb. I udoredne i one druge, one koji nisu ni uli za Josephinu Clair, kao i one
koji su sudjelovali u njezinim bludnim priredbama. Svima je uputio pljusku, a to ne
treba raditi ni ako je po pravdi Bojoj, pogotovo ne u gradu u kojem si doljak.
Doao je k meni mjesec dana nakon zabave u ast Josephine Clair. Ispriao je da su
ga svi napustili. Najprije oni koje je prve upoznao pri dolasku u Zagreb, gospoda s

kazalinih premijera i s popodnevnih kava u Gradskoj kavani, umirovljeni bankari i

industrijalci, bivi komitenti zenike eljezare. Odmah za njima glave su okrenuli
partneri za preferans, ljudi s kojima se kockao i doekivao zore u podsljemenskim
krmama. Prvo bi mu tek prigovorili, uvajui na dan-dva privid prijateljstva, a
onda ga naprosto ne bi pozdravili. Rijetki su prelazili na drugu stranu ulice, veina
se mimoilazila s Pepijem
164 GLOBIA IN EXCELSIS
srama, u hodu, iseknuti nos u maramicu i neete primijetiti da vas je ovjek
pokuao gledati u oi. Na kraju su ga poeli izbjegavati i siromasi koji su bili na
zabavi s Josephinom Clair. Shvatili su da ak i njihovoj reputaciji moe koditi to
poznanstvo.
Pitao me je to da ini. Rekla sam mu da se vrati Jeli u Zenicu i zaboravi da je ikada
bio u Zagrebu. Znao sam da e mi to rei, odgovorio je skoro ljutito. Rekla sam
mu da u meni ne gleda sluavku Gospodina naeg, pa ak ni jako pobono bie.
Jest, bila bih sretna da se vrati kui, molit u se da mu Bog prosvijetli pamet i da to
uini, zbog Jele i djece, te zato to je sve drugo veliki grijeh, ali sad mu ne govorim
iz tih razloga i s takvim pobudama. Neka se vrati, jer mu u Zagrebu vie nema
ivota. Nije ovo Zenica, pa da te u jednome danu svi ispsuju, da za tobom krene
jednodnevna hajka, pa ako je preivi, nastavlja ivjeti kao ovjek. Ovdje nema
velikih i tekih rijei, ulinih grubosti i hajke, nego samo tihi i ustrajni prezir, koji
traje doivotno i od kojega nema lijeka. Osjeat e se krivim, a da nee znati
zato. Bit e najusamljeniji ovjek na svijetu, sve dok ti na kraju ne oduzmu
dostojanstvo. Nada se da ti ast i dostojanstvo nitko ne moe uzeti i da samo Bog
moe suditi o tvojim grijesima, ali, dragi prijatelju, nisi u pravu. Nakon to Zagrebu
uputi pljusku, Zagreb ti moe uzeti sve. Zato se kupi odavde i idi u Zenicu. Ba tako
sam mu rekla, ali nije me posluao. I znala sam da nee. Pepi se nije mogao vratiti
onoj koju je iznevjerio, pa jo zato to mu ovdje vie nije bilo mjesta. 1 kad je u
dvoritu eljezare gomilao topovske cijevi koje nikome nisu trebale, i kad je izmiljao
blagdane koji e ljudima pomoi da zaborave svoju nesreu, i kad je javno
pokazao da je jedna crna bludnica za njega ljudsko bie, moj Pepi je bio samo
dobar ovjek i nita vie. Nije mu ilo u glavu da je uvrijedio Zagreb, da je uvrijedio
cijeli jedan grad i da izmeu ivota i onoga to u svetim knjigama pie ipak postoji
velika razlika. Ili, moda, razlike nema. Ni Isus Krist se nije bolje proveo nakon to je
narod pouavao o bludnicama.
Nakon to je otiao, mislila sam da se vie nikada neemo vidjeti, i bilo mi je teko.
Plakala sam, jer je umro prijatelj. Jeli sam napisala da je dolazio, ali da se vie nee
vratiti, ni meni, ni njoj. Ostao je sam sa svojom velikom patnjom. Kao i svaki drugi
patnik, sam pred licem Gospodinovim. Ja sam u svojoj ljudskoj slabosti vjerovala da
je Pepi svoju patnju mogao izbjei. Bog nam daje snagu, ali nas ponekad uini
slabim u razabiranju razloga ljudske patnje. Tako ia. eto. nisam na vriieme sasvim
razabrala razloee PeDiieve oatnie Da

165
Tri godine kasnije na vratima samostana pojavio se prosjak u ritama. Cipele je
obmotao nekakvom icom da mu ne otpadnu potplati, bio je polugol, zarastao u
kosu i bradu, mrav kao avet i grozno je zaudarao. Nadam se da to nikada niste
osjetili, ali beskunici najprije vonjaju na znoj i mokrau, pa na izmet, svoj i tui,
da bi na kraju, kada se sasvim izbezume od gladi i zime i kada okopni sve to je u
njima ljudsko, poeli zaudarati na smrt, na ivotinjske strvine i ljudske leeve. Znam
o emu govorim, jer sam i za prologa i za ovoga rata prolazila krajevima koje je
pregazila vojska, svejedno koja i ija, i traila preivjele, a nalazila samo mrtve,
umorene prije dva ili tri mjeseca.
E, taj je prosjak zaudarao na smrt. Rekla sam mu da prieka i pola da mu donesem
hrane.
Paulina, ti me se ne sjea!, progovorio je za mnom.
Da, bio je to moj Pepi, gospodin Josef Stubler, bivi upravnik eljezare u Zenici,
samo glas mu je ostao isti. Htjela sam ga zagrliti, ali se izmakao, bio je obziran,
plaio se da u se zgaditi i povratiti. Toliko je, jadan, smrdio. Okupale smo ga,
posule prahom protiv buha i gamadi, sestra Filomena ga je oiala i obrijala, nale
smo mu odjeu, ali vonj je ostao. Istina, ne onako jak, ali se svejedno morao
otvarati prozor u prostoriji u kojoj bi boravio. Lice mu je bilo neprepoznatljivo, bio je
to neki nepoznati, izmravjeli starac, kojem se lubanja jasno ocrtavala ispod tanke,
neobino zategnute koe.
Htjela sam mu priati o Jeli i djeci, ali bi poeo mahati rukama, kao da se brani od
pelinjeg roja:
Nemoj, Paulina, za ime Boje!
I, eto, nisam mu o njima govorila. Nita mu, zapravo, nisam govorila. Sjedila sam u
dnu Pepijeve postelje i utjela. Molila krunicu, uzdisala, drala ga za ruku kada bi u
snu zajeao. Sestre nisu shvaale zato smo ga primile k sebi i zato ne doputam
da ga se smjesti u ubonicu. Vjerojatno ni asna majka Katarina nije shvaala, ali
mi je putala po volji, jer je vjerovala da inim neko dobro i bogougodno djelo.
Nakon to je u mojoj sobi pronala slike Hu-berta Stainbergera, mislila je da sam
malo luckasta, ali da sam do krajnosti predana sluenju Bogu i ljudima. ak je
poela zazirati da preda mnom pokazuje svoje sitne slabosti. Vie nije grintala jer su
kuharice loe skuhale pire krumpir ili je od mene sakrivala kako ita romane
Augusta Senoe, koje je silno voljela. Naravno, bila je u kri\m KTicam cp ravlikrvvalq r\A rlriiCTih cpctarn nim t-\ri tr*mp crn nicnm
166
gloria in excelsis

167
tovnom ivotu, mojoj obitelji i zenikim prijateljima, nikad nisam govorila. Jasno vam
je, gospodine Curlin, zato sam o tome utjela. Vama sam sve ispriala, jer sutra
odlazim, malo je vjerojatno da u se ikad vratiti, a ne mogu neispriana otii pod
zemlju. Bogu se sve kae, ali mora se rei i ljudima. Ili barem jednome ovjeku.
Pepi je dva mjeseca ivio s nama. Umro je na istu srijedu, ugasio se meni na
rukama, kao neki djeak, irom otvorenih oiju. To jutro dugo smo se gledali u oi,
znao je da odlazi, mirno je primio sveenika, isusovca Adolfa Kriania, a onda
smo se opet dugo gledali i gledali, sve dok se u Pepijevim oima vie nisu ogledale
moje oi, nego isto plavo nebo, negdje iznad Bistriaka ili iznad Kraljeve Sutjeske.
Mirna i blaga smrt, nakon koje je, napokon, nestao i onaj strani vonj. Rekla sam
pateru Adolfu da mi je upravo otiao najbolji prijatelj. On me je zagrlio i nita nije
rekao. A da me nije zagrlio, ja se ne bih rasplakala. Znate po emu znam da nisam
tako dobra Boja slubenica? ee plaem od rudareve ene kojoj mu ne izlazi iz
jame. Tako se to u moje vrijeme govorilo u Kaknju.
To bi vam, eto, bila pria o vaem ujaku. teta to niste imali prilike upoznati ga. Bio
je drag ovjek. Jedan od rijetkih pravednika, koliko god je grean bio. Napisala sam
to i Jeli, ali ona mi nije odgovorila. Bila se naljutila i nije mi pisala nekoliko mjeseci.
Onda se javila, pitala me za zdravlje, rekla kako su djeca i to ima novo u Zenici, ali
njega vie nije spominjala. Shvatila sam to kao preutni dogovor izmeu nas dvije.
Pepija vie nikada nisam spomenula. Sve dok nije doao gospodin Markan, jedna od
dvije osobe koje su bile na Pepijevom sprovodu na Mirogoju, i rekao mi za vas.
Drago mi je to ste se pojavili.
A sad vam elim svu sreu ovoga svijeta i da vas dragi Bog uva i sauva, te vas
uputi na pravi put. Odluujte po srcu, a ne po razboru, hoete li ostati ili ete ii.
Ali upamtite, ako napustite domovinu, povratka vam najvjerojatnije nema. Ako
ostanete, uskoro vie nee biti naina za odlazak. Eto, i sjetite me se s vremena na
vrijeme, ne samo u molitvama. Bit e mi potrebno vae sjeanje.
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 22 minute
Kao kad plane sijeno, pa se plamen do neba digne i nakon nekoliko trenutaka ugasi
se sam od sebe. tako se i ovn n nVset minuta
e drugi ovjek, edan i glavoboljan pa mu nee biti do belaja, trojica propalica
igraju ajnc, prvu je partiju dobio Dino Vukov, sljedeu e izgubiti, i malo pomalo
opet jedni drugima postajemo ljudi. Dat e Bog da se u miru raziemo, teka su
vremena e da bi ih jo i sami jedni drugima oteavali. Bolje je i meni da spustim ovu
lopatu, da ne pravim budalu od sebe, mogli bi ljudi pomisliti da sam stvarno htio
nekoga ubiti pa da se poslije raspriaju po ariji.

Vidje li ti imuna Pakvana, jutros ga je pamet sasvim ostavila, prepao se jadniak

britanskoga bombardmana i ta e nego da logorniku Skorvatzvju glavu lopatom
odrubi. Umislio si je da dri sablju u ruci, ta li, a da je logornik Karaore glavom i
bradom, pa mu glavu valja rubiti. A ovaj mrtav pijan, noas se opasno zarakijalo
kod Sameka, pa ne zna ni kako se zove i lako bi ga imun uvjerio da je Karaore, a
ne ustaki logornik. Da ne bi prisebnoga svijeta, krv bi potekla podrumom, pa ti
onda objanjavaj ta je i kako je bilo. Nego, valjalo bi imuna odvesti doktorima za
glavu, da oni malo ispitaju ta se to unutra muka, jer je ovjek, Boga mi moga,
jutros sasvim pobudalio. Da Skorvatzv nije pijan zaspao, moglo je po ejtanovoj i
avoljoj poi...
Tako e oni po ariji priati, znam ih dobro. Ali neka govore to im je volja, za
svakoga od njih i ja imam poneto, pa poslije moemo usporeivati ija je jaa.
Ionako nam ne bi bilo prvi put. Sjeam se tako onoga dana kada je Moo Levi
generaltabnim vozom, skupa sa eneralom Kalafatoviem i svitom, otputovao iz
Sarajeva, bio je etvrti april, svi su znali da e poeti rat, jer nam Hitler nee
oprostiti nevjerstvo, a Bosa Fogl se sputa niz Bjelave s violinom u ruci.
Rekoh, gdje si, bona, pola s tom tamburom? Tako smo se vazda alili, ja njezinu
violinu nazovem tamburom, a ona meni da e poslati Zdenka da me istambura jer
ne razlikujem violinu od tambure. Zdenko, njezin pokojni mu, bio je profesor
muzike, ali i jedan od najljuih ljudi u Sarajevu. Prcvoljak od tri lakta, manji od
svojih uenika, ali dozlaboga prijek. Jednom ga Husnija ati, bokserski prvak
drave, neto uzrujao, a Zdenko mu veli - de, ivota ti, sagni se da ti neto na uho
apnem!, Husnija se sagnu, a Zdenko ga sastavi akom posred brade. Opruio se
ampion koliko je dug i irok, gleda Zdenka odozdo i ne moe da vjeruje to mu se
dogodilo. E, vala Zdenac, s tobom ne valja belajisat ako te ovjek nije namjerio
ubiti. A meni se ne ide na robiju, pa te neto ne bih ubijao. Ali jo jednom
mi rpri rla sp sacrnpm i nriit ru tp ta kota Ha kota Tako ie Hirsniia
168
Gloria in excelsis
169
Rekoh, gdje si, bona, pola s tom tamburom, a ona e meni: Idem na probu
filharmonije!
ega, jadna?, iskreno sam se zaudio, kakva filharmonija kad poinje rat!
Prekosutra imamo koncert, tano na sto pedesetu godinjicu smrti Wolfganga
Amadeusa Mozarta.
Jest, velim ja Bosi, ako vabo ve sutra ne napadne.

Nee Hitler na grad u kojem slave Mozarta.

Je li ti to, Boso, stvarno tako misli? Ako misli, onda ti nisu svi na broju! Kao da
Hitler gleda gdje se ta svira.
Nee, nee i nee, ponavljala je Bosa, pa se, kao, malo i naljutila na mene.
E, vala dobro, onda ja kupujem ulaznicu da ujem tu muziku zbog koje nee biti
rata.
Tako sam primirio razgovor i razili smo se u dobru. Znao sam da ne moe biti onako
kako Bosa govori, ali sve me neto tjera da joj povjerujem, pa nakon posla otioh
kupiti ulaznicu. Kad tamo, biljeter mi veli da je sve jo prije dva dana rasprodano.
Pitam ga ima li koju ulaznicu ispod pulta, dobro u platiti, a on kae da su i takve
rasprodane, ali daleko je prekosutra, moda se netko razboli ili kome umre daida,
moda se netko posvaa sa enom. Razliite su mogunosti, pa neka za svaki
sluaj navratim jo koji put, ako se vrati koja ulaznica, obeava mi da sam prvi na
redu.
Umjesto da poem kui, otioh na ruak u krmu Kod tri vola, pa u poslije
provjeriti je li tko vratio ulaznicu. Jeo sam pastrmke i krumpir salatu, popio pola litre
ilavke i sifon sodu, priao s Avdom konobarom o pelinjoj kugi koja je pomorila
hiljade konica u Hercegovini, Ciganki Leposavi dao dinar, samo da mi se makne od
stola. Sjeam se svega to sam radio, svakog detalja i rijei, svakoga koga sam
sreo i svega to sam mislio. Vie mi je sjeanja ostalo od tog i sljedeeg dana,
nego od cijeloga ivota. Nakon to mi je Bosa Fogl rekla da nee biti rata jer
filharmonija dri koncert povodom sto pedeset godina smrti VVblfganga Amadeusa
Mozarta, poeo sam sve pamtiti. Poslije sam razmiljao zato je tako bilo i zato je
dragi Bog htio da mi ivot stane u ta dva dana. Nisam se domislio razlogu, ali
nekako znam da e mi, prije nego to umrem, On odgovoriti.
Poslije ruka opet sam otiao do Narodnog pozorita. Ni jedna karta nije vraena,
ali mi je biljeter rekao da malo popriekam, jer
kojem je umro daida iz ivinica pa hitno mora na denazu. Ili neki koji vraa
ulaznice jer ga je hitno pozvalo u Beograd da izvidi dravne rezerve kukuruza. Samo
ljude treba sekundu-dvije ostaviti u neizvjesnosti i ve izmiljaju svakojake lai. Da
ih je bilo sve zapisati, mogla se od toga nainiti dobra knjiga. Ali i bez toga se
isplatilo, jer je svaki sretan kad mu ponudi upola manju cijenu od one koju je platio
za ulaznice, mudrovao je biljeter, pa bi mi dotoio rakiju, zadovoljan to je dobio
drutvo, a usput je nekoga i prevario. Naime, dobro je znao da ovoga puta nitko
nee vraati ulaznice. Ne zato to je svirala filharmonija, niti zato to bi ljudima
Mozart bio toliko drag, nego zato to su znali da posljednji put prije rata idu u
pozorite.

Tako sam upoznao Peru Filipovia, bilj etera rodom iz Varea, koji je od rudarske
sirotinje pobjegao u grad i sagradio kuu kupujui u pola cijene vraene ulaznice.
Bio je varalica, pa je tako i mene prevario mamei me da mu pravim drutvo, ali od
njega nitko nije imao tete. Jedni su bili sretni to im hoe primiti natrag kupljene
karte, a drugi su bili jo sretniji jer bi kod njega bilo karata i nakon to su sva mjesta
bila rasprodana.
Dva sata kasnije, nakon sedme rakije, rekao sam mu da moram kui, a on neka se
dri obeanja i neka mi sauva prvu vraenu ulaznicu. au se zakleo da e biti
tako i nikako drukije, a ne moe se ivim udom nauditi zato ve nije vraeno
barem petnaest ulaznica, pa se tako i rastasmo.
Iao sam niz Kulovievu, zemlja mi se ljuljala pod nogama, zgrade su treperile kao
da su od papira, a ja sam znao da e nas Hitler napasti ako netko ne vrati kupljenu
ulaznicu. Ako je barem jedan ovjek vrati, tada nee biti rata. Popio sam vie nego
to je trebalo, a ovjeku u pijanstvu svata padne na pamet, ali ovo moje kao da
nije bilo od pijanstva. Bilo je tako jasno, da jasnije biti ne moe, kako je jedna
ulaznica za filharmoniju dovoljna da se ne zarati. Da sam bio potpuno trijezan, te bih
veeri isto mislio.
Sutra nisam ni iao na posao, nego sam ranim jutrom doao pred pozorite i ekao
Peru Filipovia. Doao je oko deset i iznenadio se to me vidi. Sjeli smo kod njega,
on je skuhao kafu, a ja sam mu tada rekao da ta ulaznica nije neka obina ulaznica,
nego da e ona, na ovakav ili onakav nain, odrediti nae ivote.
I tako, veli, Hitler e se predomisliti ako ti nabavimo kartu?
Jest, sasvim je mimo pameti, ali je upravo tako.
Mimo pameti, to si dobro rekao!
170
Gloria in excelsis
Ama, bolan, ne smijem se tebi. Nego onako, smijem se strahu. Mome strahu? Ali ja
ti se, Pero, rata ba neto i ne plaim. Jah, eto vidim. Veli, ako ti uje Mozarta,
nee biti rata? Sigurno je tako.
E, pa zna ta! Ili si se ti usro od straha ili me hoe prevariti. Ali nema me ta
varati. Nije vraena nijedna ulaznica, a prva koja dode tvoja je.
Tog petog aprila 1941. jedanaest puta sam navraao biljeteru Peri Filipoviu, a on
mi je stalno govorio da jo nitko nije vratio kartu. I neka se strpim, prva e biti
moja. Lunjao sam po gradu, nisam ni svraao kui, niti sam iao na ruak, ali sam
se pomolio i u katedrali i kod Svetog Ante. Molio sam se za tu jednu ulaznicu, a znao
sam da od nje nee nita biti. Ljudi znaju da posljednji put idu u pozorite, pa ne

vraaju ulaznice. Da im netko moe apnut, da im Gospodin to u pamet da, kako

nee biti rata ako jedan jedini vrati kupljenu kartu, sve bi bilo drukije.
Zadnji put sam doao pred biljetarnicu kad Pere vie nije bilo. Prolo je jedanaest,
grad je bio pust, nigdje ive due, a ja idem kui, uvjeren da sam pokuao sve to
je bilo do mene. Odnekud je zamiri-sao behar, iza prizemnih prozora ulo se
hrkanje. Kod pravog hrkanja nikad nisi siguran je li muko ili ensko. uo se huk
lokomotive koja kree s Bistrika prema Prai i Ustiprai, jasno su se uli potoci koji
se s okolnih brda sputaju prema Miljacki.
U zoru me je probudilo prvo bombardiranje Sarajeva i zakanjelo tuljenje sirene.
Nekoliko dana kasnije na ulici sam sreo Peru Filipovia. Bio je sav utuen. Pala je
bomba posred njegove kue, tako da se vie i ne poznaje mjesto na kojem je
stajala. Samo golema duboka rupa. Sreom, svi su bili u sklonitu. Vrag odnio
kuu, neka je iva glava na ramenima! Sad mu ostaje da uprti enu i djecu, pa put
pod noge, i u Vare. Nazad u svoju sirotinju.
Ali i to bi se, veli Pero, nekako izduralo, samo ima jo neto!
ta jo moe biti ako kue nema, a svi ste ivi?
To to mi se ini da nije sluajno pogoena.
Jok, nego se vabo namjerio ba na kuu Pere biljetera.
Kismet! Nije vabo, nego je kismet. Tako bi to ljudi rekli. Nita od filharmonije i
Mozarta. Nita od tvoje ulaznice.
Dobro, i ta ti tu moe!
Ovako, imune, sad u ti rei svoju muku, a ti misli ta ti je
171
onu svoju priu da nee biti rata ako ti nabavim ulaznicu. I jo sam mislio da nisi
jako pametan to mi je pria. Mogao si neto bolje izmisliti. Pa kad mi je dirigent
Danon donio dvije karte, jer neka njegova rodbina iz Travnika nee doi, mislio
sam bi li ti sauvao jednu. Ali, eto, nisam ti je dao, da ne pomisli da si me prevario.
Nisam je ni drugome dao, da ne ispadne da sam ja tebe prevario, nego sam je
sauvao i sve vrijeme bila mi je u depu. Uzmi je sad, onako za uspomenu. I jebala
te pria da nee biti rata ako ti sauvam ulaznicu. Mislit u o tome dok sam iv.
Tako sam se rastao od Pere Filipovia, on se vratio u Vare i tko zna je li jo iv, ali
ako jest, sigurno se i dalje dere jer misli da mu je kua pogoena zato to mi nije
dao ulaznicu. Ima dana kada se samome sebi udim kako mi je, pijanome, na um
palo da nee biti rata ako odem na koncert povodom sto pedesete godinjice smrti
Wolfganga Amadeusa Mozarta, a ima dana kada opet vjerujem da je to istina.

Ali ne bih se jutros sjetio Pere Filipovia da mi nije Bose Fogl. Sparuila se u uglu i
uti. Ne sjeam se kad je zadnji put rije progovorila. Nije nijednom nakon to je
upitah, onako od ale, gdje joj je sin Neven, a ona ree - u Zagrebu, na graevini!
Svi su znali da Neven nije na graevini, nego je u umi, otiao je ve etrdeset
prve, tada na roditeljsku sramotu, a danas, Boga mi, skoro i na ast. Bosa uti i
eka, pa tako skoro ve i tri godine. Misli da e ga iva doekati i da utnjom ivot
otkupljuje. U ove etiri ratne ostarila je barem trideset ljudskih godina. etvrtoga
aprila 1941, dok se s violinom pod rukom sputala niz Bjelave, bila je mlada i usta,
jedna od zadnjih uuvanih ljepotica iz vremena Franje Josipa, a danas je starica u
crnini. Prije bi se reklo da je provela ivot u Sarajevskom polju, uz dvije krave i mua
radnika u tvornici ice, nego da je svirala violinu u filharmoniji, a ferije provodila u
Beu. Ali nije Bosa propala, nego se ranom starou i crninom sakriva od onih koji
bi je mogli prepoznati. Svapski plavi aneo maskirao se u ofucanu crnu vranu,
partizansku pticu zloslutnicu. I vjeruje da joj nitko nita ne moe.
A evo kakva je bila, pa neka ljudi cijene i procjenjuju, a pravedni Bog neka sudi. U
proljee 1937. u Sarajevo je doao Flori-an Ebner, slavni berlinski dirigent, da s
orkestrom Opere postavi i uvjeba glazbeni komad Prorok iz Bavreutha. Pozvala ga
je i platila Njemaka narodna zajednica u vjeri da e sarajevskog Proroka iz
Bavreutha sljedee Rodine, kada se bude slavila godinjica roenja
172
gloria in excelsis
tio posla, ali ono to bi jednog tjedna napravio, sljedeeg bi mu se raspalo, jer mu
se stalno osipao orkestar. U ponedjeljak vazda netko ne bi doao na probu, trailo bi
ga se po gradu, ali violonelist, timpanist ili klarinetist kao da je u zemlju propao.
Tek bi se kasnije saznavalo da je otiao u Zagreb i vie se ne misli vraati, da mu je
dojadilo sviranje pa se povukao u brvnaru na Jahorini, gdje se drui s vukovima,
sakuplja gljive i nou razgovara s Bogom ili da je nestao skupa sa skupim
klarinetom, a andarmerija ga uzalud na sve strane trai, jer je, pria se, ve stigao
do Buenos Airesa. I onda bi Ebner na sve strane morao traiti novog klarinetista, a iz
Berlina naruivati skupi instrument, koji bi platio iz vlastitog depa, jer tamo nisu
imali povjerenja ni u samu mogunost da se u Sarajevu, u sjeni minareta, odigra
Prorok iz Bavreutha i nisu bili spremni potpomagati Ebnerove ekstravagancije.
Nakon to je jednoga ponedjeljka nestao i stari Muharem Ka-dribegovi, koji je
umiruem caru i kralju u Beu svirao Franza Lis-zta, Florian Ebner je u Pozorinoj
kafani zaplakao od muke. Ne zna se tko ga je sve tjeio uz vino i rakiju tog i
sljedea tri dana, ali se pamti da ga je najvie tjeila violinistica Bosa Fogl. Pred
njezinim utjehama Florian se penjao na ogradu mosta, s ozbiljnim namjerama da
skae u plitku rijeku i vjerojatno slomije nogu, vikao je u ast trebevike vile, da ga
se ulo sve do Viegradske kapije, kliznuo je pred Bosu, kao zvijezda niz crno nebo
Sarajeva, zagrlio je oko koljena i rekao da ga samo ona moe spasiti.

Umorni ste, maestro, s mirom je odgovarala na tu javnu sablazan, idite spavati i

neka vam za ujutro spreme kiselu orbu s bami-jom. Samo se vi odmorite, sve
drugo e biti dobro.
I dok se Florian Ebner trijeznio, Bosa je svome muu Zden-ku Foglu, profesoru
muzike i najprgavijem ovjeku u gradu, dala da bira: ili e svirati glasovir u Proroku
iz Bavreutha i tako jednoga genija spasiti od duevnog sloma, ili e ona poi za
genijem u Bayre-uth i Zdenko je vie nee vidjeti. On je na to bosom nogom razbio
staklena vrata - samo ti udaraj nogom, ali ruke uvaj, trebat e ti za sviranje! gazio je po sri i sklopljenim je rukama, kao dragoga Boga, preklinjao da mu prizna
je li je taj Nijemac ve ljubio i obljubio.
Danas ne govorimo o tome, odgovorila mu je, nego o Proroku iz Bavreutha. Odlui
hoe li svirati, da ja mogu odluiti trebam li spremati kufere.
Molio ju je da to ne trai od njega, pratio ie po stanu, pa ie za
173
vide kako Bosa Zdenca utjeruje u suru. Dola je pred njih da odigra predstavu po
kojoj e je grad pamtiti. Iako je ve bila prela etrdesetu, Bosa je tog dana bila u
ivotnome cvatu, onakva kakva nikada ranije nije bila, niti e ikada biti, i umjesto
da sakriva svoju sramotu, odluila ju je sasvim razotkriti, jer niega veeg i ljepeg
nije imala. Izmicala se pred njegovim zagrljajima, ponavljala mu neka bira hoe li
svirati ili e je izgubiti, ali neka sad pazi na ake, neka ne razmahuje rukama i ne
lomi prste, jer e mu jedino prsti trebati za ono to je njoj duan napraviti. Za
Zdenkom su ostajali krvavi tragovi po avlij-skoj kaldrmi, sitne djeje stope, manje od
mukoga dlana, ali ti se od njih ledila krv u ilama.
Niega se Zdenko Fogl nije plaio, iako je bio manji i izgledao je krhkije od veine
svojih uenika, ali je imao silan strah od sviranja pred publikom. Zato je i zavrio
kao kolski nastavnik, umjesto da postigne svjetsku pijanistiku karijeru, kako su
predviali u Salzburgu i Zagrebu. Onih nekoliko ispita koje je kao student morao
polagati pred publikom, Fogl je maestralno odsvirao. Uzdasi divljenja stizali su i do
Sarajeva, pa se prialo da se u ovome dijelu carevine nije rodio vei muziar od
Zdenca, ali daba mu kada se svaki put upisa od straha. Dok je pred Zagrepanima,
na jedinome svom javnom koncertu, svirao Mozarta, crna mu se mrlja sputala niz
nogavicu, da bi tanki mlaz mokrae potvrdio ono u to su sumnjali prvi redovi. uli
su se uzdasi zaprepatenja, a poslije se po foajeu pripovedalo kak je teta kaj
bosanski genije ne mre svirati ak ne uini ono! Jesu li ga samo alili ili su zlurado
uivali u Zdenkovoj nesrei, to se nikada nije znalo.
Bosa mu je na avliji pred ljudima rekla da e mu, ako treba, ona saiti pelenu za
koncert, pa ako njoj nije nezgodno to ima mua koji od straha pia u gae, zato bi
se on toga sramio.

Tako se sutradan Zdenko Fogl pojavio na probi Proroka iz Bavreutha. Kad ga je uo,
maesto Florian nije mogao sakriti svoje divljenje:
Tako dobro svirao je samo jedan idov po imenu Arthur! U cijelom velikom
njemakom reichu danas nema takvoga pijanista! Bravo, genije, bravo!
Uzvicima je prekidao probu Florian Ebner, tapao rukama kao dijete u kolijevci i
hvatao Zdenka za rame kao brata, ili kao ljubavnika, a on je samo krgutao zubima,
tako da je i taj krgut postao dio Proroka iz Bavreutha. Nekoliko dana trajala je
Ebnerova euforija, a
Onda ip nnpr doao nonpdipliak kado ep na nrnhi nisu nniavila rtpto174
Gloria im excelsis
zamjena, ali ve tada Zdenku je bilo jasno da se nema ega plaiti, jer Prorok iz
Bavreutha nikada nee biti izveden pred publikom. Jedini je on, navodno, znao
zato nestaju svi ti ljudi. Smirio se i ekao da cijela stvar doe kraju.
A dola je dva mjeseca kasnije, kada je maestro Florian Ebner iziao pred orkestar,
ili pred ono to je od orkestra ostalo, i rekao da mu se svi oni gade, osim gospodina
Fogla i njegove lijepe dame, i da shvaa koliko su bili u pravu njegovi berlinski
kolege kada su mu govorili da ne baca bisere pred svinje pa Proroka iz Bavreutha
postavlja tamo gdje su 1914. ubili princa i njegovu trudnu enu.
Ma, je li on to nas nazvao krmcima?, apatom je Husnija Kur-tovi, majstor od
reflektora, upitao Zdenka.
Jest, moj Huso, jest. Vas je nazvao ober-krmcima, a meni je povalio enu.
Uostalom, zavrio je Florian Ebner, Sarajevo je za mene prenisko mjesto. Ovaj grad
me vie nee vidjeti!
Otiao je tako i svi bi bili sretni da je odrao obeanje i nikada se nevratio, ali
slagao nam je maestro Ebner. U zimu 1942. stigao je u Sarajevo idov Hirschl,
pouna komedija o jednom lihvaru. Igrao je svakoga dana od jedanaest, tri, pet i
sedam, a kako je u krmama i birtijama bilo kao u ledari, a Oficirski je dom bio jedna
od rijetkih zagrijanih prostorija, ilo se na idova Hirschla i po desetak puta. Glumci
s maskama igrali su na njemakom, a jedan je vojnik stajao sa strane i prevodio to
jedni drugima govore. Slabo je govorio na jezik, pa je ono to je on govorio znalo
biti smjenije i od Zidova Hirschla i njegovog prijatelja Izraela, koji su se trudili da
ukradu iglu lijepoj velji Gudrun i prodaju je u staro eljezo. Prvo su izigravali
siromahe i nagovarali Gudrun da im da iglu kao milostinju, onda su glumili krojae
koji e Gudrun, ako im posudi iglu, nauiti kako se iva, pa su izigravali arobnjake
koji mogu pozlatiti iglu, a ona je samo ila i utjela da prehrani tri sestre i bolesnoga

oca. Na kraju je Gudrun zaspala od umora, pa su Hirschl i Izrael ukrali njezinu iglu,
ali tada se pojavi mladi Sigfried, hvata tate i vodi ih k usnuloj Gudrun. Ona se budi,
a Sigfried joj tada govori o tome kakvi su Zidovi. Ona ga slua i zaljubljuje se u
njega. Dok gestapovci odvode Hirschla i Izraela, na drugoj strani pozornice traje
vjenanje. Predstava se zavrava tako to Hirschl i Izrael pretvoreni u magarce vuku
svadbenu koiju.
f T tr\i macVararli *NiCTTriprla ip ionn P1r\riat-i PKnpr On ip komnrl
175
koji je na licu imao masku zbog koje je arija i pohrlila na predstavu. Naime, idov
Hirschl bio je pljunuti Zdenko Fogl. Ljudima je to bilo smijeno i sve se govorkalo
kako e Zdenac jednom doi na predstavu i zamoliti Florijana da se sagne da mu
razbije glavu. To se, naravno, nije dogodilo. idov Hirschl igrao je sve do proljea, a
ja sam hvalio veliku njemaku vojnu silu to nas je spasila zime i poteno nas
nasmijala. A i laknulo mi je kada sam prvi puta vidio Hirschla i Izraela, jer su mi na
um pali Puba Levi i stara Palomba i to kako su mojoj Stefaniji otrovali Gabrijela. Ako
emo pravo, predstava je zapravo govorila o tome. Barem meni. Drugima je
govorila neto drugo, ali nije udo da je idov Hirschl obiao pola Europe. Svatko
valjda ima svoga Pubu Levija.
Ne znam zato se Florian Ebner osveivao Zvonku i to se, zapravo, dogodilo
izmeu njega i Bose. Ali u zimu 1942. za Fogle je to bila ve jako davna prolost.
Naime, samo nekoliko dana nakon to je propao Prorok iz Bavreutha dogodilo se
neto strano. Rano ujutro andari su provalili vrata i naoigled roditelja izvukli
Nevena iz postelje, na licu mjesta ga iskundaili i slomili mu noge da ne moe
bjeati, te ga odveli sa sobom. Tada je i Zdenko dobio svoje, jer je pokuao zatititi
sina jedinca, pa je dvije sedmice leao u bolnici polomljenih rebara, a Bosa se tako
raspametila, kriala je i psovala premijera Stojadinovia i svu mu familiju da je
komiluk mislio kako se nikad nee sebi vratiti. Ali brzo se sabrala, pa je danima
ila od vrata do vrata, od gradske uprave do policije, od nadbiskupskog ordinarijata
do bistrikih fratara, raspitivala se za Nevena i molila ljude da joj pomognu da ga se
oslobodi. Jedni joj nisu mogli pomoi, a drugi vjerojatno nisu htjeli. Elem, Neven
Fogl osuen je na pet godina robije u Mitrovici, jer je agitirao u tvornici ilima i
nagovarao radnice na trajk. Daleko je bio dogurao, a nije prola ni godina kako je
maturirao.
I ta e onda nesretni roditelji nego narodu objanjavati da njihov sin nije komunist.
A ljude ili nije bila briga je li Neven komunist ili su jedva doekali da Bosu i Zdenka
skinu s grbae. Nju zato to je bila lijepa i to je nosala okolo svoju ljepotu i izazivala
poten svijet, a njega zato to im je ve navrh glave bilo Zdenkovog poganog
karaktera. Biva, ona e se od majinske muke malo prorunjati, a on e napokon
uvui rogove. Tako je nekako i bilo. Oboje su poeli moliti i kumiti, umjesto da
prijete i iu, to je ve bilo dosta da ih se gleda

176
gloria in excelsis
177
meraila da bude za Hitlera. inilo se da je opet mimo svijeta i da se poinje kofriti
i vraati u staru formu, pa i zaboravljati sina na robiji. Ali nije bilo to. Osjetila je da
e Hitler osvojiti svijet, da je najjai i da e se jedino njegova rije uzimati u obzir,
pa je htjela biti prva koja e ga hvaliti, a to e joj se, mislila je, raunati kad
Nevena bude trebalo osloboditi iz zatvora. Govorio sam joj tad - nemoj, bona, uti i
ne izazivaj, napit e ti se arija krvi! Gledala me je zaueno i nije razumjela. A
pogotovo uti pred Zidovima. Vidi kako oni ute i misle svoje, pa nemoj da
proplae i ti, i onaj tvoj nesretni sin, zbog onoga to e Zidovi smisliti.
Mislim da me je i posluala. A onda mi je etvrtoga aprila 1941, dok se sputala niz
Bjelave, rekla da nee Hitler na grad u kojem filharmonija sprema koncert povodom
sto pedeset godina smrti Wolfganga Amadeusa Mozarta. Pa i ne bi, samo da mi je
biljeter Pero Filipovi dao ulaznicu!
Eto, tako je to bilo s Bosom Fogl. A sad ta stara zmija gleda u pod, nijednom ne die
pogleda i nee ga dii sve dok ne izaemo iz sklonita, pa kada se sutra sretnemo
na ulici, pravit e se da me ne vidi. Da je pravde, ono to ja znam o njoj pred
svakom bi vlau i svakom dravom bilo tee od onoga to ona zna o meni. Ali
znam da nee tako biti uu li partizani i Englezi u grad. Ima Bosa svoga sina, svoju
moru, pogubu i nadu. Zbog njega je u etiri ratne ostarila trideset ljudskih godina,
pa je vie nikada neu gledati onakvu kakvu sam je gledao prije rata. A gledao sam
je, vala, kao nijednu u svome ivotu. Moja Stefanija nije bila lijepa. Nije bila od
ljepote, nego je bila od dobrote, ali joj Bog ne dade da ima djece. teta, jer se djeca,
kako ja to vidim, prave od dobrote. Bosa je svoga rodila i sad ga eka. Svaki put
kada smo u sklonitu, pogotovo kada je logornik Skorvatzv tu, ona otkupljuje svoj
ivot da bi ga Nevenu predala. Zmija zna emu joj ivot slui, a nema u njoj straha
ba nimalo. Ja vie ne znam emu meni moj ivot slui, osim da strahujem ta e
sutra biti. Ili ta e biti kada se Skorvatzv probudi. Hoe li se probuditi mamuran i
edan, pa zaboraviti sve to mu je pijanom bilo na pameti ili je i njemu dozlogrdilo
kao i meni, pa e rjeavati sve zaostatke na poslu. A ja sam mu, eto, prvi
zaostatak.
Zdenka Fogla su u augustu 1943. nali mrtvoga u koritu Mi-ljacke. Vele da se utopio,
a nije bilo vode ni za gutljaj. Pokopali smo ga na koevskome groblju, a don Mihovil
ga je ispratio kao velikoga
(TrpcT-iit-a MiL-orlo nicam im An c\rpprit~ tatm crmmri n r*r\Vnirilni np
ta mu bi?, upitao sam najdera Julu.

Nita, veli Julo, samo ga je Zdenko jednom uhvatio za nos u prolazu, pa ga upitao
ta ono na misama govori o njegovome sinu.
Eto, tako je don Mihovil iskoristio prvu priliku u kojoj je bio jai od Zdenka. E,
nesretni na Zdenac, ubogi popianko, bolje bi mu bilo da se u ivotu uhvatio onoga
ega se jedinog plaio, pa da je kao ovjek poivio u strahu, nego ovako, bio je
hrabriji od svih, tukao je boksake prvake, a svi mu se i mrtvome smiju zbog onoga
jednog straha.
Daj, Boe, da i ovo jutro jednom proe.
Kreevo, oktobar 1766.
Stie jesen, ruj pade po brdima, dobra je bila godina, i nema straha da e u zimu
hrane usfaliti. Samo valja iscijepati dosta drva, a barem u tome ne treba narod
pouavati, nego znaju i sami. Ve dugo nita ne zapisah, jer nikakvih promjena
nema koje bi bile vane onome koji e itati i itanjem se poduiti kako da postupa
u sluaju poara i svega drugog to uz poar slijedi. A nekakva je poduka i to ako
sazna da mjeseci u knjigama prolaze brzo, pa se od jedne do druge godine bez pola
muke pree. Okrene list, i ve je novo godinje doba, kao da ljudske patnje i
nesree nije ni bilo.
Meni je potkraj ljeta umro roeni brat Mato. Bio je kapelan u Posuju, a ja sam ga
odgojio i pouio te primio u sveti red. U vrijeme studija u Napulju spopade ga
groznica, koja ga je potom godinama drala, pa nam se vrati kao suiavac. Znali
smo da nee dugo, tako da mu nisu bili namjenjivani tei poslovi niti ga se slalo na
putovanja. Sjedio je u Posuju, narodu propovijedao, ne bi se vie niti do Bosne
otputio, a najvea bi mu radost bila kada mu se s puta donese nova knjiga. Tako da
je ulo u obiaj da svaki redovnik i laik, vieniji trgovac i putnik, na povratku iz
panjolske, Venecije i Padove, u Posuje svrati i Mati preda knjigu. Tog su se obiaja
drali i sarajevski trgovci Kadribegovii, kao i rabin alom Montiljo, koji je mome
bratu iz Svete zemlje na dar donio skupocjeni molitvenik i istoriju Arapa, pisanu
rukom dominikanskoga redovnika, koja bjee tea od vree brana. Zahvalnost
ljudska pozlati sve ega se sjeti! Mato bi se prekrstio nad svakom novom knjigom,
te bi prije itanja uputio mo178
Gloria in excelsis
Njegova smrt ne bi mi teko pala, jer je odavno bila upisana i pravo je udo da je i
ovoliko ivio, a svi emo tamo poi, samo pra-znijih glava i s manje proitanih
knjiga, ali za njime iva ostade nesretna naa mater. Izgubila je tap starosti, jer
Mato jo nije ni tridesetu navrio. Na dan kada je stigla vijest o njegovoj smrti, u
Kreevu je, nakon vie tjedana sue, pala prva rosa. Radovali smo se toj rosi, jer da
je prolo jo sedam dana bez rose, presuila bi sva ljetina, otpao bi plod i u prah bi

poao korijen u zemlji, te bi imali gladnu godinu, u kojoj jedna smrt sustie drugu, i
manje bi se toga upamtilo. Gospodin je sebi uzeo moga roenog brata Matu, da
umjesto njega poalje rosu. Taman i da mi nije bio brat, rekao bih isto: bio je
vrijedan nebeskoga dara. Bog neka mi ovu rije oprosti.
Oko dozvola za izgradnju crkve i samostana i dalje nikakvih novosti. Osim to se u
pamet dadosmo i ne vjerujemo onima koji s ponudama dolaze, jer nakon to nas
travniki aga erifi prevari za petnaest kesa zlatnika, obeavajui da e donijeti
ferman iz Stambola, pa nam tako razreza potenu globu na glupost, od koje se jo
nismo sasvim oporavili, ne bi bilo dobro da nam se takva stvar ponovi. Ionako se
svijet ve pomalo navikava da u Bosni ostadoe dva manastira, a ako ta navika i do
Rima stigne, mogla bi i zakonom postati, i daba nam onda ahdnama, milost sultana
Mehmeda El Fa-tiha, daba nam to je brat Aneo pred njega kleknuo i traio ono
to Turin po sili svojoj i nevjeri nije morao dati, daba nam ono emu je i u
knjigama mjesto, ako kreevskome samostanu presudie pokojna braa koja su u
elijama puila duhan.
A otkada se proulo za nau nevolju, kao i za uspjelu prevaru age erifia, poee
sa svih strana stizati svakakvi ljudi, s ponudama da nam ferman sreuju. Svakoga
lijepo ugostimo, sa svakim razgovor zapodjenemo, i svakome isto govorimo: da je
beskrajno nae sirotinj-stvo i teko nam je za ivot naprositi, a kamoli da bi nam za
ferman preteklo. Nego ekamo bolja vremena, kad carevini nee stizati prijetnje s
ledenijeh ruskijeh strana, te e procvasti sve bae svijetloga sultana, pa e, ako
Bog da, i za nas pretei koji cvijet. Biva, vi mislite da e vam padiah iz svoje
blagajne graditi crkvu i manastir?, udi se bratstvo age erifia, a mi potvrdno
klimamo glavama, svaki u isto vrijeme, pa se ve po Bosni pria da su kreevski
fratri kao djeca, naivni i budalasti, tuga ih je vidjeti takve, a teko je ne nasmijati se
kad uje ta govore. Od takvoga glasa nema velike tete, a korist je ta to silom od
nas ne trae ono to na nrevani ne mora dohiti
179
tko je na te strane putovao, samo kad bi iao preko mora, pa me je zanimalo od
njega svjee vijesti uti. Oni koji ee idu, o Dubrovniku i Dalmaciji nita mi ne
znaju rei, jer vie nemaju oi da vide i ui da uju i ne razumiju onoga koji ih toliko
pita. A ja pitam jer sam Dubrovnika eljan, poto u tome gradu nauavah filozofiju
prije nego se u Bosnu za stalno vratih, i ostade mi u miloj uspomeni. Najvie po
ljudima, kojih je bilo i dobrih i zlih, ali sa svih strana i od svih jezika i govora, pa
meu njima nauih, vie nego u Napulju, Rimu i Padovi, kakvih nas je sve Bog
stvorio.
Pa onda evo kako je fra Agaton o svome putovanju govorio. Granicu su, kae, ispod
Imotskog lako preli. Niko ih nije zaustavljao, niti upitao kamo su poli, ni njega, a ni
dvojicu sarajevskih trgovaca, po vjeri krana a po svemu drugom lakomislenih
veseljaka koji stalno gledae gdje bi ta pojeli i popili. Brat Agaton ih je neprestano

upozoravao na mogue pogibelji, a oni su njega nutkali jelom i pilom, te im je tako

u veselju proao put do Zaostroga. Ali u Zaostrog kada su doli, u manastir koji je
jo nedavno bio u redodravi Bosne Srebrene, prvo ih braa fratri za zdravlje
upitae. Samo ne onako ljudski, kao kad se dvojica nepoznatih na drumu sretnu te
se za zdravlje upitaju da svaki siguran bude kako onaj drugi nee handara
potezati, nego ih upitae ba kao da su namjerili u karantenu da ih vode. Agaton se
zaudio, jer takvih fratara odavno nije vidio, i nije ni znao da se s druge strane mora
Jadranskoga rairio obiaj da se svakoga Bosanca, naroito fratra, za kugu i lepru
sumnjii, a dvojica Sarajlija sve okrenue na alu, poee kihati i kaljati i govoriti
Zaostroanima da su ba neto kaharli i da ih od sino groznica hvata. Braa se
uplaie, te im zatvorie vrata manastira, tako da su sva trojica zanoili na kamenu
ispred crkve. Sreom, dobacili su im komad kruha, vie kao tursku sadaku, jer da
nije sadaka, dali bi im jo sira i slanine. Dok su trgovci spavali, brat Agaton je sjedio
na obali, puio duhan, molio krunicu, duboko disao, sve htijui duu svoju naravnati
kao sat, pa da bude onakva kakva je u Kreevu i da istoga oka gleda u morsku
puinu, divi se tom Bojem djelu i ispuni srce i misli prizorima koji e mu valjati za
duge i sive bosanske zime. Ali niti je dua sat, niti je Agaton Bog zna kakav sajdija,
te je gledao more a da ga nije vidio, sluao cvrke a da ih nije uo, nego je samo
mislo o brai fratrima, i ta ih je navelo da postanu takvi. E, Boe dragi, kako smo
samo daleki
IPrlni rlniaimol Tol^r* iL L-o^o/^
/Art nicinA

*-o ct-/~\ co-r\ rrn i-\r^\s /-\f-i i-\

180
gloria in excelsis
nepoznatima. Nisam govorio istinu, ali pomislih da e mu od mojih rijei biti lake.
Izjutra se vie nisu ni javljali fratrima, nego su od nekog Joze Matutinovia unajmili
barku. On pristade da plovi do sela Trpanj, u dravi dubrovakoj, za dukat i misu.
Veli da mu je pokojna baba rodom iz Fojnice, i da ga je ona podigla poto mu otac i
majka rano pomrijee, te da bi za nju htio misu za pokoj due. Agaton mu to obea,
a ribar Jozo se jo vie obveseli kad mu on ree da moe, ako mu je ve do toga,
otii u Fojnicu, pa tamo, a ne u Kreevu, slaviti misu za pokojnu sestru nau Anu
Graci. im to u, Jozo ne htjede ni onaj jedan dukat uzeti.
Dok su plovili prema Trpnju, a dvojica trgovaca sve jednako jeli i pili, fra Agaton je
poao pouavati Jozu da mu ovako pogoen posao i nije jako pametan te da je ono
to ga vodi praznovjerica, a ne vjera, jer je svejedno hoe li misa za pokoj
Fojnianke biti u Fojnici ili na sasvim drugom kraju svijeta. Jozo ga je sluao, i nita
nije odgovarao, pa ni kad je Agaton uao u teoloke rasprave, koje ni njemu samom
nisu ba sasvim jasne, da bi mu na kraju, kada se ve vidjela obala, kazao da nije i
ne moe biti svejedno gdje e se govoriti misa za pokoj njegove pokojne babe. Ono
to je svejedno Bogu, to uvijek nije svejedno ljudima. Pa iako o Njemu ne znam

koliko ti, vjerujem da ga ljutiti nee i da ne inim grijeh to ovo meni nije svejedno.
Tako je Jozo Matutinovi kazao bratu Agatonu, na ta mu ovaj dva dukata dade.
Ribar najprije nije htio uzeti, ali onda mu Agaton ree da tim dukatima ne plaa
put, nego plaa njegove rijei. Tako se ra-stadoe, a dragi Bog e dati da se
ponovo sretnu. Ne bi valjalo da se vie ne sretnu oni koji se prepoznaju.
U Trpnju ih, kakav i jest dubrovaki zakon, upitae za karantenu. Agaton hitro laga
da su u karanteni ve bili, ali u meuvremenu doivjee brodolom pa, kako je mala
prilika da su od riba primili kugu, neka ih putaju dalje. La upali, a Sarajlije se
zaudie fratru i njegovoj okretnosti te su nakon toga na Agatona gledali kao na
sebi ravnoga u pasjalucima, sitnim prevarama i alama. A naega brata, rodom i
karakterom Turina iz Turske, najprije tako moe sebi pridobiti, jer se tada pretvara
u harambau, spremnog na svakojake djetinjarije, samo da nasmije sebe i druge.
Bude li njega sveti Petar ispovijedao, u udu e ostati, jer u Agatona nema odraslih
grijeha, a djejih ima za tri arije pune maksumadi.
Tako stieoe u dubrovaki grad Ston. gdie ih liieoo Drimi i sam
181
upita za zdravlje i za karantenu. Uglavnom se raspitivao za neke bosanske fratre,
veinom starce ili pokojnike, jer je davno, ima tome etrdeset godina, sudjelovao u
vizitaciji po Bosni te su mu u dobroj uspomeni ostali. Agaton mu je govorio ono to
je znao, ali bilo je puno imena za koja nikad nije ni uo. Kad u nas umre fratar, brzo
ga se zaboravlja, kao da nas na zemlji nije ni bilo. I zato valja zapisivati, da
upameni budu oni koji su dobro inili, pa da se biskupu koji upita moe o njima
rei.
U Stonu su ostali jo tri dana jer se podiglo nevrijeme i nije se moglo nastaviti
prema Dubrovniku. Ali ne bi im krivo. Lijep grad, kakvoga Agaton nije ranije vidio,
jer takvih gradova nema u Bosni, a ni s druge strane mora. Veli da ga je Ston
podsjetio na djetinjstvo i sline turske gradove na Egejskome moru. A moda i nisu
slini, nego si je Agaton to umislio jer ga je spopalo domotuje za zemljom u kojoj
nema nikoga svog. Elem, lutali su po Stonu, i kisnuli, sreom da je Agaton dobroga
zdravlja jer, kada bih ja tako kisnuo, ve sutradan bi se s duom rastavljao, a
trgovci su se raspitivali za cijene soli, koje u Stonu ima napretek i valjalo bi koji
tovar u Bosnu otpremiti.
im stigoe u Dubrovnik, trgovce proe volja za alom i zabavom, pa ostavie brata
Agatona i otioe za svojim poslom. On se nae sam u velikome i sreenom gradu,
ali ree da velike ljepote dubrovake nije vidio. Vie se meni udio to sam mu
govorio da ljepega mjesta ovjek nije svojom rukom stvorio. Ranije je dolazio samo
do Grua, odakle isplovljavaju brodovi za Jakin, a sada je, govori, vidio ono to mu i
nije trebalo da vidi. Kada bi svi Dubrovani u isto vrijeme uli u sve dubrovake
crkve, na sokaku se ne bi imalo koga sresti, a crkve opet ne bi bile sasvim pune.

Pa ta ti tu smeta?, udio sam se.

Nita, osim to sam mislio da su samo sarajevski Turci takvi, vie je damija nego
to je ljudi. E, ja ti se, Marijane, takve vjere plaim. Ako cijeli grad pretvori u hram,
gdje e ti biti nebo? A Bog, koliko ja poznam stvari, nije na crkvenome stropu nego
je iznad njega.
E, vala, ba si Turin!, okrenuh na alu, ali njemu do ale nije
bilo:
Da zna i da nekad jesam. Vidim ono to ti ne vidi.
Pa, majka mu stara, bio si u Rimu i vidio koliko je tamo crkava.
Jest, veli Agaton, ali Rim je za pokazivanje. Da fukara sa svih strana, a prije svih mi
iz Bosne, vidi kako e lijepo biti kad cijeli sviiet bude Rim.
182
Gloria in excelsis
Zna Bog zato nas je razliite stvorio. Da se ne grade hramovi vie nego to ih
treba.
Ama vidi ti to, a gdje si proitao da je tako?
Ne mora pisati, neto se samo po sebi zna.
Tako se porazgovorismo, ne znam je li vie bilo u ali ili u zbilji, ali mi je ostala alost
to Agaton ne vidje onaj moj Dubrovnik. Ili to mi o njemu ne htjede nita rei. A
znam da su slabe prilike da u vie ikad u tome gradu proboraviti, jer me ista boljka
mui kakva je muila moga pokojnoga roenog brata Matu. Ili i nije toliko do bolesti,
koliko je do toga to vie ne mogu na due vrijeme odavde otii, jer bi mi se
drugoga dana inilo da sam otiao zauvijek i da sam uinio isto ono to i brat laik
Julijan Bronzan.
Na kraju mi Agaton i ne ree kakvim je poslom zapravo iao u Dubrovnik, a ja ga
vie nisam htio ispitivati, jer sam se malo i ljutnuo na njega. Pa neka tako bude dok
se ne zaboravim, jer s njime o Dubrovniku vie neu govoriti.
A da nije svaka nevolja po Kreevu, potvruje ono to se krajem ljeta dogodilo brai
u fojnikome samostanu, kad morae platiti grdnu globu, i zaprijeti im kadija i
gorom kaznom, ali je milosti imao pa je nije proveo i nita nije dalje javljao, u
Travnik ili u Sarajevo.
Ovako je to bilo. Bjee u Fojici jedna cura, po imenu Kata, od dobroga roda i bogate
obitelji, ali su je stalno viali u drutvu vrsnice Emine. Neki su govorili da to nije
dobro, te da e terazija pretegnuti jal na jednu jal na drugu stranu ali e svakako

biti belaja, a neki su, opet, govorili da cure treba pustiti na miru, jer nisu skupa da bi
jedna drugoj vjeru mijenjale, nego su skupa jer su istih godina i ista ih mladost dri
skupa. Katini roditelji putali su keri na volju, neka se drui s kime je njoj volja, jer
kada se jednom uda, ionako e se svoje samoe nasamovati, I ne bi od toga bilo
velike prie, poto takvih sluajeva ima, ljudi jedni drugima nisu psi ako su razliitih
vjera, da se jednoga dana Kata nije poturila. Zato, dijete moje?, mater je plakala.
Eto, tako, majko, dolo mi. A otac uti, gleda i misli. Na njemu je da bira hoe li
izgubiti dijete, ili e se miriti s onim to je Kata uinila. Pomiri se, kao to bi i svaki
otac koji nije prijeke naravi, pa dopusti Kati da u kui ostane. Ni Turci nisu imali
nita protiv toga, i dogodi se ono to barem u Bosni nije obiaj. U istoj kui ivjeli su
roditelji, braa i sestre krani, i prie sestra Turkinja. Slagali su se kao i dotad,
kad bi otac karao keri kranke, jednako je karao i Katu Turkinju, i tu nikakve
razlike nije
183
Trajalo je tako sve dok se Emina nije udala. Kako izgubi jarani-cu, tako se Kati opet
neto promijeni. Vie nije dala da je u kui zovu Mejrema, kako joj je bilo tursko
ime, prestade klanjati sama na hal-vatu, i krenu se opet krstiti i moliti Bogu. Majka
se tome radovala, a otac je utke trpio, ali je znao da ne moe izai na dobro, jer se
vjera u istoj ariji dvaput ne mijenja. Ako e je drugi puta mijenjati, onda otii na
drugi kraj Bosne ili, jo bolje, na drugi kraj svijeta, pa tamo budi to ti je volja, da ne
zbunjuje narod i ne stvara zlu krv. Ali nije joj to mogao rei, niti je iz kue
potjerati.
Mogla se ta promjena drati u tajnosti sve dok je Kata u turskoj nonji iz kue
izlazila, ali kada je prvi put izala u kranskoj, nastali su veliki belaji. Nadiglo se
sve tursko, a jo za nesreu tu se zatekoe i nekakve sarajevske bae, jedva
doekali da su se Fojnia-ni nadigli jedni na druge, jer je to vazda prilika da se otme
i ukrade, ter krenue na manastir. Biva fratri nasilno Turkinju prevodili na svoju
vjeru, a goreg zlodjela od toga u ovoj nesretnoj carevini kao i da nema. Udarie na
manastirska vrata, probie ih sikirama, pa kad se zatekoe unutra, doeka ih
gvardijan s pukom kremenjaom.
Veli, stanite brao, jer koji korak uini, mrtav e predame pasti!
Kako on to ree, tako bae potegnue noeve, njih sedam-osam, a u fratara jedna
jedina puka, pa se inilo da e pasti mrtve glave. Bae psuju i kunu, ali koraka ne
ine, a gvardijan im uzvraa da izau van iz crkvenoga prostora, da se krv uzalud
ne prolijeva. Oni nee, i jo ih izvana hrabre neki od domaih Fojniana, oni koji se
vazda nevoljama raduju, pa nasta tako dugo natezanje i nadgornjavanje, koje
potraja sve dok se na nae neko pametan i dojavi muselimu da e u manastiru biti
belaja. On odmah doe, i jedva van istjera bae, a kad upita ta je bilo, nastade
dreka i vika, tako da je teko mogao razumjeti ta je i kako je.

Nije me briga ta mi govorite, ali neka svako poe na svoju stranu ako nee da mu
ja sudim!, nadglasa muselim svjetinu, pa se razioe uz prijetnje i psovke. Vidjelo se
da tu belajima nije kraj i da e se vratiti im mognu.
Muselim se ne htjede dalje baviti fratrima i baama, nego prijavi kadiji i jedne i
druge. Tako mu je bilo najlake, skinuti brigu sa svoga vrata, a drugi neka deveraju.
Kadija nije poslao svoje ljude, nego je doao sam da izvidi prilike. Smrklo mu se im
je doao pred unitena samostanska vrata, jer je odmah znao i koji su to jedini mogli
uiniti, ali i da ne moe sakrivati ono to se doeodilo. E. da ea ie to navelo da
184
gloria in excelsis
me arinu sudi krtenom i nekrtenom. Presudio je neka fratri plate dvjesto zlatnika
globe, jer su na svoju vjeru prevodili tursku djevojku i jer su izazvali nerede u Fojnici,
a bae je samo upozorio da vie ne ine belaja i ne provaljuju u samostan. Smilovao
se brai, jer nije u Sarajevo dojavio ta se dogodilo. Da jest, ko zna kakve bi
dodatne kazne fratrima odredio paa sarajevski.
Gvardijanu ne preostade nita drugo doli da Katinom ocu zaprijeti da ker vie ne
puta iz kue, ni u turskoj ni u kranskoj nonji.
Narednih dana gvardijan je s pukom uvao samostan, braa su nastojala to
manje hodati okolo, da koga ne bi izazivali, ali se onda, kao i uvijek, dogodilo da se
poinjena nepravda okrenula protiv onih koji koji krivo sude i presuuju. Nakon to
su vidjeli da im nema koristi od napadanja fratara, jer u njih nee nai bogatstva i
zlata, udarie bae na ariju. Zatraie od jednoga gazde na dug dvije vree
brana, jer im je taj i ranije davao, ali se ovjek sad ohrabri, ili vie nije imao da tako
daje, pa ih odbi. Njih to razljuti te ga nasmrt izbo-doe noevima. A zatim i brata
njegovoga koji se naao da ga brani.
Sad muselimu nije drugo preostalo nego da udari na bae, to ovi jedva doekae, i
pobie sedmoricu njegovih ljudi. Tako nasta veliki belaj u Fojnici i okolnim selima,
kad se dogodie brojne pljake, a planulo je i nekoliko kua. Uto iz Sarajeva doe
ehaja s buljukom vojske te nasta boj u kojemu se teko znalo koji na kojega udara.
Sa svih strana izvirahu rasputene bae, nije se ni znalo da ih ima toliko, a uz njih i
pokoji domai, koji se u meuvremenu pljaki odao, i u legendu povjerovao kako su
te bae junaci iz ratova s Rusima, koje zli vezir i nesposobni muselim ele umoriti
glau.
Danima je trajao boj, sve dok ehaja nije shvatio da tim ljudima neko upravlja. Tad
zae po Fojnici, pa od kue do kue krenu ispitivati narod koji je prvi i najjai meu
rasputenim sarajevskim baa-ma. Jedni nisu znali, pa ehaji ne bi nita rekli ni
nakon to ih je na muke stavljao, a oni koji su znali, spominjali su nekakvog kembu.
Ima ga u visinu kao dva ovjeka, a u irinu je takav da kroz svaku kapiju postrance

ulazi. No baca s kraja na kraj arije i pogaa posred srca. Istim pokretom ovjeku
prereze grkljan i salomi kimu. Ima u njemu barem sto dvadeset oka teine, od ega
devedeset oka mesa i kostiju, a trideset oka olova iz svih ratova u kojima se borio.
Skembo je muderis, Kuran naizust zna, pet puta dnevno klanja, a kad klanja,
Skembo je neranjiv. Vie puta su ga pri molitvi pokuali ubiti, ali
185
svijetom, sve dok na kraju ne sustigne onoga koji ga je ispalio. Moe to biti do
akama, ili sutradan, a moe biti i za mjesec dana, i za deset godina, ali svaki
kurum ispaljen u kembu dok klanja, pogodio je onoga koji je pucao. Dok bi sjedio
za sofrom, razgovarao u mehani, dok bi ljubio enu, umivao se na avliji, dok bi sina
nosio na suneenje, svaki je pao od vlastitoga kuruma. To je samo jedna od
kembinih moi, a o drugima svijet ne eli ni govoriti jer bi, ne daj Boe, ehaja
mogao pomisliti da mu kau kako je Skembo moniji od svijetlog sultana.
Sluao je ehaja ono to su mu govorili oni koji su znali da je Skembo prvi od svih
rasputenih sarajevskih baa, sluao je i pamtio. Znao je da ga odvraaju od toga
da Skembi izae na megdan, ali nije bio siguran zato to ine. Jesu li u dui i srcu na
strani janjiara koji ih pljakaju i kolju ili stvarno vjeruju u sve te prie o Skembi?
ehaja poeli odgovor na to pitanje, pa ga stade traiti, tako da ve skoro i
zaboravi ta mu je pravi posao. Navodno je taj ehaja Anadolac, to su mi govorila
braa iz Fojnice, pa ga je zato toliko zanimalo zato se o Skembi tako pria. Ako to
otkrije, mislio je, nauit e ono najvanije o Bosancima, shvatit e kakvi su i kako
ih se najbolje dri u suri.
Ali bi mu uzalud trud. Samo je vie ljudi izginulo i kua izgorjelo, jer nije odmah
krenuo traiti kembu. A kad je konano poao na njega, kad mu je pod mukama
zarobljeni baa rekao gdje se Skembo skriva, ehaja se naoruao do zuba, uzeo
sablju, handar i no te kuburu i puku, pa se jedne noi iskrao iz kue, pobjegao
od svojih ljudi, da ga sluajno ne bi pratili, i sam krenuo da kembu izvede na
megdan. Ako su narodne prie upola istinite, mislio je, tada nije asno ni estito
takvoga junaka hrpimice napasti, nego mu valja ostaviti priliku da se brani.
U selu ulii, u kui pod samom umom, sakrivao se Skembo. ehaja mu je doao
pred vrata i dvaput udario zvekirom, kao da u goste dolazi, a otvorila je postarija
hanuma, koja je udarila u pla im ga je vidjela.
Vodi me Skembi, zagrmi ehaja, da nas dvojica rijeimo ija je zadnja, kembina ili
sultanova!
ena uini kako joj bi nareeno pa ga odvede u kuhinju, gdje je na drvima uz
peicu sjedio i kosti grijao starac od barem devedeset godina, sitan kao pauak,
kljast i potpuno slijep. Na onim jabuicama bile su mu samo dvije modrikaste
mrlje, kao da mu je neko

186
Gloria in excelsis
Jesam, odgovori starac, drugoga kembe u Bosni nema. I ti vodi onu sarajevsku
bagru?
Nije to bagra, mirno e stari, nego su to prvi junaci ove carevine. Ako su ta ukrali,
a znam da jesu, uinili su to od prijeke potrebe, jer ih je na to natjerala bagra koja
carevinu u propast vodi. Jest!, podie glas i ispravi se koliko god je mogao, ja njih
vodim i upravljam. Bimbaa sam bio, bimbaa u i ostati!
A zna li zato sam ja doao?
Znam, kako ne bi znao. Ali nema u tebi hrabrosti ni koliko u piletu! Na pola sela uje
se kako po tebi gvourija tandre. Junaku je dosta jal handar, jal kubura, a
kukavici ni oboje nije dosta.
ehaja se na to ne naljuti i ne ubi Skembu istoga asa, kao to bi uinili drugi, nego
ga poe ispitivati o ratovima u kojima se tukao. Starac zaboravi kakva ga sudbina
eka, pa se raspria o Mlecima i slavnoj Austriji, o Slavoniji u kojoj bijae vie
minareta nego hraa i
0 zlatnome gradu Poegi, pred ijim su se kapijama kundure skidale
1 u kojemu se znalo, bolje nego u Stambolu, za islamski red i obiaj. Priao je o
vilama koje su za vedrih noi izlazile iz ume i pokazivale mjesta na kojima lei
zakopano blago, ali da on kao bimbaa nije janjiarima doputao da ga otkopavaju,
jer ne valja kopati ono to nije tvoje i to je u druga vremena, za kaurskih kraljevina
zakopano. Koliko zlata iskopa, toliko e te nesree u ivotu stii, a past e urok i
na carevinu, pa bi mogla skonani kao to skonae sve kaurske kraljevine. Vile su
privid od ljepote, a Bog ih ljudima alje da im provjeri srce i duu. Ako si gramziv, a
srce ti je kao u mia, poi e za vilama i otkopati kaursko blago.
A je li tu bilo kakvoga ljudskog megdana, ili si samo s vilama boj vodio?, upita ga
ehaja.
Bit e da je i toga bilo, ali ko bi to pamtio. Mrtvi ute, a ivi se trude zaboraviti da
su ubijali. Tako, vidi, i ja. Poludi svaki koji drukije ini. Ni ti se nee sjeati da si
mene ubio.
Na te rijei ehaja isuka no i pree njime Skembi preko grla. Zacvra krv na vreloj
peici, umrije stari bimbaa. Nesta zlikovca koji je Fojnicu od ljeta u strahu drao te
je veliko zlo uinio i turskoj i naoj eljadi, a fojnika obitelj dobro proe jer im ne
zapali manastir.

ehaja tad odrubi Skembinu glavu, da pokae Fojnianima pred kime su strahovali i
da im se naruga, a tijelo njegovo ostavi hanumi. neka tueuie i neka pa nokona
Maloknia ena u staniu ie
187
ve ne moe, pravilo je da na koncu tuguje i grob kopa. Tako je svijet Bojih
stvorenja podijeljen na muku i ensku stranu, ali ja sve neto mislim da takva
podjela nije od Boga i da joj se On ne raduje.
Kako je nestalo Skembe, tako se razioe i rasputeni sarajevski bae. Odoe na ko
zna koju stranu, moda natrag u Sarajevo, da trae nekoga ko e ih opet u zlu
okupiti. Kakve smo sree, sigurno e ga nai. Jer vazda po Bosni ima duturuma
koji se slavnih vremena sjeaju, a slavna su svaka koja jednom prou, i koji e
razbojnike okupiti, ne bi li mladost svoju povratio. Iako se nijedan jo nije rodio koji
bi to uinio, starad e vazda isto probati. Takvo je njihovo prokletstvo, ali i
narodna nesrea s njima.
Eto, to su dogaaji s poetka jeseni, prve koju doekujem bez moga roenog brata
Mate. Dani mi prolaze u molitvama za njegovu duu, i za nau staru mater, da
preboli ono to majka preboljeti ne moe, a kad dignem glavu, vidim koliko su
izrasle ljive i kruke koje preklani posadismo, pa mi bude drago. Valja napraviti
mjesta za sjeme koje nije izniknulo, i za ono koje se jo nije ni osjemenilo. Bog nas je
stvorio da se tome radujemo.
Zagreb, 7. jula 1945.
I tako zavrih priu o amidi. Na kraju sam nazvao dunda Franju u Sarajevo, pa ga
upitao zna li se kako je umro Pepi.
Bolje je o tome ne misliti, odgovorio je, ni o njemu ni o njegovoj smrti. Prola su ta
vremena, hvala Bogu to su prola, pa ih nemojmo ni spominjati. Oni koji se
sjeaju, neka se za sebe sjeaju, a koji ne znaju, neka se i ne raspituju. Ja ti,
Zeljko, mislim kako je tako najbolje pa me nemoj dalje o njemu ispitivati. Za ive me
pitaj ta god hoe, a s mrtvima me pusti. Nemam za njih ivaca. Eto, sad moram
ii, dolazi nam delegacija ruskih eljeznica, valja ih doekati. Budi dobro i ne
razbijaj glavu s onim to ne moe promijeniti.
Tako me je na brzinu skinuo s veze, to nikada ranije nije inio. Barem se njega
moglo svata pitati. Ali dobro, ako je neka pria zavrena, onda neka tako i bude.
Popodne sam, nakon tog telefonskog razgovora, poao u Emaus. Padala je kia,
nebo se spustilo sve do gornjogradskih krovova, bilo je hladno kao da e snijeg, i
nita bolje nego se zavui u nekakav poJ-. ,,4.. V...A _;1,-J _~ :_1---: x1^: J-----:------------

188
gloria in exceisis
haustor prema Zelengaju, sputao se u podrume, ali tamo uglavnom nije bilo niega
osim crknutih maaka i gomila ugljene praine. Nakon to sam nekoliko puta obiao
svaku zgradu, uvjerio se da nisam pogrijeio ulicu i uzalud ispitivao prolaznike za
caffe Emaus, a oni bi samo ubrzali korak i ne bi odgovorili, shvatio sam da Emausa
vie nema.
Ponovo sam uao u haustor za koji sam otpoetka mislio da vodi u Emaus. Iznad
podrumskih vrata bio je svijetli trag na mjestu gdje je stajala ploa s natpisom i
etiri rupice od avala. Prekoraio sam hrpu smea i pritisnuo kvaku, zaudo vrata
su bila otkljuana. U prostoriji, koja se inila jo puno irom, vie nije bilo stolova i
stolica, nestale su gajbe s bocama i drveni sanduci iz kojih je konobarica vadila
escajg, nestalo je i anka, a na mjestu kuhinje stajalo je brdace svjee dovezenog
ugljena, koji je jo pucketao i pesijavao se, kao da je upravo izvaen iz rudnika
Kreka-Banovii. Taj ugljen bio je jedini nov, dok se sve drugo inilo jako starim,
nedirnutim jo od austrijskih vremena. Sa stropa su visili debeli zastori pauine,
pune mrtvih muha, osa i svakojake letee gamadi, iz ijih je tijela pauk isisao
utrobu i pretvarao ih u svoje mrtve faraone. Odavno je napustio te mree, jer se u
njih vie nita nije moglo uloviti. Naputena je bila i mrea koju je razapeo na onim
malim vratima u zidu, koja su vodila u niz pokrajnjim prostorija. Kroz ta vrata
provlaio sam se prije nepuna dva tjedna, a sad su prekrivena pauinom starom
nekoliko godina. Sklonio sam je rukom i najeio se od ljepljive nelagode. Po koi su
mi, meu dlaicama, ostale grudvice praine, ruke, noge i glave mrtvih insekata.
Stratite na nadlanici.
Kia je sve jae padala, a ja sam se sputao prema Britancu, ispunjen zebnjom i
nekim sasvim novim strahom zbog onoga to sam vidio. Ne samo da je nestalo
podzemnoga sklonita i ne samo da su uklonjeni svi tragovi svijeta koji je u njemu
boravio, nego su prole godine, moda i desetine godina, tako da je ludo i sjeati se
da je taj svijet ikada postojao. Onaj tko se zatekao u Emausu u asovima kada je
Ozna krenula u likvidaciju neprijateljske jazbine, ne samo da je stradao, nego je
njegovo stradanje potonulo u vremenu, jo uvijek tone, i nitko zapravo ne moe
znati u kojem e se davnom stoljeu zaustaviti. Ljutura muhe iz koje je pauk
isisao utrobu moda je stara est mjeseci, a moda i tristo godina. Nitko ne moe
ustanoviti kada je ubijena i koliko se njezin ivot tie ivih muha.
Na Borongaj sam stigao mokar do gole koe. Skinuo sam se i leeao u Dosteliu. iako
se io niie smrklo. Poelio sam da se razholim
189
jedni s drugima ne razgovaraju, izvana su se uli zvukovi avionskih motora, bio je
utorak, a utorkom se redovno isprobavaju ispravni aparati, jedan ili dva kruga po

pisti, i zatim se gase do sljedeeg utorka. Ve dva mjeseca nijedan nije poletio, a
vjerojatno i nee. Samo e jednoga dana stii naredba o rasputaju eskadrile. Sto
e biti s nama, to vie i nije vano, jer e sir Winston i maral Tito sklopiti konani
sporazum o prijateljstvu i razumijevanju. Okupit e nas u nekoj bazi u Italiji ili
Austriji, podijelit e nam odlikovanja i odrati govore, a zatim e nas povesti na
proslavu u seosku krmu ili pivnicu. Ubrzo emo se napiti kao zvijeri, potui se i
zavriti pod stolovima, a nai e pretpostavljeni tiho uzeti svoje injele i apke, i
otii da nas vie nikada ne vide. Tako e se to, vjerujem, zavriti.
Probudio sam se pred zoru. Bos sam, u gaama i potkoulji, iziao ispred barake.
Kia je prestala padati, ali je asfalt bio prijatno mokar. Zapalio sam cigaretu i
proetao do piste. Kada bih ovakav preskoio ogradu i naao se na cesti, bez
uniforme i dokumenata, konano bismo se razumjeli. Uhitili bi ne na licu mjesta,
mislili bi da sam pobjegao iz ludnice, ili da sam manijak koji saekuje ene dok se
vraaju iz tree tvornike smjene, a zatim bismo preli na prava pitanja. im
nisam luak, mora da sam neprijateljski vojnik, koji se dva mjeseca sakrivao i vie
nije izdrao. Pomo nije stizala, komunizam nee pasti u dva tjedna, kako se to u
Zagrebu mislilo u vrijeme zadnjih kazalinih predstava pred slom.
A mogao bih im puno toga rei. Najprije to da lino poznajem pukovnika Franju
Dala, jo od vremena kada je bio samo major i komandant Pete vazduhoplovne
pukovnije u Niu. Kad su se estoga aprila 1941. svi slavni pilotski asevi nae
junane kraljevine razbjeali glavom bez obzira, Dal je jedini podigao svoj aparat i
krenuo u susret njemakim bombarderima. Ne zna se je li kojega sruio, jer se
drava u deset dana raspala, pa namjesnik Pavle nije stigao podijeliti odlikovanja, a
Dala se o toj bici s Nijemcima nije moglo pitati iz razloga koji su, nadam se, jasni.
Ali dvije godine kasnije laknulo mi je kada sam uo da ga Paveli alje na
Staljingrad. Svi moji strahovi uvijek su bili zemaljski, a na nebu sam se plaio samo
pukovnika Dala.
A mogao bih im rei i kako me je upravo on pustio da pre-bjegnem Britancima.
Naredio je da se moj avion napuni gorivom, stisnuo mi ruku i rekao da imam deset
minuta, nakon ega e oglasiti uzbunu i poslati za mnom tri lovca. On e upravljati
srednjim. Ako

Se U tih deset minuta usniipm snari i noKipi tarla rp mu Kiti

t/->

190
GlORIA IM excelsis
i biti sretan to je dohakao izdajici roda svojega. Ja sam se snaao, pa me eto sad
tu, bosonog na mokroj borongajskoj pisti, u gaama sa igom ratnoga
zrakoplovstva Njezine Visosti kraljice Elizabete II, ne znam to bih sa sobom i na

koju stranu da krenem. Franjo Dal uvijek je znao. Uvijek na strani onih koji e
izgubiti rat.
Nisam preskoio ogradu i istrao na cestu. Uzalud je govoriti kako mi je malo
nedostajalo. Malo nedostaje za sve to nikada neu napraviti. Cijele noi piti i
lumpovati kod Jose Lianina, popiti dvije litre rakije, astiti cijelu krmu, grliti se s
partizanskim oficirima i pjevati ruske pjesme, razdavati sav novac sirotinji i potruditi
se da me svi upamte, a onda u zoru, kada protivavionska obrana spava, mrtav pijan
sjesti u svoj aparat, onaj isti koji sam dijelio sa Skotom Albanom, napraviti krug
iznad Zagreba, grada u kojem je amida Pepi ostavio duu, i onda se u niskom letu
zaputiti prema Bosni, nadletjeti Banju Luku i mahnuti prema Dalovom Bihau, pa
nastaviti kanjonom Vrbasa i obruiti se negdje blizu Jajca, poljubiti zemlju i nestati.
Malo mi i trijeznome nedostaje, i uvijek e malo nedostajati.
Obukao sam se i krenuo pjeke prema gradu. Neu na tramvaj, jer bi na Jelai
plac stigao prerano, s polivaima ulica, policijom koja se vraa iz nonih patrola i
kumicama koje pred sobom guraju kolica s povrem. Taj as svakako treba
propustiti, kao i nervozno minkanje u glumakoj garderobi i rune enske psovke.
Pola sata kasnije budi se grad, zamirie kruh iz tek otvorenih pekara, jutarnje
rumenilo jo uvijek plamti po prozorima Napretkovog nebodera, izlaze istai cipela
i lupaju drvenim etkama, a Zagreb je u tom kratkom intervalu, ne duem od
petnaestak minuta, prije nego to se pojave agenti u civilu i frajle koje svojim
piskutavim glasovima ve pola stoljea pozdravljaju svaku vojsku koja naie, grad
izvan vremena, slobodan od nonih i jutarnjih patrola, ali i vlastitoga karaktera koji
mu brani da prema tim patrolama ima nekakav odnos. Svejedno jesu li ustake ili
partizanske, one prolaze neprimijeeno, nitko ih nikada nije vidio, kao to nitko nije
vidio kada je kasapin Ivan Werner, gradonaelnik zagrebaki, kamen po kamen
razgraivao sinagogu u Prakoj i kao to nitko ne vidi kada liki i crnogorski
komesari iz zelengajskih podruma odvode ljude koji su tom Werneru vjerovali.
Umijee nevidljivosti i vjetina gledanja kroz ljude znaili bi otpor onome protiv
ega se nemogue boriti, da nije mrnje, konkretne i neskrivene, prema svakome
191
ranojutarnje slobode, ali uskoro nee vie biti ni toga. Nestat e istaa cipela, jer
komunizam nee moi podnijeti da svaki ovjek samome sebi ne isti cipele,
ugasit e se prozori na Napretkovom neboderu i nee vie biti onih koji znaju da ih
miris kruha zapravo podsjea na predratni miris kifli. U jednoj su stvari komunisti
slini naem don Mihi, koji je nedjeljom propovijedao kako valja vazda jesti
jueranji kruh, a djeci treba braniti kifle, jer e ih one pokvariti i razmaziti i jer su,
uostalom, kifle sotonin podsmijeh tijelu Kristovom.
Grad je ve bio pun svijeta kada sam, hodajui niz Juriievu, pogledao u prozore
broja 17, one iza kojih su nekada ivjeli aa i mater, pa one ispod, gdje je ivjela

moja frau Micika. U mjesec i pol ve sam se toliko odomaio u Zagrebu, da ve

imam svoje bive prozore, svoj grob na Mirogoju i tri smrti jednog amide...
Dok sam jo razmiljao o Juriievoj 17, i bi li se vratio da vidim jesu li popravili
razlupanu plou sa zvoncima, pred mene je, par koraka od Petrinjske, izbio visoki
krupni mukarac u radnikome odijelu. Pokuao sam ga zaobii, ali mi je hitro
preprijeio put. Krenuo sam na drugu stranu, a on mi se bacio pred noge i poeo
vikati:
Ljudi moji, ta je ovo? Je li ovo slobodna Hrvatska, Jugoslavija, jesmo li mi ovo
oslobodili? Gledajte ga, ne da mi ulicom proi, pod tramvaj e me gurnuti, ljudi
pomaitel
vrsto me je obgrlio oko ramena, iz usta mu je vonjalo na bijeli luk, i sve je glasnije
vikao. Svijet se razmicao i ubrzavao korak, a ja sam se uzalud pokuavao iskoprcati.
Bio je jak kao bik i nisam ga mogao savladati, pa sam u jednom trenutku odluio
klonuti na plonik. Ako legnem dolje, morat e vikati neto drugo, a ne da mu ne
dam proi ulicom i da ga guram pod tramvaj, ali i to je bilo uzalud. Stiskao me je za
ramena, noge su mi zalamatale zrakom, nije mi doputao da padnem.
Nakon minut ili dva dotrao je agent u uniformi, uhvatio ga za kosu, mene odgurnuo
laktom i tako nas razdvojio. Dva su mi se dugmeta otkinula s bluze i zazvonila iz
plonik. Uto su se pojavila jo dvojica, u jednostavnim partizanskim odorama, s
karabinima u rukama, i ponovo je nastala guva. Radnik je vikao da sam ga napao,
a on je oslobaao ovu zemlju, agent ga je drkom pitolja udarao u prsa i govorio
mu da lae i da sramoti narodnooslobodilaku vojsku, dok su dvojica partizana
urlala da kaem tko sam, kakva je to uniforma na meni i zato etam Zagrebom ako
sam ve britanski nilot.
192
gloria in excelsis
pomirljivo mi se obratio agent kada je napokon uutkao i radnika i partizane,
sreom blizu smo, samo pedesetak metara nie!
Na zidu kancelarije, iznad jednostavnog pisaeg stola, visio je portret marala Tita,
s dvije uspravne bore izmeu oiju. Gledao sam u lice tog, bez ikakve sumnje
naoitog ovjeka, sve dok nisam shvatio da se mrtim i na svome licu pokuavam
nai udubine za te dvije bore. Agent je sjedio pod slikom, prekopavao po nekakvim
papirima na stolu, i ponavljao da mu je ao zbog incidenta koji se dogodio, i njemu i
njegovim pretpostavljenim, te da u slobodnoj Hrvatskoj i bratskoj Jugoslaviji nitko
nema pravo nasrtati na oficira jedne saveznike vojske, pa ga jo i vrijeati! Naredio
je da se drug Duka Orekovi privede i najstroe kazni jer mu ovo nije prvi put da
remeti javni red i mir. Ali barem nije izazivao meunarodne incidente, a sad mu se i
to dogodilo...

Rekao je da, na alost, mora sastaviti zapisnik o incidentu, jer bih se ja, to je i
logino, mogao poaliti svojoj komandi. Odgovorio sam da se neu aliti i da
zapravo razumijem druga Duku i njegove frustracije, na to se agent osmjehnu i
ree da nitko tko nije bio etiri godine u umi ne moe razumjeti to se dogaa u
duama onih koji su bili. A to se tie moje eventualne albe vioj komandi, on mi
naravno vjeruje da se ne namjeravam aliti, ali stvar je ipak previe osjetljiva da bi
se riskiralo. Dobro, rekoh, onda sastavljajte va zapisnik.
Skoi, kao da je samo na taj as ekao, i prui mi ruku: kapetan Ivan ajkanovi.
Curlin, rekoh.
Oprostite, hoete li ponoviti?, pa prisloni dlan uz uho, kao to to ine nagluhi starci
i oni koji se prave da neto nisu uli. Curlin, meko .
Da, a ba sam mislio da ste porijeklom Englez, pa ste tako zavrili u snagama
gospodina Churchilla, kad ono nita! Dubrovanin, je li tako? Ma znam vam ja sva ta
naa prezimena, i odakle je tko. Ne, nije to zbog posla, ionako sam sluajno u slubi
sigurnosti, prije rata sam studirao arhitekturu, nego me je to s prezimenima uvijek
zanimalo. Valjda zato to je moje prezime malo udno, pa me je vuklo da istraujem
odakle je tko. To vam na kraju postane pasija kao i svaka druga. Jedni skupljaju
marke ili rimske novie, drugi slau pasijans, a ja vam, eto, prouavam porijeklo
prezimena. Tako sam znao da ste iz Dubrovnika. A to uope nije vano. Sto se
mene tie, mogli ste
193
anstven luki grad, puno vei od nae Rijeke, a ljepi od Hamburga. Ali znate to
u vam jo rei? Po naglasku nikad ne bih pogodio da ste Dubrovanin! ak bih se
toliko prevario da kaem kako ste moj Bosanac, moda iz Zenice ili Sarajeva. No,
eto, naglasci mi ne idu tako dobro kao prezimena. Oni su mi, ipak, uzgredna
zanimacija. Svejedno bih rekao da ste odlazili u Sarajevo, ili moda prije u Zenicu, i
da vam se to uhvatilo na govoru. Moda tamo imate neku rodbinu? To vam je, znate,
jako zanimljivo! Koga god u ovoj zemlji sretnete, ima roake u Bosni. Tako je od
Slovenije do Makedonije, pogotovo medu Srbima i Hrvatima. Svi ti Zagrepani i
Beograani imaju barem tetku ili ujaka u Bosni. Slaete li se sa mnom? Da,
razumijem, niste o tome razmiljali, vae su preokupacije ipak vie nebeske. To je
slinost izmeu pilota i svetenih lica. Jedni i drugi uglavnom razmiljaju o nebu.
Jeste li i vi vjernik? Ja vam, znate, nikada nisam letio avionom, a ne bih se ni usudio,
pa sve neto mislim da nema pilota koji ne vjeruje u Boga. Rano sam, jo na
fakultetu, raskrstio s religijom, i zato se drim zemlje. Nebo ostavljam onima koji
vjeruju. Sto vi mislite, jesam li u pravu? Dobro, ne morate odgovoriti. Vjera je
intimna stvar svakoga pojedinca, a sloboda vjeroispovijesti je zagarantirana i u
naem komunistikom drutvu. Reakcija e vam, moda, rei da je drukije, ali to
je posljedica svake klasne i politike borbe. Poraenima ne ostaje drugo nego lagati
o pobjednicima. Tako je otkad je svijeta i vijeka. Pa zar i o Isusu nisu lagali, a i on je,

de facto i de iure, bio pobjednik? Nije li tako? Dobro, neemo ni o Isusu, nezgodna
su to pitanja, jer tko je u njegovo vrijeme bio reakcija? Rimljani ili Zidovi? Za
Rimljane emo lako, ali to sa idovima je jako nezgodno, zapravo tragino. Eto
vidite to se kod nas dogodilo, i to samo zato to su, sa zakanjenjem od dvije
hiljade godina, neki razmiljali o reakciji koja je razapela Isusa. Ali to u vam ja o
tome govoriti, kad sigurno i sami znate. Premijer Churchill je vie puta govorio o
idovskome pogromu. Sluali ste ga na Radio Londonu? Da, da, bio je potresen,
strano potresen, jer ni on dugo nije znao to se dogaa u Njemakoj, Poljskoj,
Ukrajini. Premijer Velike Britanije, pa nije znao! Zar je onda udo ako vi, drue
urlin, ne znate, recimo, za Jasenovac? Ne moete ni znati, jer ste se borili na nebu,
za istu stvar kao i mi, a Jasenovac je bio na zemlji, s jasnom tendencijom da zavri
pod zemljom. Da imamo vie vremena, mogao bih vam puno priati o tome. Znate,
bio sam u Jasenovcu, ali igrom sluaja i
194
danas se skrivaju u Zagrebu, po podrumima u centru grada, kao takori pod
zemljom grade svoje jazbine, i misle da ih neemo pronai. Ali, znate, mi vam
imamo svoje obuene pacolovce! Ba smo prije nekoliko dana oistili jedno takvo
mjesto na Zelengaju. Bili ste na Zelengaju? Iznimno lijep kvart! To vam je onaj lijepi
stari Zagreb, sa umskim mirom, otmjenim vilama i cvrkutom ptica. E, da mi je
razumjeti o emu to ptice po vas dan cvrkuu! Vie bih volio znati njihov jezik,
nego to prepoznajem prezimena i naglaske. Ali ima onih koji se razumiju s pticama,
pa cvrkuu skupa s njima. Dok sam bio mlad i naivan, smijao sam se priama o
svetome Franji, a danas, vidite, poznajem ljude koji razgovaraju s pticama. Katkad
se zanesu, pa ponu i meni cvrkutati, a ja ih prekinem: hrvatskim progovori, brajko,
jezikom roda svojega, i ne srami se ni roda ni imena, da je i stoput bilo Pavelievo!
Zanesu se ljudi, pa, eto, cvrkuu! Svi mi se, ponekad, zanesemo, idemo gdje nam
nije mjesto, govorimo to ne bismo trebali, s ljudima koji nam nisu dostojni. Poslije
ovjeku bude ao, pa mu zatreba netko pred kime e olakati duu.
Nego, previe se raspriah, to mi je u slubi glavna mana, brbljam umjesto da
sluam i ispitujem, ali dobro, neete mi zamjeriti, ionako vi niste tu da bih vas ja
ispitivao, ne daj Boe, nee valjda doi takva vremena da saveznici jedni druge
isljeuju. Evo, sad u ja sastaviti zapisnik, dvije, najvie tri reenice, a poslije se
moemo vidjeti u nekim ljepim okolnostima. Ali nije sve tako crno kao to se u prvi
mah ini! Da drug Orekovi nije tako sklon incidentima, tko zna da li bi se nas
dvojica ikad upoznali. Ne znam kako vama, ali meni bi osobno bilo ao.
Na tekoj crnoj adlerici, stroju koji izgleda kao da su na njemu napisane sve smrtne
presude, jo od vremena kada je Alija Alijagi pucao u ministra unutranjih dela
Drakovia, Ivan Cajkanovi je sastavljao svoj zapisnik, svako je slovo traio po
pola minute, a kad bi ga pronaao, udarao je po njemu desnim kaiprstom, snano i
nemilosrdno. Kao torpedo koji probija utrobu podmornice, tako se i ajkanoviev
kaiprst zabijao u utrobu policijskoga pisaeg stroja. Sa zida me je za to vrijeme

prijekorno gledao maral Tito, dvije su bore bacale sjenu na nas grenike, sada i u
asu smrti nae, koja se, moda, ve dogodila, ali jo uvijek je nismo bili svjesni.
Kada mi se u jesen 1941, na Trgu svetoga Marka, u dvorani okienoj tro-bojnicama i
pleterima, koji su me podsjeali na sepete od prua,
na Iprtima Tirlrvuskiri nnsara Irnii cp npnin nv caraipvcVp> Riplavp na
195
ruka poglavnika Ante Pavelia, kada me je pogledao u oi, zaelio mi sreu i rekao
da nitko nije blii Bogu od nas koji uvamo hrvatsko nebo i da se nitko ne moe
pohvaliti takvim domoljubljem kao mi koji smo se vratili materi Hrvatskoj nakon to
smo proli obuku u Beogradu i Niu, ja sam na njegovome licu vidio samo smrt. I
ba nita osim smrti. Na Titovome licu, na slici u policijskoj kancelariji, dok je agent
Cajkanovi nabadao zapisnik o insceniranom ulinom incidentu, bio je samo vjeni
prijekor. Nisam znao zato bih se osjeao krivim, ali to teret moje krivnje nije inilo
lakim, nego naprotiv, puno teim i nesnosnijim. Kao da mi se zgrada u Petrinjskoj
svalila na plea, pa u je vui po svijetu poput pua, zajedno sa svojom sramotom
ija je neizrecivost vea i tea od svakoga tereta.
Potpisao sam zapisnik, rukovao se s agentom, on mi dugo nije putao aku, nego ju
je tresao kao u napadu padavice, i govorio neto to vie nisam mogao uti. Bio
sam jedna od onih muha u zastoru od pauine, u podrumu zvanom Emaus.
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 23 minute
Boe, to ti je ena! Ana Borojevi spustila je dlan na Skor-vatzvjevu usnulu glavu.
Valjda se bila zamislila i zaboravila, pomislila da joj u krilu lei dijete, ali je istoga
trena povukla ruku, kao da je dodirnula vrelu plou na tednjaku. Tako je kratko
trajalo da nitko osim mene to, vjerojatno, nije ni primijetio. I bolje da nije, jer kakvi
su, sigurno bi se nasmijali. A ne znaju, jadni, da su tako neto, moda, vidjeli
posljednji put. Kao kad ti se, jednom ili dvaput u ivotu, dogodi da pretri preko
ulice, jer s druge strane nailazi netko poznat, koga jako dugo nisi vidio. Dok tri
prema njemu, pazei da ga ne izgubi u masi svijeta i da pritom ne padne pod
tramvaj, uope ne misli o tome zato ga tako dugo nisi vidio i gdje je bio to dugo
vrijeme, ve si odrastao i ostario, a njega nikako nema, ne pita se zato je tako,
nego samo ide da ga zagrli. I kad si na dva koraka od njega, sjeti se da je mrtav
tridesetu godinu, ili da je negdje daleko, u Americi, i nikako ne moe biti tu, u
Sarajevu usred rata. U tom asu njega nestaje, pretvara se u nepoznatog ovjeka, u
nekog tko mu nije ni slian. Jest, to je razoaranje, ali vrijedilo je doivjeti tih
nekoliko sekundi susreta. Biti onaj koji tri preko ulice, i onaj koji ga gleda
Sa strane i misli* virli Simnna Iralrrt cp nplfnmp ra7trrcp>1ir\ mrvro An ia
196
gloria in excelsis

Juer sam, prolazei Aleksandrovom, zapravo Ulicom poglavnika Pavelia, vidio

roenog brata. Iao je prema Ferhadiji, u sivom kinom mantilu, a u ruci je nosio
aktntaku, istu onu koju mi je poslao iz Amerike, a ja je nakon tri dana izgubio.
Rekoh, vidi moga Jake, nae torbu koju sam izgubio! Trim preko ulice, i ne znam
kome se vie radujem, bratu ili toj torbi. Zapravo, nije meni do torbe, nego to mi se
vratio onaj koji nalazi izgubljene stvari. Znalo se dok smo bili djeca, ja gubim, a
Jaka nalazi. Od moga umijea nitko nije imao koristi, a njegovim se okoristila cijela
familija. Poelo je tako to bi mater negdje zaturila pletau iglu, pa bi njega zvala.
Jaka bi stao nasred sobe i zatvorio oi, a kad ih otvori, samo bi se zaputio prema
mjestu gdje je igla. Svejedno je li bila pod seijom, ili je materi ispala dok se
vraala iz komiluka, i eno je u blatu kod esme, brat bi je uvijek naao. Otac
najprije nije vjerovao u tu njegovu mo, sve su to tvoje kune dangube, korio bi
mater i nije htio ni uti kako je bilo s iglom. Kada Jaka stane nasred sobe i zatvori
oi, otac nam svima opsuje neznaboga, i izlazi van. Bilo je tako sve dok se jednom
nije vratio kui bez slubenog sata, koji je kotao kao est njegovih mjesenih
plaa. Ublijedio i utljiv, ledeni znoj mu po elu izbija, samo se svalio na kuhinjski
sanduk s drvima. Pomrijet e nam djeca od gladi, rekao je majci, ili u ja na robiju.
Izraunaj to nam se vie isplati. Ona dovede Jaku, a ocu ree neka sad uti i ne
spominje neznaboga, nego da Boga moli da sat nije ukraden. Jaka zatvori oi, i
ree da je sat na Bua potoku, lei nasred sokaka, jo ga nitko nije pokupio. Stari
skoi i istra van, nas dvojica krenusmo za njim, pa smo trali sve do Bua potoka,
dua nam bila u nosu, ali smo nali sat.
Od tog vremena kad god bi uo da je netko neto izgubio, otac je govorio: sad
emo po moga Jaku, on e to s Bojom pomou i uz zagovor svetoga Ante
sigurno nai. Tako je, ubrzo, Jaka po cijele dane traio izgubljene stvari. Jedino ako
su bile ukradene, tad ih vie nije vidio, nego je samo govorio da su kod nekoga. Na
kraju je pola grada znalo za tu njegovu vjetinu, a prouo se i po Kreevu, na naoj
djedovini. Jedino fratrima nije bilo drago, nego su poruivali ocu neka odgovara
malog od takvih stvari, jer to nikako ne moe na dobro izai. Stari ih nije bendao,
znao je da se fratri dre nekih svojih adeta, ije je vrijeme davno prolo, pa bi
govorio: fratar i kad u Be poe, najprije se prema istoku okrene, da vidi je li se
smrklo nebo od Stambola pa, ako jest, onda odustaje od puta da se sultan ne
197
se dri svojega, pa zato i ne moe na duu primiti da moj Jaka nalazi izgubljene
stvari, a da se Bogu nije pomolio.
Nije, bolan Franjo, to ih on pronalazi, nego je to ti od ljudi uzima krunu dvije kad
im Jaka neto nae. Grijeh je, brate, kad katolik uzima plau za praznovjericu,
govorio je ocu fra Valentin Pa-kvan, na daleki roak.
Nita ja, Valentine, ne uzimam, nego ljudi sami daju. Poaste djecu, a ast se ne
odbija.

Zapravo nije puno ni slagao. Nije otac traio, ali ako bi se dogodilo da koji nita ne
da, Jaka mu drugi put ne bi nalazio izgubljenu stvar. Ako bi je, pak, naao, od
starog bi dobio poten degenek. Tih godina smo vie ivjeli od Jakine vjetine, nego
od oeve plae. Nama dvojici bi jo preteklo eerlema, pa bismo astili i
komijsku djecu.
A onda nam je jednoga proljea majka rodila sestrice. Daj Boe da svijet i glavu
roenu zagubi, pa da je moj Jaka nalazi, jer ne znam kako u vas sve prehraniti,
brinuo se otac, a mati ga je gledala kao da je mali kuni hajvani, pa ne zna ta
se pred Bogom ne smije izgovoriti. Ali nadala se da mu ovaj nee grijehe uzeti
zaozbiljno, jer na aa ni u kojem smislu nije bio cijeli ovjek. Pola ga je bilo u
visini, irini i pameti. A ni dua i srce mu nisu bili puno vei nego u zeca.
Pred Ivandan smo nosili sestrice u Kreevo na krtenje. Povezao nas je na svojim
kolima neki vabo Elsner, koji je na ariji imao radnju s ekserima, a u Kreevu su se
i dalje kovali najbolji ekseri u Bosni. Ljepe je rei avli, ali kad ja kaem ekseri,
tada mislim samo na one kreevske. Dok je svijeta, kreevski ekseri nikada nee
biti avli.
Gorjeli su kresovi na svim okolnim brdima. Bila je no bez zvijezda, pa su nam te
ivanjske vatre osvjetljavale put. Ima Boga, moj Franjo, ima ga, ali ti, jadan, ne zna
koliki je, govorila je majka. On bi joj psovao neznaboga, ali onako kroz smijeh, jer je
bio sretan to ide krstiti dvije svoje curice, to je no tako ista i crvena, a ivot je
noas tako lijep. Meni je bio lijep kao i njemu. Cesto sam poslije mislio da hoe jo
jednom ivot takav biti.
Prespavali smo kod strica, a ranim jutrom otac je nas dvojicu poveo kod fra
Valentina u samostan. Doekao nas je kao najroeni-je, kao da smo mu blii rod
nego to smo bili, poastio nas kruhom, slaninom i slatkim od ipuraka, vodio je
Jaku i mene po samostanu,
Dokazivao nam svaku sonn hihii7orio rlrucrp frafrp koii su radili ili
198
Gloria in excelsis
Hajde, recite mi sad po dui, koji e od vas dvojice u fratre? Jaka je pogledao u
mene, pa sam rekao: Evo, mogu ja. Dobro, ree fra Valentin, ako e ti, onda mi
kai ta fratri
rade?
Jedu slaninu i mole se Bogu.

Poeo se grohotom smijati pa dozivati - tipane, Petre, o Luci-jane, gdje si Lucijane,

da uje ovo. Morao sam i njima ponoviti ta fratri rade, a kad su se i oni poeli
svojim grhotima i grohotiima smijati, ja sam briznuo u pla.
ta je bilo sine?, pitao me fra Valentin.
Neu ja u fratre, projecao sam.
Zagrlio me je i rekao: Ama, pusti ti mene to se ja smijem, to je meni od dragosti to
ste mi doli.
Kada smo popodne krenuli u crkvu na krtenje, fra Valentin nije mogao pronai
oale. Traio ih je po sobi, iao u knjinicu i trpezariju, ali oala nije bilo. Razaslao je
trojicu novaka da trae oale po cijelom samostanu, sjeo je na otoman i gledao
negdje mimo nas. Ocu je bilo neugodno, pa ga je poeo neto ispitivati, valjda o
broju krtenih i umrlih u proloj godini, a fra Valentin mu je odgovarao hladno i
osorno. Jaka i ja smo se uutjeli i zavukli svaki u svoj oak, pravei se da nas
nema.
Kada su se i novaci vratili, a da oale nisu nali, fra Valentin je samo promrsio:
Sigurno sam ih zaboravio kod nekog u ariji. Pozaj-mit u gvardijanove, imamo
skoro istu dioptriju.
Tako je sestrice krstio s gvardijanovim oalama, premda je Jaka ve tada znao
gdje je fra Valentin zaturio svoje. Ali nije se usuivao rei, ni zbog fratra ni zbog
oca. Onda je bila proslava, opet smo jeli kruh, slaninu i slatko od ipuraka, okupilo
se puno kreevskoga svijeta, iznijelo se vina i rakije, otac je zapjevao, a fra Valentin
je prihvatio pjesmu, pa smo mislili da je sve loe zaboravljeno.
Ali tada je stari, ve podnapit, napravio greku. apnuo je Jaki da ode po fra
Valentinove oale i donese mu ih. Brat je izaao van, fratru su oale bile ispale u
samostanskom vrtu, kod lijehe s lukom, ali kada se Jaka vratio i pruio mu oale,
fra Valentin ih je uzeo, prelomio napola i bez pozdrava otiao. Uzalud je otac trao
za njim. Sutra je poruio da mu Franjo Pakvan vie ne izlazi na oi ako e i dalje
putati dijete da se bavi avoljim poslima. I jo veli da bi oale i sam naao kada bi
sljedei put iao u vrt, a Boja je volja da ovjek gubi i nalazi svoje stvari, jer nas
Gospodin tako ui da se sjetimo
199
Kada je otac poao u rat, ve smo bili poodrasli. Nita se ne boj ako nam se negdje
izgubi, Jaka e tebe nai, tjeio sam ga. Ali dobri na otac, pola ovjeka u
svakome smislu, nije se vratio iz rata. Dan ili dva nakon to je stigla vijest o njegovoj
smrti, mater je negdje zaturila crnu maramu. Jaka je zatvorio oi, ali vie nije vidio
nita osim mraka. Tako je, eto, nestalo njegove moi, pa ni meni nije mogao
pronalaziti izgubljene stvari, a ja sam ih nastavio gubiti kao da se nita nije
dogodilo, kao da otac nije poginuo. Eto, zato sam bio tako sretan kada sam juer, na

tren, vidio brata s aktntakom koju mi je poslao iz Chicaga, a ja je nakon tri dana
izgubio.
Nisam stigao ni do pola ulice kad mi je sinulo da je Jaka u Americi, odakle pisma ne
stiu ve treu godinu, pa ne znam kako je, ni je li uope iv. Obuzela me je
nekakva zebnja, zato ga ba danas sreem, nisam ga sreo otkako je dolazio da se
oprosti s Kreevom, a od tada prolazi, evo, ve jedanaesta godina? Umjesto da mu
se radujem, kao Aninoj ruci koja se sputa na Skorvatzvjevu glavu, pomislio sam da
je, ne daj Boe, Jaka umro, pa da mi ovako stie vijest o tome. Lutao sam po stanu,
traio naliv pero da rjeavam krialjku, a kad sam ga naao, vie mi nije bilo do
krialjke, nego sam pretresao ono to nam je ostalo od ivota, fotografije i kolske
svjedodbe, kalendare svetoga Ante ispodvlaene modrom i crvenom olovkom,
smrtovnice i pozive za sveanost u Direkciji kraljevskih eljeznica, ali nisam naao
nita po emu bih mogao znati da je Jaka iv. U tom traenju i glavinjanju,
premjetanju iz jedne u drugu sobu, dozivanju Boga, pregledavanju fotografija i
kratkoj molitvi, pala je no. Zaspao sam, ne znam kako i kada, u fotelji. Probudila
me je sirena za uzbunu. Traio sam klju od sklonita, i jedva sam ga naao, u banji
iznad kade, u kutiji s britvom i etkicom.
I tako je poeo ovaj dan, sa zlom slutnjom i jo gorim ljudima, pa vie ne znam ni je
li mi Jaka iv, ni hou li ja iv iz ovoga sklonita izai. Spavaj, spavaj logornie, u
Aninome krilu, kao ranjeni junak na slici u nekadanjoj birtiji Oplenac, ali meni se
krvi nee napiti. Previe se u meni nakupilo jada da bi ti moj strah dalje bio
saveznik. A to e biti s tobom i hoe li danas Sarajevom pronosati ivu glavu, ili
e se ocu i majci po Mostaru priinjati kao to se meni priinjao moj brat, e to ti,
logornie, vie ne zavisi ni od Luburia, ni od Engleza i partizana, nego od toga
kakav e se probuditi. Ja ti vie nemam kamo pobjei. Da imam, bjeao bih i od
tebe i od tvoje sile, i ne bi me bilo sram.
200
gloria in excelsis
biti milostiv. Na ovome ili na onome svijetu, jer zla nisam inio, Njega nisam
zaboravljao. Ali ako krene naopako, ako partizani i Englezi uu u grad, i glave me
dou ovi neljudi i njihov pogani jezik, sve e biti zato to nisam znao na vrijeme
otii. Ni kada me je Jaka zvao da s njime poem u Chicago, ni kad mi je fra
Valentin na poetku rata govorio da idem u Kreevo, jer je u Kreevu vazda sigurnije
nego u Sarajevu, pogotovu za lude glave kakva je moja. Od Kreeva su daleko bile i
Turska i Austrija, pa je daleko sad i ova nekakva nikakva Hrvatska, rekao mi je, a ja
sam se naljutio.
Rekoh, kako, ujae, moe Nezavisnu Dravu Hrvatsku s Turskom usporeivati, a
zapravo me je naljutilo to misli da sam lude glave.

E, ta ti je imune ispravna] Nikako se te dvije stvari ne mogu usporeivati. Sultan je

vladao, pa je li pravedno ili nepravedno, druga je stvar. A Poglavnik ne vlada, nego
udara narod po glavi, jedne maljevima, druge mokrim arapama, tako da i ne zna
koji e na kraju gore proi.
Ma nisam mu ja na tome zamjerio, niti sam njegove rijei ozbiljno shvaao, ne bi ni
oni koji Valentina slabije poznaju. Tko bi zamjerio fratru od skoro stotinu ljeta? Ve
je skoro pola ivota starac, trideset godina klipe okolo sa tapom, pa se toliko
uelio svoje mladosti da mu je i sultan bolji od Pevelia, a na spomen nadbiskupa
samo se u bijesu rumeni i otpuhuje kao da mu je pamet prokuhala. Valjalo ga je
razumjeti, ali svejedno mi je i danas ao to mu nisam rekao istinu. Jer da jesam,
moda bi mi koju pametnu kazao. Naime, nije se meni u Sarajevu zbog Hrvatske
ostajalo, niti sam 1941. ozbiljno mislio da bi me mogla zapasti kakva visoka
dunost. Govorio sam da nije poteno to se zaboravlja na nas sarajevske Hrvate,
nego se vlasti dodvoravaju muslimanima, tom naem cvijeu, pa se njih postavlja
na poloaje, dijele im se inovi, izmiljaju se poasti, a na ono to pretekne dolaze
braa iz provincije, Hercegovci i Liani, te za njima zagrebaka gospoda da ue nas
koji smo se stoljeima borili i za svoje narodno ime i za goli ivot, to zapravo znai
biti pravi Hrvat i ustaa. Pa onda kroz Sarajevo mariraju i pjevaju: istrale, istrale
zagrebake frajle!, e majka mu stara, ima li na butum dunjaluku drugih frajli osim
zagrebakih?
Svata sam ja tih mjeseci govorio, ali tek da od samoga sebe sakrijem ono glavno:
otkad je umrla Stefanija i otkad sam ostao sam, bez rodbine i pravih prijatelja, meni
nije bilo mjesto u Sarajevu. Ostarit
201
mrskije da izlazim van, i na kraju e mi biti kao u zatvoru. Zato bi, ako je po pameti,
najbolje bilo da se preselim u Kreevo, naem posla u uredu kovanice, i proivim
kao ovjek. Znao sam da bih tako trebao napraviti, ali kako u ostaviti svoj stan,
sobe u kojima sam skoro cijeli ivot, da bih otiao negdje gdje nisam navikao? Rat
mi je doao kao kec na desetku: pa zar da nekamo odlazim dok se stvara drava?
E, imune, imune, glave e tebe doi taj stan! Na kraju, ta ako za deset minuta
avionska bomba hekne posred zgrade?
Jedan jedini put sam od poetka rata otiao dalje od Kreeva. Bilo je to u ljeto 1942,
kada smo ili u Zagreb, na boksaku utakmicu Hrvatske i Njemake. Nagovorio me
je Lovro Cabas, tefanijin roak, koji je u Sarajevu upravo bio osnivao boksaki klub
Zrinski, pa je desetak arijskih gulanfera i kabadahija, od kojih je nakanio stvoriti
boksae, vodio da im pokazuje kako izgleda pravi me. Ja sam mu, valjda, trebao da
u vlaku ima s kime razgovarati, pa me je jo imenovao i tajnikom kluba. Ali ne bi me
ni Lovro nagovorio da se pomaknem, da me nije kopkalo kako izgleda Zagreb.

Sjeao sam ga se iz vremena Maeka i Banovine, princa Pavla i srpskih andara, i

mislio sam da je sad nekako drukiji, ljepi i ozbiljniji, kao ovjek nakon to se oeni.
to jest jest, bio je to neki drugi Zagreb: ureen i ist, na sve strane neto se gradi,
nigdje vie prosjaka i Ciganadi, pune ulice stranaca, visokih njemakih oficira i
Talijana, domobrani i ustae se ponaaju i izgledaju kao gospoda, a ne kao ovi nai.
E, vala, to je bio grad, kao to su Pariz i Be gradovi, pa mi bi i malo ao dok smo od
kolodvora, pa preko Zrinjevca, ili prema Jelai placu, to nisam domai u
ovakvom jednom gradu. Ako svaki dan prolazi tim putem, pored Umjetnikog
paviljona koji je triput vei i ljepi od ovog naeg, bijednog sarajevskog, ako se
mimoilazi s ljudima koji izgledaju kao da su svi krenuli u kazalite, a ne kao ovi nai
koji ne operu krmelje prije nego to istre na ulicu, ako svaki dan ue u slastiarnu
i uje - prosim lepo, gospon!, i umjesto baklava gleda kolae koji izgledaju kao
Umjetniki paviljon, s vremenom postane drukiji ovjek, bolji i zadovoljniji samim
sobom.
Boksaka utakmica poinjala je pred veer. Ispred dvorane bio je red u kojem su,
bez ikakve guve, ekala gospoda u tamnim odijelima i s cilindrima na glavama,
neki su pod ruku vodili gospoe, ali veina se drala preporuke objavljene u
novinama: u priredbi mo202
GlORIA IN EXCELSIS
nu takovima se preporua da rae propuste ovu boksaku utakmicu. Pred ulazom su
stajala dvojica gorostasa u atletskim majicama, za jednoga od njih se redom proirio
apat da je to Mane Blaevi, Gospianin koji je 1912. u New Orleansu osvojio
titulu najjaeg ovjeka Amerike u aketanju bez rukavica, a narednih deset godina
proveo je u zatvoru, jer su odmah nakon utakmice s njim dvojica izdahnula, dok je
jedan ostao bez pameti, pa su ga poslije hranili kao trogodinje dijete.
Ne znam je li to doista bio Mane Blaevi, neki su govorili da jest, drugi da nije,
meni se uinio premladim za prvaka iz 1912, ali taman i da nije bio on, veega
ovjeka nisam u ivotu vidio. Svaka mu je aka bila vea i ira od ove moje lopate.
Tek kad mi je pregledavao ulaznicu, vidio sam mu na grudima hrvatski grb. Drugi
gorostas, obrijane glave i samo malo nii, na majici je imao haknkrojc. Oni Lovrini
probisvijeti su to primijetili, pa se poee gurati da im on gleda ulaznicu. Njih
desetorica nasilu su htjeli na jednu stranu, po nogama su gazili ljude oko sebe,
zaula se enska vriska, pale su i psovke, a ja sam pobjegao u dvoranu, da netko
sluajno ne pomisli kako sam s njima. Lovro Cabas se poslije ljutio na mene, biva
tajnik sam kluba, ne mogu se sramiti svojih ljudi, pa sam mu rekao da hajvanima ne
treba tajnik nego cirkuski dreser, a ne daj Boe da bih se sramio ljudi. Ne znam je li
me tada razumio, ali brzo je i on doao do pameti.
Nijemci su tukli nae kao volove u kupusu. Svaki bi pokrivao lice, laktovima
zaklanjao trbuh i ekao da isteknu tri minute tue, a onda bi ga onaj u uglu

zalijevao vodom da doe sebi, pa ga tjerao natrag, na jo tri minute degeneka.

Veina naih bi nakon jedne ili dvije ture legla na pod, i ne bi se vie digli, ali
dvojica su junaki izdrala do kraja, dok se sudac nije umorio, pa je Nijemcu priznao
pobjedu i zabranio mu da naega dalje mlati. Obliveni krvlju, potpuno izna-kaenih
lica, glavinjali su pozornicom) dok ih ne bi uzeli pod ruke i negdje odveli. Valjda u
bolnicu.
Je li, bolan, pitao sam Lovru Cabasa, a zato nai ne smiju udarati njihove? Je li to
nekakvo boksako pravilo?
uti, ljudi e ti se smijati ako te uju! Smiju nai udarati njihove, ali ne stignu
udariti kad vabo krene na blickrig. Boks se ui, nije ti to kafanska tua.
Bogme, nai ba i nisu jako uevni.
T tako nrnrte hnkcarkn ntakmim ivmprtn T-Truntck-p i Mipmarlfp
203
pod, boje se da ne priskoi neki od onih Nijemaca pa da i njih malo izdegenei. Ali
nekoj gospodi oko nas ne bi pravo to je sve tako zavrilo, dobacuju njemakim
oficirima, mau onim svojim cilindrima i kao da pomalo i prijete. vabe ih samo
gledaju, smjekaju se i ne reagiraju.
Jimmv Lvggett, Jimmv Lvggett, Jimmv Lvggett, ponavlja jedna damica u crvenoj
haljini, nema joj ni osamnaest, i unosi se u lice debelom polurazdrljenom Nijemcu.
Ubit e je vabo, bjeimo odavde!, Lovro me je vukao na drugu stranu.
Jimmv Lvggett je razbio nos Maxu Schmellingu!, vikala je damica, ali mi smo bili
daleko, Lovro me je natjerao da potrim, i ve smo se mijeali s ljudima koji nisu ni
znali za boksaku utakmicu. Dugo mu je trebalo da smiri, dvije boce vina u birtiji
Bednja, i da nam objasni to se dogodilo.
Taj Jimmv Lvggett je trener onih naih nesretnika. Uio ih je kako se podnosi
degenek, ali ih nije stigao nauiti kako da uzvrate. Ili im je rekao da, za milost
Boiju, ne udaraju, jer ako udare, on e glavom platiti. Jimmv je crnac, ni crni
Ciganin, ni idov, nego crnac s ustima i nosom kao u gorile, u opice, u majmuna
praum-skog, koji se s Tarzanom nadgornjava tko bolje leti s drveta na drvo. Pa
odakle crnac u Zagrebu 1942, kad ih ni prije nije bilo? Da ga nisu doveli kao onog
slona u Travnik, da narod gleda i da se nagle-da udnoga hajvana koji, po svemu
sudei, ima ljudsku duu, ali malo tko bi, po vlastitoj dui, rekao da je ovjek. Ama
jok, nego se Jimmv Lvggett u Zagreb odavno naselio, nakon to je na prevaru
istukao Maxa Schmellinga. Nije mu se vie vraalo u Ameriku, nego je tu ostao da
bude jedini takav, pa jo je iz Bea doveo enu, bijelu kao mlijeko, i s njom ga viaju
po Ilici za nedjeljnih promenada. Svakoga Jimmv pozdravlja, najsrdanije pozdavlja
one koje ne poznaje, one koji se najvie mrgode kada ga vide, smije im se od uha do

uha kao da su ga bananom poastili, pa nitko ne zna je li Jimmv toliko blesav, ili
svakoga dana i svakog sata, svakim svojim uzdahom, po stotinu puta otkupljuje
ivot. Crni crnac, crn kao Amerika, crn kao avo, crn kao majino mlijeko, Jimmv po
Zagrebu voda svoju bijelu enu, pa uz nju izgleda jo triput crnje. to su Nijemci
rekli kada su 1941. doli u Hrvatsku? To je vaa stvar, rekli su, kao to je ovo vaa
drava, pa vi svoga crnca, ako vam je
DO volii rlrTi'tp u 7nnln?Vnmp vrtu 11 KTnkcimim npWn era Prvalai/niV
204
Gloria in excelsis
narodnog kazalita, izloite ga u izlogu Ilice 30, ali samo vas molimo da ga drite to
dalje od nas. Neka se Nijemcima ne smije, neka ne pozdravlja njemake oficire,
neka se prema njima ponaa kao ulina dukela! Mi mu neemo nita dok dri
rastojanje, ali ako se primakne, dobit e po gubici. Tako su Nijemci rekli za Jimmvja
Lvggetta, a Jimmv je moda, ili moda i nije, Bogom zaklinjao svoje boksae da ne
udare kojega njihovog, jer bi Nijemci mogli pomisliti da ih je on tome nauio. Lovro
Cabas misli da nije tako, govori mi da je to budalatina i da nijedan trener ne bi
mogao nagovoriti boksaa da se ne brani, ali meni se ini da je drukije. No, to ja
znam o boksu i o crncima? Nita, Lovro moj, nita, pa elim da tako i ostane. Dosta
je meni bilo uda u ivotu! Vukodlaka s kreevskoga groblja, koji jecaju po cijele
noi i ne moe od tolike tuge zaspati, drekavaca iz trebevikih uma, prema ijoj
je dreci nita i kad ti lokomotiva na uho pisne, dosta je meni karakondula i mrkalja,
i one jedne irafe iz Modena cirkusa, koja nije mogla stati u talu, pa su cirkusanti
skidali crepove da betija provue glavu, dosta mi je, Lovro, uda za cijeli ivot, ne
treba mi jo i udo crnako. Ako me pita to e poglavniku Anti Paveliu crnac,
ovako u ti rei. Ako je izmlatio Maxa Schme-llinga, a ti kae da jest, onda bi i ove
nae bilmeze mogao nauiti aketanju, pa da Hrvati ponu mlatiti Rumunje, Maare,
ehe, Talijane, a ako nam se jednom posrei, moda i Nijemce. Ehej, Lovro, velika
je to stvar za nau Hrvatsku, pomlatiti pola Europe! Bude li tako, nitko se nee
buniti to nas je crnac tome nauio. Vrag me odnio ako e itko tada i primijetiti da
je Jimmv crnac! Naui li nae boksu, bit e Jimmv bjelji od svoje ene. Ali nije samo
to, nego bi Jimmv Lvggett mogao biti potvrda da sve radimo po svome, a ne po
vapskom diktatu. Misli da Hitler ima svoga crnca? E, pa, Lovro moj bedasti, ja u
ti rei da nema! Mi ga imamo, jer nam je tako po volji. A i dobro bi jednoga dana
mogao posluiti ako se, ne daj Boe, okrene ratne srea, ili se pokvare nai odnosi s
Njemakom, pa nam doe nekakav ameriki konzul, a mi mu kaemo: mister
konzul, ovo je na mister Jimmv, uvamo ga i pazimo kao da nam je iz oka ispao.
Crna suza iz crnoga hrvatskog oka, to je taj tvoj Jimmv Lvggett, ako uope postoji i
ako ga ti nisi izmislio samo da nas uzbihuzuri.

Napili smo se u toj Bednji kao malo kad. Zapravo, nikad se nisam tako napio. Drugi
jesu, ali ja nisam od vina i rakije, pa mi je to bilo naivee oiianstvo u ivotu. A sve
zboe crnca. Posliie sam mislio
205
ali me je brzo proao strah. Dole Sarajlije u Zagreb, laprdaju svata, ono to misle,
a puno vie - ono to ne misle, navikli su ovdje ljudi na to.
Nakon to sam se rastrijeznio i naspavao, elio sam samo jedno. Da sjednemo na
vlak i vratimo se kui. Ali kad smo doli na kolodvor, rekoe nam kako su za danas
otkazani svi vlakovi. Isto je bilo i sutra, i prekosutra, i jo pet dana. Dok smo imali
novaca, spavali smo u prenoitu na rnomercu, da bi na kraju zavrili u
kolodvorskoj ekaonici. Momad je poela izazivati kavge, depariti po tramvaju i
navlaiti nam redarstvo na vrat, tako da se jo na zagrebakom kolodvoru Lovro
Cabas poeo hladiti od osnivanja boksakoga kluba. Da vlakovi nisu vozili jo koji
dan, svi zajedno bismo zavrili u zatvoru, pa bi na pravome mjestu svatko mogao
promisliti o kriu koji kroz ivot nosi. Moj kri je taj to mi je patnja svaka no koju
ne provedem u svojoj postelji. Dane mogu podnijeti, pogotovo u Zagrebu, koji je
bijeli aneo meu gradovima, ali nema meni ljudske noi bez moga kreveta. To e
me, kako god okrene, na kraju doi glave. Daba mi je fra Valentin govorio da
bjeim iz Sarajeva, kad ja ne mogu pobjei iz svoga stana. Osim ako hekne bomba
posred nae zgrade. To bi me, raunam, spasilo.
Kreevo, decembar 1766.
Zapisujem ovo, neka se pouka o dobru pamti: Dvadeset i sedmoga novembra ljeta
Gospodnjega 1766. iznenada se sa ivotom odijeli imam kreevski Alija Ahmi.
Poao na put, da e prema Hercegovini, posjetiti brata kojega vidio nije dvadeset i
neku godinu, jer je izmeu njih dvojice zla rije pala, izgovorena u trenucima obijesti
i mladosti, pa se rije pretvorila u utnju, utnja u gluhi muk, od kojega je zatim
sazidan zid, vri od planine vrsnice i od grada Dubrovnika, ter je imam Alija
konja pojahao i poao da razbija zid i pomiri se s bratom roenim. Neto je
predosjetio, pa je pogazio inat: ili je sanjao ruan san, ili mu se providilo da
otkucava kudret sahat i vremena mu nije ostalo, ili ga je sustigla srana bol, ne
znamo ta je jer Alija je utio o onome o emu se moglo neto rei, a kamoli nee
o onome o emu se jedninom ne govori, ter se zapisati moe samo tako da se miriti
poao s bratom jer je Boja volja da je svaki
206
gloria im excelsis
Alija je sjahao da na grad pogleda. Kako je na zemlju skoio, tako mu se zanebesalo,
pao je pred noge Talatu Jahefendiu, apotekaru sarajevskome, koji mu bi na putu

drug jer je poao u Ston po kadulju i rumarin. Talat ga prihvati na ruke, ali uzalud je
bilo, jer Alija izdahnu lahko poput leptira.
Prataj, efendum!, apnuo je Talatu, a ljudi neka misle ta je imam Alija time htio
rei.
Te je noi naglo zahladilo. Stisla je suhomrzica kakve godinama nije bilo, pa su ljudi
ujutro u kokoinjcima nalazili smrznute kokoi, a malokoje pae i mae u Kreevu
ostade ivo, da se za denaze imama Alije niotkud ne zauje lave. Praznovjerica je
u narodu takva, jednaka meu Turcima i kranima, da ne zalaje pas kada se
pravednik pokopava. Za one koji e ovo itati, pa se o smrti Alije Ahmia pouiti,
to nije ni vano, i mogu preskoiti da je i meni, na dan denaze, ovakva
praznovjerica bila srcu mila. Bog neka primi k sebi duu Alijinu, u vjeri Alijinoj koja
meni nije bistra. Napisah kao kranin, a ti tioe prema rijei mojoj budi mudar i
blag.
Od jutra do akama kreevski su Turci kopali njegov grob. Svakih bi se pola sata
mijenjali, dolazila su nova etvorica, umjesto onih koji onemoaju i promrznu. Ve
oko podne krvave bijahu drke motika i lopata, a mnoge i salomljene, toliko je
zemlja bila tvrda. Rukama su sakupljali prah zemlje, sitniji od brana, i ne bi ga se za
jednog kopanja nakupilo vie od tri ake. Tako se, malo po malo, dubio Alijin grob, a
sa svake njegove strane rastao je udnovat bedem od praine, leda i krvi. Do veeri
se svako tursko muko u snazi izredalo na kopanju, da bi se na kraju, kad vie nije
imao tko, motike i lopate prihvatila braa Agaton i Augustin. Te iskopae konano
grob u zemlji tvroj od kamena, pa krvavih ruku stadoe pred njega. Fratri se pred
poetak denaze povukue u stranu, kako je i red, a tijelo Alijino ode pod zemlju.
Nakon to rane od uljeva zacijelie, dlanovi veine Kreevljaka bijahu crni. Zemlja
s imamova groba zavukla im se pod kou. Moe biti da zauvijek pod koom i ostane.
Zapisujem da je Alija Ahmi roen prije ezdeset godina, u selu Ahmii kod
Travnika, ivot je proveo u Kreevu, dvaput se enio, ali nije mogao imati djece.
Uinio je mnoga bogougodna djela, sagradio esmu, posadio orah i privodio dobru
staro i mlado. Znao je slagati da spasi glave nevinih. Fratrima je bio pri ruci u svakoj
nevolji. Alijina su vie od tri kamena u manastiru koji emo opet, s Boiom
207
jatelja, u godini kada mi umrje i roeni brat. Bog je htio da sam vie vremena
proveo s Alijom nego sa njim. Pa me i zato, oprosti tioe, boli to se Alija nije stigao
izmiriti s bratom svojim.
U zoru odloih pero i hartiju, oduilo mi se pisanje, jer nisam pravo znao kako
kreevskoga imama Aliju ubiljeiti u sjeanje, pa sam se muio da me budui
razumiju. Potom navukoh gunj i kundure, izaoh van na zimu, da koju prosamujem.
Obioh temelje crkve i samostana, pomolih se pred nevidljivim oltarom, a zatim

proetah do arije i Grada. Na sve strane mir i tiina, nigdje ive due, narod ili
spava ili razloga ne vidi da po ovakvome mrazu izlazi iz kue. Pametni su navrijeme
nacijepali drva, a tokmaci cvokou pod ponjavama i perinama, ako perina imaju, ali
pusto ova nije sablasna. Ne slute se vukodlaci i vile, niti ivo ljudsko zlo, nego
ljepota nebeskoga rumenila i mrko zelenilo ume. Prije nego to padne prvi snijeg,
svaka stvar imat e svoj jasni oblik. Gledam, da mi se ljepota stvari u oi naseli i da
traje koliko i moje zemaljsko trajanje.
Poslije uz peicu grijem ruke i sluam brau kako se bude. Neki kalju i hroplju,
zazivaju majku, a da tog zaziva nisu ni svjesni, pa otpuhuju i mrgode se kao svako
odraslo brkato muko. A neki sitno diu, cvile hvatajui se za posljednji san, pa se
smijee tek probueni, kao to se bude djeca, prije nego to im teka misao duu
naseli i buenje im zauvijek postane teret. Ne znam od kojih sam izjutra ja, od
odraslih ili od djece, jer to sa starou nije svezano. Kao ni s time kakvi smo ljudi.
Bog zna zato je nekima dao ovakva, a drugima onakva buenja.
Brat Augustin iskuhava svoje trave, cijedi ih pa nam daje da pijemo njihovu gorku
vodu. Jedni e piti, drugi nee, ali on ih svejedno nagovara. Tako je svake zime
otkako sam u manastiru: Augustin nikoga nikad nije nagovorio, ali nijedno jutro nije
prolo a da svakoga nevjernog Tomu nije nagovarao. Bolan ne bio, ovo ti je zdravlje,
pa da je stoput grko, nije emer!, govori, i ide od jednog do drugog. Prije njega je
trave kuhao pokojni fra Petar, prije fra Petra fra Zivko, a prije fra ivka neki kojemu
se ime vie ne pamti, ali ini mi se da je isto bilo otkako je samostana i da je uvijek,
ba svake zime, neki fratar nagovarao brau da piju vruu vodu od gorkih trava,
pa da im je govorio to i Augustin: da je stoput grko, nije emer! Pijem im me brat
ponudi, a ne znam pijem li to je u travama zdravlje, ili pijem da Augustinu ne
kvarim dobru namjeru. Spokojnim me ini dugo i vjeno ponavlianie, rtva suenih
trava i molitva vode.
208
Gloria in excelsis
ve, narod se hitro kria na brzim misama, fra Iliji drhti glas u Gloriji, nema ni munje
da ga ogrije, s prvim mrakom bjeimo pod krov, doaptavamo se ispod pokrivaa i
dovikujemo s kraja na kraj tale. Svaamo se oko oraha u avliji Ante Karivana, je li
posaen prije sedamdeset ili stotinu godina, prije Bekoga rata ili u vrijeme najezde
princa savojskoga. A moda mu je tek dvadeset i koja, kako veli gvardijan, na to
brat Blao skae iz postelje i bos izlazi na zimu, da ne bi gvardijanu koju neprilinu
rekao, ali se odmah vraa, pa govori da mu se nokti odvajaju od prstiju, kako je
hladno. Smrznut e se i taj orah u avliji Ante Karivana, kae Agaton koji je dotad
utio. Nijedan mu ne odgovara, svaki ostaje pri svojoj misli, tonemo u san.
I tako kreevskoj obitelji, od zdravlja gorke Augustinove vode do tajne starosti
Karivanova oraha, prolaze dani. Po kalendarima jo bi trebala biti jesen, ali kako ne
poputa suhomraznica koja je nastupila u noi pred Alijinu denazu, nama je stigla

zima, medvjea zima, kada otanje molitve i produi se san, otupi svako ulo i lake
se umire. Zadnjih dana niko i ne spominje sultanov ferman, pau sarajevskoga,
crkvu i manastir. Jedino gvardijan, kada se vrati izvana, kae:
Ne daj Boe puta u Stambol po ovakvom mrazu!
Pa svaki put to isto ponovi, kao da nismo upamtili, ili kao da svaku rije, koliko god
je prazna, valja ponoviti, sve dok se i ona ne pretvori u molitvu. Kako li je Gospodinu
sluati vazda jednaku misu? Pomiljam to svake zime, ali nikome ne izgovorim, jer
su takva pitanja izvan vjere. Narodna pria kazuje da su u kui devetora vrata,
ovjeku je dato da ue u osam soba, a devete kvake neka se ne hvata. Iza devetih
su vrata ovakva pitanja.
Moe biti da bismo pozaspali kao medvjedi, i ne bi se budili dok ne ugrije, da nam
ne dovedoe Ivana Gaparova Slavnia, prvi put nakon sedam godina. Gvardijan
naredi neka se isprazni kua na Gradu, starija braa neka se rasporede k nama u
tali i alatnici, pa e i on, gvardijan, spavati s nama, da bude mjesta za Ivana i
njegovu pratnju. A u pratnji su mu dvanaestorica, Dubrovanin, Trogiranin i
Imoanin, plavooki Turin iz Konje, dvojica Sarajlija - Mustafa Kafez i Jozo
Matanovi, jedan hrianin iz Pirota, Dibril iz Damaska i jo etvorica s koca i
konopca, ali poteni ljudi. Raste pratnja Ivana Gaparova Slavnia, pa e doi dan
da ih bude toliko da ne stanu ni u jedan han ili samostan.
Po redu se pozdravljamo i upoznajemo s Ivanom, kao to emo
209
ne odvedu prema Sarajevu. Mlaoj je brai prvi put, a meni je, ini mi se, tristotine
i neki. Vie sam se puta upoznao s Ivanom, nego to je bilo novaka za mog
redovnitva. Ali on mi se jednako smijei, veli - ujae, pa bi mi poljubio ruku, a ja mu
govorim da se digne, nije dijete, niti su vremena takva da se svakom redovniku ljubi
ruka.
Sjedamo uz vatru, neko ga upita kako je bilo na putu, a on kazuje da je bilo teko jer
sve sluti na kugu i rat. Ni vrijeme mu nije na ruku ilo, pratilo ga je mjesec dana
teke sparine, magla bi zorom pala i ne bi se dizala sve do podneva, tako da se i
ovjek i konj bore za svaki dah. Grdna su vremena dola, Bog nas kanjava jer
strano sagrijeismo, pa nam usred ljeta alje maglutinu.
A zato, ujaci, zapaliste ovu vatru? Ne zamjerite mi to pitam, ali udo je ova vaa
vatra, jer od nje nema prevelike vruine. Prije bih kazao da vaa vatra hladi. Dobro
je da hladi, jer bi ovjeku dua na nos izala od ege i sparine. Hvala vam to ste
nas pod svoj krov primili i poastili, jer ne znamo kako bi po ovakvom vremenu
dalje.
Dok Ivan tako govori, mladi fratri i trojica novaka se samo zgle-daju, smijulje se i u
udu zinu kad mu po elu, od same pomisli na ljeto, izbiju grake znoja. Pouio sam

ih kako e biti kad nam jednom doe Ivan Gaparov Slavni, jer je to jedna od
prvih svjetovnih pouka koje se dobiju pri ulasku u samostan, ali dok sam jednom ne
doivi, jo ih nitko nije sasvim razumio. Tako je bilo i sa mnom kad sam ga prvi put
sreo, samo to je sreom bilo ljeto, a ne zima, pa nisam zijevao kao to ova
mladost zijeva.
Ivan nam dalje pria kako su Crnogorci napali Turke i do nogu ih potukla na Carevu
Lazu. Vojsku im vodi vladika Danilo, ter se nadati valja da e po tom vladiki Bosni i
Dalmaciji doi bolji dani, ako Bog da sree, zdravlja i pameti pa se opet ne
pokoljemo izmeu sebe i ne ponemo se na zor turiti.
Gvardijan klima glavom i odobrava, kao i sva starija braa, osim najstarijega,
Iloanina Mate, koji se podrugljivo smjeka, ali o njemu ne treba troiti rijei, jer je
ionako mimo svijeta. Bogme odobravaju Ivanu i Dibril iz Damaska i Turin iz Konje,
a Sarajlija Mujo Kafez jo ga nadopunjuje i pridodaje svoju, pa bez imalo ruganja
dometne i to da svijet jo nije vidio takvoga junaka kakav je vladika Danilo.
Ali ne dam ja na sultana!, podviknu Ivan, kad mu se uini da pretjeruje u hvaljenju
crnogorskoga vladara. Velik je padiah Ahmed, a jo je vea ordija koja za njim ide.
Nakon to se porazeovorismo s udnovatim gostom o vreme210
gloria in excelsis
pa ga izvedoe na zimu. Bunio se sve dok ne otvorie vrata, a onda umuknu kad ga
za obraze epa mraz. U njegovoj je glavi ljetni dan, iz augusta 1712. Tako e biti
dok god je Ivan Gaparov Slavni iv. Navrio je etrdeset treu, vraa se s
putovanja u Be, teka je ljetna sparina pritisnula Krajinu, pa on vie na konju
drijema nego to jai. Tako i ne vidi trojicu hajduka kako mu prilaze, jedan u ruci nosi
otar kamen, zamahuje njime i pogaa Ivana posred ela. Glava mu je pukla napola,
pa su hajduci mislili da je mrtav. Ukrali su mu novac i konja, skinuli ga do gola i
ostavili na putu. Sreom, naili su neki seljaci, Turci iz Delibaina Sela, pa ga
spasie. Kada se trei dan iv probudio, inilo se da je dobro. Rekao im je kako se
zove, ali ne i ime se bavi. laga kako je trgovac rodom iz Dubrovnika, ali ivi u
sarajevskom Latinluku.
Ne proe ni dan, a ve se vidje ta uini hajduki kamen. Ivan se naveer nije
sjeao onih s kojima je danju razgovarao, niti je pamtio to im je govorio, ni to su
oni govorili njemu. U asu je bio razborit ovjek, ali je pamtio samo ono to se
dogodilo u zadnja dva sata, i sve to je bilo prije negoli mu razbie glavu.
Seljacima nije trebalo dugo da Ivana potjeraju iz sela, u strahu da je urokljiv.
Sreom, smilovao mu se nekakav Husein Alagi, pa je poao zajedno s njime, da
ga vodi fratrima u prvi samostan, jer se seljaku ispravno uinilo da bi redovnici
trebali povesti brigu o Ivanu i poslati ga dalje, rodbini u Dalmaciju. Tako ga je i

doveo u Kraljevu Sutjesku, gdje se i razotkrilo ime se Ivan Gaparov Slavni u

ivotu bavi, ter kakvim nepojmljivim znanjima vlada. Da je na ramenima nosio
sedam glava umjesto jedne, u njih bi jedva stalo ono to zna. A sedam bi vladara
sjeklo jednu Ivanovu glavu, samo da im je bilo znati ime se Ivan bavi. Austrijski car,
turski sultan, dubrovaki knez, ruski car, crnogorski vladika, panjolski kralj i
mletaki dud nisu mu mogli dohakati, ali jest kamen u hajdukoj ruci.
U sutjekome manastiru uzeo ga je pod svoje pokojni fra Di-mitrije Kui, po prirodi
svojoj neobino svjetovan i lukav ovjek, roen za mletakoga poklisara a ne za
bosanskoga fratra, ali koristan u poslovima kakvih uvijek ima, iako obitelji nisu na
ast. Kad bi se dogodila kakva kraa ili ubojstvo, kad bi se neto sakriti trebalo, bilo
od turskih bilo od crkvenih vlasti, vazda se zvalo fra Dimitrija. Njegovim se znanjima
i sposobnostima okoristie i druga dva manastira, a nije bio nepoznat ni izvan
Bosne. Kanuo bi kao erbe u ledenu vodu, rastapao se od prijaznosti i stalno trljao
ruke kao da se
211
se po ariji, pogledom mjerkao mjesto ubojstva - ako je ko ubijen, ili bi poput psa
njukao provaljenu blagajnu - ako se radilo o krai, i na kraju je znao i tko je ubio i
tko je ukrao. Nekad bi sluaj rijeio u jednome danu, nekad bi mu trebalo due, ali
nikad nije ostavljao ono ega se prihvatio, pa je i nakon pet ili deset godina znao
doi i prijaviti krivca.
Ovoga puta gvardijan mu je u zadau stavio da otkrije tko je i ime se bavi Ivan
Gaparov Slavni. Primio je gosta u svoju eliju, razgovarao sa njim o svemu i
svaemu, pa su se svakoga jutra iznova upoznavali i zapoinjali istu, ili neku novu
priu. U prvo je vrijeme fra Dimitrije mislio da Ivan hini zaborav, pa ga je muilo to
se u svaku priu salijeva kao vrelo olovo, ali ni u jednoj nije vie od promatraa. Kao
da je provodio ivot s rukama na leima, niti je ta radio, niti je kome nareivao.
A je li, Boga ti, brate Ivane, kakvi su tvoji posli?
Ujae, ja sam ti apotekar u Latinskoj mahali.
im to uje, fra Dimitrije iskoristi sva svoja znanja o ljekarijama i ljekovitome bilju,
ali uzalud kad Ivan Gaparov Slavni zna
0 tome vie od njega. Na kraju mu i povjeruje da je apotekar u Latinluku. No, izjutra,
nakon to se upoznaju i upitaju za zdravlje, fra Dimitrije upita:
A je li, Boga ti, brate Ivane, kakvi su tvoji posli?
Gaa mi je bio gruki kalafat, brodove je gradio, i dida, pa ti se
1 ja istim poslima bavim.

O brodovima je fra Dimitrije manje znao, pa bi izmiljao i govorio ono to nije znao,
a Ivan ga je ispravljao, tumaio mu od kakvoga se drva brodovi grade, pa je uzimao
pero i hartiju i crtao fratru kakvih sve brodova ime. A Dimitrije se preznojavao, to
od muke a to od bijesa, jer bi znao kako je za danas gotovo, ne moe ga uhvatiti u
lai oko onoga o emu Ivan vie zna. A ne uhvati li ga u lai, nikad nee otkriti koji
je i kakav je njegov gost. No, eto sutranjega dana i prilike da se s gostom upozna i
upita:
A je li, Boga ti, brate Ivane, kakvi su tvoji posli?
U Dubrovniku je malo pismenih, a da su poteni. Ja sam jedan od takvih, pa za
potrebe Republike popisujem ljude.
Obradova se fra Dimitrije, jer je kao i ja bio mladi profesor u tome gradu, pa mu se
kao i meni Dubrovnik omilio i puno je upamtio o mjestu, a jo vie o ljudima, ter
krenu ispitivati Ivana za svako ime koieea se mosao sjetiti. A Ivan Ganarov Slavni
znao ie ba svako212
Gloria in excelsis
sve dominikanske i franjevake redovnike u Republici, znao je koji su studirali u
Napulju i Rimu, koji u Ugarskoj i Austriji, kao to je i za biskupa znao ono to se taji,
da mu studiji nisu dobro ili, pa ih nije ni zavrio. Do veeri je fratar provjeravao
Ivanova dubrovaka znanja, ali vie nije bio ni bijesan ni oajan. Otkrio je ime se
on zapravo bavi. Ivan Gaparov Slavni je uhoda! Ali iji uhoda? E, to je tek trebalo
otkriti.
Narednih dana i mjeseci vie ga ne bi pitao kakvi su mu posli, nego bi se iznebuha
raspitivao za prilike u Sarajevu. Pa drugog dana u Stambolu, treega u Beu,
etvrtoga u Peti, petoga u Rusiji, a Ivan mu je govorio kao i za Dubrovnik, sve.
Poimence je znao sve muke glave u Sarajevu, svakog paa na bekome dvoru i sve
koji su ikad sultanu Ahmedu doli na poklonjenje. Svaku vlastelinsku obitelj u
Ugarskoj, pola Moskve, Kijeva i Petrograda, znao je o ljudima ono to ni sami o sebi
nisu mogli znati.
Fra Dimitrije ponovo nije znao ta bi i kako bi, inilo mu se da gubi pamet, da e ga
Ivan usisati kao med iz saa, i na kraju samo ispljunuti, pa ga jedno jutro sav
oajan zapita:
A je li, Boga ti, brate Ivane, kakve su prilike u Kini?
Pa, duhana ti tvoga, ujae, kako bi ja znao kakve su prilike u Kini, kad ne znam
pravo ni gdje je Kina i ima li tamo ikakvih prilika! E, ba svega ima meu vama
fratrima. ta ti je bilo da me za Kinu pita? Je li tebi sasvim dobro?

Nakon toga fra Dimitriju Kuiu nije trebalo vie od mjesec dana da zakljui, te
gvardijanu izvjetaj podnese, kako Ivan Gaparov Slavni ne hini zaborav, ve
pamti samo zadnja dva sata, a prije nego ga je nesrea stigla bio je austrijski,
turski, dubrovaki, ruski, crnogorski, panjolski i mletaki uhoda.
Gvardijan mu nije povjerovao, a kako i bi, nego razglasi po samostanu da je i
Dimitrije uz tu budalu konano pobudalio, bilo mu je i vrijeme jer je preao
osamdesetu, to staroga fratra, znamenitog po lukavosti i vjetini da razotkrije
svako zlodjelo, tako sneveseli i uzruja da drugoga dana iznenada i napreac umrje.
Ivan jo neko vrijeme ostade u sutjekome samostanu, gdje su ga drugi fratri uzalud
ispitivali, ali nita ne saznadoe o njemu. Samo ih je mogla zaboljeti glava ili im se
zanebesati od Ivanovih pria, koje njima bjehu tee od vina i rakije, pa su se u
mamurluku budili, a on se svakoga jutra ispoetka niega nije sjeao. I opet se
trebalo
iinri7nnvati
213
nadie zraka poslije ruka i nije ga vie bilo. Zaao je u umu, pa su prola dva sata
i zaboravio je gdje je bio, odvedoe ga Turci koji su o njemu ve bili nauli, ili se
dogodilo neto tree, istina o tome nikad se nee znati.
Poslije se godinama nije za njega ulo, a onda se najednom irom Bosne, sve do
Stambola, prolomi glas o uhodi ranjene glave. Uskoro se poee raspitivati i iz
Dubrovnika, a neki Armenci done-soe vijest da se o Ivanu Gaparovu Slavniu
raspituje mletaki dud i nudi zlato za njegovu glavu. Glas je stigao i do ruskoga i
panjolskog dvora, pa se Ivanov ivot nade o koncu. Ako je on o tome nekad neto i
znao, nije se previe zabrinuo, jer je brzo zaboravio. Pria se da mu je glavu spasio
paa sarajevski. Naredio bi da se uhoda pogubi, ali ga mudro ostavi na ivotu nakon
to u da ga trae i da ga posjei ele s raznih strana. Kako bi u Bosnu dolazili katili
Ivanovi, tako su ih paini ljudi doekivali, na muke ih stavljali i mnoge, po carevinu
vane, tajne saznavali.
To potraja neko vrijeme, a zatim se potjere smirie, carevi, kneevi i kraljevi
prestahu slati svoje katile, pa se uini da su svi u isto vrijeme shvatili kako od
Ivanovih znanja vie ne moe biti tete. Prolo je i deset godina otkako je
zaboravljao sve to vidi i uje, a u deset se godina svaka drava triput izvrne i
promijeni pa se birvaktilsko uhoenje pretvori u historiju. A ona je pouna i mila
svakoj vlasti.
Prvi koji Ivana Gaparova Slavnia pozva k sebi, bio je dubrovaki knez. Pregovarao
je s Matiom Ivandiem, Posuakom kod kojega je Ivan tada ivio, ter mu Matia
obea uhodu na tri mjeseca, da mu za stotinu dukata popie kako se i od ega u
Dubrovniku nekada ivjelo, koji su bili pjesnici, a koji ratnici, i ta je za dobrobit

Republike uinjeno u redovnikim obiteljima, kakvi su bili odnosi s turskim i

mletakim vlastima, koji su se vodili ratovi, ali to je vanije, koji su ratovi bili
izbjegnuti. Dogovor je bio da Dubrovani Ivana vrate zdravog i itavog, za ta je, da
bi bio siguran da ga nee otrovati ili pogubiti, Matia zatraio i dobio moi svetog
Vlaha, pa e ih vratiti kad natrag dobije druga, ali umjesto tri, potrajalo je to skoro
deset mjeseci. Izmjenjivahu se kneevi, a svakog je novog zanimalo neto to
prethodni ne stie ili ne htjede upitati, i tako je rasla Knjiga dubrovaka o poviesti
zadnieh dana, ali vie je toga ostajalo nezapisano, jer se zapisati nije ni moglo od
silne sramote. Raspitivahu se kneevi o prilikama obiteljskim svojih prethodnika i o
enskome koljenu koie niie 7:ava7rln krasila rast n strievima i rlierlovima koii
notaiire
214 gloria in excelsis
bocima i probisvijetima, koji pisahu laude fekalijama, ter obilje sti-hovanih uvreda i
huljenja na raun biskupski. Sluali su Ivana dok govori, grohotom se smijali i hvalili
nebesa to je medu svim velikim zemljama i pokrajinama, ljutim i monim
ordijama, carstvima u kojima sunce nikad ne zalazi, Bog stvorio i jedan maleni
Dubrovnik, ljepotom odabran medu gradovima, i u Dubrovniku sve te paskovie i
vesele hulje, koji bi bili skuhani u vrelome ulju, povjeani po katar-kama u luci ili
prognani iz Grada, da se njihov poganluk otkrio dok je bilo vrijeme. Ali nakon to
godine prou, velika se carstva triput izokrenu, a jedni vladari zamijene druge,
njihova su zlodjela u smijeh i alu makarana. udio se i priprosti Matia Ivandi toj
kneevskoj moralki, ali daba nam svako udo kad su takvi ljudi.
Knjiga dubrovaka o poviesti zadnieh dana na kraju je napisana, uvali smo je u
samostanskoj knjinici, ali izgorje u poaru kao i sve drugo, a Matia jedva iz
Dubrovnika izvede Ivana Gaparova Slavni-a. Proulo se po gradu za njegova
znanja i za kneevsku povlasticu da ga ispituje, pa se rairio zao duh i utrkivanje koji
e biti sljedei knez, da eglen s Ivanom razveze na fekalne i infernalne teme iz
ivota uglednika. Due da su ostali, svega bi bilo u Dubrovniku, pobune i krvi
najprije, ali mudri je Posuak naslutio opasnost pa je pod okriljem noi uhodu
preveo preko hercegovake granice, a sam se vratio po dodatne novce i da poteno
vrati moi svetoga Vlaha.
Ali nae se taj koji dojavi pai sarajevskome ta se dogodilo, pa on posla u Posuje
svoje izaslanike, da nagovore i potplate Matiu, koji bi u dobroj vjeri u Sarajevo
doveo Ivana, ne bi li ovaj po svojim znanjima nadopunio tamonje knjige ivih i
mrtvih. Ne znam ko je u to vrijeme bio vezir, a ni drugi mi nisu znali rei, ali taj se
pokaza poten u plaanju i estit u ispitivanju. Ni njega, ni pisare koje dovede da
slue Ivanovim sjeanjima, nije zanimalo nita greno i skriveno, nego samo imena
ljudi, zagubljeni dokumenti, datumi i godine kada su sagraene pojedine damije,
esme, hamami i hanovi. Sirio je oi pred Ivanovim znanjima, kao da bi ga najradije
progutao, i njega i njegovu pamet, da bi mu na rastanku, pola godine kasnije, pruio
ruku kao ravan ravnome, pa mu je kazao da je ast svakoj carevini koja takve uhode

ima, a poguba svakoj koju takvi uhode, ali da je on, paa sarajevski, skloniji au,
a ne pogubom, ispraati gosta. Volio bi da ga gost upamti, ali kad je ve Bog
odredio da ne bude tako, svoju elju otpisuje kao nepotrebnu oholost.
Uskoro u Posuie stie izaslanik bekoga cara. s novcem i daro215
glasi o izuzetnome sinu bosanskijeh uma i dalmatinskoga kra, pa ga poziva da
sljedeeg proljea posjeti Be. Nita od njega ne oekuje, niti ta trai, ali bi
Njegovome Carskom i Kraljevskom Velianstvu bilo drago kad bi na mjesec ili dva
Ivan ostao njegov podanik i gost. Matia se najprije dvoumio, ali mu dvoumica ne
potraja dugo, nego nae trojicu ahbaba, dva Turina i jednoga kranina koji je
znao njemaki, te se na proljee zaputie put Bea. Tamo ih nije primio car, koji
vjerojatno i ne znade za neobinu hercegovaku deputaciju, ali ih doekae, bogato
pogostie i poastie, trpezom, svilom i zlatom, visoki carski slubenici. Potrajalo je
goenje nekoliko dana, i nije prijalo njihovome visokom karakteru to se svaki put
iznova moraju upoznavati s Ivanom Gaparovim Slavniem, ali im je trebalo to da
bi se sasvim uvjerili kako on uistinu zaboravi sve to se dogodilo prije dva sata, da
bi mu iznenada, osmoga ili devetog dana, postavili pitanje:
Ima li straha u Stambolu, ta priaju ljudi?
A odakle bih, molim vas lijepo, ja to mogao znati? Takva se pitanja, gospodo,
postavljaju uhodama, a ne gostima iz bijela svijeta. Vi sigurno mislite da cijela Bosna
pria o prilikama na sultanovu dvoru. Iznenaen sam, gospodo, jako sam
iznenaen! Molim vas da me ispratite van. Ne, hvala vam na goenju, ali ja bih
ipak na put, pa u Bosnu!
Zalud ga nagovarae da ostane, zalud ga je Matia Ivandi na koljenima preklinjao
da ne ide. Ivan je bio blijed od straha i rumen od bijesa, pa se nije znalo je li bljei ili
je rumeniji, jer su ga, kao austrijskoga uhodu, upitali neto oni kojima nije dato da
pitanja postavljaju.
To je ta poznata habsburka diskrecija, govorio je, to je ta svijetla papinska carevina
u kojoj se zna ta je biskupsko, a ta pisarsko! Ako je ovo to nae ufanje u narodnu
slobodu i Boju vlast, onda naem bonjakome jadu nema kraja ni konca! Propast
e carevina kranska, jer pitaju oni koji nita ne bi trebali znati, a nema onih koji
bi trebali znati!
Vikao je Ivan kroz Be, premirui od silnoga straha, jer je mislio da mu je kao uhodi
doao smrti as, a bio je bijesan kao umski ris, jer tako jadno propade misija
njegova uhode austrougarskoga cara i kralja, carice Marije Terezije i svih njezinih
predaka i potomaka.
Ali im je istekao drugi sat, vie se niega nije sjeao. Upita

216 Gloria in excelsis

ne omete. Nagovarala su Matiu sva trojica pratilaca da se vrate na dvor i ponu
ispoetka, da kau visokim carskim slubenicima kako se Ivana smije pitati samo o
Beu. A Matia im ree da se u Beu oito sve o Beu ve znade, pa je bolje da svi
skupa ne trae vraga, nego da to prije idu odakle su i doli.
Ivan Gaparov Slavni u Stambolu ostade punih sedam godina. Toliko je trebalo da
ga sultanovi slubenici o svemu ispitaju, kako o stambolskoj gospodi, ulemi i
velikaima raznih vjera, tako i o bludnim navikama svih velikih vezira, paa i
uglednih ljudi iz svih zemalja nepregledne carevine. Znanja Ivanova upisana su u
tristotinjak knjiga, a ono to je preteklo, i to nije sluilo na ast onome koji pita,
ostalo je da se zaboravi, kao i sve to nije zapisano i to zapisivanja dostojno nije.
Toliko potrajahu stambolske godine da se Matia Ivandi na kraju zagleda u
nekakvu hanumu pa se, na svoju sramotu i nesreu hercegovaku, poturi, uze ime
Mehmedovo i naseli se u Galati, u kui punoj svile i kadife, optoenoj zlatom
jednoga uhode. Ali ostade astan i naloi da se nakon sedam godina Ivan u Bosnu
vrati, pa ga otpremi s deset kesa zlatnika.
U to je vrijeme njegova pratnja brojala sedam ljudi, razliitih vjera i porijekla. ivjeli
su s Ivanom u lijepoj kui na sarajevskoj Sirokai, vodili ga od grada do grada,
triput su s njime bili u Rimu, sedam puta u Peti, a po jednom u Madridu i Solunu. U
Dubrovnik su ili svake godine, i uvijek ga iz grada izvodili nakon nekoliko mjeseci,
nou i potajice. Moi svetoga Vlaha prelazile su hercegovaku granicu ee nego
to je za ivota svetac iao na put.
Doe na kraju, po mladome i uenome redovniku augustin-cu, imenom Alberto
Fortis, i poziv mletakoga duda. Nakon to ga najdue pokuavahu ubiti, pa slae
na njegovu glavu vie od trideset ubojica, ter svakoga uhvatie paini ljudi, Mleani
popustie pred slavom Ivanovom i znatieljom vlastitom, u proljee 1763. Premda
je brat Alberto u Sarajevo stigao tajno, njegov je dolazak veziru najavljen iz Venecije
nekoliko mjeseci ranije. Paa sarajevski obea da se putniku nikakvo zlo dogoditi
nee, dobrodoao je gdje god se u Bosni nade, a u Sarajevu e biti njegov dragi
gost, ali mu Ivanov pristanak da poe u Mletke obeati ne moe. Taj ovjek je hafiz
s pameu leptira, pisao je paa dudu, a leptira se nagovoriti ne moe na koju
stranu da leti. Prava istina bila je malo drukija: ni reeni paa, kao ni brojni njegovi
prethodnici na vezirskome poloaju, ne htje217
Dubrovniku, ili ih je, kako se u Sarajevu pria, progonila nekakva praznovjerica,
branei im da Ivanu i njegovima budu surovi vladari, kakvi bijahu ostalome
bosanskom svijetu. Za mumina je, kao i za dobra kranina, grijeh muiti eljade
bez pameti, a po vezirskome Ivan pameti nema.

Nije bilo lako bratu Albertu nagovoriti dvanaestoricu Ivanovih pratilaca da ga vode u
Veneciju pred duda. Ako bi danas pristala dvojica Sarajlija i Turin iz Konje, opirahu
se Dubrovanin, Trogiranin i hrianin iz Pirota, a im bi njih nagovorio, predomislili
bi se Sarajlije. Nakon to bi se dogovorio sa svom estoricom, Dibril iz Damaska ne
bi bio voljan za put, kao ni Imoanin i ona etvorica s koca i konopca, koji se drahu
kao jedan. im bi s njima naao glas, ve se opet predomiljao hrianin iz Pirota,
pa tako potraja ovaj udni konklav i dva i tri mjeseca. Plaili su se da dud ne
pogubi Ivana im stupi u Mletke, a njih strpa u tamnice pod morem. Uzalud se
Alberto Fortis zaklinjao u ast i habit, prizivao dragoga Boga da mu povjeruju, jer
dud nema zlih namjera, nego bi htio porazgovoriti sa ovjekom koji je uhodio
Veneciju, i koji je u isto vrijeme venecijanski uhoda bio u est drugih drava.
O emu vi to govorite?, drhtao je od straha Ivan.
Nisam ja uhoda, nego sam trgovac banjoluki, uvjeravao je For-tisa i dvanaestoricu
ljudi koje je upravo upoznao.
Kakav uhoda, smijao se, ve petnaest godina u Stambolu kupujem cimet, pa ga
jedan Francuz za moj raun nosi u Be i Pariz, govorio je sutradan.
Drim apoteku u Dubrovniku nasred Straduna, i svi me po tome znaju. Uhoda ne bih
mogao biti, jer od niadora se ovjeku trajno u glavi zamuti, pa ne pamti lica i
imena, a znate, dobri ljudi, koliko je nitadora u apoteci, uvjeravao ih je oiju punih
suza.

Popisujem magarad u Dalmaciji, istina je da to radim za Mletke, ali kakva bi to

drava bila da se i magarad uhode, smijao su sutradan.
Vidjeste li ikad ivog uhodu? Uhoda je visok i dostojanstven mu, u koijama se vozi,
a ne jai konja, pouavao je Ivan Gaparov Slavni.
Pristadoe na kraju sva dvanaestorica, ali da se za boravka u Mlecima brat Alberto
Fortis ne odmie od Dibrila iz Damaska. Ako e Dibril u enifu, i redovnik e
skupa s njim, a nou neka uz njega
218
gloria in excelsis
ktica, otar kao igla, uzak kao konopljin list, od elika u Kreevu iskovan, pa ako ih u
Veneciji zasjeda eka, zabost e bode bratu Albertu ravno u srce.
Ako u dudu imalo pameti ima, vie mu vrijedi tvoj ivot, od ivota starog uhode,
koji vie nikoga ne uhodi, ree mu Dibril, i brat Alberto prihvati pogodbu.

U Mletke se zaputie s rane jeseni 1764. Putovanje proe bez veih nevolja,
premda ih je usporavala Ivanova duboka starost, ali jo vie to on te starosti nije
bio svjestan. Skoro e navriti stotu, a misli da su mu etrdeset tri, koliko je bio star
kad ga je hajduki kamen u elo pogodio. Potri niza stranu kao mladac, a sve se
ini da e duu ispustiti. Kad se na jezero ide, uvijek netko mora ispred njega ii
da udara tapom po vodi, pa kad ga Ivan pita zato to ini, da kae kako rastjeruje
vodene zmije. Zmija bezbeli nema, ali valja razbiti zrcalo vode, jer ako se Ivan u
njemu ogleda, moglo bi mu srce stati od straha. Jednom se, prije dvadeset i koju,
ogledao u rijeci na putu za Damask, pa kada je umjesto svoga lica ugledao lice
starca, pomislio je da je poludio, da je ograjisao ili se u njega uvukao vrag. Trao je
uokolo i vikao, vikom prizivajui Sina Bojega, saplitao se o kamenje i lomio ruke i
noge, a ljudi su ga hvatali i smirivali, ali ga nisu mogli smiriti. Grdne nevolje tad
spopadoe Ivana Gaparova Slavnia, takve da se zalijetao glavom u stabla, upao
kosu htijui sa sebe skinuti ini, skakao u jame ne bi li preskoio ograj, tako da je
trebalo paziti da se ne ubije. Iako je nakon dva sata zaboravio ta je vidio u vodi,
nije mogao sebi doi, nego je ludio jo gore. Strah ga je sasvim progutao, a jedini
nain da se Ivana smiri bio je da ga se pusti na miru. Neka vie, zaziva Krista, lomi
se i ubija, ako ga dva sata ne budu bendali, smirit e se ostane li iv.
Nakon toga glavna je zadaa svakog pratioca bila sakrivati i razbijati sva zrcala
pred Ivanom.
Jako je sunce u Mlecima, ree Jozo Matanovi, a kamen }e tako bijel da bi
nesviklima mogle sagoriti oi. Ne bi valjalo ostati slijep.
Ne bi, nikako to ne bi valjalo, zabrinuo se Ivan, a opet ne moemo hoditi zatvorenih
oiju.
Valjalo bi nai nekoga ko je naviknut na takvo sunce, pa da nas vodi, a mi da
sveemo krpe preko oiju.
Hajde, bolan, ne budali! Pa nije mi prvi put da sam u Mlecima. Uvijek je bilo ovakvo
sunce.
Nije, Boga mi jedinoga, Ivane. Jutros mi javilo da je u zadnjih deset dana vie onih
kojima ie sunce sprilo oi, nego to ih je porar219
Ih, a zato nam to jutros nisi rekao, nego sad kad smo skoro stigli u Veneciju?
Ja mislim da bi najbolje bilo da saekamo no, pa da onda uemo u grad, predloi
Dibril iz Damaska.
Brat Alberto je samo utio, ali mu nije moglo biti svejedno. Dibril je u rukavu nosio
bode kojim e mu probosti srce ako ita bude sumnjivo, a itekako bi mu sumnjivo
moglo biti, jer je sasvim pobudalio, kao i svi osim starca Ivana, koji jedini ne vjeruje

da odsjaj s mletakoga kamena ljudima spaljuje oi. Jo mu je i gore bilo kad

sjedoe u hlad borova, a Turin iz Konje razveza priu o tome ta Mleani ine s
onima koji oslijepie od silna sunca. Svakoga koji ne nabroji prste na poreznikovoj
ruci, globe s pet stotina dukata, do veeri ostavljajui njemu i njegovima da toliko
blago skupe. Ako to ne uine, tada slijepca udave u kanalu. Ovaj se porez svakoga
dana skuplja, pa otkako je upeklo sunce, dudova se blagajna triput napunila, a
sirotinje je u gradu sve manje. Najgore je, veli Turin, kad oslijepi dijete, a otac ne
moe pet stotina dukata prikupiti. Ako je poreznik ovjean, tad ocu i materi
prepuste ko e udaviti edo, a ako je hajvan, tada ga pred njihovim oima sam
davi. Bilo je sluajeva da roditelji obnevide od uasa, a ne od sunca. Oslijepe usred
noi.
Isprepadae tako Ivana da se ne pobuni to ne uoe u grad kad je zalo sunce,
nego saekae mrklu no, kada se vie nije mogao vidjeti odsjaj ljudskog lica u
vodi. Ali nevolja nastupi ujutro, jer je Ivan zaboravio ta su mu govorili i ime su ga
plaili, a nije bilo vremena da mu se sve ponavlja. Nego ga okruie sa svih strana,
da ne vidi vodena zrcala na kojima je Venecija sagraena, pa ga tako povedoe
dudu. Kakvo lije, Boe mili, bilo udo Mleanima, dok je gradom ila naopaka
turska eljad, gurala se izmeu sebe i sakrivala stogodinjega starca, koji je na
latinskome izvikivao pohvale Veneciji te im izvirivao preko ramena, sve se nadajui
da bi meu Mleanima mogao vidjeti koga poznatog.
Po Ivanovu raunu, u Mlecima je zadnji put bio prije sedamnaest mjeseci, a po
naem raunu, bio je prije pedeset i neto godina. Bog zna iji je raun ispravniji.
Dud ih je doekao rairenih ruku, u velikoj dvorani sa stotinu zrcala. Svako je bilo
prekriveno crnom maramom, i tako je trebalo ostati dok god je Ivan Gaparov
Slavni u Mlecima. Brat Alberto Fortis prenio je da je takav dogovor, ali niti su mu
rekli zato Ivan ne smije vidieti zrcalo, niti ie on to Ditao.
220
Gloria in excelsis
221
jentu ostao nakon to jednom doe. Ali se valja tome otimati, u Boga uzdati i svojim
oima gledati, a orijentalce previe ne ispitivati. Posumnjati su skloni u svakoga koji
pita da uhoda jest, ili je slabe pameti. Ako je uhoda, zadavit e ga na spavanju, a
ako je pameti slabe, kamenjem e ga istjerati iz arije. Od pitanja, takoer, koristi
nema, jer orijentalac odgovori tako da jo manje sve jasno biva, kao sfinga kad
postavlja zagonetku, orijentalac je u odgovoru nejasniji i openitiji nego to je
Sveto pismo puaninu..., napisao je uz knjigu Tri kuge u Veneciji, iji prijepis uza se
drim, pa mu se divim i na itanje lojanicu troim.

Iz te mi knjige biva jasno kako su duda zanimale samo kuge, pa je pisare svoje
upravio da Ivana samo o tome pitaju. Sve drugo se u Mlecima zna, jer je u tom
stolnom mjestu svake oholosti zapisan svaki dan, popisan svaki kamen koji je na
drugi kamen poloen i ubiljeena svaka rije koja je na vanome mjestu izgovorena.
Mleani su od pamenja svoga sagradili kulu babilonsku. ovjeku je grijeh sjeati
se svega. Ili se to meni ini, kreevskome fratru, koji se Bogu i ljudima pravdam i
kada na hartiju biljeim i sjeanju ostavljam smrt prijatelja i roenog brata. Iako nije
moje da sudim, kuge u Veneciju stiu da bi neto ostalo nezapisano.
Tri mjeseca uvali su Ivana od zrcala vode i zrcala stakla, a u Mlecima je stakla skoro
koliko i vode. Sauvae ga uz Boju pomo, pa se s pet kesa zlatnika vratie u
Bosnu. Alberto Fortis ispratio ih je sve do granice kod Imotskoga, da bi zatim
nastavio svoj put prema Vrgorcu. Zapis njegov uz knjigu otkriva mi zato brat
Alberto putuje. Mislio bih da je uhoda kakva, znatieljnik koji od Boga bjei u strane
zemlje, ili vucibatina s kakvom ne treba imati posla. Ovako znam da se uzaludnim
poslima bavi, ali je uzaludnost njegova plemenita. Nakon to Orijent proe, i
orijentalne obale jednoga mora, nee on nita znati o onome to je mutno i slatko.
Bog mu nije dao da zna, a srea Albertova to je tako. Zapie li o svojim
puteestvijama ta, a vjerujem da hoe, jer je vrijedan ovjek i poboan redovnik,
dobro e uiniti nama, a ne mletakome svijetu. Nakon to izgori sve, a poari su,
kao i bune, na Orijentu esti, pa u njima ispisana hartija prva gori, ostat e u
Mlecima, na vodi, spomen o nama. Pa neka ga neznalica ispisa, koji ne shvati sam,
kad mu ve drugi nisu rekli, zato Dibril iz Damaska ispria stranu priu o ljudima
koji dave djecu kojoj je sunce spalilo oi.
r7/-*-o \rc*a niAi c ictr*lro q ia nicflm nlrnm trpnno T .oim ne. da
ljudi, a da nijednome ne zna zastoje, i po kojem pravilu, takvim nainjen. im
naloim, izai u vani na zrak i zimu, gdje je u mrtvima najvie smrti, a u ivima
najmanje straha. Eto, ode nam imam Alija, pa e bez njega sve kreevske nesree
biti tee, a sve nae due osa-mljenije u ovoj zemlji bez pravde. Dolazak Ivana
Gaparova Slavnia odvratio me je na dan-dva od takvih misli. Njegova nevolja, ako
se zaborav i moe nazvati nevoljom, donosi nam mir i spokoj, pa ova pasja zima bez
snijega najednom i nije tako strana.
Zagreb, 8. jula 1945.
Brujalo mi je u glavi. Tramvaja dugo nije bilo, vele da je kod Frankopanske pogazio
enu, pa se eka na uviaj. Drhtale su mi ruke. Razmiljao sam to bi sad bilo kad
bih se morao potpisati. Potpis bi mi bio kao u djeda Pankracija urlina nakon to su
mu odvjetnici terk i Sper zadnji put sastavljali oporuku. Ve desetu godinu
glavinjao je po kui i nije prepoznavao ni mene ni mater.
A iji si ti sine? Doi da ti edo da karamelu!

Pa ako bih mu priao, ili ako bi me uspio uloviti, zgrabio bi me za okovratnik i izbacio
na stubite. Iako sam se otimao, a i nisam bio ba tako lagan, nosio me je jednom
rukom:
Van iz moje kue, kopile tursko! Turkinje se kote pa u tua gnijezda djecu ostavljaju.
Ptice kukavice, a ne ene Boje!
Nita vie nije znao, vlastitog imena se katkad nije mogao sjetiti, ni toga emu slue
vilica i no, ali jo uvijek je bio jak kao zemlja, puno jai od moga oca a svoga sina, i
uspravan kao mladi. Mater se plaila da e doi i taj dan da vie ni njega nee
prepoznavati pa e nas svo troje izbaciti iz kue.
Ali im bi vani okrenulo na juinu, a djeda Pankracija zaboljele kosti i rane iz nekih
njegovih ratova, legao bi u postelju i traio da mu dovedemo Sterka i pera, da s
njima sastavlja oporuku. terk i Sper bili su njegovi vrnjaci, ve odavno u mirovini,
a sastavljanje lanih oporuka staroga urlina kao da ih je dralo na ivotu i u snazi.
Znali su, im ujutro promole glavu kroz prozor, hoe li u Hrvatski dom na ah i
domine ili je vrijeme da obuku crna odijela, stave bijele odvjetnike perike, pa
ozbiljni i vani prou gradom, a ljudi se okolo rugaju i smiju, i njima dvojici i
Curlinima kod kojih su poli.
Dok se io neega sieao. died ie svoiu imovinu rasooreivao
222
gloria in excelsis
kojoj je redovno ostavljao vinograde na Peljecu. Kua u Slanom, stan u
Dubrovniku, pedeset dunuma zemlje u Konavlima, vinogradi, zemlja oko Kune i
Janjine, ergela u dolini Neretve, brvnara i pet dunuma zemlje na Romaniji, nabrajao
je stari Pankracije, pa rasporeivao po nekoj svojoj pravdi, koja je bila toliko
komplicirana da je zahtijevala od terka i pera da angairaju sva svoja beka
znanja i dalmatinska obiajna ravnanja. Djed bi, naime, sve osim vinograda, koji bi
vazda pripali Crkvi, dijelio na etiri dijela. Ocu bi ostavljao polovicu, a druga je
polovica dijeljena izmeu trojice brae. To je jo nekako i ilo kad se radilo o zemlji,
ali kako podijeliti trideset sedam konja, ili brvnaru na Romaniji?
Pola djetinjstva prolo mi je u tim djedovim djelidbama i pisanju oporuka, koje je
otac slagao u drvenu katulju na dnu ormara s posteljinom.
Meutim, s vremenom je poeo zaboravljati i to mu je imovina koju treba dijeliti i
koga ima od srodnika. Na kraju se vie nije sjeao ni vinograda, ni zemlje, ni kua,
zaboravio je od kojeg je roda i u kojem vremenu ivi, pa si je utuvio u glavu da je
Crnogorac, kojega su Turci protjerali s Cetinja nakon to je vladika Danilo izgubio
nekakav rat, a k sebi su ga primili dobri Dubrovani. Umislio je da mu pripada pola
Rijeke Crnojevia, etiri kue na Cetinju i plodna polja u dolini Zete, pa je traio od
terka i pera da mu iz Crne Gore donesu katastarske estice, potvrde i teftere u

kojima je popisano sve ono to e u svojoj oporuci dijeliti. Sastavili su mu lane

dokumente, krivotvorili potpise kralja Nikole, crnogorske i turske peate, otpremnice
i dostavnice, a djed je sve to pregledao i udio se kako je tinta izblijedila, a papir
poutio.
Strana je starost, govorio je, pamet izblijedi kao ovo slovo, a dua pouti kao ova
hartija.
Polovinu tog izmiljenog imetka ostavljao je mome ocu, a polovinu biskupiji u
Kotoru, zavjetujui i jednog i drugog nasljednika da na ravnu Cetinju neto sagrade
u spomen na njega, esmu ili kapelicu, po emu e se znati da je tu ivio
Pankracije Curlin i da su ga Turci u surgun potjerali. U stvarnome ivotu djed nikada
nije prekoraio crnogorsku granicu, niti je bio na Cetinju, a koliko se zna, nitko mu,
ni s oeve ni s majine strane, nije bio Crnogorac. Rijei koje je tada izgovarao surgun, kadija, spahiluk, dimiskija, mejdan..., nije ranije poznavao. Dole su mu kad
i sjeanja na jedan
223
stoljeu. Stajao bi kraj prozora, gledao u krov crkve Svetoga Vlaha, i svaki puta
putao suzu domotuja za dalekom zetskom ravnicom i Cetinjem meu oblacima, za
mrtvom vojskom vladike Danila, zbog ijeg je nesretnog poraza osuen umrijeti u
tuini.
aa i mater su krili prste od muke, uzalud ga uvjeravali da nije Crnogorac,
donosili mu knjige u kojima je pisalo da je vladika Danilo umro prije stotinu i neto
godina, a djed bi govorio da iz tih knjiga ne moe itati, jer ga njegovi usred
turskoga zuluma nisu mogli dati na kole, pa je ostao nepismen. Kad ga nikako ne bi
uspio odvratiti od crnogorstva, otac bi se poeo aliti na djedov raun, ismijavao je
njegove suze, a ja sam tada bjeao van iz kue. Nisam vidio razliku izmeu dva
djedova ivota, onoga koji je zaboravio, a u kojem je bio umirovljeni profesor
matematike i fizike, dubrovaki gospar i bonvivan, i ivota u kojem je bio nepismeni
Crnogorac, podanik vladike iz Gorskoga vijenca, koji je pred Turcima bjeao u
Dubrovnik. Bilo mi je svejedno to je u svemu tome stvarno, ono to se djedu zbilja
dogodilo ili ono zbog ega je plakao.
Nekoliko dana pred smrt naglo je ostario. Vie se nije mogao dii iz postelje,
opustila mu se eljust, pa je neprestano slinio, a mater je glasno rekla da stari
napokon umire. On ju je pogledao s njego-evskih visina, pokuao je neto rei, ali
je tako drhtao da nije mogao odvojiti rije s usana. Pretvoren u psovku i molitvu,
ekao je terka i pera da mu dou posljednji put i da svu svoju imovinu ostavi
biskupiji u Kotoru, a roenoga sina se odrekne jer ga nije obranio od te strane
nepoznate ene. Trebalo mu je pola sata da se potpie na oporuku, a u svakoj crti
njegova imena bilo je tisuu drhtaja.

Nakon to je djed iste noi umro, otac je iz ormara izvadio katulju s oporukama i
dao mi da ih izbrojim, da vidimo koliko su puta terk i per naplatili odvjetniki
honorar. Izbrojao sam 846 oporuka. Za taj novac mogla se sagraditi kua, rekla je
mater. Otac je meu prstima drobio lane peate crnogorskoga kraljevstva, i nije
rekao nita. Prvu djedovu oporuku, napisanu dok je jo bio pri zdravoj pameti,
sauvali smo, a ostale je mater spaljivala u kuhinjskome tednjaku. Ujutro je otac
obukao crno odijelo, dole su ene da okupaju pokojnika i pripreme ga za sahranu,
don Vinko je u kuhinji proklinjao i prijetio paklenim mukama jer ga nismo ranije zvali,
mater je toila rakiju u aice, a ja sam jedini tugovao. Iako me je izbacivao iz kue
kad god bi me ulovio, volio sam djeda Pankracija i bilo mi je
224
Gloria in exceisis
je rastao bijes. Bilo je dovoljno tih dvjestotinjak koraka, od policijske zgrade u
Petrinjskoj do Jelai placa, pa da se od insekta kojemu je agent Cajkanovi isisao
utrobu pretvorim u povrijeena ovjeka, u britanskoga vojnog pilota kojega su
protupravno priveli i zaprijetili mu da pazi s kime se sastaje, o emu razgovara i u
kakve lokale zalazi. Uinili su to tako vjeto da ih ne mogu prijaviti svojoj komandi,
jer ne bih bio u stanju objasniti to mi se zapravo dogodilo.
Nakon to tramvaj nije pola sata dolazio, ve se proirio glas da je onoj eni kod
Frankopanske prosuta utroba, ali je jo iva, i umrijet e ako je pomaknu. Poeljela
je veleasnog da je ispovjedi, eka se da joj elja bude ispunjena, da umre u miru
Bojem, pa da tramvajski promet bude ponovo uspostavljen.
Uboga Rua, Rua Stajger, slukinja primarijusa Hudovikog, pokupila su je zadnja
kola, a voza, bedan, nije znal, pa ju je kotaima mlel kak flajmaina! Uboga Rua,
sin joj je stradal kod Karlovca, a stari Hudoviki je pospremil sebe i milostivu u
mercedes pukovnika Hlubike, pak je dal petama vetra i ne buju ga Englezi
deportirali do sudnjega dana. Na rastanku joj je rekel: ponosna budi, Rua, ti zna
zakaj je vmrl tvoj Joek, a kaj bum ja? Meni su i Gusti i Dorica, dva moja jedina
deteta, od arlaha zginuli. Ponosna budi, Rua moja, tvoj sin je za Hrvatsku pali Tak
joj je rekel, pa se spakiral u mercedes, skup sa zlatom i onim slikarijami grofa
Hubertusa, a Rui nije ostavil prebijene kune. Niti da sineku svome nesretnica misu
plati. Zamislite si kakav uftl
ena koja je to priala dola je na tramvajsku stanicu kad i ja, ivcirala se to
tramvaja tako dugo nema i nije znala, kao ni ja, zato ne dolazi. Ali kada se okupio
svijet, kada je sa svih strana stigla publika, pa je netko rekao, a vjerojatno izmislio,
da je do zastoja dolo zbog neke nesree, ona je izmislila cijelu priu o slukinji
Rui Stajger i o primarijusu Hudovikom.
Kad je vie nisam mogao sluati,.ni nju, ni bruj u glavi, odluio sam poi pjeke, pa
dokle stignem. U Juriievoj sam svratio do pote, uzeo telefonski imenik i naao

ime primarijusa doktora Emerika Hudovikog, kirurga pulmologa, adresa Pantovak

127, broj telefona 17-294. Nakon etvrtoga signala javio se muki glas.
Doktor Hudoviki?
Da, izvolite, zvuao je iznenaeno.
Drue, izvolite, postajao je nervozan.
225
Nastavio sam pjeke prema Borongaju. Zastao bih kod svake stanice i pogledao ide
li tramvaj. Tramvaja nije bilo, ali nakon to sam se trei ili etvrti put osvrnuo,
shvatio sam da me na pedesetak metara razdaljine prati mlai mukarac u svijetlom
kinom ogrtau, sa eirom na glavi. Iako je bilo vrue, na nebu nijednoga oblaka,
iako malo tko po Zagrebu hoda sa eirom, jer se eir ovih dana smatra neprilinim
buroaskim pokrivalom za glavu, mladi je bio utegnut i skockan, kao da je kasna
jesen trideset i neke, i jo mu je samo nedostajao tap pa da pomislim kako je
sinovac staroga Kru-ppa, koji je navratio u Zagreb pred odmor u Opatiji. Svaki put
kad bih se osvrnuo, on je naglo zastajao, zagledao u kronje kestenova ili vadio sat
iz depa i pocupkivao kao netko kome jako kasne. Pratio me je sve do ulaza u bazu.
Te veeri sam prvi put pomislio da vie nemam kamo. Ne mogu se vratiti u
Dubrovnik, jer je ve prolo skoro deset godina otkako sam otiao. Otac i majka
sretni su to ih ne gledam kako stare i tiho se mrze, jer su jedno drugom ukrali ivot,
a ja sam krivac to je kraa nepovratna. Vidim ih kako bi se unezvijerili i izgubili kad
bih doao i rekao da vie nigdje ne idem. eljko, jesi li zbilja tako odluio?, pitao bi
otac. A od ega e ivjeti u Dubrovniku?, brinula bi se mater. Pa nisi valjda
akademiju zavrio da skona u ovoj vukojebini!, oajavao bi stari. Savreno bismo
se razumjeli u onome to nikada ne moe biti izgovoreno. Vole me, kao to se
vjerojatno vole sinovi jedinci, molili su se za mene i dok sam letio za
jugoslavenskoga kralja, i dok sam letio za hrvatskoga poglavnika, i dok sam im u
ime britanske kraljevske obitelji bombardirao rodbinu u Sarajevu, molili su se za sve
tri zaraene drave, kao njihovi najvjerniji podanici, a nije ih bila briga ni kakva je
koja drava, ni to se u njezino ime radi. Molili su se za mene, za Dragiu
Cvetkovia i Vladka Maeka, Pavelia i enu mu Maru, za Winstona Churchilla i
njegovu cigaru, pa im je dragi Bog usliio molitve, nije me skinuo s neba i uzeo k
sebi. A da sam stradao, stari bi se uvukao u sebe, u est mjeseci bi ga nestalo, ili bi
jedan ivot zamijenio drugim, kao djed Pankracije, dok bi mater svisnula od alosti.
Meutim, najvee bi ponienje doivjeli da im se sada vratim i ivim pored njih.
Bogu to nisu spominjali, jer se takve stvari u molitvama ne govore, niti su ih oni
zapravo svjesni, na kraj pameti im nije da bi se eljko, njihov veliki sin, zbog kojega
se ponose pred susjedima kad ovi pogledaju u nebo i kau - kia e, mogao i,;..
rinrirrivnit Srea niihova da se ne mogu vratiti
226

gloria in excelsis
Nekad sam mislio da u ivjeti u Sarajevu. Nakon to sam prebjegao u hrvatsko
zrakoplovstvo, pa bi nas pukovnik Dal vodio po Baariji, i na Bistrik, u krmu Kod
Sameka, gdje se pila mehka gradaaka ljiva i u pola glasa se pjevale ruske
romanse, dok mi se jo inilo da je ta drava nastala igrom sluaja, a da je smrt
dun-dovih susjeda Morgenterna i Papa, kao i paljevina i skrnavljenje hrama pod
dundovim prozorom, jo jedan sluaj u sluaju, za koji nisu odgovorni moja odora i
grb, a jo manje ja kome je mali Baruh Morgentern bio prvi prijatelj u ivotu, dok
sam jo uvijek mislio da su zloini posljedica kaosa u dravi, a ne svjesnog
nastojanja da se Hrvati uine to slinijim Nijemcima, dok sam vjerovao da e sve
to proi i molio se da to prije proe, mislio sam da u ivjeti u Sarajevu i raditi na
vojnom aerodromu u Rajlovcu. Svakoga jutra vozit u se na posao s mehaniarom
Vjenceslavom Sulcom. On e mi priati ta ima novo u njegovoj mahali na Mejtau,
gdje u slobodno vrijeme ljudima popravlja pokvarene stvari, papenove lonce, kuna
zvonca, bicikle i budilnike, elektrine i vodovodne instalacije, te sve drugo to se u
kui kvari. Poslije e za let pripremati moj avion, jednako oputeno i blago
nezainteresirano kao da zatee lanac na biciklu, ali u Sulca je, kau, dobra ruka, pa
njegovi avioni ne otkazuju u zraku. Dal je uvijek traio Sulca da mu pripremi avion.
Ako ga sluajno ne bi bilo u smjeni, slao bi po njega doma auto. Letio bih tako u ulcovim avionima, nedjeljom iao na Trebevi, gledao utakmice aka i eljezniara,
ljeta provodio na Bentbai, s dundom Franjom pripremao konice za zimu. Da sam
ostao pri svemu tome, vjerojatno bih u odori Pavelieva pilota izgubio glavu negdje
iznad Staljingrada. Nisam ja Dal da preivim Staljingrad.
Nakon prvih letova u britanskoj uniformi, koji su bili i naj-gadniji, jer su nam Nijemci
nad sjevernom Italijom triput rafalom proreetali avion, a Albana su ranili u nogu,
mislio sam da u, ako preivim rat, ivjeti u Londonu. Pukovnik Silverstone bi me
zagrlio kad god bismo se sreli u kasarni, namignuo bi mi kad se sretnemo u gradu,
igrali smo ah, razgovarali o Greti Garbo i Ingrid Bergman, o kaputima od tvida i
lovu na medvjede, obeao sam mu da u ga, kad proe rat, voditi u lov na
Zelengoru, ali nai su razgovori za-mukli im su njemaki rafali prestali pogaati
moj avion. Kad sam se razbolio i zavrio kod Cianovog doktora u Napulju,
Silverstone za mene vie nije znao. Salutirao bi mi kao da s nosa tjera komarca, a
ako bih hio n ni^ih.
227
prvim zranim bitkama, vjerojatno bih postao njegov heroj, jer je pukovnik cijenio
dobre letae, iako on zbog nesvjestica nije mogao letjeti, ali nakon to sam preivio,
postao sam mu nezanimljiv kao i svaki stranac. Sto bih radio u Silverstoneovom
Londonu? Ako svakoga dana ne bih triput ginuo, letio ispod mostova na Temzi i kroz
prozor aviona pomicao kazaljke na Big Benu, ne bih imao s kime razgovarati. Kao
to nemam ni sad, na zagrebakom Boron-gaju, meu oajnicima koji ine ostatke
ostataka nae slavne eska-drile, alkoholiarima i poluludim ljudima, ostavljenim tu

da budu ucjena Titu. Da su ita vrijedili, i da su se imali kome vratiti, ve bi odavno

bili u Londonu, Liverpoolu i Glasgowu, sa svojim runim bjeloputim enama i riom
djeurlijom. Ja vie stvarno nemam kamo.
Rano sam se probudio i poao u hotel na doruak. Tramvaj je bio pun radnika
tvornice eljeznikih vagona. Jeli su kruh i pili mlijeko iz staklenih boca. Bili su sretni
i zadovoljni, jer su dola vremena blagostanja. Zagledali su moju uniformu i
smjekali se poput razrednih odlikaa kad oni iz zadnjih klupa ne napisu zadau.
Siao sam na Trgu i krenuo niz Zrinjevac. Suzdravao sam se da se ne osvrnem, jer
sam znao da e mi opet brujati u glavi, kipit e u meni bijes i sve e biti kao juer,
im ga vidim kako me prati.
Bio je u istom kinom ogrtau i sa eirom na glavi. Nije ga skinuo ni u restoranu.
Sjedio je u kutu kod prozora, pio kavu i konjak, i pravio se da ita novine. Gledao
sam ga toliko upadljivo, da mi je na kraju priao konobar i pitao me je li sve u redu.
Tko je onaj ovjek?
Nisam ga dosad vidio.
A da jeste, da li biste priznali?
Zavisi, odgovorio je konobar kao da se ispriava, ali ga nisam pitao od ega bi takvo
to moglo zavisiti. Platio sam doruak koji nisam okusio, i poao van. Znao sam da
mladi ide za mnom, na uvijek istoj razdaljini. Ako zastanem, zastat e i on, ako se
sagnem da popravim jezik na cipeli, on e se zagledati u izlog papirnice Farka i
brat.
Iako unutra niega nema, a nema ni Bobe Farkaa, s kojim sam 1942. provodio
svako nedjeljno popodne u birtiji Bednja, ili na Borongaju, kod Jose Lianina, mladi
gleda u pranjavi izlog, i nije ga briga to je prazan, ni to se s gazdom dogodilo. On
je nova rasa,
Unorna i nahiiena irlenlimn i^rlr^liiviia nrl nap ipr n Aunmp <rra/4n i
228
Gloria in exceisis
koja bi je uinila slabom i boleivom. Ne zna on nita o papirnici od koje je ostao
samo natpis, kao to ni kriari nita nisu znali o slavi Andaluzije, kalifima, alimima i
mujezinima, pa su u ime jednoga Boga lako pregazili svijet koji se naao pred njima,
a da nisu zastajali u strahu da su nedostojni svoga puta, ili da su oni koje progone,
moda, blii Bogu. Klasna borba vodit e se do posljednje uspomene. Mirisa ribljeg
paprikaa u kui na Cengi vili, kad mi je teta Erebet rekla da se Bobo javio iz
Argentine, a duan na Zrinjevcu, i sve to je ostalo u njemu, zapeatila je Ustaka

nadzorna sluba. Ostao je samo ovaj indigo list, koji je Bobo pred bijeg ostavio za
mene.
Uzeo sam taj indigo zbog kojeg me je Bobina stara tetka danima traila po Rajlovcu i
Sarajevu, telefonirala u zapovjednitvo i raspitivala se, sve dok me konano nije
nala i pozvala me k sebi na Cengi vilu, da mi preda ono to je Bobo ostavio
maksuz za mene. A ja u ve shvatiti zato je taj indigo toliko vaan. Mislio sam da
je teta Erebet malo skrenula, ali sam joj zahvalio kao na suhome zlatu i spremio
papir u lisnicu medu dokumente. Sjetit u ga se nakon tri tjedna, jedne noi kada
nisam mogao zaspati, pa sam u kancelariji deurnog oficira sluao Radio Berlin,
Wagnerove opere i izvjetaje o pregrupiranju snaga na istonome frontu.
Ali tog popodneva kod tete Erebet bilo je vano samo to da indigo to prije sklonim
s oiju, da zaboravimo na njega, i priamo o drugim stvarima, ribama koje je bata
Itvan, njezin sestri, upecao na eljeznici, pa ih je sauvala za danas, jer zna da
ja, kao i njezin Bobo, volim paprika. Znojio sam se dok sam kusao tetin paprika i
ponavljao onih pet maarskih rijei koje sam znao, pet pohvala i psovki, koje su je
zasmijavale i usreivale. Teti Erebet to nisam spominjao, ali bio sam ljut na Bobu,
jer mi nije rekao da planira bjeati iz zemlje, niti sam znao zato bi bjeao. Jo smo u
nedjelju sjedili kod Jose Lianina, ostali smo do dva poslije pola noi, pa ga je
feldvebel Mittermaver vozio kui, a u ponedjeljak ga vie nije bilo u Zagrebu.
Klisnuo je kao kurva.
Ali opet, moja ljutnja ni tada nije bila naroito duboka. Da Bog tako sredi, pa da sad
otvorim vrata haustora na Zrinjevcu i naem se u Buenos Airesu, i da na ulici
sluajno sretnem Bobu Farkaa, zveknuo bih ga jednom po nosu i opet bismo bili
prijatelji. Zato mi, za miloga Boga, nije rekao?
Ti zna zato je moj Bobo pobjegao preko mora?
229
Neka, eljko, meni je samo vano da ti zna, rekla je. Laknulo mi je to nisam morao
nita lagati.
Bobo Farka otvorio je papirnicu na Zrinjevcu u proljee 1938, nakon to je njegov
pokojni otac, ika Joef, dundov kolega iz Direkcije eljeznica, prodao zemlju u
Nahorevu. Rekao mu je da ga time isplauje i da vie nita od njega ne trai, jer mu
je dosta sina propalice i njegovih prohtjeva. Ako s tim novcima postane svoj ovjek,
moe dolaziti u Sarajevo kad god hoe. Roditeljski dom je i njegov dom. Ali ako
rasfrka pare od Nahoreva, otac ga vie nee pustiti u kuu. Jadan Bobo premro je
od straha, jer je znao da stari ovog puta misli ozbiljno. etiri godine je bio u Zagrebu
na studijima, a da se nije maknuo dalje od prvog semestra. Uio je, ali znanje nije
ilo u glavu. Ostajalo je samo ono to bi od prve upamtio, a to je nedovoljno da bi se
zavrile kole. ika Joef ga je, dok je mogao, financirao od svoje plae visokoga

eljezniarskog inovnika, pa kad dalje nije ilo, prodao je zemlju na kojoj je htio
sagraditi kuu za penzionerske dane. Time je sa sinom namirio sve raune.
Bobi Farkau je ta papirnica postala najvanija stvar u ivotu. Od papirnice je ivio,
ona ga je iskupljivala pred ocem, pa bi govorio da e mu, nakon to dovoljno
zaradi, ponovo kupiti zemlju u Nahorevu, na ljepem i sunanijem mjestu, a ika
Joef bi grintao i odgovarao da mu vie ne treba nikakva zemlja, umrijet e na
Marijin dvoru, meu komilukom:
A ti, mali, pamet u glavu s tom papirnicom, jer ako je sluajno prokocka, nee se
vie proetati Sarajevom!
Bobo je samo uvlaio glavu meu ramena i pazio da to tie prelazi licom po
porculanu. Kusao bi paprika i pogledom strijeljao tetu Erebet i batu Itvana, da
starom nita ne odgovaraju. U dvije kue sarajevskih Farkaa, na Marijin dvoru i
Cengi vili, zrinjevaka je papirnica prerasla zagrebaku katedralu i postala vanija
od spora oko Sudeta, anschlussa Austrije i punoljetstva kralja Petra Karaor-evia.
A nesretni je Bobo sve te dogaaje promatrao u kontekstu svoje papirnice. Sjedio bi
iza pulta, puio cigaretu za cigaretom, i itao novine. Najprije Jutarnji list i
beogradsku Politiku, a zatim najnovija njemaka, maarska i britanska izdanja.
Vijesti su, uglavnom, bile katastrofalne. Njemake eliane radile su punom parom,
okupirana je ehoslovaka, u Beu je hicima iz samokresa ubijen socijalistiki
politiar, Britaniju je potresala kriza vlade, i nigdje se, kao u
toi nanirniri niif* taWo Hnhrn mnoln ociptiti L-oliL-r* cp n nrv-.7n,i Pnrnni
230
gloria in excelsis
Ali nije bilo tog rata i te revolucije zbog kojih bi on napustio svoju papirnicu. Branit
e je do posljednjega arka trgovakog papira i do zadnje spajalice. Tako se, velim,
inilo do samoga kraja, sve dok nije netragom nestao iz Zagreba, a Ustaka
nadzorna sluba, ni danas ne znam zato, stavila svoj peat na vrata, uz prijetnju da
e onaj koji peat razbije odgovarati pred prijekim pokretnim sudom. ak ni tada, u
prvim tjednima Farkaevog nestanka, nisam vjerovao da je pobjegao. Mislio sam da
su ga uhvatili na ulici u vrijeme redarstvenog sata pa da su, na osnovu imena i
prezimena, mislili da je idov. Traio sam prijem kod mladog Kvaternika, dao mi je
tri minute vremena, taman dovoljno da mu kaem kako Abraham Farka nije idov,
nego je ika Joef imao prijatelja Ibrahima Sabrihafizovia, pa je po njemu dao sinu
ime. Kvaternik je mislio da sam lud: A zakaj bi, molit u, I menjal u A, ak nije
Izraelianin? Samo sam se okrenuo i iz sve snage tresnuo vratima. Kvaterni-kovi
straari su mi pokuali preprijeiti put, opsovao sam im majku seljaku, i bio sam
bijesan kao nikad u ivotu. Prijavio me je Dalu, pa me je pukovnik pozvao na
prijavak, ali dok mi je drao bukvicu o ustakoj stezi i o tome da su zrakoplovci elita

i cvijetak hrvatske vojnice, vidjelo se da mu je drago, sve mu je igrao brk od

zadovoljstva. Na kraju nije izdrao, pa mu se od srca otelo:
A ja, bolan, mislio da si dubrovaki gospar, kad ono ti Didi Kva-terniku lupa vratima
i psuje mu sve po spisku! E pa, volim te to si baraba, da konano neko skree tom
balavcu to mu spada.
Bio sam siguran da su mi ubili prijatelja Bobu zbog njegove nesretne papirnice, i bio
sam siguran da Kvaternik to zna pa se zato sprda i ali s Abrahamom i Ibrahimom,
ali se uskoro proulo da ga je do Suaka, kao i mnoge druge, provercao kolonelo
Fini, pomonik talijanskoga ataea, ludi Sicilijanac koji je znao kod Jose Lianina
doekivati s nama zoru. Pitao sam ga je li to istina, na to se Fini uvrijedio, budui
da pravome faistu ne prilii da se bavi takvim poslima, i ne daj Boe ako amico
Bobo sazna za to ga sumnjiim, jer mi ni on, kao estit ovjek, ne bi oprostio takve
himbe i potvore na raun obojice. Zahvalio sam se Finiju, rekao da mu ovo nikada
neu zaboraviti i da mi je prijatelj odsad pa dovijeka. Bio sam sretan kao da je Bobo
doista bio mrtav, ali je oivio.
Sutra sam, zajedno sa Dalom i sedmoricom pilota, bio pre-rasporeden u Rajlovac.
Kasnije u shvatiti da smo bili odabrani kao
231
poaeni, kao i cijeli hrvatski narod, to je veliki Fuhrer ba nas odabrao medu
letaima tolikih zemalja slobodne Europe, ujedinjene u borbi protiv boljevizma i
istonjakih bezbonika. teta samo to se ta injenica dugo tajila i to nam
Poglavnik nije pruio prigodu da se ponosimo. Da sam znao za Staljingrad, moda i
ne bih prebjegao Britancima. Tih dana i mjeseci nisam htio da me ljudi uz koje letim
smatraju kukavicom. Ranije hrabrost nije bila vana vrlina, niti me se ticalo to o
meni misle. Opet e mi biti svejedno im se naem meu Englezima. Iz
proreetanog aparata izlazit u potpuno ravnoduan prema njihovome divljenju, jer
zapravo i ne znam zato bi, i u ime ega, ovjek trebao biti junak. Ali tada u
Rajlovcu, meu drugovima iz bive Niske eskadrile, bilo bi me sramota pobjei pred
bitku za Staljingrad.
I tako sam, jedne noi kada nisam mogao zaspati, sjedio u kancelariji deurnoga
oficira, sluao Radio Berlin, Wagnerove opere i vijesti o pregrupiranju snaga na
istonome frontu, listao sam stare novine, itao o igrokazu idov Hirschl koji se ve
nekoliko mjeseci davao u Oficirskome domu u Sarajevu, da bih na kraju, nakon to
sam ve sve proitao, povadio dokumente iz lisnice i krenuo odvajati na stranu one
koji su istekli, ili mi vie nee trebati: iskaznicu Planinarskoga drutva Trebevi,
bonove Pelarske centrale u Trebinju, jugoslavensku letaku dozvolu, potpisanu
prvoga marta 1941. od generala Duana Simovia, godinju kartu za zagrebaki
elektrini tramvaj od godine 1941... Tako sam naao i Bobin indigo papir.

Rastvorio sam ga. Bio je nov, samo jednom upotrijebljen. Ali prst koji je udarao po
tipkama bio je muki i jak, kao u agenta aj-kanovia, tako da se u indigo urezalo
svako slovo. Od duga vremena, i od noi koju je valjalo probdjeti uz juinu i uz
Wagnerove histerije, poeo sam, zdesna nalijevo, itati to na indigu pie. Nakon to
sam proitao svih tridesetak redaka, iz ormaria sam izvadio bocu s rakijom. Jedva
sam disao, dlanovi su mi se znojili, srce se skupilo u grudima, bio sam uplaen i
oajan. Sve to sam vidio i doivio, sve o emu se po Zagrebu i Sarajevu prialo,
sudbina maloga Baruha Morgenterna i njegovih roditelja, pria dunda Franje o
skrnavljenju hrama pod njegovim prozorima, ute trake na ulicama, pijani ustae
koji se po povratku iz Rogatice sputaju prema ariji i pjevaju o klanju Srba, sve to
je bio lo sluaj, zlo doba, svirepi izgred, ljudi koji su prestali vjerovati u Boga pa bi
rezali grkljan najslabijemu bratu svoiemu. svakako neto na to ia nisam imao
utiecaia. neto za to
232
GlORIAIM EXCELSIS
bilo uredno protokolirano, uz datum i mjesto, naredbodavca i odgovornog za
izvrenje naredbe, kao dio opeg interesa, poput naloga za upotrebu modre galice,
da se nekom alomu (Izraelu) Albahariju izuzimaju bicikl, pas ovarske rase i odijelo
crno, vrste frak, te se naznaeni upuuje na ispitivanje glede navedenoga.
I nita drugo, samo to da je nepoznati Salom ostao bez bicikla, psa i fraka. Kao u
nekom bekom vicu kakve je Jehuda Morgentern priao dundu Franji pa se dundo
udio to je sve Beanima smijeno. Ne znam koliko je takvih potroenih indigo
papira vraeno Bobi Farkau u njegovu papirnicu, da ih on u doba oskudice
preprodaje privatnim knjigovoama, ne znam koliko je aloma i Izraela ispratio na
policijsko ispitivanje, ali bilo mi je jasno kako je mogao ostaviti svoju papirnicu i
zato je bjeao u Argentinu.
Bobo je u ponedjeljak nestao iz Zagreba, a u srijedu je u Sarajevu umro ika Joef
Farka, konstruktor reda vonje u Direkciji eljeznica, osniva i prvi predsjednik
Drutva pelara Vrbaske banovine. Vijest o oevoj smrti do Bobe e doi barem
est mjeseci kasnije, a do tada e strahovati kako je stari primio naputanje
papirnice na Zrinjevcu i hoe li ga jednog dana, ako ovaj rat ikada proe, pustiti da
doe u Sarajevo i pree rodni prag. Teta Erebet nije mi znala rei je li ika Joef
saznao za Bobin nestanak. A zato je to tebi vano?, mrtila se, i pokuavala se
sjetiti jesu li im se iz zagrebakog redarstva javili u utorak ili u srijedu, ili moda u
etvrtak, na dan Joefove sahrane. Kako bi se toga sjeala, nije mi sedamnaest da
se svega sjeam, grintala je i odmah mijenjala temu: ula je da Argentinom vlada
nekakav Peron, kao onaj eljezniki, tako ga je i zapamtila, mudar i naoit vladar,
dobar svojim podanicima, pa e, valjda, i njezinome Bobi biti dobar.
Nisam je vie ispitivao, iako sam znao da bi se mogla sjetiti ako bi htjela, i da bi
netko drugi na njezinom mjestu rekao kako je ika Joefa presjekla vijest o nestanku

sina jedinca i da je od toga prav zdrav umro. Ali teta Erebet je Bobu, kao i batu
Itvana, doivljavala kao vlastite sinove, jer svoje djece nije imala, a posinila je i
mene, pa Dragana i Mladena, tako da nitko od nas nije mogao biti kriv i naopak.
Osim toga, znala je da ika Joefu nijedan razlog ne bi bio dovoljno dobar za bijeg iz
Zagreba i naputanje papirnice. Bolje je bilo da Bobo bez najave nestane, jer bi stari
uinio sve da ga odgovori. Otiao bi prvim vlakom u Zagreb i tko zna to bi na
Zrinjevcu
233
sve svoje, djecu koja e tek doi na svijet! Kada su 1918, u vrijeme slavenske
euforije, Austrijanci i Maari, visoki zemaljski inovnici, gimnazijski profesori i
advokati, odlazili iz Sarajeva, ika Joef ih je pokuavao zadrati, kao to je etiri
godine ranije, u ljeto nakon atentata, nagovarao srpske gazde da ne idu prema
Srbiji. Nitko nije znao zato to radi, osim tete Erebet i njihovoga pokojnog brata
Bele, a oni su utjeli, vie da ljudi ne pomisle kako je Joef nesretan i lud, nego to bi
sakrivali obiteljsku sramotu.
Joefov, Erebetin i Belin otac Ferenc bacsi, ili Dedo Maar - kako ga je zvalo cijelo
Sarajevo, bio je sin najbogatije peuhske obitelji. Jahau bi u galopu trebalo dan i
pol da objae svu zemlju koja im je pripadala. Imali su kue u Peti i Beu, tvornicu
tutka-la u Subotici, obiteljski grb iz dvanaestog stoljea. Ferenc je bio jedinac meu
devet sestara, lijep i jebeljiv, ali zeja srca i nimalo plemikoga dranja. Kad bi ga
vidjele, slukinje bi se dale u ciku i vrisku, pa bi bjeale na sve strane, a on ih je
naganjao po imanju kao da je sasvim bez pameti i ne ivi vlastiti ivot, nego ga igra
u kakvoj pukoj opereti. Otac ga je upozoravao, starije sestre su ga prekoravale, ali
Ferenc je nastavljao po svome. Svako upozorenje okrenuo bi na alu.
Mogla je ta pria i sretno zavriti da nije izbila revolucija i da pukovnik Egerseghv
nije opasao sablju i otiao braniti dravu i kraljevski poredak. A Ferenc je, usred tih
mranih i krvavih zbivanja, kada su se velikai uplaili za svoje posjede a seljaci
nanjuili priliku da zasjednu na njihova mjesta, zavrio u postelji mlade Egerseghvjeve ene Helene. Iako revolucija nije predugo trajala, pa se stari pukovnik
pobjedonosno vratio kui, Ferenc je stigao sve upropastiti. Helena je ostala
nosea, a kako Egerseghv nije mogao imati djece, jer mu je stradala mukost jo za
graninih nadgornjavanja s Turcima, samo je trebao pronai poinitelja. Ferenc je
ocu i sestrama priznao to je uinio, na to mu je stari hladno odbrusio da e mu to
biti dobra kola u ivotu, ali i da mu nema druge nego da pukovniku izae na
dvoboj. Jest daje Ferenc slab strijelac, ali Egerseghv je star i drhte mu ruke, tako da
nema nikakvih ansi.
Umjesto da poslua oca, Ferenc se tako uplaio da je u zoru upregnuo konje u koije
i pobjegao s megdana. Praznih je depova stigao u Sarajevo, eher pod turskom
upravom, a kako nikada nije nita radio, niti je imao kakva zanata, bio je vie gladan
nego sit.

232
gloria in excelsis
bilo uredno protokolirano, uz datum i mjesto, naredbodavca i odgovornog za
izvrenje naredbe, kao dio opeg interesa, poput naloga za upotrebu modre galice,
da se nekom alomu (Izraelu) Albahariju izuzimaju bicikl, pas ovarske rase i odijelo
crno, vrste frak, te se naznaeni upuuje na ispitivanje glede navedenoga.
I nita drugo, samo to da je nepoznati Salom ostao bez bicikla, psa i fraka. Kao u
nekom bekom vicu kakve je Jehuda Morgentern priao dundu Franji pa se dundo
udio to je sve Beanima smijeno. Ne znam koliko je takvih potroenih indigo
papira vraeno Bobi Farkau u njegovu papirnicu, da ih on u doba oskudice
preprodaje privatnim knjigovoama, ne znam koliko je Saloma i Izraela ispratio na
policijsko ispitivanje, ali bilo mi je jasno kako je mogao ostaviti svoju papirnicu i
zato je bjeao u Argentinu.
Bobo je u ponedjeljak nestao iz Zagreba, a u srijedu je u Sarajevu umro ika Joef
Farka, konstruktor reda vonje u Direkciji eljeznica, osniva i prvi predsjednik
Drutva pelara Vrbaske banovine. Vijest o oevoj smrti do Bobe e doi barem
est mjeseci kasnije, a do tada e strahovati kako je stari primio naputanje
papirnice na Zrinjevcu i hoe li ga jednog dana, ako ovaj rat ikada proe, pustiti da
doe u Sarajevo i pree rodni prag. Teta Erebet nije mi znala rei je li ika Joef
saznao za Bobin nestanak. A zato je to tebi vano?, mrtila se, i pokuavala se
sjetiti jesu li im se iz zagrebakog redarstva javili u utorak ili u srijedu, ili moda u
etvrtak, na dan Joefove sahrane. Kako bi se toga sjeala, nije mi sedamnaest da
se svega sjeam, grintala je i odmah mijenjala temu: ula je da Argentinom vlada
nekakav Peron, kao onaj eljezniki, tako ga je i zapamtila, mudar i naoit vladar,
dobar svojim podanicima, pa e, valjda, i njezinome Bobi biti dobar.
Nisam je vie ispitivao, iako sam znao da bi se mogla sjetiti ako bi htjela, i da bi
netko drugi na njezinom mjestu rekao kako je ika Joefa presjekla vijest o nestanku
sina jedinca i da je od toga prav zdrav umro. Ali teta Erebet je Bobu, kao i batu
Itvana, doivljavala kao vlastite sinove, jer svoje djece nije imala, a posinila je i
mene, pa Dragana i Mladena, tako da nitko od nas nije mogao biti kriv i naopak.
Osim toga, znala je da ika Joefu nijedan razlog ne bi bio dovoljno dobar za bijeg iz
Zagreba i naputanje papirnice. Bolje je bilo da Bobo bez najave nestane, jer bi stari
uinio sve da ga odgovori. Otiao bi prvim vlakom u Zagreb i tko zna to bi na
Zrinjevcu
11 r~ i rt i f
233
sve svoje, djecu koja e tek doi na svijet! Kada su 1918, u vrijeme slavenske
euforije, Austrijanci i Maari, visoki zemaljski inovnici, gimnazijski profesori i

advokati, odlazili iz Sarajeva, ika Joef ih je pokuavao zadrati, kao to je etiri

godine ranije, u ljeto nakon atentata, nagovarao srpske gazde da ne idu prema
Srbiji. Nitko nije znao zato to radi, osim tete Erebet i njihovoga pokojnog brata
Bele, a oni su utjeli, vie da ljudi ne pomisle kako je Joef nesretan i lud, nego to bi
sakrivali obiteljsku sramotu.
Joefov, Erebetin i Belin otac Ferenc bacsi, ili Dedo Maar - kako ga je zvalo cijelo
Sarajevo, bio je sin najbogatije peuhske obitelji. Jahau bi u galopu trebalo dan i
pol da objae svu zemlju koja im je pripadala. Imali su kue u Peti i Beu, tvornicu
tutka-la u Subotici, obiteljski grb iz dvanaestog stoljea. Ferenc je bio jedinac meu
devet sestara, lijep i jebeljiv, ali zeja srca i nimalo plemikoga dranja. Kad bi ga
vidjele, slukinje bi se dale u ciku i vrisku, pa bi bjeale na sve strane, a on ih je
naganjao po imanju kao da je sasvim bez pameti i ne ivi vlastiti ivot, nego ga igra
u kakvoj pukoj opereti. Otac ga je upozoravao, starije sestre su ga prekoravale, ali
Ferenc je nastavljao po svome. Svako upozorenje okrenuo bi na alu.
Mogla je ta pria i sretno zavriti da nije izbila revolucija i da pukovnik Egerseghv
nije opasao sablju i otiao braniti dravu i kraljevski poredak. A Ferenc je, usred tih
mranih i krvavih zbivanja, kada su se velikai uplaili za svoje posjede a seljaci
nanjuili priliku da zasjednu na njihova mjesta, zavrio u postelji mlade Egerseghvjeve ene Helene. Iako revolucija nije predugo trajala, pa se stari pukovnik
pobjedonosno vratio kui, Ferenc je stigao sve upropastiti. Helena je ostala
nosea, a kako Egerseghv nije mogao imati djece, jer mu je stradala mukost jo za
graninih nadgornjavanja s Turcima, samo je trebao pronai poinitelja. Ferenc je
ocu i sestrama priznao to je uinio, na to mu je stari hladno odbrusio da e mu to
biti dobra kola u ivotu, ali i da mu nema druge nego da pukovniku izae na
dvoboj. Jest da je Ferenc slab strijelac, ali Egerseghv je star i drhte mu ruke, tako da
nema nikakvih ansi.
Umjesto da poslua oca, Ferenc se tako uplaio da je u zoru upregnuo konje u koije
i pobjegao s megdana. Praznih je depova stigao u Sarajevo, eher pod turskom
upravom, a kako nikada nije nita radio, niti je imao kakva zanata, bio je vie gladan
nego sit.
Gloria in excelsis
vorio da je gospodin pukovnik Geza Egerseghv prije sedam dana blago u Kristu
preminuo, pokopan je uz najvie vojne poasti, te uz prisustvo izaslanika Njegove
Carske i Kraljevske Visosti, generala Milovanovicza. Za dvoboj je, dakle, prekasno,
kao i za Ferencov povratak u Peuh, jer je obiteljska sramota trajno nepopravljiva i
ugasit e se tako to e, prema ve napisanoj oporuci, svi posjedi biti ostavljeni
Crkvi.
Tako je poela duga povijest Ferenc bacsijevog sirotinjstva, koja je tek djelomice
ublaena enidbom za Faniku, hrabru i poduzetnu sarajevsku vabicu, koja ga je pod
njegove stare dane obukla i nahranila, izrodila mu troje djece i omoguila mu da

posljednje godine ivota proivi kao gospodin ovjek. Sarajlije su voljele Dedu
Maara, jer je bio veseljak nagodan u svakom drutvu, ali i zato to su duboko
potovali njegovu ivotnu nevolju. Samo se ika Joef nikada nije saivio s oevim
strahom i posljedicama njegova bijega, nego si je zacrtao, kao dug izgubljenom
velikakom porijeklu, da nikada i ni po koju cijenu ne bjei, jer je bijeg vazda gori od
ostanka i jer je vie onih koji se unesreie bjeei, nego onih koji su stradali jer su
ostali.
U svakom sluaju, Bobo mu nikada ne bi mogao objasniti zato je napustio papirnicu
i pobjegao u Argentinu.
A mladi u svijetlome kinom ogrtau i sa eirom na glavi, usred vreloga
zagrebakog ljeta, stoji i zainteresirano gleda u izlog papirnice Farka i brat, iako
ba niega u izlogu nema. Skinut je i peat Ustake nadzorne slube, a nije stavljen
novi. Nije ni potreban, jer vie nema onih koji bi znali povijest duana. Kao i mladi
partizanski uhoda, koji se tek uvodi u posao, a ja sam mu vjerojatno prva muterija,
i ostali su tek na poetku, pred praznom tekom prvoga razreda puke kole. Moda
e se tek onaj koji bude skidao plou s natpisom Farka i brat na as zapitati tko je
bio taj Farka i to se dogodilo s njime i s bratom. U prirodi je ljudske fantazije da se
izmisli neki odgovor, ali ga se nikada ne provjerava, i rijetko kad odgovor je blizu
istini. A i tko bi pomislio da Bobo Farka uope nije imao brata. Izmislio je brata da
bi ga netko na Zrinjevcu titio. Oni koji uu u papirnicu da kupe indigo, pa vide Bobu
kako nervozno pui i ita deset novina odjednom, uzrujava se jer zna da nita vano
ne moe promijeniti, trebaju znati da taj ovjek ima drukijega, opasnog brata.
235
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 24 minute
Sva sam ti se ukoila, ne osjeam roenu nogu, ree Ana Bo-rojevi, a ja se po
navici pomaknuh, uinih ono to Ana ne smije, da ne bi probudila logornika
Skorvatzvja.
Sta e, rekoh, nego uti i trpi.
Trpim, sine, trpim, ali ne znam koliko u dugo.
Nema ni deset minuta kako joj se svalio u krilo, a njoj kao da su godine prole. Dok
je strahovala da e je logornik zaklati, molila je Boga da ga uvede u san i
zahvaljivala Bogu na svakoj poklonjenoj joj sekundi ivota, ali kada se opustilo i
otealo logornikovo tijelo, pa je poeo duboko disati i daleko mu je ve bila svaka
misao o Ani i o Srbima, njegova glava njoj je postala teret, kojeg bi se oslobodila ali
ne zna kako, i opet moli Boga, i trai od njega da joj skloni Skorvatzvjevu glavu iz
krila. A kad bi Gospodin uinio da te glave vie nema, Ana bi neto novo molila i
traila, i nikad tome ne bi bilo kraja. Njoj je do njenoga ivota vie stalo nego

Skorvatzvju do njegovoga. Da nije tako, ve bi Ana Borojevi, sestra popa Krste,

odavno bila mrtva.

A, opet, Isaku Baiji, zvanom Flamenko, bilo je dodijalo ivjeti. Kako nije imao snage
da se ubije, sve je radio suprotno od drugih ljudi, ne bi li ga vrag odnio. Rodio se kao
nevjernik, iako mu je, tako se barem prialo, otac bio rabin u Solunu. Mati mu se po
toj prii zvala Rebeka i voljela je Isaka vie nego drugog sina Arona, pa mu je sve
potaman inila. I kako to ve biva, to je ona inila jednome bratu, to se na
drugoga primalo. Isak bi pojeo vei komad mesa, a Aron je bivao jai i zdraviji,
Isakovu bi pamet mati po cijeloj ariji hvalila, a Aron je s pet godina znao itati i
pisati te je naizust izgovarao sve idovske molitve... Na kraju je, majci za inat, Aron
postao slavni levantinski mudrac, i eno ga, po prii, u Stambolu, gdje Turke pouava
idovskoj vjeri i hebrejskome jeziku, a njegova pobonost, vele, i u muslimana i
krana budi potovanje i prua nadu. Da ga je bilo poslati kod Hitlera dok je tome
bilo vrijeme, drukije bi tekao ovaj rat, ako bi rata i bilo, i drugim bi arinom Fiihrer
sudio idovima.
A Isak se, priaju isti, usred noi probudio obliven ledenim znojem, i rekao: nema
Bogal Mati ga je ula, ali ocu nije nita smjela rei. Uplaila se da e rabin Baija
strpati dijete u jutenu vreu, pa ga kao pae baciti u rijeku iza vrbika, ili e ga
odvesti daleko od Soluna 11 nrprlin nac.pliLn Picanima i cnirnuti era mprtu niiVi
rla aa nip-zinp
236
gloria in excelsis
deset rijei, onih najvanijih, koje ovjeku ostanu i za predsmrtni as, i jednu jedinu
reenicu: Nema Boga1.
Sve to je Rebeka inila za svoga voljenijeg sina i za svoga idovskog Boga, a inila
je zlo, jer je zaboravljala Arona, bivala ljubomorna na njegovu pamet i dobrotu te ga
mrzila tekom majinskom mrnjom, od koje mlijeko u grudima pocrni i ene umiru
u tekim mukama, bilo je da Isaku pokae da Boga ima i da je Bog milostiv, lijep,
dobar i velianstven. On je sluao njezine rijei, ali ih nije mogao razumjeti. A vidio
je znakove Boje prisutnosti: pred njegovim su se oima solunske kue i tvrave
dizale prema nebu, najljepe ribe iz Egejskoga mora iskakale su iz dubina i bacale se
u pregae ras-psovanih grkih pekarua, Levantinci su govorili sedamnaest jezika
odjednom, u jednoj su rijei prelazili put od Malage do Karpata i do zlatnih kupola
Samarkanda, paprike su nicale pred oima uzbuene gomile, turskim je sokacima
kiptio ajvar, trideset godina poslije surguma kroz kaldrmu je liptala krv ubijenih, s
nevidljivih minareta uo se ezan, cvilili su alimi i muderisi, ispod arova uli su se
uzdasi njihovih snebljivih hanuma, sa svih strana pruili su se trapezi s kojih su se u
bezdan bacali pelivani i akrobati, Isak je na dlan desne ruke primao halvu, teku kao

olovo i slatku kao med pela koje e pred akam pomoriti kuga, sa svih strana
zvonilo je, mirisalo i arenilo se udo Boje prisutnosti, o kojem je Rebeka svjedoila
na svakome koraku, sina dizala na ruke da mu blii bude, silno grijeila prema
drugome djetetu samo da Isaku pokae ono to mu je moralo biti vidljivo, da Boga
ima, svijetom njegova prisutnost vlada, a na Levantu se lice Boje u svakome asu
sa sve etiri strane vidi.
Bog je Rebeku kaznio uzaludnou, a Isaka pustio da po svojoj volji bira mjesto na
kojem e umrijeti. Dodijalo mu je ivjeti im je dovoljno odrastao da shvati kako
ivot nije zauvijek.
Kada se s otoka uz afriku obalu general Francisco Franco zaputio prema Madridu,
da usput sakupi falangu te, uz pomo Boju i uz crkvene pastire, srui beboniku
vlast, Isak Baija je iz Soluna, pjeke, krenuo Francu u susret. Bio je bez pare u
depu, prosio je usput i podgovarao narod da krene za njim, tako da mu je trebalo
dugo da stigne pred Madrid. Jedva je uao u grad po kojemu je sipao oganj iz
njemakih aviona, koji su u ime Isusa Krista, uz znakove dvoglavog orla i prvi puta
viene svastike, s neba odailjali rije BoLin vmAtzA; -mc1i'p^i-i ^ic+i ro-t- 11 r\mmpcti isnnviiprl i nrirest riieloga
237
anarhista, komunista i planetarnih samoubojica, meu kojima je Isak Baija bio onaj
najodvaniji, jer je njemu, vie nego ijednome drugom, ivot omrznuo.
Penjao se na krovove, pucao iz lovake puke na Hitlerove bombardere, uspravan
prolazio niz republikanske rovove i izazivao falangiste da ga ustrijele, da bi na kraju
medu posljednjima napustio Madrid, u vrijeme kada su se u razruenim crkvama
ve slavile prve svete mise, a poboni je panjolski narod zahvaljivao Adolfu Hitleru
na darivanoj slobodi i generalu Franku jer je vratio nadu u ivot vjeni. Konani
poraz komunista i njihovih saveznika znaio je openarodnu pobjedu nad strahom,
jer su oni propovijedali da Boga nema i da je smrt konani kraj, hladan i prazan
bezdan u kojem se ovjek pretvara u nita.
Isak Baija nije umro junakome smru i pretvorio se u nita, ali je u tih nekoliko
mjeseci nauio svirati gitaru. Otkriven je tako jedan Boji dar, udijeljen ovjeku koji
ga nije zasluivao, niti ga je prihvatio kao neto veliko i vano. Sjedio je na
zaprenim kolima koja su ila na elu kolone i svirao flamenko, a francuski su ih
graniari bez rijei propustili, uvjereni da se nikada nee vratiti, jer ne vraaju se
ljudi koji odlaze uz tako tunu muziku. Isak je svirao i kada su se konano rastali, jer
se kolona utaborila malo poslije granice, a on je nastavio dalje, pjeke s gitarom,
proeci usput i svirajui svoj flamenko, nauen usred njemakih bombardmana,
tako da je nadlanicom povremeno udarao po tijelu gitare, jer mu se inilo kako bez
tog zvuka melodija nije potpuna.

U Solunu nije zatekao roditelje i brata. Prodali su kuu i preselili se u Istanbul,

voeni nekakvom idovskom slutnjom o dolasku nevremena. Dii e se more,
poplaviti ariju i podaviti sve ivo, sa zapada e se spustiti ognjena kugla i spaliti
sve to se spasilo iz vode, a od Soluna, grada u kojem je svaka vjera zametnula
svoje zrno, ali nijedna nije dovoljno jaka da pobijedi, nee ostati nita. Mudro je
bjeati na istok, mislio je rabin, i utopiti se u nepreglednoj turskoj masi, u tom
gustom miletu meu kojim je idova teko razabrati. Jer zbilja, kako e Adolf Hitler,
kada bude preko Bosfora irio slobodni svijet, pronai i izdvojiti idove iz svijeta s
kojim su stopljeni? Na stambolskom bazarima, vele, tisue je tisua zelenaa, pa
se meu Ahmedom i Osmanom nae tek pokoji Juda, koji je zelena kao i oni, ali istu
bradu nosi i jednak turban na glavi, i ne moe ga
DO nosu i rlraniu nrpnnznati Iran tn era nrpnn^na moAi krancL-iVr.
238
Gloria im excelsis
i krivnju svoju razglaavati po arijji, jer Ahmedu i Osmanu on nije razapeo Krista
niti je maces mijesio krvlju njihove djece. Za Ahmeda i Osmana Juda je nevjernik,
kao to su nevjernici i svi drugi koji nisu muslimani, a nevjera nije neto to bi se
drugih ljudi ticalo. Svaki ovjek sa svojom vjerom i nevjerom sam staje pred Boga.
Tako je to u Stambolu, pa je zato rabin solunski preveo Rebeku i Arona preko
Bosfora, uvjeren da Hitler i volja Boja nikad nee prekoraiti taj moreuz.
Ispred kue u koju nije mogao ui, jer je sad pripadala drugome, Isak Baija je tri
dana i tri noi svirao flamenko, nakon ega se nadiglo pola arije da ga vikom i
kamenjem istjera iz Soluna. Tjeskoba koja se, priaju ljudi, uvukla u ljude od
Isakovog flamenka, dugo nije izlazila, i trebali su mjeseci i godine da iz arije
izvjetri njegova zla kob.
Sunce bi izlazilo i da nisi doao, rekao je rabin sinu kad ga je ugledao ivoga. A mati
ga je zagrlila, i dugo ga nije od sebe putala, ali ni ona vie nije imala rijei kojima bi
Isaka upuivala na neprestanu Boju prisutnost, pa je samo utjela. utjela i
plakala, plakala i utjela, a kad bi Isaka pustila iz zagrljaja, naglo je poinjala venuti,
i u sat vremena starila je po godinu dana. Nou bi s njime lijegala u postelju, uvala
ga u naruju i tuno bi, poput stare kuje, gledala u rabina koji je stajao u sjeni
dovratka, u nevjerici odmahivao glavom, pa je tiho molio da se urazumi. Meutim,
ono to se Rebeki tada dogaalo, vie nije imalo veze s razumom, s ljudskim
osjeajima ili s vjerom u Boga. Ni rabin, ni premudri njegov sin Aron, nisu znali to
je, ako nisu razum, osjeaji i vjera, spopalo Rebeku i inilo da njezino vrijeme iskoi
iz ljudskoga vremena, pa da, ako joj Isak nije u zagrljaju, ivi vijek none leptirie.
Osim ako Bog nije na neobian nain kanjavao i majku i sina.
Ti e joj biti katil, rekao je Isaku, i zato uzmi svilenu maramu, stegni je oko vrata i
zadavi se ako ne eli biti ubojica vlastite majke.

Bio je barem na trenutak zadovoljan kada je u sinovljevim oima vidio oaj. I strah
koji je rastao u nebo, u crno zvjezdano nebo iznad Carigrada, nad kojim je stolovao
idovski Bog, za kojega je ostalo slijepo Isakovo srce. Ali rabinovo zadovoljstvo
odmah zatim bi prekinuto: stie ga misao o prolaznosti i o tome kako dolazi vrijeme
da se rastaje od Rebeke, a jedini koji taj rastanak moe odgaati, njegov sin Isak,
nije vrijedan njegove ljubavi, ni Boje milosti.
239
vorili i katolici i muslimani, ula se ta pria i od nadbiskupa Ivana Evanelista
aria i njegovih ljudi, dok su samo fratri s Bistrika po svome starom obiaju
ponavljali kako je sve to se moe uti la i praznovjerica, dakle, ako je istina da je
rabin solunski rekao sinu Isaku da e biti materin katil, i ako je znao da Rebeki
samo taj katil produava ivot, tada je i njega Bog zbog neega kanjavao, kao to
je kanjavao majku i sina. Mudriji od mene bi, moda, znali i zbog ega, i to je bio
rabinov grijeh.
A Isaku, zlom Isaku, beznadniku koji je cijeloj panjolskoj htio uzeti nadu, koji je
traio svoju smrt, a vazda je nalazio tuu, dogodilo se to da jedini ivot do kojega
mu je bilo stalo, onaj materin, zavisi od toga hoe li se uz njega stalno privijati.
Mjesecima nije mogao izai iz kue, a kada bi poao na avliju, da se nadie zraka,
ona bi mu visila na leima, uvijala se oko nogu, grlila ga i stiskala, sve dok se ne
pone guiti. Jedini trenuci kada je ostajao sam, bili su oni sramni, dok je iao na
zahod, a kako je urio, znajui da su njegove minute njezini mjeseci, sav bi se
stisnuo i dugo bi mu trebalo da se rastereti. Puno due nego drugim ljudima. Majku
bi zatekao jo puno stariju, s nekoliko novih starakih pjega na rukama, uplakanu i
izgubljenu, predanu uzaludnoj idovskoj molitvi koja joj vie nije pomagala.
Zagrli Arona, jednom je predloio.
Mati je grlila mudrijega i boljeg sina, Aron se za to vrijeme tresao od leda, pa bi se i
smrznuo kao usred zime, da se Isak ubrzo nije vratio. I prepustio se kazni Bojoj,
znajui da joj nee biti kraja. Rebeka je umrla poetkom 1943, naao ju je mrtvu
po povratku iz zahoda, gdje se dugo muio sa stranim, kao stijena tvrdim
zatvorom. Kleknuo je pred nju i poeo zavijati i urlati, kao neovjek i zvijer, kao
idovski vrag, crni carigradski ejtan, a rabin je nad njim stajao sa sjekirom u ruci,
premiljajui se bi li zamahnuo i udario, koliki bi grijeh time poinio, i je li uope
grijeh ubiti sina bezbonika, sviraa flamenka, melodija koje krtenom uhu nisu
mile, jer je iz njih izbrisana nada i vrlina, a idovskome su uhu jo puno gore.
Flamenko je lagano zabijanje avala pod idovske nokte, jedno staro i ivo
prokletstvo.
Ja odlazim i vie se neu vraati, rekao je sutradan ocu.
Nije ga pitao kamo ide, iako je znao da mu ve moe prouiti kadi, jer e Isak
bjeei od Boga i iui svoju smrt, otii tamo gdje je idovu najgore, a prilike su

takve da moe birati mjesto od sjevernih do junih mora. dokle god gazi vojnika
izma krtena ovjeka, na
240
gloria in excelsis
lako i brzo umrijeti. Izdat e ga narod kojemu je idov izdao Krista, seljaci koje je
ostavio bez zemlje, graani ija su dobra pojele idovske kamate, izdat e ga
propovjednici triju kranskih vjera: katolici, jer su najpravovjerniji i najivlje je
njihovo sjeanje na Sina Bojega i njegove muke, luteranci, jer su u Hitleru
prepoznali istou rase i vjetinu vladanja svijetom, pravoslavni, jer prvi otkrie
sionsku zavjeru i maces umijeen ljudskom krvlju. Izdat e Isaka, ali zbog te izdaje
nitko nee zaaliti, jer ga nitko, osim Rebeke, nije mogao voljeti.
U Sarajevo je stigao s gitarom. Rekao da mu je ime Isak Baija i da je sin solunskoga
rabina, pa je sjeo na tle ispred Landes banke i svirao flamenko. Pokraj njega su
prolazili njemaki oficiri, talijanske vojne delegacije i ugledni svijet nove Europe.
Pijani bojovnici traili su da im svira like i hercegovake pjesme, a on im je
odgovarao da ne zna i da takve pjesme ne eli uiti, jer mu je premalo od ivota
ostalo da bih ih stigao nauiti, na to bi se ovi naglo trijeznili, ali umjesto da ga ubiju
na licu mjesta, urno su odlazili, sakrivali se u svoje vojarne, ili se vraali u istonu
Bosnu, nastojei zaboraviti to im se dogodilo, izbrisati iz glave Isaka Beiju
Flamenka, posljednjega slobodnog Zidova eher Sarajeva.
Bilo je to u jesen 1943, pred prvu gladnu ratnu zimu, kada su slabi pomiljali da bi
Hitler mogao izgubiti rat, a nadbiskup Ivan ih je hrabrio, govorei da je Poglavnik
mudar i da je Hrvatska vjena, pa iako smo svoju sudbinu zdruili sa sudbinom
slobodne kranske Europe, a protiv bezvjernika i masona, sovjeta i partizanske
bande, sastavljene od srpske i idovske nesorte, i izdajnika roda hrvatskoga, naa
sudbina nije u Hitlerovim rukama, niti e je odrediti bitka kod Staljingrada, pod
kojim je izginula i hrvatska mladost, nego e doktor Paveli mudrou svojom
prevesti Hrvatsku na stranu pobjednika, tko god to, po volji Bojoj, na kraju bio.
Sluali smo nadbiskupa i ufali se da je u pravu i u zemaljskim, a ne samo u
nebeskim poslima, ali svejedno se poelo osipati nae stado. Mnogi te jeseni pooe
u Zagreb, u viu slubu, na studije, trbuhom za kruhom, ili u strahu da e, mimo
nadbiskupovih misli i vjere, etnici provaliti u grad, kao to su sve ee provaljivali
u Fou, Viegrad i Rogaticu, a u svojim rukama su, izmjenjujui se s partizanima,
odavno drali vei dio istone Hercegovine. Drugi su otili prema Mostaru i Splitu, a
nakon pada Italije sve ee se za nekoga moglo uti da je prebjegao partizanima.
Nestajale su itave domobranske bojne, bjeali su, zajedno s avionima, zrakoplovci
iz Railovca. polako se osipalo ono to se inilo najjaim i
241

i pazio kao da su mu iz oka ispali, junaci filmskih urnala, slavni pjesnici i sportai, a
poelo se govorkati kako je ve bilo hoda i popova, pogotovo u Krajini i Posavini,
koji se prikljuuju partizanima.
U ta nedoba, na kii i na snijegu, sjedio je Flamenko ispred Landes banke i svirao.
Pred njim je bio prazan eir, oko rukava uta traka, ali nikako da ga odvedu, kao to
su druge davno odveli. Malo tko se usuivao udijeliti mu kunu-dvije, a i to samo u
pusto popodne, ili pred policijski sat, kad nije bilo prolaznika koji bi to mogli vidjeti. A
kad ne bi svirao, obilazio je javne kuhinje, pa su ga uplaene ene tjerale van, ali
nije bilo lako otjerati Isaka Baiju Flamenka. Traio je belaj, prijetio i nagovarao
kuharice da pozovu redarstvo, ili da ga nahrane. One su znale da redarstvo nee
doi, a da e, nahrane li Flamenka, izgubiti posao, ili e im se dogoditi neto jo
gore. Skrivanje i pomaganje idova bilo je zaprijeeno prijekim pokretnim sudom,
koji je izricao samo jednu kaznu. Smrtnu.
Umro je u rano proljee 1944, od gladi, s gitarom u krilu. Ve tri dana nije mogao
svirati, samo je sjedio pred Landes bankom, i ne bi odlazio ni za policijskoga sata.
None su patrole prolazile mimo njega, kao da je zrak, i nitko da digne cijev i
potegne oroz. Doao je u nekakvo nedoba, u vrijeme kada se vojska uplaila
ubijanja, i ne nae se takav koji bi smogao nade i vjere da sam od sebe ubije
zadnjega idova. Uzalud je dolazio u Sarajevo, u Nezavisnu Dravu Hrvatsku, jer je
od gladi mogao umrijeti i u Carigradu.
Prije nego to je umro, i prije nego to su ga zakopali zajedno sa ivotinjskim
strvinama iza gradske klaonice, o Isaku Baiji Fla-menku nije se nita znalo, osim da
je sin solunskoga rabina i da je od nas doao iskati svoju smrt. Ali ve se nekoliko
dana kasnije poela odmotavati i dopriavati pria Isakova ivota. Ne zna se tko ju
je prvi donio, kome se i kada Flamenko povjerio, ali su je svi slobodno priali, a da je
malo tko pokuavao neto svoje dodati i izmisliti. im bi se ula jedna suvina rije,
ili bi koga zanijela pria, pa da kae neto to ne spada u Isakov ivot, ljudi bi ga
prekidali, govorili da nije tako i da ne valja izmiljati. Oni za koje se znalo da bi mu
potajice udijelili kunu, oni koje se optuivalo da su ga katkad i nahranili, kao i drugi
ija je ljubav prema domovini bila vea od milosti prema idovu, na isti su nain
priali o Isaku i njegovoj familiji.
Pria o Isaku Beiji Flamenku jedina je koju su svi jednako ispriali, i koju bih sutra,
udu li, ne daj Boe, partizani i Britanci u grad, mogao i njima rei onako kako sam
je od drugih uo i kako sam
242
Gloeia in excelsis
Bezbeli ju je priala i Ana Borojevi, onako ispod glasa, u avliji ispred stare
pravoslavne crkve, ili onim babama koje obilazi subotom i nedjeljom, stogodinjoj
udovici generala Nedeljkovia, staroj He-imoviki, katolkinji koja je iz nekih

svojih razloga vazda bila i ostala dobra samo s Anom, dok se s ostalim komilukom
i ne pozdravlja, pa su onda i njih dvije nekome ispriale priu o Isaku, makar
samima sebi ako nemaju kome drugom, i nikad tome nee biti kraja, jer ve
odavno nema onih koji bi tu priu uli prvi put. eka se da netko sa strane doe, pa
da za Flamenka uje, makar mislio da smo ga izmislili i da takav nije ni postojao.
Bolan, imune, trune mi noga!, opet zakuka Ana.
ta ti je, bona, ta pria, jezik pregrizla, nije te jo sahranilo, pa da ti noga trune.
ta si se uzbihuzurila. Sad e se nastaviti bombardman, probudit e se logornik.
Toga me i jest strah.
E pa, ta ti onda mogu! Nije ti potaman ni dok spava, ni kad je budan.
Nasmijae se kartaroi koji su igrali treu partiju, pa se i ja nasmijah za njima. Dino
Vukov me je gledao kao da mi se lice osulo boginjama, i plai se da e i na njega
prei.
Kreevo, februar 1767.
Poetak ove godine, kao i one prethodne, bio je, izgleda, dobar. Kad vremenske
promjene, koliko god bile estoke, nastupe svaka u svoje vrijeme, moemo rei da
je dobro. Nakon to jesen i rana zima prooe u suhomrazici, oko petnaestog
januara pade snijeg kao nikad. Danima se okolo nije moglo ii, ako se ljudi ne bi
udruili pa u zajednici prtinu probijali. A kako im je na razne strane ii, tako jedna
prtina nije dosta, nego ih u malo vremena ve nasta dvadeset, pa tako prtine
dobie svaka svoje ime: Ivanova, Karivanova, efendije Hasana, Pinje Pokuara,
Fratarska od alosti, Fratarska od veselja, Inadijska... Da ovjek zaali to e se
snijeg jednom istopiti, a s prtinama e nastati i imena.
Ter stoga, mimo razbora i pravila pisanja, pomalo od duga vremena i od sentimenta,
nakanih zapisati kako nastae imena najvanijih prtina. Glavna i najdua, koja vodi
od Grada prema Muslemin t-noVial; i rlalip rlnlrlp cmrl \p kreevskih kua
Karivanova ie Drtina.
243
pohraju eljeza. Uz njega je snijeg, vii od odrasla ovjeka, probijala sva odrasla
mukadija iz Josipove obitelji te iz obitelji njegove trojice brae. Do dva su se, do tri
dana borili sa zimom i ledom tvrim od kamena, ali i govorkanjima, kako iz
kranskih tako i iz turskih kua, da im je zalud trud, jer prije e zapuhati vjetar s
juga i rastopiti snje-gove, nego to e Karivani probiti put. U tim govorkanjima
svakako bi i zavisti, jer Karivani vazda bjehu od bogatijih Kreevljaka, ali su ih i
saaljevali, poto od njihova rada, ve koliko sutra, nee ostati nita. Vea im je
muka u probijanju prtine, nego to je korist od svih eljeza koja nee pohrati, vie
e poslije drva potroiti da se ugriju i vie ita i masti da se tako umorni nahrane.

Tako kazuju svi koji samo za korist vlastitu rade, a na zajedniku tetu ogovaraju, ali
kako je Bog ljude stvorio da probijaju pute tamo gdje ih nije bilo, i kako je
Karivanovom prtinom poslije pola Kreeva ilo, a najprije oni koji su se takvom poslu
smijali, valja upamtiti i zapisati kako je Josip Kari-van izgradio drum u snijegu, za
zime kada snijeg pade kao nikad, te je time uinio bogougodno djelo, da se njime
pred ljudima ponosi.
Kad to vidje Hasan efendija Krili, naopak ovjek koji je vazda na zlo oko bio s
imamom Alijom, neka je mir njegovoj dui, pa bi sad rado zasjeo na mjesto
kreevskoga imama, naredi da se nova prtina kopa, poprijeko prtine Karivanove.
Jedne je nagovorio, druge je potplatio, ali sam se nije lopate prihvatio, nego se
pobrinuo da prtina ponese njegovo ime. Vjeruje da e mu to koristiti pred
ummetom, pa e se o ugledu njegovome uti tamo gdje treba, samo to zaboravlja
da ugled nije umur, ni drvo, pa da se u dva dana iskopa i naci-jepa vie nego u
godini dana. Mrzak je ovjek, podlac i bezdunik, i ne daj Boe bijele ahmedije na
njegovoj glavi, jer ne bi dobar bio ni svojima ni naima. Njegovom prtinom prolaze
koji moraju, a Hasan ih nadgleda i samo to nije drumarinu poeo naplaivati.
Trea i najua je prtina Pinje Pokuara. Vijuga kao zmija od vrata do vrata, njome
se nikamo ne stie, niti kakvoj koristi slui, ali je ista srca i u velikoj brizi probijana
punu sedmicu dana. Kopalo je Pinjinu prtinu muko i ensko, krteno i nekrteno, ter
se uz njih svakojaka molitva i dova ula. Iako je bez smisla i sklada, ova je prtina s
blagoslovom Bojim i njome se lasno u besciljnu etnju zaputiti. A Pinjo je Muzafer
Huuk, siromaak rodom od Fojnice, koji se davno kod nas naselio. Na nogama slab,
dvije suhe grane, a u rukama bez vjetine i bez dara da vjetinu stekne, ali poletan
da
DOmoene svakome. Pinio nostarle Hrac- liurlima Kako Hnhrima talrn
244
gloeia in excelsis
sio teret koji ponese i malo dijete, vazda je bio marljiv, beskoristan i poten. Kada bi
uo da se oko manastira neto veliko radi, iz Hercegovine se groe dovozi ili se
preslaguje ito, Pinjo bi doao u pomo komijama. Ne bi uzeo plau, nego bi samo
pojeo i popio to i nai momci, jer asno ni estito nije plau uzeti kad u pomo
doe. E, da su bogdo o asti drugi mislili kao Pinjo, manje bi nae nevolje bile.
Pokuarom nazvae Pinju, jer je iao od vrata do vrata, i od kue do kue,
pitajui ima li kakva posla za njega, ali ni u tom imenu nije bilo nikakva zla. Oko
Pinje se okupila sva ljudska dobrota, jer Pinjo nikome nije smetao, ali niko nije znao,
sve dok ne pade veliki snijeg, koliko bi Pinjo falio Kreevu kad ga vie ne bi bilo.
Poelo je tako to se Ismetu Hamidoviu, trgovcu sa ijeg se ardaka vidi vrh
Pinjina kuerka, jedno jutro uini da je Pinjin krov polegao pod teinom snijega.
Ismet to razglasi prvim komijama, oni proirie dalje, ljudi se zabrinue, pa krenue
na drugi kraj Kreeva, prema Pinjinom domu. Kako su prtili snijeg, tako su se od

vrata do vrata raspitivali je li ko vidio Pinju Pokuara, pa bi iz svake kue poneko

iziao, da pomae potrazi, i jo bi rekao da je Pinjo zadnji put vien prije velikoga
snijega kod nekog gazde, pa bi se do tog gazde kopalo, da se i njega pita. A kada
probie prtinu do kuerka na kraj Kreeva, nisu ga mogli nai, jer je snijeg bio tako
velik, a Pinjin dom tako mali, da se sasvim izgubio u bjelini. Sreom, ugledae dim,
iz dimnjaka usred nanosa, pa krenue kopati u dubinu, i prokopae do pendera, a
unutra Pinjo i ena mu Hanifa, te tri male keri, sjede uz vatru i svo petoro pletu
arape. Ne moe Pinjo bez posla, dok najmanja ker tri para isplete, on jo nije
doao do prve pete.
Dvije su prtine braa probijala ter su i imena ponijela: Fratarska od alosti i
Fratarska od veselja. Prva prtina do manastirskog groblja vodi, na kojemu od neki
dan lei brat Mato Iloanin, koji umrje u osamdesetoj godini, pa mu nainismo put
do groba i sahranismo ga kao i svaku krtenu duu. Umirao je dva mjeseca od neke
neobine boljke, koja mu je prvo udarila u noge, pa ga onda oslijepila, a u zadnja
doba vie nije mogao ni govoriti. Braa bijahu dobra u muci njegovoj, tako da Mato
nije uo rune rijei. Bolest smo njegovu kranski podnosili, koliko god nam je
ranije bio teak. U manastir je doao prije devetnaest godina, za gvardijanstva fra
Ilije Zuljevia, jednoga lijepog i rodnog ljeta, iako se nipoemu, osim po habitu, nije
poznavalo da je fratar. Ne htjede tada rei zato je odlazio iz
Ti rtlj- mi e^a il^rtvlrt i 1
cmn

L- o ki-iro vi *-ii"<ro rocnitiiral q

A l." n hi

245
sami od sebe i ne izgovorie. Nije bio od velika posla, jo manje od znanja, lo
propovjednik, teak ovjek, mrzovoljan prema turskome komiluku. Ali ako ga nita
od toga nije naroito izdvajalo, poto je brae, i mimo njega, vazda bilo svakakve,
jesu stalna nagovaranja da napustimo Kreevo i bjeimo u Slavoniju. Govorio je da
smo na tuoj zemlji, jer je naa prava domovina s druge strane Save, i da od tuine
nikakva haira nema, pod nevjernikom i nepravednom vlasti, medu svijetom koji se
sultanu klanja. im bi me kakva huja uhvatila, bilo na pau sarajevskoga, bilo na
svakakve age i kadije, bilo na sultana koji nam ne izdaje ferman da izgradimo crkvu
i manastir kakvi su i bili, uutio bih jer mi je Mato u blizini, a od svake bi mi njegove
rijei nazor omilila i najmra turska. ovjeku je nekad i roena koa tijesna, a kamoli
mu tijesna nee biti ova naopaka zemlja, ali uz Matu Iloanina, takav kakav je bio,
nita se nije tjesnijim inilo od te neprozirne ljudske due. Zato nas je stalno
nagovarao da idemo, pa nam je jo gore na muku nasijedao nakon to nam izgorje
samostan, to e zauvijek ostati tajna. Moda mu se iz Bosne ilo, ali nije znao kako
bi se sam vratio tamo odakle je jednom dolazio. A Boga pitaj zato je dolazio, i ta
ga je iz Iloka potjeralo. Po njemu je jedna prtina nazvana Fratarska od alosti.
A zato je Fratarska od veselja takvo dobila ime, to razvidno ne bi bilo da nije
nastala nakon prtine od alosti. Probili smo je od tale i alatnice do vrha brijega, i

nainjena je vie od duga vremena, nego od prijeke potrebe. Na brijegu nita vano
nije, niti se odozgor neto vidi, ali lijepo je popeti se gore, pa se zraka nadisati, Bogu
se pomoliti te pomisliti kako je velik ovaj Boji svijet da na njemu ima i mjesta koja
nisu pod snijegom. I ne poeljeti da na njih sad nogom svojom stupi, jer se nijedno
ne moe mjeriti s ovim na kojemu danas jesmo.
Zapisah to i tako o prtinama i njihovim imenima, a sad mi se zapis ini duim od
veine drugih, iako u njemu nikakve pouke nema za sve budue koji e se u
slinim prilikama nai. Po tome sudim da me je u dobru ova zima zatekla, pa vie o
sebi govorim nego o drugima. Nakon to s ljeta ostadoh bez roenoga brata, a pred
prvi veliki led umrje imam Alija Ahmi, pao je snijeg i ovu zemlju uinio nalik raju.
alostan je svaki koji je ovakvu nije svojim oima vidio. Neka prizor potraje u oku i
kad ga vie ne bude, neka se pamte imena prtina i nakon to doe proljee, neka
od tih sjeanja jednom bude veselja.
246
Gloria in excelsis
Zagreb, 9. jula 1945.
Jo nije svitalo kada sam za sobom zatvorio vrata spavaonice. Vojnik u straari
spavao je s glavom na stolu, kao da mu je netko pucao u zatiljak. Ispred baze bio je
parkiran land rover pukovnika Vincenta Leigha, koji je sino stigao iz Beograda.
Doao je pijan kao zemlja, zaglavio je s pratnjom iz Vrhovne komande u nekakvoj
ardi kod Slavonskoga Broda, pa nam nije mogao rei zato dolazi. Hoe li nas
premjetati s Borongaja prema Austiji i Italiji, ima li Titovu dozvolu da digne avione
ili emo ih, kako se pria, ostaviti na ime britanske vojne pomoi Jugoslavenskome
ratnom vazduhoplovstvu.
Postrojio nas je i poeo zaplitati jezikom, spomenuo je premijera Churchilla, pa je
zastao, nastavljajui kako mu je zlo, jako zlo, od ovog movarnog zraka, zadaha
zemlje koja, gdje god se okrene, bazdi na govna i krv, zlo mu je od Slavena koji se
unose u lice pa im osjeti to su u zadnja tri dana pojeli i popili, od bijelog luka mu je
zlo, i od peene svinjetine, jer su mu rekli da su se te svinje u protekle etiri godine
oko Jasenovca hranile ljudskim mesom. I jo su se tome smijali, urlao je pukovnik
Leigh, a lice mu je ve bilo sivo kao zid, jeli su svinjetinu, i smijali se kad ju vie
nisam mogao jesti! Slavenski divljaci, urlao je Leigh, a ja bih se mahinalno izmicao
dok bi teturao ispred mene. Izmicali su se i drugi kad bi doao do njih, iako im je,
zapravo, bilo svejedno i to pukovnik govori o Slavenima i ime se hrane svinje oko
Jasenovca.
Ali im vie nije bilo svejedno kada se odjednom, u pola reenice, taman nakon to je
spomenuo generala Mihailovia, izrigao ravno po uniformi kapetana Changa. Ovaj
se nije ni pomakao, stajao je mirno, ne bi li uo kraj reenice. Svinje su jele ljudsko
meso, govorila je Leighu pratnja iz Vrhovne komande, zato to je premijer Churchill

predugo podravao Kraljevsku vojsku u otadbini, a upravo ta je vojska kriva to je

oko Jasenovca, i niza drugih eljeznikih postaja niz Savu, ljudskoga mesa bilo u
izobilju.

Slavenski divljaci, krkljao je dok su ga vodili prema sanitarnom voru.

Po njima je trebalo bombama, a ne po Dresdenu, ulo se jo, prije nego to ga je
nadglasao pljusak vode po limu umivaonika.
Bilo je nareeno da ne naputamo bazu prije nego to se pukovnik Leigh rastrijezni i
objasni zato je doao, ali nisam ga mogao
ekati ni nippa ni nipcrnvn hliprlnniitn cliprlKn knia viprniatnn niip
zumjela nita to joj se posljednih mjeseci dogaalo. Prije zore sam poao u grad, i
bio sam siguran da im neu nedostajati.
Iao sam niz Zvonimirovu i sluao ubor kanalizacije pod nogama. Radnici jo nisu
krenuli na posao, niti su iza prozora zvonili budilnici. ekao sam as kada u iza
svojih lea osjetiti mladia u svijetlom kinom ogrtau, sa eirom na glavi.
Nekoliko puta sam se osvrnuo, ali nije ga bilo. Znao sam da je sad pravo vrijeme za
bijeg. Mogao sam sjesti u Lieghov land rover, i bio bih daleko prije nego to bi ita
primijetili. Dok bi moji prijavili nestanak britanskoga vojnoga vozila, i dok bi
partizani utvrdili u ijoj je to nadlenosti, prola bi barem dva dana. Ali ja vie
nemam kamo pobjei. Kada sam bjeao prvi put, mogao sam birati na koju u
stranu: kui u Dubrovnik, vojskovoi Kvaterniku u Zagreb, ili negdje na Zapad, u
Europu kroz koju su tada bjeali milijuni ljudi i skoro da nije bilo niega prirodnijeg i
ljudskijeg nego bjeati s njima. A kada sam bjeao drugi put, mogao sam pobjei
samo Britancima i nadati se da me pukovnik Dal nee uloviti i da me zatim
saveznika protuzrana obrana nee skinuti s neba. Mislio sam da sam imao sree
to sam ostao iv, a zapravo sam bio sretan jer sam imao kome pobjei.
Pojavio se na krianju Drakovieve i Juriieve. Znao sam da je tu, iza mene,
nisam se ni morao osvrnuti. Pratio me je na pedesetak metara rastojanja, tek se
razdanilo, a on je ve bio na svome poslu. Ili je prespavao u nekom usputnom
haustoru, pa me je nanjuio kao pas, ili su ga radio vezom digli na uzbunu, jer Titova
vojska vie ionako nema pametnijega posla nego da mene prati. etnici su se rasuli
po bosanskim umama, i tamo e ih sljedee zime dokrajiti vukovi i snijeg, ustae
su nestali kao u maioniarskom triku, a Njemaka je, Bogu hvala, kapitulirala koju
tisuu kilometara sjevernije. Prije nego to revolucija doe do vrhunca, prije tog
konanog vatrometa kada e maral Tito ispovjediti sve svoje graane, i za
svakoga odrediti pokoru, uvjebavaju se uhode, da kontroliraju ispovijed, da
sluajno tko ne bi lagao maralu. Ali je problem to nema onih koji su se bavili tim
poslom i znaju kako se uhodi, nema onih koji su uzgajani kao engleska trava,

godinama i desetljeima, za ove i one vladare, pa su na kraju doktorirali uhoenje,

jer bi se tim poslom bavili za najmanje tri strane: za Churchilla, Hitlera i japanskoga
cara. Nakon to su mu najbolji ljudi izginuli u bjeanijama po Bosni, koje se, ujem,
danas nazivaju neprijateljskim ofanzivama - i navodno ih je bilo sedam,
248
Gloria in excelsis
seljavaju po idovskim vilama na sjevernim obroncima grada, uhode se regrutiraju iz
zelenog kadra, likih ustaa i srbijanskih etnika koji su na vrijeme shvatili kako e
zavriti rat, regrutiraju se meu nesvr-enim predratnim studenatima prava,
radikalskom omladinom koja se, kad je zapucalo, zavukla materama pod suknje, da
bi ih oevi, ugledna kalimegdanska gospoda s dobrim vezama, u prvim danima mira
preporuila Ozni, regrutiraju se uhode medu svrzimantijama i pustipratrima, plahim
sjemenitarcima koje je najednom, im je krvavija bila gotova, raspelo iznad oltara
podsjetilo na zvijezdu petokraku, regrutiraju se meu najgorim uenicima Prve
muke gimnazije, Mladenovim i Draganovim drugovima iz zadnjih klupa, koji su bili
zaobieni ustakim i partizanskim mobilizacijama, ali im je pao kamen sa srca, i
iskreno su se obradovali, kada je doao kraj njemakoj okupaciji te hrvatskom i
srpskom divljatvu, pa su se na najbolji nain odluili prikljuiti revoluciji:
uhoenjem. Nitko ih ne poznaje, jer su bili nevidljivi u posljednje etiri godine. Od
njih boljih uhoda nema. Ako Titu na kraju propadne revolucija, ako i on, kao i
Paveli, bude u enskim haljinama bjeao preko Alpa, a narodi mu se meusobno
pokolju, i konano posvravaju nedovrene poslove, bit e to zato to ima ovakve
uhode.
Umjesto da nastavim prema Jelai placu, skrenuo sam prema Vlakoj, pa uz
Medveak i Nadbiskupski park, polako, nogu pred nogu, prema Kaptolu. Katedrala
je bila otvorena, ali unutra nije bilo nikoga. Nijedna zapaljena svijea. Anele,
uvaru moj...
ekao sam ga u sjeni iza vrata, ali nije ulazio.
Prolo je pola sata. Ispred oltara su dvije asne sestre brisale prainu i tiho
razgovarale. Sveenik je namjetao kolar i nervozno etao ispred njih. Govorio im je
da poure, ali one ga nisu sluale, nego su nastavljale po svome, polako i temeljito,
kao da njihovo vrijeme tee sporije od njegovoga. Kolar mu je trei put kliznuo s
vrata, i pomislio sam da e opsovati.
Pozor!, viknuo je, a sestre su prestale istiti.
Tiina je kratko trajala, kao u drami prije nego to odjekne timpan, i uao je
Stepinac. Izgledao je puno starije, lice mu se izduilo kao na freski, glas mu je bio
mutan, kao da je snimljen na magnetofonskoj vrpci. U praznoj katedrali, pred dvije

asne sestre i nervoznim popom, podsjeao je na parikoga pantomimiara, koji je

jednoga ljeta na Porporeli, pred zauenom djecom, izvodio smjenu
249
je dlanove prema nebu, irio je ruke, prelazio je pogledom s jednoga na drugi kraj
prazne crkve, kao da se obraa duhovima onih koji su u meuvremenu nestali.
Prolo je est ili sedam godina od vremena kada sam se ispinjao na prste da preko
sijedih glava i crnih marama vidim njegovo mlado lice. Mislio sam tada da smo blie
Bogu mi koji stojimo daleko od oltara, izvan kapije hrama, i da nas za Stepinca vee
to to smo se, kao i on, rodili dovoljno kasno da ostanemo nevini u velikim
prevarama. Mislio sam da su izmeu nas i njega, posrnuli nad klecalima, nekadanji
maaroni, austrofili i Jugoslaveni. Ljudi koji su se mijenjali kako su se, pred svaku
tuu i lom, mijenjale prilike u prvoj krmi. Narod s nepogreivim instinktom da
vazda bude na strani onih koji tuku, a ne onih koji primaju batine. A sada, eto,
izmeu Stepinca i mene je prazna katedrala, nema sijedih glava i crnih marama koje
bi se sjeale i 1908. i 1918, ali ja, ipak, neu izai iz sjene i pokazati mu se.
Stepinca bi zbunila moja uniforma i tko zna koga bi vidio u njoj. Sigurno ne brata
svojega koji se doao pomoliti. Ako bi se uplaio, i to bi bilo s razlogom, jer se i ja,
nakon to su prole godine, plaim onoga to o Stepincu ne znam, i gorko alim za
vremenima kada se jo nita nije dogodilo pa sam mogao vjerovati kako o njemu i o
sebi znam sve. Razidoe se u miru!
Ostao sam neprimijeen i ekao uhodu. Njegova prednost bila je u tome to je znao
da jednom moram izai, i to kroz vrata na koja sam i uao. Moja prednost bila je to
sam imao vie vremena od njega. On je morao gledati na sat, padalo mu je na
pamet da sam proao na stranji izlaz, hvatao ga je bijes pri pomisli da su se popovi
usudili pustiti me, bio je spreman optuiti ih za stranu pijunau, ali je znao da
njegove optube nita ne znae, on je samo uhoda, pa ga je i to frustriralo, jer je
ve vie znao od svojih nadreenih, pa prati me cijela dva dana, uinilo mu se da je
sve to uzalud, da postoji neka greka u sistemu, raspada se struktura koja je tek
stvorena, pomiljao je da bi bilo najbolje nabiti mi lisiine na ruke, odvesti me na
ispitivanje, u logor, i tako zavriti stvar...
Znao sam to taj ovjek misli, a on o meni nije mogao nita znati.
Morao je popustiti, a kada je kripnula kvaka, vjerovao sam da to ne moe biti nitko
drugi. Uao je, skinuo eir i prekrstio se. Zbunilo me je tih nekoliko pokreta.
Prethodno ih je bezbroj puta ponovio, to se dobro vidi i lako prepoznaje, kao to se
po nainu na koji pilot stavlja kacigu i provjerava depove na bluzi vidi koliko ie
250
gloria in excelsis

Stajao je i nije se micao. Bio sam mu dva koraka iza lea. inilo mi se, ako pruim
ruku, da u ga dodirnuti po ramenu. Saptao je molitve na latinskom, Ave Mariju,
zatim Pater noster, uz pet zaziva, pa Credo, svaku po jedan put, bez nekog meni
poznatog reda, a onda je odjednom zapjevao Gloriju. Tiho, ali ipak dovoljno jasno da
se uje kakvom ga je muzikalnou Bog obdario. Takav glas ovjeku odredi
sudbinu. Da je imao samo malo vie sree, pomislio sam, sad bi u Londonu snimao
gramofonske ploe i s tugom bi se sjeao stare domovine.
Umjesto da se pokuam iskrasti van, uhvatio sam ga za ruku. Nije se iznenadio. Prije
nego to smo izali, pitao sam ga zato to radi. Neka mi tu, u crkvi, kae zato to
radi.
Nemojte, rekao je, nije tome mjesto u Bojem domu.
Bio sam na rubu suza, kao da su mi u trenutku popustili ivci, vrtjelo mi se u glavi, a
zrak je bio gust i vlaan. Dok smo pjeaili prema Zvijezdi, svakim mi je trenutkom
bilo sve gore, kao da udi-em eter ili hloroform, i samo to nisam utonuo u mrak i
nita. uo sam to mi je govorio, ali nisam bio u stanju o tome razmiljati. Posljednje
to sam osjetio bila je panika, kao da se obruavam prema zemlji, a nijedan
instrument ne radi. Desetak koraka dalje bila je klupa, a znao sam da ne mogu do
nje stii.
Probudio sam se u vrtu, ispod kronje pune prezrelih, raspuklih treanja. Zujale su
pele, enski glas je rekao - gospodin dolaze sebi!, okrenuo sam glavu i ugledao
enu s golemom crvenom pregaom, ili pregaa nije bila toliko velika koliko je ena
bila malena. Kada se uspravim na drvenoj klupi, shvatit u da uz mene stoji
patuljica, jedva via od stola prekrivenog stolnjakom od navotenog platna,
oslikanog crvenim i plavim ruama.
Gospodin su dobro?
Gdje je...
Gospon Feliks su ili v apoteku, brzo buju natrag. Rekli su neka vas na oku drim.
Bute si himber spili? Fest je moan, a vama, nek se ne uvredite, eera fali! Velim
vam to, a bogme nisam medicinarka, ak ste si sluajno mislili. Od sveg zvanja ja
sam samo Zdenka. Pak ni to, jer me svi Zdenicom zovu...
Govorila je bez prestanka, a himber joj je bio sladi nego u muslimanskih ena kad im
prvi put doe u goste, pa ne vie s vrata - ja pijem s vie vode, ali mi se polako
bistrilo u glavi, dolazio sam k sebi, svijet se irio, svemu se vraala irina i visina. I
sve je bilo
251
nagazila, pa posrnula, dok bi obigravala oko mene, mokrom mi maramicom brisala
elo i klela pele koje se prejedu treanja, pa jedna za drugom padaju po stolu,

zvrndaju dok ne popadaju u nesvijest. Onda se izleavaju sve do mraka, pa Feliks ne

moe ruati u vrtu, nego mora u kuu, gdje je vrue i zaguljivo. A i tko je vidio da
se usred ljeta jede u kui. Otkad je Zdenica na raspolaganju u domu
Schleicherovih, a tome je ve dvadeset let, nije se dogaalo da ruak ne bude u
vrtu. Takvo je pravilo od aprila do oktobra, naravno kad ne pada kia, a kie, kao to
vidimo, nema, i tko zna koliko je dugo nee biti. Ali nikad ranije se nije dogodilo da
pele padaju u nesvijest, pa da od njih onda nema mjesta za stolom.
Znate kaj vam ja, gospon, budem rekla, a vi me ne bute odali mome Feliksu. On se,
znate, srdi kad me uje. Veli, Zdenica, ti bu pred preki sud! E, pa neka budem, ali
se istina mora znati. Nisu vam ovo nae stare pele, kaj su nam zunzale i med
pravile, ovo su ruske pele, kaj su se celi ivot u Sibiru mrznule, pa sad buju
nadoknadile po naem cveu i drveu!
Nisam bio siguran trebam li potvrivati ono to govori. Misli li stvarno na pele, ili na
neto drugo, to bih ja onda trebao shvatiti. Ali svidjela mi se pria o sibirskim
pelama. Vidio sam Crvenu armiju kako pobjedonosno ulazi u Beograd, a za njom
nadire oblak ljutih sibirskih pela. Od straha strepi na pelinji svijet, jer dobro zna
kakva ga kazna eka zbog suradnje s okupatorom i domaim izdajnicima.
Smjekao sam se Zdenici, a onda je skrueno priznala kako nije problem samo u
sibirskim pelama, nego je i ona pomalo kriva. Da se mogla popeti na stablo, da joj
je dragi Bog dao samo malo due ruke pa da moe obrati trenju, ne bi bilo toliko
pela. Ali Gospodin nije elio pauka, pa da joj naini tako duga ticala na tako
malome tijelu. Vee joj tijelo nije mogao dati jer bi je onda ostavio bez sklada, a
tada, kada je Zdenica dolazila na svijet, sklad se inio najvanijim. Kada se rodila,
biskup je poslao pismo, i u pismu dva dukata s likom cara naeg i kralja Franje
Josipa, pak je kazao da nita nije vanije od obiteljskoga sklada i da je dragi Bog
Stefana i Nataliju Hubek za taj sklad nagradio jo jednim, dvanaestim djetetom, pa
neka je curica iva i zdrava, aneo uvar neka je uva. A kakav bi to sklad bio da je
Zdenica prerasla mamu i tatu, omamu Irmu, otatu Vaeka, stariju brau i sestre?
Ostavi Zdenicu kao zrno prosa, molila se Bogorodici majka Natalija, a ona joj je
molitvu usliila. ali se muti zaboravljala
252
Gloria in excelsis
bankrotirao, a gospodin Moses Stark si je ile preprezao, i Zdenica je postala
sluavka. Najmanja sluavka u Zagrebu i u cijeloj banovini, o njoj su u urnalu svijet
donijeli lanak sa slikom, i nikad se nije alila na svoj stas. Ne daj Boe aliti se na
ono to je dragi Bog odredio! Ali sad, eto, prvi put joj je krivo jer je tako mala, pa
nije mogla obrati trenju.
Drukije je to bilo ranijih godina, o itekako!, pa bi gospon Berti rekli poetkom juna:
krucifiks i krucijalis, ba tako bi, veli Zdenica, rekli, trenja je zrela, ne bumo

angelima ostavili da je zoblju! Hinko i Silvek bi se penjali na stablo, Feliks je stajao

ispod kronje, jer se plaio visine, pa bi u staru plahtu sakupljao ono to njih dvojica
na-beru, i tako bi se u jednome danu, jo za vidjela, obrale sve trenje. Poslije bi
gospoa Natalija zvala susjede, pa se sjedilo u vrtu i jelo, muki bi pili rakiju, i do
sljedeeg jutra trenje su bile pojedene. Jest da se stalno tralo na zahod, i jo bi tri
livade okolo bile nagnojene trkalicom srakalicom, ali zar je to neto loe?
I ovoga ljeta bi Hinko i Silvek obrali trenju, dobra su oni djeca, znaju da ih mamica s
nebesa gledaju, pak im veliju: Hinko! Silvek! Bute pazili kaj delate, nek se vazda vidi
da ste Schleicheri! Bi, bi, obrali bi oni trenju, ali ih nema, otili su, i nikako da se
vrate. Zdenica je mislila da ih pet-est dana nee biti, Silveka, moda, i koji dan
due, a onda e doi, svakako prije nego to trenja zarumeni, pa e joj rei gdje
su bili, to su radili i s kime su se viali, kao to su to uvijek inili, i kad bi Hinko iao
na kolsku ekskurziju u Dubrovnik, i kad bi Silvek ostajao tri mjeseca u Beu, gdje se
zanatu uio od najboljih peatorezaca, uvijek su njoj sve govorili, a ne gospoi
Nataliji, jer se majci ne moe ba sve rei, ni s kojom si se pucom gledao, ni koja ti
je dala koaru. Ali, eto, dva je mjeseca prolo, a njih nema pa nema. Ne zna
Zdenica gdje su se toliko mogli zadrati, i sve je zabrinutija, jer Hinko slabo jede
ako mu ona ne stoji nad glavom, preskae povre, a u povru je zdravlje, pa bi
mogao oboliti ako se skoro ne vrati kui.
Ovako je to bilo: bio je petak, zadnji sat gimnastika, a Hinko je gimnastiar, veli
Zdenica, kakvoga nema od Zagreba sve do Berlina, trebao je ii na prvenstvo
Europe u Breslau, ali su rekli da je premlad. A vraga je bio premlad, nego su se
Nijemci plaili da e pobijediti njihovoga prvaka Floriana. No, to je bilo u mirna
vremena, godine etrdeset druge, ali onda su se prilike zakomplicirale, nije vie bilo
europskih natjecanja, pa je Hinko vjebao nadajui se da e
253
dolazi profesor Maricki, u vojnoj odori, samokres mu za pojasom, pa kae da
gimnastike danas nee biti. I veli da je dolo do pregrupiranja snaga na fronti,
Poglavnik je pripremio Rusima i partizanima stupicu, sve snage e povui iz
Zagreba prema zapadu, a zatim e udariti skupa s Englezima i zauvijek osloboditi
Hrvatsku od komunistikih bandi. To vam je kao praka, objanjavao je Maricki, to
se vie zategne, to kamen jae izleti! Ali dok se to ne dogodi, dok negdje oko
Maribora i Ptuja ne bude iz prake ispucana mona hrvatska vojska, koja se ovog
puta nee zaustaviti samo na Drini, nego e nastaviti i dalje, da bi naa zemlja bila
sasma zatiena, do tada se iz Zagreba mora skloniti sve to je vrijedno. A kao to
nas je pjesnik uio, vrijednost nije u zlatu i srebru, niti u svom blagu ovoga svijeta,
nego je prava vrijednost u narodnoj slobodi i u ljudima. Ljudi su hrvatska riznica, njih
treba spaavati!
Dok je Maricki govorio, neki su poeli plakati, drugi su naputali dvoranu, nastao je
nekakav nered, nije se vie znalo tko je uenik a tko profesor, tako da je Hinka bilo

malo sram. Rekao je to Zdenici kada je doao kui. Ona mu je odgovorila da nema
razloga da ga zbog drugih bude sram, svak ima svoju mamicu i svoga tateka, pa
neka njih sram bude. Ali mu je isto tako rekla da praka pukne ako se prejako
nategne, a da je Poglavnik samo ovjek a ne bog, pa da s Englezima vojske u
praku stavlja. 1 otkud sad uope ti Englezi? Kaj Nemci vie nisu nai savezniki?
Smijao se Hinko, ba se onako jako smijao, i drao se za trbuh kao da je odrasli
mukarac, smijao se kao majstor Mrkonja, dubokim glasom kojim puce mami, pa je
Zdenici rekao da je njemu svejedno i za Nijemce i za Engleze, nego bi htio da rat
to prije stane, pa da nadmai Slovenca Leona Stukelja, koji je na olimpijadama
pobjeivao. Dobro, rekla mu je, ako je tako, a sigurno jest, jer nema tog Slovenca
koji e od moga Hinka biti bolji, onda sjedi doma i ekaj kraj rata. Odgovorio je da
ne moe ostati, jer bi pred profesorom Marickim u zemlju propao od srama:
Zna, Zdenica, kaj je rekel na kraju? Rekel je ovak: znam dobro da meu vama ima
plaljivaca, smutljivaca i loih ljudi. Takvi sutra nee doi na zborno mjesto. I bolje
je da ne dou, jer njima ne treba slobodna Hrvatska, niti oni trebaju njoj. Ali isto
tako znam tko nee iznevjeriti ni svoju domovinu, ni mene. I zna li kaj je onda
naredil? Zagrlil je mene i Edina Colakovia. I kaj bi ja da sutra ne doidem? Kak bi ea
Doeledal u oi? I nieea i druge.
254
gloria in exceisis
vidio Hinka kako pakira stvari. Skoro su se potukli, pa je Zdenica utrala medu njih,
udarajui remenom lijevo i desno, kako je to radio gospon tefan, Bog da mu duu
prosti, kad bi se braa posvadila. Feliks je samo stajao po strani, niti je Hinku
govorio neka ide, niti Silveku neka ostane. Ve godinama im nije govorio to da
rade. Uutio je nakon to je uvedena odredba da se idovi imaju preseliti juno od
Ilice. To ga je pogodilo, a da nikome nije bilo jasno zato. Bili su tada jo ivi
gospodin i gospoda, ni njima nije bilo drago to im susjede izmjetaju, ali to su oni,
za Boga miloga, trebali uiniti? Ako je neto za ope dobro i ako je takav zakon,
onda ga treba prihvatiti. Sve drugo je anarhija...
Pdje anarhija Zdenica je izgovarala paljivo i polako, kao naju-eniju rije koju je
znala. Pogledala me je, da provjeri znam li i ja, pa sam klimnuo glavom, i sloio se
da anarhija nikako ne moe biti dobra. Pogotovo kad je rije o neemu tako sitnom i
nevanom. Hoe li netko ivjeti sjeverno ili juno od Ilice, e pa to zbilja nije razlog
da se ovjek zatvori u sebe i uuti.
Bute to rekli Feliksu?, upitala je sumnjiavo.
Da, naravno da u mu rei.

Ali znate kaj, uzbudila se Zdenica, ondak se sve zakomplicira-lo. Cinovniki su krivo
delali, pa se idovi nisu smestili juno od Ilice, neg su ih bacili nekam u provinciju. E,
to ve nije kak spada!
Povlaivao sam joj, taman toliko da nastavi.
Zdenica je ovako presudila bratski nesporazum. Hinko neka ide ako je namjerio ii,
a Silvek neka ostane kad misli da je tako bolje. Na kraju e onaj brat koji nije
pogrijeio, pomoi onom drugom koji, moda, jest.
Ranom je zorom, s ruksakom na leima i kuferom u ruci, Hinko poao na zborno
mjesto. Ispratila ga je do Jelai placa, izgrlila ga je i izljubila, zaprijetila mu neka
redovno jede povre i vrijedno vjeba. Skoro e kraj rata, pa e Englezi sigurno
upriliiti natjecanje, kao to su Nijemci u Breslau, na kojem Hinko mora zablistati.
Tako mu je govorila ne zato to jetako mislila, jer nije Zdenica glupa, zna ona da
Hinko ide na vojniki kazan, gdje se ne bira to e tko jesti, kao to zna i to da
profesor Maricki sa sobom ne nosi strunjae, pa da djeca imaju na emu vjebati, ali
bolje je katkad govoriti ono to ne misli, rastjerati tugu rastanka i sve crne misli. A
najcrnja se Zdenici obistinila: Poglavniku je pukla praka.
Nekoliko dana kasnije partizani su uli u grad, i odmah su zapovjedili Silveku da im
naree peate. Trebalo im ie duno Deata. htieli
255
etiri godine po umama bili bez protokola, pa je Silvek morao raditi dan i no.
Jednog jutra ba se vratio s posla, i da e lei u postelju, kad netko lupa na
vratima. Zdenica otvori, a ono trojica agenata u uniformama, pitaju je li tu drug
Silvester Schleicher. Rekla im je da jest, ali da je do maloprije za njih rezao peate.
Sad je legao, i ona ga nee buditi.
Dobro, rekli su agenti, doi emo mi kad se drug Silvester na-spava.
Ali nakon to ih je Zdenica lijepo pozdravila, pa je htjela zatvoriti vrata, jedan se
odjednom razgnjevio, udario je nogom u vrata i sasulo se staklo. Silvek je skoio iz
postelje. Pojavio se pred njima u pidami, svilenoj, gospoa su je kupili kad su prije
rata bili u Sal-zburgu. Rekao je Zdenici da se smiri, jer je ona vikala na agente da
e ih prijaviti njihovim nadreenima. Gazili su po staklu i dalje ga mrvili, kao da ih
nije briga kako e se sve to oistiti, jer kad se komadii stakla zavuku izmeu
ploica, mora ih se vaditi pincetom. Divljaci! Sigurno nikad nisu ni vidjeli keramike
ploice, Turopoljci jedni!
Sve e biti u redu, govorio joj je dok se oblaio, on e poi s njima da se na
redarstvu razjasni zato je agent razbio staklo na vratima. Zdenica ga je
nagovarala da ne ide, vanije je da se naspava, ali Silvek je nije posluao. On je
vazda bio od reda i zakona, takav i treba biti pouzdan peatorezac, pa je poao s

njima. Uli su u auto ispred kue, Zdenica je doviknula da ga eka na ruku, a

Silvek joj je odvratio neka ruak bude to kasnije, jer bi se najprije htio naspavati.
I eto, prooe dva mjeseca, a nema ni Hinka ni Silveka. Pitala je Feliksa pria li se
to po gradu, kad e se vratiti aci i profesori, a Feliks je samo slegnuo ramenima.
Nita se ne pria, jer se ljudi plae govoriti. Doao je komunizam, stigle su ruske
pele, i nisu vie ona vremena kada je smio govoriti tko je ta htio. Sad valja biti ku
i ekati. Ali lako je njoj za Hinka. On je sa svojim drugovima, na sigurnome, ali to
e sa Silvekom biti? Zdenica vjeruje da su ga odveli u Beograd da im i tamo
napravi peate, a tko zna koliko e to trajati! Prijavio ih je za ono staklo na vratima,
pa mu se sad sigurno svete. Ne zna Silvek komuniste! Komunisti su svi kao jedan.
im prvoga prijavi, odmah je svaki protiv tebe. Tako je uvijek bilo, pa su zato i
pobijedili. Zato je rekla Feliksu da im se ne zamjera, da uvijek bude u dobru
256
gloeia in exceisis
ne trai, ne govori joj to da kuha za ruak, ne izvoljeva, sve mu je svejedno. A
Zdenica tako ne moe. Nije navikla, pa iako Feliks nikada nije izvoljevao, kao to su
izvoljevali gospoa i Hinko, voljela bi da barem sad to ini. Lake bi joj bilo, manje bi
o svemu mislila. Braa i seke su joj ostali u Njemakoj, kod gospodina Josepha Mendelbauma, u njegovome varijeteu, a i Mendelbaum je idov, pa sad ne zna ni to je
s njima. Nou Zdenica ne moe spavati jer su joj oni stalno na pameti. Sto ako je
neki inovnik pomislio da su i oni idovi? Jesu li mu stigli objasniti da su svi Hubeki
katolici, i da je najmlau seku krstio biskup? Svakojako zlo su inovnici u stanju
napraviti. Zdenica se stalno moli za brau i sestre, kod Svetoga Antuna plaa
mise za njihovo zdravlje, a ila je i vraari Esmi da provjeri jesu li ivi i zdravi. Esma
je samo rekla da im je dobro tamo gdje su sad. Ila je Zdenica i gradonaelniku
VVemeru, starome mesaru Sleicherovih, koji je uvijek znao najbolji komad ostaviti za
njih, pa ju je lijepo primio i rekao joj da se nita ne brine, jer da je u Treem Reichu
naroit zakon po kojemu se brinu za ljude niska rasta, patuljke i patuljice, jer da je
njemakoj medicini to jako zanimljiva stvar. Patuljci nita ne moraju raditi, nego su
kao na ladanju u dvorcima irom Njemake, gdje ih promatraju i lijee najbolji
europski lijenici. I tebi bi, moja Zdenice, bolje bilo da si tamo, nego to dvori
moje Schleicherove! Tako je rekao gradonaelnik Ivan Werner, pa se Zdenica i
utjeila, ali nakratko. Opet su joj nou u misli i snove dolazili braa i sestre, i
najstranija misao od svih, daje neki njemaki inovnik krivo zapisao da su Zidovi
jer rade u idovskome varijeteu. A onda joj je na um palo kako joj mesar Werner nije
rekao od ega ih zapravo lijee po tim dvorcima. Pa nijedna seka nikada nije bila
bolesna, osim to je Keti imala mumps. A braco Adamek je prebolio hripavac, i to
samo zato to nije pio muterbleter, nego ga je prolijevao u vrt. Hripavac je brai bio
dobra kola, pa su tatek poslije govorili: No, no, deki, koji muterbleter ne bu pio,
tom budem kapsu skoval od tri daske! Zdenici nije bilo jasno na kakvu boljku misli
gradonaelnik Werner, zbog koje su toliki njemaki doktori ostavili svoje bolesnike,

pa lijee patuljke i patuljice. I kako neka boljka moe biti takva da se Werner smije
dok o njoj govori?
O Kristu, zagledaj se u muke Zdenicine, pa joj pomozi: danju za Feliksa brine, koji
ramenima stalno slijee i ne govori nita, za Hinka i Silveka, kojih jo nema, a davno
su se morali vratiti kui, dok ie nou teke misli more i prozni snnvi stiu l-niimo
<-<-> Aimn^oi^am
257
Mendelbaum, vile na vrhu brda, ba kao naa Salata, u podrume blizu kazalita, ba
kao u naoj Frankopanskoj, a podrumi su puni vode i takora. Sekica Fanika,
ljubimica njena, jedina od Zdenice mlaa, oko ruke ima idovsku zvijezdu, pa
Zdenica u svome snu vie: o Kristu mili, zagledaj se, vidi, pak reci
obersturmfuhreru da je Faniku krstio biskup Jurek, i da je ranije procvala trenja kad
je moj angel na prvu priest ila!
Ne znam koliko je prolo vremena otkako sam poeo dolaziti k sebi, ali nikako vie
od petnaest minuta. Zdenica je gorke suze ronila, lice je prekrila crvenom
pregaom, po kojoj su se irile dvije velike tamne mrlje. Dvije ruice, manje nego u
trogodinjeg djeteta, stiskale su tkaninu, grdnim oajem obuzete. Na trenutke bi mi
se uinilo kako nisu stvarne te ake patuljaste slukinje, i nita vie nije stvarno jo
nakon to sam uao u katedralu. Stepineva misa, kolar koji bjei s vrata, pokret
kojim uhoda skida eir, latinske molitve bez reda izgovorene, vrtoglavica i osjeaj
daje zemlja slabo napuhana gumena lopta, koja se ugiba pod mojim nogama,
daleka klupa kod Gupeve zvijezde, gimnastiar i peatorezac, zborno mjesto na Crnomercu, vicmaher Ivan Werner koji Poglavniku pria dogodovtine Bobija i Rudija,
na to veliki bosanski harambaa pomilja kako je malo pameti u Hrvata, dvanaest
patuljaka u idovskome varijeteu, muterbleter - trava koja lijei sve, nateene
vratne lijezde, pijane pele koje padaju iz kronje pune prezrelih treanja, duboka
trava iz koje jedva izviruju dva enska koljenca, pogled na Zagreb na koji se sputa
ljetna jara, kolmovane sijede lasi patuljaste slukinje, sve je to nestvarno, i umjesto
da uivam u tome to je nestvarno, ponovo me hvata panika, htio bih se vratiti:
Nekoliko trenutaka pred opoziv akcije isputam bombu iznad bive Zemljoradnike
tedionice u Sarajevu. Jo uvijek nije eksplodirala. Tri mjeseca pada, i jo nije pala.
Feliks Schleicher nosio je paketi umotan u modri pakpapir i au s vodom. Sirup za
jaanje imao je okus koela, gorkih badema i likera od mandarine. Tablete za
regulaciju tlaka bile su zelene kao otrov. Miriljavu sol nismo otvorili. Zatrebat e i
ona: vratit e se Greta Garbo, nije valjda zauvijek otila, zagrebake frajlice padat
e u nesvijest kada je na platnu vide, a Feliks e iz depa izvaditi miriljavu sol.
Sreom, gospodina Foi, ostalo je od jednoga finog britanskog oficira! A
gospodina Foi e se na te rijei nanovo onesvijestiti, jer to je Greta Garbo
orema lijepome nilotu kralievskoea zrakonlovstva.

258 Glokia in excelsis

Sad se i Zdenica smijala, Kristu ju je pomilovao po sijedim kosama, pa je
dlanovima ravnala svoju pregau, sretna to je Feliks najednom dobro, priljiv je i
ali se, uope ne slijee ramenima.
A onda je navalila da nas podvori:
Bude spekla jabuke v lafroku, u jabukama je snaga...
...vrag te zemi, kaj to veli! Da je Zdenica kaa, bi vas dvorila samo s jabukami, a
ne v lafroku...
...fuj, prasci muki!
...krucifiks i krucijalis, Jeu Kristu i svi sveci...
Potom se, kao i svaka dobra slukinja, povukla, ostavljajui za sobom miris cimeta,
boju starih zagrebakih krovova, posutu po kolau. Feliks je avrljao o staroj curi,
kao da sam doao kupiti kuu, pa s kuom kupujem i malu slukinju, o tome kako
im je striek Zivko iz Pariza na dar donio tri vrtna patuljka, da bi se tek kada je
stigao na kolodvor sjetio kakvu je glupost napravio, jer bi se Zdenica mogla
uvrijediti, pa je patuljke ostavio na peronu. Ali onda se morao pravdati zato nije
donio darove, pa je Zdenica ula to je bilo s patuljcima i nitko je nije mogao
zaustaviti da ne odjuri na kolodvor i trai ih, ali netko ih je ve bio odnio i Zdenica
se vratila tuna i ljuta na Zivka, jer je tako blentav, matematiar jedan!, da je
mogao pomisliti kako e nju uvrijediti vrtni patuljci.
Morate pogledati kuhinju, rekao je, na otac je sve naruio po Zdenicinoj mjeri.
Samo doite, tako neto sigurno nikad niste vidjeli.
Uveo me je u kuu, zamirisalo je na tirku i kiseli kupus, po zidovima su visile slike
s prizorima iz lova, koje su potamnile od duhanskoga dima, kao da se u domu
Schleicherovih lovi samo u sumrak, na radnome stolu su, na heklanom podmetau,
stajale tri fotografije u pozlaenim ramovima, do koe oianih djeaka u
mornarskim odjelcima.
Ovo sam ja, rekao je, a ovo su Hinko i Silvester, moja braa.
Nita vie o njima nije rekao, ali je vjerojatno znao to mi je Zdenica mogla
ispriati. Sjeli smo za stol u kuhinji, koja je izgledala kao tek malo uveana lutkina
kua, tako da bi netko tko je normalne visine morao kleati dok kuha, pegla ili pere
sue, natoio nam je vinjevau, a ja sam ekao da napokon kae.
Uvijek ste u kinom ogrtau?

Evo, vidite da sad nisam, nasmijao se i dodirnuo puce na preirokoj bijeloj koulji,
kakve su prije rata nosili sindikalni aktivisti iz boljih kua, razdrljene da to vie
nalikuju radnikoj klasi. Niesova ie
259
Juer ste nosili mantil, i eir na glavi. Iako je bila strana ega. Rano izlazim, i
uvijek se bojim da e me uhvatiti kia. Jutros ste bili na nogama prije sedam?
U pola est. Oekivao sam da ete naii. Znao sam da se rano diete.
I dorukujem u Esplanadi.
Na alost, jo kratko. Ovih dana e zatvoriti hotel. Obnovit e ga u socijalistikome
stilu.
Barem vi ne biste oko toga trebali biti cinini. Mislite? Jo vam nije jasno da ste se
prevarili. Oko ega?
Slegnuo je ramenima i oborio pogled, ba kako je Zdenica govorila. Ne znam koliko
je dugo utio, ali sam uskoro poelio da se dignem i odem. Dok smo razgovarali,
pogotovo dok je Feliks brbljao o Zdenici i njezinim muicama, pokazivao mi kuhinju
i ponaao se kao dobar domain u vrijeme davno ugovorene posjete, osjeao sam
se kao moj aa Andrija u vili Kaboga, okruen predmetima koji mi ne pripadaju,
ali o njima, kao i o nainu na koji su se nali tu, znam toliko da bi mogli biti dio
moga ivota. Ali im je Feliks uutio, sve je opet postalo zastraujue strano i teko,
morao sam poi, i hodati sve dok se ne pone smrkavati, kad se mogu vratiti u
bazu i bez rijei otii u postelju.
Znao sam da me vie nee pratiti. Vjerojatno e se sutra pojaviti novi uhoda. A
Feliks Schleicher e dobiti novi zadatak, i malo je vjerojatno da emo se vie ikada
sresti. U depu sam napipao sirup za jaanje i tablete za reguliranje tlaka, zelene
kao otrov i kao ambulanta za hitne sluajeve. Sjetio sam se pukovnika Vincenta
Liegha, koji se u meuvremenu rastrijeznio, i netko mu je ve sigurno rekao da me
nema jer sam uvrijeen onim to je pijan govorio o Slavenima. Gleda na sat i
strahuje hou li se uope vratiti, ili sam odjurio komunistima i sve im ispriao.
Veseli me pukovnik Liegh.
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 28 minuta
E, vala, i vama je svata smijeno! A najvie tua muka, dobacio sam, ne skidajui
pogleda sa Dina Vukova. Ako on mene gleda kao da sam boginjav, onda u i ja
njega isto tako gledati.
Tebe ie. biva. fursat uhvatio. Je li. Simune. misli da si sila ako
260

gloria in excelsis
261
Bogme, kako za toga. Za tebe sam sila, a ti misli zato. Prijeti, imune, prijeti...
Jok, vala, ime bih ja tebi prijetio. Bivi knjigovoa bez inovnikoga razreda, vojnog
ina i zlata u sehari. Za tvoju sam mjeru fukara.
Dobro si reko. Ba fukara.
Ali pazi, Dino, zlato vrijedi samo ivoj glavi...
Dajte, boni, svaate se ko djeca, apatom se umijeala Ana Borojevi, sestra popa
Riste, kad sam se ve, onako za svaki sluaj, prihvatio svoje lopate.
Samo se ti, Dino, kartaj, i ne gledaj me ako ti nije velika potreba!
Eh, bijedo ljudska, da bi li bijedo... jadan li si, Boe dragi... peder stari... fukara...
Mrmljao je mijeajui karte, Adil i Hamdo su ga smirivali, iako se Dino ve smirio
sam od sebe, smirila ga je pomisao na blago Platona Jeftanovia koje je negdje
sakrio, ali je morao jo malo istjerivati svoj pasjaluk.
Nego, reci ti nama, kako se stari Platon popeo na prozor i skoio?
Zastao je usred dijeljenja, kao da ne vjeruje ta uje. Podrum se utiao, samo se
ulo kako logornik Skorvatzv die u Aninom krilu i jo mu nije vrijeme da se
mamuran probudi, a stari Franjo Holman, prijeratni konobar iz Odeona, sklopio je
ruke, vidim sad e me moliti da prestanem, rairio je usta, nabralo mu se elo, i
ako progovori, dugo nee uutjeti. Krenut e reenica za reenicom, svaka
izgovorena iz straha, dok se ne umili i meni i Dinu Vukovu. A onda e ga trecnuti
da bi se Hamdo Magbulin mogao uvrijediti, pa e vesti i vaiti i o njemu, pa o Adilu
Ferizoviu, i tako, od ovjeka do ovjeka, za svakog prisutnog nai e lijepu
konobarsku rije, onu od koje sutradan boli glava.
Ne daj Boe da Holman progovori i da Dino baci kartu iz ruke, pred Hamdu koji je na
redu i treba mu estica za ajnc, ne daj Boe da sve ovo krene ispoetka, nakon to
se ve jednom pribliilo svome kraju. Kakav god bio, valjat e nam, jer e due
doi na svoje i svatko e, po zaslugama svojim i volji Bojoj, dobiti to mu pripada.
Ja sam se za svoje izborio, i to vie neu isputati iz ruku, kao ni ovu lopatu, teku
kreevsku, koja je pedeset i koju godinu, moda krae ili due, nikome vie nije
vano, grabila umur. ier ie talcn nar>rav1ipna
kad jednom postanu otri poput sablje, umjesto da umur skuplja, lopata e
raskoliti jednu do dvije glave. Kako se sada ini, inova je prva na redu.

On ne baca kartu, niti Franjo Holman progovara, a za treptaj oka dogodit e se i

jedno i drugo. Vrijeme je do jutros brzo teklo, pa ga nisi mogao uhvatiti, i onda je s
prvom smrtnom prijetnjom zasta-lo, pa mi se ini da ga je mogue potpuno
zaustaviti. Upitam li ga u ijem je grobu kod Svetoga Josipa zakopao Platonovo
zlato, u grobu Silvija Strahimira Kranjevia i supruge mu Elle, jer zna da nitko
nee kopati po pjesnikovoj grobnici, ili u grobu grofa Dragutinovia, kojega se svi
plae i nadaleko ga zaobilaze jer je grof umro od lepre, pa se ljudi plae zaraze iako
je etrdeset godina od te smrti prolo, ili je zlato zakopao u grobu Irme Santarius, jer
je taj grob prvi i nitko ga nee pretraivati, upitam li ga ba tako, pa Dino vidi da
znam i da je ubio Platona Jeftanovia i da je njegovo zlato zakopavao na groblju
Svetoga Josipa, vrijeme e se zaustaviti, i jo jedan e ivot proi prije nego to se
poubijamo.
Njemu se obrva izvinula kao mlad mjesec, izgubio mu se onaj runi pogled, pa gleda
kao dijete, negdje u oak iza mojih lea, kao da e otamo izai vukodlak Ost oj a
i popadat emo na guzice od straha. U ruci mu karta koju je jednom davno, prije
nego to sam ga upitao kako se stari Platon popeo na prozor, trebao baciti pred
Hamdu, kojemu treba estica za ajnc. A Hamdo je napeto iekuje, ini se da mu jo
nije do pameti stiglo da je od jedne partije vanije ono to sam rekao Dinu, i da e i
on birati nain da se iz ovoga izvue, kao to je Franjo Holman ve odabrao, pa je
razvukao usta, da o svakome neku lijepu kae.
Uto mi kroz glavu proe da bi mi iza leda zbilja mogao biti vukodlak Ostoja, i da bih
se trebao osvrnuti pa da Ostoja nestane. Za odrasle je oduvijek bilo dovoljno da se
osvrnu, i Ostoje vie ne bi bilo. Djeca, i pokoje neudato ensko, uzalud su se osvrtali.
Ostoja ih je gonio niz ariju, nou im iz ruku otimao ramazanske somune, zavlaio
se pod krevete i noktom maloga prsta grebao malter sa zida.
Prole su godine, a da se nije ulo za vukodlaka Ostoju. Znala bi arija da ga je
netko sreo, prialo bi se o tome, dolazile bi ene da djetetu salijevaju stravu, ilo bi
se fratrima u pomo, uile bi se dove na mezaru sedmorice brae, ali eto, otkako
je poeo rat, nikome se nije ukazivao. Stariji su Ostoju ve zaboravili, a djeca ga
nisu ni upoznala a np hih oa cp ni ia ciptir* Aa era np \nrlif>h 11 f"}innm nrima
262
gloria in excelsis
263
progovori, moe biti da u ponovo zaboraviti vukodlaka Ostoju i da ga se ni ja vie
nikada neu sjetiti.
Njegovo doba zapoelo je u zimu 1908, malo nakon to je proglaena aneksija, a
Srbadija digla glavu po Krajini i Hercegovini, pa je mirisalo na pobunu. Bila je
nedjelja, taman je svijet izlazio iz crkve, kada su niz Bistrik, u lancima i bukagijama,

proveli Ostoju Ostojia, sedamdesetogodinjega seljaka s Glasinca. Lanci mu bijahu

prekra-tki, pa je posrtao i padao, a vojnici koji su ga sprovodili ne bi mu pomagali da
se digne, nego su ga putali da se lomi i prevre niz kaldrmu. Onako suh i krakat,
mnogo vii od visokoga ovjeka, Ostoja je izgledao poput stare orluine, kojoj su
poupali svo perje pa ne moe poletjeti. Dok su ga vodili ispred Svetog Ante, onako
krvavog i izgrebanog, zaula se enska vriska, u kojoj je istovremeno bilo straha i
divljenja, a neki grbavac, navodno Poljak, dovikivao je:
Vjeaj Vlaha, odmah ga vjeaj, ne treba njemu sud!
Ostoja se okrenuo i pogledao ga, a onda ga je vojnik gurnuo kundakom u lea, pa se
opet ispruio po kaldrmi, to je izazvalo opi smijeh i veselje, ali taj pogled upuen
grbavcu, u kojem nije bilo mrnje, niti je iza njega stajala neka misao, nego je bio
pogled ovjeka koji se posljednji put osvrne za vlastitim govnom, ostao je zauvijek
upamen i prepriavao se godinama, kada se vie nitko nije sjeao grbavevog
imena niti toga je li se zbilja radilo o nekom Poljaku.
Suenje Ostoji Ostojiu je po svim pravilima i obiajima trebalo kratko trajati, ali ga
je vlast razvukla to je vie mogla, odjednom su o tome poele pisati sve novine,
prvi put su se nakon turskog ze-mana pojavili telali, pa bi uz talambase oglaavali
kako stoje stvari s Ost oj inim zlodjelima. I sve to da se malo zaboravi pria o
aneksiji, da protekne to vie vremena u ljudskim glavama, pa da im se, nakon to
Ostoja na kraju bude osuen, uini kako je aneksija bila toliko davno da se oko toga
vie i ne isplati buniti.
Sudac je stigao iz Bea, zvao se Albert Zweig, i nije imao jedno oko, pa ga je arija
prozvala oravi Ahmet. Iako je izgledao strano s onim crnim gusarskim povezom, i
s polovicom lica unakaenog od vatre, bio je pristupaan ovjek. Moglo ga se vidjeti
po gradskim birtijama kako bani s lokalnim vabama i plaa ciganskim kapelama
da ga s muzikom prate na spavanje. Danju bi se cjenkao po kujundiluku, kupovao
zahrale sablje dimiskije i pokvarene kubure, pa ih je slao bratu u Be, gdje je ta
starudija, koja u Sarajevu nije vrijedila nita, dostizala nevjeroiatne ciiene. Ali Dravu
ie sablazan izazvao karla
balavurdijom, uio svirati saz i pjevati stare narodne pjesme na jeziku od kojega nije
znao ni rijei.
oravi Ahmet bavio se svim i svaim, a najmanje onim zbog ega je doao. Bio je
tu da ga narod vidi, da se s njime zblii, i shvati kako mu Austrija nije strana zemlja.
Suenje Ostoji Ostojiu zakazivao je dvaput mjeseno, a onda bi sve inio da
odgodi presudu. Nalazio je greke u proceduri, odbacivao je svjedoke tvrdei da su
mrtvi pijani, traio je od pisara da zbog pogreno napisanih imena iznova prepie
dokument, a advokata koji je u poetku branio Ostoju optuio je za nepotivanje
suda i osudio ga na dva mjeseca zatvora. Nakon odleane robije advokat je glavom
bez obzira pobjegao iz Sarajeva, pa se ekalo da iz Zagreba doe novi, a taj nikako

nije dolazio. Jednom bi javio da je bolestan, drugi put bi imao smrtni sluaj u obitelji,
a trei put ne bi mogao doi jer pred carskim izaslanstvom prima odlikovanje.
Ivanu Slavoljubu Gortanu, kako se taj advokat zvao, trebalo je pola godine da iz
Zagreba stigne u Sarajevo. A kad je napokon doao, vidjelo se da izmeu njega i
oravog Ahmeta nema neke velike razlike. Gortan je takoer bio sklon dobrom
ivotu pa ga se, kao velikog poguziju, vialo po restauracijama i ainicama, kako
triput dorukuje, sedam puta rua, a veere mu se nisu ni brojale. Ako nije jeo, onda
bi u svoj crveni, u kou uvezani tefter, upisivao to je pojeo, trudei se da priproste
sarajevske kuharice navede da mu ispriaju kako se spravlja bamija, sogandolma,
hadijski evap ili pae. A one bi se malo pravile da ne razumiju to od njih trai, pa
su se udile kad ih je pitao za grame i dekagrame, a malo su se i plaile da mu ita
govore, jer zato bi se stranac toliko raspitivao oko sogan-dolme? I jo stranac koji
radi na sudu i, kako stvari stoje, prvi je do carskog kadije. Tu nikako ne mogu biti
ista posla: ili e ih optuiti da su nekoga htjele otrovati, ili se sprema neto jo
gore. Uglavnom, prozvae ga Debeli Ahmet.
Sedamnaest je mjeseci Albert Zweig sudio Ostoji Ostojiu, da bi presuda bila
onakva kakva se znala i prvoga dana. Ostoja e biti objeen. Odvjetnik Gortan ga je
molio da razmisli jo jednom, da se saekaju novi dokazi koji samo to nisu stigli, da
ne grijei duu i pred Bogom i pred narodom, jer moe biti da je okrivljenik ipak
nevin. Ljudi koji su ga gledali kako upa kose, kumi i moli pred sucem, govorili su da
je advokat u tim trenucima skoro izgubio razum, smirivali Sli pa donosili mu vodu i
c-^a^f o ;^ Oi--^,*,-. ^:~A:~
264
Gloria in excelsis
265
Iste je veeri u krmi Pod Pazarom bio veliki dernek, na kojem su oravi Ahmet i
Debeli Ahmet zagrljeni pjevali narodne pjesme. Oko sofre se okupilo pola
kujundiluka i svi arijski pukari, dolo je sudsko vijee, pisari i gradski inovnici,
vabe, esi i Poljaci, a najvie je bilo onih koji su sluajno naili, jer ih je privukla
muzika ili su ili za mirisima peenoga mesa, raznih orbi, dolmi i svakojakih
akonija, koji su se irili arijom kao usred ramazana. Pilo se i jelo sve do zore,
kada je krenula povorka, koja je uz svirku tri ciganske kapele dopratila Zweiga i
Gortana do eljeznike stanice.
im je vlak krenuo prema Zagrebu, jedna je pria mogla biti zaboravljena, dok je
druga tek zapoinjala. Jo se nije ni raziao dernek u krmi Pod Pazarom, a na
drugome kraju grada, u tvravi na Zlatitu, objeen je Ostoja Ostoji. Kau da se
dugo muio, pola sata nije isputao duu, i uzalud su krvnik Weber i njegov
pomonik potezali za noge i visili na Ostoji, pokuavajui mu slomiti vrat, uzalud je
Weber govorio:

Opusti se, starino, bit e ti lake!

Tek kada su mu oi iskoile iz duplji i zakotrljale se niz kaldrmu, Ostoja Ostoji je
bio mrtav. Naelnik gradskoga redarstva Suna-ri zaprijetio je da e najstroe
kazniti svakoga tko bude irio priu o egzekuciji, ali uzalud, jer je ve sutra cijela
arija brujala o modrim Ostojinim oima. Nakon to se pria rairila i raula sve
do Tuzle i Zenice, Sunari ju je preko novina pokuao opovrgnuti, ali mu vie nitko
nije vjerovao.
Ostoju, meutim, nitko nije alio. Nakon njegove strane smrti, kao ni onoga dana
kad su ga okovanog vodili niz Bistrik, kada je posrtao i padao, i kada je pogledao
grbavog Poljaka. Tada se jo nije ni znalo kakva je zlodjela poinio, pa je neke mogla
zapei savjest, ali ako je takvih i bilo, laknulo im je im su novine objavile da je
Ostoja na Glasincu ubio dvojicu svojih sinova i jo trojicu mladia iz sela. Kada su
ga upitali zato je to ui-mo, odgovorio je da su se tako u selu dogovorili. Izabran je
kao najjai i najvjetiji, da se neja ne bi dugo patila. Grehota je, rekao je Ostoja, da
se ovan na klanju mui, a kamoli ovjek.
im su to uli, Austrijanci su poli izvidjeti stvar u Ostojinom selu. Stigli su na
Glasinac, ali tamo nije bilo nikakvog sela, niti je okolo bilo onih koji su uli za Ostoju
Ostojia. Vratili su se upitati ga kako se zove to njegovo selo. Odgovorio je da ne
zna, nekada se
lazio, nikome nisu govorili za ime sela, pa se eto tako i zaboravilo. Rekoe mu tad da
ih odvede do svoga sela, na ta je Ostoja lako pristao.
Negdje iza Romanije, iza Pala i Sokoca, tamo gdje vie nije bilo ni turskih drumova,
ni planinskih staza, nakon to bi se odavno prola zadnja crkva i damija, pa se ve
zaboravljalo na Krista i Muhameda, stajalo je selo od deset kamenih kueraka.
Austrijanci su tamo zatekli tridesetak mukaraca, nijedan nije bio mlai od
sedamdeset, ali sve visokih i uspravnih ljudi. Doekali su ih hladno i
nezainteresirano, kao beskorisne zvjerice kojima ne vrijedi ni koa ni meso, ali su
na pitanja spremno odgovarali i ini se da nisu nita lagali. Jedino to nisu htjeli rei
bilo je gdje su im ene. Red je da se ene sklone kad nepoznati dolaze. Kakav je to
red, udili su se Austrijanci, ali njihovo uenje seljaci nikako nisu mogli protumaiti
kao pitanje. Jednako tako su ostali nijemi na latinske molitve i arapske dove. Nita
im nije znaio ni poetak pravoslavne liturgije. Sluali su i gledali, kao da pred
sobom vide kameni zid, a ne zanima ih to je iza.
Tko je ovaj ovjek?, upitao je naelnik Sunari i pokazao na okovanog Ostoju.
Suanj, rekoe starci.
Je li ta drugo osim sunja?
Nije brate, zar bi suanj mogao biti jo neto.

A tko je bio prije nego to je postao suanj?, pitao je Sunari uzrujano. Mislio je da
ga seljaci izazivaju, gorde se, i trebat e po njima udariti, sruiti im selo i potjerati
ih u grad.
Ako dobro gledamo, ini se da je nekad bio Ostoja, od Toma-evih Ostojia, na
knez.
Brzo ste ga zaboravili. Bit e zato to on govori da je zlodjela inio u dogovoru s
vama.
Ako je tako rekao, onda je to zato to je u lancima. Suanj govori ono to gospodar
od njega trai, starci su pouavali Sunaria, Ostoja je bio estit knez, i nikakvih
zlodjela nije uinio.
Ubio je petoricu mladia, dvojicu roenih sinova!
Urlao je naelnik redarstva, a Austrijanci su ga smirivali, dodirivali su pozlate na
njegovoj uniformi, istili nevidljiva zrna praine i izgovarali duge i nerazumljive
njemake rijei, koje su starce vie impresionirale nego Sunarieva vika. Dizale su
im se obrve sve do vrha ela, pa se na trenutke inilo da e uzletjeti kao lastavice,
prhnuti IZnad ravne Romaniie Treskavirp i VAprrpamrino ta oo f^.ir--;-^;
266
gloria in excelsis
Da se Sunari nije smirio, ili da su Austrijanci bili rjeitiji, dogodilo bi se upravo to.
Ali nakon to uutie, spustile su se i starake obrve, te vie nitko od njih nije vidio
lastavice.
Ono to je naelnik redarstva Sunari saznao o bezimenom selu i o razlozima zbog
kojih je Ostoja Ostoji izveo mladie na Gla-sinac i pogubio ih jednog po jednog,
tako to bi svaki na glavu stavio pogau, a stari bi stijenom od dvadesetak
kilograma udario po toj pogai, ulo je u sudske spise, ali je bilo bez utjecaja na
suenje i na izreenu presudu. oravi Alija zanemario je rezultate ove istrage, jer je
u njima bilo tako malo smisla i razbora da je najbolje bilo zakljuiti kako je Sunariu
i njegovoj pratnji udario u glavu jak planinski zrak, koji im je nakratko sasvim
pomutio pamet.
Petorica mladia, jedini koji su bili mlai od sedamdeset godina i koji su trebali
nastaviti obiteljske loze u selu, ubijeni su da se ne bi dalje muili, jer njihov ivot, po
miljenju seljaka, nije bio vie nita drugo osim muenja. Postali su umorni i
bezvoljni, nisu mogli pretrati ni stotinu metara a da se ne uspuu, zimi ih je trebalo
uvati od vukova, ljeti od prejakog sunca, bili su zaboravni, ne bi se sjeali
jueranjega dana, nisu mogli gutati vrstu hranu, nego im je stalno trebalo kuhati
orbe, i neprestano su molili Boga da ih uzme k sebi. Svata se pokuavalo ne bi li
mladii ivnuli: pojilo ih se kozjim mlijekom i ajevima od trava za podmlaivanje,

dovoene su im djevojke, priane su im prie o junakim vremenima, na koje bi,

umjesto da se ohrabre i prenu, pustili suzu-dvije, te pozaspali tankim starakim
snom.
Tko zna koliko bi potrajale njihove muke, i kakvu bi tugu i alost selo od njih vidjelo,
da Ostoja Ostoji nije prihvatio da iz milosra pogubi mladie. To to je bio knez i
najjai mukarac u selu, nije ga samo po sebi obavezivalo. Da je Ostoja odbio, a
imao je razloga odbiti, jer se radilo i o dvojici njegovih sinova, zadau bi na kraju
morao prihvatiti drugi starac. To bi, meutim, potrajalo, oevi, majke i sestre bi se
jo nagledali'patnji svojih blinjih, onoga to se u duu ureze za cijeli ivot i strasnije
je od samog rastanka.
Bila je nedjelja kad ih je poveo na Glasinac. Majke su ispekle pogae, Ostojina ena
pekla je dvije, mladiima je prikupljena najsveanija odjea u selu, opiveni su im
novi opanci, sestre su ih obrijale i poeljale, niz vjetar je baeno perje iz njihovih
jastuka, da bi im se due to lake vinule u nebo. Ali sam rastanak nije dugo
potrajao, da netko ne pusti suzu, i njome im bespotrebno otea ra267
Sve bi dobro prolo, selo bi i dalje ostalo bezimeno i ne bi do njega kroila austrijska
noga, da dvojica obana nisu vidjela mladie kako klee s pogaama na glavama,
a Ostoja ide od jednog do drugog, zamahuje stijenom i jednim udarcem mrvi im
glave. Potrali su prema njemu viui, ali starac ih nije uo, valjda zato to je bio
zabavljen stranim poslom, i uspjeli su ga gurnuti i sruiti prije nego to je ubio
petog mladia.
Dobri ljudi, vi ovo ne razumijete, rekao je, nakon to je savladao obane.
Mladi je stavio pogau na glavu, a Ostoja je po peti put udario. Mozak je prsnuo na
sljepoonice, tijelo se svalilo u travu, obani su vritali od uasa. Mislili su, jadni, da
e i njih ubiti. Ostoja ih je samo pogledao, rekao - ta e, Bog im ne dade
mladosti, pa je uzeo prvo tijelo i prenio ga na kola, da bi se vratio po dijelove
lubanje i eljusti.
Dok je bio zaokupljen tovarenjem, obani su se pribrali, ali umjesto da pobjegnu za
svojim ovcama i kasnije misle da su sve ovo sanjali, jedan je zgrabio nekakav kolac i
iz sve snage raspalio Ostoju po zatiljku. Onako onesvijetenog privukli su ga jednom
stablu i lancem mu pritegnuli vrat. Mlai je otrao po pomo, a stariji oban je
ostao stezati krajeve lanca, strahujui da e se starac osloboditi. Strah mu je bio
toliki da bi tako svakog drugog, osim Ostoje, na kraju i udavio.
Dok su ga, prije nego to je stiglo redarstvo s Pala, drali zatoenog u svome selu,
romanijski seljaci su po prii shvatili da Ostoja nije ni pravoslavac, ni katolik, pa su
mu skidali gae da provjere je li idov ili musliman. Nakon to su se uvjerili da nije
ni to, zakljuili su da je Ostoja vraji sin. Jer ta bi drugo i mogao biti ako ne pripada

nijednoj poznatoj vjeri i nevjeri? On im nije proturjeio, niti bi se bunio kad su ga

tapom bockali meu rebra i noem mu putali krv, da provjere je li crna ili je, ipak,
crvena. Zapravo, Ostoja Ostoji do smrti nije nikoga pokuavao opovrgnuti, ni suca
Zweiga, ni naelnika Sunaria, ni zatvorske uvare i krvnika Webera. Ako bi mu
rekli da je vraji sin, on je to mirno prihvaao, kao to je prihvaao i da je
monstrum, krvolok i ubojica kakvog nije bilo ni u turska vremena, bezbonik i
neznaboac, vjetac kojega valja spaliti na lomai. Reagirao je na tuu ljutnju, ili na
povien glas, ali nikad na rijei koje su mu bile upuene.
268
gloria in excelsis
Otiao bih kui i napio se kiselog mlijeka, mirno je odgovorio, ali nije se inilo da
ali to nee tako biti.
A kad ga je advokat Gortan pitao zato ne moli suca Zweiga za milost, Ostoja je
odgovorio da mu milost ne treba jer je, hvala Bogu, jo uvijek u snazi. Ali da mu je
onako slabo kao to je bilo njegovoj dvojici sinova, milost bi sigurno traio i od
Zweiga i od svakog drugog, iako mu se ini kako je sve manje milosti u ljudima.
Prvo o emu se poelo govoriti nakon Ostojinog vjeanja bile su njegove modre oi.
Oi kao u curice, kao jezera na Zelengori, utopio bi se ovjek u njima dok su bile
ive. Raspriao se narod, a im se narod raspria, odmah se poinje i s pitanjima na
koja nema odgovora. Je li krvnik Weber pokupio Ostojine oi s kaldrme, je li ih vratio
u duplje ili ih je samo ubacio u sanduk s tijelom? Pitali su ga, ali kako nita nije htio
rei, tako su ljudi zakljuili da je Weber od silna zora zaboravio Ostojine oi, pa mu
je sad neugodno priznati. A kao za nevolju, u Niiima je, kod nekog Fehima
Buljubaia, ba u to vrijeme krava otelila potpuno bijelo, plavooko tele. Kad je to
vidio Emil Harni, sarajevski geometar, Pemac vazda spreman na razne pasjaluke,
ponudi Fehimu da e mu oi platiti koliko kota cijelo tele. Pa iako je grijeh zaklati
tako mladu ivotinju, a kau i da se time prizivaju velike nesree, seljak se
polakomio i pristao.
Tako je Harni doao s priom da je u kuli na Zlatitu pronaao oi Ostoje Ostojia.
Veli, bio je mrak, ja zalutao, a iz mraka neto sjaji i gleda me. Ljudi su se prvo
smijali, znaju Emila, svaka mu je od ale i vica, ali kad je predloio da dou kod
njega i pogledaju Ostojine oi, smijeh je zamuknuo.
E, vala, Pemac, nije ti to neka ala...
...kae, dri ih kui, a nije te strah da ih maak ne pojede?...
...ta ti ena kae, jesu li oi ljepe u tebe ili u Ostoje?...
...pazi da se ne usmrde, oko se gore usmrdi nego guzica!

Govorili su ljudi i obilazili oko Emila kao da se svaki boji da ga eh ne ujede, ali
nijedan se nije usuivao da poe i vidi Ostojine oi. Moj pokojni otac bio je meu
onima koji su ga izazivali, ali je u irokome luku zaobilazio kuu Harnijevih, da ga,
ne daj Boe, Emil ne pozove unutra. Sto bi drugo jadan, nego bi uao, jer se
goenje ne odbija, i mogla bi se Reza uvrijediti ako ne ue na kavu. Oca je, kao i
sve druge, privlaila ta nevjerojatna pomisao da Emil ima Ostojine oi, zapravo ih je
elio prvi vidjeti, ali je mislio da bi mu srce
nrpniilrlrt ori strana nnian Vi cp i ncnn 7ivno Ki oq ni=>ctalr A ict/-*_
269
pred kojim e stradati prvi koji mu povjeruje i doe vidjeti oi. Taj e grdno
nastradati, jer e se po ariji godinama ismijavati njegova lakovjernost.
Moda bi narod na kraju izgubio zanimanje za ovu priu, moda bi se razvodnila u
ljudskome oprezu i nestala kao tolike arijske prie koje nikada nisu dole nekom
kraju, da Emil Harni nije svakog popodneva, po povratku s posla, iao kod Imaela
Foksa i kupovao led. Ako bi po geometarskom poslu bio negdje na putu, u Niiima,
Tarinu, Trnovu, tamo gdje je tih godina Austrija neto mjerila, po led su odlazile
Emilove keri, blizanke koje su tek pole u kolu.
A ta e vaem babi toliki led?, pitali bi ljudi.
Za Ostojine oi, da nam due traju, odgovarale su curice vedro, kao da priaju o
eernoj vuni i balerini na navijanje.
Nije se saznalo tko se prvi osmjelio i pogledao te oi, ali nakon to ih je jedan vidio, i
nita mu nije bilo, ljudi su poeli opsjedati kuu Harnijevih. Iako se telee oi
razlikuju od ljudskih, i ne mogu se tek tako pomijeati, nikome nije palo na pamet da
ita posumnja ili da se, barem, bolje zagleda. Dogodi se tako da ljudi ne vide ono to
pri zdravoj pameti moraju vidjeti. Emil se u poetku dobro zabavljao, smiljao kako
e im se svima sutra krvi napiti, ali nakon to mu je pola arije prolo kroz kuu, i
nakon to nitko nije prepoznao telee oi, pokajao se zbog svog pasjaluka. Shvatio
je da ne smije priznati to je uinio, jer je lasno izigrati jednoga ovjeka, kao i deset
ljudi, poto se takve stvari u Sarajevu ne zamjere, ali nita nije tako opasno kao
narugati se svima. Onaj tko to uini, slobodno se moe seliti iz grada.
Emil Harni nije se stigao odseliti, ali su jedno jutro doli po njega. Dva mjeseca je
odleao u zatvoru, gdje su ga, po nalogu naelnika Sunaria, poteno istamburali, a
samo ga je dobrota krvnika Webera spasila da ne bude suen za prevaru i povredu
dostojanstva carskih slubenika. Oi bijelog niikog teleta zaplijenjene su kao
dokazni materijal, ali kada je u novinama objavljeno kako je vii carski i kraljevski
geometar Emil (Emila) Harni irio nemir meu graanstvom tvrdnjama da na ledu
dri oi na smrt osuenog razbojnika Ostoje Ostojia, a zapravo je podvalio prijesne
telee oi, narod je bio uvjeren da vabo lae ko pas i da sud i redarstvo nastoje

sakriti istinu o du gom i munom vjeanju glasinakog ubojice. Nesretnome Emilu

nita drugo nije preostalo nego da uti i skriva istinu, jer je znao da
270
GtORIA IN excelsis
koevskoj bolnici, ispriao priu o bijelom teletu ije je oi kupio u Niiima od
seljaka Fehima Buljubaia, ne znajui kakvu e nesreu navui na vrat i sebi i
svim svojima. Naime, nakon to je otputen iz carske slube, vie se nikada nije
mogao zaposliti kao geometar i proveo je ostatak ivota radei kao nosa na
eljeznikoj stanici. Nosio je, nesretnik, svoju tajnu.
Pemac jo nije ni iziao iz zatvora kada se jedne ramazanske noi iza vijenice
pojavio vukodlak Ostoja. Ugledao ga je Fredi er-cer, beskunik i pijanica, dok je
traio logu u kojoj e prenoiti. Skamenio se na mjestu, nije mogao pustiti glasa od
sebe, a vukodlak ga je onjuio sa svake strane, savjetovao mu da se okupa, jer ga
takvog smrdljivog zemlja nee primiti u sebe, i da manje pije rakiju, jer je u rakiji
sam neastivi. Vukodlak je nakon toga otiao, a Fredi se do jutra nije mogao
pomaknuti s mjesta. Nali su ga trgovci koji su nosili povre na trnicu, kako stoji
otvorenih usta, a iz oiju mu teku krvave suze. Nije mogao ni trepnuti, tako je
skamenjen bio.
Ali im ga je prvi dodirnuo, Fredi se naglo povratio. Poeo je urlati i trati unaokolo.
Nakon to je prvi put zatvorio oi, nije vie mogao progledati. Sudarao se sa
zidovima i padao, a kad bi mu pokuali pomoi, grebao je i grizao, uvjeren da ga
napadaju vukodlaci.
Odveden je u gradsku ludnicu, gdje je nekoliko dana leao kao slijepi mai, ali
kako je bio umiljat i dobar, samo je traio da jede i pije, doktori su donijeli nalaz da
je Fredi Sercer duevno zdrav. Vukodlak je u looj rakiji, daskovai, govnovai,
brezovai, bukovai, krumpirovai, grahovai, lozovai, trnovai, u neurednom
vrenju i u kazanima koji su obloeni otrovnim metalima, u arsenu, cijanidu i kukuti, u
endemskoj bosanskoj jetri, koja je poput herbarija sa svim poznatim i nepoznatim
otrovima ovjeanstva, poput enciklopedije u kojoj je svaka iva i neiva tvar kojom
su se ljudi, jo od Isusa Krista i rupca natopljenog u ocat, ikada trovali. Bosanska
jetra je, zakljuili su austrijski doktori na primjeru Fredija Sercera, univerzalna po
svome sastavu. Ona je istovremeno crna i bijela, romanska i germanska, u njoj je
sauvan sav slavenski poganluk, nakupljen na prostorima od sibirskih stepa i tajgi,
preko poljskih i ukrajinskih ravnica siromanih kamenom i mineralima, sve do
bugarskih i srpskih otrovnih planina, gdje je dovoljno liznuti zemlju i otrovati se
uranijumom. Ta jetra je memorabilijum rimskih trovaa i svirepih mongolskih
kanova, u njoj je otrov iz lenih bodlji prelijepih karipskih riba, eliksir kobri
i DOskoka. U toi ietri ie DOviiest oviekove fiziolocnie zastoi rra i

271
skoga pijeska, koje paralizira rad plua, tako da otrovani umire u uvjerenju da je
Bog u trenutku iz svijeta isisao sav zrak. Jetra Fredija Sercera, zakljuili su doktori,
velianstvena je u svojoj odvratnosti. teta to je taj ovjek jo iv, jer bi slavni
europski instituti njegovu jetru platili suhim zlatom. Stajala bi na poasnome
mjestu, u tegli s formalinom, okruena brigom i panjom, akim ekskurzijama i
mladim damama, kao posljednji, premda ne i najmanje vaan, dokaz o irini i
raznolikosti Austrougarske monarije, iji su podanici od svake ljudske vrste, zemlje u
kojoj se vukodlaci raaju iz univerzalne bosanske jetre. Umjesto da Fredija Sercera
usmrti njegov organ ubojica, on s njime ivi u savrenoj simbiozi, iz koje se zatim
raaju nova, nestvarna bia.
Doktori iz koevske bolnice bili su oduevljeni, njihove prie o bosanskoj jetri
prepriavaju se, uz pie i mezu, sve do dananjih dana, ali Fredija Sercera nisu
uvjerili da vukodlaci dolaze iz rakije. Poeo je noiti u baama Hrida i Sedrenika,
meu ljivicima u koje vukodlaci ne zalaze, i nita mu se ne moe dogoditi osim da
ga ugrize domainov pas.
Dvije noi nakon to je stradao Fredi, na Mejtau se, na mjestu spaljene damije,
vukodlak Ostoja ukazao brai Ivanu i Sergiju Gerasi-moviu, sodadijama koji su se
vraali iz grada s kolima punim praznih boca. Svaali su se oko toga da li bi trebali
kupiti konja ili magarca, pa da vie sami ne vuku kola. Ivan je govorio kako je
magarac bolji i jeftiniji, a Sergije nee ni da uje, jer je konj razumniji i
reprezentativniji, smijat e im se arija ako se usred Sarajeva pojave sa sivonjom.
Usred svae nisu ni osjetili da su im kola postala laka, kao da sama od sebe idu
uzbrdo i ne treba im vie ni konj ni magarac. Sve dok se Ivan nije osvrnuo i iza sebe
ugledao Ostoju, kojem je, od silna napinjanja ispalo lijevo oko, pa je jednom rukom
vukao kola, a drugom pokuavao oko vratiti u duplju. Nikako nije ulazilo, jer ga je
gurao s krive strane.
Ivan je dreknuo i zbacio sa sebe jaram, a ni Sergiju nije puno trebalo. Trali su niz
Mejta, a za njima su se lomila njihova kola, boce su letjele na sve strane, ljudi
priaju da takve vike i lomljave nije bilo od dana kada je vojska baruna Filipovia
navaljivala na Sarajevo. Narod je poiskakao iz kreveta, izalo se na ulicu u gaama i
nonim kouljama, muslimani su prekinuli cjelonone iftare, okupila se ulema u
skupim bekim odijelima, s fesovima i turbanima na
glavama, a braa Gerasimovii su oajni sjedili na ploniku, alili za ^o^k;;Q^;m ;
L^U_. 1---14..1------------u_x
272
Globi a in excelsis

Vukodlak Ostoja Ostoji se prije Bajrama ukazao jo nekoliko puta, svaki put
katolicima ili pravoslavcima, tako da se poelo govorkati kako je Allah ovog puta
zatitio muslimane, kad im ve nije bio pri ruci dok je Austrija osvajala Bosnu i dok
su se, po nepravednim zakonima kaurskoga cara, rasturali turski begovati. Na to je
netko odvratio kako tu nisu ista posla i kako su se udruili imami i arobnice, pa su
dozvali Ostoju da plai krten svijet, ne bi li ga se potjeralo iz Sarajeva i iz Bosne. Da
fratri nisu smirivali situaciju, i da imam Osman Hadimurtezi nije govorio kako e
se kad-tad vukodlak ukazati i nekoj nevjernoj muslimanskoj budali, kao to se
ukazuje nevjernim kranskim budalama, moda bi prije Bajrama dolo i do kakve
pobune.
Ali onda se na sam Bajram Ostoja istovremeno pojavio na sedam razliitih mjesta,
svaki put meu muslimanima. Ili bi kakvog pijanicu upitao zato pije ako se Bogu
trezven obeao, ili bi drugome koji se prejeo bajramskih akonija, pa samo to ne
pukne, kazao da ne valja tako i da se, nastavi li jesti, nee moi sagnuti i navui
arapu, ili bi vukodlak samo pokucao na prozorsko staklo, to ljude i ne bi toliko
uznemirilo, niti bi shvatili o kome se radi, da prozor nije bio na treem ili etvrtom
katu.
Uglavnom, proe Bajram u strahu i nevjerici, a Sarajevo se poe navikavati na ivot
s vukodlakom. To navikavanje e potrajati dugo, pa ni nakon dvadeset i neto
godina ljudima nee biti svejedno kada sretnu Ostoju Ostojia, ali kako nikome nije
uinio zlo, nego su ljudi sami sebi zlo inili kad bi ga vidjeli, nekako su ga prihvatili
kao jesenju maglu i zimski mraz, neto to je neprijatno, ali sa ime se moglo ivjeti.
Ostoja se nikada nije ukazao strancu, niti bi zalazio u drutva u kojima je bilo
stranaca, svejedno jesu li to bili Austrijanci ili kasnijih godina Srbijanci, engleski
konzul, ili ljudi koji su samo prolazili kroz Sarajevo. Tako se shvatilo da pred njima
nije ni dobro spominjati vukodlaka, jer bi ljudi mogli svata o nama pomisliti. Da smo
Bumani i praumski uroenici, ili nas je, onako u prolazu, zaarao kakav idovski
rabin, a u njihove se arke, bogme, jednako vjeruje u Beu kao i u Berlinu.
S vremenom kao da je opadala Ostojina mo, ili se bliio svome alosnom grobu,
pa ljudima vie nita ne bi govorio i nestajao bi im ga pogleda. Osvrne se i
vukodlaka vie nema. Samo su ga se jo djeca plaila, jer im se zavlaio pod krevete
i uao u najmranijem okn sobe. vazda n belain s oima. Ili mu se izokrenn ili
hi mu
273
da se s vremenom sasvim razglavilo to njegovo lijevo oko, kao to se razglavi noga
na amlici, pa ju je uzalud iznova zakivati.
Ostoja Ostoji je pred rat sasvim ishlapio i nestao, a u zadnje etiri godine teko da
ga je itko i spomenuo. Evo, ve smo barem deset bombardmana proveli u ovome
podrumu, a bilo je jo toliko lanih uzbuna, prialo se o svemu i svaemu, pogotovo
kad bi se naao finiji komiluk, a izostali Skorvatzv i njemu slini, spominjala su se i

turska vremena, i opriao, ini mi se, svaki dan od provale baruna Filipovia do
pada Austrije, u eglenu se isprevrtao svaki grob i mezar, ali vukodlaka Ostoju
spominjali nismo. Ljudi se jo i pamte nakon to umru, ali s vukodlacima je, izgleda,
drukija stvar.
Gledam ja tako Dina Vukova, obrva mu se izvinula kao mlad mjesec, i ini mi se da
mu u oku vidim Ostoju Ostojia. Stoji mi za leima, eka da se okrenem i da ga
nestane. U sljedeem trenutku, bliem od otkucaja srca, Dino e baciti kartu pred
Hamdu Magbuli-na, koji se jo uvijek nada estici za ajnc, Franjo Holman e jo
malo rastegnuti usta, ne bi li progovorio to slae o svima i tako sprijeio ono to
slijedi. A zapravo ja i ne znam to e to doi, i tko emo biti kad nam srca
dvanaesti put udare, nekom prije a nekom kasnije, zavisno od straha koji je razliito
rasporeen, jer se razlikuje i ono to svaki od nas moe izgubiti. Hamdo, kako ga
vidim, moe izgubiti samo partiju ajnca, ali ni moj gubitak jutros nee biti puno
vei. Dino to dobro zna. Nije imun Pakvan onaj koji je jo juer bio. Ili do jutros,
do maloprije, do prije petnaest minuta kada je logornik Skorvatzv zaspao u Aninom
krilu.
Kreevo, maj 1767.
Mutno i vlano stizalo je proljee, to nije slutilo na dobro, ali nae slutnje malo
vrijede, ak i kada su grdne. Molitva vrijedi vie od slutnje, to ne treba rei, jo
manje zapisivati, ali treba vazda imati na umu. Meni se svjedno ljekovitim danas ini
prozboriti o slutnjama koje se nisu obistinile, i o onome to nas je zavelo milju da bi
mogli znati to je Boja volja za sutranji dan.
Zapravo, ne bi tu nikakve misli. Bio je prizor, a u mome sluaju i krhkost tijela.
Krajem februara naglo je zatoplilo, pa se poeo topiti snijeg, ali kako ga je bilo vie
nego ikad, topio se sve do tree nedjelje marta. Nastadoe iezera edie ih nikada
niie bilo. izlie se Dotoci i
274
Gloria in excelsis
se magla, danima nismo vidjeli sunca. Oteao je zrak od tolike vlage i sparine, pa
jedva diem, i svako malo mi se uini da je dolo vrijeme duu da predajem Bogu.
Nekoliko puta poalih se bratu Agatonu, a on mi samo veli da nije as od umiranja i
da se ne umire tako kao to ja mislim. Koji put bi me ohrabrio, koji put bi me
naljutio, jer ko je on i kako mu je dato da o umiranju zna vie od mene.
Prije nego to e se snijeg sasvim otopiti, po Kreevu se poela slutiti kuga. Stie
nam morija, vele ljudi, svaki put je stigla kad je bilo ovakvo proljee. Isto kazuju i
Turci, biva valja nam se pripremiti i jednima i drugima, a nikoga da kae kakva bi
priprema trebala biti. Otkako je svijeta, jo nije bilo onoga koji bi kugu pripravan
doekao, osim u molitvi i nadi da e morija jednom proi. Nekima je, hvala Bogu, i

prola, a neki su proli skupa s njom. To se zna po praznim biskupskim imenima,

biskupija koje je pomorila kuga.
Zaudo bi svakojakih bolesti, umiralo se ovoga proljea od mutne vode i natruhlog
ita, i od one boljke od koje i sam bolujem, ali u Bosnu i u Kreevo kuga ovog
proljea nije stigla. Zle slutnje nisu se obistinile.
Dobre su slutnje stigle uz vijest da e u Sarajevo zasjesti novi paa, i to Mehmed
Siliftar paa, sultanov bliski roak i ovjek o ijem se duevnom miru i
svakodnevnom razboru prialo na raznim stranama, jer ga neki upoznae u
Stambolu, pa se pomalo i zazivalo da ba on doe za bosanskoga vezira. Ali kako se
jo nijednom ne dogodi da vezirom postane onaj kojega Bonjaci zazivaju, tako u
prvi mah i ne povjerovasmo kad nam je Napuljac dojavio ime novoga pae. Nakon
to De Palmi propade iskanje fermana u Stambolu, i nakon to skupa s fratarskom
deputacijom jedva izvue ivu glavu, ve miljah kako je u tom ovjeku vie ludoga
enskog nadanja, nego to je u njemu vjere i razuma, te mu ja prvi ne povjeravah za
Siliftar pau.
Ali tad stigoe i neki Turci iz Sarajeva, pa i oni kazae isto, to ve bi razlog za slavu
i radovanje. Gospodin se na, po zaslugama Kristove muke, i po zagovoru bezgrene
Majke Boje, smilovao nama. Blagi je Otac, u svojoj neiskazivo Providnosti, odredio
da u mjesecu maju u Bosnu doe Mehmed Siliftar paa, istinski veliki ovjek.
Dok izgovarah te rijei, u molitvi i u razgovoru, paa jo nije ni Bosfor preao, niti se
pravo moglo znati u kakvom nam raspoloenju dolazi. Ljudi se s godinama mijenjaju
i kvare, muke ih razne sastave, pa se neki u mukama i prozliju, ali meni, kao ni
drueoi brai, nita od
275
moglo se dogoditi gore nego kad smo varalicama plaali za stambol-ski ferman, ali
ko bi o tome mislio nakon to se razvedrilo nebo nad Bosnom, razile se magle,
osuila zemlja i sve olistalo, ko bi mislio na zlo kad nas je kuga zaobila.
Drugi dan po dolasku Siliftar paa primio je trojicu gvardijana te ih je, ljubazno se
prema njima odnosei, upitao o prilikama u Bosni. Vele da su slobodno govorili, to
inae nije obiaj, i da ih je paa paljivo sluao, ne ustruavajui se da im, kao sebi
ravnima, kazuje vlastito miljenje o istim stvarima. Gvardijan veli da su prisutni
Turci, naroito oni koji su bili u slubi i kod ranijih vezira, zijevali od uda kako to
paa s fratrima razgovara. Na kraju ih je lijepo pogostio, a dulus su platili po
pravilu, i bez ikakvih iznuivanja i ponienja. Pa kad se ve mislilo da je sijelo
gotovo, Siliftar paa zatrai da mu se donese prijepis ahdname, izdane na Milodrau
1463, od sultana Mehmeda El Fatiha, bratu naemu fra Anelu Zvizdoviu, po kojoj
polaemo pravo na nae crkve i samostane i na ispovijedanje vjere Isukrstove. To
bjee dobar znak, pa brat gvardijan odlui ostati u Sarajevu, da vidi ta e dalje
biti, a ja doputovah da mu se naem pri ruci.

Tri dana smo hodali naokolo po ariji, usrdno se molei i drugo ne mislei osim
kako je Bog velik i milosrdan i kako je u ovo doba godine Sarajevo lijep grad. Veliko,
a opet ti svo u oko stane, s koje god strane ga pogleda. Mnim da takvoga ehera
nema sve do Damaska, Bagdada i Samarkanda, istoka za koji znamo, iako ga nikada
nismo vidjeli, a nema ga takvog niti na drugu stranu, do Bea, Praga i Pou-na, gdje
smo znali biti, ali nije nas nita dralo da ostanemo. Iao sam tako po Sarajevu,
zalazio u arijske bazare, prohabetio koju s dubrovakim duandijama, stajao
ispred Husrefbegove damije mjerei kolika je, pa mi se inilo da je u visinu ima pet
puta kolika je bila naa pogorena crkva, penjao sam se bogatome Vratniku u visove,
primao u se miris bai i vratnikoga begovata, obilazio sam sirotinju na Bistriku,
tamo gdje sunce nikad ne ogrije i vazda je pomalo vlano i tamno, sluao sam
idove kako izgovaraju zvonke rijei svoga dalekog jezika, a sa svih su me strana
okruivali grobovi, bezbrojna mezarja onih kojima je Bog dao da se rode ko zna gdje,
a pokopani su tamo gdje e vazda biti na oku svakom Sarajliji. U Sarajevu kada se
rodi, pa pogleda u visine, tamo gdje Otac na stoluje, tek koji pedalj ispod neba,
na visovima i zelenim padinama, vidjet e kamer> Kilicirr^ m-fi riU
rNr\ctaiii

T tt n i i V\ -v tA -i L3 metu A i <o/~ i

r\r\A fTrr\Kmn'mo

276
gloria in exceisis
lijepa u visinama, gloria in excelsis Deo, pa da je stoput od druge vjere i nevjere, i
da stoput znamo kako je vjera u Oca i Sina i Duha Svetoga jedina prava, u velikom
jadu je onaj koji meu mezarjem turskim u Sarajevu ne prepozna Boga.
Ne znam je li mi se u ta tri dana Sarajevo takvim prikazalo zbog proljea i zelenila,
ili zato to sam bio ispunjen dobrim slutnjama, pa mi se cijeli svijet inio ljepim, ili
me je izmorila bolest potkraj zime, pa mi se proistilo oko. Nita ja o tome ne znam,
i ne moram znati, moje je da gledam i polako odem kad za to doe vrijeme.
etvrtoga dana dolazi nam Beiraga Meterovi, veli da nas je na sve strane traio i
ve je mislio kako nas nee nai, a velika je potreba i hitnja. Tog Beiragu smo,
kao i mnoge druge, molbama i vrijednim darovima pokuavali pridobiti za svoju
stvar, jo od vremena prije poara, pa iako se nismo nadali da bi od njega moglo biti
kakva haira, pokaza se iznimno estit jer je, pratei Siliftar pau na putu u Bosnu,
jo na sijelu u Novome Pazaru rekao ovome za nae jade i potrebe. Tako i sad, traio
nas na sve etiri strane po ariji, da nam kae kako je paa iznenada otputovao u
Travnik, i ne zna se kad e natrag.
Po Beiraginoj, morali bismo poi za njim Travnik, kovati eljezo dok je vrue, ne
dopustiti Siliftar pai da nas zaboravi i da razne vezirske brige i poslovi ometu ovu
nau fratarsku stvar. Ali kako mu ne moemo doi praznih ruku: svijetli pao, eto
nas, pa ti vidi ta e sad, valjalo bi na svaki nain od mule izmoliti ilam, u kojem

e biti objanjeno ono to pie u ahdnami i kako se stari hatierif odnosi na nova
vremena i na kreevske prilike, pa onda taj ilam odnijeti u Travnik i predati ga Siliftar
pai.
Iako je Beiragina rije bila razborita, a savjet razloan, gvardijana je, kao i mene,
na mah zla volja obuzela, jer kod mula nismo imali pristupa, niti smo s kojim mulom
prethodno bili u vezi, a iskustvo nas je uilo da se nikakvom dobru od nepoznatih ne
nadamo, barem kada je govor o crkvi naoj i samostanu te potrebi da se sagrade
kakvi su i bili. Beiraga shvati da vjere nemamo u to da bi nam mula mogao izai
u susret, pa ree da e i u tome pripomoi, ali neka najprije poemo eminu
kreevskome Hajrulahu, jer ni njega ne bi trebalo zaobii, zna kako valja s mulama,
a vazda je naoj stvari bio sklon
Dok smo u Kreevo putovali, gvardijan samo to ne pjeva od sree, a ja se stisnuo,
sve se u meni smrklo, ali se trudim da ne pokazujem. Ovarrliinn 7iiKr>ri Irolcvo
c/n x<-^ .. Jr--- -----277
Siliftar pau kada smo uli da nam za vezira dolazi. Ja klimam glavom, biva
potvrujem, a sve mi se koi vrat od takvog potvrivanja, jer vie ne znam kakav je
Hajrulah. Ono to je nekad bilo, ne mora i sad biti.
Kad ono naoe Gorkog Mumina izbodenog u jarku, pa dooe Turci pred nau kuu
ne bi li nesretnika osvetili, emin povjerova njihovome bijesu, pa izvede svu brau
da priznaju koji je od fratara ubio ovjeka. Zna Hajrulah to znaju i ljudi, da nikoga
Gorki Mumin nije tako zvjerski vrijeao i muio nego nas, zna da su njegovi ljudi
okretali glavu na drugu stranu dok je Gorki Mumin usred arije tukao brata
Augustina, a onda i Agatona, zna Hajrulah i to da bi svaki ljudski stvor, krten i
nekrten, na kraju uzvratio. Svaki, osim fratra. Mislio sam da Hajrulah i to zna, i da
mu je u glavi bistro da fratri ne uzvraaju jer moraju bolje od ostalih uvati ono to
imaju. Ali prevarih se, pa umalo glavom ne platismo to to je emina ponio gnjev
svjetine, a tada bi, vjerujem, za sva vremena bilo gotovo s manastirom kreevskim i
crkvom Svete Katarine. Zaustavio se tek kad mu imam Alija Ahmi, neka je mir i
rahmet njegovoj dobroj dui, laga da je vidio sarajevske janjiare koji su ubili
Gorkog Mumina. Tad je emin pravedno nastupio, ali je znao da imam lae da bi nas
spasio. A morao je znati, jer je pametan ovjek, da je i nama jasno kako on to zna.
Ponizio se time Hajrulah, a ne zna se koliko dugo neije ponienje traje. I jesu li mu
fratri danas neto krivi.
Dok smo putovali u Kreevo, sjetio sam se svakog susreta s Hajrulahom u zadnjih
godinu i neto mjeseci, otkad ubie Gorkog Mumina. A nismo se sreli nego est ili
sedam puta, u prolazu sluajno, ili po nekom zajednikom poslu, kad bi trebalo
izai pred dubrovaki karavan ili prevesti molbu nekog francuskog putnika. Svaki
put upitali bismo se kao ljudi, ali ne kao oni koji se dugo i dobro znaju. A dvije morije
smo zajedno preturili preko glave. U malenoj ariji u kojoj se stalno neto mijenja,

umiru dobri a dolaze zli, navire pogan sa svih strana, i jednako mui krtene i
nekrtene, prolaze gladne godine, nailaze svakojaki strahovi, pa je malo ljudi, i
meu najbliima, u iji se mir i razbor pouzdaje. Takvi ti ponekad budu blii od
brae i prijatelja. Takvi smo jedan drugome bili nas dvojica.
Plailo me je to vie nismo. I ljutilo me je to bratu gvardijanu u njegovoj
prostodunosti nita od toga nije na um palo.
Primio nas je im smo doli, ali ne u gostinskoj sobi, nego na halvatu, tako da nisam
mogao gledati brda u daljini, kao onoga uskr278 Gloria in excelsis
i gradimo samostan i crkvu kakva je bila. Sasluao je gvardijana, pa ga je poneto i
upitao o mulinom ilamu koji traimo, a onda i o tome po kojem bi carskom pravilu i
zapisanom nam pravu gradili ono to je vatra progutala. Gvardijan mu je i to kazao,
nadugo i nairoko, kao da sa strancem razgovara, pa mu i nisu neobina takva
pitanja.
Ja sam samo utio, a takav je i red, gledao pred sebe i nastojao da mi se na licu ne
vidi ta mislim i osjeam. Nakon dugog sijela, koje je moglo trajati i manje od sata,
meni je svejedno bilo predugo, emin Hajrulah je ustao, pljesnuo rukama da je dolo
vrijeme razlaza, i rekao da e nam pomoi, jer se uvjerio da imamo na to pravo.
Znao sam da nee slagati i da e uiniti kako bi se stvar rijeila u nau korist, ali bi
mi ao to se potvrdilo da vie nikada neemo biti ono to smo jedan drugome bili.
Nije moj al vaan za franjevaku obitelj, ali vaan je meni. Zapisati ga neu, jer
nisam ohol i ne sastavljam ljetopis o sebi, niti bi onima koji e itati kako nam je
bilo, i iz toga pouke izvlaiti, koristilo takvo znanje. Kada ali za ovjekom, ini to
samo sebi, a za druge nikakve pouke nema.
Ve sutra smo dobili ilam, koji smo mulinome dvoru platili 193 groa, a koji glasi
ovako:
Nito im izgorilo a nito i ostalo, gdi sada stoje fratri od manastira kreevskoga, koji
je od feta: i carevu raju dre i dosad se sa carevim hatierifim uzdralo. Potribito je
da se ono tamir uini, da se careva raja i maliana ne raspe.
Podosmo s takvim ilamom u Travnik, gdje nas Mehmed Siliftar paa iznova primi, u
udu to mu opet dolazimo, pa kaza da mu nije pravo to ga tako po Bosni
naganjamo, ali kad vidje da nam ne bi ugodno to uti, ree kako se alio i kako nije
znao, ni slutio, da bi Bonjaci ali tako neskloni bili. Ja ne izdrah, nego mu rekoh:
Svijetli pao, ako bi meni, tvojemu poniznom robu, dozvoljeno bilo, rekao bih da tvoj
dojam sasvim ispravan nije. U Bonjaka vema je sklonosti ali svake vrste, to im
se katkad o glavu razbija, ali navikli nisu da se vezir ali. A navika nam je od svih
sklonosti najjaa.

Kako sam govorio, tako mi se inilo da e gvardijan mrtav kraj mene pasti, a fra
Petar me je s druge strane gledao kao da sam lud. A ni samom mi, ve nakon prvih
rijei, nije bilo jasno ta me to goni da govorim kad me se nita ne pita. Ali paa je
moje rijei dobro primio, a ilam jedva da je i pogledao, jer u njemu ne pie nita
ega nema u hatierifu, i to on sam, kao paa sarajevski, unaprijed nije znao.
Na rastanku nas je uputio da stvar dalje rjeavamo na sudu. tu
279
po sebi razumije, i kao da smo i bez njega isto znali, ali nas za svaku sigurnost
upuuje.
Bilo je kasno, malo pred akam, a Travnik je tako posaen grad da u njemu smrkava
prije nego u drugoj Bosni, pa najprije nismo znali ta nam je initi. Raunali smo da
emo pai predati ilam, i onda polako, u Kraljevu Sutjesku na konak, a ne ovako,
noivati u Travniku i domaiti se u slavnu gradu. Gvardijan je predlagao da
poemo u Dolac, gdje bi imali kod koga biti, ali bi po mome, pa ostadosmo u ariji,
u hanu preko puta Sopa Salanove damije. Presudilo je to to sudovi u Travniku
imaju udan obiaj da rade duboko u no, pa e nam sve biti na ruku. A meni se,
ruku na srce, u Dolac nikako nije ilo, jer bi tamo bili kod nekakvog Gojka Mrsimia,
bogata ovjeka i samostanskog dobrotvora, ali naopaka po svemu drugom.
O Mrsimiu valja rei koju rije, iako e teko vjerovati onaj koji slua, ako ba nije
lakovjeran. Roenjem je Grk, raskolnik koji pree na pravu vjeru, ime zadevera
fratre, a oslobodi brige protu s Mikonosa. Gojko Mrsimi se nikada nije enio, niti se
ozbiljnijih poslova prihvaao. Malo je trgovao, pa ga je trgovina dovela u Travnik i
Dolac, gdje se naseli i uz tursko doputenje sagradi kuu najveu u kraju. Vele, da
ju je gradio od suhoga zlata, ne bi nita manja bila, toliko je Mrsimi bogat. Po mojoj,
imunijega kranina u Bosni i nema, a svaki mu je gro, kako bi to Turci rekli,
haram i grijehom steen.
Najprije je uzimao na kocki, za ta je bio i na smrt suen, pa je vlastiti ivot
otkupljivao, potplativi kadiju pribojskoga. Ovako je to bilo: na drumu uz Lim, na
raskru puteva koji od mora i od istoka vode, sreli su se Mrsimi, na povratku iz
Ulcinja, i trojica janjiara, svaki po tri konja vodi, na povratku iz vojne i pljake.
Prorijedie ratovi u kojima Turin pobjeuje, a namnoilo se sirotinje gdje god je
megdana, pa je ve rijetkost bila da neko uzme po tri tovara plijena, kao to su ta
trojica.
Upitae se za zdravlje, a janjiari i ima li u blizini sigurnoga hana, na ta im Gojko
ree da nema, ni sigurnoga ni nesigurnoga, nego je najbolje na meraji, uz Lim
konaiti. Ljeto je, toplo i vedro, pa boljeg krova od neba nee nai. Janjiarima to
bi sumnjivo, misle da e ih Mrsimi na konaku napasti, pa ga zovnue da noi s
njima. Tako je sigurno, jer e ga imati na oku. Njega nije trebalo nagovarati, jo je
rekao da ima rakije, sira i suhog mesa, da prije sna proteferie.

NT-ii<= licnA trMi-mm-i r-. o raViiii ti a orwa r a t i vhruT tna1.) ep ola^/o mi hi

280
Gloria in excelsis
ski oprost, jer nikoga on ne bi podgovarao na ono to mu njegova vjera brani. Nee
ni on piti, da drugima ne kvari duevni mir. Nego rasprostre sofru, izlomi sir i nareza
meso, te nagrabi vode iz Lima. Kreposnoj eljadi i toliko je dosta.
Dok su Turci mezili, Mrsimi se malo odvojio od njih, stavio pred sebe drvenu plou i
bacao kocke. Kad su ga upitali ta to ini, ree da zbira koliko mu je ostalo od
ivota, pa im ispria priu o arobnici Gr-kinji, koja ga je u Stambolu uila da
kockom zbira vrijeme od ivota. Je li tu praznovjericu sam izmislio, govori da nije,
iako se meni ini da jest, ali ovjekov ivot je sastavljen od dvanaest dijelova, pa se
iz dvanaest bacanja dvije kocke lako odredi u kojoj je neko dvanaestini.
Dobro, veli njemu najmlai janjiar, koliko je tebi od ivota ostalo?, a sve namiguje
drugovima, biva ne vjerujte budali.
Malo, efendija, toliko da mi se ni lulu duhana ne isplati zapaliti, jer ne znam hou li
je dopuiti. Ve drugu mi godinu pie da sam u zadnjoj dvanaestini.
Hajde, bolan, ne pada glava kako pada kocka, tjeio ga je voa, dok je trei
janjiar, onaj koji jo nije progovorio, naglo ublijedio u licu i krupan znoj mu je izbio,
ba kao da svojim rukama izvlai balvan iz Lima.
Daj Boe da bude po tvome, ali arobnica koja me je uila, trojici je sultana ugatala
koliko im je od ivota ostalo i ne bi grijeila za vie od mjesec dana. Eno je i sad na
padiahovu dvoru, po njezinim kockama carstvo se ravna.
A sultana nije strah da mu Grkinja ivot mjeri?, upita voa.
Ih, pa da ga je strah, ne bi ni bio sultan, nego bi svojemu bratu, ili sinu, prepustio
vladavinu. Jadna bi carevina bila da se i sultan smrti plai.
A ni tebe, vidim, nije strah?
Nije. A da mi je ko rekao da me smrti nee biti strah, bogme mu vjerovao ne bi. Ali
je straha nestalo kada sam prvi put bacio kocke. Cim saznah koliko mi je jo ostalo,"
proao me svaki strah.
Je li tako i u drugih?, javio se blijedi janjiar.
Kod nekih jest, zavisno od kakve ti je have dua nainjena. Ako je od iste, onda se
ne boji, a ako je malo mutna, ako je bio maglen dan kad su te zainjali, ili je neko
ibuio u blizini, onda ti biva jo gore kad sazna vrijeme svoje smrti
Eh, ko bi znao kakav je bio taj dan!

Niko. Zato kocke nekoga oslohnrle a rlriionao -*arv-\J-i ma rr?c

281
Ja ih, Allaha mi, neu bacati, ree blijedi janjiar. Vala i nemoj. Bolji je mali od
velikoga straha. Jest, to si dobro rekao.
Druga dvojica ne rekoe nita, bit e da se ne vidi kako se i oni boje, i njima su, to
Mrsimi ree, mutne due, a on nastavi bacati kocke, onako iz zabave, jer je, toboe,
svoj ivot ve izmjerio. Ali nakon to se jednom pokrene neka pria, teko ju je
zaustaviti, a jo je tee izmisliti novu, koja e nadglasati priu o ivotu i smrti, pa se
janjiari vratie Mrsimiovim kockama. Jesu li arobne, ili su obine, i od kakvoga su
drveta nainjene. Gojko im ree da nema arobnih kocki, nego samo onih koje
poteno padaju, i onih u kojima ima olova, pa se takvima slue varalice. A kako
sudbinu ne moe prevariti, niti dragoga Boga nadmudriti, on je, da bi bio siguran, u
Stambolu kupio kocke od slonove kosti, jer je u njih nemogue sa-lijevati olovo.
I tako, rije po rije, naveo je janjiare da mu predloe igru u novac. Odbio ih je
govorei da se u novac igra samo medu jednakima, a on s njima nikako ne moe
biti jednak. Malo mu je ostalo od ivota, i svejedno je hoe li u smrt s jednim
dukatom vie ili stotinu dukata manje. Zlato za njega vie nema nikakvu vrijednost,
ni drago kamenje, biser i merdani. Jal je kamen, jal je zemlja, jal je muka ljudska,
ali za ovjeka koji se primakne smrti, ne vrijedi nita ono u emu nema due. I zato
igra nikako ne bi mogla biti potena i ravnopravna, jer njih trojica bi bacali kocku da
dobiju, i strepili bi pred svakim gubitkom, a on bi je bacao bez elje i strasti, ruka
mu ne bi zadrhtala, i zato bi vazda pobijedio.
Dragi Bog je tako uredio, janjiare je uio Mrsimi, da kocka pada na onoga koji ju
lako i bez straha baci.
A nas je, biva, strah?, upitao je voda janjiara, traei Gojkove oi da se u njih
zagleda i time pokae svoju hrabrost. Ali one su letale od jednog do drugog prizora,
as su bile iznad Lima, as su se sputale niz vrbe i topole, pa bi pale na nos i bradu
nekog od njih trojice, ali se ni na emu ne bi zadrale, nego bi se, ba kao one
jednodnevne leptirie, Gojkove oi doticale svijeta. to jest jest, bio je smrtan.
Ne daj Boe da bih ja to pomislio! Nije vas strah, ali se elje ne moete osloboditi. I
zato vam je bolje da se ne kockate sa samr-tnikom.
Vrag e ga znati koliko su se tako natezali, po Mrsimievoj prii era
\caAi su tnrlrp nrvi mit haene Nakon svake iere
282
gloria in excelsis

nroA 7nni

sebi, te je igra neravnopravna, ali janjiari se nisu dali. Govorio im je kako se

kockaju protiv smrti, a smrt jo niko nije pobijedio. Govorio im je kako rasipaju blago
koje su osvojili u junakom megdanu, pa zar im je kocka vanija od megdana?
Govorio im je da misle na ene i djecu, i da se u kocki vazda mjere samo gubici.
Govorio im je da se sunce ve visoko diglo i trebalo bi nastaviti put. Sto im je god
govorio, Gojko Mrsimi nijednoga nije pogledao u oi.
U Priboj je stigao s dvanaest konja, ali janjiarsko blago je sakrio u peini izvan
grada. Mislio je prodati konje, i malo teferiiti po ariji, pa nastaviti dalje, a po
blago e se vratiti kad bude sigurno. Oekivao je da e ga janjiari pratiti, da
povrate ono to im je oteo, pa uza se nije ponio vie nego to bi mu je trebalo za
put. Sve je Mrsimi predvidio, osim da bi ga janjiari mogli prijaviti. U to vrijeme
kocka je u Bosni bila smru zaprijeena, ali smrt nije slijedila samo onome koji je
dobio, nego i onome koji je na kocki izgubio, pa je raunao da janjiari ne kane i
glave gubiti nakon to su sve drugo izgubili.
Raunica bi mu, moda, i bila dobra da im nije toliko govorio o strahu od smrti i da
pritom nije smetnuo s uma da govori onima koji se upravo vratie iz rata.
Nije ga prijavio janjiarski voda, u kojem je bilo najvie fursata i inata, nego onaj koji
je ublijedio kada je uo za grku arobnicu i gatanje iz kocke. Oprostio se s dvojicom
prijatelja i poao u susret svome strahu.
Bacili su ih u zajedniku tamnicu, gdje je Mrsimi saznao da je janjiar iz Tarina i da
mu je ime Mustafa. Upitao je Mustafu zato je to uinio, a on mu odgovori kako u
Kuranu pie da je kocka grijeh i da je zato prijavio i sebe i njega. I jo je kazao da se
denetu nada, iako od Boje kazne strepi, ali da mu je lake jer u smrt ide sa
ovjekom koji se smrti ne plai. Jedinim takvim kojega je sreo.
Tad ga je, veli Mrsimi, Mustafa pogledao u oi. Pa se nasmijao onome to vidi.
Pribojski kadija je, sreom po Gojka, bio lakom na zlato, pa ga se moglo potkupiti.
Nije ga mogao tek onako pustiti, jer kadija je osim na zlato bio lakom i na svoju ast.
Morao je pogubiti dvojicu ljudi, jer je cijela arija znala da su uhvaena dvojica
kockara. Kazao je Mrsimiu da ima cijelu no da u tamnici, medu skitnicama i
sitnim lopovima, odabere onoga koji e biti pogubljen umjesto njega. Moe biti da
je medu tom fukarom i nesreom Woia i<= no nri283
koji su usput izgubili duu, pa je Mrsimi no proveo traei takve. Ali kako ih po
licu i ehri prepoznati? Pogotovo dok spavaju, a svi su rano pozaspali, nadajui se
da e sutra na slobodu. Jedini Mustafa nije spavao, nego je gledao Gojka kako se
mui, ali nije znao u emu je njegova muka.
I opet se smijao onome to vidi.

Kad ga je ujutro pozvao k sebi, Mrsimi je kadiji rekao neka pogubi onoga koji prvi
uzme posudu s hranom.
Jok vala, kaurine, nije zlo biti gladan! Nego se ti vrati, pa prstom pokai onoga koji
e se umjesto tebe s glavom odijeliti, pa neka na tvojoj dui lei. Na mojoj, Allaha
mi, nee!
Tako je Gojko Mrsimi morao u oi pogledati ovjeka kojega je na smrt osudio.
Sluajno je odabrao nekog starca koji se s planine spustio prodavati sir, a tamnice je
dopao jer je sir kupio nekakav hoda, i u njemu pronaao ensku dlaku. Zbog te bi
dlake prenoio u zindanu, da sljedei put bolje pazi.
Nakon ovog dogaaja Mrsimi vie nije kockao, vratio se pravoj vjeri i postao crkveni
dobrotvor. A zlato je nastavio uzbirati s vie opreza, ali vazda pomou iste vjetine
da svakoga rijeju pridobije da njemu ini u korist. Svakome je fratru uvijek od
pomoi bio, vezama kod Turaka, korisnim savjetom ili konakom, ali bi svakome
ispriao to kako se uz Lim kockao s janjiarima i kako je na smrt suen. Opisivao je
starca u ijem je siru hoda naao dlaku, to kakve je imao ruke i kako se drao po
strani od ostalih, pa je Mrsimi mislio da je neto strano skrivio, a starac je samo
bio uplaen od Priboja i pribojske arije, jer je njemu sve to bilo veliko, a svi oko
njega vani i ueni, i nije im htio stati na sjenu.
I vazda je u toj svojoj prii Mrsimi kudio sebe i svoj strani grijeh, da svaki redovnik
pomisli kako je iskreno njegovo pokajanje. Bilo je brae koja bi mu lako uputila rije
utjehe, a bilo je i onih kojima je due trebalo, ali ne znam je li se koji naao da na
kraju nije popustio. Tako Gojko Mrsimi svoje zlodjelo dariva i dijeli s braom
franjevcima. Pred Gospodinom je bezvrijedan taj avolji dar, ali ovjeka lako prevari,
pa povjeruje da je veliko Gojkovo kajanje. Kao to je janjiare naveo na kocku, tako
brau navodi na svoj grijeh.
Nije mi se kod njega konailo, jer me je strah ta e traiti nakon to i od mene
dobije utjehu. A neto traiti mora. Takav je Mrsimi, i nee se mijenjati dok je iv.
A han preko puta Sopa Solanove damije, posred travnike
284
Gloria in excelsis
dijom po imenu Salih brzo hesab uinismo te nam dade nenadan popust i poeli da
poslove u Travniku to prije oposlimo, makar bi njemu isplatnije bilo da nam se
razvuku. Gospodstven ovjek taj Salih, starinski Turin, kakvih jo samo u Travniku
ima.
Na sud smo ranim jutrom poli, ali nas otamo vratie, da od muftije iemo fetvu
po kojoj bi se onda postupalo. Tu formalnost platili smo etiri dukata, pa iako se od
jedne reenice sastoji, bili smo ganuti njome:

Fratri, koji se zovu rubani, mogu obnoviti samostan i izgorjelu crkvu.

Nakon jo tri dana ekanja i obilazaka sudnice, doekala nas je paina bujruntija,
kojoj vie prigovora nema, i tako kraju dooe sve muke i strepnje. Proosmo bez
sultanovog fermana, kojem se ne bi mogli nadati dok god je ovaj sultan iv, ali nam
njegov roak Mehmed Siliftar paa, milou svojom i mudrou, uini kao da smo
ferman i dobili. Prvo dvije godine uzaludna truda, a onda bez velikog posla, i bez
znatnijih plaanja, sve bi u deset dana gotovo. Nakon to prou, teke se godine
kratkima ine.
Zagreb, 15. jula 1945.
Kako je doao, tako je pukovnik Liegh i otiao. Pregledao je spavaonice, provjerio
higijenu u kuhinji, naredio da se jedan za drugim pale svi ispravni avioni, da bi se
popodne opet napio, ovaj put s dvojicom amerikih oficira, u krmi Kod Jose
Lianina. Vratio se kasno nou, uz larmu i lomljavu stakla, a kako ga ujutro nikako
nisu mogli probuditi, odnijeli su ga, onako u potkoulji i gaama, sve do dipa i
odvezli prema Beogradu. Bog zna zato je zapravo dolazio, ali niti sam ga vie vidio,
niti je itko primijetio da me nije bilo za vrijeme smotre i provjere aviona.
Tri dana sam odlazio u grad, vozio se tramvajem, etao Ilicom sve do Crnomerca,
penjao se na Gornji grad, i svako malo se osvrtao, ali uhode nije bilo. Opet sam
ostao sam, mogu ii gdje mi je volja i ne razmiljati o svakom koraku.
Tako sam zavrio u nekom proleterskom bircuzu u Trnju. Bio je rani popodnevni sat,
na zidu fotografije Lenjina, Tita i Staljina, i obavijest da od ponedjeljka poinje s
radom menza tvornice vagona te da se predbiljebe primaju kod druga Amii
Lazara. A
285
drug Amii, kojemu se tvrdo bosansko d premetnulo u meke i graanskije
zagrebako , to je zapravo u skladu sa cjelokupnom njegovom pojavom. Malean
ovjek prorijeene ukaste kose i rumenih obraza, neodredivih godina i laka
koraka, jako je podsjeao na egrta Hlapia iz ilustrirane knjiice koju sam jednog
ljeta itao na Koloepu. Bila je to jedina knjiga u kui oevog pokojnog ujaka, a
kako su svi uokolo neto itali, to je bio nain da se zaspi na suncu, tako nisam
mogao biti izuzetak. Iako sam sa egrtom Hlapiem zakasnio barem dvadeset
godina, a zapravo sam se prerano rodio da bih ga itao na vrijeme, nita u ivotu
nisam tako temeljito proitao. Svaki crte u knjizi, a bilo ih je dvadesetak, upamtio
sam za sva vremena i esto mi se dogaalo da me netko podsjeti na majstora
Mrkonju. Veina mukaraca koji preu pedeset i neku, a nisu od mrave race,
poinju izgledati kao Mrkonja. Ali prvi put da sam sreo nekog Hlapia.
U kutu do prozora sjedili su mladi i djevojka, pili malinovac i drali se za ruke. Njoj
su kose bile upletene u dvije duge plave pletenice, kao u djevojaka sa sovjetskih

filmskih urnala. Smijala se, a on ju je utiavao pogledujui prema meni. Imao je

dubok oiljak preko ela, koji je licu davao neobian izraz. Izgledao je kao dijete koje
se stalno mrti. Ako jednom ostari, oiljak e se pretvoriti u dugu boru
zamiljenosti, i vie ga nitko nee pitati to se to dogodilo.
Kako se ona nije prestajala smijati, ili nije shvaala zato je on utiava, ustao je,
rekao - kasno je, Suzana, ekat e nas na ruku, a ona je uinila pokret kao da e
pogledati na sat, ali sata nije bilo na ruci. Izali su van, kroz prozor sam gledao kako
idu niz ulicu, djevojka se u jednom trenutku osvrnula, kao da joj on govori o neemu
to se dogodilo dok se smijala.
Golupeki, rekao je Lazar, svaki dan dolaze i dre se za ruke. Ostali smo sami, jo je
sat i pol do zavretka prve smjene, kada e nagrnuti radnici iz tvornice vagona.
Konobar je brisao ae i zvi-dukao Marijanu, ja sam pio rakiju koja je imala okus po
benzinu, vjerojatno je prevoena iz Hercegovine u kantama za gorivo, ma-slinastim
metalnim kantama na kojima tekim crnim slovima piu imena armija, pa sam mu
poelio neto rei o tim kantama, njihovom upljem zvuku po dalmatinskome
kamenjaru, ali sam preutio da ne pomisli kako neto prigovaram, jer mi nije pravo
to pijem poslijeratnu lozu benzinovau. Nita mi nije na pamet padalo osim
r^rtr-a

t-l-TTrt Utifomn i /-v rol~ii L-nio cp 11 t-iiima rtrpnncila a inilo mi

286
GlOKIA IN EXCELSIS
Ba tako: golupeki, rekao sam nakon to je on drugi put brisao iste ae.
Je, ali ne zove vam se ona Suzana, nego Joica. Njemu to nije
fino, pa je zove Suzana. Fakin jedan! Kad bi znal da moju Kosaru
druke zovu neg Kosa, ne bi mi takvi prag prekoraili. Ne bi, ovog mi
kosjeria!, pa pokaza na srp i eki pod Lenjinovom slikom.
Ama pustite djecu, ako Bog tako odredi, bit e njemu dobra i Joica.
Da, ali zato ba Suzana? Ne znate vi, gospon, tko je bila Suzana. Je li tako da ne
znate? Niste rat proveli u Zagrebu. Suzana vam je bila trnjanska kurva. Finije reeno
prostitutka. Kad bi kome dolo teko, njoj bi kucnul na prozor. Suzana, mene buju
sutra na ratite slali, Suzana, ja ti idem na Staljingrad, Suzana, ena mi je pobegla.
A Suzana bi sve njih putala sebi u kuu, skuhala bi svakom pileu juhicu, pa bi ga
polegla u postelju kao dijete, i jo mu termofor pri noge stavljala. Tek kad bi
nesretnik zaspal, ona bi se iskrala u drvarnicu. Tamo si je bila namjestila leglo. Ba
kao grmeka medvjedica. Kad je u zimu 1943. umrla od upale plua, tek tada je
Trnjancima poeo pravi rat. Vie nije bilo Suzane da ih tjei.

Bio je ljut, ae su zveckale od njegove ljutnje, a kad bi neto htio naglasiti, mijenjao
je naglasak i intonaciju, pa bi nastavio govoriti kao da se nikada i nije spustio s
Grmea i Kozare, onim tekim i tvrdim krajikim vokalima. Tada se Hlapi Amidi
pretvarao u bosanskoga divljaka, u onu posebnu vrstu ovjeka koja u Bosni jedva da
postoji, ne sree se esto, a normalan svijet takvima se sklanja s puta, jer gdje je
njih, tu je i belaja, ali je ista vrsta ljudi izvan Bosne neoekivano esta, tako da je u
Zagrebu lako pomisliti kako su svi Bosanci takvi. Oni dolaze dobri i pitomi, silaze s
vlaka na periferijskim kolodvorima i odmah se prihvate svakoga posla, rade kao
najtei radnici u paromlinu, ue za vozae tramvaja, prenose vree sa cementom i
pijeskom, ali ve nakon nekoliko mjeseci mijenjaju narav, poinju psovati kao
koijai, otriti rijei i naglaske kao da ih pripremaju za rat i initi opaine kakve im
u njihovim bosanskim selima i varoima nikada ne bi na pamet pale. A zapravo se
ponaaju onako kako se to od njih i oekuje, jer su doli iz divlje pokrajine, u kojoj
jo uvijek caruje endemski sifilis, ene se rijetko peru, a mukarci su poput kauboja
na Divljem zapadu, samo to se slue akijama, a ne revolverima. Prilagodljivi kakvi
po prirodi jesu, Bosanci se u Zagrebu prilagoavaju predrasudi koja o njima postoji.
287
Kako se od konobara oekuje da bude fin s gostima, kao pediker, damski frizer i
modist, da viceve o Bobiju i Rudiju pria barem tako vjeto kao to je to radio
Zdenicin mesar, i da bude diskretan poput dubrovakog urotnika, Lazar umije
govoriti kao da svaku svoju rije prevodi s njemakog, uz mekane zagrebake
naglaske, istih i otvorenih vokala, u kojima se, kao i u svakom drugom govoru,
korijeni mentalitet. Reklo bi se da je roen u ovome gradu, da su mu djedovi i
pradjedovi bili Zagrepani i da su za njega i sve njegove ve i Sesvete bile daleki
istok. Takav je Lazar dok god posluuje goste, na tri prsta pronosi tacnu punu aa i
boca, uvija se i provlai izmeu stolova, poput pederasta koji je krenuo na Figarov
pir, ali im se birtija isprazni, pa tako prestaje njegova konobarska funkcija, Lazar se
u trenutku mijenja i pretvara u krajiku prznicu i mranog zaviajnog fanatika koji je
u ratu sa svijetom u kojem ivi.
Nisam ga dalje ispitivao o Suzani, bilo mi je ao to sam i ovoliko uo, utio sam, pio
rakiju benzinovau i traio nain da odem. Birtija je i dalje bila prazna, Lazar je
ponovo brisao iste ae, krpom sklanjao nevidljive mrvice sa stolova i slagao stolice,
nije bio u stanju istovremeno mirovati i utjeti. inilo se kao da smo u svai. Preda
mnom je bio bokali s kvarat rakije, znao sam da se ne mogu dii prije nego to
popijem barem pola od toga, jer bih tada morao neto objanjavati, pa bih, umjesto
da laem, rekao da mi se gade i on i njegova birtija i da je velika teta to ga ustae
nisu doli glave. Gori je od njih, Hlapi Amii, jer kurvom naziva Suzanu koja je
oajnicima kuhala pileu juhicu i dvorila ih termoforom. Tako bi mu valjalo rei, ili
popiti benzinovau i mirno otii. Gledao je u moj bokali i procjenjivao koliko u
izdrati. Znao je to mislim, i bio je uvrijeen.

Onda su nagrnuli radnici. U nekoliko minuta birtija je bila ispunjena sivomodrim

radnikim kombinezonima, predratna proizvodnja, koji su skrojeni i saiveni po
nalogu ministra predsjednika Milana Stojadinovia. Po dva kombinezona za svakog
radnika u kraljevini, da bi proletarijat bio uredno i jednoobrazno obuen, jer je
Stojadinovi vidio kako to lijepo izgleda u Treemu Reichu. Zaustavljena je
proizvodnja u tvornicama konfekcije, izdate su izvanredne zapovijedi kao da je ratno
stanje, i svi su ivali radnike kombinezone. Tako se ministar predsjednik borio
protiv komunistikoga utjecaja na radnike mase, ali i protiv britanskih skretanja
princa namjesnika Pavla. No, bio je razoaran kada su se na njegovim mitinzima
pojavile tisue ljudi u tim kombinezonima. Iako su u jedan
288
Gloria in excelsis
maui desnicom rukom, nisu to bili njemaki radnici, odreda visoki i plavi,
izduenih lica i bistrih pogleda. Kada je vidio kako je kvrgav, grbav i aren njegov
narod, kako su uljivi i oerupani, jedni visoki, drugi maleni, jedni nosati, drugi bez
noseva, Slaveni, Cigani, Cincari, Turci, Mongoli koji su Kublaj-kanu ispali iz teleaka,
Sasi, Goti i Vizigoti te pokoji Egipanin i kepec ukaste koe i kosih oiju, kao da
je juer doplovio sa Formoze, kada je vidio da pred sobom ima bagru kojoj je
nemogue odrediti rasno porijeklo, Stojadinovi se duboko razoarao u politiku. U
rezignaciji i progonstvu doekao je rat, a iza njega i njegovoga mandata ostali su
sivomodri kombinezoni, koji su nadivjeli Kraljevinu Jugoslaviju, a zatim i Nezavisnu
Dravu Hrvatsku, Titovu partizaniju i Nedievu upravu. Vjerojatno e nadivjeti i
ove ljude u birtiji Hlapia Amiia, koji pod Lenjinom, Titom i Staljinom mahnito
lou hercegovaku benzinovau, a konobar im odreuje mjeru pristojnosti, ustrajan
u pokuaju da ih kultivira i iz glava im izbrie sjeanja na kurvu Suzanu. Ako se ne
budu ponaali kako pristoji radnikoj klasi Zagreba i komunistike Jugoslavije, u
ponedjeljak nee biti otvorena menza tvornice vagona.
Bio sam pijan kada sam izaao van. Oko mene su igrale radnike prizemnice,
sudarao sam se s drvoredom na Zrinjevcu, nad glavom su mi se sklapale tamne
austrougarske zgrade, izgledale su poput ukraenih svadbenih torti koje su prole
kroz dimnjak, a u Zvonimirovoj me je zaustavila nona patrola. Neto su me pitali,
ali ih nisam razumio. Onda oni nisu razumjeli mene, pa smo tako neko vrijeme
razgovarali. Vidio sam da se ljute, ali nisam razumio razloge njihove ljutnje.
Pokuavao sam im objasniti da je sve u redu, idem u bazu na spavanje, jer sam
malo popio, ali oni to, moda, ne primjeuju, jer vonjam na benzin, a ne na alkohol.
Pokuavao sam prijaviti pekulanta i vercera Amii Lazara, govorio sam im da e
ga lako prepoznati, jer je pljunuti egrt Hlapi, na ta su me oni poeli odgurivati
od sebe. Kada sam pao na lea, redarstvenici su otili, a ja sam ih dozivao da mi
pomognu da .ustanem.

Trebalo je vremena da se osovim na noge i nastavim prema Borongaju. To vrijeme

due je trajalo nego prethodnih deset godina. Legao sam u postelju s osjeajem da
sam due od pola ivota pijan. Nisam se sjeao drugih okusa osim okusa benzina.
Probudio sam se u prvi oblaan dan ovoga ljeta. Oko postelje su se vrzmali oznojeni
mukarci, goli do pasa. Kad bi se sudarili, ula se tiha, nikom upuena psovka.
Inae su utjeli, kao to vazda ute, i
289
Bosi tabani lijepili su se za linoleum, svijet je bio blago zaljuljan, trebat e vremena
da se svaka stvar vrati na svoje mjesto. Sluao sam pljusak po limu umivaonika,
gurao glavu pod mlaz i mislio kako bi bilo dobro sad se nai ispod vodopada na
Kravicama. Okolo hercegovaki kamenjar, cvre cvrci i mirie osuena trava, a
odozgor, s vrhova svijeta, padaju teke krupne kapi, razbijaju se o lubanju i tjeraju
me da viem.
Dok sam stajao nad umivaonikom i meditirao o vodopadu, nisam znao da me vani
eka Feliks Schleicher. Opet je bio u svijetlom kinom ogrtau i sa eirom na glavi.
Doao je vidjeti kako sam, jer sam noas izgledao strano. Ne bih se nikad digao s
asfalta u Zvonimirovoj da mi on nije pomogao i da me zatim nije pod ruku vodio sve
do Borongaja. Kae da sam ga preklinjao da me pusti, da sam iz depa vadio
novanik i nudio mu novac i da sam govorio ono to sad vjerojatno ne bih htio uti,
ali jednom mi mora ispriati
Izgovorio je to kao da smo u meuvremenu postali prijatelji, normalno je da emo
se ubudue viati, pa e doi i to - jednom, kada e mi ispriati priu koju sam
zaboravio. Gledao sam ga kao to zarobljenik gleda u straara koji mu je obeao
prenijeti pismo.
Joso Lianin mi je skuhao veliku alicu cikorije. Pio sam je ne-zaslaenu, dok je on
veselo trljao rukama, kao da je moj mamurluk posao koji valja obaviti:
teta to nije sezona kiselog kupusa, pa nema rasola, jer od rasola boljeg lijeka
nema. Od rasola i od janjee orbe na kiselo. Eh, kakva se prije rata janjea orba
pripremala u Gospiu, kod moje tetke Mande! Mrtvi su iz groba ustajali da je
probaju, i nije im poslije bilo teko nazad u zemlju. ta bi im jo od ivota i trebalo
nakon to pokuaju Mandinu orbu. Nita, brate, nita! A gore ti je u ono vrijeme
bilo skupiti prnje, pa poi u Ameriku, nego umrijeti u Gospiu. Jer u Americi, sokole
moj, nema janjee orbe na kiselo, govorio je Joso i pogledavao Feliksa Schleichera.
Oekivao je da mu ovaj neto odgovori na temu rasola i Mandine orbe, pa da uu u
priu i da Joso polako sazna tko je taj ovjek koji ne izgleda ni kao partizanski oficir
ni kao drug iz sreskog odbora.
Moj prijatelj, rekao sam, znameniti na violinist. Nastupao je po cijeloj Europi,
poloio lenjingradski konzervatorij.

Oooo, pa meni je velika ast, radovao se Joso, i dugo nije isputao Feliksovu
desnicu. Kao da e mu iz rukava istresti lanu kartu.
Svirao ie i pred drueom Staliinom. uveni koncert Tliia Caiknv290
gloria in excelsis
od ganua. Plakao je, moj Joso, drug Staljin usred moskovske opere. A oko njega
muk, nitko da pone pljeskati. Ne zna to ih je vie potreslo, nastup maestra
Feliksa Schleichera ili suze velikog vode.
E, pa ako ste rasplakali vou svjetskoga proletarijata, onda..., Joso se nije mogao
sjetiti to onda. U glavi mu je i dalje bila samo Mandina janjea orba.
Onda bi ti mogao skoknuti do onih tvojih Cigana po violinu, pa da nam maestro malo
svira.
Feliks me je zaprepateno gledao. Nije znao jesam li poludio, pa umislio kako je on
slavni violinist, ili ga kanjavam zbog neega to je uinio, zato to me je juer opet
pratio ili zato to mi, ovako mamurnom, naprosto nije drag. O da, mili moj, tako si
lijepo pjevao Gloriju, a sad emo vidjeti kako svira violinu. Ama, Sreki, to to
govori? Nikada nisi violinu drao u rukama? E, pa to zbilja nije mogue. Mama te
nisu dali u muziku kolu? Sramota, moj Felikse, ba sramota. Mogao si danas biti
drugi Zlatko Balokovi, ivjeti u New Yorku, nastupati u amerikanskim mjuziklima, i
da te ne bude briga to se u domovini zbiva, a ne da radi kao zadnji zbir i piclov,
komunistiki eirdija u pratnji britanskoga zrakoplovnog oficira, kroninoga
oajnika, koji je jutros jo i mamuran.
Ne, nisam mu nita rekao. ekao sam da prvi progovori, a imali smo vremena koliko
smo htjeli. Josi e trebati barem dva sata da na Peenici nae violinu i vrati se
natrag. Zakljuao sam vrata da netko ne ue dok gazde nema, pio sam cikoriju,
mrgodio se zbog njezine gorine, i uivao. Vani je poinjala kia, ule su se prve
kapi po prozorskome limu. Feliks se osvrnuo prema prozoru, i tako ostao. Mislio sam
da gleda van, sve dok mu se nisu poela tresti ramena.
Jecao je kao djevojica. Kata imi iz Gradine Gornje, od ae pokojnoga imuna i
matere koja se zove mater i nikako drukije, na eljeznikoj stanici u apljini. Izali
smo iz vlaka da otac protegne noge, bila je ljetna no, malo pred jutro, vlak prema
Sarajevu kasnio je sedam sati, jer se u Popovu polju dogodila neka nesrea. Nikoga
nije bilo na peronu, osim to je na klupi, u uglu ispod sata, jecala djevojica
obuena u bijeli krizmeni haljetak. Otac joj je priao i pitao je kako se zove, odakle
je, tko su joj aa i mater: Kata imi iz Gradine Gornje, od ae pokojnog
imuna i matere koja se zove mater. Traio je efa stanice ili skretniara, ali sva su
vrata bila zakljuana i nikoga nije bilo. Vlak je polazio i morali smo je ostaviti.
Predloio sam ocu da je povedemo sa sobom u Sarajevo. Rekao je

291
Imao sam etiri godine i bio sam siguran kako otac lae. Dok me je ubacivao u
vagon, mislio sam da e se to i meni jednom dogoditi. Ostavit e me, kao to je
ostavio Katu, jer je vlak polazio i jer su mu bile vanije nae torbe nego djevojica.
Iako je vie nikad nismo spomenuli, zapamtio sam Katu imi iz Gradine Gornje, od
ae pokojnog imuna i matere koja se zove mater. I umirao sam od straha kad
me je, nekoliko godina kasnije, u slinom bijelom haljetku vodio na krizmu.
Nije me tog trenutka dirnuo Feliksov jecaj. Prije bi se reklo da sam uivao u
uspomeni, koja, istina, nije bila sva lijepa, ali nije bila ni toliko runa. Kao i druge
uspomene, bila je vana jer je bila moja. Ali nakon to se Feliks smirio i konano
progovorio, ta injenica promijenit e smisao. Ljudi nam katkad uu u uspomene,
postaju dio neega to se dogodilo prije njih, pa je tako i Feliks Schleicher naselio
prizor puste eljeznike stanice u apljini. Nije postao Kata imi iz Gradine Gornje,
ali njegov se duh naao u blizini.
Priao je o svojoj brai, Hinku, kolskome gimnastikom prvaku, i Silveku, kojemu
kola nije ila pa je otvorio peatorezaki obrt. Otpoetka nita nije dobro ilo. Tata
je elio da Silvek ui za odvjetnika, a mama je bila protiv toga, jer da se fikali uvijek
daju u politiku, politika je opasna, vidi kaj se dogodilo Radiu, vidi kak je doktor
Paveli, fini gospon, moral u emigraciju, a moglo im je obojici biti furt dobro da su
poli u arhitekte. Neka Silvek bude arhitekt! Tako su se svaali, pa bi se skoro i
potukli, a Zdenica ih je razvaala. Stala bi izmeu njih i kriala kao paun, cvilila
kao mi i dreala kao Radio angaj na tatinom Grundig aparatu, a trojica brae bi
sjedili svaki u svome uglu, pravili se nevidljivi i ekali trenutak kada e mama
udariti tatu. Ona je bila jaa, ali on je bio tvrdoglaviji. Saekao bi da mama zavri,
da iznese sve argumente protiv fikalskoga posla i politike, pomno opie
krvoprolie u beogradskoj skuptini i to kako se doktor Paveli sa enom i troje
djece potuca po Italiji, gdje je vie gladan nego sit, a kad bi joj ponestalo daha, on bi
mirno ponovio da e njegov Silvek uiti za odvjetnika i da e otvoriti kancelariju u
Prakoj broj pet. Zato ba tamo, nikad se nije saznalo, ali Praka broj pet je zbog
neega bila tatina mitska adresa. A kad bi spomenuo Praku pet, mama bi skoila s
otomana i grabila to god joj se nae pri ruci i udarala po njemu. Zato je Zdenica
uvijek sklanjala sa stola i kredenca teke kristalne pepeljare, zdjelu za voe i zdjelu
za oko292
Gloria in excelsis
bronanu bistu Vatroslava Lisinskog, staklenke rainog dema, sve to bi se nekome
moglo baciti u glavu, ili ime bi se slabijega moglo izudarati. Mama se udila zato
to Zdenica radi, jer im bi je proao bijes i im bi se prelo na neku dragu temu,
koja se ne tie budunosti trojice sinova, a pogotovu Silvekove, pretvarala se u
dragu osobu, u finu gospou Schleicher, koja vodi rauna o svakoj izgovorenoj rijei

i cijeli svijet, ukljuujui i mua, dri na odreenoj distanci. Sjeala se Bronsteina i

Vukotinovia, pa doktora Alberta Alkalaja i njegove gospoe Elfride, Rudija Filipia i
njegove brojne obitelji, ak i pokojne gospode Roze, ama skoro cijele Salate, na kojoj
su djeca persirala svoje roditelje. To je bilo tako normalno, uzdisala je mama, ali
onda je doao rat, s ratom i glad, dola je ta prokleta panjolska gripa, nakon koje se
sve promijenilo. Umrla su sva dobra djeca, Bronsteini su se odselili u Be, stari
Vukotinovi se propio, a roditelje je poeo hvatati strah da e nadivjeti svoje
sinove i keri, pa je iz tog straha nastala pretjerana bliskost, iezlo je potovanje
prema starijima, tako da u cijelom Zagrebu vie nije bilo djeteta koji bi ocu i majci
govorio vi. Mama bi se svaki put rastuila kad se toga sjeti, tata bi je tjeio, a trojica
sinova su sjedili svaki u svome uglu, pravili se nevidljivi i ekali trenutak kada e
mama odluiti da obnavlja stare obiaje.
A zapravo je Hinko bio njezina prava uzdanica. Snaan i vi-ljast, djeak od gume,
okretan kao zvrk, tako da se do smrti dvoumila hoe li ga dati u gimnastiare ili bi
Hinko, ipak, trebao biti baletni majstor. Dok je vrijeme jo sporo teklo, i inilo se da
je jo juer kajzerandkenig udarcem ekia dovrio uto kazalite, i tako odredio
mjesto po kojem e se gospoda prepoznavati, mama je bila sigurna da e Hinko
proslaviti hrvatski balet. Ali kada se vrijeme naglo ubrzalo, pa su stizale vijesti o
Slovencu Stukelju, koji je na olimpijadama pobjeivao najvee svjetske portae,
mama je uzdahnula i priznala da je Hinko po svemu Stukeljev sin. Listala je
njemake urnale i gledala fotografije mladia u trikoima, kojima se ocrtavao svaki
mii na tijelu, dok su visili na racama ili letjeli po drvenome konju, a na grudima
im je blistao hakenkreuz, znak koji je u tom brzom vremenu obiljeavao svaku doista
veliku stvar. Obiljeavao je muku snagu i ensku ljepotu, beskrajne iste gradove,
graevine pred kojima zastaje dah, budunost koja je dolazila odabranima,
budunost u kojoj e nestati svega to je malo i nevano, runih
haliina

krriPnih lutaka i rwT-oti-*iL-a Imia cn mn\i^i

^aL-4-n+- La

293
mjesenica, nestat e nepravde, Boga koji svakodnevno plai svoje stado i
siromaha, nestat e, pod tim hakenkreuzom, onoga to mama ne zna opisati, ali joj
stvara osjeaj da je besciljno potroila mladost. Ne, nije ona voljela Hitlera, ali
vrijeme je prebrzo teklo, hvatao ju je klimakterij, pa je zaboravljala na balet. Hinko
e ipak biti gimnastiar! No, im bi vrijeme ponovo usporilo, pa se mjesec ili dva
izvan Zagreba ne bi dogodilo nita vano i veliko, mama je opet fantazirala
0 baletnome majstora.
A Feliks, to emo s Feliksom? On je bio neeljeno dijete, dijete straha. Trebao se
roditi kao nakaza, jer je mama u treem mjesecu trudnoe preboljela vodene
kozice pa su doktori tati rekli da e mama roditi neto to e, sreom, umrijeti
brzo. Ili e na svijet doi mrtvo. Nedostajat e mu pola glave, rodit e se
rascijepljene eljusti

1 bez oiju, u grudima e mu umjesto srca i plua biti pilee iznutrice. Neka
umjesto djeteta oekuju ruan san, koji e trajati kratko i nee ostaviti nikakvog
traga. Takva se bia ne krste po roenju, niti se sahranjuju na groblju.
Meutim, kada je mama iz sebe izbacila dijete koje je izgledalo kao sva draga djeca,
tata je povjerovao da se dogodilo udo, vodene kozice nisu ostavile traga i dao mu
je ime Feliks. Ali ona ga nije htjela u svojoj blizini. Neka joj Feliksa ne prinose
grudima, jer e ga zadaviti. On samo izgleda normalno, njegova nakaznost je samo
dobro skrivena, u njemu je prokletstvo variela, odvratan bolni svrab, koji mora
razjesti plod u utrobi. Doktori su tako rekli, a mama je doktorima vjerovala, kao to
je vjerovala i arhitektima, i pomirila se s tim da u sebi nije nosila dijete. Uzalud su je
uvjeravali da grijei i da je s Feliksom sve u najboljem redu. A to su joj govorili i
doktori, i Zdenica, i veleasni Frantiek Ruda, bolniki kapelan, ali ih je morala
sluati i podnositi, trpjeti svoju muku i preputati se zlostavljanju onih koji nita
razumiju, jer se ne radi o njihovoj utrobi niti o nakaznome plodu njihovih utroba. Ali
kad bi joj tata poeo govoriti da je Feliks dobro, da skoro i ne plae, mirno spava i s
dva mjeseca izgleda kao dvostruko starija djeca, mama bi se izbezumila. Vikala je
da su se tresla bolnika stakla i proklinjala dan kada je srela tatu. Nije mogla shvatiti
kako je malo razumijevanja u ovjeku koji bi joj trebao biti najvea podrka u
ivotu, koji bi je trebao braniti od svijeta i kojem bi ona trebala biti vjerna i pokorna.
Ako je prije Feliksova roenja i vjerovala da e joj on biti mu iz Svetoga pisma, i da
e ona njemu biti ena koiu ima Dravo kamenovati ukoliko hludnn sapriiei
294
Gloria in excelsis
oltar, nakon tih dana i mjeseci shvatila je da od toga nee biti nita. Bog ju je
kaznio sitnom umskom ivotinjicom u tijelu odrasloga mukarca. Umjesto da
jednostavno cijue ili keve, ta ivotinjica neprestano moli da je se saslua. A kad
mami ponestane daha, i vie ne moe vikati, ivotinjica samo ponavlja ono to je
ve stotinu puta rekla, ono to mamu izluuje, ono zbog ega je vie nitko ne gleda
kao hrabru i dostojanstvenu gospodu, kako su je gledali dok je ulazila u bolnicu da iz
sebe izbaci nakazu. Za sve je postala luakinja, asne sestre se krste kada prolaze
kraj njezine postelje, doktori joj se vie i ne obraaju, nego je pregledavaju,
prevru, pipkaju i bodu, kao da nije pri svijesti ili kao da je mrtvo tijelo u prosekturi.
Feliks je imao est godina kada je nastupila kratka sezona kajanja. Gledala ga je
kako u vrtu igra s kornjaama. ui okrenut leima, glava mu jedva izviruje iz
duboke trave i razgovara s gospodom Subi i gospodinom Karamfiloviem.
Nagovara ih da promole glave iz oklopa, jer treba poi na sprovod gospodina
Ferdinanda. Ako zakasne, izbit e veliki skandal! Feliks kopa rupu u zemlji i pjeva:
Boe sveti, ti to spasi svega tvoga, molim ti se za ovoga naeg brata...

Izmislio je svoju pogrebnu molitvu i sahranjuje velikog zelenog skakavca, gospodina

Ferdinanda, kojega je mama jutros nala mrtvog na prozoru meu mauhicama.
Nakon to je dlanovima zgrnuo zemlju, i oblikovao humku iznad koje postavlja suhi
lovorov list umjesto kria, Feliks die pogled prema nebu i jo jednom pjeva:
Boe sveti, ti to spasi svega tvoga, molim ti se za ovoga naeg brata...
Nije ga prvi put ula kako lijepo pjeva. Niti je to bila prva pjesmica koju je izmislio.
Kad god je neka pjesma nedostajala, Feliks bi je izmiljao. Ali prvi put kada je
sahranjivao gospodina Ferdinanda, mama je pomislila da je, moda, zgrijeila prema
sinu. Nikome se nije mogla povjeriti, jer je nitko ne bi razumio, kao to nitko nije
razumio ni njezin uas pred nakazom: Bila je sama kao gospodin Ferdinand meu
mauhicama.
Mama je spakirala dvije putne torbe, za sebe i za Feliksa, tati je rekla da se vraaju
za sedam dana, ali mu ne moe rei kamo idu. Tata je bio tuan, mislio je da ga ona
zauvijek ostavlja. Sebi je, kao kaznu Boju, uzela malu nakazu, a njemu ostavlja
Silveka. Da sve bude naopako, i da svatko svoj ivot nosi kao preteak teret. Htio ju
je nagovarati da ona povede starijega sina, a njemu ostavi mlaeg, ali nije se
295
u vrtu ispod trenjinog stabla, i gledao je Zagreb, tisue malih i velikih kua,
nadajui se da u nekoj od njih ima nesretnijih ljudi od njega.
Najprije su se deset sati vozili u vlaku. Feliks je jeo kifle s maslacem i prakom
unkom. Prvi put je okoladnih bombona smio pojesti koliko je htio. Ako nije jeo,
onda je spavao. A ako nije ni jeo ni spavao, onda bi ga mama zamolila da pjeva.
Sto jest jest, ko slavuj!, govorio je veliki crni ovjek s ogromnim brkovima. Feliks bi
nakon toga otpjevao jo jednu pjesmu, a mama je bila ponosna. Toliko ponosna da je
nepoznatog crnog ovjeka upitala odakle je.
Iz Jaske, odgovorio je, Milutin Stanojevi-Zivanevi, konjo-gojac i geograf.
Mama je bila iznenaena da se netko bavi s dvije tako razliite profesije, ali on joj je
onda rekao kako bez konja ne bi bilo ni geografije. Planine bi bile bez imena, jer im
se ljudi bez konjske pomoi nikada ne bi pribliili, rijeke bi bile neprelazne granice, i
ne bi se znalo ega ima na drugoj obali, jer ih ljudi bez konja ne bi mogli pregaziti, a
drumovi ne bi bili izgraeni, jer ta e ti drumovi ako nema konja da te niz
drumove nosi. Zato se svaki konjogojac koji dri do sebe mora baviti i geografijom.
To je pitanje potovanja prema konjima i svemu onome to su konji stvorili,
pouavao je crni ovjek mamu.
Ona je bila oduevljena. Prvi put je putovala tako daleko.

Izali su u Sarajevu, crni ovjek se duboko naklonio, mami poljubio ruku, a Feliksa
potapao po ramenu i rekao mu kako je siguran da je u vlaku uo novog Carusa.
Sarajevska eljeznika stanica bila je kao i sve druge eljeznike stanice, osim to je
sve bilo puno udno obuenih ljudi. Neki su okolo hodali umotanih glava, kao mama
kad je jako boli glava. Ali uz stanicu je bio veliki ringipil, cirkus sa slonovima i
tigrovima, zid smrti, kua straha, stotine utih i crvenih arulja, brda eerne
vune...
Mama je rekla: dobro, umorni smo, dugo smo se vozili, ujutro nastavljamo put, ali
ipak idemo na ringipil. Feliks je bio izvan sebe od sree. Ponirao je i penjao se,
padao je kao u snu i rastao u nebo kao din iz Aladinove svjetiljke, a zvijezde su
sjale i gore i dolje, nestalo je zemlje, iezao je svijet u kojem smo juer bili, a Feliks
je vritao iz sveg glasa, i nitko mu to nije branio. Mama se samo smijala, kao da nije
mama, nego je netko drugi, koga Feliks nije poznavao, iako je znao da sigurno
postoji.
T>^U..A;~

.. <~\t- : U: J ----ili 1---->c------

296
gloria in excelsis
da takve postoje. Voza je na glavi imao crnu apku, a na ramenima zlatne epolete.
Zvidukao je talijanske arije, a mama je pogaala iz kojih su opera. Potom su
prelazili most preko velike rijeke, pa su se uspinjali uz klisure, sputali prema suncu i
vozili kroz najcrnje tunele na svijetu. Bili su tako crni da je Feliks pomislio da postoje
ljudi koji te tunele pune mrakom.
Olovo, rekao je voza. Feliks se probudio i ugledao krieve. Nosili su ih ljudi koji su
izgledali kao da se nikada ne odmaraju, ne spavaju i ne odlaze u nedjeljne etnje.
Nemaju trenju pod kojom e sjediti, ni zrcalo na nahtkasli. Da imaju zrcalo,
pogledali bi se u njega i vidjeli bi kako su umorni i stari. Odmorili bi se umjesto da
cijeli ivot nose velike drvene krieve. Okolo je sve bilo puno ena u crnini koje nisu
zatvarale usta. Neke su se neprestano molile, a druge su samo brbljale o bolesti i
svakakvim nesreama, iako ih nitko nije sluao, niti su one koga sluale. A onda je
naila povorka s kipom Majke Boje, i svi su se poeli krstiti. Feliks je gledao u lice
Marijino, koje je bilo kao lice djeje lutke, s malenim uskim usnama crvenim kao
drvena bojica, a kada se okrenuo prema mami, vidio je da ona klei sklopljenih ruku
i plae.
Tog trenutka je njegovoj srei doao kraj. Otkako su u Zagrebu uli u vlak, pa sve
do tada, Feliks Schleicher je ivio najljepe doba svoga ivota. To doba je, moda,
trajalo kratko, jedva dvadeset etiri sata, ali dovoljno da bi mogao rei da je u
ivotu bio sretan.

Koljena su joj bila krvava od kamenja na kojem je kleala predajui Majci Bojoj
svoju muku. Oi su joj bile isplakane, lice po-dbuhlo, a dua prazna. Moda i nije bila
prazna, moda se nakon svih ovih godina Feliksu to samo ini, ali ono to e se
dalje dogaati, potvrivalo je da mama nije trebala ii u Olovo. Nikome nije time
uinila dobro. U vlaku mu vie nije davala okoladne bombone, nije ga molila da
pjeva, niti je razgovarala sa suputnicima. Gledala je kroz prozor kao da je odjednom
ostala sama i zlovoljno se vraala svome miru. Od Majke Boje dobila je oprost, ona
ju je razumjela, pomogla joj da ustane i obrie koljena, pouila je da nas na ovome
svijetu nitko osim Nje i dragoga Boga nee razumjeti. Mama je u Majci Bojoj nala
snagu da nastavi svojim putem.
Oslobodila se krivnje to je roenoga sina osjeala nakazom. Ali nakaza nije
zauzvrat priznala svoj dio krivnje.
Plaila se da Silvek ne zapadne u loe drutvo. Bdjela je nad
nip^ovim nt7nim (inrnn'ma Vr\ii cn mn7/lo r\Arofit nol-o ci-i-ricr*a yin_
mama, gotovo tipina u dugoj povijesti mamstva i materinstva. Ali za Feliksa se vie
nije brinula, nego je slavila njegove sitne djeje katastrofe. Svaki nagovjetaj
propasti, svaku krivu rije, prazan pogled ili kamenom razbijen prozor, doivljavala
je kao svoju pobjedu.
Eto vidi!, govorila je tati kada bi se Feliks iz kole vratio razbijene glave.
Eto vidi!, govorila je kad bi zapeo preko praga, pao i razbio vanu.
Eto vidi!, govorila je kad bi se iz kole vratio sa slabom ocjenom.
Eto vidi!, govorila je kad se po Salati poelo priati da je Feliks vien na sindikalnim
demonstracijama.
Eto vidi!, govorila je malo pred smrt, kada je Feliks pomogao djevojci Nives Kamhi
da nosi torbu sa stvarima koje je smjela iznijeti iz kue. Nives je imala utu zvijezdu
na grudima, a Feliks je do tada nije ni poznavao.
Eto vidi kako je neto bolesno u tom djetetu.
Ja vie nita ne vidim, rekao je tata i spustio njemaku Bibliju na stol. Vie mi
nijedna dioptrija ne moe pomoi. Najbolje bi bilo da i ne otvaram oi kada se
probudim, smijao se.
Nakon to je umrla, stalno se smijao. ivot je minuo kao kratak uas, trenutak
dekoncentracije, bol u bubrezima. Vie nije bio kriv to je Silvek samo peatorezac,
a ne advokat. Nije bio kriv to hre i nema novaca kao gospodin Flamberger,
Lamberger, kako li se ve stari zelena zvao. Nizata tata nije bio kriv, pa se mogao
stalno smijati, i nije mu teko padalo kad je na kraju oslijepio. Doivio je to kao
sitnu, ali nipoto neumjesnu alu Gospodinovu. Tih je mjeseci svake veeri

razgovarao s Njim. Vie Mu je zahvaljivao na trenucima blagosti i spokoja, koji su se

redali jedan za drugim, tako da se tati uskoro inilo da njegova srea due traje od
svih drugih srea za koje je uo, nego to Mu se molio, iskao, traio i preklinjao,
kako to vjernici esto ine. Tata se, zapravo, vie nije mogao sjetiti elja koje bi bilo
umjesno uputiti Bogu. Nije se sjeao ni onih drugih elja, koje bi upuivao ivima,
svojim sinovima, ili Zdenici, ili nepoznatima koji su tapkali u tatinom mraku,
sudarali se sa starim ormarima, razbijali ogledala i kristalne zdjele, i dizali neopisivu
dreku i viku.
Ve se i u snu smijeio. A kada bi ga probudila lupa i dreka njegovih ukuana,
postavljao je udna pitanja na koja nitko nije htio
1______
298
Taje li mu, moda, da su i oni oslijepili, pa se zato sudaraju sa stvarima i viu jedni
na druge? Ne trebaju mu tajiti, jer sljepoa nije nesrea, nego je Boji blagoslov.
Da je to ranije znao, svijetom bi iao zatvorenih oiju. Otvarao bi ih samo u
specijalnim prilikama, pri odlasku u kazalite, na sprovod ili svadbu. Oi su kao
sveano odjelo. Ne valja ih svakodnevno koristiti.
Zato se ljute na njega?
Zato ga nagovaraju da jede ako nije gladan?
Kako to da pele toliku zuje i zvrndaju, a Hinko veli da su obrali trenju?
Moda bi Feliks tati i odgovorio, ali njegovi odgovori su bili takvi da ih ni sam ne bi
htio uti. Zato je u nedjelju ujutro sjeo za radni stol da sastavi popis svega onog to
tata nije vidio jer je izgubio vid. Do ponedjeljka je ispunio sedam araka trgovakog
papira i jo nije bio gotov. Zaspao je od umora, a Zdenica ga je ogrnula maminim
ruskim alom po kojem su bile iscrtane velike crne i crvene rue. Probudila ga je
lupa po stepenicama, to je gospoa Horvatinek trala da nae doktora, jer se neto
strano zbiva s tatekom.
Gospon tef je najprije hripljao, pa je itao, pa je kolaio oi, tako da se Zdenici
inilo da e mu iskoiti iz duplji, a gospoa Horvatinek je govorila - mila, to ti je
fras, moj Gabrek je od frasa hmrll Potom se utiao i umirio, pa je Zdenica rekla Bogu hvala, gospodinu je lake, ali gospoda Horvatinek je sumnjala da mu je ba
lake, i prislonila je uho uz njegove grudi. Bogme, kuca, rekla je, ali se prevarila, jer
to to je ula nije bilo tatino srce. To je bubnjalo, poput stotinu praumskih
uroenika, njezino roeno srce. Tek kada se gospon Stef poeo hladiti, Zdenica je
shvatila to se dogodilo, a gospoa Horvatinek je potrala po doktora.
Bila je tako glasna da se Feliks probudio. Preko obraza mu se otisnuo posljednji od
nekoliko tisua paragrafa tatine sljepoe. Da je u trenucima tatine smrti netko

ostao miran, pa da se potrudio zdesna nalijevo proitati to pie, vjerojatno bi

pomislio da je Feliks izgubio razum.
Posljednji paragraf glasio je:
Tata ne vidi kako tonu Zdenicine buhtle, pa se pretvaraju u palainke.
Kako je tefan Schleicher tog ponedjeljka bio definitivno mrtav, to su ubrzo
potvrdili doktori Mikuli i Kobler, Feliks nikada nije
299
svijeta, koje su nastupile otkako je tata izgubio vid. Gospoda koja su etala Ilicom, a
tefan Schleicher ih je pozdravljao kao stare prijatelje, bankovni slubenici, advokati
i specijalisti za uhogrlonos, ljuljala su se na borovim gredama, slobodno visei o
svojim gospodskim vratovima. Mara Pavelika prolazila je Gornjim gradom, drei
Poglavnika ispod ruke, a na glavi joj se koila nova frizura, hladna trajna u
parikome kalupu, ista onakva kakvu se trideset i neke moglo vidjeti na glavi kraljice
Marije. O toj su frizuri ozbiljno raspravljali zagrebaki akademici, sve sama oporba
ustakome samovladu i divljoj mladosti Dide Kvaternika, i zakljuivali, sasvim
ozbiljno, kako se u rasporedu i konfiguraciji vlasi Mare Pavelike sluti budui uklon
Nezavisne nam Drave Hrvatske prema Englezima i saveznikoj koaliciji. Tata to ne
vidi. Kao to ne vidi ni vojskovou Slavka Kvaternika, generalski soj neprealjenog
nam cara i kralja Franje Josipa Prvog, kako nekoliko mjeseci ranije odstupa s
dunosti, a novine piu da je rasporeen na visoku diplomatsku dunost, iako mu se,
vojskovoi, dvojica likih logornika smiju u lice, pred okupljenim narodom na
Markovu trgu. Tata ne vidi prazni pogled Kvaternikov, iz kojega je iezla svaka
oficirska strogost i austrougarsko visoko dostojanstvo, i sluti se tek tupost ostarjelog
stenjevakog ustera, kojega su razmetni sinovi istjerali iz njegove radnje, pa sad ne
zna da li da se baci u Savu ili da izae pred katedralu s ispruenim dlanom i uz ifru
Isusova imena zaziva milostinju. Tata ne vidi profesora doktora Guidu Stallbacha,
koji je pred rat bio izbaen iz slube, jer je u trenucima delirium tremensa napao
studenticu, viui - Persida, podaj mi sel, iako se studentica uope nije zvala
Persida. Ne vidi Stallbacha koji je prestao piti, deblja se iz dana u dan, pa mu vojne
velje svakoga tjedna ivaju novu uniformu, ali on svejedno poziva hrvatsku mlade
u juri na Staljingrad, da slome kimu boljevikoj nemani i time dokau kako rod
horvatski nema nita s tom slavenskom fukarom, nego svoje podrijetlo vue iz
jednake gotske i nordijske korijenike kao slavni njemaki narod. Tata, istina, uje
Stallbacha kako grmi preko krugovala, ali ga ne vidi, pa se i dalje smijei. U
njegovom smijeku stanuju umorni aneli koji su se jednoga travanjskog dana
razbjeali s proelja i svodova naih crkava u Lici i Hercegovini. Njihov je bijeg
tajanstveni dogaaj, o kojemu nisu pisale novine, niti se o njemu raspravljalo u
Rimu, jer gdje bi zavrila sveta Crkva katolika kada bi umne kardinalske glave
raspravile sva zbivanja u tim
misiiskim zen-iliama u kniima vlarlaiu nraznnvierire a vipra ip tanka

300
gloria in excelsis
po imenu ore Brankovi, koje je u nedjelju trebalo biti krteno u prijedorskoj
pravoslavnoj crkvi, ali ga u etvrtak na pravdi Boga nabodoe na bajunet i iznesoe
pred okupljeni narod. Pred tim se prizorom preivjela Srbadija dala u bijeg prema
Drini. Due im bjehu naseljene strahom i nita osim straha u njih ne bi stalo, ali kako
su se pribliavali graninoj rijeci, pa se vie nisu imali koga plaiti, due im ostahu
prazne, kao svinjski mjehuri u krvavom blatu. Ali kako ljudska dua ne biva prazna
due od jednoga dana i jo jedne noi, useli se zlo u due onih koji su vidjeli dijete
ora na bajunetu, pa na drinskim mostovima poee klati ljude koji su do maloprije
mirno ivjeli, pozdravljali se s komijama, petkom ili u damiju. Moda je ba bio
petak kada se na Drini, u ime nekrtenog anela Brankovia ora, klalo nekrtene
ljude. Tata to ne vidi, ali ne vidi ni sve ono po emu se tu u blizini, na Salati i Ilici,
vidjelo kako ora kod Prijedora nabadaju na bajunet. Tata ne vidi kako iz nedjelje u
nedjelju tonu Zdenicine buhtle, jer je u Zagrebu sve manje kvasca. Ako ne proradi
Hitlerovo tajno oruje, uskoro uope nee biti kvasca, pa e se Zdenicine buhtle
pretvoriti u palainke. Tata ne vidi, tata je mrtav.
Pokopan je na Mirogoju, u obiteljskoj grobnici Gregora Schleic-hera, carskoga i
kraljevskog inovnika, koji preminu blago u Kristu na Duhove 1851, te mu spomen
podigoe vjerna udovica Klara i sinovi Dmitar i Ferdinand. Time bijae kostima
ispunjeno svih est grobnih polica, to je Feliks protumaio kao lo znak, i kao
poetak nove obiteljske povijesti, u kojoj se svi Schleicheri vie nee sahranjivati u
istoj grobnici, niti e se prema listi njihovih imena provjeravati jesu li umirali po
redu. Tante Ulrika, Bog da joj duu prosti, od suice preminu u devetnaestoj godini,
pa iako je od toga prolo ezdeset godina, kad god bi se na Svisvete dolazilo na
groblje, netko bi rekao:
E, tante Ulrika, alosti naa.
Te rijei izgovarao je otata Emanuel, pa kad je on umro, preuzela ih je omama
Filomena, a kad nje vie nije bilo, izgovorio bi ih striko Vinko. Nakon to je on 1936.
umro od upale plua, rijei su pale na sljedeeg po starosti, striku Alberta. Kada se
striko Albert naljutio i vie nije dolazio na obiteljske skupove, pa ni na taj u slavu
pokojnika, tata je prvi put izustio:
E, tante Ulrika, alosti naa.
Feliks je znao, ako se njemu, Silveku ili Hinku dogodi neto strano, njihova imena
nee zazivati kao tante Ulriku, jer nee ni biti ispi301
su se nasluivali, pogotovo nakon tatine smrti. U velikom njemakom reichu nije
bilo peatoresca koji bi kao Silvek precizno izrezao dvoglavog orla. Njegov orao

imao je dranje njemakoga naroda, ali je istovremeno sauvao svoju orlovsku

duu. Sto je rat dalje odmicao, a Silvek se usavravao bezbrojnim ponavljanjima, to
je njegov orao postajao sve moniji i stvarniji. Hitlerove su armije gubile na svim
fron-tovima, jedna za drugom padale su crte obrane, saveznici su se iskrcali u
Normandiji, general Romel poraen je u sjevernoj Africi, a Silvekov orao bio je
snaniji nego ikad. inilo se da e poletjeti s memoranduma njemake komande.
Feliks je molio brata da to vie ne ini. Ako mu i narue peat, neka orao bude kao
na stranicama novina, ili na oficirskim kapama i u filmskim urnalima, nestvarna
germanska ptica, obian znak na papiru, ali Silvek ga nije posluao. Srea je, ili
prokletstvo, kada se nae na putu k savrenstvu. Po cijele noi je izrezivao
dvoglave orlove, izradio ih je na stotine, i ve ih je u Silvekovoj sobi bilo vie nego
Fiihrerovih tuka na europskome nebu. Adolf Hitler je bio mrtav kada je Silvek rezao
svog posljednjeg orla.
Ne, on doista nije imao nita ni s nacistima ni s ustaama. Moda nije ni razmiljao o
tome kako e se ovaj rat zavriti. Kada bi ga Feliks upitao za namjere u sluaju
pada Zagreba, Silvek bi samo slegnuo ramenima ili bi odgovarao kako Zagreb nije
tegla s marmeladom pa da padne s ormara i razbije se. Kada su doli partizani,
nainio je prve peate sa zvijezdom petokrakom. Bio je razoaran, jer je svaka
petokraka bila ista, svejedno ree li je peatorezac u dr-vetu ili ju je u krumpiru
izradio partizanski pisar. Predlagao bi im da u sredini zvijezde naini srp i eki. Je li
postao sumnjiv jer je elio raditi ono to se od njega nije trailo?
Feliks nije bio doma kad su ga odveli. Zdenica je u krivu ako kae da jesti Zdenici
ni inae ne treba previe vjerovati. Puno joj se toga u zadnje vrijeme priinja.
Ostarila je jadna, a vele da patuljci bre stare nego drugi ljudi. Kada su Silveka
odveli, Feliks je bio u Rudolfovoj kasarni, kod druga Stojana Mrkonjia. Ili su
zajedno u kolu, a Feliks mu je bio veza za odlazak u partizane, nakon to je za
Stojanom bila izdana tjeralica. Pokazao je hrabrost u borbi, maral Tito ga je meu
prvima odlikovao, vjerojatno e ii u Moskvu na visoke vojne kole, ali prije nego
to ode, htio bi starome drugu pomoi da se aktivno ukljui u borbu. Premda je rat
zavren, borba jo uvijek traje, i trajat e sve dok zemlja ne bude izgraena i obno302
gloria in exceisis
Feliks je bio sretan to ga se Stojan sjetio. Dogovorili su se da sutra ponovo dode, pa
da se dogovore oko radnog rasporeda. Ali sutra nije bilo druga Mrkonjia, kao da je
u zemlju propao, ni sutra, ni petnaest narednih dana, koliko je Feliksu trebalo da
shvati kako Stojana vie nee vidjeti. Je li ga zamrzio? Jo uvijek nije siguran. Moda
je bilo prijateljski to je tako uredio stvar da Feliksa ne bude doma kad budu po
Silveka dolazili. Jer zato bi ga inae k sebi zvao u pet ujutro? Moda mu je Stojan
spasio ivot.

Poslije se raspitivao to je s Hinkom, i gdje je zavrila gimnastika sekcija profesora

Marickog. Iao je na Pantovak, kod starog Ivana Juriia, predratnog komunista i
robijaa, oevog prijatelja. On mu je rekao da se nita ne brine, djeci se nita nije
moglo dogoditi, trebat e novoj Jugoslaviji dobri gimnastiari, ali jo uvijek je kaos u
dravi, okupator je unitio eljezniku prugu, drumovi su nesigurni, potjera za
bandom nije zavrila, pa zbog toga Hinko jo ne stie doma. Ali svakako e se
raspitati kod drugova u vojnoj operativi, pa neka Feliks navrati za dva-tri dana.
Ispratio ga je sve do Ilice, a kad bi sreli nekog poznatog, Jurii bi ga predstavljao
kao sina svog najboljeg prijatelja, to znai - vlastitog sina, jer nema roene djece. A
stari je tih dana imao toliko poznatih, jer su toliki svoj komunizam dokazivali preko
njega, da je od Pantovaka do Ilice barem deset puta ponovio kako je Feliks njegov
sin.
Gospon Ivo, vi imate jo dvojicu sinova, govorio mu je na rastanku, Hinka i Silveka.
E, pa mali, sad me ba ljuti! Rat je zavrio, a ti se boji za brau. Znao sam ti
au pedeset godina, i njega i cijelu familiju. E, pa ako je netko bio na strani
potlaenih i ponienih, onda je to bio on. Dok se Ivu Juriia pita, a bogme se
itekako pita nakon deset godina Gradike i Mitrovice, nitko nee rei da je bilo
drukije!
Vikao je nasred Ilice, premda nije bio ljut. Ali Ivan Jurii htio je da ga svi uju, a ne
samo Feliks. Da ga uju poznati i nepoznati, predratna gospoda i drugovi, da ga uje
narod koji je doekao dugo udenu slobodu, da osjeti narod boju njegovog glasa, jer
je cijeli ivot, jo od socijaldemokratskih demonstracija u Beu 1898, govorio samo
apatom. Zagrmio je, dakle, stari Jurii, o ispravnosti svoga druga Stefana
Schleichera i trojice njegovih sinova.
Dva dana kasnije Feliks je ponovo otiao k njemu. Sve je bilo isto, osim to se stari
odmah poalio da ga bole rebra koja su mu
303
ljuljanje, meu arenim jastucima, s kunim papuama na nogama, i priao kako i
njegov ivot ide kraju, osjea to nakon to je otiao Feliksov aa, ali ga nije strah
smrti.
Vidi, sine moj, da vjerujem u Boga, pomislio bih da je to Boji dar. Sto sam blii
grobu, sve se manje bojim.
Koliko god se druge stvari inile vanijima, teko je mijenjati temu kad starac pria
o smrti. Feliks je ekao, i nadao se da je zbilja problem u bolnim rebrima i promjeni
vremena, ali kada mu je Jurii rekao da se na sve strane raspitivao za Hinka i
gimnastiku sekciju zagrebakih gimnazijalaca, ve je po tonu njegova glasa
shvatio kako je uzalud dolazio. Nita se ne zna, rekao mu je Jurii, a teko se i
moe znati. Stotine tisua ljudi luta okolo, kao da je vjetar raspuhao maslake po

livadi, pa je teko ustanoviti tko su i to su, pred kime su pobjegli i gdje im je dom.
Veina je bez ikakvih dokumenata, a sigurno su i Hinku ustae oduzeli kolsku
iskaznicu, da bi stvorili vei kaos i da bi zadeverali partizane, pa da sami mogu
lake pobjei. A ljudi bez dokumenata su ivo meso koje netko treba sortirati i
rasporediti. Po mirisu treba ustanoviti koje se meso ukvarilo, a koje je svjee i
ispravno. Teak je to posao, ljudski njuh je ogranien, i lako e se nekome priiniti
da smrdi cijeli vagon, a zapravo se usmrdio samo jedan komad. Malo tu pomae to
je Hinko gimnazijalac. Zar je lako uvijek razlikovati gimnazijalca od deset godina
starijeg klipana? A takav je, sine moj, mogao velika zla poiniti, pa sad smrdi do
neba.
Jedva ga je do vrata ispratio, jer mu je svaki korak priinjavao bol. Stenjao je i tiho
psovao kralja, otadbinu i otadbinske kundake, ali je na rastanku Feliksa zagrlio i
poljubio. Onako oinski, u obraz i u elo. Rekao mu je da se javi, da doe i da opet
popriaju, ali nije spomenuo da bi mogao saznati neto novo o Hinku. Ponio se kao
starac ije je vrijeme prolo i nije njegovo da se bavi sortiranjem mesa.
Da nije bilo primjedbe o usmrenom komadu koji zagadi vagon pun mesa, moda bi
Feliks jo godinama ekao svoju brau. Ne bi mu padalo na pamet da ih je, moda,
izgubio, niti bi shvatio koliko mu malo treba da ostane sam na svijetu. Dovoljno je
samo da upita nekog od svojih poznanika, kolskih drugova i prijatelja iz Concor-dije,
znaju li to je sa Silvekom i pria li se to o gimnastikoj sekciji profesora Marickog,
pa da ih nakon toga vie ne vidi. Ili da se prave da oni vie ne vide njega.
Prvi me je put vidio jedne noi, kako mrtav pijan sjedim ispod Jelairevncr
snomenika a krai mene nrolazp natrole zacleHain to to
304
Glokia in excelsis
305
se dogaa drugim ljudima. Izuzet sam od svih pravila ponaanja, od komunizma i
socijalistike revolucije, pa iako je moje tijelo tu, ja sam zapravo drugdje. Tamo sam,
pomislio je Feliks Schleicher, gdje su slobodni ljudi.
ekao je da konano ustanem, a zatim me je pratio sve do Borongaja. Ubrzo je
saznao kada se obino budim, gdje se kreem, kakvi su mi dnevni rituali, pa ako bi
me na trenutak i izgubio, znao je gdje e me nai. U poetku je vodio rauna da
ne primijetim kako me prati, ali poslije mu je bilo svejedno. Iao bi predesetak
koraka iza mene, ulazio je za mnom u sve lokale, razgovarao s ljudima koji su me
poznavali, i polako poinjao ivjeti mojim ivotom. U kinom ogrtau i sa eirom na
glavi, kao engleski gospodin.
Ljudi koje ne poznajemo, obino nam se ine jako sretnima. Izuzetak su siromasi i
oajnici pred samoubojstvom. Osjeao sam silno olakanje kada sam shvatio da

Feliks ba u meni vidi svog sretnika. Kao da sam bolovao od teke bolesti, a onda je
jednoga dana doao lijenik i rekao mi da sam svo vrijeme savreno zdrav. Prvi put
sam pomislio kako bih konano mogao nazvati dunda Franju i upitati ga to je bilo s
bivom Zemljoradnikom tedionicom i kakve je tete priinila moja bomba. Ako je
bilo mrtvih, kriv je sluaj to je naredba o prekidu akcije stigla u 7 sati i 38 minuta, a
ne samo minutu ranije.
Netko je stisnuo kvaku zakljuanih vrata. Ustao sam da otvorim. Pred vratima je
oznojen i uspuhan stajao Joso Lianin, s violinom pod rukom. ekao je da mu se
sklonim, pa da ue.
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 29 minuta
Nego, reci ti nama kako se stari Platon popeo na prozor i skoio?, ulo se pitanje.
Dinu se obrva izvinula poput mladog mjeseca, iznad oka koje iza mojih lea vidi
vukodlaka Ostoju'Ostojia. U inovoj ruci je karta koju e baciti pred Hamdu
Magbulina, do kojega jedinog jo nije stiglo pitanje, jer on eka esticu koja mu
treba za ajnc. A Franjo Holman, stari konobar, istjeran iz svih birtija jer je previe
priao, razvukao je usta prije nego to e iz njih potei erbe slatkih i neiskrenih
rijei o svima. On bi laima spaavao tue glave, da bi tako spasio i svoju. Ispred
njega sjedi Ana Borojevi, sestra popa Riste,
> icL-ri-.'lipna nrl straha i ori tpinp niianp plave lopornika SkorvatZVKoliko god ovaj trenutak trajao dugo, pa sam, ini mi se, imao vie vremena da
razmiljam o izgovorenim rijeima, nego to sam u ivotu mislio o svim svojim
strahovima, nisam se pokajao to Dina Vukova upitah za Platona Jeftanovia. I
nisam se osvrnuo za vukodlakom Ostojom Ostojiem.
Mile mi majke, ja ne znam ta ova budala pria! Koji, bolan, Platon, kakvo
Jeftanovia blago? Pa, ja sam starome svako jutro nosio hljeb na vrata, a petkom
ilijaki sir sa trnice. I nikad mu ni kune nisam naplatio. A ne znam niti od ega bih
mu naplatio, jer nije imao nita osim prezimena. Za prezime je, koliko se ja u te
stvari razumijem, mogao dobiti samo kamom preko vrata, mirno je Dino govorio, ne
isputajui Hamdinu kartu iz ruke.
Neka, rekao sam mu, samo ti priaj. Ima onih koji e provjeriti svaku rije i
prevrnuti svaki kamen, da se vidi ta je ispod njega. Dolazi i to vrijeme, nita se ti
ne brini!
A je li, Boga ti, na kakvo vrijeme misli, i ko bi po tvom raunu trebao prevrtati
kamenje?
Onaj, rekoh, koji e dohakati tebi i takvima. A sam e vidjeti koji je taj.
A ti e mu, biva, u tome pomoi?

Ako zatreba, hou! Isukrsta mi Boga, hou.

Prekrstio sam se, na to se Dino Vukov nasmijao. Za njim se poe smijati i Franjo
Holman, i udarati se dlanovima po krilu, kao da gasi vatru ili rastjeruje komarce.
Vidio sam kako mu poigrava ila na sljepoonici, rumen mu dolazi u lice, pod kojim
se bijele otoci neuredno izbrijanih ekinja, a glas mu se rasipa po podrumu, kao
meket ovna pred kurbanski Bajram.
E, ti se vala nee smijati mome krstu!
Zamahnuo sam lopatom, ali Holman je izbjegao udarac. Postao je hitar poput
make, mugnuo bi pod stol i u trku mijenjao pravac, a ja sam, ne gledajui,
udarao na sve strane. Okolo je letjelo iverje, po podu se rasula vrea s branom,
neije dijete se rasplakalo, ali vie nisam mogao stati.
Ne znam koliko je sve to trajalo, samo mi je u jednom trenutku bljesnulo pred
oima, zauo se jak prasak i osjetio sam kako se razilaze i nestaju podrumski zidovi,
tlo pod mojim nogama biva mekano tijesto, uzdiem se i lebdim, i vie ne osjeam
ruke i noge. Ne osjeam tijelo, ne znam gdje se nalazim, koliko sam star, ima li
koga oko mene i postoje li uope drugi ljudi. Osim mene i moje glave, koja
306 Gloria im excelsis
to plamen zahvati fitilj. Pokuavam vidjeti to se dogodilo s tom svijeom, i odakle
takva vatra, pa pomislim da sve ovo sanjam.
Kako se gasio plamen, iza kojega je, umjesto pepela i rastopljenog voska, rastao bol
u glavi, tako mi se u pamet vratio logornik Skorvatzv. Sjetio sam ga se prije moje
Stefanije, prije oca, majke i strieva, prije stotina milijuna ljudi koji naseljavaju
svijet, prije Ane Borojevi, u ijem je krilu spavao. Nje sam se sjetio zbog
logornikova sna, koji sam tako nepromiljeno prekinuo.
Pomislio sam da je Skorvatzv izvadio samokres i pucao mi u glavu.
Leao sam na podu, koji je ponovo bio vrst, i nisam mogao otvoriti oi. ekao sam
da me netko pomjeri i da u tom trenutku umrem. Mozak e mi se rasuti po podu, i
za djeli sekunde, za nekoliko tisua ili milijuna godina, nai u se pred licem
Gospodnjim. Rab Boji imun Pakvan, koji za sobom ne ostavi poroda, niti tko za
njim suzu pusti. Nije mi bilo ao to nisam stigao zatui Franju Holmana. Zapravo,
nisam se sjeao zato sam ga htio ubiti.
Bio sam pomiren s tim da umirem, ili se smrt inila tako laganom pa se i nisam imao
sa ime miriti, pogotovo zato to sam se jedva mogao sjetiti svoga ivota. Kroz
glavu su mi prolazila imena, vidio sam lica ljudi, predmete u svome stanu, vidio sam
ak i onih nekoliko dukata koje sam sakrivao ispod kade, ali nije bilo nijednog
dogaaja koji bi mi bio vaan, ili bi me vezivao za ivot. Nije bilo ni onoga zbog ega
bih se plaio izai pred Gospodina.

Ali dok god je iv, ovjeku se neto u glavi dogaa. Dok god je iv, kroz misli tee
nekakva pria. Bez prie nema ni misli, ak ni kada je ovjek mrtav pijan, ili je na
samrti. Pa kada sve prie jednom nestanu, kada se iz sjeanja izbrie cijeli ivot,
misao zapoinje nove prie, koje se nikada nisu dogodile ili su doletjele iz tuih
ivota. Bez prie nema svijesti, ni njezinog toka, kao to ni rijeke nema bez vode.
edan sam, pa zato mislim na vodu. Ali ta voda nije Milja-cka. Miljacka je zagaena,
i ve se dttgo s nje nitko nije napio vode. Voda na koju mislim je Kreevica, potok
koji ljeti esto presui. Ali sada je proljee, Kreevica je nabujala i nadigla se, pred
sobom nosi zemlju i granje, utu ilovau pokupljenu s grobova, i neprolistale mlade
topole. Ne mogu se napiti tako mutne vode, pa idem prema ariji, i dalje prema
samostanu, da se napijem s fratarskih bunara. Usput sreem trojicu ljudi, koji vuku
zaprena kola puna leeva. Kuea. brate slatki, oola ariie ie poumiralo od kuee!
Rado bih im
307
ti, pa se kuge ne bojim, ni sahranjivanja okuenih. Ali ne mogu dok se vode ne
napijem. Govorim im: strpite se, ljudi, sad u ja, samo da se napijem. A oni vele: e,
zakasnio si, u Kreevu ti vie nema zdrave vode. Potroilo se na gaenje samostana!
Kakvo gaenje, ljudi Boji, zar je poara bilo? O jest, itekakvog, tolikog da su i
temelji sagorjeli. Idi pa pogledaj. Kad tamo, sve to su rekli, istina je. Nema ni crkve,
ni samostana, a fratri sjede posred zgarita. Ali nekakvi udni fratri. U jednih brkovi
kao u romanijskih seljaka, a drugi zarasli u kose i brade, pa jo kubure opasali.
Nijednoga ne poznajem, a mislio sam da u Kreevu nema fratra kojega nisam stoput
vidio. Pitam prvoga: ujae, ima li malo vode za mene? Ima, veli on, ako ti je stalo da
od kuge umire. iste vode je nestalo, jer smo njome vatru gasili. Pa zar niste poar
jednako mogli i prljavom vodom gasiti?, upitah, ali se odmah pokajah. Koji si i iji si
ti, pobunie se fratri, kada bi mutnom i okuenom vodurinom zalijevao Boji dom? A
da nisi Turin koji se u Vlaha preobukao, pa doao izazivati? I kakva je to zapravo na
tebi nonja? Takvoga jo nismo vidjeli!
Uutjeh, jer vidim da fratri ne znaju ono to ja znam. Nema me u njihovim ivotima,
nisam smrtnik ni besmrtnik, samo mi je misao ostavljena bez svakog sjeanja, pa
mi oni dooe u priu. iv sam, ali na nekom drugom mjestu i u drugom vremenu. A
ne znam, niti me je briga, jesu li i oni ivi.
Stajao sam uz njih i utio. Fratri su prevrtali pepeo i traili zlato. Ako ga je i bilo, u
kaleima i dukatima, u zlatnome kriu i krstionici, umjesto da se samo istopi, otilo
je u dim. Plamen je bio toliko jak. ini mi se da sam od njega edan.
Kad nita nisu nali, poeli su se razilaziti na spavanje. Neki su otili na Grad, u
fratarsku kuu, a ostali su se zavukli u talu. Pala je no, vlana i sparna, a
Kreevom se irio gadan vonj ljudskoga izmeta, koji se mijeao s vonjem leeva. U
jarku uz Kreevicu raspadala su se ljudska tijela. Po nonji sam raspoznavao
muslimane od katolika, iako takve koulje i akire nisam ranije vidio. Valjda nam je

Bog dao da i bez prethodnih znanja meusobno prepoznajemo. Neko vrijeme sam
iao niz rijeku i mrtve gurao u vodu. im bih ih dotaknuo, smrad je postajao jo gori.
Kao da bi naglo oivio iz mrtvih ljudi, pa se uvlaio u mene, kao to se vrag uvlai u
iste due. Ali nisam se uplaio. Znao sam da ovo nije moj ivot, nego je samo
misao koja sama od sebe stvara priu, pa mi ni vrag u njoj ne moe nita. Koliko eod
sam se trudio, nisam uspio razlikovati muslimanski od
308
Gloria in excelsis
I dalje sam bio edan, ali nije bilo vode koje bih se mogao napiti.
Sutra sam iao kod kreevskoga glavara. Pratio sam fra Marijana, visokog i mravog
ovjeka, jednoga od rijetkih koji nije imao bradu ili brkove. Rekoh, moram ii,
moda u njega ima vode. Idi, odgovorio je, samo ne govori da si sa mnom. Sjedili
smo na katu, ujak je gledao planine u daljini, a glavar ga je oprezno ispitivao.
Najprije o zdravlju, a zatim i o samostanskoj obitelji. Zanimalo ga je hoe li fratri
ostati u Kreevu, ili e dii ruke od spaljenog samostana. Htio sam mu rei: ama,
efendija, pitaj mene, a ne njega! Ja u ti rei da oni ostaju. Ne pitaj me kako znam.
A zauzvrat mi daj vode da se napijem.
Ali usta su mi bila tako suha da nisam mogao progovoriti rije. A ni u glavara nije
bilo vode.
Ze me je tako muila da su proli mjeseci prije nego to sam opet malo doao sebi.
Njima su mjeseci proli, a meni ne znam koliko je prolo. Vratio sam se taman kada
se spremala karavana za Stambol. Ljudi, mogu li ja svama, u Stambolu e biti vode
da se napijem? Moe, rekao je doktor Nikola, Talijan i prijatelj samostana, ali nemoj
nita govoriti. Od tvoje prie nam nema nikakve koristi. Ama, ovjeke Boji, utjet
u ko kamen, a utio bih i da mi nisi rekao. Niti biste vi od mojih rijei imali kakve
koristi, niti je ja imam od vaih. Onda dobro, rekao je doktor, ionako si nam utvara i
pra-znovjerica, a fratri u praznovjerice ne vjeruju, ali ih jednako vole.
U Stambolu, na Galati, probao sam se napiti vode, ali je nisam mogao ulovitu u
ruku, niti mi je uspijevalo da namjestim usta pod esmu. A jezik mi je bio tako suh
da sam osjeao kako bi svaka kap isparila prije nego to bi na njega pala. Dok sam
se ja tako muio oko esme, fratarska se delegacija motala oko dvora,
pokuavajui ishoditi dozvolu za obnovu samostana. Pa ljudi, zato se toliko
muite, zato ivote izlaete opasnosti, kada ete, ovako ili onako, sagraditi
samostan. Znam, jer sam ga svojim oima vidio! Bjei od nas nevoljo, napusti nas
utvaro!, podviknuo je fratar iz Hercegovine, i izvukao drveni kri iz depa. Odskoio
sam, jer sam pomislio da e me udariti tim kriem, a on je ostao u uvjerenju da od
sebe tjera vraga i nevjeru.

Danima su se besciljno vrzmali po Stambolu, upoznavali su neobine tipove, kojima

se u oima vidjelo da ne trepnu kada vide prerezano ljudsko grlo, pa su im davali
novac, a ovi su im obeavali
kako rp qp na rivom rasr-iitati olro AnTvrAf* 7a izararlniii ali iprlina
309
im je rekao neka se gube iz Carigrada, jer su ve postali sumnjivi i uskoro bi mogli
glave izgubiti.
Posluali su dobar savjet, a na povratku u Bosnu proli smo pokraj stotina esama i
preli desetak rijeka, koje su se u meuvremenu razbistrile, jer je kuga davno
minula i stale su proljetne kie, ali ja se nikako nisam mogao napiti vode. Mirisala je
svjee pokoena trava, opijale su me visoravni u cvatu stotinama razliitih vrsta
cvijea, njuio sam pazuhe ljudi koji se dugo nisu prali, stajao sam na kii, upijao
njezin miris, i onda zabacivao glavu da ulovim koju kap, ali opet nita. Svaki je vonj
bio stvaran, ali voda nije bila stvarna.
Na obronku iznad Kreeva ujaci su sadili ljive. Za dvadeset godina, rekao je fra
Marijan, bit e to stari kvrgavi fratarski ljivik, a narod e govoriti kako je posaen
jo za Kulina bana i dobrijeh dana. Sve to nije bilo juer i prekjuer, sve od ega su
prole godine, i od ega su minule dvije do tri kuge, narod premjeta u jako daleku
prolost. I daba im je onda govoriti da se neto dogodilo prije dvadeset godina, kad
e ti rei: jok, ujae, te je ljive brala kraljica naa Katarina.
utim, sluam ga, jer mi je teko rei da se uzalud trude, pa sade ljivik, jer ja
znam da je na tom mjestu gusta bukova uma. Bog zna ta je bilo s njihovim
ljivama, jesu li se uope primile, tko ih je posjekao i kako je propao njihov trud.
Ako bi mu neto i rekao, fra Marijan bi mislio da to govori njegova malodunost, ili
bolest koja ga mui i nagriza, a kojoj nikada ne izgovara ime, premda se meni ini
da se radi o tuberkulozi.
Ujae, je li te sramota to od takve boljke boluje?, upitao sam ga dok je jednoga
jutra pljuvao krv.
Jok, vrae, sramota me je to si mi i danas na pameti.
Fra Marijan sjedi na kamenu na vrh brda sa kojega se vidi cijelo Kreevo, pa neto
zapisuje u knjigu crnih korica. Mastionicu je postavio u travu, pa svakih nekoliko
sekundi umae guje pero, pod kojim papir kripi kao da se buni. Prilazim mu za
lea, da vidim to to pie. Mui se da latinskim rijeima opie ono to se krajem
ljeta dogodilo. Veli da mu je umro roeni brat, i da mu nije lako to zapisati, jer ova
knjiga ne govori o onome koji ju pie, nego govori o spaljenom samostanu i
samostanskoj obitelji.

Kada je opet umoio pero, ugledao je bubamaru, kao vrh ibice sitnu Boju ovicu,
kako se utapa u mastilu.
A arlip li si p ti iarlna -/aniitila annno ie onako za sebe. Kada
310
GlORIA IN excelsis
311
sto izlio mastionicu. Uzeo je ivotinjicu na dlan, pljuvakom ovlaio kaiprst i
paljivo joj oistio oklop.
Eto, a sad pazi da ne odleti u Fojnicu i Sutjesku, pa da i tamo nekoj fratrini pokvari
ljetopise i memorabilium.
Pa zar da zbog jednog kukca ostane nedovreno kako ti je umro brat? A nisi ni rijei
zapisao o tome kako napreduje stambolski ferman!
Pogledao me je s tugom u oima. udo jedno kako se vrag pretvara da je uviavan
prema ovjeku i njegovoj patnji. Ti si moj vrag, i pratit e me do smrti, ali kad god
mogu, muka mi Isusovih, postupit u naopako. Jest, dobro si rekao da bi za one koji
dolaze korisnije bilo da sam im kazao kako stoje stvari s obnovom samostana i
crkve, i da mi roeni brat vie znai od jedne livadske baje. Ali ja nju ubiti neu, pa
da mi jo stoput u mastionicu skoi. Ti, vrae, misli zato je tako, jer se neu s
tobom raspravljati.
Sluam ga kako govori, a samo jedna stvar mi je na pameti: da mi se vode napiti.
Tko zna koliko je njemu vremena prolo, ve godina mjesece sustie, mraviji je
nego kad sam ga prvi put sreo, tee die i ee pljuje krv, a ja se jo nisam napio.
U taj me mah poela hvatati strava, najeio sam se i zamucao, bio je to prvi strah
otkako sam pao u mrak i u ovu jednu priu i misao, jer sam pomislio da vie nisam
iv. Umro sam, a pakao nije nita drugo nego vjena e.
Ujae, ja ti se jako bojim. Znam da me tebi nema, da sam ti utvara i zla misao, ali
pomozi mi, tako ti dragog Boga!
Evo buruntije iz Travnika, evo ageta, evo odobrenja! Za dva dana stie graa,
nanovo kopamo temelje, pa poinjemo graditi. E vala, i vrijeme je bilo. Bogu hvala
da ima dobrih ljudi, a najvie mu hvala to nam je providio Siliftar pau, pa da i
nama jednom sunce grane. Ne znam ega bi se danas krtene due trebale plaiti.
Ni danas, ni do asa kad emo poloiti zadnje grede i otvoriti crkvenu kapiju. Ako je
od dugog ekanja neka korist, onda je ta to je ovjek toliko ushien kad ekanju
doe kraj i ostvari se volja Boja, da je nakratko slobodan od svake strepnje i runog
predosjeaja.

Dola je uskrnja nedjelja, a narod se okupio ispred crkve. Crkva je malena, puno
manja od one u kojoj u biti krten, i koja i dandanas u Kreevu stoji, a nema ni
zvona i zvonika, tako da nalikuje planinarskoj kui. Uz crkvu je nanovo sagraen i
samostan, takoer manji od dananjega, a na prozore izlaze upave i bradate
fratarske
_1----

/^l_J.:.. 1__1;I_________1 - _1____;1_____]. v._________

Nisu, bolan, suze, nego se on to znoji! Pa zna li ti, majka mu stara, koliko se on
naradio dok ovo nije sagradio. Toliko da mu jo uvijek izbija i onaj lanjski znoj, dok
e jueranji i prekjueranji doi na red poprilici za est mjeseci. Vala, ba si
hrsuz! Gdje si vidio fratra da plae!
A ja bih se ve i njegovih suza napio koliko sam edan, ali ne inim nita, nego
stojim u masi, sluam ljude i njuim mirise. Jedva i primijetim da fra Marijan vie ne
pjeva Gloriju, Uskrs je odavno proao, upeklo je ljeto, pale su kie, a on se smraio,
pa sjedi u kutu svoje elije, uzdie i slae stvari za put. Nikad ga nisam takvoga
vidio, pa bih da upitam ta mu je, ali ne mogu jer odnekud dolazi otar miris rakije.
Toliko otar da poinje nestajati samostanskih zidova, iezava postelja u fratrovoj
sobi, a onda i on blijedi, guta ga miris, i na kraju nestaje.
Otvorio sam oi i iznad sebe ugledao Dinu Vukova. Glavu mi polijeva rakijom, a iva
rana tako pee da poinjem glasno jaukati. Vratio mi se u pamet cijeli moj ivot, i
ovaj podrum iz kojega nema izlaza, ljudi koji su mi inili zlo, a ja im nisam mogao
uzvratiti, sve ono to je bilo nestalo, od ega sam se tako lako rastao.
Ljudi, dajte mu vode, vidite da je edan, uo se Anin glas.
Kreevo, juli 1767.
Duljina zida crkvenoga zdvora od Kreeva - arina 31, greha 5
Visina zida kod vrata - arina 3, cereka 6
Visina zida na oku od zolaka - arina 6, cereka 3
Visina na oku ozgar - arina 3
irina s gornje strane od crkve do oka - arina 15
irina s doljne strane od zida - arina 7, greha 14
upljina od crkve svakolika - arina 29 i po, greha pola
Duljina od zida manastirskoga s gornje strane arina 43 i po
Visina zida manastirskoga kod novicijata - arina 4, u rupah 5
Visina zida manastirskoga kod avlije ozgor - arina 3, cereka 3,

greh 1
Duljina zida u avliji - arina 21
Visina zida kod podruma na oku od vrtla - arina 11 i cerek Duljina zida od zolaka
- arina 44, greha 4 Tako, evo, zapisah, a zapisano valja uvati bolje nego svo blago,
ier takav ima Biti na manastir no volii Roioi i dozvoli nainoi. sve
312
Gloria in excelsis
premda ne bih tako smio ni misliti, ni mislima zle dogaaje prizivati, ali dat e Bog
da nam se ista nevolja dvaput ne ponovi.
Nakon to dopremismo grau, kadija nam ponovo zabrani rad na zgradi, jer da bi
valjalo obaviti eif, to znai - drugi pregled, da ne bismo gradili drukije od
propisanog. Ali umjesto da sam obavi eif, Turin nezasiti, on odredi da to mula
ini, a mula posla naipa, svoga zamjenika. Sve ovo da bismo morali platiti i kadiji, i
muli, i naipu, i ljudima od sve trojice. Ba kao da su nam iz Rima stigla tri tovara
dukata, da zlatom pozlatimo svaku gredu. A ne zna Turin, niti ga je to briga, da iz
Rima nita dobili nismo, ni ljetos, ni dvadeset prolih ljeta, koliko me pamet oko tih
stvari dri. Ako bismo ta i zaiskali, potvrdu redodrave ili kakav drugi dokument,
rimskoga biskupa, a naega papu, valjalo je svaki put iznova podsjeati ko smo i
gdje smo, koliko nas ima i po kojoj osnovi mu se obraamo.
Ali da nismo sasvim belajsuzi, posrei se da naip bi carigradski Turin, razborit i
dobra srca, od onih ljudi na kojima se odmah vidi kako iz velikih gradova stiu, pa je
u njih uraslo neto od te veliine. Na dan kada je trebao doi, pozvali smo na gozbu
sve vienije Turke iz Kreeva i okolice, a uz njih i sve nae komije, pa uz
samostansku ruevinu iznesosmo etiri sinije pune svakakvih akonija. Bilo je,
raunam, do trideset ljudi, meu kojima onih koji su doli od dobre volje i sklonosti
za fratarsku stvar, ali i drugih koje pozvasmo samo zato to smo znali da nee
naipu protiv nas govoriti ako ih dobro najedemo. Ti ljudi su kao ribe, pa se na udicu
hvataju.
Kako su zasjeli, tako su do akama ostali, a potrajao bi teferi i due da s prvim
mrakom nije pala kia. Razlozi tako duga sijela neobini su i za nae prilike u kojima
se i dobro i zlo, i pravo i naopako, vazda dogodi bez ikakvog reda i predvianja. im
prvi Turci posjedae uz sofru, prije nego to smo se svi i okupili, zapoee svaki
svoju priu o manastiru. U tim je priama bilo malo istine, i onoga to je bilo
zapisano u knjigama, prije nego to su knjige izgorjele, nego je svaki Turin
pripovijedao ta su mu dedo i nena, gdjekad stariji stric ili komija, govorili o
rubanima i njihovu domu. Bilo je tu legende i praznovjerica, nevjerojatnih dogaaja i
izmiljaja svake vrste, ali ih je bila milina sluati. Zna da nije istina ono to govore,
a svejedno te zanima to e dalje biti. ini ti se da pria ne smije stati, nit se smije

prekinuti, nego se jedna pria mora nadovezati na drugu, i tako do kraja svijeta. Ili
do prve kie.
313
bih to inio, ali sam se zadnjih dana i mjeseci izvjetio u popisivanju, bilo grade za
crkvenu i samostansku zgradu, bilo isproenog novca i svakojakih vrijednosti, pa
tako, po sjeanju, nainih popis neobinih, nestvarnih i praznovjernih pojava u
povijesti kreevskoga manastira kako je ispriae nai Turci:
Duh sultana Mehmeda El Fatiha - u devet pria se pojavio, dvaput spaavao
manastir i fratre od zla sarajevskih janjiara, a jednom kreevsku ariju od nje
same.
Vukodlak Ostoja - u dvije prie proetao Kreevom i veliki belaj svojom pojavom
izazvao, iako nikome zla nije inio. Fratri jednako krane i Turke uvjeravae da je
Ostoja samo privid i utvara, te zbog toga osta zahvalnost u nekim turskim
familijama.
Vukodlak Simun Pakvan - u tri prie se pojavio sa sikirom u glavi i traio da mu se
pomogne. Fratri pomogoe tako to iupae sikiru iz Simunove glave, to Turcima
ne bi drago. Ne zna se zbog ega.
Karakondula s licem ene - u jedanaest turskih pria. Velika je zla fratrima inila te
im je kvarila zavjet zavlaei se u samostanske postelje. Odakle Turcima ovo, ne
zna se.
Anadolska ala - zvijer sa sedam glava, golemoga tijela, nalik na zmaja ili gutera, u
dvije je prie napadala samostan, a u jednoj ga je i zapalila rigajui vatru pa je
cijela arija gasila. Koliko god i ovo bila la, istina je da su, ne obazirui se na
opasnost od kuge, pri zadnjem poaru, na Uskrs 1765, i Turci gasili vatru.
Anadolski ejtan - vrag s papcima i rogovima, pristigao za banjalukim kiridijama,
kojega je, po prii jednog Turina, fra Aneo potjerao s manastirskog praga i gonio
ga izvan Kreeva, to obitelj spomenutog Turina sa zahvalnou pamti.
Duh sultana Osmana - doao pred manastir jedne olujne noi, malo pred zoru, prije
stotinu i neto godina, gdje je nadigao dreku i nadglasao vjetar i gromove, jer mu
nije bilo pravo to vidi kranski hram usred turske zemlje. Smirie ga kreevski
Turci, pa vie nije dolazio. O ovome je priu ispriao jedan Mustafa, mrzak ovjek i
prznica, kojega smo pozvali da nam kod naipa ne ini belaja. Kada je uo kako svi
lijepo o fratrima zbore, i prenose legende o samostanu, to su ih uli od svojih
starih, a ovi od jo starijih, Mustafa poeli da im bude ravan, pa ispria ovo o duhu
sultana Osmana. Ja mislim da je priu izmislio, ali ga zbog toga neu krivo
pogledati, nego - daj Boe da zavazda Mustafa ostane kakav je bio danas, pa da nas
brani

314
GlORIA IN ekcelsis
Tri divlja kozoroga, kakvih u Bosni nikada nije bilo - etvorica su ih u svojim priama
spominjali, a svaka je govorila o tome kako su, malo nakon to se princ Eugen
povukao iz Bosne, ti kozorozi tri proljea i dvije jeseni zalazili u fratarsku bau, pa
bi svu zelen i povre obrstili, a onda bi zali i u ito, ter su tri rodne godine fratrima
bile gladne. Kako je to bilo u doba kada je Turadija na fratre i sve krtene bijes
iskazivala, jer je Eugenova vojska Turcima grdna zla i nepravde uinila, ini se da je
ova legenda nastala da bi se zaboravilo kako se komija komiji osveivao. Tako je
narod izmislio tri divlja kozoroga pa ih optuio da su fratarsku zelen brstili.
Dini - ove se utvare, iz praznovjerica naih Turaka od ranije znane, u dvadesetak
pria oko manastira javljaju. Jednom su dobre, pa se lijepim djelom obraaju
fratrima, a drugi put su utvare zle i grdne, da grdnije ne mogu biti, ervane po
ariji, prepadaju i od pameti odvraaju krtene i nekrtene, te ih onda imam
dovama rastjeruje. Kad njemu ne uspije, onda pokuavaju fratri, ali boj sa dinima
obino traje po sto-dvjesto godina.
Duh fra Ante Saskog - u sedam ga pria ima, vazda bi dolazio kao najava velike
alosti, smrti djeteta ili mlade ene, samostanske svae ili bijega iz redovnitva. O
fra Anti Saskom sluam otkako u Kreevo prvi put dooh, o njemu govore Turci
koliko i krani, a stari fratri se svaki put ljute i vele da brat Anton nije postojao, jer
da jest, jo bi ih bilo upameno iz njegova vremena, od prije etiri ili pet stoljea.
Po legendi fra Anto Saski bio je Nijemac, narodnoga jezika nije znao, nego je na
latinskome i germanskom propovijedao, i na tim stranim, veini nerazumljivim
jezicima tjeio ljude. Kad koga upita kakva je utjeha od koje i ne razumije, on ti
odgovara kako u tome i jest udotvorstvo brata Antona. I u tome to je unaprijed
znao kakva e se neizbjena nevolja dogoditi, pa je narod vazda na nju pripremao.
Zbog toga su, vele i Turci i krani, ljudi u ona vremena bili bolji. Budi Bog s nama,
lude li praznovjerice!
To su neke utvare i praznovjerice koje se pojavie u turskim legendama o fratarskom
zemanu, a bilo ih je jo, nego mi je mrsko dalje ih brojati, a nema ni vremena za
takve dangube. Valja graditi samostan i crkvu kakva je bila, pa e poslije biti
vremena, kad zapada snijeg i okraa dan, da se i drugih utvara sjetimo, ako nam to
bude po volji.
Dok su se tako pripovijedale legende, pojavi se naip Kerim Su-lejmanoglu, lijepo se
pozdravi s gvardijanom i braom, malo osluhnu skup, pa poe premieravati i
odmjeravati buduu graevinu.
Fojnianin i zloglasna pijanica, koji je runo i mahmurno gledao na sav svijet meu
kojim ivi, pa je na fratre gledao jo gore. Ne bi nam drago vidjeti ga uz naipa, ali tu

nita nismo mogli uiniti. Odredilo ga da bude biljenik, a ti trpi i misli kakva je to
carevina u kojoj je Kazani biljenik. Naopaka, brate, i puna nepravde!
Ali ni oko toga ne bih grijeio duu, nego u kazati da Omer nikakva utjecaja na
naipa nije imao. Stambolija je na njega gledao s visine, preuo bi svaku njegovu
primjedbu, a kad su se mjerili budui zidovi, svakoj bi mjeri dodao barem tri pedlja.
Osim to bi time pokazivao da nam je sklon, Omeru je pizmu inio. Na kraju ispade
dobro to nas je takav biljenik dopao, jer na njegov lo karakter i pijanstvo dobismo
barem po jedan pedalj u visinu i irinu.
Nakon to je sve bilo izmjereno i zapisano kao to iznijeh na poetku, naip Kerim
Sulejmanoglu ostade zaloiti uz sofru, a zatim i kafu popiti, pa poslua ono to su
nai Turci govorili. Na spomen ala, duhova i karakondula dizao je obrve, irio oi,
pa svako malo pogledavao prema brai fratrima, provjeravajui vjeruju li i oni u
ono to se govorilo. Poslije sam ga odveo u stranu, da mu rastumaim kako je naoj
vjeri protivno praznovjerice prihvaati, kao to ni pravi mumin u njih ne vjeruje. Na
to me je upitao zar ovo nisu pravi mumini. Odgovorio sam da veinom jesu,
pogotovo ako su dobri i poteni ljudi. Pa zato onda takve stvari govore?
Da bi se prialo, efendija, i da bi na kraju ostalo nedopriano, tako da se drugi put
nastavi.
Zaudio se naip obiajima bosanskim, ali vjerujem da ih nije uzeo za zlo. Pozivi li u
ovoj zemlji koju godinu, moglo bi se i njemu dogoditi da se u praznovjericu upetlja,
pa da poslije poziva Boga za svjedoka kako u nju nije povjerovao. Kako god bude,
pamtit u po dobru Kerima, i nee mi biti mrsko jo ga sresti tamo gdje nas Boji
naum odvede.
Ali sjedoh, pa dalje zapisan:
Pribavivi sve to se po pravu ili po obiaju trai, i pripravivi prema mogunostima
sve to je bilo potrebno, javno smo, sa znanjem vlasti i svjedoenjem komija, 27.
juna 1767. uveli zidare i tesare. Iz Mostara je dolo osamnaest zidara i klesara, sve
raskolnici, a nadstojnik im bjee Mihajlo Bovani. Pogodismo svakome dnevne
plae po osamdeset jaspri, a nadstojniku dvostruko. Najprije su obnavljali zidove
crkve i samostana, ali u strahu i tajno, jer pred Turcima ne bi govora o kamenu i
kamenome zidu, niti se ita
316
GlORIA in exceisis
takva gradnja protivna turskome zakonu, ali Bojom providnou oni bijahu slijepi,
a komije nae, domai Turci, u drugu stranu gledahu, te u trideset i tri dana
zavrismo sav posao s kamenom. Kako e dalje biti, to se ne zna, ali tesari obloie
i sakrie rad drvenim gredama, tako da se bez veeg pregleda prevara ne otkrije.
Koji se na naem mjestu nau, neka zaubudue znaju da se tako gradi.

Tokom izgradnje dogaahu se razne stvari, koje nisu za moga ljetopisa, te ih u

njemu preskaem, a od svih je, kako se ini, najvanija ta to iz Travnika stie Ismet
efendija Kuukali, jer ga je postavilo za kreevskoga imama. Time se izjalovi
namjera Hasana efendije Krilia, koji je zimus prtio svoju prtinu da bi se narodu
umilio, a ko zna ta je drugo inio da se umili onima koji se vie od naroda pitaju. Ne
bi mu sueno da u svojoj ariji bude imam, pa se jo jednom vidje koliko
slavohlepni nisu ni Bogu ni ljudima mili. Dobri ih nee zbog svoga dobra, a zli ih
odbijaju da im tako zlo uine. Neka je vala i od takvih neke koristi.
O novom imamu jo uvijek nita ne znamo, ni kakav je ovjek, ni ta o ariji misli.
Da znamo, upisao bih ga u ljetopis, ali ovako ne mogu. Jednom sam ga sreo blizu
damije, a on mi je klimnuo glavom, po emu sudim da ne mora biti rav ovjek. Jo
treba vidjeti hoe li on nama na upoznavanje doi, kakav bi bio red jer je u
Kreevu novi, ili emo mi nakon nekog vremena njemu poi, to bi znailo da se
dobrih obiaja ne dri i da bi mogao naopak biti.
Tajnovit je i svojima, jo se nikome nije pribliio, pa se ni od Turaka o imamu Ismetu
nije moglo vie saznati, osim da je dugo u Damasku ivio, tamo se, bit e, i
kolovao, a u Bosnu se, po toj prii, vratio prije pet godina, jer mu se u Damasku
dogodila velika nesrea. Imao je enu Bonjanku i dvoje djece, pa kad se jednom
vratio kui, naao ih zaklane. Kua je bila ispreturana, nekakvo zlato ukradeno,
tako da su ih, moda, opljakali hajduci kojih je po Damasku vazda bilo. Bosna je,
hvala Bogu, sakrivena i mimo svake ruke, dok je Damask na putu, pa u njega dolazi
svakakvih iz raznijeh zemalja, a u zadnja vremena sve gori od gorega. Nekad se,
priaju, tamo slijevala sva pamet s istoka, te je znalo doi svakojakih mudraca od
kojih se o Zemlji i zvijezdama dalo puno nauiti, pa graditelja koji su poslije stizali
sve do Rima, zlatara i filigrana, znalaca znanja od svih vjera, ali otkako carevini ne
ide dobro, pamet se uvukla u kue, a zlo je izalo na drumove, pa ni Damask niie
to ie nekad bio. Tako se Ismetu efenrliii Hoporli nesrea kakvu
317
zbog njega, a i zbog nas koji emo s njime ivjeti, da je Ismetova dua vrhom
ispunjena.
Kada se u Bosnu vratio, priaju ljudi, dugo nije razgovarao, niti je kome kazao to
mu se u Damasku dogodilo. Lutao je okolo, pa se mislilo da je, jadan, pobudalio, ili
e se dati u pustinjake, a ako bi neto nekome i rekao, bilo je da se zemlje eli
nagledati i svu je obii, posjetiti svaku ariju od Save do mora i oi zemljom
ispuniti. Tek kada se sazna to su Ismetove oi u Damasku vidjele, shvatie zato
mu trebaju tolika gledanja.
etiri godine je potrajalo dok Ismet efendija Kuukali nije obiao cijelu Bosnu.
ivio je od nadnice, ljudima bi iscijepao drva ili pokrio krov na kui, a vele da je po
Dalmaciji i Hercegovini bio voljan i kod krana raditi. Koliko god je utio, nekako bi

se prepoznalo ko je i ta je, od kakvih je znanja osim onih koja se rukama obave.

Tako su ljudi potovali i njega i njegovu utnju.
Nakon to je sve obiao, Ismet efendija Kuukali poao je u Sarajevo, traio da ga
vezir primi, ali ga nisu njemu pustili, nego je muftiji kazao da ima elju u Bosni biti
imam. Muftija mu, bezbe-li, nije povjerovao, pogotovo nakon to Ismet nije mogao
dokazati da ima kole kakve nemaju bosanski imami, ali ga nije od zle volje
potjerao, nego ga je stao ispitivati. Razgovarali su, govore ljudi, sedam dana bez
prestanka. Dokle su sezala muftijina znanja, dotle je s Ismetom priao arapski, a kad
ne bi mogao dalje, nastavljali su na turskom. Brzo je muftija shvatio kako pred
sobom ima uenijega od sebe, i uenijega od mnogih koji se po Stambolu
uenou hvale, ali jedna ga je stvar muila. Ako taj ovjek toliko zna, zato je
onda njemu dolazio. Da nije kakva zlodjela inio, ili se o vjeru ogrijeio, pa se iz
Damaska doao skrivati?
Jednom su tako sjedili u muftijinoj kui na Vratniku, gledali Sarajevo kako se kao
maka na suncu grije i protee, pili su kafu i utjeli.
Reci mi, jesi li koga ubio?, upitao je muftija, ako jesi, neka ostane izmeu nas
dvojice.
Nisam, odgovorio je Ismet, a ubio bih, i ne bi mi ruka zadrhtala.
Koga, jadan ne bio?, muftija se uplaio mira s kojim je prijetnju izgovorio.
Onoga koji je zbog pet deka zlata ubio enu i dvoje djece. A koji je taj?
Da 7nam nhio hih pa A kako npru saznati nen ni uhiti.
318
Gloria in excelsis
A zato je to tebi, muftijo, vano? Svejedno je iju. Nije ubio ovjeka, nego njegove
enu i djecu. Svejedno, reci mi. Ubio je moje.
Tako je zavrio razgovor, dalje su utjeli, pili kafu i gledali grad, a muftija je bio jo
dalje od toga da pomogne Ismetu efendiji Kuu-kaliu. ta ako se imamu jednoga
dana u damiji uini da je medu stotinama mukih oiju ugledao oi ubojice? Velika
alost moe prevariti ovjeka, pa da pomisli kako vidi ono ega zapravo nema.
Svakome ko nije prebolio, to se jednom dogodi. Ali nije svako spreman ubiti. Ismet
efendija jest.
Lijepo ga je ispratio, a sljedeih dana ga je poeo izbjegavati. Muftije vie nikada
nije bilo kad ga je Ismet traio. Iako je runo to se tako ponio, i to je bio zejeg
srca, razumijem ga dobro. Ljudima je u naravi da tjee one do kojih utjeha moe
stii, ali od duboke nesree koja ne trai utjehu, niti je ovjek moe izgovoriti, ljudi

e pobjei, gurnuti je iza sebe, uzalud je htjeti zaboraviti. Boe, daj mi snage da
uvijek ostanem.
Nakon toga je Ismet efendija otiao u Travnik, gdje je proveo nekoliko mjeseci, i
uspio izmoliti da ga u Kreevo alju, jer u Kreevu ionako nikoga nije bilo, osim
Hasana efendije Krilia, o kojem su se proirili runi glasovi, o njemu i njegovoj
oholosti, pa ga za imama nisu postavili. Ili se rauna da nee biti velike tete ako
nesretni Ismet od Hasanovih pasjaluka strada.
Kakav je Ismet, to e se ubrzo vidjeti i znati, jo prije nego to crkvu i manastir
dovedemo pod krov. Moja je elja da bude dobar, jer e tako svima biti bolje.
Zagreb, 1. augusta 1945.
Uzeo sam u ruke violinu, pa je zagledao kao da neto o violinama znam, kuckao
prstom po drvetu i kobajagi oslukivao zvuk. Feliks je dlanove spustio sa stola u
krilo, kao da se plai da u mu gurnuti instrument u ruke i rei - sviraj]
E, Joso brate, na ovom emanetu ne zna svirati ko nije Ciganin, rekao sam i vratio
mu violinu. Ali nemoj da ti bude krivo, donijet e maestro pravu violinu, kad mu je
poalju iz Beograda, pa emo kod
319
cigansko emane uzimao u ruke. Joso je donio novu bocu rakije, pa je sjeo s nama
za stol i zapoeo neku desetu priu, samo da se zaboravi i da vie nitko ne spomene
kako je uzalud iao na Peenicu. Znao sam da nikada nee upitati za Feliksovu
beogradsku violinu, ali e se nadati i ekati da jednoga dana u njegovoj krmi
zasvira pravi umjetnik.
Sutra ujutro Feliks me je ekao ispred baze. Pitao me je to radim danas, ono to i
svakoga dana, odgovorio sam, pa smo poli prema gradu, jedan uz drugoga,
britanski avijatiar i mladi u kinom ogrtau. Opet je bilo uasno vrue, polugola
djeurlija naganjala se po Zvonimirovoj, asfalt se ve od devet topio pod nogama,
ali on nije skidao ogrta. utio je, a mene su opet zabavljali pogledi ljudi. Uplaeni i
znatieljni izvirivali su iz haustora, pratili nas sve dok ne zamaknemo za ugao, ne bi
li otkrili to nas dvojica tu radimo. A ako ve ne mogu otkriti, onda ekaju da im se
u glavi razveze pria, koju e onda nekome ispriati, a taj e povjerovati da nije
potpuno lana, pa e je, uz vlastite dodatke, ispriati treemu, a ovaj etvrtome,
tako da e prije veernjega sata pria o nama dvojici ve djelovati uvjerljivo. U
Zvonimirovoj vie nee biti onih koji o nama nita ne znaju.
Pjeaili smo sve do estina, grad je polako nestajao za nama, i imao sam osjeaj
da smo ve stigli jako daleko. Uskoro bi se preda mnom mogla otvoriti duboka
tamna uma. Feliks se nije znojio ispod svoga eira, niti je pokazivao znakove
umora. I dalje je utio, nisam znao vodi li on mene, ili ja vodim njega, sve dok nismo
doli pred kuu obraslu u brljan, koja je sliila ljetnikovcu iz ruskih romana.

Ovo je kua ovjeka koji se zove Lucifero. Zamislite kakvo ime! U koli su ga i
profesori zvali Luc, a kateheta bi se uvijek prekriio kad bi ga prozvao da odgovara.
Za svaki sluaj. Hoete li da pogledamo je li stari Luc jo iv?
Feliks je bacao kamenie u prozor, sve dok se nije pojavila starija ena: Sreko,
vrag neka te nosi, mislila sam da je potar! Otvorila nam je i odmah ga zagrlila,
aptala je Hinkovo i Silvekovo ime, a Feliks joj je neto odgovarao i pokuavao se
osloboditi njezinog zagrljaja. Ovo je moj prijatelj, rekao je, ali eni nije bilo do
prijatelja, nego do neega drugog. Drala ga je kao zarobljenika i nije putala, sve
dok joj nije ponestalo snage, i sve dok se nisu istroile rijei koje je imala za njega.
Ovo ie teta Fanika. Lnciferova strina, rekao ie. Te li iv T.nr?
320
GlORIA in excelsis
gdje jesam da je Luc umro. Otputovala bih u Udine i ve bih sjedila na svojoj
verandi, ispod odrine, i razmjenjivala kletve sa signorom Patat! Ona pod svojom
jabukom, ja pod svojom lozom, pa se tako preko ograde razgovaramo i jedna drugu
za pakao preporuujemo. Da zna, Sreko moj, da sam se zaeljela signore Patat.
Nisam je vidjela otkako se moj Lucifero razbolio. A ima tome ve dvije pune godine.
Vidi kako vrijeme leti! Ba sam mu neki dan rekla, e Lucifero, Svjetlano moja
Aleksejevna, ti e umrijeti onoga dana kada maral Tito zatvori granicu iza Trsta,
pa se tvoja strina vie nee vratiti svojoj kui. A zna to mi on odgovara? Nita!
Smije se. Takva je dananja mladost.
A vi se, gospon oficir, nita ne bojte. Lucova bolest nije prela-zna. Leukemija se
zove. Krv mu blijedi i nikako da izblijedi.
Uli smo u prostranu crvenu sobu, nasred koje je stajala golema postelja s
baldehinom, na kojoj je, prekriven plahtom, spavao Lucifero. Strina ga je probudila,
ula mu je u san kao pijanac kada ulazi u krmu, naglo i glasno, ali njega to nije
uznemirilo. Otvorio je oi i izvukao se ispod plahte. Torzo i lice bili su mu sivi kao
zimsko nebo, a lubanja obrasla rijetkim i tankim crvenkastim vlasima. Bio je tako
mrav da su mu se ocrtavale sve kosti, i vie mu se nisu prepoznavale crte lica. Nos,
koji moda i nije bio tako velik, izgledao je kao kljun ptice tukan.
Je li se upicio?, upitao me je kada je shvatio da mu zurim u nos i ne pruam ruku na
upoznavanje. Molim?
Pita te je li mu se nos upicio, objanjavao je Feliks, jer vele kako se, neposredno
pred smrt, ovjeku upici nos.
Ne znam kakav je ranije bio, odgovorio sam.

Eh, gospodine Zeljko, znali biste da vas nije strah. Je li tako? Plaite se to e od
vas ostati nakon to izaete iz moje sobe. Vidite, to je est sluaj. Ljudi prestaju
dolaziti kad netko predugo umire.
A vi umirete?
Kada se nasmijao, shvatio sam koliko je mlad. Mlai od mene barem petnaest
godina. Iza lea mi se smijala i gospoa Fanika, koja je upravo donosila aj, a Feliks
je pripaljivao cigaretu s izrazom lica ovjeka koji je upravo pobjegao od kie i vie
mu se nita loe ne moe dogoditi.
Pili smo aj i grickali ameriki vojni dvopek, na starom njemakom pramofonil
nurkptao ip (~!honin npka 7iiHnia 7a Policijom a
321
do Jelai placa, vratit e se u Udine a da nije ni vidjela Zagreb, jer im vie skoro
nitko ne dolazi u posjete, a ona Luca ne moe ostaviti samoga. Istina, svako jutro joj
govori - idi strina, neu ja dok se ti ne vrati, ali ona nee i nee, jer ako se to
sluajno dogodi, ako Lucifero umre sam, kako e jednoga dana svome pokojnom
muu, a pogotovu njegovome bratu Mihailu, stati pred oi. Zna strina da e i do
toga jednom doi, ne stane smrtnik samo pred lice Boje, nego i pred sve one
kojima je za ivota ostao neto duan. E, Mihailo nije netko kome bi se gospoa
Fanika usudila biti duna. S razlogom, kae Lucifero, jer je njegov otac bio od onih
ljudi koji nikada ne zaboravljaju ni svoje ni tue dugove, nego ivot shvaaju kao
vrijeme koje i ne slui niemu drugom nego da se iz dana u dan poravnavaju
dugovi. Posueni novac trai da bude vraen, usluga u poslu takoer, ali i osmijeh i
lijep pozdrav, svaki ljudski postupak, ak i milostinja na dlanu prosjaka. Otac Mihailo
umro je nesretan zbog ljudi koji mu nisu vratili sve dugove, a kako je vazda inio
dobro, i plaio se zla, jer zlo nikome nije duno, tako je bilo previe onih koji su mu
ostali duni. Oeva oporuka imala je pedeset stranica: sinu je ostavio kuu u
estinama i garsonijeru u Trstu, jer nije ni imao druge imovine, a ostalo su bile
zahvale, pozdravi, korisni savjeti, kulinarski recepti, uputstva za koenje trave u
kunome vrtu i za popravak potkopanih temelja, odgovori na usputna pitanja,
telefonski brojevi i preporuke, objanjenja i isprike koje je dugovao ljudima. Nabrojao
ih je vie od tisuu, potpisao se ispod oporuke, i tako umro bez ikakvih dugova.
Ali umro je duboko ozlojeen i uvrijeen, pa nema nikakve sumnje da ni mrtav nee
zaboraviti one koji su mu duni. A nesretnica strina se ne bi ba rado nala meu
njima. Zato ga ne ostavlja samog kad ide u grad, i zato je bilo dana kada su oboje
gladovali, jer bi u kui nestalo brana i rie, a ona se nije usuivala otii u
kupovinu. Istina je da Lucova rije vie puno ne vrijedi, doktor Majhrovski je jo
poetkom marta rekao da je svaka no kritina i da mu ne daje vie od sedam
dana ivota. Veina tekih bolesnika umire pred zoru, pa se zato strina budi oko tri,
i sjedi pokraj njegove postelje. Kad joj dosadi ekati, onda ukljui malu nonu
lampu i rjeava krialjke. Otkako su doli partizani, vie nema krialjki. To joj je

najgore. Ako Tito ve ne voli Nijemce, pa ne puta da nam dolaze njemake novine,
onda bi trebao narediti da se u Vjesniku i Narodnoj borbi tampaju krialjke, a ne
ovako da nesretne ljude pred zoru ostavi
f>P7 irpcra Tako CJOvori strina Fanika smiip sp T.nrifpro i srrp rai i?
322
Gloria in excelsis
Nije to nita, veli, trebate me vidjeti s ajnpren juhom. Svadbeni ruak bi triput
proao prije nego to ja uspijem progutati tri lice juhe. Steglo mi se grlo, pa je
ostao prolaz tanak kao dlaka. Kad je to vidio, dobri stari doktor Majhrovski rekao je
kako mi daje do sedam dana ivota. Znate li koliko je puno sedam dana? Ne znate,
jer nije jo dolo vrijeme da saznate. Sedam dana je kao sedam godina, a ja, evo,
dvadeseterostruko nadivjeh tih sedam godina, kao da sam starozavjetni mudrac. I
svata se u tom vremenu dogodilo. Doktor Majhrovski je nastavio dolaziti sve do
kraja, do estoga maja, kada vie nije doao. Strina je mislila da se razbolio, jer je
ranijih dana neto mrcao, pa mu je krenula u posjetu. Kupila je kod seljanki dva jaja
i teglicu meda, skuhala mu je lonac orbe i spremila termofor, ali nije ga nala.
Lupala je na vrata, ali nitko nije otvarao. Vie nije bilo ni kune pomonice Fatime,
ni podvornika Stekla, a u susjedstvu nisu znali gdje je doktor Majhrovski nestao. Ili
su znali, ali nije bilo vrijeme da se kae. Pet dana kasnije, nakon to su partizani uli
u grad, strina Fanika je opet ila traiti doktora, da bi joj tad isti oni susjedi rekli da
su Majhrovskog odvele ustae i objesili ga u Dubravi. Ni krivog ni dunog ubili su
naeg starog doktora, govorili su susjedi, a u oima im se vidjelo koliko im ta rtva
znai. Malo su poginuli zajedno s njim, pa su sad isti pred partizanima. Gledali su
kako su odvodili doktora, a jedan kae i da je vikao za njima:
Gospon logornik, gospon logornik, zakaj nam pelate doktora, nevin je kak mali
Isusek. Sve nas je leil i dobar nam je bil.
Meutim, niti je doktora Majhrovskog bilo na spiskovima stra-dalih, niti je itko, osim
prvih susjeda, neto znao o vjeanjima u Dubravi. Negdje se sakrio, govorila je
strina, vrag je on, pa e nam opet doi. Znalo se da nije imao razloga povlaiti se
s vojskom i ustaama, a isto tako se znalo da Majhrovski nije bio ovjek koji e se
ikome nai na putu, ali strina se svejedno nadala. Nekako joj se nije svidjelo da
izmeu Luca i smrti ne stoji doktor Majhrovski, pa kad smrt napokon doe, da joj
otvori vrata i kae: izvolite madame, ja sam kuni prijatelj, ast mi je to vas mogu
doekati, svoj posao sam zavrio, a ostalo je na vama!
Dva tjedna kasnije iz zakljuanog stana doktora Majhrovskog poeo se iriti udan
vonj. Doli su vojnici s orujem i provalili vrata, nakon ega se nepodnoljiv smrad
rairio ulicom. Hvali Boga to si ti svoje zavrio, pa vie nee prolaziti doktorovom
ulicom, ali kunem ti se da ie smrad ostao i da ga nikada nee nestati, samo to to
ne

323
glave spaavali, Luciferu je strina govorila. Slagae da su ga ustae objesile u
Dubravi, jer nisu znali da je doktor umro u snu. Vjerojatno od kapi. Nali su ga
ucrvanog, s nonom kapicom na glavi, kako lei na desnom boku. A uvijek je
govorio da srani bolesnici trebaju spavati na desnome boku, da im srce ostane
slobodno. Ba je o crvima govorila?, upitao sam.
Da, a o emu bi joj drugom ene priale nakon to se pronae le star par tjedana?
Znate, to su oni mali obini crvi, kakvih se nae u parketu, ili se zavuku u brano.
Kad nanjue ljudsko meso, ak stotinjak kilograma, ti crvi mijenjaju narav i oblije.
Narastu i pretvore se u aristokrate crvljeg svijeta. Nije vam prijatno o tome sluati?
A bilo bi vam svejedno da vam je netko drugi, u nekoj drugoj prilici, priao o crvima.
Nisam mu odgovorio, valjda zato to nisam razumio Lucife-rov prijekor. Nekog
drugog dana, pogotovo jednoga od onih koji su slijedili, ne bih se zaudio tome to
je gospoa Fanika umiruem mladiu govorila o crvima, ali ni to mu nisam mogao
rei. Iako je djelovao potpuno nemono i nije se mogao dii iz postelje, iako su se
na verandi suile njegove pelene, a na podu uz postelju leala je oprana guska, ako
mu zatreba prije nego to se strina vrati, Lucifero je vladao situacijom. Pogledom je
odreivao nain na koji sjedim, kako sputam ruke u krilo i ispravljam ramena,
usmjeravao je moje osjeaje i dovodio me je na ivicu plaa. Cim bi osjetio da e mi
potei suze, malo bi se povukao, zapoeo bi neku drugu priu, raspitivao se kod
Feliksa o starome gimnazijskom drutvu, o tome nae li se lijepih partizanki i govori
li se gdje je Poglavnik. Ali im bih se ja malo opustio, im bih progovorio rije o
neemu to je obino i svakodnevno, opet bi me epao:
Eto, tako, danas mi se nigdje ne uri, a ranije sam svugdje kasnio. Feliks to najbolje
zna. Kada su drugi ve virili u gimnastiku svlaionicu djevojake gimnazije, i pod
velikim odmorom crtali dojke i vulve, ja sam im se smijao. Tako su se, nesretni,
preznojavali ne bi li osjetili tu muku muku, a meni se, vidite, nije urilo da je
osjetim. Mislio sam za svoje kolske kolege da su sve trotl do trotla. A Feliks je bio
najgori, jer je meu prvima poeo viriti. A sad se, eto, raspitujem o lijepim
partizankama, iako o tome nita ne znam, niti u ikada saznati. Zakasnio sam ne
samo u virenju, nego i u drugim stvarima. Izgleda da ste se opametili, jer ne pitate u
kojim to
stvarima Neki ori nas sn se noenili i rlohili Hiern ali i oni koii nisn
324
gloria in excelsis
mudro uti, pravi kavalir uti o svojim damama. Ne bi ih odao ni da mu u
jugoslavenskom kraljevskom zatvoru rapom za eljezo rapaju cjevanice! A molio
sam ga do prije koji mjesec da mi o tome pria. Nije htio, hulja jedna, ispuniti elju

umiruem drugu. No, dobro, tko mi je kriv kad sam svugdje i na sve vazda kasnio.
Prvi put sam se, vama to mogu priznati, u enu stvarno zagledao u proljee 1943.
Iao sam preko Zrinjevca, bio je lijep i miran dan, jedan od onih kojih se na kraju
sjeamo, pa nam se zbog njih ne umire i rasplaemo se kao curice pred ispit, a ljudi
su sjedili na klupama, netko je itao novine, netko je prebacivao nogu preko noge i
sunao glenjeve, sve sama mlaarija i mukarci u punoj snazi. im ih vidi,
pomisli kakvu bi nam dobru reklamu pod Staljingradom uinili. Nemojte me krivo
shvatiti, ja sam i tada bio za partizane, moete mi vjerovati, jer od lai vie nemam
koristi, ali ti momci su ba bili za Staljingrad. Ali u jednom trenutku nastade trka i
zbrka, poletjee novine na sve strane, a junaine krenue bjeati prema Jelai
placu. Gledam to im je, kad eto ti za njima s isukanim samokresom tri i vie curica
u ustakoj uniformi i s nekakvim inovima. Umjesto da i sam krenem bjeati,
zagledah se u nju i ne miem se. A ona tri prema meni, nee me mimoii, uhvatit
e me, jer sam i ja mlad, premda ne naoit i jak za Staljingrada, ali sasvim dobar
da me poalju da gonim bandu po Kozari. Ali umjesto da me udari samokresom po
glavi, ili da me poteno ispljuska, ona zastade i ree: Oprostite, molim vas!
A zatim je nastavila trati i vikati. Gledao sam kako joj bokovi poskakuju, imala je
nisku guzu i kratke mesnate noge, gegala se u trku, i uope nije bila lijepa. Upamtio
sam njezino lice, donju eljust kao u buldoga, preveliku muku bradu i oi koje nisu
bile toliko hladne koliko se inilo da u njih nisu ulazile lijepe slike, ali ja sam tada
prvi puta osjetio ono to su moji drugovi iskusili desetak godina ranije. Zaljubio sam
se, dragi gospodine, i to u Maju Budon. Vi, naravno, ne moete znati tko je bila ona.
Kaem bila, jer je malo vjerojatno da je iva. Ako su je partizani uhvatili, kou su joj s
lea derali. A ako nisu, onda su joj njezini doli glave, jer je Maja bila ljudska zvijer. A
zvijeri vam postaju viak nakon to ste izgubili rat. Ne vodite ih sa sobom, jer oni
kojima idete nee ba biti sretni ako im s takvim doete. Maja koljaica. Curica koja
je jedva navrila dvadesetu.
Nije od tog trkaeg zaljubljivanja na Zrinjevcu nrolo ni mieser
325
nikako je nisu mogli zaustaviti. U bolnici su rekli da je to leukemija i da mi nema
lijeka. Jo su rekli da u jo ivjeti mjesec ili dva. To mi se vrijeme inilo kratkim.
Dao sam si petnaest dana da pokuam doi do Maje, pa sam tako stigao u Staru
Gradiku, pred enski koncentracijski logor u kojemu je ona bila upraviteljica. Bilo mi
je svejedno hoe li me netko usput ubiti, ili u zavriti u susjednom, mukom
logoru. Uostalom, to bi skratilo cijelu priu, pa strina Fanika ne bi morala doi iz
Udina da eka moju smrt i preputa taracu gospoi Patat. Vidio sam te logoraice,
skoro da su izgledale kao to ja danas izgledam, ali nisu bile bolesne, nego ih je
Maja takvima uinila. One su bile njezina kreacija, elave, uljive i izbezumljene.
Mrave kao aveti sporo su koraale po logorskome krugu, ali bi hitro mugnule kada
bi straari, onako iz ale, podviknuli s mitraljeskog tornja. Bog ih je stvorio u
ljudskome obliju, a Maja je prepravljala njegov rad. Umjesto da me to odbije, ja

sam se jo vie zaljubio. Molio sam da me puste unutra, provodio sam dane i noi
po krmama u Gradiki i Jasenovcu, pio s ustaama koji su je poznavali, molio ih da
me povedu k njoj, a oni su mi govorili - pusti Maju, Maji je prazna dua, a u glavi joj
je cirkuski vrtuljak koji se stalno okree. Rekli su mi i da se udala za nekog studenta
prava i da ga je spasila od vojaenja, ali ni to me nije zaustavilo. Imao sam malo
vremena, samo petnaest dana, i bilo mi je svejedno je li curica udata.
Jasno vam je da nisam uspio. Je li tako da vam je jasno? Sto ste se tako skupili,
neu vas ugristi? Kada sam se vratio u Zagreb, strina je ve bila stigla. Sine, ne
znaju doktori nita, samo si se loe hranio otkako nema matere! Rasprodala je ono
malo zlata to mi je ostalo za bakom i mamom i od seljaka kupovala ciklu i
borovnice. ene u estinama zapustile su svoja gospodarstva, kokoi su crkavale po
ko-koinjcima, svinje su provaljivale iz obora u potrazi za hranom, nije se moglo
spavati od tunoga kravljeg mukanja i od zavijanja svezanih pasa, jer su se
gospodarice dale u potragu za ciklom i borovnicama. Ile su sve do Gorskog kotara,
sputale se u talijansku zonu i nou upale ciklu po tuim vrtovima. Dvije su u
takvom poslu bile uhvaene, pa im se u Rijeci sudilo, i nadaleko se proirila pria o
ludoj babi koja suhim zlatom plaa ciklu da nahrani neaka Lucifera. Italija je tada
ve bila pred padom, na sve strane vihorila se crvena komunistika zastava i vie
nitko nije znao gdje je Mussolini, tako da ni ta pria nije bila toliko neobina. Tko
zna, moda su se ene u crnini. Dobone matere ooginulih voinika. tieile Sudniim
danom
326
gloria in excelsis
Otac se nadao kerki, sputao je ruku na majin trbuh i govorio: Skoro e pred
gospodu i razbojnike izai moja Svjetlana Aleksejevna. To je prije roenja bilo moje
ime, da bi me i kasnije, kada bi zbog neega osjetio ponos, ili bi se raznjeio, zvao
Svjetlana Aleksejevna. Dogaalo mu se to i pred drugim ljudima, na obiteljskim
skupovima, svadbama i sprovodima, ili kada sam polagao ispit zrelosti. Sirio je ruke,
a ja sam mu uskakao u zagrljaj, samo da ga preduhitrim, da ne stigne izgovoriti to
ime. uti, tata, vikao sam, ali njegov je glas bio jai: Digni visoko glavu, i pred
gospodom i pred razbojnicima, moja Svjetlana Aleksejevna! Kada je ve znao da
umire, vie me i nije drukije zvao. Tada sam ga pitao to mu znai to ime, mislio
sam da je Svjetlana Aleksejevna bila neka parika balerina, ili jedna od princeza
Romanovih, ali rekao je da ne zna nita o tome i da ime ne znai nita. Lijepo je, pa
ne mora znaiti.
Kako nisam mogao biti Svjetlana Aleksejevna, odluio je da me nazovu Lucifero.
Negdje je, u nekim talijanskim knjigama, naao da se tako zvao sin rimske boice
Aurore i uzalud su bila sva odgovaranja, uzalud je majka plakala i upala kose,
prijetila da e radije pobjei od kue zajedno s djetetom, nego da ga takvim
imenom zovu. Nije se dao stari moj Mihailo, jer je smatrao da mu Bog duguje ba to

ime za sina, kada mu ve nije dao ker da je zove Svjetlana Aleksejevna. Ne bi se

u Italiji iekivao Sudnji dan da je Svjetlana Aleksejevna jela ciklu.
Kada sam uao u kuu, alostan jer sam ostao bez Maje, zatekao sam bave pune
borovnica i brdo od cikle nasred dnevne sobe. ene u estinskim nonjama su na tri
tednjaka kuhale pekmez, a starci su cijedili sok. Bijele lanene bluze i koulje bile su
im poprskane ra-sprslim bobicama, ali ni ene ni mukarci na to nisu obraali
panju. Bili su puni zanosa, kao da e Sin Boji uskoro doi meu njih, pa ih pouiti
kako da bolesniku poprave blijedu krv. Za njih je stizalo doba udesnih iscjeljenja,
alkemije kojom se pomou cikle i borovnica voda pretvara u krv, ali to doba e
trajati -kratko, najkrae u povijesti estina. Ubrzo e skuhati stotine kilograma
pekmeza i vie od tisuu litara soka, oistit e i ukiseliti cikle za jednu pristojnu
bojnu, ali ja u svejedno, sav napuhnut od tolikog voa, pasti u postelju. Novac koji
su dobili od strine uskoro e biti potroen i prekasno e se te seljanke sjetiti svojih
krava, svinja i kokoi. Marva je pocrkala od gladi, ili je poludjela od samoe, krave
su prestale davati mlijeko, a kokoi su legle jaja bez umanjca.
Majhrovski za prve posjete rekao da je smrt dola po mene i da vie nee otii,
sjedi u fotelji i smije nam se, a kada joj to dosadi, uzet e me i povesti sa sobom,
strina Fanika je Crvenome kriu poklonila sav pekmez, sok i ciklu. Od svega je
ostavila po jednu teglu, ako me uhvati elja. Eno ih, i danas neotvorene stoje tri
tegle. Hoete li malo pekmeza uz dvopek?
U prvo vrijeme me je tjeila i alila. Zatvorila bi se u kuhinju i plakala. Ila u crkvu i
svetom se Antunu molila da mi pomogne. Govorila mu da nisam kriv to mi je otac
dao ovakvo ime, jer je mislila da me je Bog zbog imena kaznio leukemijom. udna je
strina Fanika, fanatina u svemu, ali ni u emu dovoljno ustrajna. Samo je jednoga
dana odustala od utjeha i molitve i poela govoriti o gospoi Patat, eni s kojom se
cijeli ivot svaala, a sad joj toliko nedostaje. Da se nisam razbolio, ili da sam umro
kad su zagrebaki doktori to najavili, ona bi sad sjedila pod svojom odrinom i
dovikivala se preko ograde s gospodom Patat. Jutrom bi mela svoju taracu, pa bi svo
suho lie i mrtve kukce smela gospoi Patat na glavu. O dragi Boe, toliko te ima, i
tako si velianstven u njihovim kletvama i psovkama! Pred kapijama pakla, poput
kie olova, padaju njihove rijei, kojim te uzdiu i hvale, kojim potvruju Tvoju
konanu veliinu, na hrvatskom, slovenskom, talijanskom jeziku, i jo na nekoliko
tisua drugih jezika, nemutih kao nijema dua, ali jezika koji nisu zarobljeni
rijeima, nego postoje izvan rijei, pa u njima najljepe odjekuje Tvoje slavno ime...
Sve mi je o tome ispriala, gospou Patat upoznao sam bolje nego ikoga u ivotu,
iako je nikada neu sresti, ali nije mi ao to neu. Svjetlana Aleksejevna je,
gospodo draga i razbojnici, na odlasku. Pripreme su, istina, potraj ale due nego to
se oekivalo, pa smo ve svi nestrpljivi. Ve nam se i politika upetljala u priu. to
kau, hoe li Tito zaratiti s Englezima? Na kojoj ete vi strani, gospodine, biti? I to
uope radite u Zagrebu u toj uniformi? Ne morate mi odmah rei, ne alim biti
znatieljan, ali brinem se za strinu. to ako joj doista Tito zatvori granicu pred

nosom i ne mogne se vratiti gospodi Patat? To je, vidite, puno ozbiljnija i vanija
stvar od jedne leukemije.
Rekao je to i uutio.
ekao.
Gledao me kao znatieljno dijete. Moda dama.
328
Gloria in excelsis
Prve rijei izgovorio sam kao da koraam niz minsko polje. Churchill se, moda,
osjea prevarenim. Da, da, klimnuo je, ima i razloga da se osjea tako. Ali osjeaji
vie nisu toliko vani. Proao je veliki rat. Mislite da je proao? Sigurno ste u pravu.
Ali Tito ga je zbilja prevario. I neka je. Zgodno je kada mali prevari velikoga, a mi
pobjegne od make. Ne mislim da bi Tito mogao zatvoriti granicu. Barem ne uskoro.
Hvala Bogu! Ne znam to da radim od brige zbog strine Fanike. Trebao bih umrijeti,
a ne mogu na silu. Znate, to vam je kao kad vas nagovaraju da pikite pred polazak
autobusa, a vi ne moete. Jasno vam je kakvih ete problema imati ako to sad ne
uinite, ali uzalud. Ne moe na silu. A Rusi, oekujete li da bi Rusi mogli praviti
probleme, pa oni mimo Titove volje zatvore granicu prema Italiji?
Odgovarao sam, a Lucifero je stalno postavljao nova pitanja, povlaivao mi je i
hrabrio da nastavim, sretan to se stvari tako dobro razvijaju. Putao je da se
raspriam, ali me nikada nije ostavljao samoga s izgovorenim rijeima. Oko svake bi
ispleo zlatnu mreu, prihvaao je kao neto vano i mudro, neto to se moralo
rei, i to on prvi puta uje. Iako su tu negdje stalno bile strina Fanika i gospoa
Patat, kao osobe oko kojih se kree cijela ljudska povijest, i zbog kojih postoje
pitanja ivota i smrti, razgovarali smo o Napoleono-vim ratovima, Japanu i Kini,
komunizmu, danskome kralju, Sijamu, generalu ang Kai-eku, Hitlerovoj peludnoj
groznici, Vladimiru Nazoru, saveznikoj pomoi, maarskim pustama na kojima su
se obuavale ustae, jugoslavenskoj kraljevskoj eskadrili u Niu...
Od jugoslavenske kraljevske eskadrile u Niu polako se uvukao u moj ivot. Priao
sam mu i najsitnije detalje, o partizanskome generalu kojega sam sreo na otoku, a
znali smo se iz Dubrovnika, o tome da sam mu se nadao u Hotelu Esplanadi, ali ga
tamo nisam sreo. O amidi Pepiju i njegove tri smrti, Markanu Dobretiu i Ema-usu,
gdje se okupljao zagrebaki oaj, da bi jednoga dana nestalo i Emausa i oajnika, a
netko je ispleo zastore od praine i u njih udje-nuo osuene muhe isisanih utroba.
Priao sam mu kako sam nebom bjeao od pukovnika Dala, ali ni danas nisam
siguran jesam li mu stvarno pobjegao, ili me je on pustio da pobjegnem.
Ispriao sam mu kako sam 2. aprila u 7 sati i 37 minuta ispustio bombu iznad bive
Zemljoradnike tedionice u Sarajevu, da bih jedva minutu kasnije akcija bila

opozvana. Sluajnost, rekao sam mu, banalna ratna sluajnost! Da je za

teleprinterom u Bariju bio bolji
329
boljim osjeajem za ritam, da su ga kao djeaka tjerali na satove klavira, jer su, u
pravilu, najbolji vojni printeristi u civilstvu pijanisti, zapovijed bi stigla barem stotinu
sekundi ranije, ja ne bih bacio bombu nad Sarajevom i danas bih se te akcije sjeao
s nostalgijom. Sarajevo je moj drugi rodni grad, prvi je Dubrovnik. U Sarajevu sam
provodio ljetne raspuste, tamo su moja prva sjeanja, tamo sam uvijek bio
zatien, jer nisam bio doma, nego sam bio kod tetke i dunda. ovjeka boli samo u
prvome gradu, onome u kojem je roen ili je u njemu ostao ivjeti, a drugi grad
nikada ne boli. Sretni su oni koji ga imaju. Taj grad bilo je Sarajevo, sve dok nisam
ispustio bombu.
Da sam ih ispustio dvadeset, da je to bilo veliko bombardiranje, da smo istjerivali
Nijemce i ustae iz grada, da se pod nama tresla zemlja i krtice iskakale iz svojih
rupa, poslije bih mislio da sam uinio neto dobro. Molio bih se za tetku i dunda, i za
sve koje u Sarajevu znam, molio bih se za svaku kuu i svaki upamen prizor,
molio bih se za razglednicu grada koji pamtim i volim ga onako kako se voli usnuli
svijet, molio bih se da Bog ne izgubi iz vida Sarajevo i da pazi gdje padaju moje
bombe, ali ne bi me grizla savjest. Ne bih mislio da sam uinio neko zlo. Ne bi bilo
mrtvih na mojoj dui.
Ovako, bacio sam samo tu jednu bombu, oito grekom, igrom sluaja, bacio sam je
zbog loeg teleprinterista, bacio sam je zato to neka majka u Londonu, Liverpoolu
ili Glasgowu nije tjerala svoga sina na satove klavira. I sad me je strah telefonirati
svojima u Dubrovnik, barem jednom tjedno okrenem broj dunda Franje u sarajevskoj
Direkciji eljeznica, ali sputam slualicu prije nego to se javi.
Ne znam to se dogodilo u bivoj Zemljoradnikoj tedionici. Eksplozija je,
vjerojatno, zaustavila sat, pod kojim bi dundo Franjo uvijek izgovarao istu reenicu:
Puno je sati, ubit e nas tetka ako zakasnimo na ruak!
Gospoa Fanika se odavno vratila iz grada. Vani se ve smr-kavalo, u krilu smo
drali tanjure i kusali ajnpren juhu s kockicama dvopeka. Po juhi su, kao indijanski
unovi, plovila zrna kima, na gramofonu je i dalje svirao isti Chopin. Lucifero,
isposnica Svjetlana Aleksejevna, uzalud je pokuavao progutati prvu licu. Muio se
ve pola sata, i smijao se svojoj muci, dok je strina iz druge sobe dovikivala kako je
to znak, dobar znak, da e ona uskoro poi gospodi Patat. Ne znam jesam li se i ja
tome nasmijao, ali ako nisam, to je samo zato to se rijetko trijezan smijem. Izmeu
Luciferovog ivota
i niponvp cmrri rtiip rinctr\i'ir*i i-trpla-z t-iit-aL-air L-anir f^n.ln.rarla nika330

GlORIA in excelsis
Rastali smo se lako i bez velikih rijei, iako smo se rastajali zauvijek.
Sutra me je Feliks ponovo ekao ispred baze. Otili smo kod Jose Lianina. I
prekosutra takoer. Lunjali smo gradom, jeli smo i pili, a meni se opet maglilo pred
oima, pa vie nisam jasno vidio ono u to bih se zagledao. Oko nas su vikali neki
ljudi, ulo se kripanje stolica, ruile su se ae, a neki je Bosanac tuno zavijao
Internacio-nalu. Sljedeega dana Feliks me je ekao ispred baze.
Devet je dana prolo u opijanju i bezglavom povlaenju od Jose Lianina do krmi
na Crnomercu, a onda se jednoga jutra Feliks nije pojavio. ekao sam do podneva
kod Jose, popio sam ve pola litre rakije, pa sam ga otiao doma potraiti. Ali kua
je bila zakljuana, nije bilo ni Zdenice, uzalud sam dozivao, okolo su se skupljali
neki ljudi i mrko me gledali. Ljudi u prljavim seljakim kouljama, s gumenim
opancima na nogama, ljudi dugih brkova i masne sijede kose...
Opsovao sam ih i otiao.
Oekivao sam da uzvrate psovku, ali oni su utjeli i samo gledali za mnom. Osvrtao
sam se i opet ih psovao. Urlao sam na sav glas, izazivao partizanske patrole, i ljude
koji su sliili na policijske agente, ali mi nitko nije odgovorio. Zaueno su me
gledali, ili bi mi se sklanjali s puta. Bjeali su na drugu stranu ulice. Prole su neke
ene u suknjama koje su im sezale skoro iznad koljena. Jedna je imala oblajhanu
frizuru. Viknuo sam za njima da su ustake kurve, da su se dale cijelom Glavnom
stanu, a sad bi takve u bolju budunost. Opet se nita nije dogodilo.
Na Jelai placu sam glasno opsovao Predsjednika Prezidijuma, druga Vladimira
Nazora.
Psovao sam Staljina.
I druga Georgija Dimitrova sam opsovao. Nisam spomenuo Tita.
Nikako se nisam mogao sjetiti njegovog imena. Urlao sam, ali se nisam mogao
sjetiti.
U bazi su me doekali grubo. Jer nisam prestajao urlati. Pokuavali su me zaustaviti,
ali ja sam udarao sve koji mi se priblie. Nisam se mogao sjetiti Churchillovog
imena. Jedva su me savladali i svezanog odnijeli u ambulantu. Niz zatiljak i lea
slijevala mi se krv. Dobro je, krv, a ja mislio da sam se usrao. Doktorica Stevanovi
mi ie zaivala ranu. Osam ounata. kao osam veslaa univerziteta n
331
Sutranji dan sam preleao u postelji. Davali su mi sredstva za smirenje, ali sam
rekao da to vie nije potrebno. Rakija, rekao sam, loa lika rakija od nepreraenih
hrastovih dasaka. ali se? Ne, rekao sam, uope se ne alim. Nestalo je ira, pa

sad peku rakiju od dasaka. Kad i toga nestane, pravit e rakiju od ivotinjskih
brabonjaka.
Blijeda engleska lica.
Svijetla put, pjege kao od pljesni, kosa boje trule narane.
I doktorica Stevanovi.
Kako je u Beogradu, jesu li vai dobro i ivo?
Nakon toga bih svakoga jutra izlazio pred bazu, ali Feliks Schle-icher se nije
pojavljivao. Vie ne znam koliko je dana prolo otkako ga nema, ali sam siguran da
mu se nije nita dogodilo. Meni moda jest. Prvi je august, dva su tjedna do Vele
Gospe, a moji aa i mater sada sigurno govore o tome hou li im doi prije Vele
Gospe. Kad ne doem, govorit e hou li doi prije Boia, pa prije Uskrsa, pa
prije Ivandana, i tako sve do groba.
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 34 minute
ta te je spopalo, ludove jedan?, pitao je logornik Skorvatzv.
Leao sam na podu u ugljenoj praini, pod glavu su mi stavili nekakvu deku, oko
mene se okretao podrum, polako kao usporeni cirkuski vrtuljak, smjenjivale su se
glave nada mnom, pojavljivale se i nestajale, i svako je lice imalo zabrinut izraz.
teta, pomislio sam, to ranije nisu bili tako zabrinuti za mene. Dolazili su i prolazili
Hamdo Magbulin i Ana, sestra popa Riste Borojevia, Dino Vukov, Adil Fe-rizovi i
doktor Hoek, koji je, otkako smo doli, samo sjedio ispod prozora i nita nije
govorio, nije se smijao kad bi se drugi smijali, i inilo se da ga vie nizato i ni za
koga nije briga. Sad je doao, gleda me zabrinut, a ja mu govorim:
Dobro je, moj doktore, mislio sam da me je ubilo.
Pa se iznenadim, jer mi se uini da rijei izgovara neki drugi imun, i mogu ih sluati
kao da su tue.
Proi e to, samo ti fino miruj, odgovara Hoek, u valovima nailaze odjeci njegovog
glasa, kao da smo na vrhu planine, a oko nas nita osim dubine i zraka.
332
Gloria in excelsis
pitati tko su ti ljudi, zato su bili u naem sklonitu, da nisu komunistiki agitatori?,
Valter i njegovi ljudi, pria se da je u gradu ostalo jo Zidova, vjeto se skrivaju, a
kad zasvira uzbuna, vazda se zavuku u drugo sklonite, tamo gdje ih ne znaju, pa
naglas izgovaraju latinske molitve, ili ue dove, izlau ivotopise hrvatskih kraljeva i
srednjevjekovne gospode, i nikome ne bi palo na pamet tko su i kakvo im je rasno

podrijetlo. Pria se o njima, neki su ih i vidjeli, ali nisu znali da su to oni, pa su

prekasno dojavili redarstvu, a redarstvo ne zna to bi, nego alje agente da ispituju
uvare sklonita i kljuare tko im je sve bio u podrumu. Kad nita ne saznaju, jer se
tu i nema ta saznati, zaprijete kljuarima prijekim sudom, i sve se nastavlja kada
opet netko u birtiji ispria da je vidio Valtera ili Lauru Papo Bohoretu. Dolaze agenti,
ispituju kljuare, prijete umjesto pozdrava i odlaze. A onda opet, netko je nekoga
vidio, pria poinje, nastavlja se i nikad ne zavrava.
Zatvorio sam oi da ih vie ne gledam, jer su nailazila lica kojih se nisam mogao
sjetiti. Sutra e me netko pitati tko su bili svi ti ljudi, a ja neu znati to da kaem.
Slagat u ako kaem da ih nisam poznavao, a nee mi vjerovati kaem li da ih se
ne sjeam, iako sam sve te ljude dobro poznavao. Ne sjeam ih se, a poznajem ih i
danas. Eto, takva bi bila istina. Lagao je svaki koji bi govorio da je sreo Lauru Papo
Bohoretu. Ona je 1942. umrla u koevskoj bolnici, vidio sam kad su je iznosili na
dvije prikovane zidarske daske. Te daske su bile bijele od krea, pa je na
Bohoretinim crnim rukavima ostajao trag. Kako su je nosili, tako se taj trag irio.
Osjetio sam silnu potrebu da ih zamolim da stanu, pa da otresem prainu s
Bohoretinih rukava. Sama bi to uinila da je iva, kao to je moja pokojna mater,
kad bi razvijala pitu, otresala brano sa svojih crnih rukava. Nekoliko puta dnevno to
rade sve ene. Otresaju rukave. A kad bi ih netko pitao o tome, nijedna se ne bi
sjeala. Zato djeca s mrtvih majki iste nevidljivu prainu, sklanjaju trun s lica i
popravljaju im kosu pred pokop. Bohoretine djece vie nije bilo, dobro sam to znao,
jer sam gledao kako ih odvode, i nisu joj mogli otresti kre s rukava.
Onima koji e me sutra pitati tko su bili svi ti ljudi, i tko sam uostalom ja, odgovarat
u najbolje to umijem, ali pred njima neu biti kriv. Mogu me objesiti, ali nisam ja
kriv, nego je krivo vrijeme, a vrijeme se ne vjea ni kad je krivo. Zato bi imun
Pakvan, knjigovoa bez posla, uvar i kliuar sklonita n noHnimn 7pm\ir,raAr,ir\cp
333
rod? Ali ni njima, ni dragome Bogu, ne mogu objasniti zato nisam otresao kre s
Bohoretinih rukava.
Zatvorio sam oi da ih vie ne gledam, jer su nailazila lica kojih se nisam mogao
sjetiti, ali sam ih morao otvoriti kada je logornik Skorvatzv upitao:
ta te je spopalo, ludove jedan?
Smijao se mome krstu, odgovorio sam.
Zar nije kriu?, osmijehnuo se kao u stara vremena.
Krstu, rekao sam, prekrstio sam se, i on se tom krstu smijao.

to jest jest, to nije lijepo, ali da navali na njega lopatom, e vala nije ni to ljepe.
Ubio bi ga da si ga stigao. Jadan ne bio, mogao si robijati zbog konobara. Jo bi mi
trebao rei hvala to sam te samokresom raspalio po glavi.
Uplaio se moje smrti, iako bi me ubio a da mu ruka ne bi zadrhtala. Ali ovo je bilo
sluajno, prejak je bio udarac, sruio sam se i iknula je krv. Uinilo mu se da sam
mrtav, pa ga je uhvatila panika, prava ljudska panika. Kao vozaa tramvaja kad
pregazi dijete. Nosio bi me na savjesti, logornik Skorvatzv, da me je ubio sluajno. A
bilo bi mu svejedno da me je ubio namjerno. Uinio bi to po slubenoj dunosti i u
skladu s ustakom prisegom. Ne bi se zbog moje glave ni ispovjedio.
Opet sam mogao zatvoriti oi, jer smo izmirili sluajno prolivenu krv.
Podrumom je zavladao mir, jedva da se uo i apat, logornik Skorvatzv se
rastrijeznio, vjerojatno je i dalje razmiljao o tome kako me je umalo ubio, pa mu
vie nije bilo do Ane i njezinoga brata, niti do toga da s ljudima svodi raune dok
jo ima vremena.
Karta je pala na drvenu povrinu stola:
Sedmica, razoarao se Hamdo Magbulin, e jesam jareve sree!
Zavrila je tako partija ajnca, koja je zapoela dok sam jo bio itave glave, prije
bljeska u oima i velike ei. Sad bih mogao i zaspati, jer me vie nitko nee
ispitivati, nee se nadgornjavati sa mnom i natezati oko onoga to je prolo i onoga
to dolazi, niti u ikome biti smetnja na prelazu iz jednoga u drugi ivot. Bolje je da
to due ostane tako.
Na leaju od ugljene praine uspavljuje me tiina. Tiina se zatim pretvara u bruj i
mukli tutanj. Ne znam tutnji li u mojoj glavi, ili se vani sprema kia. Nailazi
grmljavina, oblaci stiu sa zapada, uskoro e oorati saraievske ulice i sokake,
soustit e se buiice s Bielava
334
gloria in excelsis
sretni to im je Bog dao krov nad glavom i to im, dok traje pljusak, nevolje nee
prelaziti kuni prag. ene zabrinuto pogledavaju u strop, po kojemu se ire
kontinenti vlage, razmiu se dravne granice, a Hrvatska bubri i raste, vea i od
velike Njemake, s malenom srcolikom Bosnom usred svoje utrobe. Prve kapi padaju
u limene lavore postavljene nasred dnevnih soba, nasuprot zidova na kojima vise
prizori islamskoga hodoaa, s velikim crnim kamenom u sredini, fotografije
Stjepana Radia, Mehmeda Spahe, Ante Pavelia, narodnih izbavitelja i muenika,
drvena raspela i sveti Ante koji u naruju dri dijete, Napretkovi kalendari, popisi
svetaca, slike austrougarskih vojnika, daide koji je junaki pao na Soi, pa je
obitelji stigla zahvalnica iz Bea. A ispod tih ukraenih zidova, na erenim seijama

i otomanima a la turka, sjede mukarci koji nisu na frontu, oko sebe okupili svu
djecu, pa mole Boga da kia to due pada, svejedno to prokinjava krov, ire se
kontinenti i bubri naa Hrvatska, jer dok bude padala, nita se loe nee dogoditi.
Miruju Luburieve strae, miruju kriari koji su namjerili istjerivati vraga iz ovog
grada, ali za tako neto nemaju vjere ni pameti, pa vjeaju i kolju ljude, kuhaju ih u
kazanima koje je osobno Luburi naruio od banjalukih kazandija, ivima im deru
kou s leda, ali vraga ne mogu istjerati iz grada, jer nakon etiri godine rata vie
nitko ne zna gdje bi mogao biti vrag. Miruju partizani u umama oko Sarajeva,
sakrivaju se od kie ispod gustih jela, ue pod njima kao da ih je stigla velika
nuda, miruje Vrhovni tab i sovjetski agent Tito, miruje Valter i miruje Laura Papo
Bohoreta u svome grobu, a bruj i tutanj postaju sve glasniji.
Evo ih!, vie logornik Skorvatzv, evo ih, ljudi! Obratimo se, zadnji je as, vie i smije
se, pa se cijeli podrum smije njegovoj ali. Diem se s poda, boli me rana, kosa mi je
ulijepljena od krvi i ugljena, vrtuljak oko mene se polako smiruje, i ve se jasno
uju avionski motori. Pokuavam otresti rukave od ugljene praine, ali odustajem.
Bijela kancelarijska koulja vie mi nee trebati.
Kreevo, septembar 1767.
Usred gradnje, dok smo jo morali sakrivati da smo s kamenom gradili, pojavio se
jedno jutro imam Ismet efendija Kuukali. Kao harambaa stavio ruke na leda,
stoji i gleda radnike. I tako se ne mie
335
prave da rade, jer se pravoga posla primiti ne mogu, poto bi svaki as otkrivali
kamenom sagraeni dio te bi veliki belaj mogao izbiti. Najprije im nije ilo, jer
nikome nije lako initi jedno da bi nainio drugo, pa su se sudarali jedan s drugim,
saplitali noge, jal iz pasjaluka jal zato to ne znaju drukije, ba kao da su djeca, i
zapravo ne grade crkvu i manastir, nego se igraju da crkvu i manastir grade. Ali
kako se imam nije micao, tako im je igra sve bolje ila, raskolnike uhvatilo veselje i
hercegovaki liskaluk, pa poee vjetije hiniti da neto grade, nego to su ranije
zbilja gradili.
A imam stoji na dva koraka od fratarske zemlje, tako da ne pomislimo kako nam je
na noge i u goste doao, pa da mu priemo s ponudama i upoznavanjem, nego stoji
tamo gdje bi svako mogao stajati, taman da je i najvei tuin, francuski putnik ili
zadnja sarajevska baraba, koja okolo hoda i kidie na miran svijet. Ja ga gledam, pa
se sve pravim da ga ne vidim, ili da ne znam ko je, kao to se i on pravi da ne zna
ko sam ja. Bogu hvala te je gvardijan poslom u Fojnici, jer se on ne bi pravio, nego bi
mu priao i zdravio se, pa nas tako ponizio. Ako je u Bosni i u Turskoj red da gost
zove ili dolazi na upoznavanje, pa se i vezir toga reda dri, onda ni Ismet efendija ne
bi trebao biti izuzetak. Osim ako u Damasku nisu drugi obiaji, za koje nismo uli,
niti trebamo za njih uti sve dok se u Damask ne zaputimo.

Govori mi brat Agaton - idi, bolan, razgovori se sa ovjekom, propast e nam dan,
nita neemo oposliti!, a ja ga sve tjeram od sebe, znam da ni on na mome mjestu
ne bi iao. Nateemo se tako, a imam nas gleda. Htio bih da ne vidi, iako znam da
vidi, i da ne zna, iako znam da zna, oko ega se s Agatonom prepirem. Tako je vazda
kad neto pred ivim oima sakriva, ili kada si s nekim u zavadi. Svaki put misli da
taj manje zna nego to zbilja zna.
U tom natezanju ne vidjeh kako je imam nainio ta dva koraka. I je li ih nainio. Ali
kad sam ga opet pogledao, vidim pete su mu na svaijoj, a prsti i tabani na
fratarskoj zemlji. Ili mi se i to priinilo, pa mi se od veselja to gradimo poela iriti
fratarska zemlja, kao to se po stropu ire mrlje od vlage i nalikuju geografskim
kartama novoga svijeta.
Stojim tako, gledam ga i mjerkam. Ako je na svaijoj zemlji, ne dam ni svoga, ni
obraza samostanske obitelji, ne prilazim mu da je carigradski sultan a ne kreevski
imam, ali ako je na fratarskom posjedu, onda nije ljudski ne primiti ga kao gosta.
Okom sam premje336
Gloria im excelsis
i najradije bih donio kanafu, izmjerio koliko je do Ismeta efendije Kuukalia, pa da
vidim da li mi ga je pozdravljati ili da se pravim kako ga nema.
A onda pomislih ta e biti ako mu ne priem i ako mi se poslije za pamet uvue
misao, kao trn za nokat, da sam odbio ovjeka koji nam je u goste doao.
Dobri dan, efendija.
I boljih je bilo, ali nita mu ne fali.
Ne daj Boe da fali.
Vidim, gradi se. I neka se gradi. Sauvaj Boe ako se rui, tad glave lete.
Hvala ti na tome, efendija.
Mene, vala, nema rasta hvaliti. A bogme ni te svoje radnike. Gledam ih, eto, otkad
si me ti vidio ga gledam, a to je, raunam, ve jako dugo, i nita nisu sagradili. Pa
se udim gdje takve nadoste.
Nismo mogli nai boljih.
Nali bi da ste traili. Ali ste htjeli ovakve.
Moe biti i da je tako.

A moe biti i da nije. Takvi su kad znaju da ih gledam. Drukiji su im mene nema.
Jal mene, jal meni slinih. Zato bi, bolan, efendija tako radili? To ja ne znam, niti me
se tie.
A bi li ti da mi malo sjednemo, da nismo s nogu? Nije red.
Tako sjedosmo za radniku sofru iza graevine, odakle se ne vide skele, pa radnici
nastavie s radom, ali onim zbiljskim, a ne djejim. Kafa e, ako nam razgovor ne
poe po zlu, potrajati do pred akam, za koje se vrijeme dosta toga sazida i napravi.
Agaton sa strane pazi na imama, ako se naglo digne, da radnicima moe dati znak
da sakrivaju kamen. Ne bi ga oni stigli sakriti, ali to opreznome nije vano, jer je
njemu oprez molitva.
Veli da nam nije doao radi goenja ili upoznavanja. Ako je to u Bosni red, on do
tog reda ne dri, niti od drugih oekuje da ga prema takvome redu doekuju i aste.
erbetom te aste, a no bi ti meu rebra zavukli! Kako je to rekao, mene led
spopade, mislim kako bi bolje bilo da mu nisam prilazio, jer nikoga ne uh da tako
govori. Ali kad mi ree da je bolje najprije znati kakav je onaj prema kojemu se reda
dri, pa tek onda s njime erbe piti, morao sam se sloiti, pa ga i upitati zato nam
je dolazio i zato pristade sa mnom piti kafu.
337
se pogani svakojake u Bosni nakotilo, to nije znao jer je godinama u Damasku ivio,
ali od svake je pogani najgora ona koja Allahovim, ili Bojim, imenom svoje sitne
ljudske raune poravnava. Za sebe neto ini, po svojoj avliji kaldrmu udara, a
narodu to predstavlja kao da poploava damijski harem. Tako se u Sarajevu, a gdje
bi drugo, pojavio neki vaiz, imenom Emir ga zovu, koji od Kurana nita ne zna, ali
mu se glas na sve strane uje, pa taj vaiz povazdan muftiju, vezira i sultana hvali,
kako oni ne bi sami sebi hvalili, ali po agama i nekim imamima udara, a najvie po
onima koji zbog slabosti svoje ili dobrote nikada takvome za vrat nee stati. Igra se
glavom vaiz, ali ako glavu ne izgubi, na visoku deredu svojim e poganlukom
doi. Uskoro mu age nee nita smjeti, jer ga narod voli, svojim ga vaizom smatra
i junakom ga dri. Ne uju oni da on vie muftiju hvali nego to age kudi, ne zna
narod da se s takvom hvalom Emir u vrhove penje, pa je na dobrome putu da
postane najgori od najgorih.
ta mu jo fali, pa da mu niko ne moe nita?
Osim vremena kojega jo uvijek ima, jer agama nikako da doe iz guzice u glavu, pa
da shvate kako on nije pae koje povazdan laje, ali ne ini tetu, Emiru jo fali
pobjeda u nekom ratu, fali mu prolivene krvi i belaja kojim bi pola Bosne protresao,
a drugu polu na svoju stranu okrenuo. E, zbog toga je Ismet efendija nama dolazio i
zbog toga je, veli, stajao na izi koja fratarsku od niije zemlje dijeli i ekao kad e
mu neko prii. Ima ve i mjesec dana kako svaku svoju propovijed vaiz Emir istim
zapoinje rijeima:

Ko je vjere Muhamedove, ajde ona govna u Kreevu razorit!

ini to otkako se rairila pria, koja i ne mora biti tana, da Siliftar paa naputa
Bosnu i vraa se u Stambol. Ako je istina da paa odlazi, loe se ovoj naoj gradnji
pie, jer e Emir okupiti ljude, a budala je u Bosni vazda lako nai, i vea bi bila
ordija bosanskih budala od silne sultanove vojske, pa e na Kreevo udariti i prije
nego to novi vezir doe. Ako nije istina, ako se Siliftar paa due zadri, tada e,
sva je prilika, vaiz izgubiti glavu. On to dobro zna, zato i jest opasniji od druge
pogani. U Boga Emir ne vjeruje, pa nema toga to nije u stanju napraviti da bi imao
mo i slavu.
Ismet efendija kae da nas nije doao upozoriti jer nam je prijatelj, niti to eli biti.
Upozorava nas zato to je zlo ono to vaiz Emir ini, a na zlo valja upozoravati sve
one koji bi mogli stradati. Po ljudskoj pameti, veega dobra od tog nema. Sve drugo
je u Bojim rukama.
338
gloria in excelsis
nemam rasta hvaliti. Ba kao da sam ga iglom ubo u stranjicu, ili primijetio kako je
niska rasta. Rekoh mu da sam uo da je godinama po Bosni hodio, pa me zanima je
li jo kakva dobra vidio, ili je sve sama pogan na koju valja upozoravati. Tu se prvi
puta nasmijao, kao da mu je drago to sam tako lako preao od hvale u
nezahvalnost, pa mi ispria ovu priu, koju u jednom zapisati, jer je u njoj neto
to ni ja, a ni druga braa, nismo vidjeli, iako nam je stalno bilo pred oima:
Vidje li ti kako je sve vie onih koji na sebi ne nose lanene i vunene haljine? Jok,
rekoh, nisam se zagledao. E, vala, trebao si, pa se zagledaj kad ti narod doe u
crkvu, vidjet e to i na svojima i na naima: sve vie je naroda u pamunim
haljinama. Kako, bolan, kad se pamuk plaa suhim zlatom? Upito bi se to da si znao
gledati, ali eto nisi, a moda je i bolje to nisi, jer bi glavu razbijao, kao to sam je ja
razbijao, pa bi pola Bosne morao proi da sluajno shvati odakle sirotinji pamuk.
Ima tome dvije godine kako sam kod Bugojna sreo francusku karavanu. Idu Francuzi
s tri stotine konja natovarenih balama pamuka, sa svake ih strane prati askerska
eta, ba kao da je sultan krenuo u obilazak Bosne. Nikada nisam vidio veu
povorku, niti bolje uvane kiridije. Nema tih hajduka koji bi je napali, jer bi svi
izgubili glave. Nakon zlata, pamuk najvie vrijedi, a trgovina je dogovorena izmeu
sultana i franakoga kralja, tako da se i veziru gae tresu od pomisli da bi se
dogodilo kakvo zlo.
Gledam ih tako, ekam da prou, pa da i ja nastavim svojim putem. Vidim kako
pamuk zapinje za grane drvea, a hvala Bogu, granata je ovo zemlja, pa ostane na
grani pokoja nit. Nije to velik gubitak, ni za Francuze ni za Turke, pa se niko na njega
ne obazire. Ni ja ga ne bih primijetio da malo za karavanom ne naioe dvojica
seljaka, pa nit po nit, beru francuski pamuk s grana drvea i trpaju ga u torbake.

Vele da e do Travnika nabrati dobrih pet torbaka, a od Travnika e nastaviti drugi.

Ne proe mjesec, a da kroz Bosnu ne naie francuska karavana, nema ih samo kad
jako zazimi, pa onaj koji hoe, i koji zna kojim se putem karavane kreu, od
francuskoga pamuka haljine pravi.
Eto, to ti je, ako ve pita, dobro to sam po Bosni vidio. Ima i drugog dobra, ali za
njega zna i sam. Za ovo, vidi, nisi znao. Narod ubire porez od Francuza, a da oni
ne znaju, niti e kada znati. Lako je vidjeti to je veliko, pa od velikoga graditi jo
vee, ali valja imati oko za dvije-tri niti pamuka na suhoj borovoj grani. Kazat e,
sna339
i moda e biti u pravu. Ali moda to nije sirotinja, moda je Bog stvorio ljude
kojima je dao da vide i najsitnija njegova djela, jer da mu je bilo samo do veliine,
stvorio bi tigra i filfila, a zaboravio bi na mrava i mia. A to to kae da si neto o
meni uo, ne pridaji tome toliku panju, jer je malo istine u onome to si mogao
uti. Od volje sam bio u Damasku, odakle sam se od volje vratio, pa sam od volje
Bosnom i Dalmacijom lutao. S ljudima mi je vazda sve bilo od volje, a pred Bogom
sam ponizan kao i ti. Tako da od mene nee uti da ti govorim kako je moja vjera
prava, i neu na tebe handara potezati ako kae da je tvoja vjera prava.
Handarom se brani ivot ili potvruje slaba vjera. Prava vjera ne treba handara.
Tako se porazgovorismo, Ismet efendija se naglo die, prije nego to je brat Agaton
mogao iaretiti radnicima da sakrivaju kamen, pozdravi se i ode, a da vie nije ni
pogledao nau graevinu. Znao je da tu ima neto to on ne bi smio vidjeti, ali ga
nije zanimalo ta bi to moglo biti.
I dalje ne znam kakav je ovjek, ali mi se ini da je u sebi sabrao dvoje: svima
ulijeva strah, a pametnima ulijeva potovanje. Ali ni jedno ni drugo nije od moi i
vlasti, niti od toga to svijetlome sultanu slui, a pred sobom gleda raju. Sve je u
Ismetu efendiji od njega samog i njegove ljudske prirode, za koju ne znam kakva je,
jer takvu nikada nisam sreo. Daj Boe da ne nastrada takav kakav jest, jer e svaka
vlast i svaki paa, ako im se priblii, u Ismetu efendiji namiri-sati pobunu. Onaj koji
na pobunu miruhi, prije e izgubiti glavu nego oni koji se zbilja pobune.
Bi mi drago jer sretoh zanimljiva ovjeka, ali mi se smrai od onoga to je govorio.
Nisam ranije uo za toga sarajevskog vaiza, a kao da sam ga oekivao otkako smo
prvi kamen udarili. Nije moglo biti da sve dobro bude, niti je moglo biti da samostan
i crkvu gradimo, a da nam se graevina ne razgrauje. Sto na javi podignemo, to
nam se u snu rui. I kad nam se uini pod krov da smo doli, vidimo da se nismo
pomaknuli dalje od temelja. Upozorio nas je Ismet efendija na tog Emira, ali nam ne
ree, jer ni sam ne zna, ta bi protiv njega mogli uiniti. Nita, osim da se
razbjeimo ako pogan naie, pa da iz prikrajka gledamo kako nam kuu pali i rui.

Ismet efendija nam je donio samo novu brigu. Ali i takav dar sa zahvalnou
prihvatismo.
Ve sutradan gvardijan je poslao dvojicu da u Sarajevu, kod De Palme i ostalih,
izvide kakve sn nrilike u eriem i mrema li qp siliftar
340
Gloria in excelsis
makar ostali i deset dana, a neka oslukuju i ono to vaiz Emir vazi. Neka vide kakve
su prilike u narodu, koliki svijet tog vaiza slua, i je li zbilja onako kako Ismet
efendija kae.
Nastavismo graditi i raditi kao i prije, a za dva dana doe i vrijeme kada se majstori
smjenjuju, jer Hercegovci zavrie rad s kamenom i sakrivanjem kamena, te
dovedoe graevinu u stanje kad Turin bez ruenja vie nije mogao otkriti da smo
neto radili mimo zakona i pravila. Pozdravili smo se s raskolnicima kao s roenom
braom, jer su nam dobri bili i jer su se skupa s nama straha nastrahova-li, pa ih
dodatno darivasmo, a nastupie ovim redom novi radnici:
Petar Dembi, Fojnianin, koji e biti glavni predvodnik i neimar graevine.
Trezven i sabran ovjek, utljiv taman koliko i treba biti, ali svi mu vjeruju i njega
pitaju. Za njim idu Anto epi sa sinom Martinom, Mijo iz Tjeila, pa Petar iz epa,
i jedan Stjepan iz Kreeva, koji je od raskolnika postao katolik pa se zato u Kreevu
naselio, Mijo ondra, Marko Rijenjak i Josip Baganevi, sva trojica iz Sutjeske,
Franjo Akalovi sa sedam drugova iz Tuzle, Anto i Stjepan Kurtovi, Ivan Ivankovi
i Andrija Matoevi, svi od Travnika, pa Stjepan Zrnovanli i pet drugova, iz
Komuine. Dooe i raskolnici: Marko Vukaljevi sa esnaest drugova, od Tenja,
Risto Novakovi s jedanaestoricom, od Prijepolja, te jo est drugih, odavde i
odande sakupljenih. Ukupni broj radnika po danu se penjao do 86.
U posao se, vie nego ranije, ukljuie i fratri, jer samo s dr-vetom i nije preveliko
umijee graditi, a brau je ponijelo da dom i nije tvoj ako mu nisi svojim rukama
doprinosio. Tako sam i ja zabio pokoji klin i ekser, te poloio gredu, i dobro upamtio
koji je ekser u manastiru i crkvi moj. Daj Boe i da ostane onako kako sam ga
zakovao.
Sto je gradnja vie napredovala, a i raulo se kolike su radnike fratri doveli, ima ih
ko Turaka pod Beom, svakakvi nas pooe obilaziti. Bilo ih je koji su dolazili iz
znatielje, ili da neto sitno uiare, pa bi obigravali oko radnike sofre i kazana i
ekali da im se togod udijeli, bilo ih je za koje se nije znalo zato su tu, te
zakljuismo da su neije uhode, ali je najvie bilo takvih koji su traili da im se plati.
Za gro ili dva ostavit e nas na miru, a ako im ne damo, uinit e belaja, sruit
e nam i zapaliti gradnju, pobuniti narod protiv nas, ili nam uiniti kakvo drugo zlo.
Prvo su dolazili oni kojih se neto pita, janjiari i mulini ljudi, potrkala od raznih

kadija, pa bi iskali najprije za svoje gazde, a onda i za sebe, ali u neka doba poee
dolaziti oni
341
rei. Njih smo ispraali po oku brata Agatona. Ako se Agatonu koji uini opasnim,
onda takvoga i platimo. Druge potjeramo neka idu svojim putem, i onda sluamo
psovke i prijetnje. Dobro je u Agatona oko, nikad ga nije izdalo, ne bi valjalo ni da ga
sad izda, pa da nam se koji od potjeranih vrati s pedesetoricom hajduka i upita nas
za zdravlje junako.
Kako svi dooe, tako su morali doi i Cigani. S Rogotine se spustilo itavo pleme,
skupa sa enama i djecom, doli i gledaju ta to radimo. Prvo gledaju, a onda bi da
im djecu s naeg kazana nahranimo. im nahranismo djecu, trae i odrasli da jedu.
Pustismo i njih da se najedu, ali poslije nee da odu, nego bi da nam njihove ene
gataju kakve e sree i nafake biti naa graevina. Lako je krtenu duu odvraati
od praznovjerice, kao to se i razumnome Turinu moe rei da neto nije od tvoje
vjere, ali od Cigana se obraniti ne moe. Hvatali su nas za ruke, iskali dlan da iz
njega sudbinu gledaju, traili da izvremo fildane, razbacivali grah i piljke, palili
vatru i iz ognja golim rukama vadili ugarke, da iz njih itaju ta nam je zapisano.
Uzalud smo se otimali i prijetili, uzalud ih je brat Augustin tapom rastjerivao, Cigani
su obavili svoje i otili tek nakon to su nam natenane ispriali kakva nas sudbina
eka.
Rekoe da e dobro biti, a ja im se zahvalih jer nam dobro
ele.
Nakon pet dana izvianja vratie se iz Sarajeva oni to ih je gvardijan poslao da
saznaju kakve su prilike s vaizom Emirom i priprema li se smjena Siliftar pae. To
bijahu Jozo Ubojevi i Marko Kordi, obojica svjetovnjaci, ali pouzdani i probitani
ljudi. Ubojevi je starinom s dalmatinskoga otoka, u Kreevo se doselio prije
dvanaest godina, nakon to je za pau u Jakinu obavio neki vaan posao, pa ga je
paa tako dobro platio da i danas od te plae ivi, a Kordi je od mostarskih
Kordia, samo to u Fojnici ivi. I jednom i drugom zajedniko je da drugoga zanata
nemaju osim ovoga za koji ih i gvardijan koristi. Ne znam kako taj zanat nazvati, pa
ga zato izokola opisujem, ali da su u njemu vjeti, i da rade za svakoga ko ih dobro
plati, to je poznata stvar.
Evo kako su prilike u Sarajevu izvidili:
Siliftar paina smjena tajna je i za njega samog, a jo vie za one koji ga okruuju, i
svako o tome govori to mu je drago, prema vlastitim eljama i potrebama. Oni koji
su pai skloni, cijene red koji je u
342

GlORIA IN excelsis
porte o nama ne stiu loe vijesti. Oni koji pai nisu skloni, rei e da je upravo to
razlog njegove skore smjene, jer ako o nekome pai do sultana ne dou loe vijesti,
to najprije znai da ih je paa na putu zaustavio, potplatio je ili smaknuo glasnike
koji su takve vijesti u Stambol nosili. Lud bi i lakovjeran morao biti sultan da
povjeruje kako u Bosni nema dogaaja koji na zlo slute i koje bi mu Siliftar paa
trebao dojaviti.
Dodue ne znam odakle u Sarajevu znaju ta paa poruuje sultanu. Bit e da
Sarajlije, po obiaju, pretjeruju i nadgornjavaju se u tome jedni s drugima, ali nikad
ne sluti na dobro kada se o vezirovoj smjeni puno pria.
Od toga krenuh, jer od toga najvie i zavisi sudbina nae gradnje, jer vaiz Emir, kako
javljaju Ubojevi i Kordi, samo eka da krene. A ima sa ime i krenuti. Iako ga
pametni ne sluaju, nego odmahuju rukom i govore pusti budalu, iako ga ne sluaju
bogati i najedeni, nego se bave svojim poslom i odlaze drugim vaizima, previe je
naroda koji e za Emirom poi, jer je previe u Sarajevu gladnih. Kad se ve ne
mogu najesti, onda e traiti krivca to je tako, a krivac je u gladne Turadije, kao i
u svih drugih, vazda onaj koji im kvari istou vjere.
Nakon to su iz prikrajka uli kako Emir vazi, a to ne ini samo u damiji, nego po
mahalama i trgovima, ba kao da je u Heladi kole uio, Ubojevi i Kordi mu
odluie prii i porazgovoriti. Da bi se takav susret ugovorio, najprije se mora od
njegovih straara dozvola dobiti, a ti su straari nekakvi nazor ljudi, obrijanih glava s
perinima do pola lea, ba kao kakvi Tatari, i svaki se hvali da je u deset ratova
ratovao i da je po stotinu puta na megdan izlazio. Obian svijet ih se plai, zaziru od
njih i oni za koje se zna da su za carevinu vojevali, jer su ti ljudi na rijeima vei
mumini i od muftije carigradskog, lako poteu handar, a kad ga potegnu, vazda to
ine u Allahovo ime. Mudri se ljudi vazda, i u svakoj vjeri, klone onih koji preesto i
preglasno spominju Boga, pa to jo ine s orujem u ruci.
Ali ova naa dvojica znali su kaKo s takvima treba, to ja ne znam, pa o tome i ne
govorim, te im bi ugovoren susret s vaizom Emirom, u dijelu Sarajeva koji se zove
Crni vrh, nakon veernje propovijedi. Kad su doli na taj Crni vrh, a to je nekakvo
brdo visoko iznad arije, Ubojevi i Kordi vidjee ta je sirotinja kakve nema
nigdje u Bosni. ive ljudi u kuama od blata, svaka im kia raznese dom, pa ga
svaki put iznova grade, nemaju vrata ni prozora, nego se
Unutra zavlae kao lisice 11 svoi brlotr Ori rlmoe imovine ti linrli imapodijelio. U ariju se ne smiju sputati, jer ih tamo ne vole i lako e koji
Crnovranin zijaniti glavu ako se pravome Sarajliji primakne. Nemaju svoje damije,
nego im je Emir sagradio kuu, poprilici od po deset koraka na svaku stranu, i u toj
kui svoje obrede ine.

Iznenadie se kad im doohu njih dvojica, jer vele da iva Vlaha nikada vidjeli nisu.
Vaiz je dogovorene ostavio da ekaju due nego to dobri obiaji nalau, due nego
to bi se kod kadije ekalo, ali po mojoj to nije uinio iz oholosti. Pustio ih je da
proborave s ljudima kakve do tada nisu vidjeli, da ih se prepadnu i shvate kakva
strana sila iza njega stoji. Ovi ih nisu imali ime ponuditi, ali htjedoe biti dobri
domaini, prohabetiti o svemu i svaemu, rei koju lijepu o akira-ma i
kundurama svojih gostiju, povlaivati im u onome to govore, i onako usput
spomenuti kako su uli da u Kreevu Vlasi neto grade, da je to neto vee od
mesdida koji im je Emir sagradio i da nema druge istine osim Allaha i druge rijei
osim Muhamedove.
Tako rekoe, a da im se pogled ne zamuti. Nisu glasa podignuli, ni zla pomislili.
Nakon duga vremena doe vaiz, posla narod kuama, i sjede na zemlju s
Ubojeviem i Kordiem. Veli, ko nema seije, taj na zemlji sjedi, ko nema
matrafe, taj iz ruke pije, a ko nema pendera, taj sve oko sebe vidi.
Dobro zbori, odgovori mu Kordi, blago onome koji te svaki dan slua, ali mi smo
od druge vjere, pa nam Bog nije dao tako mudra vaiza.
Vai su mudriji, ree Emir, jer dobiju ta god trae, iako su protiv poslanika
Muhameda i podbunjuju vlaku raju protiv carske vlasti.
Nije, bolan, neko ti je krivo rekao, ne podbunjuju oni.
Niko meni nita nije rekao, nego ja znam da oni hule poslanika Muhameda i okreu
Vlahe protiv sultana. A vas dvojica, ako me mislite laima zavoditi, bolje vam je da
to ne inite.
Boe sauvaj da bismo to i pomislili!
Boga ne spominji.
Na to Kordi vie nije znao ta bi i kako govorio, ime bi Emira pridobio da preu na
ono zbog ega su i doli, nego je uutio i nos spustio do zemlje. A Ubojevi, koji ni
inae puno ne govori, nego vazda eka da iz onog drugog poteku rijei, nastavio je
gledati vaiza,
nippove mWp i lir-p kao rla ao noolprlom Vivoli i r\r*t-\TrAnie* nJanAm,
344
Glosia in excelsis
Iako je bilo malo toga to se na Emiru moglo pohvaliti. Male-an i krivonog, kakvi u
nas dugo ne ive, jer ve kao djeca ostare od arijskih ruganja, nezdravo rumena
lica, tankih utih kosa i osave brade, izgledao je kao ovjek koji se nekom grekom

tu rodio. Da je vabo ili Pemac, ne bi se njegova runoa tako primjeivala. Oi je

imao sitne i blijede, glas mu je bio piskav, a jedino ime je narod mogao opiniti, bili
su prsti. Neobino dugi i pravilni, istih nokata, s lijepim, skoro djevojakim
polumjesecom u dnu svakog. Prelazili su preko Emirova lica, prekrivali ga dok je
razmiljao, pa se sputali u krilo i mudro poivali, ti prsti zla i runa ovjeka,
preslabog da bi ratovao ili koga svojom rukom ubio, ali pomirenog s time da e,
takav kakav jest, preivjeti samo ako sirotinju bude na zlo podgovarao.
Uplaio se Jozo Ubojevi od onoga to je vidio, vie nego od onoga to je vaiz Emir
govorio. Vidio je ovjeka koji ne moe drukije, nego onako kako je zapoeo, vidio je
da e tako nastaviti sve dok mu ne dou glave. Da vjeruje u ono to vazi, da
poznaje Kuran na koji se poziva i da je vjeran sultanu i njegovoj vlasti, s njime bi se
moglo pregovarati. Nema takvoga zanesenjaka i vjernika s kojim se ne moe
pregovarati, pa i onda kada bi crkve ruio i narod protiv aga bunio, ali s ovakvim
kakav je Emir razgovora nema.
A asti ti, zato si nas primio?, upita Ubojevi.
Zato da poruite onima u Kreevu da rue i sklanjaju ona govna da ih ja ne bi morao
ruiti. Jer budem li ja ruio, krv e pasti.
Zato misli da bismo im mi to poruivali?
Prijatelji su vam, pa vam je, raunam, do njihovih ivota stalo.
Jest, ali oni e nastaviti graditi ta god im kaemo. Imaju vezi-rovu dozvolu.
Serem se ja u tu dozvolu, serem se na njegov muhur, serem mu se na ime, sricao je
rije po rije, ali dovoljno glasno da ga uju i oni koji bi, ako je razbora i opreza u
carevini, sa strane sluali ovaj razgovor.
Teke rijei, odgovorio mu je Ubojevi. Ima i teih. Najtee su one kojima moli za
milost, a milosti nema.
Znam.
E, pa ako zna, onda nastavi svojim putem, i ti i tvoj ahbab, i pazi da mene ne bude
na tom putu, jer kada se sljedei put sretnemo, izmeu nas nee biti rijei, ni
tekih ni lahkih, nego e samo biti otrih sieiva. a ia nekako mislim da sii mnia
hnlip isknvana nA

-,

se i drugi tome nadaju, ne samo tvoji Vlasi. Moda vam nada i nije uzaludna, ali
upamti dobro da osim nje nema nita. A sad idite.
Spustie se Ubojevi i Kordi sa Crnoga vrha, a kad zakoraie u ariju, doe im
da grle i ljube sve oko sebe, krteno i nekrteno, domae Turke i one sa strane,

doe im da pred damiju dou i da se poture, jer najednom nesta razlike izmeu
njih i nas, izmeu ove i one vjere, izmeu krsta i lune. Uini im se da nita osim
grdnih vremena, u kojima vaizi i propovijednici postanu ovakvi ljudi, ne stoji izmeu
njih i nas, ali vremena postaju toliko grdna da bi na kraju moglo nestati i njih i nas.
To ree Marko Kordi, a ja mu otpovrnuh da razlike ima i da ne huli Boga kako je
nema, te da mi ne govori kako bi se turio, ali da mu je sve drugo to kae istina.
Prije nego to e se vratiti u Kreevo, raspitali su se kod De Palme i nekih, nama
sklonih Turaka, ko je i iz kakve je obitelji vaiz Emir. Iako od tog znanja za nas ne
moe biti velike koristi, saznali smo da je Emir, pravim imenom Avdo, od nekih
Fetahovia iz Gorada. Otac mu je bio kazandija i velika pijanica, ali dobar ovjek.
Mater mu je umrla kad ga je raala, pa je Emir ostao jedinac. Babo ga je dao u
mekteb, ali mu ta kola nije ila, slabo je pamtio, i na kraju su ga iz mekteba
potjerali. Otac to nije mogao prihvatiti, nego je iao hodama, molio ih da se
djeaka primi natrag, ali oni to nikako nisu mogli. Znam, jer sam u Dubrovniku
godinama poduavao, kako je teko rei ocu da mu je sin bez pameti. I kako to
teko prima kad mu se kae. Emirov otac takvu je presudu primio da nije mogao
tee, ili I je bio pijan, pa je potegao no i ubio ovjeka. Uhvatili su ga i na smrt sudili,
a prije nego to e ga pogubiti, muili su ga na razne naine, polijevali vrelim
uljem, nokte mu upali i derali mu kou s glave. Tako je Emir ostao siroe, i kako nije
imao od ega ivjeti, poao je u Sarajevo.
Bio je toliko ruan i nesretan, a usto i toliko gorljiv, da je prost svijet povjerovao kako
je na Bojem putu. Ni to se ne dogodi rijetko, ali kad god se dogodi, zajednicu zadesi
nesrea.
Sasluali smo i isplatili Josu Ubojevia i Marka Kordia, svje-; sni da nema od
ovoga pouke, niti moemo ita poduzeti. A kad je I ve tako, nastavismo gradnju
kao da nita nije bilo. U gradnji su nas i dalje svakakvi obilazili, iskali i prijetili ako im
se nita ne da, ali njihove prijetnje primali smo lako, kao ljetnu kiu ili ugriz muhe,
jer nam je u glavi bila misao na sarajevskog vaiza. Ne znam kako drugima, ali meni
je ta misao mutna, i teko u je ikada izbistriti. U njoj
346
GlORIA IN excelsis
razbojnicima koje sam u ivotu upamtio, kadijama koje nepravedno sude,
podivljalim janjiarima, bezbonikoj i nepravednoj vlasti, svima koje sam zapisao u
samostanski ljetopis i onima o kojima sam samo govorio, ne mogu ga pribrojiti ni
onima o kojima se moe samo utjeti, jer je sramota i rei kakvi su. Emira znam,
iako ga nikada nisam sreo, a to me znanje nagoni da o njemu ne mislim, da se
pravim kao da ga nema, okreem glavu na drugu stranu, kao to je okreu i
Sarajlije, pa i sam vezir. Ljudi nemaju due osuivati nesreu.

Bogu hvala, blii se jesen, ve vidim krov manastira i crkve, a kad se malo
odmaknem, pa ih iz daljine pogledam, ini mi se da su ve gotovi. Dovravaju se i
unutranji zidovi, sluti se crkvena laa, ali ne daj dragi Boe da ikada odavde
otplovi. Jo nita ne zapisujem, nego pamtim i ekam da radovi dou kraju, a onda
e biti vremena da zapiem kako su tekli, da budui narataji ne lutaju kad grade
manastir i crkvu, nego da po nama znaju kako se to radi, odakle su najbolji majstori
i koliko ih treba platiti. Jo jednom sam u ariji sreo Ismeta efendiju Kuukalia, i
htio mu ispriati ta smo o vaizu Emiru od naih doznali. Odbio me je rijeima da
mu je dovoljno njegovo znanje o vaizu i da mu nova znanja ne trebaju.
Zagreb, 4. augusta 1945.
Juer je bio sprovod, rekao je agent ajkanovi i zaklopio knjigu crnih korica. teta
to niste znali, pa da doete. Okupio se neki fini svijet, poslije smo svratili na pie.
A onda znate kako to ide: pie po pie i ostalo se skoro do jutra. Ona njegova
tetka, strina, to li mu je ve, nije se pojavila na sprovodu. Kau da je pobjegla iz
Zagreba, ali nai e je nai, tu ne trebate imati brige. Da se i pod zemlju sakrije,
bit e uhvaena i izvedena pred Narodni sud. Nismo je htjeli dirati dok god je mali
iv, jer smo znali da ga nee ostaviti i bjeati, a sluila je kao mamac. Ako >e netko
od Pavelievih ministara i doministara ostao u gradu, znalo se da e kad-tad s
njom stupiti u kontakt. Popovske veze su prekinute jo u maju, pa preko njih se vie
nitko nije mogao prebaciti na zapad, Britanci su svoje ljude na vrijeme sklonili, Rusi
ih kod Pavelia nisu ni imali, tako da je ta ena ustakim glaveinama ostala
praktino jedina nada.
Ali moram vam rei da smo bili iznenaeni kad ste se ba vi pojavili kod nje.
Oekivali bismo, drue Curlin, stotine i tisue dru347
ama, koji ste stali na stranu saveznika i pokazali hrabrost u zranim itkama, nikako
se nismo nadali. Znate, mi dravu ne stvaramo na ustom polju i strnitu, niti na
razruenoj i popaljenoj zemlji koju iza sebe ostavio okupator, kao to je to sluaj u
ostalim zemljama arodne demokracije. Mi nau dravu stvaramo na jednoj velikoj
asovnoj grobnici, u kojoj lee stotine tisua nevino pogubljenih udi, ije ubojice
valja pronai i kazniti. Ali ne samo one koji su dr-li no koji je klao, ne samo one koji
su klanja nareivali, nego i one oji su mirno stajali sa strane, za sve su znali, a to su
inili? Pisali novele iz narodnoga ivota i legende o slavnim hrvatskim kraljevima,
omponirali simfonije Poglavniku i sastavljali enciklopedije. Ehej, zamislite, dok u
Zagreb stiu kompozicije s kozarakom djecom, iji su oevi i majke ivi spaljivani,
oni sastavljaju enciklopedije, u kojima se bave nainima opraivanja papratnica i
rudnim bogatstvima Kine! Ti ljudi su, drue Curlin, takoer ubojice i njima takoer
treba suditi, ali ne zbog odmazde, nego zato da bi se sutra mogao nastaviti
normalan ivot.

Tko god je sahranjivao svoje mrtve, taj zna da treba vremena da se grob slegne, da
istrune ljudsko meso, raspu se kosti i smiri zemlja. Prije nego to se to dogodi, ne
smije se postavljati grobna ploa, jer e puknuti napola. Cijela Jugoslavija jedan je
neslegnuti grob. Mi ne moemo graditi prije nego to zemlja obavi svoje, ali zemlji
treba pomo. Krivci, drue Curlin, moraju biti kanjeni, oni moraju biti zbrisani s lica
zemlje, da bi nakon toga mogao nastati neki novi, bolji i pravedniji svijet. Ja znam da
vi u takav svijet ne vjerujete, znam da niste i da nikada neete biti komunist, ali
ovo o emu vam govorim nema nikakve veze s komunizmom. Vi biste kao katolik to
morali shvatiti. Znate kako je Isus rekao: ne budite bljutavi, jer u vas ispljunuti iz
usta. Mi danas ne smijemo biti bljutavi, srca nam moraju biti vrela, a glave hladne,
jer ako ne bude tako, pod nogama e nam ostati ivi grob, koji e, moda, mirovati
deset, dvadeset ili ak trideset godina, ali onda e nam se otvoriti pod nogama,
propast e sva to budemo gradili, svaka vjera i nada, i opet emo se vratiti u
1941. Ako danas ne dovrimo stvar, ako ne upitamo gospodina Gavellu to je radio
u Sarajevu 1942, i kome je davao Hamleta dok su na Vracama strijeljani nai Jevreji,
ako ne upitamo gospodina Pa-pandopula zato je skladao u slavu Poglavnika i
klanjao se osobno njemu, a ne publici u HNK, pitat e oni nas to smo radili 1945. A
to smo radili? Oslobaali smo zemliu nad probom
348
Gloria in excelsis
bludi, jer budimo poteni, da niste u zabludi, niti biste 1941. iz Nita bjeali u
Paveliev Zagreb, niti biste godinu i pol kasnije bjeali Englezima. Cesto ste
mijenjali uniforme, ali ne zato to su vam se mijenjala uvjerenja, nego zato to ste
pokuavali pobjei od istine. O emu ste vi uope razmiljali kada ste kretali u
Beograd, na Va-zduhoplovnu akademiju? eljeli ste se kolovati za pticu? Biti blie
Bogu? Gloria in excelsis, je li tako? Slava Bogu na visinama, pa ste se zato vinuli u
visine? Niste razmiljali o tome da ete kao vojni pilot postati masovni ubojica?
Koliko je bila teka jedna vaa bomba, kolika je njezina razorna mo, koliko je to
mrtvih? Za takav posao, drue urlin, valja imati uvjerenja, jer ako ih ovjek nema,
onda zavri kao vi, bjeei iz vojske u vojsku. Znam kako ste potreseno iza kantine
spaljivali svoju hrvatsku uniformu, da je Britanci ne bi skrnavili. Znam kako strepite
jer ste bombardirali Sarajevo.
Sve mi, drue urlin, o vama znamo, moda i vie nego to vi danas o sebi znate.
Malo ste se pogubili u zadnje vrijeme, ne znate to biste uinili sa sobom, gdje biste
poli. Nema se, izgleda, vie kamo bjeati. alim vas, iako ne bih trebao, jer vi ste,
zapravo, sve ono protiv ega se danas borimo. Da nije bilo takvih kao to ste vi, mi
ne bismo etiri godine gae po umama krvarili. Krae bi to trajalo i manje bi bilo
mrtvih u ovom grobu pod nama. Vi ste, drue urlin, takoer jedan od ubojica koji
su istih ruku proli kroz ovaj rat. Ali nita se ne brinite, za vas pravila ne vae, vi se
ne trebate plaiti kazne, mi vam, zapravo, ne moemo nita.

Cesto idete u crkvu? Uete u katedralu, umoite prste u svetu vodicu, prekrstite se i
stojite. Ljubak vam je kniks, drue urlin, kao da ste pred britanskim kraljem, a ne
pred Isusom Kristom. Ali oprostite, nije moje da vam se u vjeru mijeam, ja sam
karijerni bezbonik, iako o svemu tome poneto znam. Bili ste u katedrali kad je
Stepinac za onoga popa i dvije asne sestre drao misu? Ne morate mi odgovoriti,
znam da ste bili, ali to i nije vano, jer Uzoriti tada nije slavio Poglavnika i
uskrsnue Nezavisne Drave Hrvatske, niti je grmio protiv Tita i Komunistike
partije. Vie nije imao kome.
Znate li zato sam vas pozvao k sebi? Dva su razloga. Prvi i manje vaan, zato to
sam se nadao kako za vas ipak ima spasa i da ete mi rei zato ste, i po ijem
naputku, ili kod Fanike Draganovi. Drugi je razlog taj to sam vam elio rei u
emu ste pogrijeili.
Dugo sam se bavio vaim sluajem, intenzivnije i dublje nego to bi to od mene
traila Sluba. Njih je samo zanimalo s kime kon349
novilo da nikakve prijetnje nema i da se tako zvjerski opijate da ve zbog toga
otpadaju sve sumnje u vae pijunske aktivnosti, Sluba je izgubila interes za vas.
Pa zar bismo zbog takvoga ovjeka dalje komplicirali odnose s Englezima? Ali mene
ste isto privatno zainteresirali, jer nikako nisam razumio kako ste mogli javno
osuivati postupanje prema Jevrejima i Srbima, inili ste to u zimu 1941, pred
skupinom domobranskih oficira u krmi Kod Jose Lianina, a u isto se vrijeme diviti
pukovniku Franji Dalu i veliati njegove ljudske i moralne kvalitete. Dobro ste i tada
znali to Dal misli o idovskome pitanju. Pred svojim britanskim kolegama branili
ste Tita i partizane, pa ste se demonstrativno digli od stola kad je jedan od njih, po
imenu Steven Shapiro, kazao da je Tito buha u krznu moskovskoga medvjeda, a
prije samo mjesec dana ste, opet kod Jose Lianina, govorili kako su Hrvati iz
jednoga mraka preli u drugi mrak, ali da je Paveliev trajao kratko, a Titov e
trajati desetljeima.
U poetku sam, dok je va sluaj jo bio u obradi, mislio da je vae ponaanje
paradoksalno. Zamiljao sam vas kao renegata Kaut-skog, elio sam proniknuti u
va sistem i otkriti na koji nain funkcionira va um. Tada jo uvijek nisam znao da
ste vi ovjek bez stvarnih zemaljskih uvjerenja. Ne moete ih ni imati, jer vi iskreno
vjerujete u Boga i u Sveto Trojstvo, u spasitelja Isusa Krista, i u to da postoji samo
jedna istina, cijela kao stijena, a ipak sastavljena od tri dijela. Nema na svijetu vie
od tri ovjeka, tri sudbine i tri prie. Vi ste, drue eljko, jedan od te trojice. Nemojte
misliti da vam se rugam, ali jo manje da vas smatram izuzetnim ili odabranim. Ako
nakon svega moram rei to prema vama osjeam, onda bih rekao da vas
istovremeno alim i prezirem. Bjeali ste, jer ste vjerovali, a sad vie nemate kamo.
U ovome ratu stvari su se izbistrile. Ljudi koji su imali vjeru, morali su je izgubiti i
stei neka obina zemaljska uvjerenja. Recimo, uvjerenje da nije plemenito ubijati

ljude zato to su Jevreji, pa makar veleasni bio u pravu kad kae da su Jevreji
razapeli Krista. S takvim uvjerenjem, drue urlin, ovjek se udaljava od Boga. Za
vjernika je postojao i drugi izbor, da se dri onoga to propovijeda veleasni, i to
manje-vie pie i u Bibliji, ali i time se u ovome ratu udaljavao od Boga. Iako sam,
kao to rekoh, karijerni bezbonik, ja nisam od onih koji bi u samoj ideji Boga vidjeli
zloin. Bog nije izmiljen da bi ljudi vie i ee ubijali druge ljude.
Vi, meutim, niste odabrali stranu. Stojite u katedrali u vrije350
gloria in excelsis
kaem da smo ga ulovili i da mu u Beogradu uskoro poinje suenje. Zagledate li se
kad u due tih ljudi? Vjerojatno da, pa se zato u zadnje vrijeme ba i ne osjeate
najbolje. Kao ovjek bez zemaljskih uvjerenja ponijeli ste straan teret na dui:
ponijeli ste sve nas, i Dala, i Tita, i Stepinca, i mene, a moda i samog Poglavnika,
jer i on je ovjek a ne vrag, i njega ete vi razumjeti.
S takvim teretom, drue Curlin, vi ete zavriti u ludnici. To je izvjesno, spasa vam
nema, niti se vi uope nadate spasu.
Ali ja i dalje ne razumijem u emu je bila greka, zato ste ispali takvi, zato ste vi
onaj trei, najnesretniji ovjek, od trojice koja su na svijetu preostala. Da ste se
rodili prije dvjesto godina, vjerojatno biste umrli sretni. Zamislite te ljepote, da ste
fratar u tursko doba i da svoj maleni jadni narod pouavate vjeri. Turin vam u neka
doba potpali samostan i crkvu, a vi ih onda iznova gradite, pa vam u tome proe
ivot. To je, drue Curlin, vaa srea. Kao to je ovo danas, nakon to smo oslobodili
zemlju, moja srea. Obje sree sainjene su od tisua ljudskih nesrea, od zle
sudbine naroda koji bi trebalo privesti pravoj vjeri. Da ste bili u stanju tako
razmiljati, da ste na vrijeme shvatili kako nema bitne razlike izmeu fratra koji se
brinuo za svoj narod pod Turcima i nas koji se danas brinemo za isti taj narod pod
puno strasnijim historijskim okolnostima, kada su Turci u nama samima a ne oko
nas, da ste htjeli prihvatiti kako su danas uvjerenja ono to je juer bila vjera, vi
biste, drue Curlin, sjedili na mome mjestu.
Nikakav Feliks Schleicher nije vas odveo k Faniki Dragano-vi i njezinom nesretnom
neaku. ovjek s tim imenom ne postoji, niti je, provjerio sam, bilo takvoga
prezimena u Zagrebu u posljednjih dvadeset pet godina. Ne postoji ni kuna
pomonica Zdenica, peatoresci i gimnastiari, i sve te neobine osobe o kojima
ste mi pripovijedali. Konano, mogao vam se va Feliks lano predstaviti, ali ni to
nije sluaj. Pratili smo vas i znamo da nije bilo nikakvoga mladia u kinom ogrtau
Fsa eirom na glavi, niste pali u nesvijest pred kuom na Gupevoj zvijezdi, niti
postoji kua koju ste mi opisivali. Sve je to, drue Curlin, jedna obina la, ali ja vas
zbog lai neu osuivati. Aktivni ste oficir britanskoga vojnog zrakoplovstva, pa
nam imate pravo lagati. Mi vam ne moemo nita. Neemo zbog vas komplicirati

odnose s Churchillom i njegovom vladom. Ali upamtite jednu stvar: sakrivajui

istinu o tome zbog
kopa ste ili Faniki Drapanovir vi sasvim sipiirnn sakrivatp npkoe
351
ma, sakrivate nekoga tko je odgovoran to su ivi ene i djeca spaljeni u glinskoj
crkvi, nekoga tko je odgovoran za zloine iji vam razmjeri i ne mogu biti sasvim
poznati, jer nisu poznati ni nama. Strini Faniki se, to znamo i vi i ja, ne upuuju ljudi
koji su samo pisali i skladali, sastavljali enciklopedije i divili se frizuri Pavelike
Mare. Nju i njezine sponzore na zapadu takvi ne zanimaju. Sto se njih tie, mogli
bismo mi na smrt osuditi i strijeljati svakoga tko je tokom rata iao u kazalite, mogli
bismo odrati kou s lea svakoj sarajevskoj dami koja je u Hotelu Evropa sjedila u
krilu talijanskome oficiru dok je gospoa Firtl, vi je naravno znate, prijateljica je vae
tetke, pjevala Lili Marleen. Mogli bismo to uiniti, strini i njezinima bilo bi svejedno!
Njih zanimaju samo veliki ubojice. Takve spaavaju.
Ako mi ne elite rei o kome je bilo rijei i koga se trebalo prebacivati preko
granice, a otpoetka sam siguran da ne elite, vaa vam vjera ne doputa da u
bezbonike ruke izruite onoga koji e biti osuen na smrt, onda ovaj na
razgovor moemo privoditi kraju. Ja sam, drue Curlin, zaklopio vau knjigu, i
obeavam da je vie neu otvarati. Sto se mene tie, ovaj sluaj je zakljuen.
Propustili ste priliku da se rodite dva-tri stoljea ranije, ili da shvatite kako se u
meuvremenu neto promijenilo. Mislim da se vie neemo vidjeti. Ako niste znali,
do petka e poeti evakuacija vae baze. Pretpostavljam da se premjetate u
Austriju, ili odmah nastavljate prema Londonu. To je stvar vae komande, nas to ne
zanima. Ja u London, kako sada stvari stoje, neu dolaziti. Ne znam to bih tamo
radio. Niti ete vi uskoro posjeivati Jugoslaviju. Pretpostavljam da neete. teta,
drue Curlin, ba teta. Kad biste ostali, imali bismo o emu razgovarati. Recimo, o
tome zato ste nasred Jelai placa psovali druga Staljina.
Moju knjigu ajkanovi je spremio u veliki metalni sef, meu uredno sloene
zelene, crvene, ute i plave knjige. Bilo ih je nekoliko stotina, a meu njima tek
etiri ili pet crnih. Moda je boje birao sluaj, a moda je i u tome bilo sistema, ali
moja je knjiga bila crna. Na rastanku mi je pruio ruku i rekao da navratim ako se
predomislim, do petka jo ima vremena.
Oko ega bih se trebao predomisliti?
Ne znam, a moda je i bolje to ne znam, jer bih doao u iskuenje. Petrinjska ulica
bila je okupana augustovskim svjetlom, niz
Otvorpnp nrn7nrp lplniali su nrprlsVi vactnri civi r\A r-*ro;^ i A1iUin_
352

gloria in EXCELS1S
ilas ili drug Rankovi dou u posjetu. Do tada e se u njima mijeati partizanski s
ustakim dimom, a onima koji budu gledali, uinit e se da nikakve razlike nema,
barem kada je rije o praini i dimu.
Otiao sam do Zvijezde, zvonio, bacao kamenie u prozor, dozivao Zdenicu, ali
nikoga nije bilo.
Traite Braceka i njegovu gospou? Ne bute ih nali, otili su u Argentinu, u Buenos
Aires. Sused je bil mudar, im je Hitler udario na Poljsku, rekel je: Micica, pakiraj
kufere, ovo ne bu dobro svrilo!, govorila je s prozora susjedne kue starija ena,
nalakena na veliki pernati jastuk. Pravio sam se da je ne ujem i ne vidim, ali ona
se nije obazirala, nego je nastavila priati o Braceku, bil je dobar sused, teta kaj
nisu mogli imati dece, i o Bracekovim nevoljama s predra-dnikom Zovkom, stari
ajser, a nije znal rei ni dobar dan i ljubim ruke, o tome kako su se Bracek i
gospoa snali u Argentini, ne buju se vrnuli, ja vam velim...
Pitao sam je postoji li iza kue vrt i u vrtu trenja.
Gospon, pa vi ste mladi, kak vi to znate, iznenadila se. Bil je vrt, lepi vrt, Bracekova
pokojna mama je uzgajala rue, a na sredini je bila trenja, lepa trenja, a ondak je
Spilmacher starom Korjeniu prodal zemlju, Korjeni je sagradil kuu, a Bracekova
mama se tak uzrujala da je doivela herclag!
Nadugo je objanjavala kako je Korjeni gradio kuu, prvo jedan kat, pa onda
drugi, a kada je sagradio trei, zaklonio je Braceku pogled na Zagreb, vrt je ostao u
sjeni, osuile su se mamine rue, dok je trenja izdrala jo desetak godina. Posjekli
su je onoga ljeta kada je ubijen Stjepan Radi, pa je Bracekova gospoda rekla: Eto,
frau Monika, kako se dve alosti sastanu, pak se razgovaraju!
Vikala je za mnom da stanem, nije mi sve ispriala, stigla je razglednica iz
Argentine, mora mi je pokazati, ali ja sam ve urio prema Medveaku. Vie nisam
znao zato traim Feliksa i to bih mu mogao rei. Osim da ga uhvatim za uho i
odvedem kod Jose, gurnem mu violinu u ruke i kaem - sviraj!
Otiao sam u potu i telefonistici izdiktirao broj Direkcije eljeznica u Sarajevu. Nitko
se nije javljao, pa sam joj rekao da jo jednom pokua. Opet nitko nije dizao
slualicu. Nakon toga vie nije htjela zvati. Ponudio sam da platim neobavljeni
razgovor ako jo jednom pokua. Rekla je neka je ne pokuavam podmititi, jer e
zvati redarstvo. Drugarice draga, redarstvo vie ne postoji. Dobro, onda u zvati
ono drugo, na ie nodiVla slualicu i nkrpnnla Virniranik.
Jo jednom je pokuala dobiti Direkciju eljeznica, ali nije bilo odgovora. Moda su
mijenjali brojeve, rekla je.

Iao sam prema Borongaju i razmiljao zato se dundo ne javlja. Svakih nekoliko
godina hvatao ga je iijas, znao bi po deset dana ostati nepomian u postelji, suze
su mu tekle od bolova kada bi morao otii na zahod. Moda ga je uhvatio prvi iijas
u komunizmu, i nije doao na posao. A moda je Gajkanovi javio u Sarajevo da ga
ispitaju, pa sad dundo sjedi u kancelariji sa sivim zavjesama, punim duhanskoga
dima, i odgovara na pitanja o meni i o svome sinu koji je poginuo kao neprijateljski
vojnik. Rekli su mu za Faniku Dragano-vi, ustaku Mata Hari, kojoj sam dolazio da
spaavam Pavelievoga glaveinu. Ispitat e ga koji bi to glaveina mogao biti, a
dundo e im rei da grijee, jer da ne bih bjeao iz ustakoga zrakoplovstva da
sam mislio initi takve stvari. Ali na kraju e, ipak, i on posumnjati. Dugo se nismo
vidjeli i tko zna to se u meuvremenu dogodilo.
Na pisti ispred baze sve je bilo puno partizanskih oficira i mehaniara u modrim
kombinezonima. Piloti su palili i gasili motore aviona, osjeao se vonj kolomasti i
zapaljene plastike. Vojnici dvije vojske razgovarali su, i smijali se, kao stari prijatelji.
Malo dalje bila su parkirana dva kamiona u koje su tovarene zapeaene drvene
kutije s dokumentacijom. Tu dokumentaciju za sobom vuemo jo od Napulja. Nekad
je ispred sobe u kojoj su uvane kutije straario vojnik s otkoenom pukom i
nareenjem da puca u svakoga tko pokua ui unutra, pa makar to bio i pijani pilot,
ali taj obiaj je prekinut nakon to se, po povratku iz bombardiranja Hamburga,
jedan Irac naalio da e se, budu li ga i dalje slali u takve akcije, ubiti tako to e
straara natjerati da izvri nareenje. Ukinuli su straarsko mjesto, a Irca poslali
kui. Nakon toga nikome nije na um palo da razbije peate na kutijama i zaviri u tu
dokumentaciju, koja je od prvoga dana zapeaena. Koliko je kutija bilo u Napulju,
toliko ih i sad ima. Nita od onoga to smo radili u posljednje dvije godine nije
dokumentirano, tako da nema ni moga imena u tim kutijama. Moda su unutra samo
prazni papiri, stare novine i neupotrebljive ifrantske knjige, besmisleni tajni teret
koji je sluio tome da stvori iluziju kako su nai ivoti i nae smrti dio nekoga velikog
i vanog projekta.
Stajao sam ispred hangara i puio. Okolo su se vrzmali ljudi, svi su neto nosili u
rukama, pojavio se i pukovnik Liegh, trijezan i dostojanstven kao preparirani
medvjed ispred lovakoga doma, ali ni354
Gloria in excelsis
su motor i slagali dijelove po atorskome krilu, a nadgledao ih je major Senar.
Upoznao sam ga prije nekoliko mjeseci u Bariju, letio je u afrikoj ekspediciji, nekad
davno je i on bio u niskoj eskadrili, ali je ve 1940. prebjegao Britancima. Vjerojatno
je doao s Lieghom, da preuzme moj avion, pa se pravi da me ne vidi. Rekli su mu
da sam doivio slom ivaca, na mene se vie ne moe raunati, hvala Bogu to je
misija dola kraju, jer urlin pravi sranja po Zagrebu...

Otiao sam u komandnu kancelariju, ali tamo nije bilo nikoga. Na zidovima nije bilo
slika, ormari su bili prazni, vrata im se vie nisu mogla zatvoriti. Sjeo sam za pisai
stol i jednu za drugom otvarao ladice. Naao sam nekoliko spajalica i prazan list
papira s memorandumom Hotela Pota u Sarajevu, na kojemu su bili predratni
brojevi telefona i adresa: Kulovieva 1, Sarajevo, Kraljevina Jugoslavija.
Vratio sam se po revolver, ali moj ormari bio je otkljuan, a futrola prazna. Svi
drugi ormarii bili su zakljuani. Iao sam od jednog do drugog i provjeravao, ali
uzalud. Netko je na prozoru ostavio koru od narane, oguljenu u jednom komadu.
Gurnuo sam je u dep. Prsti su mi zamirisali na Vrata od Grada, na onih nekoliko
koraka preko drvenoga mosta, dok aa pokazuje prstom u stabla pod naim
nogama, a ja govorim: Naranini! Narane, ludonja jedan, koliko u ti puta govoriti
da su ono narane, a ne naranini. Prolazile su godine, i kad god bismo se nas
dvojica sputali u Grad, on bi uperio prst, a ja bih rekao - naranini, sve dok jednom
nije zastao, pogledao me - mali, da ti to mene ne zafrkava?, i to je bio kraj. Imao
sam pet godina, i znao sam da je kraj, nikad me vie nee upitati za stabla pod
naim nogama, niti e izmeu nas postojati narana.
Da sam kao moj aa, otiao bih pukovniku Lieghu i zamolio ga da mi objasni tko
je, i zato, naredio da mi se oduzme revolver. Da sam kao mater, razbjesnio bih se i
tukao sve oko sebe. Sjeo sam na betonski stup ispred spavaonice i zapalio cigaretu.
Prije nego to je ugasim, neija ruka spustit e se na moje rame.
Kako ste ono rekli, deae, koljka iz koje umi i peva more? Na proe ni dana da ne
pomislim na vas, ali nikako da se setim kako ste to preveli na francuski.
Zaboravio sam. Davno je bilo.
Ama nije mogue da ste zaboravili! Takve stvari se ne zaboravljaju, kao da pesnik
zaboravi svoj najlepi stih. Nemojte da mi se sada osveujete to sam vas
zaikavao svakoga leta. Divio sam se
355
A sad vam je ipak ao?
Da, svakako bi se moglo rei da mi je ao. Ali zar ne moe to da se ispravi?
Bilo je to jedno od onih pitanja koja mukarci postavljaju jedni drugima prije nego
to svrate u prvu krmu. Nisam mu odgovorio, ali sam poao za njim prema autu.
Vozio je novi ameriki dip, koji jo nije preao ni tisuu kilometara.
Dar generala Trumana, smijao se, sedamdeset novih dipova, kao da emo u
Afriku, u lov na slonove. A maralu Titu poslao je kadilaka, mrcinu iru od svakog
balkanskog druma. Tako vam je kad stie Boi Bata, uvek deci donosi neto to
niemu ne slui, pa je kua posle puna drangulija. Nee proi mnogo, a

Jugoslavija e biti puna drangulija. alje Truman, alje Churchill, a Boga mi alje i
Staljin. Ne zna iji su pokloni besmisleniji. Bre, idioti da su sva trojica, poslali bi
jednu pametnu stvar, traktor barem, ili lokomotivu. Ali jok, nego poalju kadilak! A
kad proe Boi, a proi e pre nego to drugovi misle, kad se trojica velikih
naljute, svaki iz svojih razloga, ostaemo gladni i edni, bez gaa na guzici...
Vozio je brzo i bez nekog odreenog cilja. Vidjelo se da u tome uiva, ali neto mu
nije dalo da se prepusti uitku, nego je bez prestanka romorio protiv Trumanovih
dipova, kao da samoga sebe pokuava uvjeriti kako nije dobro to to ini. Iako je,
za razliku od niih oficira koji su doli s njim, na sebi imao staru uniformu i obinu
tro-rogu kapu s naivenom petokrakom, djelovao je savreno skladno i elegantno,
kao u vrijeme kada je u bijelom odijelu i s panama eirom sjedio u kavani iza
Svetog Vlaha i sa svojim francuskim prijateljima pio vino. I tada se, vjerujem, bunio
protiv neega u emu je uivao, moralo je biti tako, jer je bio komunist, a ljeta je
provodio kao bon-vivan, ali se u meuvremenu ipak neto promijenilo. Da nije, ne bi
mene vodio sa sobom da ima kome govoriti protiv dipova.
Dok sam bio djeak, on je u meni budio samo duboko ponienje. Zbog njega sam
zamrzio ljeto, jer im bi doli topliji dani, znao sam da je on tu negdje, da e viknuti
za mnom dok budem prelazio Stradun, narugati se jer sam mislio da je Francuz, pa
sam mu pokuao prodati koljku iz koje umi more, a nisam to znao rei na
francuskom. Znao sam da e me prepoznati bez obzira na to to sam narastao
preko zime i to se djeje fizionomije mijenjaju. Svi drugi su me zaboravljali, ali on
nije. Prepoznavao me je po nainu na koji
356
gloria in excelsis
Trebao je izbiti rat, u kojem e izginuti pola Europe, pa da nakon toga nestane
koljke iz koje umi more. Nisam se sjeao kako sam je nazvao na francuskom.
Stvarno ste zaboravili?
Stvarno.
teta, neizreciva teta. To je jedna mala smrti
Sjedili smo na terasi neka radnike birtije na Trenjevci i pili pivo. Pitao me je kakvi
su mi daljnji planovi, hou li se nakon demobilizacije vratiti kui, ili u ostati u
Engleskoj. Lagao sam, ali on je svaku moju la prihvaao kao dovoljno dobru ideju
za nastavak ivota.
U Londonu postoje najbolji usteri na svetu, govorio je, ispod njihovih ekia izlaze
razgaene cipele, a ako ste ih pritom spremni malo posluati, shvatit ete da su
njihova znanja o metafizici vea nego u profesora na Sorboni. Mrani duani,
oblano nebo i svakodnevna kia, to su preduslovi odistinske i duboke metafizike.

Pod sunanim nebom metafizika ne rada, kao to ni narandi nema u Sibiru! Ali ako
oveku i nije do metafizike, onda se Jugoslavija ini idealnom zemljom za ivot.
Zapamtite ta vam govorim, ovde u sledeih sto godina nee proklijati nijedna
metafizika injenica. A vi ste vei deo vremena proveli na nebu, pa bi vam,
moda, dobro dolo da se sada spustite na zemlju. Ili greim? Ko to zna, moda ni vi
sami ne znate gde da se skrasite i gde vam je u ovom dumbusu mesto. Sedite,
razmislite, pa se odluite...
Na rastanku mi je predloio da mu se javim ako odluim ostati u Jugoslaviji. Va sam
dunik, rekao je, jo nisam okajao svoje grehe, pa ukoliko bude prilike, rado u da
vam pomognem oko slube. Rukovali smo se, i pomislio sam da moda zna to se sa
mnom zbiva, da su mu dojavili iz Ozne, pa me sad doziva k sebi. Ali vie nije bilo
vremena, urio je na sastanak s Lieghom i njegovom ekipom, odavno je pala no,
Zagreb se gasio u daljini, svakih nekoliko minuta je nestajalo struje.
Netko je na postelji do prozora stenjao u snu. Nakratko bi zautio, a zatim bi
nastavio, glasom djeteta koje se prejelo nezrelih jabuka, dozivati nekoga da mu
pomogne. Ali ve je odavno prolo vrijeme kada je jo netko mogao doi. Bio je
sam, iako je u istoj spavaonici lealo jedanaest odraslih mukaraca, ali svi su bili
zabavljeni vlastitim snom, i nije ih se ticalo boli li ga to. Oni koje je dozivao bili su
daleko, ili su bili mrtvi. U bai na Ilidi. iza deliniaka raste
je jedne nedjelje, dok su se odrasli odmarali nakon ruka, brao i jeo. Imale su
odvratan okus, te jabuke, ali on je nauio brojati do dvadeset, pa je morao pojesti
isto toliko jabuka. Ako ih ne pojede, dogodit e se neto strano, mislio je, utopit
e se u rijeci Soi, past e na Kobaridu, umrijet e stranom smru usred itnoga
polja punog otrovnih plinova, dogodit e se neto od onoga o emu su za rukom
priali otata Karlo i dundo Vilko, dok je dundo Franjo utio i sisao sr iz velike
govedske kosti, ali svi su znali da je on bio tamo, na Soi i Kobaridu, i ostao je iv
samo zato jer je i iza Bosanske regimente trebalo pretei sjemena. Bit e jo
ratova i bit e jo careva, pa e im trebati bosanskih budala da ginu, objanjavao
je dundo Franjo udo svoga preivljavanja. Mi nismo Bosanci, je li tako mama, mi
smo Dubrovani, djeak je potezao majku za ruku, a njoj se prolijevala juha iz lice,
pa ju je praznu prinijela ustima. Pusti me, vrae, da jedem, rekla je. Nego to smo
nego Dubrovani. Hrvati, vabe, Slovenci, to god ti je kad volja! Ali Bosanci nismo,
je li tako?
Jedan, dva, jedan dva, Regimenta bosanska
Jedan nema ruku, drugom fali noga
Za cara i kralja, pade luda glava,
pjevao je dundo Vilko na uho djeaku, koji nije dobio odgovor na svoje pitanje.
Nismo Bosanci, je li tako, mama? Ali nije bilo druge regimente te nedjelje na Ilidi,
niti je bilo onoga tko bi rekao da su Soa i Kobarid prolost, tamo vie nikoga ne

alju, jer je rat prije deset godina zavren, pa je nakon ruka otiao u bau i pojeo
dvadeset zelenih jabuka i poloio zavjet svetome Anti da e pojesti jo dvadeset,
samo ako nije Bosanac.
Tko zna je li zavjet stigao do franjevakog patrona, ali te je noi djeaka zabolio
trbuh. Spavao je u sobi u potkrovlju, pa ga nitko nije mogao uti. U snu je dozivao
mater i oba dunda, otatu i omamu, ali nisu ga mogli uti, a on se nije mogao
probuditi. Nisam shvaao kako je san potrajao tako dugo, ni kako je mogue da
djeaka gledam s visine, puno vie od stropa u spavaonici, a znam da sam taj
djeak ja.
Probudio sam se dok je vani jo bio mrak. Obukao sam se, uzeo ranac iz ormaria i
u njega spremio teku u koju sam 1941. poeo voditi dnevnik, Cvjetie svetog
Franje, Mali katekizam i monografiju o Paulu Valervju, sveanj pisama, fotografije i
Terrvjevu uturu. Ostavio sam gae, arape, koulje, rezervnu uniformu i pilotsku
jaknu. Te
Stvari mople su nrinaHati hiln L-niprn vrw*vilrti mn niimo i-pwi
356
GlORIA IN EXCELSIS
Natoio sam gorivo u rezervoar, pomolio se i sjeo u avion. Sada negdje daleko, u
drugoj vremenskoj zoni, gore visoko u kronjama, sjede i steu metalne kolutove,
ustima proizvode zvukove avionskih motora, i spremaju se da polete piloti.
Zagreb se bijeli u mranim dubinama, i traje kratko, kao uzdah i izdah. Plove
beskrajna zelena polja, s dva prsta treba uzeti modru nit koja je upletena u polja,
povui je, pa e se oparati i taj demper.
Ruke zarobljenika su umjesto lisiinama sapete vunom, damskim pokretom dlanovi
proputaju nit, klupko se namotava, i sve e jo jednom, Boe moj, krenuti
ispoetka.
Izranjaju i bubre, u nebo se kao koplja zabijaju mrke bosanske planine, i nestaju u
magli.
Gasim motore i ponirem prema snjenim vrhovima. Gledam u bijelo i naglas brojim:
Jedan, dva, tri.
Sarajevo, 2. aprila 1945, 7 sati i 37 minuta
E, vala, ba si se sjetio kad e opsovati Boga!, vikala je Anda Borojevi na
logornika Skorvatzvja.

Ama vidi ti babe to se ohrabrila. uti, bona, Vlahinjo, da te ja ne bi za sva vremena

uutio!, zaurlao je logornik, ali jedva ga je mogla uti jer su se zidovi tresli od
grmljavine i tutnja. Vie to nije bio samo zvuk avionskih motora i eksplozija. Uz
kripu i vrisak otvorilo se nebo i odozgor su padale stare stvari. Kruppove eliane i
neboderi, stari i zahrali kreevski nakovnji, ratnike sjekire, srednjevjekovne vojske
u oklopima, stijene, meteori, kolone njemakih tenkova i itavi staljingradi padali su
iz rasporenog neba.
Vlahinjo, ovoga mi krsta, zaklat u te ako ne uuti!, nastavljao je logornik
Skorvatzy.
Ana ga vie nije ula,
zabavljena svojom desnom rukom
koja je letjela na drugi kraj podruma
i svojom lijevom rukom
koja je odsjeena ostala visiti
na crnom pletenom rukavu.
Nestajalo je logornika Skorvatzvja, Dina Vukova i Hamde Ma359
Presporo padaju, dragi Boe, sporije od straha, mraka
i misli o tome.
Kreevo, maj 1768.
Jo jedna nepogoda i kijamet ostali su za nama. Nebo se otvorilo, pa udarie
gromovi, sedam ih je po kreevskoj ariji i Gradu oinulo, velika teta je za njima
ostala, a malo potom nas je potukla tua, padali su komadi leda vei od kokojeg
jajeta, napadalo ih je da se samostanska vrata nisu mogla otvoriti, nego smo morali
ekati da se led otopi, i strepiti ta nam je ostalo od krova crkve i manastira. Ali
udo se, hvala Bogu, dogodilo, i malo toga je bilo oteeno. Toliko malo da se
oteenja i ne raunaju, pa ih neu ni upisivati. Zapisujem samo to da je naa
gradnja izdrala prvu nepogodu, i molim se za one, kakvih je puno, kojima je led
otukao krovove kua, i za dvojicu nesretnika, jednoga od Karivana, drugoga od
Pakvana, koji pritom izgubie glave.
Za Jozu Karivana, sina Andrijinog, koji je iz ista mira, a da niko ne zna zato, izletio
iz kue u vrijeme kada je padao najvei led. Otac je poao za njim, pa i sam umalo
to nije stradao, ali bilo je kasno. Jozo je ostao na mjestu mrtav, a onda je oko
njegove smrti krenula pripovijest, koja narodu ne slui na ast, niti o bratu

gvardijanu dobro svjedoi, ali u je, ipak, zbog pouke zapisati. im je minula oluja,
prve komije Andrijine dotrale su u samostan govorei kako je Jozo digao ruku na
sebe. ta to priate ljudi, uznemirio se brat Augustin, nije digao ruku na sebe, nego
ga je ubio led. Jest, ali je istrao pod led da bi se ubio, govorili su ljudi.
Mislio sam da takvoj ljudskoj zloi niko nee pridavati vanosti, nego bi ih jo
trebalo i prekoriti, ali se gvardijan tad die i ree:
Dobro, kad je tako, Jozo je proklet, jer je na Boga digao ruku, na grobu mu nee biti
kria, neka se kopa sa psima!
Jesi li dobro o tome razmislio?, pitao sam ga.
Jesam, veli, proklet je onaj koji na sebe digne ruku.
Nikad se nijednome gvardijanu nisam opirao, putao sam da njegova volja
manastirom upravlja, koliko god pojedini gvardijan
360 Gloria in excelsis
bolja od nikakve uprave, ali ovoga puta ne posluah starjeinu, nego mu rekoh da
u sahraniti Jozu Karivana, po cijenu da me on tui provincijalu i da me potjeraju iz
samostana.
Na te rijei se gvardijan povukao, kao da i nije vano ono o emu se sporimo pa mi
sve na volju puta, i kao da se prokletstva dijele kao volovima sijeno. Ovaj sluaj
svjedoi o njegovoj povrnosti, lahkoj ruci i prijesnoj pameti. Kakva mu je dua, o
tome suditi ne mogu.
Sahranismo tako Jozu Karivana, kao to bi i svakoga, a na pokop dooe i komije
koji su tuakali pokojnika da je na sebe digao ruku. Zbog njih sam na groblju odrao
propovijed o krivokletnicima, pa ko je razumio, taj zna i kome je upuena, a ko nije,
neka o sebi razmisli.
Ono to nisam mogao rei, i to u do groba uvati od onih koji olako sude, jest od
kakve je smrti umro Jozo Karivan. Jer moe biti da je gvardijan u pravu, moda je
istrao van jer je znao da e ga ubiti led, a moda je potrao za svojim pticama. U
ovakvim prilikama iv ovjek to ne moe znati.
Bio je bistro dijete, lako je i brzo uio, posluniji i poboniji od druge djece, tako da
smo se nadali da bi iz Kreeva jedan na kole mogao poi, pa da nam se vrati kao
uen redovnik. Ali ga je Andrija htio kod sebe u kovanici, jer je bio spretan i jak, pa
Jozo ne poe u fratre. Da je bilo drugo vrijeme, s manje briga i vie strpljenja, mogli
smo ga i nagovoriti, ali nismo, pa sad ne vrijedi misliti o tome. Postao je dobar
kova, u Sarajevo je na pazar nosio svoje zvekire, vele da bolje iskovanih u Bosni
nema, pa se tako upoznao s jednim Grkom, imenom Hristo, koji je za vezira uzgajao
golubove. Zaudio se ta e pai golubovi, emu takva danguba, pa je jo i Grka iz

Trakije zvao da mu u Sarajevu ptice dvori i tetoi, ali onda mu je Hristo rekao da ti
golubovi lete sve do Stambola i slete ravno pred sultanove dvore. Oko nogu im je
koncem privezano pismo, pa sultan ve danas ita ono to mu je vezir prije sedam
dana napisao.
Tako je Jozo, za svoj raun i nikome u korist, proao kod Grka zanat, kupio golubove,
sagradio im leglo iza kue, te ih uio da lete i da mu se vraaju. Kreevljaci nisu
dobro gledali na Jozinu rabotu, govorili su da je s pameti siao jer s golubovima
razgovara, a kako je pritom jo i drugovao s nekim Salkom, Hristovim pomonikom,
pa bi Salko, kad doe iz Sarajeva, u Jozinoj kui prenoio, tako ga pro-zvae Hadi
Ptica. Nije se ljutio zbog toga, niti mu je bilo vano ta
bi putao golubove i ekao da mu se vrate. Na nebu bez ijednoga oblaka, drugi nisu
vidjeli nita, a Jozo bi vazda ugledao neku pticu.
Kad e se, bolan, eniti?, pitao bi ga Andrija.
Ima vremena, odgovarao je svaki put.
Nema sine, rekao mu je otac prije nego to e Jozo ui u tridesetu.
Niko me ovakvoga nee, kazao je Jozo nekoliko mjeseci potom.
Kakvog te nee, jadan ne bio?, pitao je otac.
Nee kreevske cure Hadi Pticu, odgovorio je, kao da mu je svejedno to ga cure
nee.
Traio je Andrija po Fojnici, epu i travnikim selima, enu za svoga sina, a usred
tog traenja naila je oluja, udario led vei od kokojeg jajeta, i ubio Jozu Karivana i
sve njegove ptice. Je li digao ruku na sebe, ili je iao spaavati golubove, to zna
samo dragi Bog.
Drugi koji je od leda stradao bi Ilija Pakvan. Malen i neugledan ovjek, sav u sitnoj
raunici i u strahu od onoga to takva raunica donosi, udovac bez djece, i vjena
prznica. Da se poturio, a i to bi da mu se u raun uklopilo, niti bi mi od toga vidjeli
kakve tete, niti bi Turci imali kakve koristi. Ubio ga je led tako to je probio krov i
pogodio ga posred glave. Nali su ga tek popodne, kako lei kraj vrata do kojih se
ranjen uspio dovui, ali ih nije mogao otvoriti da u pomo zove. Sahranili smo ga
drugog po redu, nakon Joze, a grobovi su im jedan kraj drugoga, iako su se za ivota
jedva i pogledali.
Kratko je trajala radost to smo s Bojom pomoi sagradili manastir i crkvu kakva je
bila, po turskim zakonima i pravilima koja moni odredie. Ako smo zakone i pravila
krili, inili smo to da naa gradnja bude trajnija, a na pouku svima koji poslije nas
budu gradili. Ispod drveta je u vanjskim zidovima sakriven kamen, kojega nije
smjelo biti, jer se Turin plai da bi svaka kamena gradnja, ako izbije rat, mogla

posluiti kao tvrava. A mi se plaimo turske prevrtljivosti, zlih vremena i kolebljivih

sultana, vezira koji ne znaju kome su doli. Gradili smo kamenom, jer drvo istrune, a
onda ko zna hoe li biti Siliftar pai slinoga da nam dozvolu za popravak izda, ili
e biti neki kojega nije briga.
I tako jedni uz druge ive strahovi. Nikad se ne razgovore, meusobno se taje, iako
jedni za druge znaju. Kada bi moj strah postao turski, a turski postao moj, nestalo bi
ih obadva. Ali to se ne dogaa,
362
gloria in excelsis
dui, kojem pree moj strah, pa je i meni odmah blizak njegov, ali vazda je vie zlih,
koji samo za sebe znaju, i strahovi ostaju tamo gdje su i bili. Mute nam pogled,
kamene duu, pa esto nikoga i nita oko sebe ne vidimo. Uto mine i ivot. Kratko
je, velim, trajala radost.
Bez ikakvog moga znanja, i posve protiv moje volje, presvijetli i preasni fra Pavao
Dragievi iz Fojnice, biskup dijumenski i apostolski vikar u Bosni ve 27 godina,
predade mi bulu Klementa XIII, kojom me postavlja za ehinskog biskupa, i njegov
breve za apostolski vikarijat u Bosni, skupa s pismom prefekta Svete kongregacije
za rairenje vjere Castellija, i s pismima moga predasnika, kojima se svima moj
izbor potvruje. Oslobodio se tako brat Pavao dunosti koje se vie puta u
posljednjih pet godina pokuao odrei, alei se na starost i herniju, a zapravo su
mu tokom vremena bosanske nevolje dodijale, i poelio se vratiti vlastitima. Njegova
je dunost bila najprije namijenjena naem provincijalu fra Bonaventuri Beniu, ali
ju je on odbio, rijeima kako nije dobro da se za ivota biskupa Pavla u ovome
barbarskom kraljevstvu biskupi umnaaju, nego neka bosanski provincijal pohodi
dijacezu, dijeli svetu potvrdu i ini sve ono to biskup zbog svoje starosti ne moe.
Odbijanje brata Bone je prihvaeno, ali nisu i njegovi savjeti.
Malo je rei da mi ovakva ast nije po volji, nego su me suze oblile kada sam za nju
saznao. Od vremena kada se zaredih, a pogotovo otkako sam se u Bosnu iz
Dubrovnika vratio, vei me jad ne zadesi. Nisam znao to da uinim sa svojom
tjeskobom, kako da je se rijeim i kome da se poalim. Kome god bi je izgovorio, taj
bi me savjetovao da se primim biskupske dunosti, jer ako bi je odbio, ko zna kome
e biti ponuena. Na sve strane se po provinciji isto ulo: ako se i ovaj odrekne
biskupata, valjat e izabrati stranca, odakle e Bosancima mnoge neprilike doi.
Na kraju sam, po savjetu starijih ljudi, prijatelja i poglavara, prihvatio biskupat.
Uinio sam tako rra ast Reda i domovine, te za mir u provinciji, ali na tetu svoga
zdravlja i bolesti koja me mui, a od koje mi umrje roeni brat. Neu biskupom
dugo biti. Due bih u Kreevu trajao, brat meu jednakom braom, gdje bih poivao
nakon gradnje samostana i crkve, oplakivao grijehe i uivao u plodu svoga truda.
Zapisao bi sve kako je tekla gradnja, to joj je prethodilo, i kako bolje uvati

sagraeno. Sjetio bi se svakoga kamena i svake grede, komije koji nas je u dobru
obiao, i onih koii su iskali novac
363
Propala je i nada da u biti u Bosni posveen, jer se moj pred-asnik jo gore
razbolio. Prvo je imao nastupe vrtoglavice, a onda je iznenada poeo zaboravljati. U
mjesec dana zaboravio je skoro sve to je u sedamdeset godina pameu nakupio.
Kako se oslobodio dunosti, brat Pavle potonuo je kao brod koji se jo do juer drao
na vodi, a kad vie nikome nije trebao, na sve je strane pustio vodu.
Kada se vidjelo da nema koristi od ekanja da biskupu Dragi-eviu bude bolje,
odluio sam da krenem u Dalmaciju. Za sudruga sam uzeo brata Matu, i jo jednoga
klerika koji je bio na putu za Jakin. Bez veih nevolja preli smo granicu ispod
Imotskog, i preko Zavojana slobodno doli pred samostan u Zaostrogu. Tamonji
fratri opet su malo gunali, zabrinuti zbog naeg zdravlja i istoe, jer su se plaili
kuge i svega zlog to im iz Bosne moe stii, ali valjda sam bio viniji razgovoru
nego to je u ranijoj prilici bio brat Agaton, ili je brau tronulo to to sam se zaputio
po biskupsku ast, tek primjerno nas ugostie i primie na konak.
Dva dana kasnije doplovismo u Ston, gdje stonskome biskupu, presvijetlome i
preasnome Petru Budmaniju nainih poniznu molbu i predoih papinske bule, te
me on u nedjelju 8. maja posveti za biskupa to je mogao sveanije. Uinio je tako,
po pravilima Crkve, u matinoj crkvi Svetoga Vlaha.
Na povratku su nas s velikom au primili u Zaostrogu, da bi zatim, na Duhove bio
u Zivogou, u samostanu Svetoga Kria, gdje sam prvoga i drugog dana vrlo
sveano pjevao misu, a treega sam bio primljen u makarskome samostanu, gdje
sam misu otpjevao u najsveanijem biskupskome ruhu. U Makarskoj sam posjetio
biskupa presvijetlog i preasnog Petra Blakovia, osamdesetogodinjaka i
venecijanskog plemia, koji me je vrlo srdano primio, te uz najljepe rijei i s
razumijevanjem o Bosni govorio, pazei u svakome trenutku da ne barne u moje
osjeaje. On prvi nije spomenuo kugu i bolest, niti poganske obiaje naroda kojem
se vraam, na emu sam mu zahvalan, i ime me je obradovao vie nego to sam
mogao pretpostaviti. Koliko god bili zli i naopaki, koliko god praznovjerice po Bosni
izvirale, pa se ini da ih je vie nego to je vodenih izvora i vrela, nije milo sve to od
drugih uti, i sluati povazdan, im granicu kod Imotskog pree, pa iza nje zae u
bijeli svijet. Kad o bosanskoj kugi govore, svejedno sluam li ih u Zaostrogu, Padovi
ili Jakinu, meni se, oprosti mi Boe, esto zna uiniti da to o meni govore.
7-.-- I____I- U:1------/^>_ :_ U:----1--------------1. :..
364
Gloria in excelsis

eva kukuriu pijevci bez reda i sklada, a ja ih budan i sasvim rasa-njen sluam.
Kukuriknuli su ve sto i pedeseti put. Da sam njihovo kukurikanje brojao, moda bi
zaspao. A nisam, i neu. Ova mi je no bez sna prola, iako ne znam emu je moja
budnost bila posveena. Nesanica mi od brige nije. Vaiz Emir nam jo ne dolazi, ali
o tome vie i ne mislim nakon to podigosmo krov na samostanu i crkvi. Moda se
smirio, moda su ga ubili, moda se dobru okrenuo, moda je i njega uhvatio strah.
Ne znam, niti je moje da toliko znam.
Jutros e opet ptice poletjeti prema nebu, a medu njima, ako je koji ostao iv, i
golub Joze Karivana.
Jutros e opet krtice rovati zemlju, da bi tek u akam provirile van, kao to bi
provirio i Ilija Pakvan.
Obojici neka je mir dui.
Izmeu krtica i ptica moje je mjesto, i mjesto sve nae brae. Bog zna zato nas je
tako svakakvim stvorio da nalikujemo as ovoj as onoj betiji. Neka bude volja
njegova.
Ja ustajem, prilazim prozoru i gledam. ekam da stablo ljive baci svoju sjenu.
KNJINICA , ZELINA
CIP - KflTHLOGIZaCIJP U PUBLIKACIJI NnC.IONm.Nfl I SVEUILINA KNJINICA ZAGREB
UDK 821.163.42-31
JERGOVI, Miuenko Gloria in excelsis / Miuenko Jergovi. - Zagreb : Europapress
holding, 200s. -(Biblioteka Premijera ; i)
ISBN 953-4748-33-9
4B0705175