Trea glava

u kojoj se pripovijeda kako je don Quijote zgodno oviteen.

Moren dakle takvim mislima, pouri se on sa svojom
oskudnom veerom, kakva se ve dobije u krmi, a kad je
doveerao, zovne krmara, zatvori se s njim u staju, klekne preda nj
i progovori:
Hrabri vitee, odavle gdje kleim, ne ustajem ja dokle god
se vaa dobrota ne privoli da me obdari milou za koju vas elim
zamoliti, a bit e vama na diku i svemu ljudskome rodu na korist.
Kad krmar vidje svojega gosta gdje pred njim klei, i zau to
on govori, zagleda se zbunjen u njega ne znajui ni to bi uinio ni
to bi mu rekao. Navali na njega neka ustane, ali on ni za to ne
htjede, dokle god mu nije obeao da e ga obdariti milou za koju
ga moli.
Tome sam se, gospodaru, od velikoduja vaega i nadao
doeka don Quijote; evo dakle za koju sam vas milost zamolio, a
vaa mi je plemenitost obeala: milost da sutra izjutra oviteite
mene. Noas u ja u kapeli vaega dvora odstojati strau pod
orujem, a sutra e se, kako rekoh, izvriti to toliko udim: da
mognem, kako se prilii, na sve etiri strane svijeta ii traei
junake zgode, za korist onih koji su u nevolji, jer to je zadaa
vitetvu i skitnicima vitezovima, a takav sam i ja, te za takvim
junatvima ginem.
Krmar je, kako rekosmo, prilian objeenjak bio i ve je neto
naslutio da mu gost nije sasvim pri pameti. A kad ga je uo to sada
govori, konano se uvjeri. Zato, da bi noas bilo smijeha, odlui
pristati uza alu. Ree mu dakle da je posve pravo to eli i moli;
takva se nakana prilii i prirodna je ovakvim otmjenim vitezovima

kakvim se on ini, a po naoitom liku i jest. Kaza kako se i sam za

mladih dana bavio tim asnim poslom, te je obiao mnoge krajeve
po svijetu traei junakih zgoda, a nije propustio ni suionice ribe u
Malgi, ni naselja Riarnska, ni Comps u Sevilji, ni trite u
Segoviji, ni Oliveru u Valenciji, ni Rondillu u Granadi, ni obalu u
Sanlcaru, ni Potro u Crdobi, ni vinare u Toledu,[46]
ni druga mjesta na kojima je iskuao brzinu svojih nogu i vjetinu svojih ruku, te
poinio mnogu nepravicu, predobio udovicu mnogu, naeo poneku
djevicu, prevario pokoje nedoraslo eljade i konano se upoznao s
gotovo svim velikim i malim sudovima, koliko god ih ima u svoj
panjolskoj; naposljetku se, veli, sklonio u ovaj svoj dvor, te ivi tu
od imanja svojega i tuega i prima svakoga skitnika viteza kojega
god podrijetla i stanja bio, sve zato to ih silno voli i to oni, za
nagradu njegovoj dobroj volji, dijele s njim to god imaju. Ree mu
i to da u ovom svojem dvoru nema nikakve kapele u kojoj bi mogao
pod orujem odstojati strau, jer je kapela sruena da bude nova
sagraena; ali kad je potreba, moe se, zna on, odstojati straa gdje
mu drago, te bi je mogao noas odstojati u kojem dvorskom
dvoritu; a sutra e se, ako Bog da, izvriti ceremonije koje trebaju,
pa e on biti oviteen, i jo tako da na svem svijetu ne bi mogao biti
oviteen bolje.
Zapita ga ima li sa sobom novaca. Don Quijote odgovori da
nema ni pikule, jer u historijama skitnika vitezova nije nikada itao
da je ijedan novac sa sobom nosio. Na to mu odvrati krmar da se
vara: sve ako to i ne pie u historijama, ne pie zato to se njihovim
piscima nije inilo nunim pisati o neem to je tako jasno i
potrebno kao to da mora ponijeti novac i iste koulje, i stoga ne
smije suditi da vitezovi nisu te potreptine sa sobom nosili. On

smatra dakle pouzdanim i dokazanim da su svi skitnici vitezovi,

kojih su tolike knjige pune i prepune, nabijene kese nosili, da im
bude novaca ako ustreba, a isto su tako nosili koulje i katuljicu
punu masti da njome vidaju rane koje im budu zadane, jer na
poljima i pustolinama, gdje se bore i dopadaju rana, nema im svagda
tko bi ih lijeio, manj da im je prijatelj koji mudrac arobnjak, te im
on odmah upomo priskakuje i zrakom im na oblaku dovodi
djevojku ili patuljka, s posudicom takva snana napitka te im gutnu
kap, ozdravljuju od svake rane i svakog uboja, kao da ga nije ni bilo.
Ali kad nisu imali toga, starodrevnim je vitezovima svagda bio
naviaj da su im perjanici opskrbljeni novcima i drugim
potreptinama, kao to je svilac i melem, da se lijee. A kad bi se
dogodilo da ovakav vitez nema perjanika (no to je malo i rijetko
bivalo), sam bi vitez sve to nosio sa sobom u maloj torbici na
konjskim sapima, tako te bi se inilo da je u njoj togod vano. Jer
ako ne bi bilo s takva razloga, skitnicama vitezovima ne dolikuje
nositi torbaka. Zato mu savjetuje, premda bi mu kao vitekomu posinku svojemu,
to e mu nabrzo biti, mogao i zapovjediti, neka
odsad ne kree na put bez novaca i bez spomenute zalihe, pa e
vidjeti kako e mu na korist biti kad se i ne nada.
Don Quijote obea da e uiniti sasvim onako kako ga svjetuje.
Uglave dakle odmah da e odstojati oruanu strau u velikom
dvoritu uz krmu. Don Quijote skupi sve svoje oruje, metne ga na
valov kraj studenca, nadjene na ljevicu tit, prihvati koplje i silno se
dostojanstveno uzeta pred valovom. On se uzeta, a uto se i no
uhvati.
Krmar pripvjedi svima koji se zatekoe u krmi kako mu je
budalast gost, te kako odstojava oruanu strau, iekujui da bude
oviteen. Zaude se oni takvoj neobinoj budalatini te odu da ga

vide iz prikrajka i ugledaju ga kako se as mirno eta, as opet u

koplje podupire, a oi upire u oruje i ne moe da ga se nagleda.
No se sasvim unoa, ali takva jasna mjeseina zasine da bi se
mogla takmiti sa suncem, u kojega svjetlost zaima. Tako oni sve
jasno razabiru to god novi taj vitez ini. Onda naspije jednom od
onih mazgara u krmi da ode i napoji svoje mazge. Treba sada
maknuti oruje don Quijotovo, koje lei na valovu, ali kad on spazi
mazgara gdje prilazi, zavikne u sav glas:
Ej ti, bio tko bio, smioni vitee koji prilazi oruju
najjunanijega skitnika viteza to se ikad maem opasao! Pazi to
ini, i ne diraj mi oruja ako ne eli glavom platiti smionost!
Mazgar ne htjede mariti za te rijei (a bolje mu bjee hajati za
njih, da izmakne nevolji), nego zgrabi oruje za remenje i odbaci ga
daleko od sebe. Kad to vidje don Quijote, podie oi k nebu, svrnu
misli (kako se ini) na svoju vladaricu Dulcineju i ree:
Budi meni, vladarice moja, na pomoi u ovoj prvoj uvredi i
pogrdi koja stie ove grudi, tebi podinjene: ne uskrauj mi milost i
zatitu u ovome prvom odlunom boju.
Te i jo druge takve rijei izree, te odbaci tit, odie
obadvjema rukama koplje i njime opatrnu mazgara tako silno po
glavi da se krvav svalio na zemlju, pa da ga je jo jednom zviznuo,
ne bi mu trebalo lijenika da ga lijei. Poto je to uradio, skupi svoje
oruje i uzeta se opet, isto onako mirno kao i dotle. Malo zatim
drugi mazgar, ne znajui to se dogodilo (jer je onaj prvi jo
onesvijeten bio), doe s istom onakvom nakanom, da napoji mazge.
Ali kad on prie da ukloni oruje i raskri valov, don Quijote ne
progovori ni rijei i ne zamoli milost ni u koga, nego i opet odbaci tit, i opet die
koplje, te maznu i toga mazgara vie nego triput po
glavi, ali koplje se ne razmrska, nego glava mazgarova pue etiri

puta. Na tu se halabuku sletje sav svijet iz krme, a meu njim i

krmar. Kad to vidje don Quijote, nadjenu tit na ljevicu, poloi
desnicu na ma i ree:
Oj vladarice krasote, snago i jakosti oslabljenoga srca
mojega! Kucnuo je as da svrne uzviene oi na ovoga tvojega roba
viteza, koji se danas nada veliajnomu junakomu djelu.
Time se, uini mu se, toliko ojunaio da ne bi ni korak
uzmaknuo sve da navale na njega svi mazgari ovoga svijeta. Kad
one ranjenike vidjee drugovi njihovi kakvi su, obasue don Quijota
izdaleka kamenjem, a on se, koliko god mogae, titio titom, ali se
od valova ne smjede udaljiti, da mu oruje ne bude bez obrane.
Krmar se uzvika neka ga se okane, jer im je ve rekao da je gost
lud, pa ga kao luaka ni sud ne bi osudio, sve da ih redom pobije.
Don Quijote uzvikao se jo jae, te ih krsti nevjerama i izdajnicima,
a gospodaru zamka veli da je hulja i prostaina, kad doputa da tako
postupaju sa skitnicima vitezovima; samo dok on bude oviteen,
platit e mu, da zapamti nevjerstvo svoje.
A za vas, podla i kukavna fukaro, ja ne hajem: bacajte,
prilazite, dolazite, zlostavljajte me, koliko god moete; vidjet ete
ve kako u vam odmastiti za budalatinu i drskost.
To izree toliko odreito i srano da je silan strah spopao
napadae. I tako oni malo zbog toga, malo po krmarovu savjetu,
prestanu bacati kamenje. A on ih pusti da uklone ranjenike, i uzme
opet s onim istim mirom i spokojem odstojavati oruanu strau kao
dotad.
Ne svidjee se krmaru gostove budalatine, te on odlui sve
prekratiti i odmah ga oviteiti zlosretnim vitekim redom, dok ne
bude jo gore bijede. Pristupi mu dakle, ispria se to je taj prosti

svijet onako obezobrazio s njim, jer on nije o tom ni sanjao; no zato

su oni za drzovitost estito kanjeni. Ree mu, kako mu je ve
rekao, da u zamku nema kapele, ali za ono to se jo mora uiniti i
ne treba kapela. Kad tko hoe da bude oviteen, glavno je, koliko on
zna viteki ceremonijal, udar po zatiljku i po ramenu, a to se moe
izvriti i nasred polja. to se pak tie oruane strae, dovoljno je
odstraiti dva sata, a on je eto odstojao vie od etiri. Sve mu to
povjeruje don Quijote i odgovori mu da ga je ovoga asa voljan
posluati, pa neka izvri sve to god bre moe, jer ako bude opet napadnut,
poto ve bude oviteen, nee u zamku nikomu poaliti
glave, a samo e onima oprostiti ivot koje domain odredi, i njemu
u ast.
Tako opomenut i preplaen, donese krmar odmah knjigu u
koju zapisuje slamu i jeam to ih daje mazgarima. S njim iziu one
dvije spomenute djevojke, djeak ponese ugorak svijee, i vajni
katelan prie don Quijotu i zapovjedi mu neka klekne. Uzme itati
iz svoje biljenice, kao da govori kakvu pobonu molitvu, a nasred
itanja digne ruku i odvali don Quijotu estit udarac po vratu, onda
ga njegovim vlastitim maem plotimice mazne svojski po ramenu.
Uz to je vazda mrmljao kroza zube, kao da ita obrednu molitvu.
Poto je to uinio, naredi jednoj od onih dama neka mu opae ma, a
ona to izvri s velikom vjetinom i bistrinom, jer nije ala susprezati
smijeh uza svaku toku te ceremonije; ali junaka djela novoga
viteza, koja ve vidjee, suzbie im smijeh. Opasujui ga maem,
ree estita gospoa:
Bog vam dao, milostivi gospodaru, da budete sretan vitez i
da vam se posrei u bojevima.
Don Quijote zapita je kako se zove, da zna u budunosti komu
duguje zahvalnost za iskazanu milost, jer je nakan odijeliti njoj

jedan dio slave koju e stei junatvom svoje ruke. Ona mu s

velikom poniznou odgovori da se zove Tolosa, a ki je nekoga
krpe rodom iz Toleda, koji ivi u atrljama u Sancho Bienayi; ona
mu je voljna posluiti to god poeli, i smatrati ga gospodarom. Don
Quijote odvrati joj neka njemu za ljubav i za volju pridjene svojemu
imenu don i neka se prozove doa Tolosa. Ona mu obea, a druga
mu djevojka natakne ostrugu, i on razvede s njom gotovo isti
razgovor kao i s onom koja mu je pripasala ma. Zapita i nju za ime,
a ona mu odgovori da se zove Molinera (mlinarica), jer je ki estita
mlinara iz Antequere. I nju zamoli don Quijote neka imenu pridjene
don i neka se prozove doa Molinera, te i njoj ponudi svoju slubu i
naklonost.
Poto su dakle navrat-nanos dokonane ceremonije, nikada jo
donde viene, nije mogao don Quijote doekati as kada e se vinuti
na konja i potei da trai pustolovine. Osedla odmah Rocinanta i
uzjae, zagrli domaina, te hvalei mu to ga je oviteio, nagovori
mu takva udesa da se to ne moe ni pogoditi ni iskazati. A krmar,
samo da mu se nosi iz krme, odgovori na njegov govor isto tako rjeito, iako sa
manje rijei, pa ne itui plau za ugoenje, pusti ga
neka ide s milim Bogom.