NJEMAKO PITANJE

Mentor: Goran Mijoevi

Student: Ivan Juri

Na Parikoj mirovnoj konferenciji najbitnije odluke donosila je "velika

etvorka". To su bili David Lloyd George kao predstavnik Britanije, Georges
Clemenceau kao predstavnik Francuske, talijanski predstavnik Vittorio Orlando te
predsjednik SAD-a Woodrow Wilson.

1. Kazna i spreavanje
Wilsonovim povratkom poelo se ponovno raditi na mirovnom ugovoru s
Njemakom. Poto ugovor nije potpisan odmah po zavretku rata kada su Saveznici
mogli nametnuti kakve god su uvjete htjeli, sada su se morali zapitati koliko su oni jo
uvijek jaki odnosno koliko je Njemaka jo uvijek jaka? Njemaka je potpisala primirje
11. studenog 1918., a meu Saveznicima samo je ameriki vojni zapovjednik Pershing
smatrao da bi trebali krenuti preko Rajne, no ostali vojni zapovjednici ga nisu podrali.
Francuzi su htjeli da se sklopi mir dok Saveznici jo uvjek mogu diktirati uvjete.
Saveznici su bili uveli blokadu za Njemaku koja je poetkom 1919. bila na rubu gladi,
no kako su se Saveznici bojali da bi Njemaka mogla prihvatiti boljevizam to bi
izazvalo nove probleme u Europi i svijetu onda su popustili te su prve poiljke hrane
pole stizati u Njemaku krajem oujka 1919.
Saveznici su imali razliito gledite o tome to uiniti sa Njemakom, a slagali su se u
tome da pokrajine Alzas i Lorenu treba pripojiti Francuskoj, da se Belgiji i sjevernoj
Francuskoj mora nadoknaditi pretrpljena teta, da Njemaka i Nijemci zasluuju kaznu
te da ih treba sprijeiti da Europu uvuku u novi rat.Svi su smatrali da je Njemaka
zapoela rat.
Saveznici su morali odluiti to uraditi po pitanju mirovnog ugovora. Koje teritorije
oduzeti Njemakoj? Koliku e ratnu odtetu Njemaka platiti? Koliko Njemaka
zapravo moe platiti? Treba li Kaiseru, Wilhelmu II., suditi kao ratnom zloincu?
Trebalo je nai rjeenje koje e svi moi prihvatiti. Britanci su htjeli Kaisera osuditi na
1

smrt vjeanjem no njihov premijer Lloyd George nije htio da u Britaniji prevlada duh
osvete. Predsjenik SAD-a Wilson takoer je smatrao da Kaisera ne treba pogubiti no
kraju su ipak odluili da mu se treba suditi kao ratnom zloincu. U to vrijeme Kaiser je
ve bio u Nizozemskoj koja je odbila izruiti ga pa je on u Nizozemskoj ostao do smrti
1941. godine.

2. Poniavanje Njemake
Njemaku je trebalo razoruati ali se Saveznici nisu mogli dogovoriti koliku
vojsku ostaviti Njemakoj. Francuski general Ferdinand Foch smatrao je da Njemaku
vojsku treba ograniiti na 100 000 vojnika, da se treba konfiscirati njemaka vojna
oprema, da se okupira Porajnje te da se unite njemake utvrde du granice s
Francuskom. Foch je bio na elu odbora koji je trebao razraditi vojne uvjete mirovnog
ugovora. Odbor je predloio da njemaka vojska ima 140 000 vojnika s vojnim rokom
od godinu dana. Lloyd George je dao prijedlog da bude 200 000 vojnika s vojnim
rokom od nekoliko godina. Na kraju je prihvaeno da bude 100 000 vojnika sa vojnim
rokom od nekoliko godina.
Na red je dolo pitanje kako i gdje smanjiti Njemaku. U pokrajini Schleswig-Holstein
odran je plebiscit. Narod se trebao izjasniti ele li se prikljuiti Danskoj ili Njemakoj.
Narod u sjevernom dijelu je izabrao da se prikljue Danskoj a u junom dijelu
Njemakoj. Pitanje rjeenja granica na zapadu predstavljalo je problem. Francuzi su
eljeli pripojiti Porajnje ili da se u tom dijelu uspostavi neutralna drava iju bi
neutralnost garantirale velike sile. Francuzi su eljeli da Rajna bude prirodna granica sa
Njemakom koji bi im jamila sigurnost ako doe do novog rata sa Njemcima jer oni
nebi mogli tako brzo doi do Francuske kao to je bio sluaj u Prvom svjetskom ratu.
Amerikanci su smatrali da e Liga naroda biti ta koja e Francuskoj osigurati mir a ne
Porajnje. Lloyd George je smatrao da bi Porajnje moglo postati neutralna drava. to se
tie pomorskih uvjeta mirovnog ugovora, i tu je dolo do zastoja jer su Britanci htjeli da
se onesposobi Kielski kanal, koji povezuje Sjeverno i Baltiko more. Amerikanci to
nisu dopustili pa je dolo do kompromisa prema kojem se doputa slobodan promet
kanalom svim dravama s kojima Njemaka nije zaraena. Jo vie nesuglasica izazvalo
je pitanje podjele njemake flote. Ukoliko bi dolo do podjele Britanija je trebala dobiti
2

najvie brodova a to nije odgovaralo Amerikancima jer bi Britanska mornarica u tom

sluaju postala jaa od Amerike. Nijedna strana nije htjela popustiti a Britanci su
prijetlili da e se usprotiviti uspostavi Lige naroda. Na kraju se nisu uspjeli dogovoriti o
podjeli njemakih brodova i podmornica, ali su uspjeli dogovoriti da SAD zaustavi
daljnju izgradnju brodova a da se Britanija nee protiviti uspostavi Lige.

3. Plaanje rauna
Tema reparacija izazvala je najvie problema na Parikoj mirovnoj konferenciji.
Njemaka je morala platiti reparacije, ali je trebalo utvrditi koliki iznos ona zapravo
moe platiti. Ako joj se odredi premali iznos, Njemaka bi ga lako platila a to je brinulo
Francuze, a ako bude prevelik to bi moglo uzrokovati kolaps njemakog gospodarstva.
Savjetnik amerikog Ministarstva financija, John Maynard Keynes, tvrdio je da
Njemaka moe najvie platiti 2 milijarde funti odnosno 10 milijardi dolara, a svaki
iznos iznad ovog bi bio poguban za njeno gospodarstvo. Sve europske drave su bile u
dugovima. Britanija je bila duna SAD-u, kao i Francuska koja je usto jo bila duna i
Britaniji. Rusija je bila duna svima ali je odbijala otpalivati svoje dugove, dok Italija
nije bila u stanju otplatiavit svoje dugove. Europsko gospodarstvo je bilo stalo kako je
to Lloyd George rekao amerikom predsjedniku Wilsonu. Lloyd George je ak
predlagao da SAD oprosti sve dugove to su oni glatko odbili. Zbog svojih dugova,
Britanija i Francuska su eljele da Njemaka plati to veu odtetu. Britanci su traili 24
milijarde funti (120 milijardi dolara), a Francuzi 44 milijarde funti (220 milijardi
dolara). Amerikanci su bili jedini realni te su preporuivali samo 4,4 milijarde funti (22
milijarde dolara). Bilo je neslaganja i oko toga to e sve ui u ratnu odtetu. Wilson je
rekao da e se ukljuiti teta poinjena protuzakonitim ratnim djelovanjem ali ne i
trokovi ratovanja, a to bi znailo da bi veinski dio od odtete pripao Francuzima dok
bi se Britaniji samo nadoknadila teta za izgubljene brodove. No onda je su Britanci
predloili da se u odtetu ukljue i mirovine obiteljima poginulih vojnika, a to je
utjecalo na raspodjelu reparacija, pa se sada Britanski udio poveao, ali ne i na ukupni
iznos koji je Njemaka morala platiti jer on jo nije bio utvren. Ni Francuskoj ni
Britaniji nije bilo u cilju da dovedu Njemaku do bankrota, jer su znali da e u
budunosti morati trgovati s njima pa su stoga i jedni i drugi poeli smanjivati svoje
3

zahtjeve oko ukupnog iznosa. Dogovoreno je da Njemaka mora platiti 132 milijarde
zlatnih maraka. Na kraju je dogovoreno da Francuskoj pripadne 52% Njemakih
reparacija, Britaniji 28% a ostalih 20% Belgiji, Italiji i Srbiji. U ugovoru je bio lanak u
kojem je Njemaka optuena da je kriva za rat.

4. Zastoj zbog uvjeta Mirovnog ugovora s Njemakom

Francuska je htjela da joj se prikljui Saar, poljoprivredni kraj na jugozapadu
Porajnja u kojem su se nalazili i bogati ugljenokopi. Amerikanci su priznali da su
Njemci namjerno unitavali Francuske ugljenokope prilikom povlaenja iz Francuske
potkraj rata, no nisu se slagali s Francuzim da im se pripoji taj dio nego samo da
zaposjednu ugljenokope na nekoliko godina. Lloyd George je sa svojim savjetnicima
donio memorandum u kojem je iznio da Njemaka mora platiti reparacije, da mora
predati kolonije a da bi Francuska trebala dobiti upravu nad Ugljenokopima u Saaru.
Wilson je odobrio ovaj memorandum no Francuzi su bili nezadovoljni. Britancima je
odgovaralo da Njemaka ne bude slomljena jer bi to znailo da i dalje postoji ravnotea
sila na kontinentu i da Francuzi nee imati prevlast. No Francuzi su i dalje zahtijevali
pripojenje Saara, inzistirajui da je taj kraj prije pripadao Francuskoj, iako su sada skoro
svi stanovnici te regije bili Nijemci. Kako nije moglo doi do sporazuma, Wilson je
zaprijetio da e otii u SAD. Pod tim pritiskom Francuzi su morali popustiti pa je
Clemenceau rekao da e se Francuska zadovoljiti sa prikljuenjem Alzas i Lorene te da
nee traiti pripojenje teritorije koje je nastanjeno njemakim stanovnitvom. Francuzi
su dobili upravu nad Saarskim rudnicima na petnaest godina a Liga naroda je preuzela
upravu nad Saarom. Nakon petnaest godina trebao se odrati plebiscit da se narod
izjasni kome ele pripadati (1935. odluili su da se prikljue Hitlerovoj Njemakoj).
Dogovoreno je i da Francuska na petnaest godina zauzme tri zone oko glavnih
mostobrana u Porajnju te da e svakih pet godina napustiti po jednu zonu. Dogovoreno
je i da e Britanija i Amerika pomoi Francuzima ukoliko ih Njemaka ponovno
napadne. Na kraju je Clemeceau uspio izvui za Francusku bolje uvjete nego to su ih
Saveznici u poetku bili spremni dati.