1

Muhammed Asad

OTVORENI PUT ISLAMA OBNOVA DUHOVNOSTI

hrestomatija tekstova i eseja

Biblioteka:

Savremeni islamski mislioci

Knjiga: 2

Izdava pdf-izdanja:
www.bosnamuslimmedia.com
1430. hid. / 2009. god.
2

SADRAJ

SADRAJ ............................................................................................... 3
PREDGOVOR ........................................................................................ 7
MUHAMMED ASAD: NAJLJEPI DAR ZAPADA ISLAMSKOM
ISTOKU - dr. Enes Kari........................................................................ 8
ASADOVO PUTOVANJE DO BISTRIH VODA - dr. Demaludin
Lati ...................................................................................................... 27
PRIJEVOD I KOMENTAR SURE EL-FETH ..................................... 32
PRIJEVOD I KOMENTAR SURE EL-ALEK ................................... 43
OTVORENI PUT ISLAMA ................................................................. 47
DUH ZAPADA ..................................................................................... 58
O OPONAANJU ................................................................................ 72
DEDAL............................................................................................... 77
DIHAD ............................................................................................. 108
POGLED NA JERUSALEM .............................................................. 141
"Oni se bore za Quds" ........................................................................ 141
Jerusalem: "patrimonij" "Boijeg izabranog naroda" ............................ 142
Vrhunska taka Isusove misije............................................................ 143
A ta je s Muslimanima? .................................................................... 144

Jevreji pokraj Zida plaa .................................................................... 146

PRINCIPI DRAVE I VLASTI U ISLAMU ..................................... 149

Prevodioeva biljeka .................................................................... 149
VLADAVINA UZ PRISTANAK NARODA I SA SKUPTINOM ...... 150
Ciljevi islamske drave .................................................................. 150
Vodei principi.............................................................................. 153
Izvor dravnoga suvereniteta .......................................................... 156
Poglavar drave ............................................................................. 159
Princip konsultiranja ...................................................................... 162
Izborno vijee ............................................................................... 164
Razlike u miljenju ........................................................................ 166
ODNOS IZMEU IZVRNE I ZAKONODAVNE VLASTI ............... 169
Meuzavisnost funkcija ................................................................. 170
Jedna povijesna analiza .................................................................. 171
Izvrne ovlasti ............................................................................... 176
Struktura vlade .............................................................................. 177
Integracija zakonodavne i izvrne vlasti .......................................... 182
Arbitriranje izmeu zakonodavne i izvrne vlasti ............................. 184

ERIAT NAE ZAKONODAVSTVO ............................................. 187

AUTOROVA BILJEKA .................................................................. 187
I. PROLEGOMENA .......................................................................... 190
II. VRIJEME PROMJENA ................................................................ 197
Validnost islama za stoljea koja dolaze .......................................... 198
Oni koji zabadaju glavu u pijesak ................................................... 199
Da li je Kur'an na stvarni vodi ..................................................... 200

III. RASPRAVA O MUSLIMANSKOM PREPORODU ...................... 202

Naa 'inteligencija' i novi mislei Muslimani ................................... 203
Moe li islam oblikovati svoje drutvo ............................................ 204
Drutvena ideologija eri'ata ........................................................... 205
Nehaj prema autentinim islamskim formama ................................. 206
IV. TEMELJI NAE CIVILIZACIJE ................................................. 207
Ukoliko uklonimo eriat iz naeg ivota... ...................................... 208
Instinktivna ljubav muslimanskib naroda prema islamu .................... 209
Zato je islam danas beivotan........................................................ 210
V. ISLAMSKA CIVILIZACIJA I ERIAT ........................................ 212
Islam - to nije samo puka faza u povijesti ........................................ 212
Naa "ideoloka" civilizacija .......................................................... 214
Svjesno, a ne samo emocionalno prihvatanje islamskog programa .... 215
VI. KO JE (PO)GRIJEIO ................................................................. 217
Zbunjenost brojnim fikhskim i kelamskim kolama ......................... 218
Islam "iz druge ruke" ..................................................................... 219
Nepristupanost eri'atu ................................................................. 219
Rigidnost vjerskog miljenja - sterilnost u drutvenom ivotu ........... 220
Teko naslijee neoplatonskog filozofiranja .................................... 221
VII. RASPRAVA O NAPRIJED IZNESENOJ TVRDNJI .................... 222
Autentini eri'at je zatamnjen u mnotvu knjiga o njemu ................. 222
Stvarne intencije idtihada ............................................................. 223
VIII. ASHABI I ERI'AT .................................................................. 225
Podjela sunneta ............................................................................. 226
Definicija nass-a ............................................................................ 226

KNJIGE MUHAMMEDA ASADA OBJAVLJENE NA

BOSANSKOM JEZIKU ..................................................................... 229
KNJIGE O MUHAMMEDU ASADU OBJAVLJENE NA
BOSANSKOM JEZIKU ..................................................................... 230

PREDGOVOR

Dragi itaoe,
Nadamo se da ti ime Muhameda Asada nije nepoznato u nizu
islamskih mislilaca koji su svojim djelom i angamanom obiljeili 20.
stoljee. U ovoj hrestomatiji mi smo napravili izbor od deset tekstova iz
raznih njegovih djela, a kroz ije iitavanje se moe stei uvid u
glavninu njegovih ideja i misli.
Muhammed Asad, kao svestrano obrazovan i samostalan
mislilac bez uskih i ogranienih gledanja esto susretljivih u islamskom
svijetu, imao je vlastitu viziju o budunosti islama, otro se protivei
svakom ekstremizmu i skuenosti, ali, istodobno, vrsto vjerujui u
neophodnost ouvanja islamske tradicije i stvaralake posebnosti u
odnosu na Zapadni svijet, ne udaljujui se od Kur'ana i sunneta. Bio je
esto rastuen intelektualnom uskogrudou islamskog svijeta,
netolerantnou ekstremista i snano se zalagao za prava ena. Upravo
se on zalagao da se u pakistanskom ustavu otvori mogunost i eni da
se kandidira i za predsjednika drave.
Djela Muhammeda Asada nastavljaju i nakon njegove smrti
(1992) da vre plodan i jak uticaj na generacije mladih muslimana, kako
na Zapadu, tako i u islamskom svijetu. Ona takoer imaju veliki uticaj i
odjek i kod nemuslimanke italake publike. Naime, zahvaljujui
knjigama Muhameda Asada mnogi nemuslimani su otkrili islam i
prihvatili ga za svoje ivotno opredjeljenje.
Bosnamuslimmedia.com

MUHAMMED ASAD: NAJLJEPI DAR

ZAPADA ISLAMSKOM ISTOKU1
(ivot, djela, djelovanje, utjecaj i mjesto u prevoenju i tumaenju
Kur'ana)

Evropa, evropski i zapadni svijet openito u

XX st. dali su veliki broj istaknutih teoretiara,
intelektualnih, duhovnih, ali esto i vjerskih
konvertita u islam, meu kojima je mnotvo njih
stasalo u slavne i priznate komentatore Kur'ana, u
tumae i branitelje islamske tradicije. Bilo je u
njihovim redovima znamenitih putnika, sufijskih
zanesenjaka, zaljubljenika islamskog Istoka,
reformatorskih autoriteta, revivalista, revnosnih
promotora islamske tradicije i tradicionalnih vrijednosti u jo uvijek
ivim islamskim drutvima muslimanskih zemalja.
Leopold Weiss (Vajs) alias Muhammed Asad pripada duhom i
vremenom jednoj znamenitoj generaciji zapadnih konvertita u islam,
intelektualnih, duhovnih, a esto i vjerskih "prebjega" u islam, meu
kojima treba spomenuti Lorda Stanleya od Alderleya (stric filozofa
Bertranda Russela [Rasla]), Muhammada Marmadukea Pickthalla
(Piktol), Rene Guenona (Genon), Titusa Burckhardta (Burkhart),
Frithjofa Schuona (uon), Martina Lingsa, Toshihika Izutsua (Izucu),
Annemarie Schimmel (imel), Knuda Holmboea (Holmba), Henryja
Corbina (Korben), Tima Wintera (Vinter), Murada Wilfrieda Hofmanna
(Hofman), Barona Umara von Ehrenfelsa (Erenfels), Abdul Karima
Germanusa itd. To su najpoznatija imena jedne prepoznatljive i uvaene
Tekst objavljen kao uvod u Poruka Kur'ana, prijevod i komentar, Muhammed
Asad, prijevod s engleskog: Hilmo erimovi, Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 2004.
god.
1

plejade autora koji su umnogome obiljeili muslimansko miljenje

Zapada tokom druge polovine XX st. Njihovo je islamsko miljenje i
djelovanje razueno, ali svima im je zajednika crta odlazak i
privremeno iseljenje (hidra) na islamski Istok i dugotrajni boravak u
tiinama biblioteka i damija Kaira, Damaska, Teherana, Istanbula,
Feza, Tunisa, Mekke i Medine.
Prirodno je bilo oekivati da djela ovih znamenitih ljudi steknu
iroku reputaciju i publiku na Zapadu, posebno meu muslimanima
Zapada, autohtonim muslimanskim narodima (Bonjaci, Albanci,
Pomaci...), ali i meu muslimanskim iseljenitvom ije je potomstvo
prihvatilo svoje nove zapadne domovine i progovorilo zapadnim
jezicima zadravi s ponosom vjeru svojih muslimanskih predaka. Ipak,
za mnoge je iznenaenje injenica da su ova djela poela vriti znaajan
utjecaj i u samim sredinjim zemljama islama. Njihova djela su
prevoena na tradicionalne islamske jezike: arapski, turski, urdu i
perzijski, a neke su njihove knjige doivjele i vie od deset izdanja. To
je fenomen koji zasluuje nau panju i treba ga pomno istraivati.
***
Muhammed Asad je porijeklom jevrej, koji je roen 1900.
godine u dananjem poljskom gradu Lavovu, a to je nekada bio
Lemberg u Galiciji, proviniciji Austro-Ugarske.2 Rekosmo da je
porijeklom jevrej iz porodice sa dugom tradicijom rabina, s izuzetkom
njegova oca koji se za rabina nije kolovao ve je po zanimanju bio
advokat. Pa iako mu otac nije bio rabin, mladi Leopold je stekao
izuzetno obrazovanje iz jevrejske vjerske i kulturne tradicije; jo za
mladosti bio je rjeit u hebrejskom jeziku, a poznavao je i aramejski. U
sklopu porodine rabinske tradicije studirao je Stari zavjet na
Biografske i bibliografske podatke o Muhammedu Asadu ponajvie crpimo iz studije
Isma'ila Ibrahima Nawwaba, 2 A Matter of Love: Muhammad Asad and Islam,
objavljene u asopisu Islamic Studies, XXXIX, number 2., Islamabad, 2000., pp. 155i dalje.
2

hebrejskom, a biljee da je tumaenje Starog zavjeta usvajao preko

komentara iz Talmuda, tj. Mine i Gemare. Takoer je poznavao i
vjetine biblijske egzegeze sabrane u jevrejskom djelu Tergum. To je
bila glavna vjerska lektira u djetinjstvu i mladosti Leopolda Weissa.
Porodica mu se, meutim, u predveerje Prvog svjetskog rata
preselila u Be kad je imao etrnaest godina. Napustio je kolovanje i
pokuao se pridruiti austrougarskoj armiji da bi se borio na ve
rasplamsalim frontovima stranoga svjetskog rata. Ima podataka da je
Leopold Weiss sanjao o vojnikoj karijeri, ali ubrzo nakon to je
regrutiran u austrougarsku vojsku, njegove su se nade rasprile
propau Austro-Ugarske imperije.
***
Nakon Prvog svjetskog rata Leopold Weiss se vratio studiju
filozofije i povijesti umjetnosti na Univerzitetu u Beu. U to vrijeme
Be je bao intelektualno arite Evrope, a posebno su se isticali novi
pravci u filozofiji, gdje je vrhunila tzv. "Beka kola" i logiki
pozitivizam. Bila je to duhovna atmosfera koja je iznjedrila Sigmunda
Freuda (Frojd), Alfreda Adlera, Ludwiga Wittgensteina (Vitgentajn) i
mnoge druge filozofe. Ali, Leopolda Weissa sve to nije zadovoljilo te se
kao dvadesetogodinji mladi otiskuje (godine 1920.) u srednju Evropu,
gdje je radio razliite poslove da bi preivio, a kasnije se zaputio u
Berlin i tamo se skrasio neko vrijeme. U ovoj prijestolnici Leopold
Weiss se posvetio novinarstvu i upoznao mnoge revolucionarne linosti
tadanje Evrope iz perioda pred veliku ekonomsku krizu.
Iz biobibliografskih napomena koje su vidljive u njegovom djelu
The Road to Mecca (Put u Meku)3 uoavamo da je Leopold Weiss neko
vrijeme ivio u agnosticizmu budui da se bio udaljio od svojih
Ovo djelo Muhammeda Asada prevedeno je na bosanski i objavljeno u vie izdanja u
izdavakoj kui Rijaseta Islamske zajednice u BiH, "El-Kalem". Prevodilac je Hilmo
erimovi. (Tree reprint izdanje pojavilo se 1997, g.)
3

10

duhovnih jevrejskih spona. U dobi od dvadeset i dvije godine on se kao

novinar otiskuje na Bliski istok (1922. g.) odakle je izvjetavao za
Frankfurter Zeitung, tada najprestinije novine u Njemakoj i Evropi.
Za vrijeme svog boravka u Jerusalemu 1922. g., Leopold Weiss
je posjetio Chaima Weizmanna (Vajcman), neprikosnovenog lidera
cionistikog pokreta. U to vrijeme ve je bila odmakla cionistika
propaganda za stvaranje Izraela. Na pitanje Leopolda Weissa kako e
arapsko veinsko stanovnitvo reagirati na dravu Izrael, cionistika
lider mu je hladno odgovorio: "Oekujemo da kroz nekoliko godina
Arapi nee biti veina!" Ovaj susret sa Chaimom Weizmannom uinio
je da Leopold Weiss (a kasnije i kao Muhammed Asad) postane veliki
kritiar cionizma. Smatrao je, a to se dogodilo i dogaa jo i danas, da
cionistika ideja svima donosi "bolnu budunost" (painful future).4
Ovaj boravak je mladom Leopoldu Weissu pruio priliku da
upozna uzavreli Bliski istok, da izbliza vidi uinke preplitanja i
natjecanja pohlepnih interesa velikih sila za naftne resurse koji su sve
vie bili u samom sreditu politikih i ekonomskih interesa. Osim toga,
ova putovanja su Leopoldu Weissu dala jedan specifini oblik ive i
neposredne naobrazbe i iskustva kroz susrete sa velikim brojem ljudi na
Bliskom istoku, kako sa obinim beduinima, tako i sa istaknutim
predstavnicima muslimanske uleme i inteligencije u tridesetim
godinama XX st. Susreo je i nekoliko dravnika i visokih muslimanskih
lidera toga vremena, obiao zemlje izmeu Libijske pustinje i snijegom
pokrivenih visova Pamira, posjetio krajeve od Bosfora do Arapskog
mora, boravio u Palestini, Egiptu, Transjordaniji, Siriji, Iraku, Iranu i
Afganistanu.5 Ovaj period je bio presudan za duhovnu prekretnicu u
ivotu Leopolda Weissa, to je kasnije rezultiralo njegovim
prihvatanjem islama. Kako je u svome djelu Islam at the Crossroads
(Islam na raspuu) kazao, islamu ga nije privuklo neko posebno uenje,

O ovome v. ire u: Asad, The Road to Mecca, pp. 94-95. (V. takoer prijevod ovog
djela od Hilme erimovia, str. 90-93.)
5
Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 157.
4

11

ve ona cjelovita divna, nerazjanjivo koherentna struktura moralnog

uenja i praktinoga ivotnog programa.6
Po povratku u Berlin 1926. g. Leopold Weiss je nakratko
nastavio da radi svoj novinarski posao, ali je iste godine odluio
migrirati u muslimanski svijet sada ve kao Muhammed Asad. Za njega
bi se moglo kazati da je imao i duhovno i prostorno preseljenje. Bio je,
naime, oaran duhom muslimanskog svijeta, ali i razoaran stanjem u
kome su se nalazili muslimanski narodi u vremenima kad je on
proputovao tradicionalnim zemljama islama. Emigrirao je i u jedno i u
drugo, postao je "ambasador islama", kako kae Malise Ruthven
(Rutven).7 Tokom cijelog svog ivota interesirao se
za islam i njegove sljedbenike" (...) i premda je ideoloki i
emocionalno bio uvijek odan muslimanima, njegov pristup
prema njima ostao je saosjeajan, ali nije bio ulizivaki, bio
je uvijek inteligentno kritian, ali nikada snishodljiv. Iznad
svega, Asad je bio duboko posveen uenjima Kur'ana i
Poslanika, ilavo neovisan u svome miljenju, estoko
antisekularan po svojoj orijentaciji, rigorozno konzistentan
u svojoj logici i uvijek netrpeljiv prema ekstremistikom
miljenju ili ponaanju.8
Asadov drugi boravak na Bliskom istoku bio je u znaku
intenzivnog itanja klasine islamske literature, kao i druenja sa
istaknutim politikim i vjerskim ljudima muslimanskih zemalja. Isma`il
Ibrahim Nawwab tvrdi da se est godina gotovo svakodnevno druio sa
kraljem `Abdulazizom ibn Saudom (umro 1953.), osnivaem moderne
Saudijske Arabije. Isma`il Ibrahim Nawwab tvrdi:
Muhammed Asad je proveo znatno vrijeme u svetim
gradovima Mekki i Medini, gdje je studirao arapski, Kur'an,
Muhammad Asad, Islam at the Crossroads, izd. Dar al-Andalus, Gibraltar, 1987., p.
11. (Djelo "Islam na raspuu" na bosanski je preveo takoer Hilmo erimovi, a
izilo je u izdanju El-Kalema u Sarajevu.)
7
V. Malise Ruthven, "Muhammad Asad: Ambassador of Islam", Arabia: The Islamic
World Review, septembar 1981., p. 59.
8
Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 159.
6

12

hadis ili Poslanikovu tradiciju, i povijest islama. Ova su ga

prouavanja dovela do "vrstoga uvjerenja da je islam, kao
duhovni i drutveni fenomen, jo uvijek, uprkos svim
zaprekama do kojih je dolo usljed nedostataka muslimana,
najvea pokretaka snaga koju je ovjeanstvo ikada
iskusilo". Otada je Asadov interes bio "usredsreen oko
problema obnavljanja islama". Njegovo akademsko
poznavanje klasinog arapskog - olakano bliskou sa
hebrejskim i aramejskim, semitskim posestrimskim jezicima
- unaprijeeno je opsenim putovanjima i susretima sa
beduinima u Arabiji.9
Godine 1932. Muhammed Asad se iz Arabije zaputio u Indiju,
sa eljom da prouava tamonja muslimanska drutva, a imao je i
namjeru da se iz tog regiona prebaci u krajeve istonog Turkestana. U
tadanjoj jo uvijek nepodijeljenoj Indiji Muhammed Asad se susree sa
pjesnikom i filozofom Muhammedom Iqbalom (umro 1938.), zadobija
njegovu naklonost i sa njim ostvaruje plodnu saradnju.
Iqbal mu je tada izloio svoje zamisli o stvaranju drave
Pakistana, i Asad je tu ideju prihvatio branei je u svojim javnim
nastupima. Nakon 1947. g. Asad je preao u novostvoreni Pakistan i od
vlade bio naimenovan za rukovodioca u Odsjeku za islamsku obnovu
(Department of Islamic Recontruction) ija je dunost bila da formulira
ideoloke temelje ove nove drave.10 Kasnije je Asad bio premjeten u
pakistansko Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je rukovodio odsjekom
za Bliski istok. Nakon ovog poloaja sluio je kao opunomoeni
ministar Pakistana za poslove sa Ujedinjenim narodima gdje je ostao
sve do 1952. g. U periodu 1952.-1955. g. Muhammed Asad je pisao
svoju slavnu autobiografiju Put u Mekku. Glavninu ove knjige Asad je
napisao u Njujorku.
***
9

Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 160.

ire o ovome v. u: Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 160.

10

13

Muhammed Asad je 1955. g., nakon uspjeno zavrenog rada na

svojoj autobiografiji Put u Mekku, napustio Njujork i nastanio se u
paniji. U toj godini on je odluio da radi na svom vlastitom prijevodu
Kur'ana, za koji Isma`il Ibrahim Nawwab tvrdi da je bio njegov ivotni
san.11 Rad na prijevodu Kur'ana iao je uporedo sa radom na polju
sluenja islamu i njegovoj afirmaciji.
Muhammed Asad je za rad na svome prijevodu Kur'ana izvrio
jednu nesvakidanju pripremu. Prvo, svojom bogatom karijerom i
boravkom na islamskom Istoku on je stekao velika, iva i praktina
iskustva iz neposredovanoga upoznavanja islamske sadanjice i
muslimanske dananjice. U ovom pogledu Isma`il Ibrahim Nawwab
kae:
Asad je pokuao da premosti jaz izmeu tradicionalnih i
modernih svjetova. Bio je ovjek koji se gnuao nad
novoskovanim idejama: vesternizacijom, sekularizmom,
nacionalizmom i materijalizmom, koje se ire islamskim
svijetom i za koje je on smatrao da su uznemiravajue sa
stanovita religije i drutva. Poput drugih autora i mislilaca
koji su u sebi imali 'iskru plamena koji je raspalio srca
Poslanikovih Drugova', Asad je na ovaj izazov
novoskovanih ideja odgovorio pomirenjem religije i
modernizacije i proizveo jednu iroku sintezu islama,
modernosti i potreba dananjeg drutva.12
Za razliku od mnogih muslimanskih reformatora XX st.,
Muhammed Asad nije iza sebe imao nikakav pokret, niti je pripadao
bilo kakvoj organizaciji. Sve to je imao bilo je britko znanje, marljiv
rad, jasnoa razmiljanja i razlono i uvjerljivo izlaganje argumenata.
***
11
12

Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 161.

Isto, p. 164.

14

Mnogi prouavaoci Asadova djela tvrde da je njegova glavna

inspiracija bio Kur'an i Poslanikova tradicija. Pa ipak, neposredno
obraanje Kur'anu i svraanje na njegove stranice bilo je pobueno
reformatorskim djelom Muhammeda `Abduhua (um. 1905.) i
Muhammeda Iqbala (um. 1938.) kao i onih mislilaca koji su "ranije
ustanovili dijagnozu bolesti muslimanskih drutava i propisali sline
lijekove za njih".13 Muhammed Asad se ustrajno i marljivo druio sa
onim muslimanskim velikanima koji su irili ponos i ufanje u
pripadnitvo islamu i islamsku veliinu, prijateljevao je sa onima koji
su "htjeli sauvati islam u promjenljivom, nestalnom svijetu".14 U ovoj
tekoj zadai Muhammed Asad se, kako kae Isma`il Ibrahim Nawwab,
najvie oslanjao na svoje pero.
Izmeu 1920. i 1980. g. Muhammed Asad je objavio znamenite
knjige koje e postati klasina lektira milionima muslimanskih italaca
tokom XX st., i na Zapadu i na Istoku.
***
Njegov prvijenac Neromantini Orijent (na njemakom se
pojavio pod naslovom Unromantisches Morgenland - Aus dem
Tagebuch einer Reise) objavljen je 1924. g: u izdanju Frankfurter
Zeitung, a zavren potkraj 1922. g. Ova knjiga je divan putopis u kome
Leopold Weiss opisuje svoje putovanje sa slikarkom Elsom Schiemann
(imen), koja je bila njegova prva ena, zemljama Palestine,
Transjordanije, Sirije, Egipta, Turske i Malte. Prema Muradu
Hofmannu,15 ovo djelo predstavlja "mali dnevnik" (small diary), a
posebno su impresivne stranice na kojima Leopold Weiss opisuje svoje
susrete sa Arapima. Na mnogim stranicama ove knjige jo uvijek
Isto, p. 165.
Isto, p. 165.
15
V. Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe's Gift to Islam, objav. u Islamic
Studies, XXXIX, number 2., Islamabad, 2000., p. 233 -247.
13
14

15

vidimo jedan lijepi i arhaini, rekli bismo: arhajski Bliski istok, sa

gradovima koji nisu bili zagaeni industrijom niti prenapueni
stanovnitvom (Amman je, recimo, 1922. g. imao svega 6000
stanovnika).
***
Pa ipak, pravu intelektualnu, knjievnu i islamsku najavu
Leopold Weiss je imao u svome djelu Der Weg nach Mekka (Put u
Mekku, englesko izdanje The Road to Mecca). Nakon samog izlaska,
ovo je djelo postalo bestseler.16 Hofmann tvrdi da je u Njemakoj ovo
djelo bilo po svome utjecaju na drugom mjestu, odmah nakon Kur'ana,
kad je posrijedi islamska lektira, i ono je dovelo do veeg broja
prelazaka u islam.17 Ova knjiga daje "izvorni opis duhovnog pejzaa
islama".18
Djelo Islam na raspuu (Islam at the Crossroads, prvo izdanje
izilo u Lahori, izdava Ashraf, 1934.) najavilo je Muhammeda Asada
kao reformatora i kritikog prouavatelja muslimanske dananjice.
Asad u ovoj knjizi predvia "pojavu islama kao tree sile izmeu
kapitalizma i komunizma".19 Asad priznaje da islam posjeduje ivu
tradiciju, poziva da se ona iznova i na svje nain protumai, trai da se
prevazie "okamenjenost fikha", i "plitkoumnost 'ulemanskog stalea".
Asad, takoer, trai od muslimana da prouavaju egzaktne zapadne
znanosti, ali da pritom ne preuzimaju sekularne filozofije koje su u
temelju tih znanosti. U djelu Islam na raspuu Asad ne trai reformu
islama, jer je smatrao da se islam kao duhovna i drutvena institucija ne
moe popravljati, ali je traio da se muslimani reformiraju.

Prvo se pojavilo englesko izdanje (The Road to Mecca, 1954), a potom i njemako
izdanje (Der Weg nach Mekka, 1959)
17
Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe's Gift to Islam, p. 237.
18
Murad Hofmann, isto, p. 237.
19
Murad Hofmann, isto, p. 238.
16

16

***
U njegovom vanom djelu Sahih al-Bukhari: The Early Years of
Islam (prvo izdanje u Lahori, 1938. godine) Muhammeda Asada
"susreemo kao tradicionalnog alima", veli Murad Hofmann, jer se
Asad u njemu okuao na podruju koje je, tradicionalno, bilo
rezervirano za 'ulemu. U ovom djelu Muhammed Asad je preustrojio
redoslijed dijelova Buharijeve zbirke hadisa, slijedio je princip nizanja
tradicija i predanja po temama, zatim linostima, kao i po hronolokom
redu. Ovim je Asad htio iznijeti jedan pokuaj "koherentnog itanja ove
(hadiske) grae".20
Asadovo englesko izdanje dijelova Buharijeve zbirke hadisa
sadri prireivaeve obimne biljeke, ime je htio da uini hadise ivim
i da ih kontekstualizira. Asadovu preciznost i lucidnost koju vidimo na
svakoj stranici kasnije susreemo i u brojnim biljekama i komentarima
koje je napisao za svoj prijevod i komentar Kur'ana, The Message of the
Qur'an ("Poruka Kur'ana"). Prema Muradu Hofmannu,
ovim irokim biljekama o dijelovima Sunneta Asad je
slijedio svoje miljenje - koje je prvi put iskazano u djelu
Islam na raspuu - da nije fikh, nego su Kur'an i Sunnet ono
na ta se moramo iznova usredsrediti kao na sredinji dio
islama.21
Ima miljenja da je Muhammed Asad ovim izdanjem dijelova
Buharijeve zbirke htio da, sa svoje strane, opovrgne kritiku hadisa koju
je iznio Ignaz Goldziher (Goldcier) i, kasnije, Joseph Schacht (aht).
Takoer, Asad je imao namjeru da cijelu Buharijevu zbirku objavi i
prokomentarie na svoj nain, ali u tome ga je omeo Drugi svjetski rat.
Britanske vlasti su ga u Indiji poele tretirati kao njemakog
dravljanina i internirale ga neko vrijeme.

20
21

Murad Hofmann, isto, p. 239.

Isto, p. 239.

17

***
Principi drave i vlasti u islamu (The Principles of State and
Government in Islam) je, takoer, vrlo znaajno djelo Muhammeda
Asada. Objavljeno je 1961. g. i sadri 107 stranica.22 Na pripremi ovog
djela Muhammed Asad je radio u vrijeme kad je bio zaposlen u
razliitim sektorima vlade novostvorene drave Pakistana. I u ovom
djelu Muhammed Asad die svoj itekako snaan mudtehidski glas
muslimanskog intelektualca koji temeljito, na tragu Kur'ana i tradicije,
promilja ta bi danas znaili principi islamske drave i vlasti.
Asad je bio svjestan da islamska povijest ne bi mogla
osigurati modele koji bi se mogli izravno kopirati.
Medinska konfederacija bila je ustanovljena u vrlo
osobenim okolnostima; takoer je bila jedinstvena i po tome
to je njome vladao Boiji Poslanik. Kasnije je islamsku
povijest uveliko karakterizirao despotizam. Ideje Nizam alMulka (um. 1092.) i al-Mawardija (um. 1058.) ne bi mogle
posluiti kao planovi za islamsku zajednicu industrijskog
doba. Asad je, stoga, otro osjetio potrebu da napravi jasnu
distinkciju izmeu relativno malog seta Boanskih normi
koje vladaju dravom i vladom, koje se nalaze u Kur'anu i
Sunnetu, koje jedino zasluuju ime eriata. to se tie fikha,
tj. ogromnog sadraja pravila izvedenih iz Kur'ana i
Sunneta, on je spravljen od strane ovjeka, bez obzira na
injenicu to su im krajnji izvori bili ukorijenjeni u
Objavi.23
U ovom djelu Asad smatra da u islamu i izvrna i zakonodavna
vlast, po njegovom videnju eriata i fikha, moraju biti birane, odnosno
izborne ("the leadership of the state must be of an elective nature").24
Izdanje iz 1961. g. pojavilo se u okviru University of California Press. Reprint je
objavljen na Gibraltaru, Dar al-Andalus, 1980. godine.
23
Murad Hofmann, isto, p. 240.
24
Muhammed Asad, The Principles of State and Government in Islam, Dar alAndalus, Gibraltar, 1981., p. 36.
22

18

Muhammed Asad je smatrao da demokratija nije u suprotnosti sa

islamom, a u tome su ga danas podrali Jusuf al-Karadavi i Fethi
Osman.
***
Muhammed Asad pokazao se i dokazao kao izuzetno dobar
putopisac sa velikim knjievnim darom; takoer, njegovo pero je
ispisalo briljantne komentare o pojedinim dijelovima Buharijeve zbirke
hadisa, a bio je vian i u pisanju tekstova iz podruja koje se ponegdje
danas oznaava "politikim islamom". Ali, Muhammed Asad je pisao i
vrlo nadahnute eseje sa islamski inspiriranim tonalitetom. To se jasno
vidi u jednoj njegovoj zbirci naslovljenoj Ovaj na zakon i drugi eseji
(This Law o f Ours and Other Essays).25 Murad Hofmann smatra da je
ovo, po svoj prilici, posljednja knjiga koju je Asad napisao, ili se, pak,
radi o djelu koje sadri neke njegove posljednje rasprave.
U ovom djelu vidimo sada ve jasno formulirani Asadov
koncept razdvajanja pojmova eriata i fikha. On od muslimanskih
vjerskih i intelektualnih autoriteta trai da povuku jasne granice izmeu
eriata i fikha. "Stvarni erijat mora se identificirati (i kodificirati)",
govorio je, a "novi idtihad potreban je da se razvije moderni fikh, koji
e odgovoriti na savremena pitanja."26 Asad je, takoer, u ovim svojim
idejama isticao da ovaj moderni fikh mora biti mnogo jednostavniji od
tradicionalnog fikha.
Asad je ovim svojim stavovima o fikhu i potrebi da se fikh
dinamizira umnogome dijelio miljenja nekih muslimanskih revivalista
i reformista. Podsjetimo se nakratko da je Sejjid Kutb kritikovao tzv.
"fikhu l-avrak" (fikh uzet iz starih i preivjelih knjiga).27 Kada danas
Muhammed Asad, This Law of Ours and Other Essays, Dar al-Andalus, Gibraltar,
1987.
26
Murad Hofmann, Muhammed Asad: Europe's Gift to Islam, p.241.
27
O ovome ire v. u: Tumaenje Kur'ana i ideologije XX stoljea (priredio Enes
Kari), izd. "Bemust", Sarajevo, 2002. g. (V. poglavlje o Kutbovom komentaru
25

19

popularni islamski vaiz Jusuf el-Karadavi izlae svoje teze o "fikhu koji
uvaava prioritete muslimana" (fikhu l-evlevijjat) u njegovim
razmatranjima zapaamo velike utjecaje iz djela i nazora Muhammeda
Asada o fikhu kao promjenljivom dijelu islamskog zakonodavstva.
Na mnogo mjesta u svojim djelima, u razliitim navratima i
formulacijama,
Muhammed
Asad
kritikuje
tzv.
islamske
fundamentaliste u pogledu njihovog nazora o eriatu i primjeni hududa
(tjelesnih) kazni. Prema njegovom miljenju, velika je greka
fundamentalista u tome to veina njihovih lidera polazi od hududa,
kanjavanja za prijestupe. Meutim, Asad smatra da su hudud kazne
krajnja mjera eriata, a ne njegov poetak. Poetak eriata jesu prava
ljudi, i na pravima ljudi islam toliko mnogo insistira. Asad je govorio da
u islamu ne postoji kazna a da za nju nije vezano i odgovarajue ljudsko
pravo.
Asadovi Eseji, zapravo, pokazuju da je on razvijao koncept
funkcioniranja "muslimanskog drutva" u savremenom dobu te da je bio
itekako obazriv spram upotrebe sintagme "islamska drava".
Ne moe puka injenica da su muslimani veina, kao ni to
da muslimani dre kljune vladine poloaje, niti ak
funkcioniranje personalnih zakona eriata, - niti jedno od
toga ne moe nam posluiti kao opravdanje da bilo koju
muslimansku dravu opiemo kao "islamsku dravu".28
Ovim je Muhammed Asad jasno pokazao puteve kritike onih
reima u veinskim muslimanskim zemljama koji su "revolucionarnim
metodama" nametali zakone o zekjatu, hidabu, tjelesnim kaznama
(hudud), zabrani kamate i sl. Asad je bio prije svega za projekte koji e
omoguiti jednoj muslimanskoj zajednici da, prije svega, stvarno ivi i
primijeni moralne zasade islama ("a community that really lives
according to the tenets of islam").

Kur'ana gdje ovaj znameniti mufessir govori o potrebi da se fikh iznova osvjeava i
formulira.)
28
Muhammad Asad, This Law of Ours and Other Essays, isto, p. 109.

20

***
A sada dolazimo do magnuma opusa Muhammeda Asada: The
Message of the Qur'an (Poruka Kur'dna). Asad je ovo svoje remekdjelo pripremao za vrijeme svojih dugih boravaka na islamskom Istoku,
uglavnom u Saudijskoj Arabiji i Pakistanu. Prema mnogim podacima,
prijevod je kompletirao dok je boravio u vajcarskoj i Maroku; u tim je
zemljama dolo i do samog finaliziranja ovog projekta, koji je iz tampe
iziao 1980. g.
Ima mnogo meritornih ocjena da je Asadova Poruka Kur'ana,
prijevod i komentar Kur'ana na engleskom jeziku, jedan od najbolja tri
prijevoda ove Knjige na engleskom uope. Tako Murad Hofmann veli
da se, kad su savremeni engleski prijevodi Kur'ana posrijedi, uz Asadov
prijevod mogu ravnopravno staviti samo prijevodi Abdullaha Yusufa
Alija i Muhammada Marmadukea Pickthalla.
Asadov prijevod Kur'ana je moda jedini prijevod koji je u
cjelini preveden na nekoliko jezika kao to su turski i
vedski. Njegov prijevod je posebno cijenjen zbog
lucidnosti i preciznosti njegovih komentara, utemeljenih na
njegovom velianstvenom vladanju beduinskim arapskim
jezikom. itaoci moda ponajvie cijene u ovom prijevodu
to to ih Asad smatra odraslim osobama. Asad izlae korijen
prijevodnog problema, navodi druge opcije (i razloge zato
ih odabire), a potom objanjava kojim razlozima on daje
prednost u svom posebnom prijevodu.29
Muhammed Asad je u svome prijevodu Kur'ana htio udovoljiti
nekim zahtjevima i zadacima koje je sam pred sebe postavio. Prvo - a u
vezi je s njegovim odlinim poznavanjem arapskoga jezika - Asad je
htio ponuditi jedan filoloki prijevod Kur'ana na engleskom jeziku. To
vidimo po prevoenju mnogih kljunih rijei Kur'ana, ka to je npr.
rabb ili ar-rabbu - i). Mnotvo engleskih prijevoda prije Asadovog ovu
29

Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe's Gift of Islam, p. 142.

21

su rije prevodili engleskom rijeju Lord (The Lord - to znai

Gospodar, tj. Bog). Muhammed Asad rije rabb prevodi engleskom
rijeju Sustainer (The Sustainer), to znai Uzdravatelj, Odgajatelj, i
sl. Oito je da je Asad odustao od one konvencionalne gospodar - rob
relacije (Bog kao Gospodar i ovjek kao rob), te se opredijelio za
etimoloko itanje kur'anske rijei rabb (koja je korijenom bliska
arapskom glagolu rabba - jurabbi - tarbijjatun (odgajati, voditi od
manjeg ka veem, uzdravati da bi se neto razvilo, itd.).
Ovakvih Asadovih prevodilakih primjera odstupanja od
viestoljetnih starih konvencija u islamskom bogotovnom jeziku ima
dosta. Upueniji itaoci e ih brzo raspoznati i valjano ocijeniti njihov
doseg i djelotvornost.
Druga odlika Asadova prijevoda Kur'ana jeste racionalnost. On
trai da se Kur'an ita umno i razumom. Karakteristino je da je i svoj
prijevod Kur'ana posvetio "onima koji razmiljaju", to je vjeran navod
iz Kur'ana koji se u Knjizi ponavlja na vie mjesta.
Ova posveta njegova prijevoda Kur'ana "onima koji razmiljaju"
nije puki motto ve sadri vrlo vane metodoloke najave. U svome
prijevodu Kur'ana Muhammed Asad odstupa od mnogih ulemanskih, a
to je za njega znailo konvencionalnih rjeenja u razumijevanju Knjige,
jer ih je smatrao neadekvatnim i anahronim. Na vie mjesta u svojim
djelima Muhammed Asad pokazuje da ga oduevljava injenica da u
"islamu nema sveenstva/monatva". To je za njega znailo da je Kur'an
otvorena knjiga, i da je zadaa prevodioeva idtihada da Knjigu
neprestano prevoenjem vraa njenom izvornom smislu i znaenju,
onom znaenju koje nije postalo okamenjena i nedjelotvorna tradicija,
ma koliko potonja vremena tu tradiciju razumijevanja Boanskog
Teksta i Rijei mogla smatrati svetom.
Koristan primjer Asadovog prevodilakog poduhvata je njegovo
prijevodno rjeenje za rije takva koju se i u nas u naim ulemanskim
krugovima stotinama godina prevodilo rijeju "bogobojaznost", dok se
izvedenica el-muttakun prevodila kao "bogobojazni". Muhammed Asad
je protiv ove konvencije; on smatra da prijevod rijei takva kao

22

"bogobojaznost" ne prenosi adekvatno pozitivni sadraj ovog izraza

takva.30
Stoga je Asad punudio jedno svoje rjeenje: takva je po njemu
svijest o Bogu, svijest o Boijem sveprisustvu (the awareness of His allpresence...).31 Kur'anska rije el-muttekun znai, prema njegovom
prijevodnom rjeenju, "oni koji su svjesni Boga". Ovakvo Asadovo
opredjeljenje u njegovom prijevodu dopalo se velikom broju njegovih
italaca, jer se na islam ne gleda kao na "vjeru koja pobuuje strah u
ovjeku pred Bogom", ve koja podstie ovjeka "da bude svjestan
Boga".
ta to mi, zapravo, vidimo iz ovih primjera Asadova odstupanja
od viestoljetne konvencije. Opaamo, prije svega, njegovu elju da
pronikne u "izvorno" znaenje kur'anskih rijei i sklopova. Ali, to su
htjeli uiniti i do tog rezultata doi i svi drugi prevodioci i komentatori
Kur'ana, pa zato bi, onda, Asad tu bio iznimka?! Na ovo nae retoriko
pitanje treba dati odgovor da je Asad od svih engleskih prevodilaca
najkonzistentniji u svojim prevodilakim rjeenjima i traganjima za
"izvornim" znaenjem Kur'ana. On u predgovoru za svoj prijevod
Kur'ana tvrdi da je, nakon objavljivanja Kur'ana, dolo do
"institucionaliziranja" nekih termina Kur'ana u smislu da su mnoge
rijei Kur'ana - nakon to je islam postao "institucionaliziran" u
konanom setu zakona, moralnih zasada i praksi - okamenjene te se
Kur'an ne moe pravilno razumjeti ukoliko ga jedino itamo u svjetlu
kasnijih ideolokih razvijanja (the Qur'an can not be correctly
understood if we read it merely in the light of later ideological
developments).32
Za ovu svoju tvrdnju Asad ima niz dokaza. Na primjer, on tvrdi
da se ak i sama rije islam u kasnijim vremenima i potonjim epohama
islamske povijesti poela "ideoloki itati". Prema Muhammedu Asadu,
Muhammad Asad, The Message of the Qur'an, Dar al-Andalus, Gibraltar, 1984., P.
3. (The conventional translation of muttaqi as "God-fearing" does not adequately
render the positive content of this expression...).
31
Muhammad Asad, isto, p. 3.
32
Muhammad Asad, isto, p. VI.
30

23

ljudi su rije islam u vrijeme objavljivanja Kur'ana shvatali kao

"samopredanost Bogu" (self-surrender to God), dok su samu rije
muslim razumijevali na nain da oznaava "onoga ko se svojevoljno
predaje/pokorava Boijoj volji" (one who surrenders himself to God).33
Asad samouvjereno tvrdi da prvi recipijenti Kur'ana nisu smatrali da
rije muslim oznaava lana specifine zajednice ili (religijske)
denominacij.34
U ovom kontekstu Asad se pozabavio i rijeju kufr koja je vrlo
frekventna u Kur'anu. U dananjim konvencionalnim prijevodima
Kur'ana (in the conventional translations of the Qur'an) ova rije se
obino prevodi u znaenju "nevjerstva", "nevjernitva", i sl. Prema
Asadu, u tom prijevodu je ova rije "neopravdano pojednostavljena"
(unwarrantably simplified) u prijevodna rjeenja tipa "nevjerstvo" i
nevjernitvo, dok je kur'anska rije kafir takoer, prema Asadu, u
takvim konvencionalnim prijevodima reducirana na "nevjernika". A
rije kafir, prema Asadu, u Kur'anu ne oznaava naprosto "nevjernika",
ve onoga koji "nijee istinu" (one who denies the truth).35 U biljeci o
rijei kufr, koju je donio na temelju kompiliranih miljenja iz vrijednih
klasinih komentara Kur'ana, Muhammed Asad je objasnio da kufr
sadri ideju "prekrivanja", "zakrivanja", tj. namjernog nijekanja Istine
(Boga).36
Ovakvih primjera Asadove hermeneutike Kur'ana ima mnogo i
vrlo je vano znati metodoloka polazita koja je u svoj prijevod
Kur'ana impregnirao ovaj znanstvenik. Njegov prijevod Kur'ana naiao
je na oduevljenje diljem muslimanskog i zapadnog svijeta. Sretne su
okolnosti da je i bosanski jezik poaen prijevodom ovog Asadovog
djela, a zahvaljujui velikom djelu i marljivom radu gospodina Hilme
erimovia.

Isto, p. VI.
Isto, p. VI.
35
Isto, p. VI.
36
Isto, p. 907. ('... kafir, "one who covers"...).
33
34

24

***
Asadovo ukupno djelo pohvalili su znameniti ljudi dananjeg
doba. Jo za ivota dobio je mnoga priznanja. "Mnogo ih je koji su
napisali vie knjiga od Asada", veli Murad Hofmann. "Malo ih je,
meutim, izvrilo utjecaj kao on. Uzimajui samo u obzir njegova djela,
Asad je doista najvei austrijski (i evropski) dar islamu u XX
stoljeu..."37 Seyyed Hossein Nasr takoer priznaje Asadovu veliinu i
utjecaj. Nasr u svome djelu The Heart of Islam (Srce islama) tvrdi da je
"The Road to Mecca" (Put u Mekku) dirljiv opis iskustva austrijskog
novinara koji se otisnuo u islamski svijet 1927- godine, primio islam i
postao velika muslimanska intelektualna linost".38
Malise Ruthven priznaje Asadovu komentatorsku lucidnost i u
svome djelu Islam, A Very Short Introduction39 navodi Asadovo
miljenje o suri El-Fatihi kao svojevrsnom saetku Kur'ana.
Mnogi su bili zadivljeni Asadovim jezikom i stilom pisanja o
temama islama. Muzaffar Iqbal ubraja Asada meu autore "koji piu o
islamu jezikom koji zapadni italac moe lake razumjeti."40
U John L. Espositovom Oksfordskom rjeniku islama41 za Asada
je rezervirana posebna odrednica u kojoj se, izmeu ostalog, veli da je
"dao prednost racionalistikom tumaenju Kur'ana".
Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe's Gift to Islam, p. 243.
Seyyed Hossein Nasr, The Heart of Islam, Enduring Values for Humanity, Harper
San Francisco, 2002., p. 319. (Ovo djelo je izilo u izdanju El-Kalema, 2002. g., u
prijevodu Reida Hafizovia, Nevada Kahterana i Enesa Karia.)
39
Malise Ruthven, Islam, A Very Short Introduction, Oxford, Oxford University Press,
1997., p. 25. (Ovo djelo izilo je na bosanskom u naem prijevodu i u izdanju
sarajevske izdavake kue "ahinpai".)
40
Muzaffar Iqbal, Islam and the West in the Emerging World Order, objavljeno u
zborniku Islam and the West (Encounter and Dialogue), izdanje Islamic Research
Institute i Center for Muslim-Christian Understanding, priredili Zafar Ishaq Ansari i
John L. Esposito, Islamabad/Washington, 2001., p. 271.
41
The Oxford Dictionary of Islam, ured. John L. Esposito, Oxford University Press,
2003., p.25.
37
38

25

Muhammed Asad je umro 1992. g. i pokopan je na malom

muslimanskom greblju u Granadi.
Neka ga Allah uvede u rajske bae!
Enes Kari
Sarajevo, maj 2004.

26

ASADOVO PUTOVANJE DO BISTRIH VODA1

Davno smo, kad se pojavilo prvo izdanje Puta u Meku

Muhammeda Asada, istakli znaaj ovog djela za nae prilike. Nezavisno
od toga to ono, evo, doivljava drugo izdanje2, ne moe se rei da je
imalo zasluen odjek i trag kod naih italaca.
I danas smatramo da je Asadovo djelo (napisano 1952.)
izvanredni primjer savremene islamske knjievnosti, snano,
upeatljivo svjedoenje jednog zapadnog intelektualca o islamu i
narodima koje je on kulturno i civilizacijski oblikovao. Pokuau u
sljedeim redovima da pruim obrazloenje.
Muhammed Asad preao je u islam kao mlad ovjek. Bio je
dopisnik Frankfurter Zeitunga s Bliskog istoka. Jevrej, erudit,
pronicljiva duha, islamu i muslimanskom svijetu prilazio je polahko i,
to je najznaajnije, bez predrasuda. Ne treba insistirati na injenici to
je Asad prelaznik u islam; stotine tzv. muslimanskih intelektualaca
danas se odriu islama i vrijednosti koje je on neizbrisivo unio u ivot
njihovih naroda. S druge strane, upravo je Asad, vrhunski intelektualac
poznat u itavom islamskom svijetu, zagovornik dijaloga, stvarnog
dijaloga izmeu muslimana i Ehlu-l-kitaba, sljedbenika Boanske
Naredbe (Asadov izraz), Jevreja, krana i drugih monoteista, i nigdje
nije porekao vrijednosti judaizma ili kranstva; istakao je
sekularizaciju Zapada i njene posljedice. Jedan drugi, znamenitiji pisac,
kranin Deni de Rumon, napisao je u svojoj uvenoj knjizi Ljubav i
Zapad da Evropa ivi sam pod formalnim znakom kranstva.
Ono to je na svom duhovnom putu naao Leopold Vajs bila je
prirodna ovjekova vjera, kuranska al-fitrah (30:30). italac se
prisjea . . Rusoa i njegove Vjeroispovijesti savojskog vikara. Radi
se o istom traenju nepatvorenih i nikakvim posrednicima zatamnjenih
1
2

Tekst objavljen kao Predgovor bosanskom izdanju Asadovog djela Put u Meku.
Do sada su objavljena etiri izdanja na bosanskom jeziku. (op. prireivaa)

27

istina vjere. Asadov put ili dio puta, prije i poslije njega, preli su, osim
Rusoa, poznati slobodoumni Zapadnjaci: Kant, Tolstoj, Jaspers, Garodi
itd.
Oni su monoteizam shvatili i doivljavali kao istinsku slobodu
ovjekova bia, ali nijedan o tome nije svjedoio kao Muhammed Asad.
Asad zaista svjedoi. Naglaavam izraz svjedoenje zbog toga
to je Put u Meku autobiografija u Frajevom znaenju ovog
specifinog oblika pripovjedake proze, oblika ispovijedi koji u
zapadnoevropskoj knjievnosti vue svoje porijeklo od sv. Augustina.
Put u Meku je autobiografija ovjeka koji je doao do islama i
u njemu ostao iskreno i zauvijek. Ta autobiografija ima pejzae, kolorit
i crtice putopisa, napetost kriminalistikog romana i - to je najljepe u
njoj - vrhunski uspjele, rasute eseje. Ali, zbog toga to svaka kultura
ima pravo na vlastite knjievne vrste (Frye), radije bih ovo djelo
svrstao u jo uvijek teorijski nedefinisanualipostojeu islamsku
knjievnost. To znai da Put u Meku pripada porodici djela u kojima
njihovi autori svjedoe o svom odnosu prema Bogu, islamu, muslimanima i njihovim sudbinama i, u tom kontekstu, o svijetu u kome ive.
Muslimanski pisci ne ele da govore samo lijepo, kieno, ve i
istinito i aktuelno.
Razloge tome ovdje, dakako, ne moemo iznositi, ali mislim da
je osnovni u karakteru islama, vjere koja toliko insistira na istini i
realnosti i koja obuzima itavo ljudsko bie i njegov ivot.
U slobodi u kojoj je napisano, i koju osvaja, djelo islamske
knjievnosti rui ograde koje ga sputavaju, pa zbog toga islamski pisci
ne pokazuju strast za pristajanjem niti za odustajanjem od oblikovnih
konvencija vlastite ili tue knjievne tradicije.
Istina, neki oblici (upotrebljavamo ovu rije radi jasnosti
ostavljajui po strani strukturalistiku i semiotiku postavku o
sraslosti oblika i sadraja knjievnog djela) nisu zaivjeli u islamskoj
knjievnosti (tragedija npr.), to svoj razlog ima u islamskom
svjetonazoru. Ako je, kao to jeste, djelo islamske knjievnosti
28

angairano, ono je angairano, primarno, svojim predmetnim slojem.

Ono je angairano na islamski (ne na danovistiki!) nain: budi i
razvija islamski estetski ukus i metafizikesutine i moralno uzdie.
to je najvanije, junaci islamske knjievnosti ne ive u
oputenom svijetu bez Boga (Luka), ve je Bog njihov prijatelj,
prisutan u svakom trenutku i na svakom koraku.
Sve gornje karakteristike ima Put u Meku, proza koja otkriva i
uznosi, ponekad dovodi do tuge (pria o neustraivom Omeru Muhtaru i
esej o tunim iranskim oima), a ponekad raduje.
Muslimanski svijet kojim krstari Asad dvadesetih godina ovog
stoljea uzburkan je, kao i uvijek. utljiva srea i gorki taksirati
smjenjuju se s vremena na vrijeme, iz pokrajine u pokrajinu. Narod koji
je zavolio Asada kao brata i u kojem je Asad odbacio munu ljuturu
stranca i usamljenika, predstavljen je realistiki, bez idealiziranja.
Zamolio bih nae itaoce da se ne srde na jedan opis plesaice, pijenje
opijuma i araka i na neka druga mjesta. Asad bi pogrijeio da nam nije
govorio i o tome.
Moda je to trebalo da uini u veoj mjeri. Muslimanski svijet
ne treba, i ne moe, da bjei od svoje slike i sudbine ukoliko eli da
ouva svoju samosvijest.
Kako rekoh, najljepe stranice svoga Puta u Meku Asad je
ispisao u esejima koji spontano prekidaju (flash-back) putopis. Pisac je
naprosto zapanjen islamom koji ne razdvaja sveto i profano, duh i
tijelo, individualno i drutveno, koji je stvorio ovjeanstvo koje ne
uri, svijet potpuno zaokruen u sebi - a ipak otvoren na sve strane,
islamom koji je organski sklad razuma i osjeaja - da pokae
ovjeku ne samo kako da osjea nego isto tako kako da ivi pravedno.
On je islam razumio kao kd: svi elementi su na svom,
prirodnom mjestu i funkcioniu onako kako odgovara ovjekovoj
prirodi. Islam je ovdje vjera duhovne slobode (odgovor zavrnom
poglavlju Fromovog Bjekstva od slobode) i sinteze, za Asada lino
put - a ne kraj.

29

Zatim bih istakao nekoliko drugih eseja: Asadovo razmiljanje o

poslaniku Muhammedu prilikom njegovog i Zejdovog dolaska u
Medinu (ak i nakon trinaest vijekova Poslanikove duhovno prisustvo
je ovdje gotovo isto tako ivo kao to je onda bilo. Samo zbog njega
rasuta grupa sela, koja su se nekada zvala Jesrib, postala je grad kojeg
vole svi muslimani sve do danas, kao to ni jedan grad nigdje na svijetu
nije bio voljen... nikada nije ni jedan ovjek, mrtav ve preko trinaest
vijekova, bio voljen tako lino i od toliko mnogo ljudi, kao on koji lei
sahranjen pod velikim zelenim svodom - str. 204, 205), Asadovo
razumijevanje odnosa Zapad - Bog (str. 119), politikog i kulturnog
pada muslimana (str. 159) i, posebno, esej o Kabi kojim blistavo
zavrava ovo djelo.
Tu je nekoliko istorijskih linosti muslimanskog svijeta s kojima
se pisac upoznao: Ibn Saud, tadanji kralj Saudi Arabije, Riza Kan, i
najupeatljiviji i najdrai Seid Ahmed, Veliki senusi s rukavom koji se
die kao orlovo krilo, tragini junak iz libijskih pustinja.
Asad o njima govori korektno, ne predimenzionira ali i ne
potcjenjuje njihove zasluge i njihove politiki nezrele, tetne, ponekad
kobne poteze.
Dodajmo jo nekoliko predanja koja su saivjela s
muslimanskom duom (Harut i Marut, Dedal, Ibrahimov ovan, Hasan i
Husejn) i to e biti skoro sav svijet Puta u Meku.
Jedna metafora: voda koja tee pa je zbog toga stalno bistra,
ponavlja se dva-tri puta. Predivna je i skladno se uklopila u strukturu
djela. Njeno znaenje je iroko: bistre vode su: islam u kojem se
ovjek stidno kree i napreduje (postati svjesni da smo dio kretanja u
orbiti - str. 297), muslimani kojima je putovanje poboni in (Kuran,
6:11) i za koje je svaki kutak na Zemlji mjesto sedde, kulture
islamskih naroda sa svojom statinom gramatikom i rotirajuim
rjenikom, Kaba kao simbol tewhida, islamskog monoteizma, oko
kojeg se kree na Ruh i nae tijelo, namaz koji se sastoji od tjelesnog
mirovanja i kretanja, a i Muhammed Asad je putovao do voda koje
nisu obiljeene ni rasno, ni nacionalno, ni geografski, ve od iskona

30

teku za ovjeka kao najuzvienije bie u neprekidnom stvaranju jedinog

Boga, koji je milostiv.
dr. Demaludin Lati

31

SURA ETRDESET I OSMA

PRIJEVOD I KOMENTAR SURE EL-FETH

(POBJEDA)
Medinsko razdoblje
Potkraj este godine nakon Hidre, Vjerovjesnik je odluio da, u
pratnji svojih sljedbenika, obavi "mali hadd" ili "pobonu posjetu"
(`umra) Mekki. Iako je skoro est godina bilo manje-vie stalno ratno
stanje izmeu muslimanske zajednice u Medini i paganske oligarhije u
Mekki, Vjerovjesnik nije predviao nikakva neprijateljstva tom
prilikom, poto je mjesec zu 'l-kade, u kome je on namjeravao da doe
iz Mekku, jedan od etiri "sveta mjeseca" za vrijeme kojih je, u skladu
sa starodrevnim arapskim obiajem, svako ratovanje bilo zabranjeno, a
naroito u Svetom gradu i oko njega. Bio je upuen poziv nekim od
saveznikih beduinskih plemena u blizini Mekke da se pridrue
Vjerovjesniku na ovom hodoau, ali veina njih su se ispriali pod
raznim izgovorima (v. primjedbu 10 na ajet 11 ove sure). Na taj nain,
Vjerovjesnikova skupina koja je krenula prema Mekki sastojala se od
samo 1400-1500 ljudi, obuenih u hadijsku odjeu (ihram) i, osim
maeva u koricama, nenaoruanih.
Saznavi za Vjerovjesnikov dolazak, Mekkelije odluie protivno svim arapskim obiajima - da se ulasku hadija suprotstave
silom oruja. Odjeljenje od dvije stotine konjanika pod
zapovjednitvom Halida ibn el-Welida (kome je bilo sueno da primi
islam nakon manje od dvije godine) bilo je poslano da presretne
Vjerovjesnikovu skupinu, dok je nekoliko hiljada teko naoruanih ljudi
zauzelo poloaje oko Mekke. Poto Vjerovjesnik nije bio ni naklonjen
ni u poloaju da zametne bitku, on se uputio zapadno od Bir `Usfana
(mjesta oko dan putovanja od Mekke) i zaustavio se na zaravni ElHudejbija, gdje su on i njegovi sljedbenici ostali u toku slijedeih
32

nekoliko dana. Odmah su otvoreni pregovori izmeu muslimana i

mekkanske oligarhije. Nakon nekoliko preliminarnih rasprava koje su
vodili razni emisari s obje strane, Vjerovjesnik je poslao `Osmana ibn
`Affana (koji je pripadao jednom od najutjecajnijih mekkanskih
klanova) kao svog izaslanika. Uskoro nakon `Osmanovog dolaska u
Mekku, glasine da je on ubijen doprijee do muslimanskog logora na
Hudejbiji. Nato Vjerovjesnik, oekujui izdajniki napad Mekkelija,
sakupi svoje sljedbenike i, sjedei pod divljim bagremom, uze, usred
atmosfere najveeg oduevljenja, zakletvu od svakog pojedinog od
svojih sljedbenika da e ostati nepokolebljivi i boriti se do smrti; nakon
objave ajeta 18 ove sure, ova "Zakletva pod drvetom" postala je poznata
u povijesti kao Bej`atu 'r-ridwan ("Zakletva [Allahovog] lijepog
prijema").
Kada su se, nekoliko dana kasnije, glasine o `Osmanovoj smrti
pokazale lanim, a on sam se vratio na Hudejbiju, postalo je jasno da su
Mekkelije spremne da zakljue primirje. Sklopljen je ugovor koji je,
pored ostalih odredbi, predviao da svako ratovanje izmeu Mekke i
Medine treba biti obustavljeno u razdoblju od deset godina i da se
Vjerovjesnik i njegovi sljedbenici moraju uzdrati od ulaska u Mekku te
godine, ali e biti slobodni da to uine slijedee godine. Vjerovjesnik je
isto tako pristao da vrati svaku maloljetnu osobu iz Mekke ili onu pod
starateljstvom ako bi prela muslimanima bez dozvole staratelja, ali ako
bi bilo koji Vjerovjesnikov sljedbenik - maloljetnik ili odrasli - preao
Kurejijama svojom slobodnom voljom, njega ili nju ne bi trebalo
vratiti. Iako je ova posljednja odredba, na prvi pogled, izgledala
nepovoljna za muslimane, oigledno je da se Vjerovjesnik na to sloio u
skladu sa naelom da "ne smije biti nikakve prinude u stvarima vjere"
(2:256).
Primirje na Hudejbiji pokazalo se od najvee vanosti za
budunost islama. Prvi put u est godina uspostavljeni su mirni odnosi
izmeu Mekke i Medine, i tako je bio otvoren put za prodiranje
islamskih ideja u tvravu arapskog paganstva. Mekkelije koje su imale
priliku da posjete muslimanski logor na Hudejbiji vratile su se duboko
impresionirane duhom i jedinstvom Muhammedovih sljedbenika; i
mnogi od njih su se poeli kolebati u svom neprijateljstvu prema vjeri
33

koju je on propovijedao. im je dugotrajno ratovanje okonano i ljudi

obiju strana mogli da se slobodno susreu, novi obraenici pridruivali
su se Vjerovjesniku, prvo u desetinama, onda u stotinama, zatim u
hiljadama - u tolikoj mjeri da je Poslanik, kada su paganske Kurejije
prekrile primirje dvije godine nakon njegovog zakljuenja, mogao i
stvarno zauzeti Mekku skoro bez otpora. Prema tome, primirje na
Hudejbiji je, iako ne naizgled, najavilo moralnu i politiku pobjedu
islama u itavoj Arabiji.
Svi su strunjaci saglasni da je ova sura, koja slavi ovu pobjedu,
objavljena za vrijeme Vjerovjesnikova povratnog mara sa Hudejbije u
Medinu.

U ime Allaha, Svemilosnog, Darivatelja milosti:

(1) [Muhammede,] Mi smo, zaista, pred tobom otvorili jasnu
pobjedu1,
(2) kako bi ti Allah oprostio sve tvoje pogreke, prole i
budue , i [tako] te obdario punom mjerom Svojih blagodati, i vodio te
Pravim Putem3,
2

(3) i [pokazao] da e ti On dati [Svoju] monu pomo.

(4) On je onaj koji je svisoka podario unutarnji mir srcima
vjernika4, kako bi - jer su Allahove sve sile nebesa i Zemlje, i jer je
Allah Sveznajui, istinski Mudri - postali jo vri u vjeri svojoj5;
Naime, moralnu pobjedu postignutu Primirjem na Hudejbiji, koje je otvorilo vrata
slijedeem trijumfu islama u Arabiji (v. uvodnu primjedbu, koja objanjava mnoge
aluzije na ovaj povijesni dogaaj opisan u slijedeim ajetima).
2
Dosl. "tako da bi ti Bog mogao oprostiti sve to je prolo od tvojih grijeha i sve to
jo treba doi" - upuujui tako eliptiki da je odsustvo greaka iskljuivo Boiji
prerogativ, i da svako ljudsko bie, koliko god uzvieno, neminovno ponekad grijei.
3
Misli se: "ispunjenju tvoje misije", koju je primirje na Hudejbijji jasno predskazalo.
1

34

(5) [i] kako bi On primio vjernike i vjernice u Bae kojima

bistre vode teku, u kojima e vjeno boraviti, i kako bi izbrisali njihova
[prola loa] djela, a to je, u Allahovim oima, zaista uspjeh najvei!
(6) I [Allah je odredio] da nametne patnju [na onome svijetu]
licemjerima i licemjerkama i onima koji pripisuju Boanstvenost bilo
emu mimo Njega, mukarcima i enama: svima koji podravaju zle
misli o Allahu.6 Zlo e ih obuhvatiti sa svih strana, Allahovo
prokletstvo poiva na njima; On ih je izbacio [iz milosti Svoje], i
pripremio je Dehennem za njih: o, kako lo kraj jednog putovanja!
(7) Allahove su sve sile nebesa i Zemlje; Allah je zaista
svemogu, istinski mudar!
(8) Uistinu, [o, Muhammede,] Mi smo te poslali kao svjedoka
[Istine], i kao glasnika radosnih vijesti, i kao opominjaa (9) kako biste vi, [ljudi,] vjerovali u Allaha i Njegova Poslanika,
i kako bi Ga mogli veliati, i potovati Ga, i uzdizati Njegovu veliinu i
bezgraninu slavu od jutra do veeri.7
(10) Vidi, svi koji su se zakleli na vjernost tebi - zakleli su se na
vjernost Allahu: Allahova ruka je iznad ruku njihovih!8 Zato, onaj koji
prekri svoju zakletvu, kri je samo na svoju tetu, dok e onome koji
Tj. obdario ih, iako su bili malobrojni i praktiki nenaoruani, smirenom hrabrou
pred mnogo monijim snagama neprijatelja.
5
Dosl. "kako bi oni mogli dodati vjeru svojoj vjeri, jer su Boiji..." itd. Poto je to
oigledno parentetika reenica, ja sam je u svom prijevodu premjestio da bih
znaenje uinio jasnijim.
6
Tj. koji poriu Njegovo postojanje ili ovjekovu odgovornost Njemu, ili grijee
protiv pojma Njegove jedinosti.
7
Dosl. "jutrom i veerom", tj. u svako vrijeme.
8
Ovo se, u prvom redu, odnosi na zakletvu vjere i vjernosti (bej`atu' r-ridwan) koju su
muslimani, sakupljeni na Hudejbiji, dali Vjerovjesniku (v. uvodnu primjedbu).
Meutim, izvan ove povijesne aluzije, gornja reenica implicira da, kao to je vjera u
Boijeg nosioca poruke po svim namjerama i ciljevima sinonim za izjavu vjerovanja u
Samog Boga, tako spremnost da se pokori Bogu implicira i spremnost da se pokori
Njegovom nosiocu poruke. Fraza "Boija ruka je iznad njihovih ruku" ne aludira samo
na rukovanje kojim su Vjerovjesnikovi sljedbenici potvrivali svoju vjernost njemu
ve isto tako i metaforu da je On bio svjedok njihove zakletve.
4

35

ostane vjeran onome na to je dao zakletvu Allahu On podariti nagradu

najviu.
(11) Oni od beduina koji su izostali9 rei e ti: "[Nuda da se
pobrinemo o] svojoj imovini i svojim porodicama zadrala nas je!
Trai, [Vjerovjesnie,] od Allaha da nam oprosti!" Oni [tako] svojim
jezicima govore neto to nije u srcima njihovim.10
Ti reci: "Ko to, onda, ima mo da odvrati od vas ita to je Allah
odredio11, bilo da je Njegovo da vam naudi ili da vam podari neko
dobroinstvo? Ne, ve Allah dobro zna ono to inite!
(12) Ne, vi ste mislili da se Poslanik i vjernici nikada nee vratiti
svojoj rodbini i prijateljima, a to se inilo lijepim vaim srcima.12 I vi
ste podravali [takve] loe misli zato to ste uvijek bili narod lien
svakoga dobra!"
(13) Oni koji ne budu vjerovali u Allaha i Njegova Poslanika Mi smo, zaista, pripremili razbuktali plamen za sve [takve] poricatelje
Istine!
(14) Allahova je vlast nad nebesima i Zemljom: On oprata
kome hoe, a namee patnju kome hoe, - a, [usto,] On je, zaista,
Oprata veliki, Darivatelj milosti.13
Dosl. "koji su bili ostavljeni iza", tj. beduini koji su pripadali plemenima Gifar,
Muzejna, Duhejna, Eda', Eslem i Dejl, i koji su, iako Vjerovjesnikovi saveznici i
javno pripadnici islama, odbili, pod raznim izgovorima, da ga prate na njegovom putu
u Mekku (koji je rezultirao Primirjem na Hudejbiji), poto su bili uvjereni da e
Mekkelije stupiti u boj i unititi nenaoruane muslimane (Zemaheri). Isprike,
spomenute u nastavku, date su nakon uspjenog povratka Vjerovjesnika i njegovih
sljedbenika u Medinu; odatle budue vrijeme, sejeql.
10
Implicirajui da e isprike koje e oni pruiti biti licemjerne.
11
Dosl. "ima bilo ta u svojoj moi [to bi se moglo dobiti] u ime vas od Boga":
konstrukcija koja, da bi u prijevodu dobila znaenje, mora biti parafrazirana.
12
Implicirajui da su stvarne simpatije tih beduina bile na strani paganskih Kurejija, a
ne na strani muslimana.
13
Implicirajui da On moe oprostiti ak i najokorjelijim grjenicima ako se oni
istinski pokaju i poprave svoje postupke: aluzija na ono to je Vjerovjesnik trebao rei
prema ajetu 16.
9

36

(15) im vi, [vjernici,] naumite da krenete u neki rat koji

obeava plijen14, oni koji su [nekada] izostali sigurno e rei:
"Dopustite nam da idemo s vama" - [pokazujui tako da] bi rado
promijenili Rije Allahovu.15
Reci: "Nipoto vi ne smijete ii s nama: Allah je ve objavio16
[kome e pripasti sav plijen]!"
Na to e oni [sigurno] odgovoriti: "Ne, ve nam vi zavidite [na
naem udjelu u plijenu]!"
Ne, oni mogu shvatiti tek malo od Istine!
(16) Reci onim beduinima koji su izostali: "U svoje vrijeme bit
ete pozvani [da se borite] s narodom veoma hrabrim i monim u ratu!17
Morat ete se boriti s njima [dok ne poginete] ili dok se oni ne predaju!
A onda, ako budete hajali [za poziv], Allah e vas obdariti lijepom
nagradom; ali ako se okrenete kao to ste se okrenuli ovaj put18, On e
vas kazniti tekom kaznom!"
(17) Nikakva se krivica ne pripisuje slijepom, niti se krivica
pripisuje hromom, niti se krivica pripisuje bolesnom [za izostajanje iz

Dosl. "krenuti da uzmete plijen", tj. bilo koju ekspediciju osim protiv Kurejija iz
Mekke, s kojima je Vjerovjesnik upravo bio sklopio primirje. Ovo se openito uzima
kao aluzija na predstojei rat protiv jevreja iz Hajbera (u sedmoj godini po Hidri), ali
znaenje moe biti i openitije.
15
Oigledno aluzija na 8.1-"Sav ratni plijen pripada Bogu i Poslaniku" - to implicira,
kao to je istaknuto u primjedbi i na taj ajet, da nijedan individualni ratnik nema
nikakvo pravo na plijen dobiven u ratu. Uostalom, borba radi plijena protuslovi
samom naelu "rata na Boijem Putu", koji se moe pokrenuti samo radi odbrane vjere
ili slobode (usp. suru 2, primjedbu 167), "dok vie ne bude ugnjetavanja i dok sve
oboavanje ne bude posveeno samo Bogu" (v. 2: 193 i odgovarajuu primjedbu 170).
Upravo se na ova naela odnosi Vjerovjesnikov anticipirani odgovor, spomenut u
nastavku.
16
Tj. u prvom ajetu sure EI-Enfal, koji je objavljen u drugoj godini po Hidri (v.
prethodnu primjedbu).
17
Ovo je oevidno predskazanje koje se odnosi na budue ratove protiv Bizantije i
Perzije.
18
Dosl. "prije", tj. u vrijeme ekspedicije koja je rezultirala Primirjem na Hudejbiji.
14

37

rata na Allahovom Putu19]; ali ko god se pokorava [pozivu] Allaha i

Njegova Poslanika [djelom ili srcem20], njega e On primiti u Bae
kojima bistre vode teku; dok e On onoga koji se okrene kazniti tekom
kaznom!
(18) Zaista, vrlo zadovoljan je bio Allah sa vjernicima kad su ti
se, [Muhammede,] na vjernost zakleli pod onim drvetom21, jer On je
znao ta je u njihovim srcima, i tako ih On svisoka obdari unutarnjim
mirom, i nagradi ih [radosnom vijeu o] pobjedi koja e uskoro doi22
(19) i [o] mnogim ratnim dobitima koje e oni postii: jer Allah
je, zaista, Svemogui, mudar!
(20) [O, vi koji vjerujete!]Allah vam je obeao mnoge ratne
dobiti koje ete jo postii; a On vas je udostojio ovim [svjetskim
dobitima] dosta unaprijed23, i zadrao od vas ruke [neprijateljskih] ljudi,
kako bi ova [vaa unutarnja snaga] mogla postati znamenom vjernicima
[koji e doi poslije vas24], i da bi vas On uputio Pravim Putem!
(21) A ima i drugih [dobitaka] koji su jo izvan vaeg
shvatanja25, [a] koje je Allah pripremio [za vas]: jer Allah ima mo da
odredi ta god hoe!
(22) A [sada,] ako se oni koji su uporni u poricanju Istine budu
borili protiv vas, oni e, zaista, okrenuti svoja lea [u borbi] i nee nai
nikoga da ih zatiti i nikoga da im pomo prui26:
Ove tri kategorije opisuju metonimijski sve vrste nedostataka i nesposobnosti koje
mogu sprijeiti nekoga da aktivno uestvuje u ratu na Boijem Putu.
20
Ovo posljednje se primjenjuje, oiglednom implikacijom, na one koji nisu u stanju
fiziki uestvovati u borbi, ali su u svojim srcima s onima koji se bore.
21
Tj. na Hudejbiji (v. uvodnu primjedbu).
22
Veina mufessira pretpostavlja da se ovo odnosi na osvajanje Hajbera, koje se
desilo nekoliko mjeseci nakon Primirja na Hudejbiji. Meutim, vjerovatno je
implikacija mnogo ira od toga - naime, predskazanje skoro beskrvnog osvajanja
Mekke u osmoj godini po Hidri, pobjedonosno uspostavljanje islama u cijeloj Arabiji
i, konano, kolosalna ekspanzija islamske zajednice pod Vjerovjesnikovim izravnim
nasljednicima.
23
Misli se: "prije onoga to vam treba doi na ovome svijetu".
24
Tako navodi Razi.
25
Tj. postizanje konane sree u ivotu koji e doi.
19

38

(23) takav je Allahov zakon koji je oduvijek postojao u

prolosti; ti nikada nee nai nikakve promjene u Allahovom zakonu!27
(24) I On je onaj koji je, u dolini Mekke, zadrao njihove ruke
od vas, i vae ruke od njih, nakon to vam je omoguio da ih porazite, a
Allah je, zaista, vidio ta vi radite!28
(25) [Nije On zadrao vae ruke od njih radi vaih neprijatelja29,
jer] oni su bili uporni u poricanju Istine, i koji su vam zabranili da
pristupite Nepovrjedivom Hramu30i sprijeili da vai kurbani stignu na
svoje odredite.31 I da nije bilo vjernika i vjernica [u Mekki], koje ste
mogli, ne znajui, pregaziti32, i zbog kojih ste mogli biti krivi, ne
znajui, za teak grijeh -: [da nije bilo toga, doputeno bi vam bilo da se
probijete u grad, ali bilo vam je zabranjeno da se borite33] da bi Allah [u
svoje vrijeme] u Svoju milost primio koga On hoe.34 Da su [vam] oni
[koji zasluuju Nau milost i oni koje smo Mi osudili] bili jasno
Ovo Boije obeanje ispunjeno je u neprekinutom slijedu muslimanskih pobjeda
nakon Primirja na Hudejbiji, to je konano dovelo do uspostavljanja carstva koje se
prostiralo od Atlantskog okeana do granica Kine. - Za uvjetnu narav gornjeg obeanja,
v. primjedbu 82 na 3:111.
27
Ova aluzija na "Boiji" obiaj (sunnetullh) dvostruka je: s jedne strane, "vi ete se
sigurno visoko uzdii ako ste [istinski] vjernici" (3:139) i, s druge strane, "Bog ne
mijenja stanje ljudi osim ako oni ne promijene same sebe" (13: 11), kako u
pozitivnom, tako i u negativnom znaenju pojma "promjene".
28
Malo prije Primirja na Hudejbiji, odred kurejevikih ratnika - razliito ocjenjivano
izmeu trideset i osamdeset ljudi - napalo je Vjerovjesnikov logor, ali su ih njegovi
praktiki nenaoruani sljedbenici savladali i zarobili; nakon potpisivanja primirja
Vjerovjesnik ih je nepovrijeene oslobodio (Muslim, Nesa'i, Taberi).
29
Ova interpolacija se temelji na Razijevom tumaenju veze izmeu ovog i
prethodnog ajeta.
30
Tj. Kabe, kojoj muslimani, do sedme godine po Hidri, nisu mogli prilaziti.
31
V. suru 2, primjedbu 175.
32
Tj. ubiti. Nakon iseljenja Vjerovjesnika i njegovih sljedbenika u Medinu, odreeni
broj Mekkelija - kako mukih, tako i enskih - prihvatili su islam, ali im paganske
Kurejije nisu dozvolile da emigriraju (Taberi, Zemaheri). Njihov identitet openito
nije bio poznat muslimanima iz Medine.
33
Tako navodi Zemaheri, uz podrku Razija, Ibn Ketira i drugih mufessira.
34
Tj. da bi vjernici mogli biti poteeni i da bi u svoje vrijeme mnoge paganske
Mekkelije mogle prihvatiti islam, kao to se stvarno desilo.
26

39

raspoznatljivi35, Mi bismo, [vaim rukama,] nametnuli teku patnju

onima meu njima koji su bili uporni u poricanju Istine.
(26) Dok su oni koji su uporni u poricanju Istine gajili ustrajan
prijezir u svojim srcima - ustrajan prijezir [roen] iz neznanja36-, Allah
je svisoka dao Svoj [dar] mira Poslaniku Svome i vjernicima, i
obavezao ih duhom svijesti o Allahu37: jer oni su bili najdostojniji ovog
[Boanskog dara], i potpuno su ga zasluili. A Allah ima potpuno
znanje o svemu.
(27) Zaista, Allah je pokazao Istinu u istinskom vienju
Poslanika Svoga38: sasvim sigurno, vi ete ui u Nepovrjedivi Hram,
ako Bog da, u punoj sigurnosti, glava obrijanih ili s kratko podrezanom

Dosl. "da su oni bili odvojeni jedni od drugih", tj. vjernici i pagani meu
Mekkelijama. U svom irem smislu, gornje implicira da ovjek ne moe nikada
stvarno znati da li neko drugo ljudsko bie zasluuje Boiju milost ili osudu.
36
Iako je ova aluzija na "ustrajan prijezir" (hamijja) kod paganskih Kurejija mogla
biti karakteristina za njihov opi stav prema Vjerovjesniku i njegovoj misiji,
vjerovatno je - kao to istie Zemaheri - da se njezino specijalno spominjanje ovdje
odnosi na sluaj koji se desio na Hudejbiji, za vrijeme pregovora o primirju izmeu
Vjerovjesnika i mekkanskog emisara, Suhejla ibn 'Amra. Vjerovjesnik je poeo
diktirati 'Aliji ibn Ebi Talibu tekst predloenog sporazuma. "Pii: 'U ime Boga,
Svemilosnog, Darivatelja milosti"'; ali Suhejl ga prekinu i ree: "Mi nismo nikada uli
za [izraz] 'Svemilosni'; pii samo ono to mi znamo". Nato je Vjerovjesnik rekao
'Aliji: "Pii, onda: 'U Tvoje ime, o, Boe"'. 'Ali je pisao kako mu je bilo reeno i
Vjerovjesnik je nastavio: "Ovo je to je dogovoreno izmeu Muhammeda, Boijeg
poslanika, i naroda Mekke...". Ali Suhejl je opet prekinuo: "Da si ti [stvarno] Boiji
poslanik, [to bi bilo priznanje s nae strane da] ti mi inimo nepravdu; zato pii kako
to mi shvaamo". I tako je Vjerovjesnik diktirao 'Aliji: "Pii ovako: 'Ovo je to je
dogovoreno izmeu Muhammeda, sina 'Abdullahova, sina 'Abdul-Muttalibova, i
naroda Mekke..."'. (Ova tradicija je prenesena u mnogim verzijama, meu ostalim od
Nesa'ije, Ibn Hanbela i Taberija.)
37
Dosl. "rije svijesti o Bogu" (kelimetu 't-taqwa): implicirajui da e im njihova
svijest o Bogu i Njegovoj sveprisutnoj moi omoguiti da podnesu "ustrajan prijezir"
svojih neprijatelja s unutarnjim mirom i vedrinom.
38
Malo prije ekspedicije koja je okonana na Hudejbiji, Vjerovjesnik je sanjao san u
kome je vidio sebe i svoje sljedbenike kako ulaze u Mekku kao hodoasnici. Bilo je
sueno da se taj san-vizija ispuni nakon godinu dana, u sedmoj godini po Hidri, kada
su muslimani bili u stanju da obave svoj prvi mirni had Svetom gradu.
35

40

kosom39, i bez ikakva straha, jer On je [uvijek] znao ono to vi sami

niste mogli znati!40 I On je odredio [za vas], pored toga, pobjedu koja e
uskoro doi!41
(28) On je onaj koji je izaslao Poslanika Svoga sa [zadatkom da
iri] uputu i vjeru istinitu - zato da bi On postigao da ona prevlada nad
svakom [lanom] vjerom; a niko ne moe svjedoiti [Istinu] kao Bog!42
(29) Muhammed je Allahov poslanik; oni koji su [istinski] s
njim vrsti su i nepopustljivi43 prema svim poricateljima Istine, [a]
milostivi jedni prema drugima.44 Moe ih vidjeti kako se saginju
padajui na seddu [u namazu] traei blagonaklonost kod Allaha i
[Njegov] lijep prijem: njihovo znamenje je na njihovim licima,
obiljeeno padanjem na seddu.45
Ovo je njihova usporedba u Tevratu i njihova usporedba u
Indilu : [oni su] kao sjeme koje daje svoj izdanak, a On ga onda ojaa
tako da postaje snaan, i [konano] stoji vrsto na svojoj stabljici
ushiujui sijae...
46

Hadije obino obriju ili (to je znaenje veze we u ovom kontekstu) kratko podreu
svoju kosu prije oblaenja hodoasnike odjee (ihram), jer to nije dozvoljeno dok su
u stanju hodoaa. Ponavljanje istog ina oznaava zavretak hada (usp. 2:196).
40
Naime, budunost
41
V. primjedbu 22.
42
Misli se: "preko Objava koje On dariva Svojim vjerovjesnicima". V. isto tako 3:19 "jedina [istinska] vjera u Boijim oima je islam - [ovjekova] predanost Njemu"odakle slijedi da je bilo koja vjera (u najirem smislu ovog pojma) koja se ne temelji
na gornjem naelu, eo ipso, lana.
43
Ovaj sklop daje, mislim, puno znaenje rijei eidda' (jedn. edid) u gornjem
kontekstu.
44
Dosl. "meu sobom". Usp. 5:54 - "smjerni prema vjernicima, ponosni prema svima
koji poriu Istinu".
45
Infinitivna imenica sudud ("padanje niice") stoji ovdje umjesto najpotpunijeg
ispunjenja vjere, dok njezini "tragovi" oznaavaju duhovni odraz te vjere u
vjernikovom nainu ivota i, ak, u njegovom vanjskom izgledu. Poto je "lice"
najizrazitiji dio ovjekove osobnosti, ono se esto koristi u Kur'anu u smislu neijeg
"cijelog bia".
46
U pogledu znaenja imenice Indil ("Evanelje") kako se koristi u Kur'anu, v. suru
3, primjedu 4.
39

41

[Tako e Allah uiniti da vjernici ojaaju] kako bi preko njih

mogao zapanjiti47 poricatelje Istine. [Ali] onima od njih koji [jo] mogu
dosegnuti vjerovanje i dobra djela initi Allah je obeao oprost i
nagradu najviu!48

Dosl. "proeti gnjevom".

Dok veina klasinih mufessira shvata gornju reenicu kao da aludira na vjernike
openito, Razi povezuje zamjenicu minhum ("od njih" ili "meu njima") eksplicitno sa
poricateljima Istine o kojima se govori u prethodnoj reenici - tj. onima od njih koji bi
jo mogli uzvjerovati i tako postii Boiji oprost: obeanje koje je ispunjeno u toku
nekoliko godina nakon objave ovog ajeta budui da su skoro svi arapski neprijatelji
Vjerovjesnika prihvatili islam, a mnogi od njih su postali njegove luonoe. Ali u
irem smislu, ovo Boije obeanje ostaje otvoreno do Dana ponovnog oivljenja
(Taberi) odnosei se na svakoga, u svako vrijeme, i na svaku kulturnu sredinu, koja bi
jo mogla uzvjerovati u Istinu i ivjeti prema njoj.
47
48

42

SURA DEVEDESET I ESTA

PRIJEVOD I KOMENTAR SURE EL-ALEK

(ZAMETNA ELIJA)
Mekkansko razdoblje
Nema sumnje da prvih pet ajeta ove sure predstavljaju sami
poetak objave Kur'ana. Iako se taan datum ne moe ustanoviti sa
sigurnou, svi strunjaci se slau u tome da su ovih pet ajeta bili
objavljeni u posljednjoj treini mjeseca ramazana, trinaest godina prije
Hidre (to odgovara julu ili augustu 610. g. nove ere). Muhammed je
tada imao etrdeset godina. U tome periodu njegovog ivota
"usamljenost mu je postala draga, on se povlaio u samou u peinu
brda Hira' [blizu Mekke] i tamo se predavao usrdnoj pobonosti" koja
se sastojala u dugim bdijenjima i molitvama (Buhari). Jedne noi,
Melek Objave mu se iznenada pojavi i ree: "itaj!" Muhammed je u
prvi mah pomislio da se od njega oekuje da ita pravo pismo, a poto
je bio nepismen, nije bio u stanju to uiniti; i tako on odgovori: "Ja ne
umijem itati!" - nato melek, po njegovim vlastitim rijeima, "zgrabi
me i pritisnu uza se dok nisam izgubio svaku snagu; onda me pusti i
ree: `itaj!' Ja odgovorih: `Ja ne umijem itati...!' Onda me on zgrabi
opet i pritisnu me uza se dok nisam izgubio svu snagu; onda me pusti i
ree: `itaj!' - nato ja [opet] odgovorih: `Ja ne umijem itati...!' Zatim
me on zgrabi i pritisnu uza se trei put; onda me pusti i ree: `itaj u
ime Uzdravatelja svoga, koji je stvorio - stvorio ovjeka od zametne
elije! itaj - jer Uzdravatelj tvoj je Najdobrostiviji...", i tako je
Muhammed shvatio, u iznenadnom nadahnuu, da je pozvan da "ita",
tj. da primi i shvati Allahovu poruku ovjeku.
Gornji izvaci navedeni su iz treeg hadisa odsjeka Bed'u 'lWahj, koji formira uvodno poglavlje Buharijeva Sahiha; skoro
identine verzije ovog hadisa nalaze se na druga dva mjesta u "Buhariji"
43

kao i kod Muslima, Nesa'ija i Tirmizija.

Ajeti 6-19 ove sure neto su kasnijeg datuma.

U ime Allaha, Svemilosnog, Darivatelja milosti:

(1) itaj1 u ime Uzdravatelja svoga koji stvara (2) stvara ovjeka od zametne elije!2
(3) itaj jer Najdareljiviji je Uzdravatelj tvoj
(4), Koji je pouio [ovjeka] peru (5), pouio ovjeka onome to nije znao!3
Misli se: "ova Boija Knjiga". Imperativ iqre' moe se prevesti kao "itaj" ili
"kazuj". Prvi prijevod je, po mome miljenju, daleko prihvatljiviji u ovom kontekstu
budui da pojam "kazivanja" (recitiranja) implicira samo usmenu predaju - s
razumijevanjem ili bez njega - neega ve napisanog ili predatog pamenju, dok
"itanje" primarno oznaava svjesno primanje - uz glasno izricanje ili bez njega, ali s
namjerom da se shvati - rijei i ideja primljenih iz nekog vanjskog izvora, u ovom
sluaju, poruke Kur'ana.
2
Prolo vrijeme u kome se javlja glagol haleqa u ova dva ajeta ima cilj da oznai da
se in Boijeg stvaranja (halq) zbio i da se stalno ponavlja. Isto tako je vrijedno panje
da upravo ova prva kur'anska objava aludira na ovjekovu embrionalnu evoluciju iz
"zametne elije" - tj. iz oploenog enskog jajeta - stavljajui tako u kontrast
primitivnost i jednostavnost njegova biolokog porijekla sa njegovim intelektualnim i
duhovnim mogunostima: kontrast koji jasno ukazuje na postojanje svjesnog plana i
svrhe u temelju stvaranja ivota.
3
"Pero" se koristi ovdje kao simbol za umijee pisanja ili, specifinije, za sve znanje
zabiljeeno pisanjem; to objanjava simbolini poziv " itaj!" na poetku ajeta 1 i 3.
ovjekova jedinstvena sposobnost da prenosi, pomou pisanih zapisa, svoje misli,
iskustva i mudrost s osobe na osobu, s pokoljenja na pokoljenje, i sa jednog kulturnog,
okruenja na drugo daje ljudskom znanju kumulativan karakter; a poto, zahvaljujui
sposobnosti koju mu je Bog dao, svako ljudsko bie uestvuje, na ovaj iii onaj nain, u
kontinuiranoj akumulaciji znanja ovjeanstva, o ovjeku se govori da ga "Bog
pouava" stvarima koje pojedina osoba ne zna - a, zaista, i ne moe znati - sama po
sebi. (Ovaj dvostruki naglasak na ovjekovoj potpunoj ovisnosti o Bogu, koji ga
1

44

(6) Ne! ovjek se zbilja uzobijesti

(7) im pomisli da je samom sebi dovoljan;
(8) a, zaista, Uzdravatelju tvome svi se moraju vratiti!4
(9) Jesi li ikada razmiljao o onome koji brani
(10) robu [Allahovom] da se moli?5
(11) Jesi li razmiljao da li je on na Pravome Putu,
(12) ili je zaokupljen svijeu o Allahu?6
stvara kao bioloko bie i usauje u njega volju i sposobnost da stjee znanje, poprima
svoj konaan akcent, da tako kaemo, u slijedea tri ajeta.) Nadalje, Boije
"pouavanje" ovjeka znai i in Njegova objavljivanja, preko vjerovjesnika,
duhovnih istina i moralnih standarda koji ne mogu biti jednoglasno ustanovljeni samo
preko ljudskog iskustva i razmiljanja; na taj nain se opisuje fenomen Boije objave
kao takve.
4
Dosl. "je povratak (er-rud`a)". Ova imenica ima ovdje dvostruku implikaciju:
"Svako e neizbjeno biti doveden pred Boga za suenje", kao i: "sve to postoji vraa
se Bogu kao svome izvoru". U krajnjoj analizi, iskaz dat u ajetima 6-8 odbacuje kao
apsurdnu arogantnu pomisao da bi ovjek ikada mogao biti sam sebi dovoljan i, prema
tome, "gospodar svoje viastite sudbine"; nadalje, on implicira da su svi moralni
pojmovi - tj. svako razlikovanje izmeu dobra i zla, ili onoga to je ispravno i krivo nerazluivo povezani sa pojmom ovjekove odgovornosti Vrhovnoj Moi; drugim
rijeima, bez takvog osjeaja odgovornosti - svjesnog iii podsvjesnog - pojam
"moralnosti" kao takav gubi svaki smisao.
5
Doslovno "koji zabranjuje [Boijem] robu kada se moli", implicirajui pokuaj
spreavanja. Poto izgleda da se ovo odnosi na javnu molitvu, veina klasinih
mufessira vidi u ovome odlomku (koji je objavljen barem jednu godinu nakon prvih
pet ajeta) aluziju na Ebu Dehla, Vjerovjesnikova najogorenijeg protivnika u Mekki,
koji je ustrajno pokuavao da sprijei poslanika Muhammeda i njegove sljedbenike da
klanjaju ispred Kabe. Meutim, nema sumnje da je svrha gornjeg odlomka daleko
izvan bilo kojeg historijskog sluaja ili situacije budui da se on odnosi na sve
pokuaje, u svako doba, da se vjeri (simboliziranoj u glasu "moliti") ne prizna njezina
legitimna funkcija u oblikovanju drutvenog ivota - pokuaje uinjene bilo u
uvjerenju da je religija "privatna stvar" svake osobe i, prema tome, ne treba da se
"mijea" u podruje drutvenih razmatranja, bilo u podravanju iluzije da je ovjek
iznad svake potrebe za metafizikim vodstvom.
6
Doslovno "ili zapovijeda svijest o Bogu (taqwa)" - tj. da li je njegov cilj produbiti
svijest o Bogu svojih blinjih insistirajui na tome da je vjera isto osobna stvar;

45

(13) Jesi li razmiljao [ne] dokazuje li on, moda, da je Istina la

i ne okree li Istini lea?7
(14) Zar on ne zna da Allah sve [vidi]?
(15) Ne! Ako ne odustane, Mi emo ga, sasvim sigurno, povui
dolje za kiku njegovu8 (16) za laljivo, buntovno elo! (17) a onda - neka pozove [upomo] savjetnike svoje [lane]
mudrosti,9
(18) [a] Mi emo pozvati sile nebeske kazne!
(19) Ne! Ne obaziri se na njega ve padaj na seddu [pred
Allahom] i nastoj da [Mu] se priblii!

oigledna implikacija je da to nije njegov cilj, i da on nije na Pravome Putu mislei i

djelujui onako kako to ini. Kroz cijelo ovo djelo, termin taqwa - koji se ovdje javlja
najranije u hronologiji kur'anske Objave - prevoen je sa "svijest o Bogu", s istim
znaenjem koje se pridaje glagolskim oblicima iz kojih je ova imenica izvedena. (V.
isto tako suru 2, primjedbu 2.)
7
Misli se: "zato to se on u svojoj aroganciji ne moe s tim suoiti".
8
Ili: "za njegov pramen kose na tjemenu [elu]" - stari arapski izraz koji oznaava
neiju potpunu potinjenost i ponienost (v. 11:56 i odgovarajuu primjedbu 80).
Meutim, kao to istie Razi, "pramen kose" (nasija) ovdje je upotrijebljen
metonimijski za mjesto na kome pramen raste, tj. elo (usp. isto tako Tadu 'l-`arus).
9
Doslovno "svoj savjet". Prema mufessirima koji nastoje tumaiti ajete kao ovaj u
isto historijskom kontekstu, ovo moe biti aluzija na tradicijski savjet staraca (daru
'n-nedwa) u paganskoj Mekki; ali ja mislim da je to vjerovatnije aluzija na aroganciju
koja tako esto zavodi ovjeka na posmatranje sebe kao "samom sebi dovoljna" (ajeti
6-7 gore).

46

OTVORENI PUT ISLAMA1

Jedna od najznaajnijih parola sadanjeg doba je "osvajanje

prostora". Razvijena su sredstva komunikacija, koja su daleko
nadmaila snove ranijih pokoljenja; ta nova sredstva stavila su u pokret
mnogo bri i sveobuhvatniji prijenos dobara nego ikada prije u povijesti
ovjeanstva. Rezultat tog razvoja je ekonomska meuzavisnost naroda.
Nijedan narod (nacija) ili skupina ne moe sebi dopustiti da ostane po
strani od ostalog svijeta. Ekonomski razvoj je prestao biti lokalnim.
Obiljeje mu je - globalnost. On se ne osvre, barem u svojoj tendenciji,
na politike i geografske udaljenosti. On nosi sa sobom, a to je
vjerovatno ak vanije od isto materijalne strane problema, stalno
rastuu potrebu prijenosa ne samo roba nego i misli i kulturnih
vrijednosti. Ali, dok ove dvije sile, ekonomska i kulturna, esto idu
ukorak, postoji razlika u njihovim dinamikim pravilima. Elementarni
zakoni ekonomske nauke trae da razmjena dobara izmeu naroda bude
uzajamna; to znai da nijedan narod ne moe djelovati samo kao kupac,
a da drugi uvijek bude prodava; na koncu svaki od njih mora igrati
obje uloge istovremeno, dajui i uzimajui jedan od drugoga, bilo
izravno ili posredstvom drugih sudionika u igri ekonomskih sila. Ali na
kulturnom polju ovo eljezno pravilo razmjene nije nunost, barem ne
uvijek vidljiva; to znai, prijenos ideja i kulturnih utjecaja ne temelji se
nuno na principu "daj i uzmi". U naravi ljudskoj je da nacija i
civilizacija, koje su politiki i ekonomski krepke, snano privlae
slabije i manje aktivne zajednice, pa na njih utjeu u intelektualnoj i
drutvenoj sferi a da same ne budu pod utjecajem. Takva je situacija
danas u pogledu odnosa izmeu Zapadnog i muslimanskog svijeta.2
Poglavlje iz knjige: ISLAM NA RASPUU, Muhammed Asad, prijevod s engleskog:
Hilmo erimovi, Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 2002. god.
2
Ideju "kupovanja" i "prodaje" u kulturnom smislu i negativnu ulogu sadanjeg
muslimanskog svijeta u tom pogledu, kasnije je preuzeo i dalje razvio ugledni alirski
pisac, rahmetli Malik bin Nabi, koji je naglasio injenicu - prvi put istaknutu u ovoj
1

47

S gledita povijesnog promatraa, snani, jednostavni utjecaj

koji zapadna civilizacija vri na muslimanski svijet, bez obzira da li to
sami muslimani priznaju ili ne, ne predstavlja nikakvo iznenaenje, jer
je to posljedica dugog povijesnog procesa za koji postoji i drugdje
nekoliko analogija. Ali dok historiar, budui da se bavi samo
promatranjem, moe biti zadovoljan, za nas muslimane problem ostaje
nerijeen. Za nas koji nismo samo zainteresirani promatrai, nego i
stvarni sudionici u toj drami - za nas koji se smatramo sljedbenicima
poslanika Muhammeda - problem ustvari tu tek poinje. Mi vjerujemo
da islam, za razliku od drugih religija, nije samo duhovni stav uma,
prilagoenog razliitim kulturnim okvirima, nego samodostatan kulturni
krug i drutveni sistem jasno definiranih obiljeja. Kad strana
civilizacija, kao to je sluaj danas, iri svoje znaenje u nau sredinu i
dovodi do stanovitih promjena u naem vlastitom kulturnom
organizmu, moramo biti naisto s tim da li taj strani utjecaj ide u smjeru
naih vlastitih kulturnih mogunosti ili protiv njih: da li djeluje kao
okrepljujui serum u tijelu islamske kulture, ili kao otrov.
Odgovor na to pitanje moe se nai samo analizom. Moramo
otkriti motive sila obiju civilizacija - islamske i savremene zapadne - a
onda istraiti dokle je mogua saradnja meu njima.
A poto je istamska bitno religijska, moramo prije svega,
pokuati definirati opu ulogu religije u ljudskom ivotu.
Ono to nazivamo religiozan stav jeste, naravno, posljedica
ovjekove intelektualne i bioloke konstitucije. ovjek nije kadar
objasniti sam sebi tajnu ivota, tajne roenja i smrti, tajne
beskonanosti i vjenosti. Njegovo rasuivanje se zaustavlja pred
nesavladivim zidovima. On, prema tome, moe uiniti samo dvije
stvari. Jedna je da odustane od svih pokuaja razumijevanja ivota kao
cjelokupnosti. U tom e se sluaju oslanjati na oevidnost vanjskog
knjizi - da su muslimani, izgubivi svoju nekadanju kreativnost, postali ne samo
potpuno ovisni o zapadnim dobrima nego su isto tako postali puki "kupci" zapadne
tehnologije i organizacijskih metoda, kao i zapadnih drutvenih i politikih koncepata
a da pri tome nisu postali i "prodavai", tj. bez prenoenja ikakvih svojih, vlastitih
pozitivnih impulsa Zapadu zauzvrat.

48

iskustva i ograniiti svoje zakljuke na njihovu sferu. Tako e biti u

stanju razumjeti pojedinane fragmente ivota, koji mogu rasti u broju i
jasnoi brzo ili sporo, u sukladnosti s "porastom" ljudskog znanja o
Prirodi, ali e to ipak uvijek ostati samo fragmenti - shvaanja same
cjelokupnosti ostat e izvan metodoloke opreme ljudskog razuma. To
je put kojim idu prirodne znanosti.
Druga mogunost - koja moe egzistirati usporedno sa
znanstvenom - put je religije. Ona vodi ovjeka, pomou unutarnjeg,
poglavito intuitivnog iskustva, do prihvatanja jedinstvenog objanjenja
ivota na pretpostavci da postoji Vrhovna Stvaralaka Mo, koja
upravlja svemirom u skladu s nekim smiljenim planom iznad i izvan
ljudskog shvaanja. Kao to rekosmo, ta koncepcija nuno ne odvraa
ovjeka od istraivanja injenica i fragmenata ivota koji se nude za
vanjsko opaanje, te postoji inherentan antagonizam izmeu vanjske
(znanstvene) i unutarnje (religijske) percepcije. Ali, ta posljednja je,
zapravo, jedina spekulativna mogunost poimanja ivota kao jedinstva
bia i pokretake sile; ukratko, kao neke dobro uravnoteene, skladne
cjeline. Iskaz "skladan", premda vrlo zloupotrebljavan, izuzetno je
vaan u vezi s ovim, budui da on implicira odgovarajui odnos u
samom ovjeku. Religiozno ljudsko bie zna da sve to se dogaa
njemu i u njemu ne moe nikada biti posljedica slijepe igre sila, bez
svijesti i svrhe; on vjeruje da je to samo posljedica Boije svjesne volje
i, prema tome, organski ini cjelinu s univerzalnim planom. Na taj nain
ovjek je u mogunosti da rijei gorki antagonizam izmeu ljudskog Ja i
objektivnog svijeta injenica i pojava nazvanih Priroda. Ljudsko bie,
sa svim zamrenim mehanizmima svoje due, sa svim svojim eljama i
strahovanjima, svojim osjeanjima i svojim spekulativnim
neizvjesnostima, nalazi se suoen s Prirodom u kojoj su dobrostivost i
okrutnost, sigurnost i opasnost pomijeane na udesan, neobjanjiv
nain, potpuno razliit od metode i strukture ljudskog uma. Nikada isto
intelektualna filozofija ili eksperimentalna znanost nisu bile u stanju
rijeiti taj konflikt. To je upravo ta taka gdje nastupa religija.
U svjetlu religijske percepcije i iskustva, ljudsko, samosvjesno
Ja i nijema, prividno neodgovorna Priroda, dovode se u odnos
duhovnog sklada, jer su oboje, individualna svijest ovjeka i Prirode
49

koja ga okruuje i koja je u njemu, samo koordinirane, mada razliite,

manifestacije jedne te iste Stvaralake volje. Neizmjerna korist koju
religija prua ovjeku jeste u spoznaji da je on, a nikada to ne prestaje
biti, dobro planirana jedinka u vjenom kretanju Stvaranja, odreeni dio
beskonanog organizma univerzalne sudbine. Psiholoka posljedica te
koncepcije je dubok osjeaj duhovne sigurnosti - ona ravnotea izmeu
nade i strahovanja koje razlikuje pozitivno religioznog ovjeka - kakva
god da je njegova religija - od nereligioznog.
Ta temeljna pretpostavka, zajednika je svim velikim religijama,
ma kakve da su njihove posebne doktrine; a isto tako im je zajedniki
moralni poziv ovjeku da se preda oitoj Volji Boijoj. Ali islam, i
samo islam, ide dalje od ovog teorijskog objanjenja i savjetovanja. On
nas ne samo ui da je itav ivot u biti jedinstvenost - zato to potjee iz
Boanske Jednoe - nego pokazuje i praktian put koji svaki od nas
moe ostvariti, u granicama svog individualnog, zemaljskog ivota,
jedinstvenost Ideje i Akcije kako u svom biu, tako i u svojoj svijesti.
Da bi postigao taj vrhovni cilj ivota, ovjek u islamu nije prisiljen
odrei se svijeta, nikakve strogosti nisu potrebne da se otvore tajna
vrata ka duhovnom proienju; nije potreban nikakav pritisak na duh
da vjeruje u nerazumljive dogme da bi se postiglo spasenje. Takvi su
zahtjevi potpuno strani islamu, jer on nije ni mistina doktrina ni
filozofija. Islam je jednostavno program ivota u skladu sa "zakonima
prirode", koje je Bog odredio Svom stvaranju; njegovo vrhunsko
dostignue je potpuna koordinacija duhovnih i materijalnih aspekata
ljudskog postojanja. U uenjima islama oba ova aspekta ne samo da su
"pomirena" jedan s drugim, u smislu da ne ostaje nikakav inherentan
sukob izmeu tjelesnog i moralnog bia ovjeka, ve se insistira na
injenici njihove koegzistencije i stvarne nerazdvojivosti kao prirodnog
temelja ivota.
Ono je, mislim, razlog za svojstven oblik islamske molitve, u
kojoj su duhovna koncentracija i neki tjelesni pokreti meusobno
koordinirani. Neprijateljski kritiari islama esto odabiru taj nain
molitve kao dokaz svojih tvrdnji da je islam religija formalizma i
spoljanosti. A, zapravo, ljudi drugih religija, koji su navikli jasno
razdvajati "duhovno" od "tjelesnog" skoro na isti nain kao to mljekar
50

razdvaja vrhnje od mlijeka, ne mogu lahko shvatiti da u neobranom

mlijeku islama oba ova sastavna dijela, premda razliita po svom
sastavu, skladno ive i zajedno se ispoljavaju. Drugim rijeima,
islamska se molitva sastoji od mentalne koncentracije i tjelesnih
pokreta, zato to je i sam ljudski ivot takvog sastava i to se od nas
oekuje da se Bogu pribliimo cjelinom svih sposobnosti kojima nas je
On obdario.
Daljnja ilustracija toga stava moe se vidjeti u uvoenju tavafa,
ceremonije obilaenja Kabe u Mekki. Poto je neizbjena obaveza
svakog ko ue u Sveti Grad obii Kabu sedam puta i poto je
pridravanje te naredbe jedna od triju najbitnijih taaka hodoaa
Mekke, moemo se s pravom upitati: ta je smisao tog ina? Zar je
nuno izraavati pobonost na takav formalistian nain?
Odgovor je potpuno oit. Ako se okreemo u krugu oko nekog
predmeta, mi time ustanovljujemo taj predmet kao sredinju taku svoje
akcije. Kaba, prema kojoj svaki musliman okree svoje lice u molitvi,
simbolizira Jednou Boga. Tjelesno kretanje hodoasnika kod tavafa
simbolizira aktivnost ljudskog ivota. Prema tome, tavaf ukljuuje ne
samo nae pobone misli, nego ukljuuje i na praktini ivot, nae
akcije i naa nastojanja moraju imati ideju Boga i Njegove Jedinosti kao
svoje sredite - u skladu s rijeima asnog Kur'ana:
"I reci im da sam stvorio nevidljiva bia i ljude samo
zato da bi Me mogli /spoznati/ i oboavati." (51:56)
Prema tome, pojam "oboavanja" u islamu je razliit u odnosu
na bilo koju drugu religiju. Ovdje to nije ogranieno na isto pobone
postupke, npr. molitve ili post, nego se prostire i preko itavog
ovjekova praktinog ivota. Ako predmet naeg ivota kao cjeline
treba biti oboavanje Boga, mi nuno moramo smatrati ovaj ivot, u
totalitetu svih njegovih aspekata, kao sloenu moralnu odgovornost.
Prema tome, sve nae aktivnosti, ak i one naizgled trivijalne, moramo
izvoditi kao in oboavanja; tj. izvedene svjesno kao neto to sainjava
dio Boijeg univerzalnog plana. Takvo stanje stvari je za ovjeka
prosjenih sposobnosti dalek ideal: ali zar nije svrha religije da ostvari
ideal?
51

Stajalite islama u tom je pogledu jasno. On nas, prvo, ui da je

stalno oboavanje Boga u svim raznolikim aktivnostima ljudskog
ivota, upravo smisao ivota; i drugo, da postizanje ove svrhe ostaje
nemogue sve dok svoje ivote dijelimo na dva dijela, duhovni i
materijalni: oni moraju biti spojeni zajedno u naoj svijesti i naim
aktivnostima, u harmoninu cjelinu. Na pojam Boije Jednoe mora se
odraavati u naem vlastitom stremljenju prema koordinaciji i
unifikaciji razliitih aspekata naeg ivota.
Logina posljedica tog stava jeste daljnja razlika izmeu islama
i svih drugih meni poznatih religijskih sistema. Valja zapaziti u stvari
da se islam, kao uenje, bavi definiranjem ne samo metafizikih odnosa
izmeu ovjeka i Tvorca, nego isto tako - i s jedva manjim insistiranjem
- zemaljskim odnosima izmeu individue i njegove drutvene okoline.
Zemaljski ivot ne smatra se samo praznom ljuskom, beznaajnom
sjenom Budueg Svijeta, ve je on sam po sebi potpuna, pozitivna
cjelina. Samo Bog je Jednoa ne samo u bivstvu, nego i u svrsi; i,
prema tome, Njegovo stvaranje je takoer jedinstvo, u svrsi svakako a
moda i u biti.
Svijest o Bogu, u irem smislu kako sam upravo objasnio,
predstavlja, prema islamu, smisao ljudskog ivota. I upravo nam samo
ta koncepcija pokazuje na mogunost da ovjek postigne savrenstvo u
svom individualnom zemaljskom ivotu. Od svih religijskih sustava,
samo islam deklarira da je individualno savrenstvo mogue u naem
zemaljskom postojanju. Islam ne odgaa to ispunjenje do potiskivanja
tzv. tjelesnih elja, kao to to ini kransko uenje, niti obeava
neprekidan lanac ponovnih raanja na progresivno viim razinama, kao
u sluaju hinduizma; niti se slae s budizmom, prema kojem se
savrenstvo i spasenje moe postii samo unitenjem individualnog Ja i
njegovih emocionalnih veza sa svijetom. Ne - islam je jasan u tvrdnji da
ovjek moe postii savrenstvo u svom zemaljskom, individualom
ivotu potpuno koristei sve svoje prirodne darove i ovosvjetske
mogunosti.
Da bismo izbjegli nesporazum, izraz savrenstvo treba definirati
u smislu u kojem se ovdje koristi. S obzirom na ljudska, bioloka
52

ogranienja bia, mi nipoto ne moemo razmatrati ideju apsolutnog

savrenstva, zato to Apsolutno pripada samo podruju Boijih atributa.
Ljudsko savrenstvo, u svom pravom psiholokom i moralnom smislu,
mora nuno imati relativno i strogo ogranieno znaenje. Ono ne
implicira posjedovanje svih zamislivih dobrih svojstava, ak niti
progresivno postizanje novih svojstava izvana, nego samo razvoj ve
postojeih, pozitivnih svojstava individue na takav nain da ojaaju
njezine priroene ali inae neiskoritene moi. Uslijed prirodne
raznolikosti ivotnih fenomena, priroena svojstva ovjeka razlikuju se
u svakom individualnom sluaju. Bilo bi zato besmisleno pretpostavljati
da bi sva ljudska bia morala, ili ak mogla, teiti prema istom 'tipu'
savrenstva - upravo kao ta bi bilo besmislena oekivati da savren
trkai konj i savren za vuu posjeduje tano ista svojstva. Oba mogu
biti individualno savrena i zadovoljavajua, ali e oni biti razliita,
zato to su njihove izvorne osobine razliite. Slina je stvar s ljudskim
biima. Ako bi savrenstvo trebalo biti standardizirano u specifinom
"tipu" - kao to kransvo ini u tipu asketskog sveca - ljudska bi se
bia morala odrei, ili potisnuti, ili izmijeniti sve svoje individualne
razliitosti. Ali, to bi, jasno, krilo Boanski zakon individualnih razlika
koji dominira itavim ivotom na zemlji. Zato islam, koji nije religija
represije, doputa ovjeku vrlo iroke granice u njegovoj osobnoj i
drutvenoj egzistenciji, tako da razliita svojstva, temperament i
psiholoke naklonosti razliitih individua mogu nai svoje vlastite
puteve k pozitivnom razvoju u skladu s njihovim individualnim
predispozicijama. Prema tome, ovjek moe biti asketa, ili moe uivati
punu mjeru svojih senzornih mogunosti u zakonskim granicama; on
moe biti nomad koji luta pustinjom, bez hrane za sutra, ili bogat
trgovac okruen svojim dobrima; sve dok se on iskreno i svjesno
potinjava zakonima koje je Bog uspostavio, on je slobodan oblikovati
svoj osobni ivot prema onom obliku koji mu vlastitu narav odreuje.
Dunost mu je da uradi najbolje to moe kako bi mogao slaviti ivotni
dar koji mu je njegov Stvoritelj podario: i da pomae svojim bliim,
pomou svog vlastitog razvoja u njihovim duhovnim, drutvenim i
materijalnim nastojanjima. Ali oblik njihovog individualnog ivota nije
ni na kakav nain utvren nekim pojedinanim standardom. On je
53

slobodan izvriti svoj izbor izmeu svih beskonanih mogunosti koje

su mu otvorene. Temelj tog "liberalizma" u islamu valja traiti u
poimanju ovjekove izvorne naravi i njezine izvorne dobrote. Suprotno
kranskoj ideji da je ovjek roen grjean, ili uenjem hinduizma da je
on izvorno nizak i neist pa mora muno posrtati kroz dugi niz seoba
prema konanom cilju savrenstva, islamsko uenje tvrdi da je ovjek
roen istim i - u smislu kako je gore objanjeno - potencijalno
savrenim.
Reeno je u Kur'anu asnom:
"Uistinu, Mi stvaramo ovjeka u najboljem obliku"
- ali u istom dahu Kur'an nastavlja:
"...a zatim ga dovodimo u najnii mogui, izuzimajui
samo one koji uzvjeruju i ine dobra djela." (95:4-6)
U citiranim ajetima izraena je doktrina da je ovjek izvorno
dobar i ist; i, osim toga, da nevjerovanje u Boga i odsustvo dobrih
djela moe razoriti njegovo izvorno savrenstvo. S druge strane, ovjek
moe zadrati, ili ponovno zadobiti, to izvorno, individualno
savrenstvo, ako svjesno shvati Boiju Jednou i potini se Njegovim
zakonima. Odatle, prema islamu, zlo nije nikada sutinsko ili ak
izvorno; ono je teevina ovjekovog svjesnog ivota, a posljedica je
zloupotrebe priroenih, pozitivnih svojstava kojim Bog obdaruje svako
ljudsko bie. Ta svojstva su, kao to je ranije reeno, razliita kod svake
osobe, ali uvijek potencijalno savrena u sebi; njihov je puni razvoj
mogu u razdoblju ovjekovog individualnog ivota na zemlji. Mi
prihvatamo kao gotovu injenicu da e nam ivot poslije smrti,
zahvaljujui svojim potpuno izmijenjenim uvjetima osjeanja i
opaanja, dati druga, potpuno nova svojstva i sposobnosti koje e
uiniti moguim dalje napredovanje ljudske due: ali to se tie samo
naeg budueg ivota. U ovom zemaljskom ivotu, isto tako, islamsko
uenje jasno tvrdi da mi - svaki od nas - moemo postii punu mjeru
savrenstva razvijajui pozitivna, ve postojea obiljeja od kojih se
sastoje osobnosti.

54

Od svih religija, samo islam omoguuje ovjeku da uiva potpun

opseg svoga zemaljskog ivota bez popratnog gubljenja svoje duhovne
orijentacije. Kako je to potpuno razliito od kranske koncepcije!
Prema kranskoj dogmi, ovjeanstvo posre pod nasljednim grijehom
koji su poinili Adam i Eva i zato se na itav ljudski ivot gleda barem
u dogmatskoj teoriji - kao na sumornu dolinu tuge.
To je bojno polje dviju suprotstavljenih sila: Zla, koje
predstavlja Sotona, i Dobra, koje predstavlja Isus Krist. Tjelesnim
iskuenjima Sotona pokuava sprijeciti kretanje ljudske due prema
vjenom sv jetlu; dok dua pripada Kristu, tijelo je igralite sotonskih
utjecaja. To se moe izraziti drukije: svijet Materije je u biti sotonski,
dok je svijet Duha boanski i dobar. Sve u ljudskoj prirodi to je
materijalno, ili "puteno", kako to kranska teologija radije naziva,
izravan je rezultat Adamovog prihvaanja savjeta paklenog Princa
Tame i Materije. Zato, da bi se postiglo spasenje, ovjek mora okrenuti
svoje srce od ovoga svijeta putenosti prema buduem, duhovnom
svijetu gdje se "prvi grijeh" iskupljuje Kristovom rtvom na Kriu.
ak ako se u praksi i ne pridrava dogme - a nikad se nije ni
pridravalo - samo postojanje takvog uenja nastoji proizvesti trajni
osjeaj optereenja savjesti kod religijski naklonjenog ovjeka. On se
koleba izmeu budueg poziva da zanemari ovaj svijet i prirodnog
poriva svog srca da ivi i da se raduje ivotu. Sama ideja o
neizbjenom, zato to je naslijeen, grijehu i o njegovom mistinom prosjenom razumu shvatljivom - iskupljenju kroz Isusovu patnju na
kriu, postavlja prepreku izmeu ovjekove duhovne enje i njegovih
legitimnih ovosvjetskih elja.
U islamu ne poznajemo nikakav "prvi grijeh"; smatramo takav
koncept suprotnim ideji o Boijoj pravednosti. Bog ne poziva na
odgovornost dijete za djela roditelja; kako bi, onda, On mogao pozivati
na odgovornost ona bezbrojna pokoljenja ovjeanstva za grijeh
nepokornosti koji su poinili njihovi daleki preci? Mogue je
nesumnjivo konstruirati filozofska objanjenja te udne pretpostavke,
ali e to za nesofisticirani razum uvijek ostati isto toliko umjetno i
nezadovoljavajue kao i koncept samog Trojstva. A poto nema
55

nikakvog nasljednog grijeha, nema isto tako ni univerzalog iskupljenja

ovjeanstva u uenjima islama. Iskupljenje i osuda su individualni.
Svaki musliman je svoj iskupitelj, on nosi sve mogunosti duhovnog
uspjeha ili promaaja u svom vlastitom srcu. U Kur'anu se o ovjeku
kae:
"U njegovu korist e biti togod dobra uradi, a protiv
njega togod zla uradi." (2:286)
Jedan drugi ajet kae da:
"Niko nee nositi tui teret." (53:39)
Ali, ako islam ne dijeli ono sumorno gledite o ivotu kako je
izraeno u Paulinskom kranstvu, on nas ipak ui da ne pripisujemo
zemaljskom ivotu onu pretjeranu vrijednost koju mu pripisuje
savremena zapadna civilizacija. Dok kransko gledite implicira da je
zemaljski ivot lo posao, savremeni Zapad - za razliku od kranstva oboava ivot na isti nain kao to prodrljivac oboava svoju hranu; on
je guta, ali nema potovanja prema njoj. Islam, s druge strane, gleda na
zemaljski ivot sa spokojstvom i potovanjem. On ga ne oboava, nego
ga smatra organskim stupnjem na naem putu ka vioj egzistenciji. Ali
ba zbog toga, to je to jedan stupanj, i to posebni stupanj, ovjek nema
pravo prezirati ili ak potcjenjivati vrijednosti svog zemaljskog ivota.
Nae putovanje kroz ovaj svijet je nuan, pozitivan dio u Boijem
planu. ovjeiji ivot je, prema tome, od ogromne vrijednosti; ali mi ne
smijemo nikada zaboraviti da je on isto instrumentalna vrijedoost. U
islamu nema mjesta materijalistikom optimizmu savremenog Zapada
koji kae: "Moje kraljevstvo je samo od ovoga svijeta." - niti preziru
ivota kranske izreke: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta". Islam
ide srednjom linijom. Kur'an nas ui da molimo:
"O Uzdravatelju na! Podari nam dobro na ovome
svijetu i dobro u ivotu buduem." (2:201)
Prema tome, puno potovanje ovoga svijeta i svega to on nudi
nije nuno optereenje za nae duhovne tenje. Cilj svih naih
praktinih aktivnosti treba uvijek biti stvaranje i odravanje takvih
osobnih i drutvenih uvjeta koji bi mogli pridonositi razvoju moralne
56

snage kod ljudskih bia. U skladu s tim naelom, islam ovjeka vodi k
svijesti o moralnoj odgovornosti u svemu to ini, bilo velikom ili
malom. Dobro znana naredba Evanelja: "Ustupi caru to pripada caru,
a Bogu to pripada Bogu", nema mjesta u teolokoj strukturi islama, po
kojoj se, prvo, sve smatra da pripada Bogu i, drugo, zato to islam ne
doputa postojanje sukoba izmeu moralnih i drutveno-ekonomskih
zahtjeva naeg ivota. U svemu moe biti samo jedan izbor: izbor
izmeu onoga to je Pravo i ta je Krivo - a nita izmeu. Otuda snano
insistiranje na akciji, kao neophodnom elementu moralnosti. Svaki
musliman ponaosob treba se smatrati u stanovitoj mjeri osobno
odgovornim za sva zbivanja oko sebe, i treba teiti uspostavljanju
Pravinosti i uklanjanju Nepravde u svako doba i u svakom smjeru.
Podrku takvu stavu moe se nai u kur'anskom ajetu:
"Vi ste zaista najbolja zajednica ikada stvorena za
/dobro/ ovjeanstva; vi propisujete injenje onoga to
je pravo i zabranjujete injenje onoga to je krivo."
(3:110)
To je moralno opravdanje krepkog aktivizma islama, opravdanje
ranih islamskih osvajanja i njegova tzv., "ekspanzionizma". Jer svijet
islama bio je neko ekspanzionistiki, ako ba insistiramo na primjeni
tog termina; ali ta vrsta aktivizma nije bila podstaknuta eljom za
dominacijom; on nije imao nita s ekonomskim i nacionalnim
uzdizanjem ili gramzljivou da bi se poveala muslimanska udobnost
na tetu drugih ljudi; niti je ikada znaio prisilno uvoenje nevjernika u
krilo islama. On je samo znaio, kao to i danas znai, izgradnju
svjetskog sustava za najbolji mogui duhovni razvitak ovjeka. Jer,
prema uenjima islama, moralno znanje automatski namee ovjeku
moralnu odgovornost. Puko platonsko razlikovanje "pravinosti" od
"nepravde", gruba je nemoralnost sama po sebi, jer moralnost ivi i
umire s ljudskim nastojanjem da ustanovi njezinu pobjedu na zemlji.

57

DUH ZAPADA1

U prethodnom poglavlju pokuali smo dati opi pregled

moralnih temelja islama. Odmah uviamo da je islamska civilizacija
bila najpotpuniji oblik teokracije koji je povijest ikada upoznala.2 U
islamu, duhovna promiljanja stoje iznad svega i ine sadraj svega.
Ako usporedimo taj stav s onim u zapadnoj civilizaciji, impresionira nas
ogromna razlika u nazorima na svijet.
Savremeni je Zapad voen, u svojim aktivnostima i nastojanjima
skoro iskljuivo promiljanjima o praktinoj korisnosti i dinamikom
razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentiranje s mogunostima
ivota ne pripisujui mu neku njegovu vlastitu moralnu realnost. Za
savremenog Evropljanina ili Amerikanca, pitanje smisla i svrhe ivota
odavno je izgubilo svaki praktini znaaj. Vano mu je samo pitanje
koji oblik ivot moe poprimiti i da li ljudska rasa napreduje prema
konanom ovladavanju Prirodom. Na to posljednje pitanje savremeni
zapadnjak odgovara potvrdno; meutim musliman-vjernik ne ini tako.
U Kur'anu Bog kae Ademu i njegovoj rasi:
"Pazi, upravo u na Zemlji namjestiti nekoga ko e je
naslijediti." (2:30)
Poglavlje iz knjige: ISLAM NA RASPUU, Muhammed Asad, prijevod s
engleskog: Hilmo erimovi, Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 2002. god.
2
elio bih naglasiti da izraz teokracija ne koristim u onom smislu u kojem ga se
obino shvaa na Zapadu. Na temelju svojih vlastitih povijesnih iskustava, zapadnjaci
identificiraju "teokraciju" s politikom moi koju ispoljava etablirana crkvena
organizacija - u njihovom sluaju, srednjevjekovna kranska crkva i njezina
sveenika hijerarhija. Islam, s druge strane, ne doputa nikakvo "sveenstvo" ili
"kler" i, prema tome, nikakvu instituciju usporedivu s Kranskom crkvom. Prema
tome, kad god mi muslimani govorimo o "teokraciji", mi ne mislimo - niti smijemo
misliti - ni o emu drugom, osim o drutveno-politikoj strukturi u kojoj se cijelo
zakonodavstvo u krajnjoj Iiniji temelji na onome to smatraino Boanskim zakonom,
tj. erijat islama. (Usporedi u ovom pogledu poglavlje "Terminologija i historijski
precedent" u mojoj knjizi "Naela drave: vlasti u islamu")
1

58

To oito znai da je ovjek odreen da vlada na Zemlji i da

napreduje. Ali, postoji velika razlika izmeu islamskog i zapadnjakog
gledita u pogledu kvalitete ljudskog progresa. Savremeni Zapad vjeruje
u mogunost progresivnog moralnog i drutvenog poboljanja
ovjeanstva, u njegovom kolektivnom smislu, pomou praktinih
postignua i uz razvoj znanstvene misli. Meutim, islamsko stanovite
je dijametralno suprotno toj zapadnoj, materijalistiko-dinamikoj
koncepciji ovjeanstva.
Islam smatra duhovne mogunosti kolektivnog bia
"ovjeanstva" statikom veliinom: kao neto to je konano usaeno
u samu strukturu ljudske naravi kao takve. Islam nijee nikada uzeo za
gotovo, kao to to ini Zapad, da je ljudska narav - u svom opem
supraindividualnom smislu - podlona procesu progresivne promjene i
poboljanja slino rastu drveta: jednostavno zato to islam poiva na
premisi da temelj te naravi, ljudska dua, nije bioloka veliina.
Fundamentalna greka savremene zapadne misli, da smatra poveanje
materijalnog znanja i udobnosti identinim moralnom poboljanju
ovjeanstva, izvire iz jednako fundamentalne greke primjenjivanja
biolokih mjerila na ne-bioloke injenice. U korijenu toga lei
savrerneno zapadno nevjerovanje u postojanje onoga to
podrazumijevamo pod pojmom dua. Islam, budui da je utemeljen na
nadiskustvenim zamislima, smatra duu realnou izvan svake sumnje.
Iako nisu suprotstavljeni jedan drugom, materijalni progres i duhovni
progres nisu jedno te isto mada se odnose na dva jasno razliita - iako
komplementarna - aspekta ljudskog ivota: a ova dva oblika progresa ne
ovise nuno jedan o drugom. Ona se mogu, ali ne moraju uvijek,
razvijati istodobno.
Dok jasno uvaava mogunost i snano ustrajava na poeljnosti
vanjskog, tj. materijalnog - progresa ovjeanstva kao kolektivnog
tijela, islam izrazito porie mogunost duhovnog poboljanja
ovjeanstva kao cjeline pomou njegovih kolektivnih dostignua.
Dinamiki element duhovnog poboljanja ogranin je na individualno
bie, a jedina mogua krivnja duhovnog i moralnog razvoja je ona
izmeu roenja i smrti svake pojedine individue. Mi ne moemo nikako
ii prema savrenom kao kolektivno tijelo. Svaki ovjek (dakle
59

pojedinano) mora teiti prema duhovnom cilju kao individua i svako

mora poeti i zavriti sa samim sobom.
Taj odluni individualistiki pogled na duhovnu sudbinu
ovjeka ima protuteu, samo posredno potkrijepljenu u strogom
islamskom shvaanju drutva i drutvene saradnje. Dunost drutva je
da uredi vanjski ivot na takav nain da pojedina osoba nae to je
mogue manje prepreka, a to je mogue vie poticaja u svojim
duhovnim nastojanjima. To je razlog zato se islamsko pravo, erijat
bavi ljudskim ivotom kako s njegove duhovne, tako i s njegove
materijalne strane, i to u njegovim individualnim a i socijalnim
aspektima.
Takva koncepcija, kao to sam prije rekao, mogua je samo na
temelju pozitivnog vjerovanja u postojanje ljudske due i, prema tome,
u nadnaravnu svrhu svojstvenu ljudskom ivotu.
Za savremenog zapadnjaka s nemarnim poluporicanjem
postojanja due, pitanje svrhe u ljudskom ivotu nema vie nikakav
praktini znaaj. On je napustio sve nadnaravne spekulacije i
prom.iljanja.
Ono to nazivamo religijskim stavom uvijek se temelji na
vjerovanju da postoji sveobuhvatni, nadnaravni moralni zakon i da smo
mi, ljudska bia, duni potiniti se njegovim zapovijedima. Meutim
savremena zapadna civilizacija ne priznaje nunost ovjekova
potinjavanja bilo emu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim
zahtjevima. Njeno stvarno boanstvo nije duhovne vrste: ono je
Udobnost. A njena stvarna, iva filozofija izraena je u Volji za Moi
zbog same moi. Oboje je naslijeeno od stare rimske civilizacije.
Spominjanje rimske civilizacije kao genetski (barem u
odredenoj mjeri) odgovorne za materijalizam savremenog Zapada,
moe izgledati udno onim koji su uli esto poredenje Rimskog
carstva sa starim Islamskim carstvom. Kako, onda, moe biti tako
naglaena razlika izmeu temeljnih koncepcija islama i savremenog
Zapada, ako su u prolosti politika izraavanja obiju bila srodna?
Jednostavan odgovor je da one stvarno nisu bile srodne. To, popularno,
60

esto citirano poreenje je jedno od mnogih povijesnih otrcanih fraza s

kojim povrno poluznanje hrani duhove sadanjeg zapadnog narataja.
Nema nita zajednikog izmedu Islamskog carstva i Rimskog carstva,
osim injenice da su se oba prostirala preko golemih podruja i
heterogenih naroda - jer za vrijeme cijelog njihovog postojanja ova dva
carstva su bila pokretana potpuno razliitim pobudnim, motivacijskim
silama i trebala su, takorekavi, ispuniti razliite historijske ciljeve: ak
i u morfolokom pogledu zapaamo goleme razlike izmedu Islamskog i
Rimskog carstva. Rimsko carstvo je trebalo skoro hiljadu godina da
postigne svoju punu geografsku rasprostranjenost i politiku zrelost,
dok je Islamsko carstvo nastalo brzo i izraslo do svoje punoe u
kratkom razdoblju od oko svega osamdeset godina. to se tie njihovih
odgovarajuih raspada, razlika je ak jo pounija. Pad Rimskog
carstva, konano zapeaen seobama Huna i Gota, dogodio se za
vrijeme jednog jedinog stoljea, a izveden je tako potpuno da od njega
nije nita ostalo, osim literarnih i arhitektonskih djela. Bizantijsko
carstvo, za koje se obino pretpostavlja da je bilo izravan nasljednik
Rima, bilo je njegov nasljednik samo utoliko to je nastavilo vladati nad
nekim podrujima koja su nekad sainjavala dio ovog posljednjeg.
Njegova drutvena struktura i politika organizacija jedva da su imale
ita s koncepcijama rimskog dravnog sustava. Islamsko carstvo, s
druge strane, olieno u Hilafetu, bilo je bez sumnje podvrgnuto brojnim
deformacijama i dinastikim problemima u toku dugog postojanja, ali je
njegova struktura u biti ostala ista. to se tie vanjskih napada, ak ni
navala Mongola, koja je bila ea od bilo ega to je Rimsko carstvo
ikada iskusilo od ruku Huna i Gota - nije bilo u stanju uzdrmati
drutvenu organizaciju i neslomljivo politiko bie carstva halifa, iako
je spomenuta invazija nesumnjivo pridonijela ekonomskom i
intelektualnom propadanju kasnijeg doba. Nasuprot jednom stoljeu
koje je bilo potrebno da se razori Rimsko carstvo, Islamskom carstvu
halifa trebalo je priblino jedno tisuljee polagahnog propadanja, dok
njegov konani politiki slom, izraen gaenjem Otomanskog hilafeta
nije postao injenica nakon koje su slijedili znaci drutvenog rasula
kojem danas prisustvujemo.

61

Sve to namee nam zakljuak da su unutarnja snaga i drutvena

jednina islamskog svijeta bile iznad svega to je ovjeanstvo dotad bilo
iskusilo kroz drutvenu organizaciju. ak ni kineska civilizacija, koja je
nesumnjivo pokazala sline otporne sposobnosti u toku mnogih
stoljea, ne moe se koristiti za usporedbu. Kina lei na rubu
kontinenta, a bila je do prije pola stoljea - tj. do uspona modernog
Japana - izvan domaaja bilo koje suparnike sile; ratovi s Mongolima i
vrijeme Dingis - hana i njegovih nasljednika, jedva da su pogodili ita
vie osim ruba Kineskog Carstva. Meutim, Islamsko carstvo se
prostiralo preko triju kontinenata i bilo je cijelo vrijeme okrueno
neprijateljskim silama znatne snage i vitalnosti. Od osvita povijesti,
takozvani Bliski i Srednji istok, bili su vulkansko sredite
suprotstavljenih rasnih i kulturnih energija; ali otpor islamske drutvene
organizacije bio je, barem donedavno, nepobjediv. Ne treba daleko
traiti objanjenje tog udesnog prizora: religijsko uenje Kur'ana bilo
je to koje je dalo solidan temelj, a ivotni primjer poslanika
Muhammeda taj koji je sainjavao elini obru oko te velianstvene
drutvene strukture. Rimsko carstvo nije imalo takvoga duhovnog
elementa da ga dri zajedno i zato se slomilo vrlo brzo.
Ali, postoji jo jedna razlika izmedu tih dvaju carstava. Dok u
Islamskom Carstvu nije bilo nikakve privilegirane nacije, a mo je bila
potinjena irenju jedne ideje koju su njene luonoe smatrale
uzvienom religijskom istinom, u temelju Rimskog Carstva je bila ideja
osvajanja moi i eksploatacije drugih naroda samo u korist rodne
zemlje. Da bi podrali bolji ivot za povlatenu skupinu, za Rimljane
nikakvo nasilje nije bilo otro, nikakva nepravda niska. uvena "rimska
pravda" bila je pravda samo za Rimljane.
Jasno je da je takav stav bio mogu samo na temelju potpuno
materijalistike koncepcije ivota i civilizacije - materijalizam
nesuimnjivo prefinjen intelektualnim i estetskim ukusom, ali ipak stran
svim duhovnim vrijednostima. Rimljani, zapravo, nisu nikada spoznali
religiju. Njihovi tradicionalni bogovi bili su blijede imitacije grke
mitologije, puki bezbojni duhovi prihvaeni preutno zbog drutvene
konvencije. Ni na kakav nain tim bogovima nije bilo doputeno da se
mijeaju u "stvarni" ivot. Kad bi ih `konsultirali' oni su davali
62

proroanstva posredstvom svojih sveenika; ali od njih se nije nikada

oekivalo da ljudima nametnu moralne zakone niti da usmjeravaju
njihove aktivnosti.
To je bilo tlo iz kojeg je izrasla savremena zapadna civilizacija.
Ona je nesumnjivo primala mnoge druge utjecaje u toku svog razvoja i
naravno mijenjala i modificirala kulturno naslijee Rima u mnogom
pogledu. Ali ostaje injenica da se svemu to je danas realno u zapadnoj
etici i pogledu na svijet moe nai trag u staroj rimskoj civilizaciji. Kao
to je intelektualna i drutvena atmosfera starog Rima bila potpuno
utilitaristika i antireligiozna - premda ne uz otvoreno priznanje - takva
je i atmosfera savremenog Zapada. Nemajui dokaza protiv
transcendentalne religije, pa ak ne priznajui ni potrebu takvog dokaza,
savremena zapadna misao, mada tolerira a ponekad ak i naglaava
religiju kao drutvenu konvenciju, openito ostavlja transcendentalnu
etiku izvan granica praktinog razmatranja. Zapadna civilizacija
striktno ne porie Boga, ve jednostavno nema mjesta ni primjene za
njega u svom sadanjem intelektualnom sastavu. Ona je napravila vrlinu
od intelektualne ovjekove potekoe - njegove nemoi da shvati
totalitet ivota. Prema tome, savremeni zapadnjak e vjerovatno
pripisati praktinu vanost samo onim idejama koje su unutar vidokruga
empirikih znanosti ili se barem moe oekivati da utjeu na ljudske
drutvene odnose na opipljiv nain. A budui da pitanja postojanja
Boga prima facie (na prvi pogled) ne pripada nijednoj od tih dviju
kategorija, zapadni duh je, u naelu, sklon iskljuiti Boga iz sfere
praktinog promiljanja.
Postavlja se pitanje: kako je takav stav spojiv s kranskim
nainom miljenja? Zar se kranstvo - za koje se pretpostavlja da je
duhovni izvor zapadne civilizacije - ne temelji na transcendentalnoj
etici? Svakako. Meutim ne moe biti vee greke nego smatrati da je
zapadna civilizacija posljedica kranstva. Stvarne intelektualne temelje
savremenog Zapada treba traiti, kao to je ve spomenuto, u starom
rimskom poimanju ivota kao isto utilitarnom pothvatu bez ikakvih
nadnaravnih razmatranja. To se moe izraziti ovako: "Poto ne znamo
nita odreeno - tj. dokazivo znanstvenim eksperimentima ili
proraunima - o porijeklu ljudskog ivota i njegovoj sudbini poslije
63

tjelesne smrti, bolje je koncentrirati sve nae energije na razvoj naih

materijalnih i intelektualnih mogunosti ne doputajui da budemo
dovedeni u nepriliku transcendentalnom etikom i moralnim postulatima
utemeljenim na pretpostavkama koje se opiru znanstvenom dokazu.
Nema sumnje da je taj stav, tako karakteristian za savremenu zapadnu
civilizaciju, neprihvatljiv za kranstvo, kao to nije ni za islam, ali ni
za bilo koju drugu religiju, zato to je on nereligijski u samoj svojoj biti.
Zato je krajnje smijeno pripisivati praktina dostignua savremene
zapadne civilizacije pretpostavljenoj efikasnosti kranskih uenja.
Kranstvo je pridonijelo vrlo malo monom znanstvenorn i
materijalnom razvoju u kojem sadanja civilizacija Zapada nadmauje
sve druge. Naprotiv, ta dostignua su proizala iz dugotrajne
intelektualne borbe protiv kranske crkve i njezina pogleda na ivot.
Tokom dugih stoljea, duh Evrope je bio pritiskivan religijskim
sustavom, koji je oliavao prezir prema ljudskoj prirodi. Nota asketizma
koja proima Evanelje s kraja na kraj, zahtjev da se pasivno podnosi
uinjeno zlo i okree "drugi obraz", ocrnjavanje seksa kao neega
utemeljenog na padu Adama i Eve i njihova protjerivanja iz raja, "prvi
grijeh", i njihovo iskupljenje preko Kristova raspea - sve to vodi ka
tumaenju ljudskog ivota ne kao pozitivnog stupnja, nego skoro kao
nunog zla - kao "odgojne" zapreke na putu duhovnog progresa. Jasno
je da takvo vjerovanje ne daje prednost odlunim nastojanjima koja se
tiu ovosvjetskog znanja i poboljanja uvjeta zemaljskog ivota. I,
zaista, dugo je vremena intelekt Evrope bio priguen tim sumornim
poimanjem ljudskog postojanja. Za vrijeme Srednjeg vijeka, kada je
Crkva bila "svemona", Evropa nije imala vitalnosti i nikakve uloge u
podruju znanstvenog istraivanja. Ona je ak izgubila svaku stvarnu
vezu s filozofskim dostignuima Rima i Grke iz kojih je jedno bila
potekla evropska kultura. ovjekov razum se bunio vie puta; ali ga je
Crkva uvijek iznova obuzdavala. Povijest Srednjeg vijeka puna je
gorkih borbi izmedu genija Evrope i duha Crkve.
Osloboenje evropskog uma od intelektualnog ropstva, kojem
ga je bila podvrgla kranska crkva, desilo se u vrijeme renesanse, a
bilo je u velikoj mjeri posljedica kulturnih impulsa i ideja koje su Arapi,
tokom nekoliko stoljea, prenosili na Zapad.
64

Sve to je bilo najbolje u kulturi drevne Grke i kasnijeg

helenistikog razdoblja, Arapi su ponovo oivili u svojim uenjima i
unaprijedili u stoljeima nakon uspostavljanja ranog Islamskog carstva.
Ja ne tvrdim da je usvajanje helenistike misli bilo od neosporne koristi
Arapima i muslimanima openito - zato to to nije ni bilo. Ali, unato
svim potekoama koje je ta oivljena helenistika kultura mogla
izazvati muslimanima uvoenjem aristotelovskih i neoplatonistikih
pojmova u islamsku teologiju i pravnu znanost, ona je djelovala, preko
Arapa, kao golem stimulans evropskoj misli. Srednji je vijek opustoio
evropske proizvodne snage. Znanosti su stagnirale, carevala je
praznovjerica, drutveni ivot je bio primitivan i sirov u tolikoj mjeri da
je to danas teko pojmiti. U tom trenutku kulturni utjecaj islamskog
svijeta, prvo preko avanture kriarskih ratova na istoku i sjajnih
intelektualnih dostignua muslimanske panjolske i Sicilije na zapadu,
a kasnije preko rastuih komercijalnih odnosa to su ih uspostavile
republike enova i Venecija s Bliskim istokom - poeo je kucati na
zamandaljena vrata evropske civilizacije. Pred zaslijepljenim oima
evropskih uenjaka i mislilaca pojavila se jedna druga civilizacija profinjena, progresivna, puna strastvenog ivota i u posjedu kulturnih
blaga koje je Evropa bila davno zaboravila. Ono to su uradili Arapi,
bilo je puno vie od ponovnog oivljavanja drevne grke znanosti. Oni
su stvorili potpuno nov, svoj vlastiti znanstveni svijet i otvorili dotad
nepoznate puteve istraivanja i filozofije. Sve su to oni saopavali
razliitim kanalima zapadnom svijetu: nije nimalo pretjerano rei da
savremeno znanstveno doba u kojem sada ivimo nije inaugurirano u
gradovima kranske Evrope, nego u islamskim centrima kakvi su
primjerice: Damask, Bagdad, Kairo, Kordoba, Niapur, Samarkand.
Uinak tih utjecaja na Evropu bio je ogroman. S dolaskom
islamske civilizacije, novo intelektualno svjetlo pojavilo se na nebu
Zapada i proelo ga svjeim ivotom i eu za napretkom. Upravo
ocjenjujui njegovu vrijednost, evropski historiari nazivaju to
razdoblje preporoda renesansom - tj. "ponovnim roenjem". To je,
ustvari, bilo ponovno roenje Evrope kao takve.
Podmlaujua strujanja koja su izbijala iz islamske kulture,
omoguila su najboljim evropskim umovima da se s novim snagama
65

bore protiv pogubne premoi kranske Crkve. U poetku je ova borba

imala izgled reformskih pokreta koji su skoro simultano, izbijali u
raznim evropskim zemljama s ciljem prilagodavanja kranskog naina
miljenja novim zahtjevima ivota. Ovi pokreti su bili zdravi na svoj
nain i, da su naili na stvarni duhovni uspjeh, oni su mogli dovesti do
pomirenja znanosti s religioznom misli u Evropi. Ali, kao to se
dogodilo, teta koju je prouzrokovala srednjevjekovna Crkva, bila je
isuvie dalekosena da bi se mogla popraviti pukom reformom, koja je
povrh svega, brzo degenerirala u politike borbe izmedu zainteresiranih
grupa. Umjesto da bude istinski reformirano, kranstvo je bilo samo
gurnuto u defanzivan stav i postepeno prinueno da usvoji apologetski
tok. Crkva - kako katolika, tako i protestantska - nije stvarno odustala
ni od jedne od svojih mentalnih akrobacija, svojih neshvatljivih dogmi,
svog prezira ovog svijeta, svoje bezobzirne podrke nadlenim vlastima
na raun potlaenih masa ovjeanstva; ona je samo pokuavala
umanjivati ove krupne slabosti i objanjavati ih pomou praznih tvrdnji.
Nije onda nikakvo udo da je mo religijske misli, u toku decenija i
stoljea, postajala sve slabija u Evropi, sve dok u osamnaestom stoljeu
dominacija Crkve nije bila konano zbrisana Francuskom revolucijom i
njezinim drutvenopolitikim posljedicama u drugim zemljama.
U to doba, jo jednom, izgledalo je kao da je nova, obnovljena
civilizacija, osloboena mrtve ruke skolastike teologije Srednjeg
vijeka, imala priliku rasta u Evropi. Uistinu, koncem 18. i poetkom 19.
stoljea susreemo neke od najboljih i duhovno najjaih evropskih
linosti u domenu filozofije, umjetnosti, literature i znanosti. Ali, ovo
duhovno istinski religijsko poimanje ivota bilo je i ostalo ogranieno
na nekoliko pojedinaca. Velike evropske mase, nakon to su toliko dugo
bile zatvorene u religijskim dogmama, a koje nisu imale nikakve veze s
prirodnim tenjama ovjeka, nisu mogle nai, kad su jednom ti lanci bili
potrgani, i nisu ni nale svoj put k istinskoj religijskoj orijentaciji.
Moda je najvaniji intelektualni faktor koji je spreavao
religijsku obnovu Evrope, bio pojam Isusa Krista kao sina Boijeg.
Filozofski nastrojeni krani, naravno, nisu nikada tu ideju o sinstvu
uzimali u doslovnom smislu; oni su pod tim podrazumijevali
manifestaciju Boije Milosti u ovjeijem obliku. Ali, na nesreu, svako
66

nema filozofski naklonjen duh. Za pretenu veinu krana, izraz sin

imao je i ima sasvim izravno znaenje, iako je uvijek tome bio
pridruen neki mistian prizvuk. Za njih je Kristovo "Boije sinstvo"
sasvim naravno vodilo prema antropomorfnoj ideji Samog Boga, Koji
je poprimio oblik dobroudnog starca bujne bijele brade; a onaj oblik,
ovjekovjeen bezbrojnim slikama visoke umjetnike vrijednosti, ostao
je otisnut u podsvjesni duh Evrope. U vrijeme kad je ta crkvena dogma
gospodarila, u Evropi nije bilo sklonosti da se dovodi u pitanje taj
udan pojam. Ali, kad su intelektualni okviri Srednjeg vijeka bili
jednom slomljeni, mislei ljudi medu Evropljanima nisu se vie mogli
pomiriti s humaniziranim bogom - Ocem s druge strane, ta
antropomorfizacija je postala neoboriv faktor u popularnom pojmu
Boga. Nakon razdoblja prosvijeenosti, evropski mislioci su
instinktivno ustuknuli pred shvaanjem Boga kako je predstavljen u
uenjima Crkve; a poto je to shvaanje bilo jedino na koje su bili
naviknuti, oni su poeli odbacivati i samu ideju o Bogu, s tim i samu
religiju.
Pored toga, ar izvanrednog materijalnog napretka poeo je
usmjeravati ljude prema novim zanimanjima, pa je tako pridonosio
sljedeem religijskom vakuumu Zapada. U tom vakuumu razvoj
zapadne civilizacije poprimio je tragian obrat - tragian sa stajalita
bilo koga ko religiju smatra najsnanijom realnou u ljudskom ivotu.
Osloboen svog ranijeg ropstva trinitaristikom kranstvu, savremeni
zapadnjaki duh prekoraio je sve granice i postepeno se uanio u
odluni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtjeva u
odnosu na ovjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan
silama koje polau pravo na duhovni autoritet, Evropa je postala
ampion svega antireligijskog i u naelu i u akciji. Tako se ona okrenula
svom starom rimskom naslijeu.
Ne moe nas se okriviti za tvrdnju. da potencijalna
"superiornost" kranske vjere nad drugim vjerovanjima nije bila ta
koja je omoguila Zapadu da ostvari svoja sjajna materijalna
dostignua: jer ta sjajna dostignua su nezamisliva bez povijesne borbe
evropskih intelektualnih snaga protiv samih naela kranske crkve:

67

njegovo sadanje materijalistiko poimanje ivota je osveta Evrope za

kransku "duhovnost" koja se udaljila iz naravnih istina ivota.
Nije u okviru nae namjere ulaziti dublje u odnose izmeu
kranstva i savremene zapadne civilizacije. Samo sam pokuao
prikazati tri razloga, moda glavna razloga, zato je ta civilizacija tako
temeljito antireligijska u svojim poimanjima i metodama: jedan je
naslijee rimske civilizacije s njenim potpuno materijalistikim stavom
u pogledu ljudskog ivota i njegove inherentne vrijednosti; drugi,
pobuna ljudske naravi protiv kranskog prezira ovog svijeta i
potiskivanje prirodnih poriva i legitimnih tenji ovjeka (u suprotnosti s
tradicionalnim saveznitvom Crkve s nosiocima politike i ekonomske
moi i njenim hladnokrvnim sankcioniranjem svake eksploatacije koju
su nosioci moi mogli zamisliti); i, konano, antropomorfno poimanje
Boga. Ta pobuna protiv religije bila je potpuno uspjena - toliko
uspjena da su razne kranske sekte i crkve bile postepeno prinuene
prilagoavati neke svoje doktrine promijenjenim drutvenim i
intelektualnim uvjetima Evrope. Umjesto da utjee na drutveni ivot
svojih pripadnika i da ga oblikuje, to je prirodna dunost religije,
kranstvo se pomirilo s ulogom tolerantne konvencije i ogrtaa
politikih poduhvata. Za mase ono sada ima samo formalan smisao, kao
to je bio sluaj s bogovima starog Rima, kojima se nije doputalo niti
se pretpostavljalo da imaju bilo kakav realan utjecaj na drutvo. Bez
sumnje, ima jo uvijek mnogo pojedinaca na Zapadu koji osjeaju i
misle na istinski religijski nain i ine beznadne pokuaje da pomire
svoja vjerovanja s duhom svoje civilizacije; ali oni su samo izuzeci.
Prosjean zapadnjak - bio on demokrat ili faist, kapitalist ili komunist,
fiziki radnik ili intelektualac - zna za samo jednu pozitivnu "religiju", a
to je oboavanje materijalnog napretka, vjerovanje da nema drugog cilja
u ivotu osim da se upravo taj ivot ini neprestano lakim ili kako se
obino kae "neovisnim od Prirode". Hramovi te "religije" su gigantske
tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a
njezini su sveenici bankari, inenjeri, filmske zvijezde, industrijski
magnati, vrhunski sportisti. Neizbjean rezultat te udnje za moi i
uitkom, stvaranje je neprijateljskih skupina naoruanih do zuba i
odlunih da unite jedni druge kad god se njihovi interesi sukobe. Na
68

kulturnoj strani, rezultat je stvaranje ljudskog tipa ija je moralnost

ograniena samo na pitanja praktine koristi, a iji je najvii kriterij
dobra i zla materijalni uspjeh. U dubokom preobraaju kroz koji sada
prolazi drutveni ivot Zapada, taj novi utilitaristiki moral postaje sve
vie i vie oit. Sve vrijednosti koje imaju izravan utjecaj na materijalnu
dobrobit drutva - kao npr. tehnika djelotvornost, patriotizam, osjeaj
nacionalne pripadnosti itd., uzdiu se i esto apsurdno primjenjuju kod
vrednovanja ljudi; dok vrline koje su nedavno bile ocjenjivane s isto
etnikog stanovita, primjerice sinovljeva ljubav ili seksualna vjernost,
brzo gube svoju vanost - zato to one ne donose opipljivu, materijalnu
korist drutvu. Stoljee u kojem je insistiranje na snanim porodinim
vezama bilo odluno za blagostanje skupine ili roda, potiskuju, u
savremenom Zapadu, stoljee kolektivne organizacije u puno irim
okvirima. A u drutvu koje je bitno tehnoloko i koje se organizira
ubrzanim korakom na isto mehanikim linijama, ponaanje sina prema
ocu nije od velikog drutvenog znaaja, sve dok se te osobe vladaju u
granicama ope pristojnosti koje namee drutvo u odnosu izmeu
svojih lanova. Prema tome, zapadnjaki otac gubi sve vie i vie
autoritet u odnosu na svog sina, i sasvim logino, sin gubi potovanje
prema ocu. Njihovi meusobni odnosi polahko se prevladavaju, ine ih
zastarjelim postulatima mehaniziranog drutva koje ima tendenciju da
ukine sve privilegije jedne osobe u odnosu na drugu i - u loginom
razvoju te zamisli - isto tako privilegije usljed porodinih odnosa.
Uporedo s tim ide progresivno rastakanje "starog" seksualnog
morala. Seksualna vjernost i disciplina brzo postaju stvar prolosti
savremenog Zapada, jer su oni uglavnom bili motivirani etikom; a
etika promiljanja nemaju nikakav opipljiv, izravan utjecaj na
materijalno blagostanje drutva. I tako, disciplina u seksualnim
odnosima brzo gubi svoj znaaj i nadomjeta se "novom" moralnou
koja proglaava neogranienu individualnu slobodu ljudskog tijela. U
bliskoj budunosti jedino e seksualno ogranienje biti, u najboljem
sluaju, izvedeno iz razmatranja demografije i eugenike.
Nije bez interesa zapaziti kako je skicirana antropologijska
evolucija dovedena do svog logikog vrhunca u Sovjetskoj Rusiji, koja
na kulturnom planu ne predstavlja razvoj bitno razliit od ostatka
69

zapadnog svijeta. Naprotiv, izgleda da je komunistiki eksperiment

samo kulminacija i ispunjenje onih nesumnjivo antireligijskih i konano - antiduhovnih tendencija savremene zapadne civilizacije.
Moe ak biti da se sadanji otri antagonizam izmeu kapitalistikog
Zapada i komunizma, u svom korijenu, moe pripisati samo razliitom
koraku kojim ovi, bitno paralelni pokreti, napreduju prema zajednikom
cilju. Njihova unutarnja slinost e, nema sumnje, postojati sve vie
naglaena u budunosti: ali ak i sada je to vidljivo u temeljnoj
tendenciji kako zapadnog kapitalizma, tako i komunizma da potini
duhovnu individualnost ovjeka i njegovu etiku isto materijalnim
zahtjevima kolektivne mainerije zvane "drutvo", u kojem je individua
samo zubac na kotau.
Jedini mogui zakljuak je da civilizacija ove vrste mora biti
smrtni otrov za bilo koju kulturu utemeljenu na religijskim
vrijednostima. Na nae izvorno pitanje da li je mogue prilagoditi
islamski nain miljenja i ivljenja zahtjevima zapadne civilizacije, i
vice versa, treba dobiti negativan odgovor. U islamu, prvi i najvaniji
cilj je moralni razvoj ljudskog bia; i, prema tome, etiko promiljanje
potiskuje isto utilitarno. U savremenoj zapadnoj civilizaciji, poloaj je
upravo obrnut. Razmatranje materijalne koristi dominira svim
manifestacijama ljudske aktivnosti, a etika se protjeruje u mranu
pozadinu i osuuje na puko teorijsko postojanje bez i najmanje moi da
utjee na zajednicu. Govoriti o etici, u takvim okolnostima, nije daleko
od licemjerja; zato su intelektualno poteni savremeni zapadni mislioci
subjektivno opravdani ako, u svojim razmiljanjima o zapadnoj
civilizaciji, izbjegavaju svaku aluziju na nadnaravnu etiku. Kod manje
potenih - kao i kod oriih koji nisu potpuno odluni u svojim moralnim
stavovima - pojam nadnaravne etike preivljava kao neki iracionalni
faktor razmiljanja, slino kao to je matematiar prinuen operirati s
nekim "iracionalnim" brojevima, koji sami po sebi ne predstavljaju
nita opipljivo, ali su ipak potrebni za premoivanje praznine mate,
usljed strukturalnih ogranienja ljudskog duha.
Takav neodreen stav prema etici svakako je nespojiv s
religijskom orijentacijom i, prema tome, moralni temelj savremene
zapadne civilizacije nespojiv je s islamom.
70

Sve ovo nipoto ne iskljuuje mogunost da muslimani od

Zapada primaju neke irnpulse u podruju egzaktnih i primijenjenih
znanosti; ali njihovi kulturni odnosi trebaju poinjati i zavravati na toj
taki. Ii dalje i imitirati zapadnu civilizaciju u njezinu duhu, njezinu
nainu ivota i njezinoj drutvenoj organizaciji je nemogue a da se ne
zada fatalan udarac samom postojanju islama kao ideolokog pothvata.

71

O OPONAANJU1

Oponaanje, individualno ili drutveno, zapadnog naina ivota

od strane muslimana, nesumjivo je najvea opasnost za postojanje - ili
bolje rei - ponovno oivljavanje islamske civilizacije. Porijeklo te
kulturne bolesti (jedva da je mogue takvu pojavu drukije nazvati),
datira od unazad nekoliko desetljea i povezano je s oajem muslimana
koji su vidjeli materijalnu mo i progres Zapada i usporedili ga sa
alosnim stanjem svog vlastitog drutva. Iz muslimanskog
nepoznavanja pravih uenja islama - u velikoj mjeri usljed uskogrudog
stava tzv. uleme - proizala je ideja da muslimani ne mogu biti kadri
drati korak s progresom ostatka svijeta, ako se ne prilagode socijalnim
i ekonomskim pravilima Zapada. Muslimanski svijet je bio u stagnaciji:
mnogi su muslimani doli do zakljuka da islamski drutveni i
ekonomski sistem nije spojiv sa zahtjevima progresa i da, prema tome,
mora biti modificiran prema zapadnim uzorima. Ti se "prosvijeeni"
ljudi nisu brinuli da istrae u kolikoj je mjeri islam, kao uenje, bio
odgovoran za dekadenciju muslimana; oni nisu prestali istraivati
stvarnu ideologiju islama; oni su samo isticali, s pravom, da su uenja
njihovih savremenih teologa u veini sluajeva zapreka progresu i
materijalnom dostignuu. Ali, umjesto da usmjere svoju panju prema
originalnim izvorima - Kur'anu, sunnetu - oni su utke identificirali
islamski zakon, erijat, s okamanjenim fikhom naih dana, i ustvrdili da
je manjkav u mnogim aspektima; prema tome, oni su izgubili svaki
praktian interes za erijat kao takav i prognali ga u carstvo povijesti i
isto teorijskog udbenika. Na taj im je nain oponaanje zapadne
civilizacije izgledalo kao jedini put izlaska iz movare dekadence i
degeneracije muslimanskog svijeta. U svojim dobronamjernim ali
pogreno usmjerenim naporima, takvi "prosvijeeni" muslimani imali
su podrku, tokom prvih dviju dekada ovog stoljea, od drugorazrednog
Poglavlje iz knjige: ISLAM NA RASPUU, Muhammed Asad, prijevod s engleskog:
Hilmo erimovi, Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 2002. god.
1

72

apologetskog pisanja koje, je, dok otvoreno nije nijekalo praktina

uenja islama, pokuavalo pokazati da bi se njegova ideologija mogla
lahko potiniti socijalnim i ekonomskim koncepcijama zapadnog
svijeta. Muslimansko oponaanje zapadne civilizacije bilo je tako
naizgled opravdano i bio je poploan put za postupno naputanje
najelementarnijih drutvenih naela islama - uvijek pod izlikom
islamskog "progresa" - to danas obiljeava evoluciju nekoliko
najnaprednijih muslimanskih zemalja.
Beskorisno je dokazivati, kao to ine mnogi iz muslimanske
"inteligencije", da nema nikakvih duhovnih posljedica, ivjeli mi na
ovaj ili onaj nain, oblaili mi zapadnu odjeu ili onu naih predaka, bili
mi konzervativni u svojim obiajima ili ne. Takvo je rezoniranje do
kraja varljivo. Naravno, u islamu nema uskogrudnosti. Kao to je
reeno u prvom poglavlju, islam ovjeku doputa vrlo iroke granice
mogunosti sve dok on ne djeluje u suprotnosti s religijskiin propisima.
Ali, sasvim neovisno od injenice da su mnoge stvari koje su bitan dio
zapadne drutvene strukture - kao, naprimjer, slobodno i neogranieno
mijeanje spolova, ili interes (kamata) na kapital kao temelj ekonomske
aktivnosti2 - oito suprotstavljanje uenjima islama, priroeni karakter
zapadne civilizacije jasno iskljuuje, kao to sam pokuao pokazati,
religijsku orijenataciju u ovjeku. Samo vrlo povrni ljudi mogu
vjerovati da je mogue oponaati neku civilizaciju u njezinu vanjskom
izgledu a u isto vrijeme ne biti pod utjecajem i njezina duha.
Civilizacija nije prazan oblik, nego ivi organizam. im ponemo
usvajati vanjske oblike tog organizma, njegove unutarnje struje i
dinamiki utjecaji poinju djelovati u nama i oblikovati polahko,
neprimjetno, itav na mentalni stav.
Upravo potpuno razumijevajui tu istinu, Poslanik je rekao:
U pogledu potpune seksualne siobode, razuzdanosti i promiskuiteta koji je proeo
zapadno drutvo u toku prolih dekada, etiki pogled islama je oit i ne trai nikakav
daljnji komentar. to se tie ustanove interesa (riba) kao sastavnog dijela savremene
ekonomske aktivnosti, treba primijetiti da je posljednjih godina muslimanska
zajednica uinila veliki korak prema uspostavljanju bezinteresnog (beskamatnog)
bankarskog sistema i, prema tome, ekonomski sistem koji bi odgovarao zahtjevima
erijata.
2

73

"Onaj ko oponaa druge ljude, postaje jedan od njih." (Musned Ibn

Hanbel, Sunen Abu Davud). Taj opepoznati hadis nije samo moralna
zapovijest nego i objektivan iskaz injenice - u ovom sluaju, injenice
o neizbjenosti toga da muslimane asimilira bilo koja nemuslimanska
civilizacija koju oni oponaaju u njezinim vanjskim oblicima.
U ovom je pogledu teko vidjeti fundamentalnu razliku izmeu
"vanih" i "nevanih" aspekata drutvenog ivota. Sve je vano u ovom
kontekstu. Ne moe biti vee greke od pretpostavke da je, naprimjer,
odjea neto isto "vanjsko" i, prema tome, bez znaenja za
intelektualno i duhovno ovjekovo Ja. Odjea je openito posljedica
dugogodinjeg razvoja ukusa i ljudskih potreba. Moda odgovara
estetskim koncepcijama toga naroda i na taj nain njegovim
sklonostima. Ona je oblikovana i stalno se preoblikuje u skladu s
promjenama, kroz koje prolazi karakter i naklonosti ljudi. Zapadna
moda dananjice, naprimjer, potpuno odgovara intelektualnom i
moralnom karakteru savremenog Zapada. Usvajanjem zapadne odjee
umjesto svoje vlastite, musliman nesvjesno prilagoava svoje ukuse
ukusima Zapada i oblikuje svoje vlastito intelektualno i moralno ja na
takav nain da se ono konano "uklapa" u novu odjeu. A inei tako,
on dobrim dijelom odrie kulturne mogunosti otvorene njegovu
vlastitom narodu; on odrie njihove tradicionalne ukuse, njihovo
estetsko vrednovanje, njihove sklonosti i predrasude, a prihvaa
lakejstvo intelektualnog i moralnog robovanja stranoj civilizaciji.
Drugim rijeima, ako musliman oponaa odjeom, "kopira" manire i
nain ivota Zapada, on otkriva svoje sklonosti za tu civilizaciju, ma
kakve bile njegove izjave u pogledu njegovih pretenzija. Praktiki je
nemogue oponaati stranu civilizaciju a da se ne cijeni njezin duh. A
isto tako je nemogue cijeniti duh neke civilizacije koja je
suprotstavljena religijskom pogledu na ivot, a ostati dobar musliman.3
U ovom kontekstu, isto tako, italac se mora sjetiti da je ova knjiga pisana prije
skoro pet decenija. U to doba bilo je jo uvijek mogue da mnslimanska zajednica
sauva, zbog svog kulturnog dostojanstva, one tradicionalne elemente odjee i
openito vanjskog izgleda koji je razlikuje od zapadnog drutva. Meutim u
proteklom razdoblju muslimanski svijet je usvojio dobar dio zapadnih estetskih
utjecaja, uz posljedicu da je za mnoge muslimane, a naroito za obrazovane meu
3

74

Tendencija oponaanja neke strane civilizacije je neizbjeno

posljedica osjeanja inferiornosti. To, a nita drugo, problem je s
muslimanima koji oponaaju zapadnu civilizaciju. Oni usporeuju
njezinu mo i tehniku vjetinu kao sjajnu povrinu s tunom bijedom
islamskog svijeta; oni poinju vjerovati da u nae vrijeme ne postoji
drugi put osim zapadnog puta. Okrivljavati islam za nae vlastite
nedostatke je moda dana. U najboljem sluaju, nai tzv. intelektualci
usvajaju apologetski stav i pokuavaju uvjeriti sebe i druge da je islarn
kompatibilan sa usvajanjem zapadnih vrijednosti.
Da bi postigli obnovu svijeta islama, muslimani se moraju, prije
usvajanja bilo kakvih mjera reforme, potpuno osloboditi apologetskog
duha u odnosu na svoju religiju i drutvenu strukturu. Musliman mora
ivjeti uzdignute glave. On mora shvatiti da on jeste poseban i razliit
od ostatka svijeta, i on mora nauiti da bude ponosan to je razliit. On
mora nastojati sauvati tu razliku kao dragocjenu kvalitetu i izricati je
hrabro svijetu, umjesto da se za to opravdava i pokuava utonuti u druge
kulturne krugove. To ne znai da se muslimani moraju izdvojiti od
glasova koji dolaze izvana. Moe se u svako vrijeme primati nove,
pozitivne utjecaje od stranih civilizacija a da se nuno ne napusti svoja
vlastita. Primjer te vrste je bila evropska renesansa. Tamo smo vidjeli
kako brzo Evropa prihvaa arapske utjecaje u materiji i metodi uenja.
Ali ona nije nikada oponaala vanjski izgled i duh arapske kulture i nije
nikada rtvovala svoju vlastitu intelektualnu i estetsku nezavisnost. Ona
je koristila arapske utjecaje samo kao sredstvo da uini plodnim svoje
vlastito tlo, upravo kao to su Arapi, u svoje vrijeme, koristili
helenistike utjecaje.
U oba sluaja rezultat je bio duhovno obogaenje, snaan, nov
rast domae civilizacije, pune samopouzdanja i ponosa. Nijedna
civilizacija ne moe prosperirati, ak ni postojati, nakon to izgubi svoj
ponos i svoju vezu sa svojom vlastitom prolou.
Ali islamski svijet, s rastuom tendencijom u oponaanju
njima, dostignuta taka sa koje nema povratka. Za njih bi nastojanje da se vrate nainu
odijevanja i vanjskom izgledu prolih pokoljenja bilo samo jo jedan in sterilnog i
nedostojnog oponaanja, u ovom sluaju mrtve i nepovratne prolosti.

75

Zapada i tenjom za usvajanjem zapadne ideje i zapadnih ideala,

postupno prekida veze koje ga povezuju s vlastitom prolou i, prema
tome, gubi ne samo svoje kulturno nego i svoje duhovno korijenje. On
slii drvetu koje je bilo snano sve dok je bilo duboko ukorijenjeno u
tlo. Ali planinska bujica zapadne civilizacije je ogoljela to korijenje;
drvo polahko vehne zbog nedostatka hrane. Njegovo lie opada,
njegove grane odumiru. Na kraju je i samo stablo u opasnosti da se
srui.
Oponaanje zapadne civilizacije ne moe biti pravo sredstvo za
oivljavanje islamskog svijeta iz mentalne i drutvene obamrlosti
izazvane degeneracijom praktine religije u puki obiaj lien svakog
ivota i moralnog poriva. Gdje onda da muslimani trae duhovni
intelektualni podsticaj toliko potreban naim danima?
Odgovor je jednostavan kao to je jednostavno i pitanje: zaista,
on je ve sadran u pitanju. Islam, kao to sam ve ranije istaknuo vie
puta, nije samo "vjerovanje srca" nego i jasno definiran program
individualnog i drutvenog ivota. On moe biti razoren asimilacijom u
stranu kulturu koja ima bitno razliite moralne temelje. Isto tako, on
moe biti obnovljen onog trenutka kada se vrati svojoj vlastitoj
stvarnosti i kada mu se dadne vrijednost faktora koji odreuje i oblikuje
nau osobnu i drutvenu egzistenciju u svim njezinim aspektima.
Pod utjecajem novih ideja i proturjenih strujanja, tako
karakteristinih za razdoblje u kojem ivimo, islam vie ne moe sebi
dopustiti da ostane prazna forma. Njegov magini stoljetni san je
prekinut; on mora ustati ili umrijeti. Problem s kojim se muslimani
danas sueljavaju jeste problem putnika koji je doao na raspue. On
moe ostati tamo gdje se naao; to bi, meutim, znailo smrt
skapavanjem. Moe izabrati put koji nosi oznaku: "Prema zapadnoj
civilizaciji" - ali bi onda morao rei zbogom svojoj prolosti zauvijek!
Ili, moe izabrati drugi put, onaj nad kojim pie: "Prema realnosti
islama". Samo taj put moe odgovarati onima koji vjeruju u svoju
prolost i u mogunost njezine transformacije u ivu budunost.

76

DEDAL1

ULAZIM U KRIVUDAVE ULICE najstarijeg dijela Medine;

kameni kuni zidovi u sjeni, zastakljene loe i blakoni vise nad
sokacima koji lie na klance i mjestimino su tako uski da se dvoje
jedva moe mimoii; dolazim pred sivu, kamenu fasadu biblioteke koju
je prije stotinjak godina izgradio neki turski uenjak. U njenom
dvoritu, iza bronzane reetke kapije, primamljiva tiina. Prolazim
preko kamenom poploanog dvorita, pored osamljenog drveta to sa
svojim nepokretnim granama stoji usred njega i ulazim u nadsvoenu
dvoranu s vitrinama za knjige - hiljade rukom pisanih knjiga; meu
njima neki najrjei rukopisi za koje se zna u islamskom svijetu. Upravo
knjige poput ovih, dale su slavu islamskoj kulturi, slavu koja je
prohujala kao jueranji vjetar.
Dok gledam ove knjige u konim povezima, nesklad izmeu
muslimanskog juer i danas pogaa me kao bolan udarac...
ta te titi, sinko? Zato taj gorki izraz na tvome licu?"
Okreem se prema glasu - i gle, sjedei na ilimu u jednom
prozoru, s knjigom na koljenima, siuna figura mog starog prijatelja,
eika Abdullaha ibn Bulejhida. Njegove otre, ironine oi pozdravljaju
me toplim svjetlucanjem dok ljubim njegovo elo i sjedam pored njega.
On je najvei meu ulemom u Neddu i, uprkos izvjesnoj doktrinarnoj
skuenosti svojstvenoj pogledu vehabija, jedan je od najdubljih umova
koje sam sreo u muslimanskim zemljama. Njegovo prijateljstvo prema
meni mnogo je doprinijelo da mi ivot u Arabiji bude lagahan i prijatan,
jer u Ibn Saudovom kraljevstvu njegova rije se potuje vie nego bilo
ija osim Kraljeve. On zatvara svoju knjigu i privlai me k sebi
gledajui me ispitivaki.

Poglavlje iz knjige: PUT U MEKKU, Muhammed Asad, prijevod s engleskog Hilmo

erimovi, Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 1997. god.
1

77

Mislio sam, eie, koliko smo se mi muslimani udaljili od

ovoga" - i ja pokazah prema knjigama na policama - i doli do nae
sadanje bijede i degradacije."
Sinko moj", odgovori starac, mi samo anjemo ono to smo
posijali. Nekada smo bili veliki, a islam nas je uinio velikim. Bili smo
nosioci Objave. Sve dok smo ostali vjerni toj Objavi, naa srca su bila
inspirisana, a nai umovi rasvijetljeni; ali im smo zaboravili sa kakvim
ciljem nas je Svemogui bio obdario, pali smo. Mnogo smo se udaljili
od ovoga" - i eik ponavlja moj pokret rukom prema knjigama. - Zato
to smo se udaljili od onoga to nas je uio Poslanik - neka ga Bog
blagoslovi i da mu mir - prije trinaest vijekova..."
A kako ide tvoj rad?", ispituje on nakon stanke, jer zna da se
bavim studijama u vezi s ranom islamskom historijom.
Moram priznati, eie, ne sasvim dobro. Ne mogu da naem
mira u svom srcu, a ne znam zato. Tako sam se opet odao lutanju
pustinjom."
Ibn Bulejhid gleda u mene nasmijeenim oima - onim mudrim,
prodornim pogledom - i usukuje svoju naknivenu bradu: Duh treba da
ima svoje, a tijelo treba da ima svoje... Ti se mora oeniti."
Ja, naravno, znam da se enidba u Neddu smatra rjeenjem za
gotovo sve nevolje i tako ne mogu da se suzdrim od smijeha:
Ali, eie, ti dobro zna da sam se ponovo oenio tek prije
dvije godine i da mi se ove godine rodio sin."
Starac slijee ramenima: Ako je srce mukarca u miru s
njegovom enom, on ostaje kod kue koliko god moe. Ti nisi mnogo
kod kue... A, osim toga, nikada jo nije mukarac bio povrijeen ako
se oenio drugom enom." (On sam, usprkos svojih sedamdeset godina,
ima sada tri, a kau da najmlaa, s kojom se oenio tek prije nekoliko
mjeseci, ima jedva esnaest godina.)
Moda to", dodajem, ne vrijea mukarca da uzme drugu
enu, ali ta je sa prvom enom? Zar to ne vrijea nju?"
Moj sinko, ako ena dri itavo srce mukarca, on nee misliti
78

o drugoj enidbi, niti mu to treba. Ali ako njegovo srce nije potpuno s
njom - hoe li ona ita dobiti drei ga tako s pola srca samo za sebe?"
Na to vjerovatno nema odgovora. Islam preporuuje, bez
sumnje, jednoenstvo, ali doputa da mukarac uzme do etiri ene u
izuzetnim okolnostima. Mogli bismo se upitati zato takva sloboda nije
data i eni, ali odgovor je jednostavan. Uprkos spiritualnoj injenici
ljubavi koja je ula u ljudski ivot u toku razvoja ovjeka, osnovni
bioloki razlog za seksualni nagon je, kod obaju polova, raanje; dok
ena moe, u isto vrijeme, zaeti dijete samo od jednoga mukarca i
treba da ga nosi devet mjeseci prije nego to bude u stanju da zane
drugo, mukarac je tako graen da moe zaeti dijete svaki put kad
obljubi enu. Odatle, dok bi priroda bila samo rasipnika ako bi dala
poligamni instinkt eni, mukareva nesumnjiva poligamna naklonost
je, sa stanovita prirode, bioloki opravdana. Naravno, oito je da je
bioloki faktor samo jedan - i nipoto uvijek najvaniji - aspekt ljubavi;
ipak, on je osnovni faktor i, zato, odluujui u drutvenom
ustanovljenju enidbe kao takve. S mudrou koja uvijek potpuno
uzima u raun ljudsku prirodu, islamski zakon samo titi drutvenobioloku funkciju enidbe (to, naravno, ukljuuje i brigu za potomke),
doputajui da mukarac ima vie od jedne supruge a ne dozvoljavajui
eni da ima vie od jednog mua u isto vrijeme; spiritualni problem
enidbe, poto se ne moe mjeriti, van je odredaba zakona i preputen je
nahoenju partnera. Kad god je ljubav puna i potpuna, pitanje druge
enidbe se naravno ne pojavljuje ni kod jednog od njih; kad god mu ne
voli svoju enu svim svojim srcem, ali jo uvijek dovoljno da je ne eli
izgubiti, on moe uzeti drugu enu, uz uvjet da se prva slae s takvim
dijeljenjem osjeaja; ako ona ne moe da se s tim sloi, moe dobiti
razvod i slobodna je da se opet uda. U svakom sluaju - poto enidba u
islamu nije sakrament nego graanski ugovor - pribjegavanje razvodu je
uvijek otvoreno bilo kojem branom partneru, tim vie to sramote, koja
se drugdje vezuje uz razvod s veim ili manjim intenzitetom, nema u
muslimanskom drutvu (s mogunou izuzea indijskih muslimana, na
koje je u ovom pogledu uticao vjekovni kontakt s hinduskim drutvom
u kojem je razvod potuno zabranjen).
Sloboda koju islamski zakon doputa i mukarcu i eni da
79

ugovori ili raskine brak, objanjava zato blud smatra jednim od

najodvratnijih zlodjela, jer za takvu slobodu nikakav emocionalni niti
senzualni zaplet ne moe nikada posluiti kao izgovor. Tano je da su u
vijekovima muslimanskog nazadovanja drutveni obiaji desto
oteavali eni da ostvari svoje pravo razvoda onako slobodno kako je to
zakonodavac namjeravao; za ovo, meutim, ne treba kriviti islam nego
obiaje - upravo kao to obiaje, a ne islamsko pravo, treba okriviti za
izoliranost u kojoj se dri ena tako dugo u mnogim muslimanskim
zemljama, jer niti Kur'an niti ivotni primjer Poslanika ne prua
nikakvu osnovu za ovu praksu, koja je kasnije nala svoj put u
muslimansko drutvo iz Bizantije.
EIK IBN BULEJHID prekida moje razmiljanje znalaki:
Nema potrebe da uri s odlukom. Ona e ti doi, sinko, kad god bude
trebalo da doe".
BIBLIOTEKA JE TIHA; stari eik i ja smo sami u zasvoenoj
dvorani. Sa male damije u blizini ujemo poziv na akamski namaz, a
samo trenutak kasnije isti poziv odjekuje sa pet munara Poslanikove
damije koja, sada nama nevidljiva, dominira tako sveano i s tako
puno skladnog ponosa nad zelenom kupolom. Mujezin na jednoj munari
poinje svoj poziv: Allahu ekber... u dubokoj, tamnoj mol ljestvici,
polahko diui i sputajui u dugim lukovima zvuka: Bog je najvei,
Bog je najvei... Prije nego to je zavrio svoju prvu izreku, mujezin na
drugoj munari najblioj nama, upada, s neto viim tonom... najvei,
Bog je najvei! I dok na treoj munari isti zov raste polahko, prvi
mujezin je ve zavrio prvi stih i poinje - sada praen dalekim
kontrapunktnim glasovima prve izreke sa etvrte i pete munare - drugi
stih: Svjedoim da nema drugog Boga osim Allaha! - dok se glasovi
sa druge a zatim sa tree munare sputaju na mehkim krilima... i
svjedoim da je Muhammed Boji poslanik! Na isti nain, dok svaki
od mujezina ponavlja stih dva puta, poziv se nastavlja: Doite na
namaz, doite na namaz! Pourite vjenoj srei! Svaki glas kao da
budi druge i privlai ih blie sebi, samo da bi se on sam povukao i
preuzeo melodiju na drugom mjestu, nosei je tako do zakljunog stiha:
Bog je najvei, Bog je najvei! Nema drugog Boga osim Allaha!

80

Ovo zvuno sveano mijeanje i razdvajanje glasova ne lii ni

na kakvo ljudsko pjevanje. I dok mi se srce die u uzbuenoj ljubavi
prema ovome gradu i njegovim zvukovima, poinjem osjeati da su sva
moja lutanja uvijek imala jedan smisao: da shvatim znaenje ovoga
poziva...
Doite", kae eik Ibn Bulejhid, hajdemo u damiju na
akamski namaz!"
HAREM, ILI SVETA DAMIJA, u Medini dovedena je u svoje
sadanje stanje sredinom prolog stoljea, ali njeni dijelovi su mnogo
stariji - neki ak iz vremena egipatske mameluke dinastije, a neki jo i
stariji. Centralna dvorana, u kojoj se nalazi grob Poslanika, zahvata
tano isto tlo kao zgrada koju je podigao trei halifa, Osman, u sedmom
stoljeu. Iznad nje se die velika zelena kupola, ukraena s unutranje
strane ornamentima raskonih boja. Mnogobrojni redovi tekih
mramornih stubova nose krov i skladno dijele unutranjost. Mramorni
pod je prekriven skupocjenim ilimima. Izvanredno oblikovani
bronzani kandelabri ukraavaju sva tri mihraba, polukrune nie
usmjerene prema Meki i ukraene finim keramikim ploicama u
plavom i bijelom: jedan od tih mihraba je uvijek mjesto za imama koji
vodi dema'at u molitvi. Na dugim mesinganim lancima vie stotine
staklenih i kristalnih kugli; nou su one osvijetljene iznutra pomou
malih lampi s maslinovim uljem i ire mehko svjetlucanje preko redova
ljudi na namaz. Danju zelenkasti sumrak ispunjava damiju i ini je
slinom dnu nekog jezera; kao kroz vodu ljudske prilike promiu bosih
nogu preko ilima i mramornih ploa; kao razdvojen zidom vode, glas
imama zvui u vrijeme namaza s kraja prostrane dvorane, priguen i bez
odjeka.
Sami grob Poslanikov se ne vidi, jer je pokriven tekim
brokatnim zavjesama i zatvoren bronzanom reetkom koju je u
petanestom vijeku poklonio egipatski mameluki sultan Kait-bej. U
stvari, i nema nikakve grobne strukture, jer je Poslanik sahranjen ispod
zemljanog poda u samoj sobi male kue u kojoj je ivio i umro. Kasnije
je sagraen zid bez vrata oko kue, zatvarajui je tako od vanjskog
svijeta. Dok je Poslanik bio iv, damija je bila neposredno uz njegovu
81

kuu; u toku vijekova, meutim, ona je proirivana iznad i iza groba.

Dugi redovi prostiraa postavljeni su iznad ljunka otvorenog
pravokutnika u damiji; nizovi ljudi sjede na njima itajui Kur'an,
razgovarajui meusobno, razmiljajui ili jednostavno odmarajui se u
oekivanju akamskog namaza. Ibn Bulejhid kao da je izgubljen u tihoj
molitvi.
Iz daljine dolazi glas koji recitira, kao uvijek prije akamskog
namaza, odlomak iz Svete Knjige. Danas je to devedeset i esta sura prva objavljena Muhammedu - koja poinje rijeima: itaj, u ime
Gospodara tvoga koji stvara... Ovim rijeima Boji poziv doao je
prvi put Muhammedu u peini Hira blizu Meke.
On je molio u samoi, kao i esto ranije, molio za svjetlo i
istinu, kad se iznenada pred njim pojavio melek i naredio mu: itaj!"
A Muhammed, koji, kao veina ljudi iz njegove sredine, nije nikada
uio da ita a, povrh svega, nije znao ta se od njega oekuje da ita,
odgovori: Ja ne znam itati." Na to ga melek uze, pritisnu uza se tako
da je Muhammed osjetio da ga sva snaga naputa; onda ga pusti i
ponovi svoju naredbu: itaj!" Opet Muhammed odgovori: Ja ne znam
itati". Tada ga melek opet pritisnu dok nije klonuo i pomislio da e
umrijeti; jo jednom dode gromki glas: itaj!" A kad, po trei put,
Muhammed proapta u strahu Ja ne znam itati...", melek ga pusti i
progovori:
itaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara ovjeka
od zakvaka!
itaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji pouava peru,
pouava ovjeka onome to ne zna.."
I tako, aluzijom na ovjekovu razum, svijest i znanje, poe
objava Kur'ana, koja e se nastaviti u toku dvadeset i tri godine do
Poslanikove smrti u Medini u njegovoj ezdeset i treoj godini.
Ova pria o njegovom prvom doivljaju Objave podsjea, na
neki nain, na Jakobovo hrvanje s anelom kako je opisan u Knjizi
stvaranja. Ali dok se Jakob opirao, Muhammed se prepustio anelovom
82

zagrljaju sa strahom i zebnjom dok ga sva snaga nije napustila" i u

njemu nije ostalo nita osim sposobnosti da slua glas o kojem se vie
nije moglo rei da li dolazi spolja ili iznutra. On jo nije znao da e
otada morati da bude pun i prazan u isto vrijeme: ljudsko bie s
ljudskim tenjama i eljama i svijeu o svom vlastitom ivotu - a, u
isto vrijeme, pasivni instrument za prijem Objave. Neviena Knjiga
vjene istine - koja jedina daje smisao svim zamjetljivim stvarima i
zbivanjima - otvarala se pred njegovim srcem, ekajui da bude
shvaena; a bilo mu je reeno da ita iz nje svijetu kako bi drugi ljudi
mogli razumjeti ono to ne znaju i, zaista, ne mogu znati sami".
Silne posijedice ove vizije svladale su Muhammeda: on, kao
Musa pred goreim bunom, smatrao se nedostojnim uzvienog
poloaja poslanstva i drhtao je pri pomisli da je Bog mogao njega
izabrati. Kau da se vratio u grad svojoj kui i pozvao svoju enu
Hatidu: Pokrij me, pokrij me!" - jer se tresao kao grana na oluji. Ona
ga je zamotala u pokriva i njegovo drhtanje se postepeno smiri. Onda
joj on ispria ta mu se desilo i ree: Zaista, bojim se za sebe". Ali
Hatida, otroumnou koju samo ljubav moe dati, znala je odmah da
ga je bilo strah veliine zadatka koji je pred njim, i onda odgovori: Ne,
Boga mi! Nikada ti On ne bi nametnuo zadatak koji nisi u stanju da
izvri i nikada te On nee poniziti! Jer, vidi, ti si dobar ovjek;
ispunjava svoje dunosti prema svom rodu, pomae slabe, daruje
siromahe, dareljiv si prema gostima i pomae onima u pravoj
nevolji." Da bi ga utjeila, ona povede svog mua do Vereke, svog
uenog roaka koji je ve dugo godina bio kranin i, u skladu s
tradicijom, itao je Bibliju na hebrejskom; u to doba on je ve bio starac
i slijep. Hatida ree: O sine mog ujaka, posluaj ovog svog roaka!"
Kad je Muhammed ispriao ta je doivio, Vereka podie svoje ruke sa
strahopotovanjem i ree: To je bio Aneo Objave, onaj kojeg je Bog
slao svojim ranijim poslanicima. Oh, da mi je biti mlad! Da mi je
doekati i biti u stanju da ti pomognem kada te tvoj narod bude
progonio!"
Na to Muhammed upita u uenju: Zato bi me oni progonili?"
Mudri Vereka odgovori: Da, progonie te. Nikada jo nije
83

doao svome narodu ovjek s porukom slinom tvojoj a da nije bio

progonjen".
I stvarno su ga progonili, u toku trinaest godina, dok nije
napustio Meku i otiao u Medinu. Mekelije su uvijek bili tvrda srca...
ALI, KONANO, zar je tako teko shvatiti okrutnost srca
veine Mekelija koju su ispoljili kada su prvi put uli Muhammedov
poziv? Lieni svih spiritualnih potreba, oni su znali samo za praktine
tenje, jer su vjerovali da se ivot moe poboljati samo poveanjem
sredstava pomou kojih se moe ostvariti vanjska udobnost.
Takvom narodu pomisao da se mora bez kompromisa predati .
moralnom zahtjevu - jer islam, doslovno, znai samopredanost Bogu" mogla je izgledati sasvim nepodnoljivom. Uz to, Muhammedovo
uenje je ugroavalo ustaljeni red stvari i plemenske obiaje tako drage
Mekelijama. Kad je on poeo propovijedati Boju jedinost i proglasio
oboavanje idola za najvei grijeh, oni su u tome vidjeli ne samo napad
na svoja tradicionalna vjerovanja nego isto tako i pokuaj razaranja
drutvene slike njihovog ivota. Naroito im se nije svidjelo mijeanje
islama u ono to su oni smatrali isto svjetovnim" predmetima van
domaaja religije - kao ekonomija, pitanja drutvene jednakosti i
ponaanja ljudi openito - jer ovo mijeanje se nije sasvim slagalo s
njihovim poslovnim navikama, njihovom razuzdanou i njihovim
pogledima o plemenskoj koristi. Za njih, religija je bila lina stvar - vie
pitanje stava nego ponaanja.
Ovo je bilo upravo suprotno od onoga ta je arapski Poslanik
imao na umu kad je govorio o religiji. Po njegovom miljenju, drutveni
obiaji i ustanove i te kako ulaze u podruje religije, a on bi se sigurno
jako zaudio ako bi mu neko rekao da je religija stvar same line
savjesti i da nema nita s drutvenim ponaanjem. Upravo ova osobina
njegove Objave, vie nego ita drugo, uinila ju je tako neugodnom
paganskim Mekelijama. Da nije bilo njegovog mijeanja u drutvene
probleme, Poslanik bi vjerovatno bio manje odbojan. Bez sumnje, islam
bi im smetao utoliko to se njegova sutina sukobljava s njihovim
vlastitim vjerskim pogledima, ali bi ga oni najvjerovatnije podnosili
nakon malo poetnog gunanja - upravo kao to su podnosili, malo
84

ranije, sporadina propovijedanja kranstva - samo da je Poslanik

slijedio primjer kranskih sveenika i ograniio se na to da ljude
upuuje da vjeruju u Boga, da Mu se mole za spas i da se poteno
ponaaju u linom pogledu. Ali on nije slijedio kranski primjer i nije
se ograniio na pitanja vjerovanja, ritualnog i linog morala. Kako je
mogao? Zar mu nije Bog naredio da moli: Gospodaru na, daj nam
dobro na ovome svijetu kao i dobro na onom svijetu koji e doi?
U samoj strukturi kur'anske reenice dobro na ovome svijetu"
prethodi dobru na onom svijetu koji de doi"; prvo, zato to je ovjek
tako graen da prvo mora traiti zadovoljenje svojih fizikih, svjetovnih
potreba, da bi mogao sluati poziv duha i traiti dobro na drugom
svijetu. Muhammedova Objava nije postavljala spiritualnost kao neto
razdvojeno i suprotstavljeno fizikom ivotu; ona je poivala potpuno
na shvaanju da su duh i tijelo samo razliiti aspekti jedne te iste
stvarnosti - ljudskog ivota. Po prirodi stvari, on se nije mogao
zadovoljiti samo brigom o moralnom stavu
pojedinca, nego je morao teiti da ovaj stav prenese u odreeni
drutveni oblik koji e osigurati svakom lanu zajednice najevu
moguu mjeru fizikog i materijalnog blagostanja i, tako, najveu
priliku za spiritualni rast.
On je poeo govorei narodu da je akcija dio vjere, jer Boga se
ne tie samo ta neko vjeruje nego i ta radi - naroito ako se to tie i
drugih, a ne samo Njega. On je propovijedao, u najivljim slikovitim
prikazima koje mu je Bog stavio na raspolaganje, protiv tlaenja slabih
od strane jakih. On je iznio neuvenu tezu da su mukarci i ene jednaki
pred Bogom i da se sve vjerske dunosti i nade primjenjuju podjednako
na njih; on je ak iao tako daleko da izjavi, na uas svih paganskih
Mekelija, da je ena linost sama po sebi, a ne samo preko svoga
odnosa s mukarcem kao majka, sestra, supruga ili kerka, i da je zato
ovlatena da ima svoje vlasnitvo, da vodi poslove za svoj raun i da
raspolae svojom linou kod udaje! On je osudio sve hazardne igre i
sve oblike opijanja, jer, prema rijeima Kur'ana, veliko je zlo i neto
dobra u njima, ali je zlo vee od dobra. Povrh svega, on je ustao
protiv tradicionalnog iskoriavanja jednih od strane drugih, portiv
85

profita koji donose kamate na zajam, bez obzira na kamatnu stopu,

protiv privatnog monopola i ucjenjivanja, protiv poigravanja sa
potrebama drugih ljudi - ono to mi danas nazivamo pekulacijom,
protiv prosuivanja pod uticajem plemenski grupnih osjeaja - u
modernom jeziku, nacionalizma". U stvari, on je porekao bilo kakvo
moralno pravo plemenskim osjeajima i obzirima. U njegovim oima
jedini zakonit, to jest etiki dopustiv motiv za lokalno grupiranje, nije
sluajnost zajednikog porijekla nego slobodno, svjesno prihvatanje
zajednikog pogleda na ivot i zajedniko mjerilo moralnih vrijednosti.
U stvari, Poslanik je traio temeljitu reviziju gotovo svih
drutvenih shvaanja koja su dotad smatrana nepromjenljivim i zato,
kako bi se danas reklo, on je unio religiju u politiku"; sasvim
revolucionarna novost u ono doba.
Upravljai paganske Meke bili su uvjereni da su drutveni
obiaji, navike, miljenja i dogovori u kojima su odgojeni najbolje to
se moe zamisliti. Naravno, zato su odbijali Poslanikov pokuaj da
unese religiju u politiku, to jest da svijest o Bogu uini polaznom
takom drutvene promjene - i osudili ga kao nemoralnog,
buntovnikog i protivnog svim zakonima pristojnosti". I kada je
postalo oigledno da on nije samo sanjar nego da zna kako da
podstakne ljude na akciju, branitelji ustanovljenog poretka pribjegli su
otroj protuakciji i poeli progoniti njega i njegove sljedbenike...
Na ovaj ili onaj nain, svi poslanici su pobijali ustanovljeni
poredak" svoga doba, pa nije iznenaujue da su gotovo sve njih
progonili i ismijavali njihovi sunarodnici - a da posljednjeg od njih,
Muhammeda, na Zapadu ismijavaju jo i danas!
ODMAH POSLIJE AKAMSKOG NAMAZA, eik Ibn
Bulejhid postaje centar paljivog kruga beduina iz Nedda i graana
eljnih da iskoriste neto od njegove uenosti i mudrosti, dok je on sam
uvijek eljan da uje ta mu ljudi mogu rei o svojim doivljajima i
putovanjima po dalekim krajevima. Duga putovanja nisu nita neobino
meu Neddancima; oni sebe nazivaju ehl aidad", ljudi na devinom
sedlu, i mnogima od njih je sedlo blie nego postelja kod kue. Ono bez
sumnje mora biti mnogo blie i mladom beduinu Harbu koji je upravo
86

ispriao eiku ta mu se desilo na nedavnom putovanju u Irak, gdje je,

prvi put, vidio farandi - to jest, Evropljanina (koji ovaj naziv mogu
zahvaliti Francuzima s kojima su Arapi doli u dodir za vrijeme
krstakih ratova).
Reci mi, eie, zato farandi uvijek nose eir koji zasjenjuje
njihove oi? Kako onda mogu vidjeti nebo?"
To je upravo ono to oni nee da vide", odgovara eik
mirkajui prema meni. Moda se boje da ih pogled na nebo ne bi
podsjetio na Boga, a oni nee da ih se radnim danima podsjea na
Boga..."
Svi se smijemo, ali mladi beduin je uporan u svom traenju
znanja. Pa zato je onda Bog tako dareljiv prema njima i daje im
bogatstva koja uskrauje vjernicima?"
Ah, to je jednostavno, sinko. Oni oboavaju zlato i tako je
njihovo boanstvo u njihovim depovima... Ali ovaj moj prijatelj" - i on
stavlja ruku na moje koljeno - zna vie o farandima nego ja, jer on
potjee od njih; Bog - neka je slavljeno Njegovo ime - izveo ga je iz
mraka u svjetlo islama".
Je li to tako, brate? pita me eljni mladi beduin. Je li istina da
si ti bio farandi?" - i kad ja klimnih glavom, on proaputa: Neka je
hvaljen Bog, neka je hvaljen Bog, koji vodi onoga koga On hoe... Reci
mi, brate, zato farandi tako malo potuju Boga?"
To je duga pria", odgovaram, i ne moe se ukratko objasniti.
Sve to ti mogu sada rei je da je svijet faranda postao svijet Dedala,
blistavog, varljivog. Jesi li ikada uo za predskazanje naeg Poslanika
da e u neko kasnije doba veina naroda na svijetu slijediti Dedala
vjerujui da je on Bog?"
I dok on, s pitanjem u oima, gleda u mene, ja priam, s
vidljivim odobravanjem eika Ibn Bulejhida, predskazanje o pojavi toga
apokaliptikog bia, Dedala, koji e imati jedno oko, ali e biti
obdaren tajanstvenom snagom koju de mu Bog podariti. On e uti ta
se govori u najudaljenijem kutku Zemlje, a onim jednim okom vidjee
87

stvari koje se deavaju na beskrajnim udaljenostima; on e

letjeti oko Zemlje danima, postizae da se riznice zlata i srebra
iznenada pojavljuju ispod Zemlje, kia e padati i biljke rasti po
njegovoj zapovijesti, ubijae i opet oivljavati, tako da e svi oni ija je
vjera slaba vjerovati da je on sam Bog i klanjae mu se u oboavanju.
Ali onaj ija je vjera vrsta, itae ono to je zapisano plamenim
slovima na Dedalovom elu: Poricatelj Boga - i tako e znati da je on
samo varka da se ovjekova vjera stavi na kunju...
Dok moj prijatelj beduin gleda u mene iroko otvorenih oiju i
mrmlja Utjeem se Bogu", ja se okreem Ibn Bulejhidu:
Zar ova parabola, eie, nije prikladan opis moderne tehnike
civilizacije? Ona je jednooka", to jest, posmatra samo jednu stranu
ivota - materijalni napredak - a nije svjesna njegove duhovne strane.
Pomou svojih mehanikih uda ona omoguuje ovjeku da vidi i uje
daleko iznad svog prirodnog domaaja i da pokrije beskrajne udaljenosti
nezamislivom brzinom. Njena nauna saznanja omoguuju padanje
kie i rast biljaka" i otkrivaju neoekivana bogatstva ispod zemlje.
Njena medicina donosi ivot onima koji su ve osueni na smrt, dok
njeni ratovi i nauni uasi razaraju ivot. Njen materijalni napredak je
tako moan i tako blistav da oni slabe vjere poinju vjerovati da je ona
samostalno boanstvo, ali oni koji su ostali svjesni svoga Tvorca jasno
raspoznaju da oboavati Dedala znai nijekati Boga..."
Ima pravo, Muhammede, ima pravo!" uzvikuje Ibn Bulejhid,
uzbueno me lupkajui po koljenu. Nikada mi nije naum palo da na
predskazanje o Dedalu gledam u tom svjetlu, ali ti ima pravo!
Umjesto da shvatimo da je napredovanje ovjeka i porast bogatstva
dareljivost naeg Gospodara, sve vie ljudi u svojoj ludosti poinje
misliti da je to samo sebi cilj i dostojno oboavanja."
DA, MISLIM U SEBI, zapadnjak se stvarno predao oboavanju
Dedala. On je ve odavno izgubio svaku nevinost, svaku unutarnju
integraciju s prirodom. ivot mu je postao zagonetka. On je sumnjiav i
zato izoliran od svoga brata, usamljen. Da ne bi propao u ovoj
usamljenosti, on mora nastojati da vanjskim sredstvima ovlada ivotom.
88

injenica da je iv ne moe mu vie, sama po sebi, pruiti unutarnju

sigurnost; on se uvijek morao za nju boriti, muno, od trenutka do
trenutka. Poto je izgubio svaku metafiziku orijentaciuju i odluio da
ivi bez nje, on mora stalno za sebe iznalaziti mehanike saveznike;
odatle bjesomuna, oajnika jurnjava njegove tehnike. On svaki dan
iznalazi nove maine i svakoj od njih daje neto od svoje due da bi se
one borile za njegov opstanak. To one zaista rade, ali u isto vrijeme one
stvaraju za njega nove potrebe, nove opasnosti, nove strepnje i
neugasivu ed za novim, ipak umjetnim saveznicima. Njegova dua
gubi se u sve smionijem, sve fantastinijem, sve monijem radu
stvaralake maine, a maina gubi svoju pravu svrhu - da titi i
obogauje ljudski ivot - i razvija se u boanstvo samo za sebe, u
prodrljivog elinog Moloha. Sveenici i propovjednici ovog nezasitog
boanstva izgleda da nisu svjesni da je brzina modernog tehnikog
progresa rezultat ne samo pozitivnog rasta znanja nego isto tako i
duhovnog oaja i da velika materijalna dostignua u svjetlu kojih
zapadnjak proklamira svoju volju da ovlada prirodom su, u sutini,
defanzivnog karaktera; iza njihove blistave fasade vreba strah od
Nepoznatog.
Zapadna civilizacija nije bila u stanju da uspostavi ravnoteu
izmeu ovjekovih tjelesnih i drutvenih potreba i njegovih duhovnih
tenji; ona je napustila svoju prvobitnu etiku a da pri tome nije bila
kadra sama da izgradi bilo kakav drugi moralni sistem, makar teoretski,
koji bi se nametnuo razumu. Uprkos svim svojim dostignuima u
obrazovanju, ona nije bila u stanju da savlada naivnu spremnost
ovjekovu da bude lahak plijen bilo kakve parole, koliko god apsurdne,
koju spretni demagozi mogu da zamisle. Ona je podigla tehniku
organiziranja" do nivoa fine umjetnosti - pa ipak nacije Zapada
svakodnevno ispoljavaju svoju krajnju nesposobnost da kontroliraju sile
koje njihovi uenjaci oslobaaju, i ve su dostigli taku gdje oigledno
neograniene znanstvene mogunosti idu ruku pod ruku sa iroko
rasprostranjenim haosom. Bez bilo kakve prave religiozne orijentacije,
zapadnjak ne moe imati moralne koristi od svjetla znanja koje njegova
- bez sumnje velika - nauka zrai. Na njega se mogu primijeniti rijei
Kur'ana:
89

Slini su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli

njihovu okolinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni
nita ne vide! Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste."
Pa ipak, u osornosti svoje sljepoe, zapadnjaci su uvjereni da de
upravo njihova civilizacija donijeti svjetlo i sreu svijetu... U
osamnaestom i devetnaestom stoljeu oni su mislili da proire
Evanelje kranstva po itavom svijetu; ali sada kad se njihov
religiozni ar ohladio toliko da religiju smatraju samo smirujuom
muzikom podlogom - kojoj je doputeno da prati ali ne da ima uticaj
na stvarni" ivot - oni su poeli umjesto toga da ire materijalistiko
Evanelje zapadnjakog naina ivota", vjerovanje da se svi ljudski
problemi mogu rijeiti u tvornicama, laboratorijama i za statistikim
stolovima.
Tako je Dedal doao do izraaja...
DUGA UTNJA. Onda opet progovara eik: Je li te, sinko,
shvaanje ta znai Dedal navelo da prigrli islam?"
Na neki nain, mislim, da je to moralo biti, ali to je bio samo
posljednji korak."
Posljednji korak... Da, ti si mi jednom priao o svom putu u
islam - ali kada i kako ti je, u stvari, postalo jasno da bi islam mogao
biti tvoj cilj?"
Kada? Da se prisjetim... Mislim da je to bilo jednog zimskog
dana u Afganistanu, kad mi je konj izgubio potkovicu pa sam morao
traiti kovaa u nekom selu van moga puta; tamo mi je jedan ovjek
rekao: pa ti si musliman, samo ti to sam jo ne zna..." Bilo je to oko
osam mjeseci prije nego sam prihvatio islam... Bio sam na putu od
Herata u Kabul..."
BIO SAM na putu od Herata u Kabul i jahao sam, u pratnji
Ibrahima i jednog afganistanskog konjanika, kroz snijegom zametene
planinske doline i prijelaze Hindukua, u centralnom Afganistanu. Bilo
je hladno i snijeg je blistao, a na sve strane uzdizale su se strme planine,
crne i bijele.
90

Bio sam tuan i, u isto vrijeme, udno sretan toga dana. Bio sam
tuan zato to su ljudi s kojima sam ivio u nekoliko posljednjih
mjeseci izgledali razdvojeni neprozirnim velovima svjetla i snage to im
ih je njihova vjera mogla dati; bio sam sretan zato to su svjetlo i snaga
vjere bili tako blizu mojih oiju kao bijele i crne planine - gotovo da se
rukama mogu taknuti.
Moj konj poe hramati i neto zveknu na njegovom kopitu;
eljezna potkovica je olabavila i drala se samo na dva klinca.
Ima li negdje u blizini selo gdje bismo mogli nai kovaa?"
upitah naeg afganistanskog pratioca.
Selo Deh-Zangi je jedva nekoliko kilometara odavde. Tamo
ima kova a Hakim Hazradata ima svoju kulu tamo."
I tako odjahasmo u Deh-Zangi preko blistavog snijega, polahko
kako ne bismo umorili moga konja. Hakim, guverner pokrajine, bio je
mlad ovjek niskog stasa i vesela lica - prijazan ovjek koji je bio
radostan da ima stranog gosta u usamljenosti svoje skromne kule. lako
bliski roak kralja Amanullaha, on je bio jedan od najskromnijih ljudi
koje sam sreo u Afganistanu. Prinudio me da ostanem kod njega dva
dana.
Uveer drugoga dana sjeli smo kao i obino za obilnu veeru, a
poslije toga nas je zabavljao neki ovjek iz sela baladama koje je pjevao
uz pratnju lutnje s tri ice. Pjevao je na pata jeziku - jeziku koji nisam
razumijevao - ali neke perzijske rijei koje je upotrebljavao ivo su se
isticale u toploj, ilimima zastrtoj sobi i hladnom bljesku snijega koji je
dopirao kroz prozore. On je pjevao, sjeam se, o Davidovoj borbi sa
Golijatom - o borbi protiv grube sile - pa iako nisam mogao sasvim
slijediti rijei pjesme, tema mi je bila jasna; poinjala je u poniznosti,
zatim se dizala u silovitom usponu strasti do zavrnog, trijumfalnog
uzvika.
Kad se balada zavri, Hakim primijeti: David je mali, ali je
njegova vjera bila velika..."
Ne mogoh se suzdrati da ne dodam: A vas je mnogo, ali je
91

vaa vjera mala."

Moj domain me pogleda sa uenjem i, zbunjen onim to sam
gotovo nehotino rekao, poeh se opravdavati. Moje objanjenje
poprimi oblik bujica pitanja:
Kako se desilo da ste vi, muslimani, izgubili samopouzdanje
koje vam je nekad omoguilo da proirite svoju vjeru, za manje od sto
godina, od Arabije na zapad do Atlantika i na istok duboko u Kinu - a
sada se predajete tako lahko, tako nemono, mislima i obiajima
Zapada? Zato ne moete vi, iji su preci osvijetlili svijet znanou i
umjetnou u vrijeme kada je Evropa leala u mraku, dubokom
barbarizmu i neznanju, skupiti toliko hrabrosti da se vratite svojoj
vlastitoj, blistavoj vjeri? Kako to da je onaj Atatrk, taj beznaajni
maskarader koji porie sve vrijednosti islama, postao za vas musliman
simbol muslimanskog preporoda?"
Moj domain je ostao bez rijei. Vani je poeo padati snijeg.
Opet osjetih onaj val pomijeane tuge i sree koji sam osjetio primiui
se Deh-Zangiju. Osjeao sam minulu slavu i sadanji sram koji je
obuzimao ove kasne sinove jedne velike civilizacije.
Reci mi - kako je dolo do toga da je vjera vaeg Poslanika i
sva njena jasnoa i jednostavnost sahranjena pod krom jalovih
mudrovanja i cjepidlaenja vaih skolastika? Kako se desilo da vai
prinevi i veliki zemljoposjednici uivaju u bogatstvu i luksuzu dok
toliko njihove brae muslimana trpi neizrecivo siromatvo i prljavtinu iako je va Poslanik nauavao da niko ne moe sebe nazvati vjernikom
ako obilato jede, a njegov susjed ostaje gladan?" Moete li mi objasniti
zato ste odgurnuli enu u pozadinu svog ivota - iako su ene oko
Poslanika i njegovih ashaba imale tako velikog uea u ivotu svojih
mueva? Kako je dolo do toga da su mnogi od vas muslimana
neznalice, a tako mali broj zna jedva itati i pisati - iako je va Poslanik
objavio da je tenja za naukom najsvetija dunost svakog muslimana i
muslimanke" i da je nadmonost uenjaka nad onim koji je samo
poboan kao nadmonost punog Mjeseca nad ostalim zvijezdama?"
Jo uvijek je moj domain zurio u mene bez rijei i ja poeh
92

misliti da ga je moj ispad duboko uvrijedio. ovjek s lutnjom, ne

razumijevajui dovoljno perzijski da bi me mogao slijediti, gledao je sa
uenjem stranca koji sa toliko strasti govori Hakimu. Konano, Hakim
privi uza se svoj iroki, uti ogrta od ovijeg krzna, kao da mu je
hladno, pa proapta:
Pa - vi ste musliman..."
Ja se nasmijah i odgovori: Ne, ja nisam musliman, ali sam
vidio toliko mnogo ljepote u islamu da me ponekad ljuti kad vas gledam
kako je rasipate... Oprostite mi ako sam govorio otro. Nisam govorio
kao neprijatelj".
Ali moj domain zatrese glavom. Ne, tako je kako sam rekao!
Vi ste musliman, samo vi to ni sami ne znate... Zato ne izgovorite, sada
i ovdje: Ehedu en la ilahe illallah, we ehedu enne Muhammeden
abduhu weresuluhu - Svjedoim da nem drugog Boga osim Allaha i da
je Muhammed Boiji rob i Boiji poslanik" i postanete musliman
stvarno, kao to ste ve u svom srcu? Recite to, brate, recite to sada, i ja
du sutra ii s vama u Kabul i povesti vas do emira, a on e vas primiti
otvorenih ruku kao jednog od naih. On e vam dati kue, vrtove i
stado, a mi emo vas voljeti. Recite to, brate..."
Ako to ikada stvarno izgovorim, to e biti radi mira moga duha,
a ne za ljubav emirovih kua i vrtova."
Ali", insistirao je on, vi ve znate mnogo vie o islamu nego
veina nas! ta je to to vi jo niste shvatili?"
To nije pitanje shvaanja. To je vie pitanje uvjerenja;
uvjerenja da je Kur'an stvarno Boija rije, a ne samo briljantna
tvorevina velikog ljudskog uma..."
Ali rijei mog afganistanskog prijatelja nikada me potpuno nisu
napustile u sljedeim mjesecima.
Iz Kabula sam jahao sedmicama kroz juni Afganistan - kroz
stari grad Gaznu, iz kojega je prije gotovo hiljadu godina veliki
Mahmud krenuo na svoje osvajanje Indije; kroz egzotini Kandahar,
gdje ste mogli vidjeti najee ratnike na itavom svijetu; kroz pustinje
93

afganistanskog jugozapadnog podruja; nazad do Herata, gdje je poelo

moje afganistansko putovanje.
Bila je 1926. godina, potkraj zime, kada sam napustio Herat na
prvom koraku svog drugog putovanja kui, koje me je trebalo dovesti
vozom od afganistanske granice do Marva u ruskom Turkestanu, do
Samarkanda, Buhare i Takenta, a odatle kroz turkmenske stepe do
Urala i Moskve.
Moj prvi (i najtrajniji) dojam iz sovjetske Rusije - na
eljeznikoj stanici Marv - bio je ogroman, lijepo izveden plakat koji
prikazuje mladog proletera u plavom radnom odijelu kako nogom gura
nekog smijenog gospodina bijele brade, obuenog u lepravu odjeu, iz
oblacima prekrivenog neba. U legendi na ruskom ispod plakata pisalo
je: Ovako su radnici Sovjetske Unije istjerali boga iz njegovog neba!
Izdanje Udruenja bezbonika Saveza Sovjetskih Socijalistikih
Republika."
Tako slubeno sankcionirana antireligiozna propaganda isticala
se svugdje; na javnim zgradama, na ulicama i, naroito, u blizini
bogomolja. U Turkestanu, to su, naravno, veinom bile damije. Iako
zajednike molitve nisu bile izriito zabranjene, vlasti su inile sve da
odvrate od uestvovanja u njima. esto su mi govorili, naroito u
Buhari i Takentu, da policijski agenti zapisuju imena svih koji ulaze u
damiju; primjerci Kur'ana se plijene i unitavaju, a omiljena zabava
mladih bezbonika je da bacaju svinjske glave u damije; zaista
draesan obiaj.
S osjeanjem olakanja preao sam poljsku granicu nakon
nekoliko sedmica putovanja kroz azijsku i evropsku rusiju. Otiao sam
pravo u Frankfurt i pojavio se u sada ve mi bliskoj sredini svoga lista.
Nije mi trebalo dugo da ustanovim da je za vrijeme moga odsustva
moje ime postalo uveno i da su me sada smatrali jednim od
najsitaknutijih dopisnika centralne Evrope. Neki od mojih lanaka,
naroito oni u vezi sa zamrenom religioznom psihologijom Iranaca,
privukli su panju istaknutih orijentalista i dobili vie nego prolazno
priznanje. Na osnovu tih dostignua bio sam pozvan da odrim niz
predavanja na Geopolitikoj akademiji u Berlinu, gdje mi rekoe da se
94

nikada ranije nije desilo da se ovjeku moje dobi (nisam jo imao ni

dvadeset i est godina) prui takva ast. Drugi lanci od openitog
interesa bili su objavljeni, uz dozvolu Frankfurter Zeitunga, u mnogim
listovima; jedan lanak, saznao sam, bio je objavljen gotovo trideset
puta. Sve u svemu, moja iranska lutanja bila su izvanredno unosna.
U TO VRIJEME sam se oenio sa Elzom. Dvije godine moga
odsustva iz Evrope nisu oslabile nau ljubav nego ak ojaale i sa
sreom koju nikada prije nisam osjeao odbijao sam njena strahovanja o
velikoj razlici u naim godinama.
Ali kako se moe oeniti sa mnom?" prepirala se ona. Nema
jo ni dvadeset i est, a ja imam preko etrdeset godina. Razmisli o
tome: kada ti bude imao trideset, j a du imati etrdeset i pet, a kada ti
imadne etrdeset ja u biti stara ena..."
Smijao sam se: ta to smeta? Ja ne mogu zamisliti budunost
bez tebe."
Konano je popustila.
Nisam pretjerivao kada sam rekao da ne mogu zamisliti
budunost bez Elze. Njena ljepota i njena instinktivna draest toliko su
me neodoljivo privlaile da nisam ak mogao pogledati ni jednu drugu
enu, a njeno osjeajno razumijevanje onoga to traim od ivota
osvjetljavalo je moje vlastite nade i elju i inilo ih stvarnijim i
uhvatljivijim nego to bi ih moglo ikada uiniti moje vlastito miljenje.
Jednom prilikom - moralo je to biti nekoliko dana nakon to
srno se uzeli - ona primijeti: Kako je udno da ti potcjenjuje
misticizam u religiji... Ti si sam mistik - ulna vrsta mistika, prua
svoje prste prema ivotu oko sebe, vidi zamrene, mistine oblike u
svakodnevnim stvarima - u mnogim stvarima koje drugim ljudima
izgledaju sasvim obine... Ali onoga trenutka kada se okrene religiji, ti
si sami mozak. Kod veine ljudi to je upravo obratno..."
Ali Elza nije bila stvarno zbunjena. Ona je znala za im teim
kad sam joj govorio o islamu, pa iako ona nije, moda, osjeala istu
potrebu kao ja, njena ljubav je nagonila da uestvuje u mom traganju.
95

esto bismo itali Kur'an zajedno i raspravljali o njegovim

idejama; Elza je, kao i ja, bivala sve vie impresionirana unutarnjom
povezanou njegovih moralnih uenja i praktinih uputa. Prema
Kur'anu, Bog nije pozivao ovjeka na slijepu pokornost nego se vie
obraao njegovom razumu; On nije stajao po strani ovjekove sudbine
nego je bio blie nego vaa ila kucavica na vratu", On nije povlaio
nikakvu graninu liniju izmeu vjere i drutvenog ponaanja a, to je
moda bilo najvanije, On nije poinjao s aksiomom da je ivot
optereen sukobom izmeu materije i duha i da put prema Svjetlu
zahtijeva oslobaanje due od okova tijela. Svaki oblik nijekanja ivota
i samouguivanja strasti muenjem tijela Poslanik je osudio u izrekama
kao: Asketizam nije za nas" i Nema odricanja ovog svijeta u islamu."
Ljudska elja da ivi ne samo da je priznata kao pozitivan, koristan
instinkt nego je isto tako obdarena svjetou etike postavke. ovjek se,
u stvari, ui: Ti ne samo da moe potpuno koristiti svoj ivot, nego si
obavezan da tako radi.
Cjelovita slika islama pojavljivala se s takvom konanou i
odlunou koja me ponekad zapanjivala. Ona je poprimala oblik nekim
procesom koji se gotovo mogao opisati kao neka vrsta duevne osmoze
- to jest, bez ikakvog svjesnog napora s moje strane da sastavim i
sistematiziram" mnoge fragmente znanja na koje sam naiao za
vrijeme protekle etiri godine. Vidio sam pred sobom neto kao
savreno arhitektonsko djelo, sa svim njegovim elementima skladno
zamiljenim da upotpune i potpomognu jedan drugog, bez iega
suvienog, bez ikakvog nedostatka - ravnotea i mir to vam daje
osjeaj da je sve u shvaanjima i postavkama islama na svom pravom
mjestu".
Prije trinaest stoljea jedan ovjek je ustao i rekao: Ja sam samo
smrtnik; ali On koji je stvorio svemir zapovjedio mi je da vam donesem
Njegovu Objavu. Da biste mogli ivjeti u skladu s planom Njegovog
stvaranja, On mi je naredio da vas podsjetim na Njegovo postojanje,
svemo i sveznanje i da vam pruim program ponaanja. Ako prihvatite
ovo podsjeanje i ovaj program, slijedite me. Ovo je bila sutina
Muhamedove poslanike misije.

96

Drutvena ema koju je on iznosio takve je jednostavnosti da ide

zajedno samo sa stvarnom velianstvenou. Ona poinje od postavke
da su ljudi bioloka bia, s biolokim potrebama, i da ih je Tvorac tako
uvjetovao da moraju ivjeti u skupinama da bi mogli potpuno
zadovoljiti svoje psihike, moralne i intelektualne zahtjeve; ukratko, oni
su ovisni jedni od drugih. Stalnost uspona duhovnog rasta linosti
(osnovni cilj svake religije) zavisi od toga da li ga pomau, ohrabruju i
tite ljudi oko njega koji, naravno, oekuju istu saradnju od njega. Ova
ljudska meuzavisnost je bila razlog zbog koga u islamu religija nije
mogla biti odvojena od ekonomije i politike. Da uredi praktine ljudske
odnose na takav nain da svako nae to je mogue manje prepreka a
to je mogue vie ohrabrenja u razvoju svoje linosti - to i nita drugo
je islamska zamisao prave funkcije drutva. Tako je bilo samo prirodno
da se sistem koji je proglasio poslanik Muhammed u dvadeset i tri
godine svoga poslanstva odnosi ne samo na duhovne stvari nego prua i
okvir za sve individualne i drutvene aktivnosti. On nudi koncept ne
samo individualnog potenja, nego isto tako i uravnoteenog drutva
koje treba da izazove takvo potovanje. On prua osnovne linije
politike zajednice - samo obrise, poto su detalji ovjekovih politikih
potreba vremenski uslovljeni i zato promjenljivi - kao i emu linih
prava i drutvenih dunosti kod kojih je injenica historijske evolucije
kako treba predviena. U ivotu i svim njegovim vidovima, moralnim i
fizikim, individualnim i zajednikim; problemi tijela i duha, seksa i
ekonomije imaju, zajedno s problemima teologije i oboavanja, svoje
legitimno mjesto u Poslanikovim uenjima i nita to se odnosi na ivot
ne izgleda beznaajno a da ne bi bilo uvueno u sferu vjerske misli ak ne ni takva svjetovna" pitanja kao to je trgovina, nasljede, pravo
vlasnitva ili posjedovanja zemlje.
Sve odredbe islamskog prava su zasnovane s ciljem jednake
koristi za sve lanove zajednice, bez obzira na roenje, rasu, spol ili
raniju drutvenu pripadnost. Nikakva posebna prava nisu rezervirana za
osnivae zajednice ili njegove potomke. Vii i nii su, u drutvenom
smislu, nepostojei izrazi, a niti postoji koncept klase. Sva prava,
dunosti i mogunosti primjenjuju se jednako na sve koji pripadaju
islamu. Nije potreban sveenik da posreduje izmeu ovjeka i Boga jer
97

On zna ta lei otvoreno u njihovim rukama kao i ono to skrivaju

iza svojih lea." Ne priznaje se druga odanost osim odanosti Bogu,
Njegovom Poslaniku, roditeljima i zajednici koja ima za cilj
uspostavljanje Boije milosti na Zemlji; to iskljuuje onu vrstu odanosti
koja kae bilo pravo, bilo krivo, moja zemlja" ili moja nacija". Da bi
objasnio ovaj princip, Poslanik je vrlo naglaeno rekao u vie prilika:
Ne pripada nama onaj koji proglaava dobro plemenske
pripadnosti; ne pripada nama onaj ke se bori za stvar plemenske
pripadnosti; ne pripada nama onaj ko umre za ljubav plemenske
pripadnosti."
Prije islama, sve politike organizacije - ak i one na teokratskoj
ili poluteokratskoj bazi - bile su ograniene uskim konceptima plemena
i plemenske homogenosti. Odatle boanski kraljevi starog Egipta nisu
nita mislili van horizonta Nilske doline i njenih stanovnika, a u ranoj
teokratskoj dravi Jevreja, kad je bilo zamiljeno da Bog vlada,
neizbjeno je to bio bog Djece Izraela. U strukturi kur'anske misli, s
druge strane, razmatranju porijekla ili plemenske pripadnosti nije bilo
mjesta. Islam je pretpostavljao cjelovitu politiku zajednicu koja rui
konvencionalne podjele na osnovu roda, plemena i rase. U ovom
pogledu, islam i kranstvo, moglo bi se rei, imali su isti cilj: zastupaju
meunarodnu zajednicu ljudi ujedinjenih njihovom pripadnou
zajednikom idealu; meutim, dok se kranstvo zadovoljilo samo
moralnim zastupanjem ovoga principa i, savjetujui svojim
sljedbenicima da caru daju njegovo, ograniilo svoj univerzalni poziv
na duhovnu sferu, islam je iznio pred svijet viziju politike organizacije
u kojoj bi svijest o Bogu bila glavni izvor ovjekovog praktinog
ponaanja i jedina osnova svih drutvenih ustanova. Zato ispunjavajui ono to kranstvo nije ispunilo - islam je otvorio novo
poglavlje u razvoju ovjeka: prvi sluaj otvorenog, ideolokog drutva,
nasuprot zatvorenim, rasno ili geografski ogranienim drutvima
prolosti.
Poruka islama zamislila je i ostvarila u praksi civilizaciju u kojoj
nije bilo nikakva mjesta za nacionalizam, nikakvih posebnih interesa,
nikakve klasne podjele, nikakve crkve, nikakvog sveenstva, nikakvog
nasljednog plemstva, u stvari, nikakvih nasljednih funkcija uope. Cilj
98

je bio uspostavljanje teokratije u odnosu na Boga i demokratije izmeu

ovjeka i ovjeka. Najvanije svojstvo te nove civilizacije - svojstvo
koje je razlikuje od svih drugih pokreta u ljudskoj historiji - bila je
injenica da je ona bila koncipirana pomou voljnog pristanka i izrasla
na voljnom pristanku zainteresiranih ljudi. Ovdje drutveni progres nije
bio, kao u svim drugim zajednicama i civilizacijama poznatim u
historiji, rezultat pritiska i protupritiska suprotstavljenih interesa, nego
sastavni dio izvornog ustava". Drugim rijeima, iskren drutveni
ugovor lei u korijenu stvari; ne kao govorna fraza koju su formulirale
kasnije generacije vlastodraca u obranu svojih privilegija, nego stvarni,
historijski izvor islamske civilizacije. Kur'an kae: Gle, Bog je kupio
od vjernika njihove linosti i imovinu, nudei im raj za uzvrat...
Radujte se, zato, pogodbi koju ste napravili, jer to je sjajna
pobjeda."
Znao sam da je ova sjajna pobjeda" - jedini primjer stvarnog
drutvenog ugovora zabiljeen u historiji - bila ostvarena samo za
vrijeme vrlo kratkog perioda, ili, bolje rei, samo za vrijeme vrlo
kratkog perioda uinjen je irok pokuaj da se to ostvari. Manje od
stoljea nakon Poslanikove smrti, politiki oblik nekadanjeg islama
poeo je da se kvari i, u sljedeim stoljeima, originalni program je
postepeno potiskivan u pozadinu. Nastupile su plemenske borbe za
vlast umjesto slobodnog ugovora slobodnih ljudi i ena; nasljedno
kraljevstvo, toliko suprotno politikom konceptu, islama koliko i
mnogobotvo njegovom teolokom konceptu uskoro se pojavilo - a s
njim dinastike borbe i intrige, plemenske povlastice i ugnjetavanja i
uobiajena degradacija religije na status sluavke politike vlasti;
ukratko, mnotvo posebnih interesa" tako poznatih historiji. Neko
vrijeme veliki mislioci islama pokuavali su odrati njegovu pravu
ideologiju uzvienom i istom, ali oni koji su doli iza njih bili su manje
vrijednosti i poeli su zapadati nakon dva-tri stoljea u movaru
intelektualnih konvencija, prestali su da misle samostalno i zadovoljili
se ponavljanjem mrtvih fraza ranijih generacija - zaboravljajui da je
svako ljudsko miljenje vremenski uslovljeno, pogreno, i zato mu je
potrebna stalna obnova. Prvobitna pokretaka snaga islama, tako
ogromna u svom poetku, bila je dovoljna za neko vrijeme da nosi
99

muslimansku zajednicu naroda do velikih kulturnih visina - do onog

velianstvenog nivoa naunih, literarnih i umjetnikih dostignua koja
historici opisuju kao zlatni vijek islama; ali u toku jo nekoliko vijekova
ova pokretaka snaga se gasila usljed nedostatka duhovne hrane, i
muslimanska civilizacija je sve vie stagnirala liena stvaralake moi.
NISAM IMAO nikakvih iluzija u pogledu sadanjeg stanja
stvari u muslimanskom svijetu. etiri godine koje sam proveo u tim
zemljama pokazale su mi da, dok je islam jo iv, zamjetljiv u pogledu
na svijet svojih pripadnika i u utljivom priznavanju njegovih etikih
postavki, oni sami su kao paralizirani ljudi, nesposobni da svoja
vjerovanja prevedu u plodonosnu akciju. Ali ono to me se ticalo vie
od neuspjeha dananjih muslimana da primijene sistem islama, bile su
mogunosti samog tog sistema. Za mene je bilo dovoljno da znam da je
za kratko vrijeme, u samom poetku islamske historije, bio uinjen
uspjean pokuaj da se taj sistem primijeni u praksi i to je izgledalo
mogue jednom, moe realno postati mogue ponovo. Zar je bilo vano,
rekoh sebi, to su muslimani skrenuli s puta prvobitnog uenja i upali u
indolenciju i neznanje? Zar je vano to oni ne ive prema idealu koji
im je pruio arapski Poslanik prije trinaest stoljea - ako sam ideal jo
uvijek lei pristupaan svima koji ele da sluaju njegovu Objavu? A
sasvim je mogue, mislio sam, da je nama, koji kasnije dolazimo, ta
Objava daleko potrebnija nego ljudima iz Muhammedovog doba.
Oni su ivjeli u okolini mnogo jednostavnijoj nego to je naa,
pa je njihove probleme i tekoe bilo mnogo lake rijeiti. Svijet u
kojem sam ja ivio - itav taj svijet - ljuljao se usljed nedostatka bilo
kakvog sporazuma o tome ta je duhovno dobro i zlo i, zato, drutveno i
ekonomski isto tako. Nisam vjerovao da ovjek pojedinac treba
spasenje", ali sam vjerovao da moderno drutvo treba spas. Vie nego
ikada ranije, osjeao sam s rastuom izvjesnou, da nae vrijeme treba
ideoloku osnovu za novi drutveni sporazum: ono treba vjeru koja bi
nam omoguila da shvatimo prazninu materijalnog napretka samo radi
toga napretka - a da pri tome ipak daje ivotu na ovome svijetu ono to
mu pripada; to bi nam pokazalo kako da uspostavimo ravnoteu izmeu
duhovnih i fizikih zahtjeva i tako nas spasilo od propasti u koju
nesmotreno srljamo.
100

NE BI BILO pretjerano rei da je u tom periodu moga ivota

problem islama - jer to je bio za mene problem - obuzimao moj duh u
tolikoj mjeri da je potiskivao sve ostalo. Moja zaokupljenost je ve tada
bila prerasla poetni stepen, kada je bila samo intelektualna
zainteresiranost za udnu, iako privlanu, ideologiju i kulturu; postala je
strastveno traenje istine. U poreenju s ovim traganjem, ak i
pustolovna uzbuenja prolih dviju godina putovanja izblijedila su do
beznaajnosti toliko da mi je bilo teko koncentrirat se na pisanje nove
knjige koju je izdava Frankfurter Zeitung pravom od mene oekivao.
U poetku je dr. Simon popustljivo gledao na moje oigledno
skanjivanje da produim rad na toj knjizi. Konano, upravo sam se bio
vratio s dugog putovanja i zasluio sam neku vrstu odmora; moja
nedavna enidba izgleda da je isto tako i opravdala odgadanje pisanja.
Ali kad je odmor i odgaanje poelo da se produuje preko onoga to je
dr. Simon smatrao razumnim, on mi napomenu da bi bilo vrijeme da se
spustim na zemlju.
Kad se sada sjeam, izgleda mi da je on bio vrlo uviavan, ali
mi se to nije inilo tako u to doba. Njegovo esto i uporno ispitivanje o
napredovanju s knjigom" imalo je efekat suprotan od onog to je
namjeravao; osjeao sam se prevarenim i poeo sam osjeati odvratnost
i pri samoj pomisli na knjigu. Vie mi je bilo stalo do onoga to jo
treba da otkrijem nego do opisivanja onoga to sam dotada bio naao.
Konano, dr. Simon ogoren primijeti: Ne mislim da ete vi
ikada napisati tu knjigu. Ono od ega vi trpite je horror libri."
Pomalo razdraen, odgovorih: Moda je moja bolest ak i
ozbiljnija od toga. Moda trpim od horror scribendi."
Pa, ako trpite od toga", odvrati on otro, zar mislite da je
Frankfurter Zeitung pravo mjesto za vas?"
Jedna rije izazvala je drugu i nae neslaganje preraste u svau.
Istog dana dao sam otkaz Frankfurter Zeitungu i nakon sedmice dana
otputovao s Elzom u Berlin.
Naravno, nisam namjeravao da napustim urnalizam jer, osim
101

udobnog ivota i zadovoljstva (privremeno pokvarenog knjigom") koje

mi je pisanje prualo, on mi je nudio jedini nain da se vratim
muslimanskom svijetu, a u muslimanski svijet htio sam se vratiti po
svaku cijenu. S ugledom koji sam postigao posljednje etiri godine nije
bilo teko stupiti u nove kontakte sa tampom. Uskoro nakon mog
raskida s Frankfurtom, zakljuio sam vrlo povoljne ugovore s druga tri
lista: Neue Zricher Zeitung iz Ciriha, Telegraf iz Amsterdama i
Klnische Zeitung iz Kelna. Otada su moji lanci o Srednjem istoku
trebalo da se pojavljuju u ova tri lista koji su - iako moda neuporedivi s
Frankfurter Zeitungom - bili meu najvanijim u Evropi.
Za neko vrijeme Elza i ja smo se nastanili u Berlinu, gdje sam
namjeravao zavriti seriju predavanja na Geopolitikoj akademiji, a
nastaviti svoje islamske studije.
Moji stari literarni prijatelji bili su radosni da sam se vratio, ali
nikako nije bilo lahko povezati konce naih ranijih odnosa tamo gdje su
bili potrgani kada sam otiao na Srednji istok. Bili smo se otuili; vie
nismo govorili istim intelektualnim jezikom. Posebno ni kod jednog od
mojih prijatelja nisam mogao izazvati bilo ta nalik na razumijevanje za
moju zaokupljenost islamom. Gotovo svi do jednoga zatresli bi glavom
zbunjeno kada sam pokuavao da im objasnim da se islam, kao
intelektualna i drutvena zamisao, moe povoljno uporediti s bilo kojom
drugom ideologijom. Iako bi ponekad i dopustili razumnost ovog ili
onog islamskog prijedloga, veina je bila miljenja da su stare religije
stvar prolosti i da nae vrijeme zahtijeva novi, humanistiki" prilaz.
Ali ak ni oni koji nisu tako odluno poricali svaku vrijednost
institucionalnoj religiji, nisu nipoto bili skloni da napuste popularno
zapadnjako shvaanje da islamu, poto se preteno bavi svjetovnim
stvarima, nedostaje mistika" koju s pravom oekujemo od religije.
Posebno me iznenadilo kad sam otkrio da upravo onaj aspekt
islama koji me u prvi mah privukao - odsustvo podjele realnosti na
fiziki i duhovni dio i naglasak na razumu kao putu vjeri - tako malo
privlai intelektualce koji inae pripisuju razumu dominantnu ulogu u
ivotu; upravo su samo u religioznoj sferi instinktivno odstupali od
svoje tako uobiajene racionalne" i realistike" pozicije. U ovom
102

pogledu nisam mogao opaziti nikakve razlike izmeu malog broja onih
mojih prijatelja koji su religiozno naklonjeni i onih mnogobrojnih
kojima je religija prestala da bude bilo ta vie od demodirane
konvencije.
Vremenom, meutim, shvatio sam gdje leei njihova tekoa.
Poeo sam zapaati da u oima ljudi odgojenih u podruju kranske
misli - sa naglaskom na nadnaravnim", to je navodno svojstveno
svakom pravom religioznom iskustvu - preteno racionalan pristup
izgleda da udaljava od duhovne religiozne vrijednosti. Ovaj stav nije
nipoto bio ogranien na krane vjernike. Usljed dugotrajne, gotovo
iskljuive povezanosti Evrope s kranstvom, ak i Evropljani agnostici
podsvjesno su nauili da gledaju na svako religiozno iskustvo kroz leu
kranskih shvaanja i smatrali bi ga valjanim" samo ako je popraeno
uzbuenjem tajanstvenog strahopotovanja pred stvarima skrivenim i
van intelektualnog shvaanja. Islam nije ispunjavao ovaj zahtjev; on je
naglaavao saradnju fizikih i duhovnih oblika ivota na savreno
prirodnom stupnju. U stvari, njegov pogled na svijet bio je toliko
razliit od kranskog, na kojem je veina zapadnjakih etikih
koncepata bila bazirana, da je prihvatanje valjanosti jednoga neizbjeno
vodilo do osporavanja valjanosti drugog.
to se mene tie, sada sam znao da se priklanjam islamu, ali
krajnje skanjivanje je odgaalo konani, neopozivi korak. Pomisao na
prihvatanje islama bila mi je kao pustolovina preko mosta iznad ponora
izmeu dvaju razliitih svjetova; mosta tako dugog da se mora dostii
taka s koje nema povratka prije nego drugi kraj postane vidljiv. Bio
sam sasvim svjestan da du, ako postanem musliman, morati da se
odvojim od svijeta u kojem sam odrastao. Nikakav drugi izlaz nije bio
mogu. Stvarno se nije moglo slijediti poziv Muhammeda a pri tome
zadrati svoje unutarnje veze s drutvom u kojem vladaju dijametralno
suprotni koncepti. Ali - da li je islam stvarno Boija objava ili samo
mudrost velikog, ali ipak - ovjeka...?
JEDNOGA DANA - bio je septembar 1926. - Elza i ja naosmo
se u berlinskoj podzemnoj eljeznici. Bilo je odjeljenje vie klase. Moj
pogled sluajno pade na dobro obuenog ovjeka nasuprot meni, oito
103

imunog poslovnog ovjeka, s divnom konom torbom na koljenima i

velikim dijamantnim prstenom na ruci.
Dokono pomislih kako se naoita figura ovoga ovjeka dobro
uklapa u sliku prosperiteta koji se susretao svuda u centralnoj Evropi tih
dana; prosperiteta koji tim vie pada u oi to je doao nakon godina
inflacije, kada je sav ekonomski ivot bio, po pravilu, potpuna zbrka i
bijeda. Veina ljudi bili su sada dobro obueni i uhranjeni, a ovjek
nasuprot meni nije zato bio nikakav izuzetak. Ali kada sam pogledao u
njegovo lice, nije mi se inilo da gledam sretnu osobu. Izgledao je
zabrinut, ali ne samo zabrinut nego jako nesretan, s oima koje zure u
prazno i uglovima usana sputenim kao u bolu - ali ne tjelesnom bolu.
Ne elei da budem neuljudan, okrenuh oi i vidjeh do njega neku
elegantnu gospodu. I ona je imala udno nesretan izraz lica kao da
proivljava ili doivljava neto to joj izaziva bol; ipak, njene usne su
bile stisnute u neto nalik na osmijeh koji je, siguran sam, morao biti
namjeten. Tada poeh gledati okolo u sva ostala lica u odjeljenju - lica
bez izuzetka dobro obuenih i dobro hranjenih ljudi i na gotovo svakom
od njih mogao sam zapaziti izraz skrivene patnje, tako skrivene da
vlasnik lica kao da je nije bio ni svjestan.
Ovo je zaista bilo udno. Nikada prije nisam vidio tako mnogo
nesretnih lica oko sebe; ili moda nikada prije nisam traio ono to je
sada tako glasno iz njih progovaralo? Dojam je bio tako snaan dato
spomenuh Elzi; i ona poe gledati oko sebe paljivim oko slikara
vinog studiranju ljudskih crta lica. Onda se okrenu meni, zaudeno, i
ree: Ima pravo. Oni svi izgledaju kao da trpe paklene muke... Pitam
se da li oni sami znaju ta se deava s njima?"
Znao sam da ne znaju - jer inae ne bi mogli rasipati svoj ivot
kao to to ine, bez ikakve vjere u istine koje obavezuju, bez ikakvog
cilja osim elje da podignu svoj vlastiti ivotni standard", bez ikakve
nade osim da pribave vie materijalnih prednosti, vie stvari i moda
vie modi...
Kad smo se vratili kui, sluajno pogledah na svoj stol na kojem
je leao otvoren Kur'an koji sam ranije bio itao. Mehaniki uzeh knjigu
da je odloim, ali ba kad sam htio da je zatvorim, pogled mi pade na
104

otvorenu stranicu i proitah:

Oposjednuti ste gramzivou za sve vie i vie dok ne odete u
grob. Ali, vi ete saznati! Ali, vi ete saznati! Pa, kad biste samo to
znali sigurno, vi biste zaista vidjeli pakao u kojem ste. U svoje vrijeme,
zaista, vi ete vidjeti sigurno svojim oima: toga Dana biete pitani ta
ste uradili s blagoslovom ivota."
Za trenutak sam zastao bez daha. Mislim da mi je knjiga
zadrhtala u rukama. Onda sam je pruio Elzi: itaj ovo. Zar to nije
odgovor na ono to smo vidjeli u podzemnoj eljeznici?"
To je bio odgovor; tako odluan da sve sumnje iznenada
nestadoe. Sada sam znao, van svake sumnje, da je Bog inspirisao tu
knjigu koju drim u ruci; jer iako je pruena ovjeku prije trinaest
stoljea, ona je jasno predviala neto to moe postati istinito samo u
ovom kompliciranom, mehaniziranom naem vijeku to ga slabosti
opsjedaju.
U svim vremenima ljudi su poznavali gramzivost; ali nikada
prije toga gramzivost nije bila prerasla puku udnju da se neto postigne
i postala opsesija koja zamagljuje pogled na sve ostalo, neodoljiva
udnja da se dobije, uradi, ostvari sve vie i vie - vie danas nego juer
i vie sutra nego danas, demon to jae na vratu ljudi i biuje njihova
srca naprijed prema ciljevima koji izazovno blistaju u daljini ali se
rasplinjuju u nitavilo vrijedno prezira im ih dostignu, uvijek pruajui
obeanje novih ciljeva naprijed - ciljeva jo blistavijih, izazovnih sve
dok su na horizontu, ali odreenih da nestanu u novom nitavilu im
dou na dohvat; a ta glad, ta nezasita glad za uvijek novim ciljevima
koji razjedaju ljudsku duu: Pa, kad biste to samo znali, vidjeli biste
pakao u kojem ste..."
Ovo, vidio sam, nije bila samo ljudska mudrost ovjeka iz
daleke prolosti u dalekoj Arabiji. Koliko god je on mogao biti mudar,
takav ovjek nije mogao sam predvidjeti nevolje tako svojstvene
dvadesetom stoljeu. Iz Kur'ana je govorio glas vei od
Muhammedovog glasa...
MRAK JE obavijao dvorite Poslanikove damije i ublaavale
105

su ga samo uljane svjetiljke objeene na dugim lancima izmeu stubova

arkada. eik Abdullah ibn Bulejhid sjedi oborene glave i zatvorenih
oiju. Ko ga ne pozna mogao bi pomislit da je zaspao; ali ja znam da je
moje prianje sluao s velikom panjom pokuavajui da ga uskladi sa
svojim irokim iskustvom o ljudima i njihovim srcima. Nakon duge
stanke on podie glavu i otvori oi:
A onda? ta si onda uradio?"
Oitu stvar, eie. Potraio sam jednog prijatelja muslimana iz
Indije koji je u to doba bio na elu male muslimanske zajednice u
Berlinu i rekao mu da elim prihvatiti islam. On isprui desnu ruku
prema meni i ja je prihvatih te u prisustvu dva svjedoka izjavih:
Svjedoim da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed
Njegov poslanik".2 Nekoliko sedmica kasnije uinila je to i moja ena.
A ta su tvoji rekli na to?"
Pa, nije im se to svidjelo. Kada sam obavijestio svog oca da
sam postao musliman, on ak nije ni odgovorio na moje pismo. Nakon
nekoliko mjeseci sestra mi je pisala da me smatra mrtvim... Na to sam
mu pisao drugo pismo, uvjeravajui ga da moje prihvatanje islama ne
mijenja nita u mom ponaanju ili mojoj ljubavi prema njemu; da,
naprotiv, islam zahtijeva da volim i potujem svoje roditelje vie nego
sve druge ljude... I to pismo je ostalo bez odgovora."
Ne, otac je zaista morao biti jako privren svojoj religiji."
Ne, eie, nije, a to je najudnija strana prie. On me, mislim,
smatra otpadnikom, ne toliko od njegove vjere (jer on nikada do nje nije
mnogo drao) koliko od zajednice u kojoj je odrastao i kulture kojoj je
privren."
I nikada ga otada nisi vidio?"
Ne, uskoro nakon preobraanja moja ena i ja smo napustili
Ovakva izjava je jedini ritual" potreban da se postane musliman. U islamu su izrazi
poslanik" i profet" meusobno zamjenjivi kad se primjenjuju na velike profete koji
donose novu Objavu, kao Muhammed, Isa, Musa, Ibrahim.
2

106

Evropu; nismo mogli izdrati da tamo due ostanemo. A ja se nikada

nisam vratio..."3

Nai odnosi su se ponovno uspostavili 1935., nakon to je moj otac konano shvatio i
ocijenio razloge moga prelaska na islam. Iako se nikad vie nismo sreli, stalno smo se
dopisivali sve do 1942. godine kada su njega i moju sestru nacisti deportirali iz Beta u
koncentracioni logor, gdje su i umrli.
3

107

DIHAD1

DOK IZLAZIM iz Poslanikove damije, neko me hvata za ruku;

okreem se i susreem oi Sidi Muhammeda ez-Zuvaje, senusiju.
,,O, sinko, kako sam radostan da te opet vidim nakon toliko
mjeseci. Neka te Bog blagoslovi u ovom blagoslovljenom Gradu
Poslanika.
Ruku pod ruku, etamo polahko kaldrmisanom ulicom koja vodi
od damije do glavnog bazara. U svom bijelom sjevernoafrikom
burnusu, Sidi Muhammed je poznata pojava u Medini, gdje ivi ve
godinama i mnogi ljudi prekidaju na hod da bi ga pozdravili s
potovanjem ne samo zbog njegovih sedamdeset godina nego i zbog
glasa o njemu kao jednom od voa libijske herojske borbe za
nezavisnost.
elim da ti kaem, sinko, da je Seid Ahmed u Medini. Nije
sasvim zdrav i bilo bi mu veliko zadovoljstvo da te vidi. Koliko dugo
e ostati ovdje?
Samo do prekosutra, odgovaram, ali svakako neu otii a da
ne vidim Seida Ahmeda. Idemo sad kod njega.
U cijeloj Arabiji nema nikoga koga volim vie od Seida
Ahmeda, jer nema nikoga ko se rtvovao tako potpuno i tako nesebino
za neki ideal. Uenjak i borac, on je posvetio itav svoj ivot duhovnoj
obnovi muslimanske zajednice i njenoj borbi za politiku nezavisnost,
znajui dobro da jedno ne moe bez drugoga.
Kako se dobro sjeam svog prvog susreti sa Seid Ahmedom,
prije mnogo godina, u Meki...

Poglavlje iz knjige: PUT U MEKKU, Muhammed Asad, prijevod s engleskog Hilmo

erimovi, Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 1997. god.
1

108

Sjeverno od Svetoga Grada uzdie se brdo Ebu Kubajs, centar

mnogih starih legendi i predaja. S njegovog vrha, okrunjenog malom,
bijelo okreenom damijom s dva niska minareta, prua se divan pogled
dolje, u dolinu Meke gdje se na njenom trgu vidi Kaba i ivopisni
amfiteatar nemarno rasutih kua to se uspinju uz gole, stjenovite
padine, na sve strane. Malo ispod vrha brda Ebu Kubajs, kompleks
kamenih zgrada visi iznad tijesnih terasa kao grozd orlovih gnijezda,
mekansko sjedite bratstva senusija. Starac kojeg tamo sretoh - izgnanik
kojem su svi pute vi do njegovog doma u Cirenaiki zatvoreni nakon
tridesetogodinje borbe i njegove sedmogodinje odiseje izmeu Crnog
mora i jemenskih planina - imao je ime uveno u itavom
muslimanskom svijetu: Seid Ahmed, Veliki Senusi. Nijedno drugo ime
nije donijelo mnogo besanih noi kolonijalnim vladarima sjeverne
Afrike, ak ni ime velikog Abd el-Kadira iz Alira u devetnaestom
stoljeu, ili marokanskog Abd el-Kerima koji je bio tolika neprilika
Francuzima neto kasnije. Ta imena, koliko god nezaboravna kod
muslimana, imala su samo politiki znaaj - dok je Ahmed i njegov red
bio u toku mnogih godina i velika duhovna snaga.
Upoznao nas je moj javanski prijatelj hadi Agos alim, koji je
bio u vodstvu indoneanske borbe za politiku emancipaciju i bio doao
u Meku na had. Kad je Seid Ahmed uo da sam nedavno primio islam,
on prui ruku prema meni i ree prijazno:
Dobro doao meu svoju brau, moj mladi brate...
Patnja je bila utisnuta na lijepom licu ostarjelog borca za vjeru i
slobodu. Njegovo lice, s malom sijedom bradom i senzualno ocrtanim
usnama izmeu bolnih crta, bilo je umorno; oni kapci teko su padali
preko oiju i davali im izgled pospanosti; boja njegovog glasa bila je
mehka i proeta tugom. Ali ponekad bi se u njima pojavio bljesak. Oi
bi poprimile blistavu otrinu, glas bi postao jasniji, a iz nabora njegovog
bijelog burnusa podigla bi se ruka kao orlovo krilo.
Batinik ideje i misije koja je mogla, da je postigla svoje
ostvarenje, donijeti renesansu modernog islama; ak ni u iznemoglosti,
starosti i bolesti, i u slomu svoga ivotnog djela, sjevernoafriki heroj
nije bio izgubio svoj ar. Imao je pravo da ne oajava; znao je da tenja
109

za religioznim i politikim preporodom u istinskom duhu islama - za

koji se zalagao pokret senusi - nikada ne moe biti izbrisana iz srca
muslimanskih naroda.
SEID AHMEDOV DJED, veliki alirski uenjak Muhammed
ibn Ali es-Senusi (tako nazvan prema plemenu Benu Senus, kojem je
pripadao) bio je taj koji je u prvoj polovini stoljea iznio ideju
islamskog bratstva koje bi moglo utrti put osnivanju istinskog
islamskog komonvelta. Nakon niza godina putovanja i studiranja u
mnogim arapskim zemljama, Muhammed ibn Ali je osnovao prvu
zemlju, ili logor, senusijskog reda na brdu Ebu Kubajs, u Meki, i brzo
dobio jaku podrku meu beduinima Hidaza. Meutim, on nije ostao u
Meki, nego se vratio u sjevernu Afriku, da bi se konano smjestio u
Dagbubu, oazu u pustinji izmeu Cirenaike i Egipta, odakle se njegova
poruka rairila kao munja preko cijele Libije i daleko van nje. Kad je
umro 1859, senusije (kako su se zvali svi lanova reda) ovladale su
prostranom dravom od obala Mediterana duboko u ekvatorijalnu
Afriku i u podruje Tuareg u alirskoj Sahari.
Izraz drava ne opisuje tano ovu jedinstvenu tvorevinu, jer
Veliki Senusi nije nikada imao za cilj uspostavljanje vlasti, bilo svoje
line, bilo svojih nasljednika; ono to je on htio to je da pripremi
organizacionu osnovu za moralni, drutveni i politiki preporod islama.
U skladu s ovim ciljem on nije uinio nita da poremeti tradicionalnu
plemensku strukturu toga podruja, niti je osporavao nominalnu
vrhovnu vlast turskog sultana nad Libijom - kojeg je on i dalje
priznavao kao halifu - ve je sve svoje napore posvetio odgajanju
beduina u nauci islama, od kojeg su se u prolosti bili udaljili, i buenju
kod njih svijesti o bratstvu koje je predvieno Kuranom, ali je bilo
znatno razoreno stoljetnim plemenskim neprijateljstvima. Iz mnogih
zavija koje su nikle po sjevernoj Africi senusije su prenosile svoju
poruku do najudaljenijih plemena i u toku nekoliko decenija doveli do
gotovo udesne promjene meu Arapima, a isto tako i meu Berberima.
Stara meuplemenska anarhija se postepeno smanjivala i nekad
neobuzdani pustinjski ratnici postali su proeti dotad nepoznatim
duhom saradnje.

110

Njihova djeca su u zavijama sticala obrazovanje - ne samo u

uenjima islama nego isto tako u mnogim praktinim vjetinama i
zanatima koje su ranije prezirali ratniki nomadi. Bili su potaknuti da
bue vie boljih bunarova u podrujima koja su stoljeima leala gola, a
pod vodstvom senusija poee da se u pustinji pojavljuju napredne
plantae. Potpomognuta je trgovina, i mir, koji su senusije donijeli,
omoguio je putovanje u podrujima gdje u prolim godinama nikakav
karavan nije mogao proi neuznemiren. Ukratko, uticaj reda je bio
snaan podsticaj za civilizaciju i napredak, dok je njegova stroga
pravovjernost podigla moralne norme nove zajednice daleko iznad
svega to je taj dio svijeta ikada iskusio. Gotovo svi do posljednjeg,
plemena i njihovi poglavari, drage volje su prihvatili duhovno vodstvo
Velikog Senusija; ak i turske vlasti u libijskim priobalnim gradovima
ustanovile su da im je moralni autoritet reda znatno olakao odnose s
nekada tako tvrdokornim beduinskim plemenima.
Zato, mada je red usmjeravao svoje napore na napredni preporod
domaeg stanovnitva, njegov uticaj se gotovo nije mogao razlikovati
od stvarne upravne moi. Ova mo je poivala na sposobnosti reda da
podigne proste beduine i Tuarege sjeverne Afrike iz njihovog
dotadanjeg jalovog formalizma u vjerskim stvarima, da ih ispuni
eljom da istinski ive u duhu islama i da im dade osjeaj da svi rade za
slobodu, ljudsko dostojanstvo i bratstvo. Nikad od vremena Poslanika
nije bilo nigdje u muslimanskom svijetu masovnog pokreta tako bliskog
islamskom nainu ivota kao to je pokret senusija.
Ovo mirno razdoblje bilo je prekinuto u posljednjoj etvrti
devetnaestog stoljea, kada je Francuska poela napredovati juno od
Alira u ekvatorijalnu Afriku, i okupirati, korak po korak, podruja koja
su ranije bila nezavisna pod duhovnim vodstvom reda. U obrani svoje
slobode, osnivaev sin i nasljednik, Muhammed el-Mahdi, bio je
prinuen da se lati maa i vie ga nikada nije bio u stanju odloiti. Ova
duga borba bila je pravi islamski dihad - rat samoobrane, kako je
definiranu Kuranu:BoritesenaBojemputuprotivonihkojisebore protiv
vas, ali vi sami ne budite agresori; jer, zaista, Bog ne voli agresore...
Borite se protiv njih sve dok vie ne bude ugnjetavanja i svi ljudi neka

111

budu slobodni da oboavaju Boga. Ali, ako oni odustanu, sva

neprijateljstva moraju prestati...
Ali, Francuzi nisu odustali; oni su nosili svoju trobojnicu na
svojim bajonetama sve dublje i dublje u muslimanske zemlje.
Kada je Muhammed el-Mahdi 1902. umro, njegov neak Seid
Ahmed preuzeo je vodstvo reda. Od svoje devetnaeste godine, za
vrijeme ivota svog daide i kasnije kada je on sam postao Veliki
Senusi, on je bio u borbi protiv francuskog prodiranja u podruja koja
se sada nazivaju Francuska Ekvatorijalna Afrika. Kada su Italijani
nasilno prisvojili Tripolitaniju i Cirenaiku 1911., naao se u borbi na
dva fronta; ovaj novi i neposredniji pritisak prinudio ga je da svoju
glavnu panju usmjeri na sjever. Rame uz rame s Turcima, a nakon to
su ovi napustili Libiju, sam, Seid Ahmed i njegovi senusijski mudahidi
- kako su ovi borci za slobodu sami sebe nazivali - vodili su rat protiv
osvajaa s takvim uspjehom, da su Italijani, uprkos svom nadmonijem
naoruanju i broju, jedva mogli drati samo nesigurna uporita u
nekoliko priobalnih gradova.
Britanci, tada ve solidno utvreni u Egiptu i oigledno nimalo
voljni da vide kako se Italijani ire u unutranjosti sjeverne Afrike, nisu
bili neprijateljski raspoloeni prema senusijama. Njihov neutralan stav
bio je od bitne vanosti za red, poto je sve snabdijevanje mudahida
dolazilo iz Egipta, gdje su uivali simpatije praktino itavog
stanovnitva. Sasvim je vjerovatno da bi ova britanska neutralnost u
duem trajanju omoguila senusijama da potpuno istjeraju Italijane iz
Cirenaike. Ali 1915. Turska je ula u rat na strani Njemake, a
osmanski sultan, kao halifa islama, pozva Velikog Senusiju da
pomogne Turcima napadom na Britance u Egiptu. Britanci, naravno,
vie nego ikada eljni da sauvaju zatitnicu svoga egipatskog posjeda,
nagovarali su Seida Ahmeda da ostane neutralan. U zamjenu za njegovu
neutralnost, bili su spremni da prue politiko priznanje reda senusi u
Libiji i ak da mu ustupe neke egipatske oaze u Zapadnoj Pustinji.
Da je Seid Ahmed prihvatio ovu ponudu, on bi samo slijedio
ono to zdrav razum izriito trai. On nije dugovao nikakvu naroitu
vjernost Turcima, koji su se bili odrekli Libije u korist Italijana
112

nekoliko godina prije toga, ostavljajui senusije da se bore sami;

Britanci nisu ispoljili nikakav neprijateljski postupak protiv senusija
nego su im, naprotiv, dozvolili da se snabdijevaju iz Egipta - a Egipat je
bio njihov jedini izvor snabdijevanja. Stavie, dihad koji je objavio
osmanski slutan pod uticajem Berlina, nipoto nije ispunjavao uvjete
koje je postavio Kuran; Turci se nisu borili u samoobrani nego su se
pridruili nemuslimanskim silama u agresivnom ratu. Zato je i
religiozno i politiko razmatranje upuivalo samo na jedan put Velikog
Senusiju - da ne ulazi u rat koji nije bio njegov. Neki od najuticajnijih
senusijskih voda - meu njima je bio i moj prijatelj Sidi Muhammed ezZuvaj - savjetovali su Seida Ahmeda da ostane neutralan. Ali njegov
egzotini smisao za vitetvo prema halifiislamakonanoje prevagnuo
nad zahtjevima razuma i naveo ga da donese pogrenu odluku; izjasnio
se za Turke i napao Britance u Zapadnoj Pustinji.
Ovaj sukob savjesti i njegov konaan ishod bili su tim traginiji
to u sluaju Seida Ahmeda to nije bilo samo pitanje linog gubitka ili
dobitka nego, isto tako, vjerovatno i nanoenje nepopravljive tete
velikoj stvari kojoj je bio posveen itav njegov ivot i ivoti dviju
generacija prije njega. Ko ga poznaje tako dobro kao ja, ne moe imati
nimalo sumnje da je on bio podstaknut sasvim nesebinim motivom eljom da sauva jedinstvo muslimanskog svijeta; ali ja isto tako malo
sumnjam da je, sa politikog gledita, njegova odluka bila najgora koju
je ikada donio. Vodei rat protiv Britanaca, on je rtvovao, ne
shvaajui to potpuno u to doba, itavu budunost reda senusija.
Otada je bio prinuen da se bori na tri fronta: na sjeveru protiv
Italijana, na jugozapadu protiv Francuza i na istoku protriv Britanaca.
Britanci, teko pritisnuti njemako-turskim napredovanjem prema
Seuskom kanalu, evakuirae u Zapadnoj Pustinji oaze, koje je odmah
zaposjeo Seid Ahmed. Vrlo pokretne kolone senusija na devama,
predvoene Muhammedom ez-Zuvajom (koji se u svojoj mudrosti tako
otro protivio ovom poduhvatu), prodrle su do blizu Kaira. Meutim, u
tom trenutku ratna srea se naglo okrenula; brzo napredovanje
njemako-turskih armija bilo je zaustavljeno na Sinajskom poluostrvu i
pretvorilo se u povlaenje. Uskoro poslije toga Britanci su izvrili
protunapad na senusije u Zapadnoj Pustinji, ponovo okupirali granine
113

oaze i bunare i taklo presjekli jedini put snabdijevanja mudahida.

Unutranjost Cirenaike nije mogla sama prehraniti stanovnitvo u borbi
na ivot i smrt, a nekoliko njemakih i austrijskih podmornica, koje su
potajno iskrcale oruje i municiju, donijele su samo simbolinu pomo.
Godine 1917. turski savjetnici nagovorie Seida Ahmeda da se
podmornicom uputi u Istanbul i tamo osigura efikasniju pomo. Prije
odlaska povjerio je vostvo reda u Cirenaiki svome roaku Seidu
Muhammedu el-Idrizu.2 Budui pomirljivijeg raspoloenja nego Seida
Ahmed, Idriz gotovo odmah pokua da se nagodi sa Britancima i
Italijanima. Britanci - kojima se od samog poetka nije sviao sukob sa
senusijama - lahko pristadoe na mir; oni izvrie pritisak na Italijane da
urade isto. Uskoro poslije toga, italijanska vlada je slubeno priznala
Seida Idriza kao emira senusija i on je bio u stanju da odri nesigurnu
nazovi nezavisnost u unutranjosti Cirenaike do 1922. godine. Kada je
postalo oito da Italijani nisu stvarno mislili da se pridravaju ugovora,
ve su bili rijeeni da cijelu zemlju potine svojoj vlasti, Seid Idriz je u
znak protesta otiao u Egipat poetkom 1923., predajui vodstvo
senusija starom vjernom sljedbeniku Umeru el-Muhtaru. Oekivani
prekid ugovora od strane Italijana slijedio je gotovo neposredno poslije
toga i rat u Cirenaiki,je opet poeo.
U meuvremenu je Seid Ahmed u Turskoj doivljavao
razoaranje za razoaranjem. Njegova namjera bila je da se vrati u
Cirenaiku im postigne svoj cilj; ali cilj nije nikada postigao. Jer, dok je
bio u Istanbulu, udne spletke prisiljavale su ga da odgaa svoj
povratak iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec. Gotovo se inilo
da oni oko sultana nisu stvarno eljeli da senusije uspiju. Turci su se
uvijek bojali da jednoga dana Arapi, koji se ponovo bude, ne preuzmu
vodstvo muslimanskog svijeta; pobjeda senusija bi nuno najavila takvo
ponovno buenje Arapa i dovela do toga da Veliki Senusi, ija je slava
bila gotovo legendarna ak i u Turskoj, postane oiti nasljednik hilafeta.
To to on sam nije imao takvih ambicija, nije otklanjalo sumnju Visoke
porte, pa iako se prema njemu postupalo s krajnjim potovanjem i svim
poastima koje pripadaju njegovom poloaju, Seid Ahmed je bio oito
2

Libijski kralj poslije 1952. godine.

114

ali efikasno zadran u Turskoj. Osmanski slom 1918. i okupacija

Istanbula od strane saveznika navijestili su kraj njegovih promaenih
nada - a u isto vrijeme zatvorili sve putove povratka u Cirenaiku.
Ali elja da radi za stvar muslimanskog jedinstva nije dozvolila
Seidu Ahmedu da ostane neaktivan. Dok su se saveznike trupe
iskrcavale u Istanbulu, on je preao u Malu Aziju da se pridrui Kemalu
Atatiirku - tada jo poznatom kao Mustafa Kemal - koji je upravo bio
poeo da organizira turski otpor u unutranjosti Anadolije.
Treba se sjetiti da je, u poetku, herojska borba Kemalove
Turske bila u znaku islama i da je upravo samo religiozno oduevljenje
dalo turskoj naciji u onim mranim danima snagu da se bori protiv
nadmone snage Grka, koje su saveznici pomagali svim raspoloivim
izvorima.
Stavljajui svoj veliki duhovni i moralni autoritet u slubu
turske stvari, Seid Ahmed je neumorno putovao kroz gradove i sela
Anadolije, pozivajui narod da pomogne Gaziju, ili Branitelja
vjere, Mustafu Kemala. Napori Velikog Senusije i ugled njegovog
imena doprinijeli su neizmjerno uspjehu kemalistikog pokreta meu
jednostavnim seljacima Anadolije, kojima nacionalistike parole nisu
znaile nita, ali koji su u bezbrojnim generacijama smatrali
povlasticom da poloe svoj ivot za islam.
Ali ovdje je opet Veliki Senusi poinio greku u ocjeni - ne u
odnosu na turski narod kojeg je religiozni ar stvarno vodio do pobjede
protiv viestruko jaeg neprijatelja, nego u odnosu na namjere njihovog
voe, jer tek to je Gazija postigao pobjedu, postalo je oigledno da
se njegovi ciljevi jako razlikuju od onoga na to je njegov narod bio
naveden da oekuje. Umjesto da svoju drutvenu revoluciju temelji na
obnovljenom i osnaenom islamu, Atatiirk naputa snagu religije (koja
ga je jedino dovela do pobjede) i, sasvim nepotrebno, odbacivanje svih
islamskih vrijednosti uzima za temelj svojih reformi. Nepotrebno ak i
sa Atatiirkovog gledita, jer je lahko mogao iskoristiti ogromno
religiozno oduevljenje svoga naroda kao pozitivan podsticaj za
napredak, ne odsijecajui ga od onoga to je oblikovalo njegovu kulturu
i uinilo ga velikom rasom.
115

Gorko razoaran Ataturkovim antiislamskim reformama, Seid

Ahmed se potpuno povukao od svake politike aktivnosti u Turskoj, i
konano, 1923. godine, dolazi u Damask. Tamo, uprkos svom
protivljenju Atatiirkovoj unutranjoj politici, pokuavao je da poslui
stvari musHmanskog jedinstva nastojei da ubijedi Sirijce da se ujedine
s Turskom. Francuska mandatna uprava gledala ga je, naravno, s
krajnjim nepovjerenjem, i kada su njegovi prijatelji, koncem 1924.
godine, saznali da neposredno predstoji njegovo hapenje, on je
pobjegao kolima kroz pustinju do granice Nedda, a odatle produio u
Meku gdje ga je toplo primio kralj Ibn Saud.
Seid Ahmed, Veliki senusija
KAKO SU MUDAHIDI, Sidi Muhammede? pitam, poto
skoro godinu dana nisam imao novosti iz Cirenaike.
Okruglo, bijelom bradom uokvireno lice Sidi Muhammeda ezZuvaje se smrauje: Loe su vijesti, sinko. Borbe su zavrene prije
mjesec dana. Mudahidi su slomljeni, posljednji metak je potroen.
Sada je samo Bozi ja milost izmeu naeg nesretnog naroda i osvete
njegovih tlaitelja...
,,A ta je sa Seidom Idrizom?
Seid Idriz, odgovara Sidi Muhammed s uzdahom, Seid Idriz
je jo uvijek u Egiptu, nemoan, ekajui - na ta? On je dobar ovjek,
neka ga Bog blagoslovi, ali nikakav ratnik. On ivi sa svojim knjigama,
a ma ne stoji vrsto u njegovoj ruci...
Ali Umer el-Muhtar - on se svakako nije predao? Je li pobjegao
u Egipat?
Sidi Muhammed zastaje i gleda u mene s uenjem: Umer...?
Pa ti ak ni to nisi uo?
uo, ta?

116

Moj sinko, kae on mirno, Sidi Umer, da mu se Bog smiluje,

mrtav je ve gotovo godinu dana...
Umer el-Muhtar - mrtav... Taj lav Cirenaike, kojeg njegovih
sedamdesetak godina nisu sprijeile da se bori, do posljednjeg daha, za
slobodu svoje zemlje - mrtav... Deset dugih, okrutnih godina on je bio
dua otpora svog naroda protiv ogromne nadmoi - protiv italijanskih
armija deset puta brojnijih od njegove - armija opremljenih
najmodernijim orujem, oklopnim kolima, avionima i artiljerijom - dok
Umer i njegovi napola skapali mudahidi nisu imali nita osim puaka i
neto konja da vode oajniki gerilski rat u zemlji koja je bila
pretvorena u ogromni koncentracioni logor...
Jedva da vjerujem svom glasu dok govorim: U toku posljednje
godine i pol dana, otkako sam se vratio iz Cirenaike, znao sam da su on
i njegovi ljudi osueni. Koliko sam ga samo pokuavao navesti da se
povue u Egipat s ostacima svojih mudahida, kako bi mogao ostati iv
za svoj narod... a kako je mirno on otklonio sve moje pokuaje
nagovaranja, znajui dobro da ga samo smrt, i nita drugo osim smrt,
oekuje u Cirenaiki; i sada, nakon stotine bitaka, ta dugo oekivana
smrt ga je konano stigla... Ali, reci mi, kad je on pao?
Muhammed ez-Zuvaj polahko klima glavom i dok izlazimo iz
uske bazarske ulice na otvoreni, mrani skver El-Menaka, on kae:
Nije pao u borbi. Bio je ranjen i iv uhvaen. A onda su ga kao
obinog lopova...
Pa kako su mogli! uzvikujem. ak ni Gracijani se ne bi
usudio da uradi tako stranu stvar!
Ali on jeste, jeste, odgovara s gorkim osmijehom: Upravo
general Gracijani je naredio da ga objese. Sidi Umer i grupe njegovih
ljudi bili su duboko u podruju koje dre Italijani kad su odluili da
posjete grob Sidi Rafije,Poslanikovog druga, koji je bio u blizini.
Italijani su nekako saznali za njegovo prisustvo i zatvorili dolinu
mnotvom vojnika s obje strane. Nije bilo nikakvog izlaza za bjekstvo.
Sidi Umer i mudahidi branili su se sve dok nisu ostali ivi samo on i
jo dvojica. Konano je pod njim ubijen konj i, padajui, pritisnuo ga je
117

zemlji. Ali stari lav je nastavio da puca dok mu metak nije razmrskao
jednu ruku, a onda je nastavio da puca drugom rukom dok mu nije
nestalo municije. Tada su ga uhvatili i odnijeli, vezanog, u Suluk. Tamo
su ga izveli pred generala Gracijani ja koji ga upita: ta bi ti rekao ako
bi ti italijanska vlada, od svoje velike dobrote, dozvolila da ivi? Bi li
bio spreman obeati da e preostali dio ivota provesti u miru? Ali
Sidi Umer odgovori: Neu prestati da se borim protiv tebe i tvog
naroda sve dok ili vi ne napustite moju zemlju ili ja svoj ivot. I kunem
ti se Onim koji zna to je u ljudskim srcima, da mi samo ruke sada nisu
vezane, da bih se borio s tobom golim rukam, koliko god sam star i slomljen... Na to se general Gracijani nasmijao i naredio da Sidi Umer
bude objeen na trgu u Suluku, to su i uradili. I oni su dotjerali vie
hiljada muslimana i muslimanki iz logora, u kojima su bili zatvoreni, i
prisilili ih da budu svjedoci vjeanja svoga voe...3
JO UVIJEK s rukom pod ruku, Muhammed ez-Zuvaj i ja
idemo u smjeru senusijske zavije. Mrak obavija prostrani trg, a buka
bazara ostala je iza nas. Pijesak kripi pod naim sandalama. Tu i tamo
mogu se razabrati tovarne deve kako spavaju i niz kua na dalekom
rubu trga kako se nejasno ocrtavaju na oblanom nonom nebu. To me
podsjea na rub udaljene ume - kao one borove ume na visoravni
Cirenaike gdje sam prvi put sreo Sidi Umera el-Muhtara; i sjeanje na
to uzaludno putovanje izranja u meni sasvim svojim traginim okusom
tajnosti, opasnosti i smrti. Vidim mrko lice Sidi Umera nad malom
treperavom vatrom i ujem njegov snani, sveani glas: Mi se moramo
boriti za svoju vjeru i slobodu dok ne otjeramo zavojevae ili umremo...
Mi nemamo drugog izbora...
BILA JE to udna misija koja me dovela u Cirenaiku potkraj
januara 1931. godine. Nekoliko mjeseci ranije - tanije u jesen 1930. Veliki Senusi doe u Medinu. Proveo sam nekoliko sati u drutvu s
njim i Muhammedom ez-Zuvajem, raspravljajui o oajnom kripcu
mudahida koji vode borbu u Cirenaiki pod vodstvom Umera elMuhtara. Bilo je oito da ako ne prime brzu i efikasnupomo spolja,
nee biti u stanju da dugo izdre.
3

Ovaj akt italijanskog vitetva desio se 16. septembra 1931. godine.

118

Situacija u Cirenaiki bila je uglavnom ova: sve gradove na obali

i nekoliko taaka u sjevernom dijelu Debel Akbara - Velikih planina
centralne Cirenaike - vrsto su drali Italijani. Izmeu ovih utvrenih
taaka oni su odravali stalne patrole oklopnim kolima i brojnom
pjeadijom, veinom eritrejskih askera, potpomognutih zranim
eskadrilama koje vre este upade u unutranjost. Beudini (koji su
sainjavali jezgru senusijskog opotra) nisu se mogli kretati a da ne budu
odmah zapaeni i napadnuti iz zraka. esto se deavalo da izviaki
avion javi o prisustvu plemenskog logora najblioj stanici; i dok su
mitraljezi iz aviona spreavali ljude da se rasture, dolo bi nekoliko
oklopnih kola, vozei pravo kroz atore, preko deva i ljudi, bezbzirno
ubijajui svakoga na dohvatu - ljude, ene, djecu i stado; ono to bi od
ljudi i ivotinja preivjelo bilo bi skupljeno i potjerano na sjever u
ogromne, bodiljikavom icom ograene logore koje su Italijani bili
osnovali uz obalu. U to doba, koncem 1930. godine, oko osamdeset
hiljada beduina, zajedno s nekoliko stotina hiljada grla stoke, bilo je
zajedno satjerano u podruje koje nije prualo dovoljno hrane ni za
etvrtinu toga broja. A posljedica - smrtnost je meu ljudima i
ivotinjama bila strana. Uz to su Italijani podizali ogradu od bodljikave
ice du egipatske granice od obale prema jugu do Dagbuba, kako bi
onemoguili svako snabdijevanje gerilaca iz Egipta.
Hrabro pleme Magaribe pod vjetim vodstvom El-Atajvia Umer el-Muhtarovom desnom rukom - jo je prualo ilav otpor blizu
zapadne obale Cirenaike, ali je veina plemena ve bila savladana
nadmonim brojem i opremom Italijana. Duboko na jugu pleme Zuvaja,
predvoeno devedesetogodinjim Ebu Karajimom, jo se oajniki
borilo uprkos gubitku svog plemenskog centra, oaze Dalu. Glad i
bolesti desetkovali su beduinsko stanovnitvo u unutranjsoti.
Sve borbene snage koje je Sidi Umer mogao upotrijebiti u isto
vrijeme jedva da su brojale neto vie od hiljadu ljudi. Ovo, meutim,
nije bilo samo posljedica nedostatka ljudi. Vrsta gerilskog rata koji su
mudahidi vodili nije omoguavala velika okupljanja boraca nego je
vie ovisila o brzini i pokretljivosti malih udarnih grupa koje bi se
iznenada pojavljivale niodakle, napadale italijanske kolone ili isturene
stanice, zarobljavale njihovo oruje i nestajale bez traga u gustim
119

borovim umama i tjesnacima visoravni Cirenaike. Bilo je oigledno da

takve male grupe, koliko god hrabre i pune prezira prema smrti, ne
mogu nikada postii odlunu pobjedu nad neprijateljem koji raspolae
gotovo neogranienim izvorima ljudstva i naoruanja. Pitanje je, zato,
bilo kako poveati snagu mudahida kako bi bili u stanju ne samo da
nanose sporadine gubitke zavojevaima nego i da od njih preotmu
poloaje na kojim su oni utvreni te da ih odre i odbrane od novih
neprijateljskih napada.
Takvo poveanje snage senusija zavisilo je od nekoliko faktora:
redovnog snabdijevanja neophodnom hranom iz Egipta i orujima
pomou kojih se moe suprotstaviti pokoljima iz aviona i oklopnih
kola, naroito protivtenkovskim pukama i tekim mitraljezima,
obuenog tehniko osoblje da koristi ta oruja i obuava mudahide u
njihovoj upotrebi, i, konano, od uspostavljanja pouzdane bazine veze
izmeu raznih grupa mudahida u Cirenaiki i tajnih skladita za
snabdijevanje na egipatskoj teritoriji.
Gotovo cijelu sedmicu, no iza noi, Veliki Senusi Sidi
Muhammed i ja raspravljali smo o tome ta bi se moglo uraditi. Sidi
Muhamed je mislio da prigodno ojaan je mudahida u Cirenaiki ne bi
rijeilo problem. Njegovo uvjerenje je bilo da oazu Kufra, daleko na
jugu u Libijskoj pustinji, koja je bila glavno sjedite senusijskog reda
pod Seidom Ahmedom, treba ponovo uiniti aritem svih buduih
ratnih poduhvata; jer Kufra je jo uvijek bila van dohvata italijanskih
trupa. Pored toga, ona lei na direktnom, iako vrlo dugom i tekom
karavanskom putu do egipatskih oaza Bahrija i Farafra i zato bi mogla
biti efikasnije snabdijevana nego bilo koja druga taka u zemlji. Ona bi,
isto tako, mogla biti pretvorena u sabirni centar za mnoge hiljade
izbjeglica iz Cirenaike koji su ivjeli u logorima u Egiptu i tako
formirati stalni rezervoar ljudstva za Sidi Umerove gerilske snage na
sjeveru. Dobro utvrena i opremljena modernim naoruanjem, Kufra bi
mogla odbiti mitraljeske napade niskoleteih aviona, dok bombardiranje
iz velike visine ne bi stvarno uzgrozilo iroko rasturene grupe nastambi.
Veliki Senusi je predloio, ako bi takva reorganizacija borbe bila
mogua, da se i sam vrati u Kufru i odatle rukovodi sljedeim
120

operacijama. Ja sam, sa svoje strane, insistirao da je za uspjeh takvog

plana neophodno da Seid Ahmed ponovo uspostavi dobre odnose s
Britancima, s kojima je bio doao u tako ogoreno a tako nepotrebno
neprijateljstvo svojim napadom na njih 1915. godine. Takvo
poboljanje odnosa ne bi trebalo biti nemogue, jer Britanci nisu bili
nimalo oduevljeni italijanskim ekspanzionistikim raspoloenjem,
osobito sada kad je Musolini trubio itavom svijetu svoje namjere o
ponovnom uspostavljanju Rimskog Carstva na objema obalama
Mediterana i bacao pohlepne poglede i na Egipat.
Moj duboki interes za sudbinu senusija nije bio samo posljedica
moga divljenja krajnjem heroizmu u pravednoj stvari; ono to me
zanimalo jo vie bile su mogue posljedice pobjede senusija za itav
arapski svijet. Kao i mnogi drugi muslimani, godinama sam se zanosio
nadom da bi Ibn Saud mogao biti voa islamskog preporoda; sada, kad
su se te nade pokazale jalovim, mogao sam u itavom muslimanskom
svijetu vidjeti samo jedan pokret koji je iskreno teio ispunjenju ideala
islamskog drutva: senusi pokret koji je vodio posljednju bitku za
opstanak.
Upravo zato to je Seid Ahmed znao kako sam snano
emocionalno bio vezan za stvar senusija, on se okrenu meni i, gledajui
me pravo u oi, upita:
Bi li ti, Muhammede, otiao u nae ime u Cirenaiku i ispitao ta
se moe uiniti za mudahide? Moda e ti biti u stanju da vidi stvari
jasnije nego to mogu moji ljudi...
Gledao sam ga i klimnuo glavom bez rijei. Iako sam bio
svjestan njegovog povjerenja u mene, i zato ne potpuno iznenaen
njegovim prijedlogom, to mi je ipak oduzelo dah. Izgled na doivljaj
takve vrste oduevio me preko svih granica; ali ono to me uzbuivalo
jo vie, bila je pomisao da u biti u stanju da neto doprinesem stvari
za koju su mnogi drugi dali svoje ivote.
Seid Ahmed prui ruku prema polici iznad svoje glave i dohvati
Kuran zamotan u svileno platno. Stavljajui ga na svoja koljena, on uze
moju desnu ruku meu obje svoje i poloi je na Knjigu:
121

Zakuni se, Muhammede, Onim koji zna ta je u ljudskim

srcima, da e uvijek biti vjeran mudahidima...
Zakleh se i nikada u svom ivotu nisam bio sigurniji u ono to
obeavam kao u tom trenutku.
MISIJA koju mi je povjerio Seid Ahmed zahtijevala je krajnju
tajnost. Poto su moji odnosi s Velikim Senusijom bili dobro poznati i
nisu mogli izbjei panji stranih poslanstava u Didi, nije bilo
preporuljivo otvoreno putovati u Egipat i izlagati se riziku da tamo
budem otkriven. Moje nedavno otkrivanje intriga iz Fejsal ed-Daviove
pobune bez sumnje nije poboljalo moj poloaj kod Britanaca i bilo je
sasvim vjerovatno da e me budno pratiti od trenutka kad stupim na
egipatsko tlo. Zato smo odluili da ak i moj odlazak u Egipat bude u
potpunoj tajnosti. Prijei u Crveno more u jednom od arapskih
jedrenjaka i iskrcati se potajno, bez pasoa i vize, na nekom zabaenom
mjestu na obali gornjeg Egipta. U Egiptu bih bio u stanju da se
slobodno kreem preruen u trgovca iz Hidaza, jer su mnogi Mekanci i
Medinjani koji tamo dolaze radi trgovine ili u potrazi za moguim
hodoasnicima, bili sasvim obina pojava u egipatskim gradovima i
selima - a poto sam govorio hidaski dijalekat savreno teno, mogao
sam svugdje proi kao neko iz jednog od ovih dvaju svetih gradova.
Nekoliko sedmica bilo je potrebno da se izvre sve pripreme to je
ukljuivalo tajnu razmjenu pisama sa Sidi Umerom u Cirenaiki kao i sa
senusijama u Egiptu; tako smo tek u prvoj sedmici mjeseca januara
1931. Zejd i ja krenuli iz hidaskog lukog mjesta Janbu na slabo
prometnom mjestu obale. Bila je no bez mjeseine, a hodanje po
neravnom putu bilo je vrlo neugodno. Jednom, kad sam se spotakao,
drak mog revolvera skrivenog pod mojim hidaskim kaftanom, udari o
moja rebra; to me je ivo podsjetilo na opasnost avanture u koju sam se
upustio.
Bio sam tu, idui u susret nekom prikrivenom arapskom
kapetanu koji je trebalo da me na svom brodiu preveze preko mora i
iskrca tajno negdje na egipatskoj obali. Uza se nisam imao nikakvih
isprava koje bi mogle otkriti moj identitet i tako, ako bih bio uhvaen u
Egiptu, ne bi bilo lahko dokazati ko sam ja. Ali ak i rizik da provedem
122

nekoliko sedmica u egipatskom zatvoru nije nita u poredenju s

opasnostima koje su me dalje ekale. Bie potrebno da proem itavom
irinom Zapadne pustinje, izbjegavajui da me otkriju italijanski izviaki avioni, a moda i patrole oklopnih kola, u srce zemlje gdje govori
samo oruje. Zato sam to inio? - pitao sam se.
Iako mi opasnost nije bila strana, ipak je nikada nisam traio
radi mogueg uzbuenja. Kad god sam u nju upadao, to je uvijek bilo
kao odgovor na neki podsticaj, svjestan ili nesvjestan, povezan na
sasvim osoben nain s mojim vlastitim ivotom. Pa to je onda s ovim
sadanjim poduhvatom? Da li sam stvarno vjerovao da moja
intervencija moe okrenuti tok stvari u korist mudahida? elio sam da
to vjerujem, ali sam intimno znao da polazim na donkihotski posao. Pa
zato sam onda, za ime Boje, stavljao na kocku svoj ivot kao to
nisam nikada ranije, a s tako malo izgleda na uspjeh?
Ali odgovor je postojao prije nego je pitanje ak i bilo svjesno
formulirano.
Kad sam upoznao islam i prihvatio ga kao svoj ivotni put,
mislio sam da je svim mojim pitanjima i traenjima doao kraj. Samo
postepeno, vrlo postepeno, postojao sam svjestan da to nije kraj, jer
prihvatiti ivotni put koji nas obavezuje bilo je, barem za mene,
nerazdvojno vezano sa eljom da slijedim taj put s ljudima istog
miljenja - ne samo da ga slijedim u osobnom smislu nego i da radim za
njegovo drutveno ivljenje u zajednici koju izaberem. Za mene, islam
je bio put, a ne kraj - a oajniki gerilci Umera el-Muhtara borili su se
krvavo svojim ivotima za slobodu da idu tim putem, upravo kao to su
radili drugovi Poslanikovi prije trinaest vijekova. Biti im od pomoi u
njihovoj tekoj i ogorenoj borbi, koliko god neizvjestan bio ishod, bilo
mi je osobno isto toliko potrebno koliko i molitva...
A tu je bila obala. Na mehkim valovima to su zapljuskivali
ljunak ljuljao se amac na vesla koji treba da nas donese do broda
usidrenog u tamnoj daljini. Dok se usamljeni vesla uspravljao u
amcu, ja se okrenuh prema Zejdu:

123

Zejde, brate, ti zna da idemo u pustolovinu koja se moe

pokazati opasnijom i tebi i meni od svih Ed-Daviovih ihvana zajedno?
Zar ne gleda sa enjom na mir u Medini i na svoje prijatelje?
Tvoj put je moj put, daida odgovori on. Pa zar mi ti sam nisi
rekao da voda koja stoji nepokretna postaje ustajala i smrdljiva? Idemo
- neka voda tee dok ne postane bistra...
Brod je bio jedan od onih velikih, nezgrapnih, to plove svuda
oko obala Arabije; izgraeni potpuno od drveta, miriu na suenu ribu i
morsku travu, s visokom krmom, dva latinska jarbola i velikom
kabinom niskog stropa izmeu njih. Reis (kapetan) bio je mrav stari
Arap iz Muskata. Male, blistave oi koje su me radoznalo gledale ispod
nabora ogromnog, arenog turbana odavale su izraz opreza koji govori o
dugim godinama provedenim u nedoputenim pothvatima i avanturama;
krivi, srebrom ukraeni bode za njegovim paom nije liio samo na
ukras.
Merhaba, merhaba, prijatelji! povika on dok smo se mi
pentrali na brod. Ovo je as dobrih znakova!
Koliko puta je on, razmiljao sam, pruio istu srdanu
dobrodolicu siromanim hadijama koje je potajno ukrcao na brod u
Egiptu i, bez ikakve daljnje brige o njima, iskrcavao ih na obalama
Hidaza, kako bi mogli izbjei plaanje velikih hadijskih poreza koje
je saudijska vlada bila nametnula onima koji ele hodoastiti Boiju
kuu? A koliko je samo puta uputio potpuno iste rijei trgovcima robija
koji su, grubo krei islamski zakon, bili uhvatili nekoliko nesretnih
Etiopljana da ih prodaju na tritima robova u Jemenu? Ali onda, tjeio
sam se, iskustvo koje je na reis morao stei - bez obzira kako sumnjivo
bilo njegovo porijeklo - moglo nam je samo pruiti prednost, jer on je
poznavao svoj put po Crvenom moru kao malo koji drugi mornar i
moglo se osloniti na njega da e nas iskrcati na sigurnu obalu.
I ZAISTA, etiri noi nakon to smo se bili ukrcali, pristali smo
opet u malom amcu na vesla, sjeverno od luke Kusajr na obali gornjeg
Egipta. Na nae uenje, reis odbi da primi plau, jer, ree s
osmijehom, moje gazde su me platile. Neka vas Bog prati. Kao to
124

sam oekivao, nije nam bilo teko da budemo neupadljivi u Kusajru, jer
je grad bio naviknut da vidi ljude u odjei iz Hidaza. Sljedeeg jutra
nakon dolaska rezervisali smo sjedite u rasklimanom autobusu koji
vozi za Es-Sijut na Nilu; i tako, prignjeeni izmeu zastraujue debele
ene koja je u svom irokom krilu drala korpu punu pilia i nekog
starog felaha koji se odmah, nakon to je zapazio nau odjeu, poeo
prisjeati hada koji je obavio prije deset godina, Zejd i ja smo poeli
nae afriko putovanje.
Uvijek sam mislio da svako ko se upusti u potajan i opasan
pothvat mora osjeati kao da je sumnjiv svakome koga sretne i da se
njegova maska moe lahko prozrijeti. Ali, udno, taj osjeaj sada nisam
imao. Za vrijeme prolih godina u Arabiji uao sam u ivot njenog
naroda tako duboko da mi se nije deavalo da se smatram iim osim
dijelom njih. Iako nikada nisam uestvovao u poslovnim interesima
Mekanaca i Medinelija, sada sam se u tolikoj mjeri bio uivio u ulogu
propagatora hada da sam se bez oklijevanja ukljuio u gotovo
profesionalnu raspravu s nekoliko drugih putnika o vrlinama
obavljanja hada. Zejd je prihvatio igru s velikim zadovoljstvom i tako
prvi sati naeg putovanja prodoe u ivahnom razgovoru.
Nakon prelaska u voz u Es-Sijutu, konano stigosmo u gradi
Beni Seuf i odosmo pravo u kuu nae senusijske veze, Ismaila edDibija - oniskog, snanog ovjeka, veselog izraza lica, koji govori
zvunim arapskim jezikom gornjeg Egipta. Poto je bio samo skromni
trgovac suknom, nije bio posebno ugledna osoba u gradu, ali je njegova
odanost senusijskom redu bila dokazana u mnogim prilikama a njegova
osobna privrenost Seidu Ahmedu inila ga je dvostruko povjerljivim.
Iako je bilo kasno, on probudi slugu da nam pripremi veeru, i dok smo
na nju ekali, on nam je priao o pripremama koje je bio obavio.
Prvo, odmah nakon to je primio poruku od Seida Ahmeda,
stupio je u vezu s poznatim lanom egipatske kraljevske porodice koji
je godinama bio vatren i aktivan pristalica stvari senusija. Princ je bio
potpuno obavijeten o svrsi moje misije; spremno je prihvatio da mi
stavi na raspolaganje potrebna novana sredstva kao i da mi pribavi
jahau stoku i dva pouzdana vodia za putovanje pustinjom do granice
125

Cirenaike. Na domain nas je obavijestio da nas oni ekaju u jednom

od palmovih vrtova izvan Beni Seufa.
Zejd i ja sada odbacismo nau hidasku odjeu, koja bi mogla
izazvati nepotrebnu radoznalost na putovima Zapadne pustinje. Umjesto
nje dobili smo pamune pantalone i tunike skrojene na sjevernoafriki
nain kao i vunene burnuse kakvi se nose u zapadnom Egiptu i Libiji. Iz
prizemlja svoje kue Ismail donese dvije kratke konjanike puke
italijanske proizvodnje - jer e biti lake pribaviti municiju za tu vrstu
puke kod mudahida.
Sljedee noi, uz pomo naeg domaina, krenusmo iz grada.
Nai vodii su bili beduini iz egipatskog plemena Evlad Ali, u kojem su
senusije imali mnogo pristaa; jedan od njih, Abdulah, bio je ivahan
mladi koji se prethodne godine borio u Cirenaiki i zato nam je mogao
dati dosta obavjetenja o onome to tamo moemo oekivati. Drugi, ije
sam ime zaboravio, bio je mrav, mrzovoljan momak koji je rijetko
govorio, ali se pokazao ne manje dostojan povjerenja od naoitijeg
Abdullaha. etiri deve koje su imali sa sobom - snane, brze deve
biarinske rase - oito su bile posebno odabrane; imale su sedla ne
mnogo razliita od onih na koja sam bio navikao u Arabiji. Kako je
trebalo da se kreemo brzo, bez dugih zadravanja, kuhanje hrane nije
dolazilo u obzir na najveem dijelu puta; prema tome, nae namirnice
su bile jednostavne: velika vrea puna hurmi i manja vrea prepuna
grubog peninog brana i hurmi; na trima devama bile su o sedlima
objeene mjeine s vodom.
Malo prije ponoi Ismail nas zagrli i poeli nam Boiji
blagoslov u naem pothvatu Mogao sam lahko zapaziti da je duboko
uzbuen. Pod Abdullahovim vodstvom napustismo palmov vrt i uskoro
smo, po svjetlu blistavog mjeseca, kaskali ustrim korakom preko
pjeskovite, puste ravnice prema sjeverozapadu.
Poto smo morali izbjegavati bilo kakav susret s egipatskim
pograninim vlastima - iji su straari, u kolima ili na kamilama, po
svemu to smo znali, mogli patrolirati ovim dijelom Zapadne pustinje nastojali smo da se drimo to dalje od glavnih karavanskih putova; ali

126

poto se gotovo sav promet izmeu Bahrije i Nilske doline odvijao

preko Fajuma, daleko na sjeveru, rizik nije bio suvie velik.
U toku prve noi preli smo oko pedeset kilometara i zaustavili
se da predanimo u umarku tamariski; druge i tree noi preli smo
znatno vie, tako da smo prije zore etvrtog dana stigli na rub duboke
depresije u kojoj lei oaza Bahrija.
Dok smo bili smjeteni u sjeni velikih stijena van oaze - koja se
sastojala od nekoliko izdvojenih naselja i nasada, od kojih je glavno
selo Baviti - Abdullah je poao pjeke niza strmu, stjenovitu padinu
obraslu palmama, da uspostavi vezu s naim ovjekom u Bavitiju. Poto
nee biti u stanju da se vrati prije noi, legli smo da odspavamo u sjeni
ispod stijena: ugodan odmor nakon napora i hladnoe noi koju smo
proveli u jahanju. Ipak nisam dugo spavao jer je suvie mnogo misli
zaokupljalo moj um.
Razmiljajui o naim planovima, izgledalo mi je da ne bi bilo
teko odravati stalnu liniju komuniciranja izmeu Beni Suefa i Bahrije;
ak i veliki karavani bi bili u stanju, bio sam siguran, da se kreu
izmeu ovih dviju taaka neotkriveni ako bi se postupalo s dovoljno
opreza. Uprkos injenici da je stanica pograninih vlasti bila smjetena
u Bavitiju (mogli smo vidjeti njene bijele zgrade iz naeg skrovita
iznad oaze), bilo bi mogue postaviti tajni beini odailja u jednom
od vie izoliranih sela na jugu Bahrije. U ovo sam se uvjerio nekoliko
sati kasnije u razgovoru s Abdullahom i starim Berberom - naom
vezom - koji ga je dopratio. Pokazalo se da vlada oazu nadzire samo
povrno a, to je bilo jo vanije, stanovnitvo je preteno naklonjeno
senusijama.
Jo pet noi napornog jahanja; prvo preko ljunkovitog i
rastrganog tla, a onda preko ravnih pjeanih dina: proli smo
nenaseljenu oazu Sitra i njeno beivotno, tamnoplavo slano jezero
okrueno trskom i gustiem divljih palmi: zatim preko ulegnua Ard s
njegovim fantastinim, krevitim krenim hridinama, kojima je
mjeseev sjaj davao avetinjski izgled s nekog drugog svijeta, a potkraj
pete noi na prvi pogled na oazi Siva...

127

Godinama sam gajio nadu da u posjetiti ovu udaljenu oazu koja

je nekada bila sjedite Amonovog hrama i proroita uvenog irom
starog svijeta, ali nekako moja elja nije nikada bila ispunjena. Sada je
leala preda mnom u svitanju zore: prostrana zaravan palmovih uma
koje okruuju usamljeni brijeg na kojem se gradske kue, usaene u
stijenu kao peinske nastambe, diu u nizovima jedan iznad drugog
prema visokoj koninoj munari koja se uzdie na samom vrhu. Bila je
to udna hrpa ruevnih zidina kakve se mogu vidjeti u snu... Obuze me
elja da uem u njihove tajanstvene granice i da lutam ulicama koje su
bile svjedoci vremena faraona i da vidim ruevine hrama u kojem je
Krezus, kralj Libije, uo proroanstvo o svojoj sudbini, a Aleksandar
Makedonski dobio obeanje o osvajanju svijeta.
Jo jednom je moja elja ostala neispunjena. Iako tako blizu,
grad Siva mora ostati za mene zatvoren. Posjetiti mjesto tako daleko od
veza s vanjskim svijetom i tako nenaviklo na strance da ni jedno novo
lice ne bi moglo proi nezapaeno, bila bi zaista drskost; jer, smjetena
gotovo na libijskoj granici, Siva je bila pod posebnom kontrolom, a isto
tako, van svake sumnje, puna plaenih italijanskih dounika. Tako, sa
aljenjem se tjeei pomilju da mi nije sueno da je vidim ni ovaj put,
odagnah Sivu iz svojih misli.
Obili smo grad u irokom luku prema jugu i konano zastali u
umarku divljih palmi. Ne dozvoljavajui sebi odmor - jer nismo imali
namjere da se zaustavljamo tako blizu granice due nego to je bilo
neophodno - Abdullah odmah odjaha do susjednog sela da nae ovjeka
kojem je Seid Ahmed povjerio da nas otprati preko granice. Nakon
nekoliko sati on se vrati s dvojicom novih vodia i sa etiri odmorene
deve koje su nas imale dalje sluiti. Vodii, Berasa beduini iz Debel
Ekbara, bili su ljudi Omera el-Muhtara, koje je posebno poslao da nas
provedu kroz klanac, izmeu oazaDagbub i Dalu koje dre Italijani,
na visoravan Cirenaike, gdje je trebalo da se sastanem s Omerom.
Abdullah i njegov prijatelj se oprostie od nas da bi se vratili u
svoje selo u Egiptu; predvoeni dvojicom mudahida, Halilom i Abd erRahmanom, krenusmo na na sedmicu dana dug put kroz gotovo
bezvodnu pustu ravan koja se polahko sputa prema Debel Ekbaru. To
128

je bilo najtee pustinjsko putovanje koje sam ikada doivio. Iako nije
bilo mnogo opasnosti da nas otkriju italijanske patrole ako se
pobrinemo da se danju krijemo a putujemo samo nou, potreba da se
obilaze rijetki bunarovi pretvorila je dugi mar u pravu moru. Samo jednom smo bili u stanju da napojimo deve i napunimo mjeine vodom iz
zaputenog bunara u Vadi el-Mra, a i to je bila gotovo naa propast.
Stigli smo na bunar kasnije nego to smo oekivali - u stvari,
upravo je svitalo kada smo poeli zahvatati vodu za ivotinje, a Sunce
je ve bilo odskoilo kad smo zavrili. Jo uvijek smo imali, kako nam
Halid ree, dva dobra sata hoda pa da stignemo do kamenite uvale koja
nam je trebalo da bude skrovite za taj dan. Ali tek to smo krenuli kad
zlokobno brujanje aviona prekide pustinjsku tiinu; nakon nekoliko
minuta pojavi se iznad naih glava mali monoplan, naglo se nage i poe
kruiti u sve niim spiralama. Nije se imalo gdje sakriti i tako
poskakasmo s deva i rasturismo se. U tom asu pilot otvori na nas vatru
iz mainke.
mrtvi!

Dolje, leite! povikah. Ne miite se, pretvarajte se da ste

Ali Halid, koji je morao iskusiti vie takvih susreta u toku dugih
godina sa mudahidima, nije se pravio mrtav. On lee na lea,
nosloni glavu na stijenu i, poloivi puku na uzdignuto koljeno, poe
pucati na avion koji je upravo dolazio - ne nasumce nego paljivo
gaajui kao da je na vjebi nianjenja. Bilo je to krajnje odvano jer je
avion iao pravo na njega u blagom obruavanju, rasipajui pijesak
mecima. Neki od Halidovih hitaca morao je pogoditi avion jer on
iznenada skrenu u stranu, uspravi se i poe se naglo uspinjati. Pilot je
vjerovatno odluio da ne bi bilo vrijedno pucati na etvoricu ljudi
ugroavajui svoju vlastitu sigurnost. On napravi jo jedan ili dva kruga
iznad nas, a onda ieznu prema istoku u smjeru Dagbuba.
Oni italijanski pasji sinovi su kukavice, ree mirno Halid kad
smo se sakupili. Oni vole ubijati, ali ne vole suvie izlagati svoju
vlastitu kou. Niko od nas nije bio ranjen, ali je Abd er-Rahmanova
deva bila mrtva. Prenijeli smo njegove stvari na Zeidovu devu i odsada
je jahao zajedno sa Zejdom.
129

Nakon tri noi stigosmo do borovih uma Debel Ekbara i

zahvalno zamijenismo nae iscrpljene deve konjima koji su nas ekali
na skrivenom mjestu pod nadzorom grupe mudahida. Odsad je pustinja
leala iza nas; jahali smo preko breuljkaste, stjenovite zaravni
ispresijecane suhim koritom potoka i proarane borovima koji su
mjestimino formirali gotovo neprohodne gutare. Ovo divlje bespue
usred podruja pod italijanskom okupacijom bilo je lovite mudahida.
NAKON jo etiri noi stigosmo do Vadi et-Taban - Doline
Umornog, kako je sasvim prikladno nazvana - gdje je trebalo da se
naemo sa Omer el-Muhtarom. Sigurno skriveni u gusto poumljenom
klancu, s konjima sklonjenim iza hridina, ekali smo dolazak Lava
Debel Ekbara. No je bila hladna, bez zvijezda i ispunjena umnom
tiinom.
Trebalo je da proe jo nekoliko sati dok doe Sidi Umer, a
poto je no bila potpuno mrana, dvojica naih Barasa beduina nisu
vidjeli razloge da ne popune nae zalihe vodom iz bunara Bu Sfaja,
nekoliko kilometara prema istoku. Istina, bila je na oko pola kilometra
od Bu Sfaja italijanska utvrda - ali, ree Halid, oni prokletnici se
nee usuditi da napuste svoje zidine u tako mranoj noi.
Zato se Halid, u pratnji Zejda, uputi sa dvjema praznim
mjeinama na konjima kojima su prethodno krpama zamotana kopita
kako bi se izbjegao svaki um na kamenitom tlu. Oni se izgubie u
mraku dok smo se Abd er-Rahman i ja uurili uz nisko stijenje da se
zagrijemo. Bilo bi suvie riskantno zapaliti vatru.
Nakon otprilike jednog sata, nekoliko granica zapucketa meu
smrekama. Sandala mehko udari o stijenu. Moj pratilac, odmah na
oprezu, uspravi se, s pukom u rukama, i poe piljiti u mrak. Priguen
zov, slian jauku akala, doprije iz gustia i Abd er-Rahman,
zaokruujui ake pred ustima, odgovori slinim zvukom. Pred nama se
pojavie dvojica ljudi. Ili su pjeke i nosili puke. Kad prioe blie,
jedan od njih ree: Boji put, a Abd er-Rahman odgovori, Samo
Njemu pripada snaga i mo - to je izgleda bila neka vrsta lozinke.

130

Jedan od dvojice pridolica - obojica su bili odjeveni u otrcane

darde, odjeu libijskih beduina - oito je poznavao Abd er-Rahmana,
jer on zgrabi obje njegove ruke i srdano se s njim pozdravi. Predstavie
me i oba mudahida se rukovae sa mnom. Jedan od njih ree:
Neka te Bog uva. Sidi Omer dolazi.
Stajali smo oslukujui. Nakon moda deset minuta, granice
opet zapucketae u smrekovom bunju i jo trojica ljudi izronie iz
mraka, svaki iz drugog smjera kreui se prema nama s pukama na
gotovs. Kada su se uvjerili da smo mi zaista oni koje su oekivali da e
sresti, oni odmah nestadoe u gustiu, opet u raznim smjerovima, oito s
namjerom da dobro bdiju nad sigurnou svoga voe.
Zatim se pojavi on, jaui malog konja ija su kopita bila
omotana krpama. Dvojica ljudi su ili sa svake strane, a jo nekoliko
njih ga je slijedilo. Kada je doao do stijena kod kojih smo ekali, jedan
od njegovih ljudi mu pomoe da sjae i ja zapazih da se teko kree
(kasnije sam saznao da je prije desetak dana bio u nekom okraju
ranjen). U svjetlu izlazeeg Mjeseca mogao sam ga sada jasno vidjeti:
ovjek srednjeg rasta, snanih kostiju; kratka snjenobijela brada
okruivala je njegovo tamno, duboko izbrazdano lice; oi su leale
duboko u dupljama; po borama oko njih moglo se naslutiti da se one
rado u razliitim okolnostima mogu i smijati, ali sada je u njima bila
samo tama, patnja i hrabrost.
Pooh mu u susret i osjetih snaan stisak njegove koate ruke.
Dobro doao, sinko - i dok je to govorio, njegove oi preoe
preko mene, prodorno, ocjenjujui; oi ovjeka kome je opasnost
svakodnevna hrana. Jedan od njegovih ljudi prostorije pokriva po tlu i
Sidi Omer se teko spusti na njega. Abd er-Rahman se poge da mu
poljubi ruku, a onda, nakon to je traio dozvolu od voe, poe paliti
malu vatru u zaklonu ispod nadnesene hridine. Uz slabi sjaj vatre, Sidi
Omer proita pismo od Sejida Ahmeda koje sam donio sa sobom. On ga
proita paljivo, savi ga, podra ga za trenutak iznad svoje glave - gest
potovanja i odanosti koji se gotovo nikada ne susree u Arabiji, ali
esto u sjevernoj Africi - a zatim se s osmijehom okrenu prema meni:
131

Seid Ahmed, neka ga Bog pozivi, govori o tebi sve najbolje. Ti

si spreman da nam pomogne. Ali ja ne znam odakle bi pomo mogla
doi osim od Boga, Svemogueg, Milostivog. Mi smo zaista pri kraju
vremena koje nam je dosueno.
Pa zar ovaj plan koji je Seid Ahmed pripremio ne bi mogao biti
novi poetak? Ako bi se moglo osigurati neprekidno snabdijevanje i
Kufru pretvoriti u bazu za budue operacije, zar se ne bi moglo zadrati
Italijane?
Nikada nisam vidio tako gorak, tako beznadan osmijeh kao onaj
s kojim mi je Sidi Omer odgovorio: Kufra...! Kufra je izgubljena!
Italijani su je okupirali prije dvije sedmice...
Ova novost me zaprepastila. U toku svih proteklih mjeseci Seid
Ahmed i ja smo gradili nae planove na pretpostavci da bi se Kufra
mogla pretvoriti u polaznu taku za pojaan otpor. S gubitkom Kufre
senusijama nije ostalo nita osim jedne zaravni Debel Ekbara - nita
osim stalnog stezanja obrua italijanske okupacije, gubitka jednog
uporita iza drugog, lagahnog, neumoljivog guenja...
Kako je Kufra pala?
Umornim pokretom Sidi Omer pozva jednog od svojih ljudi da
prie blie: Neka ti on ispria... On je jedan od malobrojnih koji su
izbjegli iz Kufre. Stigao je tek juer.
ovjek iz Kufre sjede s podvijenim nogama preda me i povue
svoj otrcani burnus oko sebe. Govorio je polahko, bez imalo uzbuenja
u glasu, ali njegovo ispijeno lice kao da je odravalo sve uase koje je
doivio.
Udarili su na nas u tri kolone, sa tri strane, s mnotvom
oklopnih kola i tekih topova. Njihovi avioni su nadlijetah u niskom
letu i bombardovali kue, damije i palmove vonjake. Imali smo jedva
nekoliko stotina ljudi kadrih da nose oruje; ostatak su bile ene, djeca i
starci. Branili smo kuu po kuu, ali oni su bili suvie jaki za nas i
konano nam je ostalo samo selo El Havari. Nae puke su bile
nemone protiv njihovih oklopnih kola i oni su nas nadvladali. Samo su
132

malobrojni izbjegli. Ja sam se sakrio meu palmama ekajui priliku da

se provuem kroz italijanske linije i cijelu no sam sluao vriske ena
koje su silovali italijanski vojnici i eritrejski askeri. Sljedeeg dana
jedna starica je dola u moje skrovite i donijela mi vode i kruha. Ona
mi je rekla da je italijanski general sakupio sve preivjele na grobu
Seida Muhammeda el-Mehdije, pred njihovim oima poderao Kuran,
pobacao ga na tle i zgazio svojom izmom viui: Neka vam sada
pomogne va beduinski prorok, ako moe! Zatim je naredio da se
posijeku sve palme u oazi, porue zidine i spale sve knjige iz Seid
Ahmedove knjinice. Sljedeeg dana naredio je da neke od starijih i
alime potrpaju u avion i pobaaju s velike visine i tako pobiju... Cijelu
sljedeu no uo sam opet iz svoga skrovita vriske naih ena i smijeh
vojnika i pucanje iz njihovih puaka... Konano sam otpuzao do
pustinje pod okriljem noi, naao jednu odlutalu devu i od jahao...
Kada je ovjek iz Kufre zavrio svoju jezivu priu, Sidi Omer
me njeno privue sebi i ponovi: Tako moe vidjeti, sinko ,da smo
zaista pri kraju vremena koje nam je dosueno. I kao odgovor na
neizgovoreno pitanje u mojim oima, on dodade: Mi se borimo zato
to se moramo boriti za svoju vjeru i svoju slobodu sve dok ne otjeramo
nasilnike ili sami ne umremo. Mi nemamo drugog izbora. Mi
pripadamo Allahu i Njemu se vraamo. Poslali smo svoje ene i djecu u
Egipat, tako da se ne moramo brinuti o njihovoj sigurnosti kada Bog
bude htio da umremo.
Prigueno brujanje zau se negdje na mranom nebu. Gotovo
refleksnimpokretom jedan od Sidi Omerovih ljudi baci pijesak na vatru.
Avion, gotovo nejasna sjena prema mjeseinom obasjanim oblacima,
proe dosta nisko iznad nas u svom letu prema istoku i zvuk njegovog
motora polahko utihnu.
Ali, Sidi Omer, rekoh, zar ne bi bilo bolje da se ti i tvoji
mudahidi povuete u Egipat dok je put jo uvijek otvoren? U Egiptu
biste moda mogli sakupiti mnoge izbjeglice iz Cirenaike i organizirati
efikasnijusnagu.Borbubiovdje trebalo privremeno obustaviti kako bi
narod mogao prikupiti snagu... Znam da se Britanci u Egiptu ne mire
lahko s pomilju da imaju jak italijanski poloaj na svom boku; Bog
133

zna, oni bi moda mogli gledati kroz prste tvoje pripreme ako biste ih
mogli uvjeriti da ih ne smatrate neprijateljima...
Ne, sinko, suvie je kasno za to. To o emu ti govori bilo je
mogue prije petnaest, esnaest godina, prije nego je Seid Ahmed, neka
ga Bog pozivi, poduzeo napad na Britance da bi pomogao Turcima koji nisu pomogli nama... Sada je suvie kasno. Britanci nee ni prstom
maknuti da olakaju nau sudbinu, a Italijani su odluili da nas dotuku i
skre mogunost budueg otpora. Ako bismo ja i moji sljedbenici sada
otili u Egipat, nikada ne bismo bili u stanju da se vratimo. A kako
bismo mogli ostaviti svoj narod bez vodstva, da ga prodiru Boiji
neprijatelji?
ta je sa Seid Idrizom? Da li on dijeli tvoje poglede, Sidi
Omer?
Seid Idriz je dobar ovjek, dobar sin velikog oca. Ali Bog mu
nije dao srce da izdri takvu borbu...
Bilo je duboke ozbiljnosti ali ne i oajanja u Sidi Omerovom
glasu dok je tako sa mnom raspravljao neizbjean ishod ove duge borbe
za slobodu; on je znao da ga ne eka nita drugo osim smrt. Smrt ga nije
plaila; on je nije traio, ali nije ni pokuavao da je izbjegne. A, siguran
sam, ak i da je znao kakva ga smrt oekuje, ne bi pokuao da je
izbjegne. Izgledalo je da je nje, smrti, bio svjestan itavim svojim
tijelom i duhom u sebi, bilo gdje da ide, bilo ta da radi.
Tiho kretanje zau se iz bunja, tako tiho da bi prolo
nezapaeno u obinim okolnostima; ali ovo nisu bile obine okolnosti.
U punoj napetosti iekivanja svake vrste opasnosti s neoekivane
strane, jasno sam mogao razabrati umove prikradanja koji bi naglo
prestali, da bi se ponovo javili nakon nekoliko trenutaka. bunje se
razdvoji i izbie Zejd i Halid u pratnji dvojice straara; konji koje su
vodili bili su natovareni mjeinama punim vode. Ugledavi Sidi Omera,
Halid pouri da poljubi ruku vode, nakon ega ja predstavih Zejda.
Otre oi Sidi Omera zastadoe s neksrivenim zadovoljstvom na
Zejdovom ozbiljnom licu i vitkoj pojavi; stavljajui svoju ruku na
Zejdovo rame, on ree:
134

Dobro doao, brate, iz zemlje mojih predaka. Od kojih si ti

Arapa? A kada mu Zejd ree da je iz plemena amar, Omer, smijeei
se, kimnu glavom: ,,Oh, onda si ti iz plemena Tajj kojem je pripadao i
Hatim, jedan od najvelikodunijih ljudi...4
Nekoliko hurmi zamotanih u krpu stavi pred nas jedan od Sidi
Omerovih ljudi i on nas ponudi tom jednostavnom hranom. Kad smo
jeli, stari ratnik ustade.
Vrijeme je da krenemo, brao. Suvie smo blizu italijanske
stanice Bu Sfaja da bismo dozvolili da nas zora ovdje zatee!
Napustismo svoj improvizirani logor i odjahasmo iza Sidi
Omera dok nas je ostatak njegovih ljudi slijedio pjeke. im smo izbili
iz klanca, vidio sam da je Sidi Omerova pratnja mnogo vea nego sam
mislio; jedna po jedna, tamne sjene su se pojavljivale iza stijena i
drvea i prikljuivale se naoj koloni dok su drugi ostajali rastureni
lijevo i desno od nas. Povran posmatra ne bi mogao ni naslutiti da oko
nas ima tridesetak ljudi, jer se svaki od njih kretao tiho i neujno kao
indijanski izviai.
Prije zore stigli smo do glavnog logorita gerilske ete Omera
el-Muhtara, koja je tada brojala jedva neto vie od dvjesta ljudi. Bila je
sklonjena u dubokom, uskom klancu i nekoliko malih vatri gorjelo je
ispod nadnesenih stijena. Neki su spavali na tlu; drugi, nejasne sjene u
sivilu rane zore, bili su zaokupoljeni raznim poslovima - ienjem
svoga oruja, noenjem vode, kuhanjem objeda ili brigom oko
malobrojnih konja vezanih ovdje-ondje za drvo. Skoro svi su izgledali
odjeveni u dronjke i ni tada a niti kasnije nisam vidio ni jedan jedini
itav dard ili burnus u itavoj grupi. Mnogi od njih nosili su zavoje
koji su govorili o nedavnim susretima s neprijateljem.
Na svoje iznenaenje, zapazih dvije ene u logoru - jednu stariju
i jednu mlau; sjedile su uz vatru, oito zadubljene u krpljenje sedla
grubim ilom.
Predislamski arapski ratnik i pjesnik, uven po svojoj velikodunosti. Njegovo ime je
postalo sinonim za ovu vrlinu kojoj Arapi pridaju najveu vanost. Pleme amar,
kojem pripada Zejd, vue svoje porijeklo iz Hatimovog plemena Tajj.
4

135

Ove nae dvije sestre idu s nama gdje god krenemo, ree Sidi
Omer kao odgovor na moje nijemo uenje. Odbile su da potrae
utoite u Egiptu s ostalim naim enama i djecom. To su majka i
kerka. Svi njihovi mukarci su izginuli u borbi.
U toku dva dana i noi - za koja se lagor pomjerio na drugo
mjesto u umama i klancima platoa - Sidi Omer i ja smo razmotrili sve
mogunosti osiguranja redovnijeg snabdijevanja mudahida. Poneto je
jo pristizalo iz Egipta. Otkako se Seid Idris sporazumio s njima za
vrijeme svog primirja s Italijanima, britanske vlasti su, ini se, bile
voljne da jo jednom s izvjesnom tolerancijom gledaju na aktivnosti
senusija u Egiptu sve dok su one ograniene na lokalne pokrete. Tako,
na primjer, oni nisu obraali panju na male grupe boraca koji bi
povremeno uspijevali da se probiju kroz italijanske linije i dou u
Salum, najblii egipatski grad na obali, da tamo prodaju svoj ratni plijen
- veinom italijanske mazge - u zamjenu za toliko potrebnu hranu.
Meutim, takvi pothvati su bili vrlo riskantni za mudahide i esto su
bili neizvodivi tim prije to su Italijani brzo napredovali s postavljanjem
bodljikave ice du egipatske granice. Sidi Omer se sloio sa mnom da
bi jedina alternativa mogla biti snabdijevanje du puta kojim sam doao,
s tajnim skladitima u egipatskim oazama Bahrija, Farafra i Siva, ali je
jako sumnjao da to moe zadugo izbjei panji Italijana.
(Omerova sumnja se pokazala sasvim opravdanom. Nekoliko
mjeseci kasnije jedan takav karavan je zaista stigao do mudahida ali su
ga Italijani zapazili dok je prolazio kroz rupu izmeu Dagbuba i
Dalua. Uskoro poslije toga uspostavljena je utvrena italijanska
postaja na Bir Tarfavi, na oko pola puta izmeu dviju oaza i to je, uz
gotovo neprestane zrane patrole, uinilo daljnje pothvate ovakve vrste
suvie riskantnim.)
Trebalo je sada da mislim o svom povratku. Kako nisam bio
jako oduevljen da ponovo proem dugi, naporni put kojim sam bio
doao, raspitivao sam se kod Sidi Omera da li je mogu neki krai put.
Postoji, ree mi on, ali opasan: kroz bodljikavu icu do Saluma. Kako je
upravo grupa mudahida bila spremna da se odvai na ovakav pothvat
kako bi dopremila brano iz Saluma, ako elim, mogu im se pridruiti.
136

Odluih da krenem tim putem. Zejd i ja se oprosti mo od Omera elMuhtara - da ga vie nikada ne vidimo; neto manje od osam mjeseci
kasnije Italijani su ga uhvatili i objesili.
NAKON SEDAM DANA HODA, samo nou, preko tekog
podruja i kroz smrekov gusti istonog Debel Ekbara, naa druina od
dvadesetak ljudi stie do granice izmeu Egipta i Cirenaike, blizu take
gdje smo naumili da napravimo proboj. Ova taka nije bila sluajno
odabrana. Iako je barijera bodljikave ice ve pokrivala vei dio
granice, tada jo nije bila sasvim zavrena. Na nekim mjestima, kao
ovdje, bio je samo jedan zid visok oko dva i pol metra, a irok oko
metar i pol, dok su na drugim mjestima ve bila tri posebna niza
bodljikave ice spletene u teke viestruke zavoje preko stubova
uvrenih u betonska postolja. Mjesto koje smo odabrali bilo je oko
pola kilometra udaljeno od utvrene postaje u kojoj su, znali smo, bila i
oklopna kola; ali, trebalo je birati izmeu ovog sektora granice i nekog
drugog koji je moda manje utvren, ali uvan dvostrukom ili ak
trostrukom ianom barijerom.
Bilo je dogovoreno da nas nekoliko kilometara unutar
egipatskog podruja doekaju pristae senusija sa jahaim konjima.
Zato nije bilo potrebno da izlaemo opasnosti nae konje; poslali smo ih
nazad u pratnji nekoliko mudahida, dok smo mi ostali oko ponoi
krenuli prema granici. Mrak je bio jedina naa zatita, jer su Italijani bili
sasjekli sva stabla i bunje du granice.
Uz predstrae postavljene na nekoliko stotina metara prema
sjeveru i prema jugu, estorica naih ljudi - naoruani klijetima i
debelim konim rukavicama zaplijenjenim u ranijim prepadima na
italijanske radne jedinice - puzali su naprijed etveronoke; mi ostali
pokrivali smo ih napetim pukama. Bio je to dramatian trenutak.
Napinjui ui na najslabiji zvuk, mogao sam uti samo kripu ljunka
pod teinom tijela to su se kretala naprijed i povremeni krik none
ptice. Onda doprije zvuk prvih klijeta koja zagrizoe icu - zvualo je
kao eksplozija u mojim uima - a zatim je slijedilo isprekidano
kljocanje metalnih niti... kljoc, kljoc, kljoc... kripanje i kljocanje
sve dublje i dublje u iani splet...
137

Jo jedan krik ptice propara no, ali ovaj put to nije bila ptica
nego znak koji je dolazio od predstrae sa sjevera najavljujui
pribliavanje opasnosti... i gotovo u istom asu zausmo brujanje
motora koji je dolazio prema nama. Reflektor bljesnu koso u zrak.Kao
jedan bacismo se na tle, osim sjekaa koji nastavie rad u oajnikoj
urbi, ne brinui se vie da to rade potajno nego sijekui, udarajui u
icu klijetima i kundacima puaka, kao opsjednuti. Nakon nekoliko
trenutaka odjeknu pucanj! Na straar na sjeveru! Posada oklopnih kola
mora da ga je opazila, jer mlaz reflektora naglo skrenu prema dolje i
zausmo zloslutno tektanje mitraljeza. Brujanje motora se pojaa i
crna silueta krenu na nas dok nas je mlaz reflektora hvatao na
tlu.Uslijedi odmah mitraljeski rafal, ali je mitraljezac oito gaao suvie
visoko; mogao sam uti fijuk i zviduk metaka dok su prelijetali iznad
naih glava. Leei potrbuke, odgovorismo vatrom iz svojih puaka.
Reflektor, reflektor! povika neko. Gaajte reflektor!-i
reflektor ugasnu, oito razbijen mecima naih strijelaca. Oklopna kola
naglo stadoe, ali mitraljezac nastavi da puca naslijepo. U tom asu
zau se povik ispred nas najavljujui da je proboj zavren - i jedan po
jedan se provukosmo kroz uski otvor cijepajui odjeu i tijelo o
bodljikavu icu. Zaue se koraci u trku i jo dvije figure odjevene u
dard bacie se uotvor izmeu bodljikavih ica; to nam se pridruie
nae strae. Italijani oigledno nisu bili voljni da napuste kola i uu u
otvorenu borbu s nama...
I tada smo bili na egipatskom tlu - ili, bolje, nastavili smo da
trimo praeni jo neko vrijeme pucnjevima preko granice, zaklanjajui
se iza stijena, pjeanih humki i ponekog buna.
Zora nas je zatekla duboko u egipatskom podruju i van
opasnosti. Od naih dvadesetak ljudi petorice nije bilo, vjerovatno su
poginuli, a etvorica su ranjeni iako nijedan ozbiljno.
Bog je bio milostiv prema nama, ree jedan od ranjenih
mudahida. Ponekad izgubimo polovicu dok proemo kroz icu. Ali
dakako, niko ne umire ako Bog, neka je hvaljeno Njegovo ime, tako ne
zaeli... I zar Sveta knjiga ne kae! Ne govori o onima koji su pali na
Boijem putu da su mrtvi jer oni ive...?
138

Nakon dvije sedmice, vraajui se putom od Marsa Matruha i

Aleksandrije do gornjeg Egipta, a odatle, kako je ranije pripremljeno,
brodom do Janbua, Zejd i ja se naosmo opet u Medini. itav pothvat je
trajao oko dva mjeseca i naa odsutnost iz Hidaza jedva da je bila
zapaena.
DOK SA Sidi Muhammedom ez-Zuvajjom prelazim preko
skromne zavije senusija u Medini, ona nejasna sjeanja na smrt i
beznae obuzimaju moj duh, a zatim miris borovine, zebnja oko srca na
zviduk metaka iznad moje glave i bol zbog beznadnog traganja;
sjeanje na moj pothvat u Cirenaiki blijedi, a ostaje samo bol.
OPET STOJIM pred Velikim Senusijom i gledam umorno lice
starog ratnika; opet ljubim tu ruku koja je drala ma tako dugo da ga
vie ne moe drati.
Bog te blagoslovio, sinko, i uvrstio tvoj put... Ve je prola
godina otkako smo se sreli posljednji put, a upravo ta godina je vidjela
kraj naih nada. Ali neka je hvala Bogu, kakva god da je Njegova
odluka...
Zaista je to morala biti tuna godina za Seida Ahmeda; bore oko
njegovih usta su dublje, a njegov glas tii nego ikada prije. Stari orao je
skrhan. On sjedi zguren na ilimu, s burnusom vrsto omotanim oko
sebe kao da eli da se zgrije, zurei bez rijei u beskrajnu daljinu.
Da sam barem mogao spasiti Omera el-Muhtara, apue. Da
smo ga samo mogli nagovoriti da se skloni u Egipat dok je jo bilo
vremena...
Niko nije mogao spasiti Sidi Omera, tjeim ga. On nije htio
da se spasi. Vie je volio da umre kad ve nije mogao biti pobjednik.
Znao sam to kad sam se rastao s njim, Sidi Ahmede.
Seid Ahmed polahko klima glavom: Da, i ja sam to znao, i ja
sam to znao... Prekasno sam to saznao. Ponekad mi pada na um da sam
pogrijeio to sam uputio poziv iz Istanbula, prije sedamnaest godina...
Nije li to moda bio poetak smrti ne samo za Omera nego za sve
senusije?
139

Na ovo nemam odgovora, jer sam uvijek mislio da je Seid

Ahmedova odluka da pone svoj nepotrebni rat protiv Britanaca bila
najfatalnija greka u njegovom ivotu.
Ali, dodaje Seid Ahmed, kako sam mogao postupiti drugaije
kad je islamski halifa traio da pomognem? Da li sam imao pravo ili
sam bio nerazborit? Ali ko, osim Boga, moe rei da li je ovjek u
pravu ili ne kad slijedi zov svoje savjesti?
Zaista, ko to moe rei?
Glava Velikog Senusije njie se lagahno lijevo-desno u
zbunjenosti od bola. Klonule vjee prekrivaju njegove oi i sa
iznenadnom izvjesnou shvatih da one vie nikada nee bljesnuti
plamenom nade.5

Seid Ahmed je umro u Medini sljedee godine (1933).

140

POGLED NA JERUSALEM1

Nedavno sam imao priliku upoznati se sa jednim vicarcem koji

je imao prilinu visoku funkciju u Meunarodnom crvenom krstu. On
se upravo bio vratio iz Bejruta, gdje je pomagao ranjenim, bolesnim i
gladnim u onim kratkim intervalima klimavog obeavajueg mira na
koji se gradsko muslimansko stanovnitvo pokuavalo da adaptira. Dok
smo nas troje - on, moja ena i ja - popili kahvu u susjednom restoranu,
na prijatelj nam je opisao aktualnu situaciju u Bejrutu, posebno one
posljednje uasne dane kada su Izraelci neprekidno bombardirali grad.
A onda nam je ispriao jedan interesantan sluaj.
"Oni se bore za Quds"
"Kad je posljednje primirje postalo stvarno, kada je prestalo
izraelsko granatiranje i odjekivanje bombi, imao sam isti onaj osjeaj
kao kada sam u centralnoj Americi doivio vulkansku erupciju i
zemljotres: jezovita tiina, ili neto to je liilo na tiinu uima koje su
bile svikle na razorne odjeke. etao sam potpuno razrovanim ulicama
po ijim su objema stranama bile hrpe sruenih kua, izvrnutih eljeznih
ograda, polomljenog namjetaja i neopisivih gomila smea; svukuda je
lebdio osjeaj gaenja i smrad razaranja. Tada sam primijetio jednu
staricu koja je sjedila na trotoaru, nepokretna, sa zabezeknutim licem.
Gledala je u mene, ali se meni inilo da me ne vidi. Iznenadila me
njezina pojava. Pomislio sam da nije, moda, ranjena ili bolesna. Upitao
sam je na svome loem arapskome jeziku: "Mogu li Vam pomoi? ta
mogu uiniti za Vas?" Ona upilji svojim oima u me, ali mi nita ne
ree. Umjesto da odgovori na moja pitanja, ona se dva-tri puta zanjiha i
ree mi: "Ovo se oni bore za Quds!"
Objavljeno u asopisu Ahlan va sahlan, Dedda, novembar/decembar 1982. Prijevod
na bosanski objavljen u asopisu Novi Horizonti, br.85/86, Zenica, septembar/
oktobar 2006. god.
1

141

Na ovome mjestu svoje prie na vicarski poznanik me

radoznalo pogleda oima pitajui me: "Al-Quds?! Da, znam, to na
arapskome znai Jerusalem..., ali otkud Jerusalem u Bejrutu?! Tog dana
ja to nisam mogao shvatiti... Da li je ona mislila na Palestince?
Naravno, veina Palestinaca su Muslimani, ali meu njima i krana, i
ja znam da je i za jedne i za druge Jerusalem sveti grad. Ili je ona,
moda, mislila na Izraeliane nastojei da nae opravdanje za njih
uprkos njezinoj mrnji i oaju, uprkos njoj samoj?! Jer, rijei koje je
izgovorila - same su izile iz nje..."
Ta nedoumica moga prijatelja ponukala me je da pokuam dati
odgovore na njegova pitanja u recima koji slijede. to se mene tie, ja
nemam nimalo sumnje u to da je ona starica mislila na Muslimane,
kojima ona oito pripada, ona je mislila da su oni ti koji se bore za stvar
koja je sveta za njih. No, isto tako je mogue da je ona, i ne znajui,
vie instinktivno, zapravo izrazila jednu historijsku istinu: da su borbe
oko Bejruta, ustvari, bile "borbe za Jerusalem" - s jedne strane, radi
opravdanja prisilnog zauzimanja ovoga grada, ili kako bi se iznalo ma i
najmanje moralno pokrie u vezi sa njegovim zauzimanjem, s druge
strane.
Niko ne moe porei injenicu da je Jerusalem sveti grad za
sljedbenike sve tri monotesitike religije: judaizam, kranstvo i islam,
ali se mora napraviti razlika u njihovim promiljanjima razloga zato je
ovaj grad za njih svet.
Jerusalem: "patrimonij" "Boijeg izabranog naroda"
Za Jevreje, Jerusalem je, primarno, simbol njihove nacionalne
prolosti i njihovoga uvjerenja da su oni "Boiji izabrani narod" po
tome to vode porijeklo od Abrahama. Historijski, Jerusalem je bio
prijestolnica nekog nezamjetljivoga kraljevstva koga su Hebreji
uspostavili u Palestini u osvajakim pohodima hiljadu godina prije
Isaova, a.s., roenja, a koje su oni, nakon burnog nezavisnog ili
polunezavisnog postojanja od otprilike pet stotina godina, izgubili
predavi ga Rimljanima prije priblino dvije hiljade godina. Za vrijeme
142

veeg dijela njihove nezavisnosti, Jevreji su, vrsto titei i proirujui

ono to su oni smatrali svojim "patrimonijem", pradjedovskom
batinom, esto poduzimali ratove protiv naroda i plemena koji su ih
okruivali, i kad bi ih pobijedi, oni su ih po pravilu unitavali ognjem i
maem, ubijajui, bez pravljenja razlike, mukarce, ene i djecu koji su
im dopadali aka, ak i njihova "goveda, ovce i magarce." I zato to su
oni sve ovo inili tvrdei da su, navodno, "Boiji izabrani narod",
Jevreji su postepeno stekli naviku da na povijest preostalog dijela
ljudskog roda gledaju iskljuivo svojim, jevrejskim oima, tj. oni su
podueni - i to kontinuirano ine - da na sve to se u svijetu dogaa
gledaju samo u odnosu na sebe, to e rei da je, za njih, povijest
preostalog dijela ovjeanstva samo okvir za sudbinu "izabranog
naroda." Onda to kao svoju posljedicu ima, da pripovijedanje Starog
zavjeta - u formi koju danas posjedujemo - za veinu Jevreja predstavlja
samo historiju jevrejskog naroda. Posmatran iz ove take gledita,
Jerusalem je za Jevreje - u njima svojstvenoj, estokoj ostraenosti grad koji njima, kao "djeci Izraela", navodno, pripada po "naslijeenom
pravu;" drugim rijeima, to, u sutini, nije religijska sklonost ve, prije,
rezultat posebne, naroite historijske memorije pa, prema tome, i
njihove, jevrejske narcisodne samodopadljivosti.
Vrhunska taka Isusove misije
Na drugoj strani, za krane Jerusalem ima, nezavisno od
starozavjetnih konotacija, genuino religijsko znaenje kao vrhunska
taka Isusove misije i mjesto na kome je on - prema kranskoj doktrini
- razapet i gdje se pretpostavlja da je sahranjen. U tom smislu, dakle, i
krani na Jerusalem gledaju oima historije, ali budui da ti historijski
dogaaji imaju i duhovni a ne rasni ili nacionalni znaaj, Jerusalem u
kranskim oima nije "pradjedovska batina" nego, prije, neto to je
objektivno sveto, to se treba hodoastiti ili se oboavati iz daljine. Nije
to, naravno, uvijek bilo oboavanje iz daljine: krajem XI. stoljea
evropske kranske nacije su povele prvi kriarski rat iji je cilj bio
preoteti Jerusalem - kao i itavu Svetu zemlju - iz ruku naroda na koga
su oni gledali kao na "pogane"; ukratko, osvojiti ga. Od tada, od
143

vremena kriarskih ratova, koji su se davno zavrili, nijedan razuman

kranin vie ne pomilja na politiko osvajanje ili dominaciju nad
Jerusalemom.
A ta je s Muslimanima? Univerzalni sveti grad
Muslimanski pogled na Jerusalem je u isto vrijeme ideoloki i
historijski. Ideoloki - zato to je utemeljen na Kur'anu a. .; historijski zato to je izrastao iz injenice kontinuiteta ovjeanskog vjerskog
iskustva, koje se temelji na doktrini islamske vjere; specifino, iz
injenice da je veina vjerovjesnika koje Muslimani potuju kao takve
ivjela i umrla u Palestini, a njezina najvanija taka u tom smislu je,
naravno, Jerusalem. Na sve ove elemente aludira se u prvom ajetu 17.
sure Kur'ana:
"Bezgranian u Svojoj veliini je Onaj koji je prenio roba Svoga
(Muhammeda) nou od Nepovrjedivoga hrama (u Mekki) do Dalekoga
hrama (u Jerusalemu), iju smo okolinu blagoslovili!"
Kur'anska naznaka Muhammedova, s.a.v.s., mistikog iskustva
"Nonog putovanja" do Jerusalema i njegovo kasnije "Uspinjanje"
(Mi'rad) u svemir izraava unutarnju vezu izmeu njegove
vjerovjesnike poruke i poruka koje su prenosili raniji vjerovjesnici.
"Daleka (lit. al-aqsa') kua klanjanja / oboavanja (mesdid) je, oito,
Sulej-manov hram ili, preciznije, mjesto na kojem je on bio. Jevreji u
Sulejmanu / Solomonu ne gledaju nita drugo do kralja, istina uspjenog i slavnoga kralja, ali Muslimani njega, kao i njegova oca
Davuda, a.s., potuju kao jednoga u dugom nizu Allahovih
vjerovjesnika Hebreja, nizu koji je zapoeo sa Ibrahimom a zavrio se
sa Isaom, a.s.; pa zato to su, prema Kur'anu, toliko brojni vjerovjesnici
ivjeli u zemlji koja je okruivala predio na kojem je Sulejman podigao
svoj hram, Kur'an je tu zemlju opisao kao okolinu koju je Allah, d..,
blagoslovio.
To je, isto tako, bio razlog zato su Arabljani, od samog poetka
islamskog perioda, Jerusalem nazivali Al-Bayt al- Muqaddas, lit. Sveta
144

Kua, ili, jednostavnije, Al-Quds - Svetost, Sveti Grad, te zato

Muslimani potivaju ovaj grad kao svoj trei sveti grad poslije Mekke i
Medine.
Oito je, dakle, da muslimanski pogled na Jerusalem (i, naravno,
na itavu Palestinu) nema nikakve veze sa "pradjedovskim" pravom na
njegovo posjedovanje. Nema Muslimana koji tvrde da potjee od
Sulejmana, graditelja onoga to Arabljani od vremena kur'anske Objave
nazivaju "Hramom dalekim", ali svaki Musliman potuje Sulejmana,
a.s., kao Allahovoga vjerovjesnika. Na isti nain, iako bar polovina od
svih arabljanskih plemena - meu njima i pleme u kome je roen
Muhammed, a.s.- na Sulejmanova pretka Ibrahima gledaju kao i na
svoga pretka - nijedan Musliman ovoj rasnoj vezi ne pridaje nikakvog
posebnog znaaja. Suprotno Jevrejima, koji Abrahama potivaju
primarno kao svoga "patrijarha", tj. kao jednog od praotaca svoje rase,
sjeanje na Ibrahima, a.s., je za Muslimane sveto samo po istom
vjerskom zaleu; on je potovan zato to je bio jedan od
najproduhovljenijih Allahovih, d.., vjerovjesnika, kao ovjek koji je kako to Kur'an slikovito opisuje u est sura - dosegao unutarnje,
duhovno prosvjetljenje i istinski pogled u istinu Boije jednosti i
jedinosti bez ikakvoga vanjskog vostva: prototip onoga koji, na putu
traenja Boga, uspijeva da doe do svoga cilja zato to su ga njegovo
srce i dua nagnali na taj put.
Prema tome, nije teko shvatiti zato je poslanik Muhammed,
s.a.v.s., u ranim godinama svoga pozvanja, u Mekki, prilikom namaza
se jedno vrijeme okretao prema Jerusalemu. Za njega, kao i za svakog
Muslimana poslije njega, Jerusalem je bio sveto mjesto; i on je ostao
takav i poslije kur'anske objave koja je, u kasnijim godinama, odredila
Ka'bu u Mekki (nazvanu "Nepovrjedivim hramom") kao pravac
okretanja u namazu. Svetost Jerusalema Kur'an je, nadalje, naglasio
govorei o njemu kao o cilju Poslanikovog "Nonog putovanja" i
polazne take za njegovo kolosalno duhovno iskustvo na Mi'radu:
zbog toga - kao to je Poslanik, s.a.v.s., sam kasnije kazivao - on je, dok
je boravio u njemu, nakon "Nonog putovanja" (Al- Isra'), bio imam u
Sulejmanovom hramu (koji je, prije hiljadu godina, ve bio uniten) u
zajednikom namazu koga je klanjao sa svim vjerovjesnicima: to je,
145

nema sumnje, simbolika ilustracija kur'anskog uenja prema kome

Poruka koju je prenio Muhammed, s.a.v.s., nije nikakva "nova" vjera,
nego kulminaciona taka i zavrnica Boijeg objavljivanja ljudskom
rodu.
Nije onda udno to su Arabljani, kada su u 7. stoljeu po Isau,
a.s., oslobodili Jerusalem, ovaj grad, kao Muslimani, tretirali sa
potovanjem koje dolikuje njegovom vjerskom statusu. Usputno da
naglasimo: u njemu tada uope nije bilo jevrejske populacije; posljednje
Jevreje su iz Jerusalema Rimljani protjerali stoljeima prije
muslimanskog osvajanja. Ali kranskim stanovnicima su Arabljani dali
garancije pune sigurnosti za njihove ivote, imovinu i bogomolje;
ukratko, istinski ugovor o miru i zatiti. I kao posljedica toga, nakon to
su Muslimani osvojili Jerusalem, nijedna crkva nije pretvorena u
damiju; gdje god je nova damija sagraena, muslimanska
administracija je pokazivala punu panju da ne zadre u prava autohtonih
zajednica; a kada su odluili da podignu veliku novu damiju u
Jerusalemu, s najveim oprezom su pazili da je ne bi podigli na nekome
mjestu gdje je ranije bila neka druga bogomolja. Tako, poto su
Sulejmanov hram bili unitili Babilonci u 6. stoljeu p.n.e., a njegova
nasljednika - hram koga je sagradio Herod Veliki na poetku n.e.Titusovi vojnici 70. g. n.e. pretvorili u hrpu smea, velika damija nazvana po kur'anskom imenu Al-Masdid al-Aqsa - je sagraena na
praznom, ali svetom prostoru, u znak sjeanja na prvi ajet 17. sure i,
prema tome, na sve vjerovjesnike koji su prethodili posljednjem,
Muhammedu, s.a.v.s., kome je objavljen Kur'an-i kerim.
Jevreji pokraj Zida plaa
U stoljeima koja su slijedila, s prijekidom od najmanje stotinu
godinu uzrokovanim kriarskom i francuskom okupacijom Palestine,
kur'ansko naelo o vjerskom kontinuitetu ovjeanstva bilo je osnova
drutvenog ivota u Svetoj zemlji. Pod muslimanaskom vlau, svetost
Jerusalema se izraavala njegovom otvorenou za sljedbenike sve tri
monoteistike vjere. Postojanje kranskih crkava i manastira svih
146

denominacija bilo je osigurano, a mnoge od njih su nanovo izgraene.

Jedan dio Jevreja, koji se postepeno vraao u ovaj sveti grad, nije imao
svoga vlastitog hrama zato to su oni vjerovali da jedino Mesija, koji e
se, prema njihovom vjerovanju, pojaviti na kraju Vremena, ima pravo
da ponovo sagradi Solomonov hram i vrati ga u njegovoj drevnoj slavi,
pa ipak je svaki od njih imao svoju kuu u kojoj je obavljao molitvu i
bio slobodan da se moli pred posljednjim, preostalim Herodovim
hramom, nazvanim Zid plaa, koga su Muslimani sauvali netaknutog.
Stoljea su dolazila i prolazila, a hodoasnici iz sve tri zajedice mogli su
da se slobodno mijeaju po drevnim ulicama Al-Qudsa, grada koji je
bio svet za sve njih.
A onda je dolo uspostavljanje Izraela; dva desetljea kasnije, u
ratu 1967. god., Izrael je uspio da zauzme staru jezgru Jerusalema.
Teoretski, to nije donosilo nikakvu promjenu u pogledu svetosti ovoga
grada. Kao i u prolim stoljeima, kranski hodoasnici nastavili su da
se okupljaju u njemu i u drugim svetitima koja su ih podsjeala na
Isusa. Muslimanski hodoasnici, meutim, mogli su - teoretski posjetiti sva mjesta koja su ih ivo podsjeala na mnogobrojne
vjerovjesnike spomenute u Kur'anu i, sasvim prirodno, na posljednjeg
od njih, Muhammeda, s.a.v.s., ije je duboko mistino iskustvo, koje je
prethodilo njegovome Mi'radu, bilo tako prisno povezano sa "Hramom
dalekim" u Jerusalemu. U praksi, medutim, muslimanske hadije nisu
imale - i nemaju ni danas - hrabrosti da posjete zemlju koju su svi oni i
dalje nazivali Palestinom: zbog jednostavnog razloga to su oni i dalje
insistirali na tome da je Jerusalem univerzalni sveti grad, dok je
izraelski parlament godinama ranije donio deklaraciju po kojoj nijedan
dio - danas nasilno razjedinjenog - grada Jerusalema nikada ne moe
biti vraen Arapima te da grad u cijelosti zauvijek ostaje prijestolnica
izraelske drave." Ovo neuvijeno vraanje starozavjetnoj koncepciji
Jerusalema kao ekskluzivnag patrimonija jevrejskog naroda kri i, naravno, u potpunosti zanemaruje najvaniju lekciju historije i filozofije:
da se u ljudskim poslovima stvari nikada ne smiju oznaavati sa
"nikada", "uvijek" ili "vjeno," jer vjenost pripada samo jednom i
jedinom bogu Allahu, d..
Samo

ime

ovog

drevnoga

grada

Al-Quds

("Sveti")
147

podrazumijeva da on ne moe biti patrimonij niti "naslijeeno pravo"

ove ili one nacije, niti e biti sigurnog mira bilo koje drave ukoliko
ovaj grad bude u rukama bilo kojeg jednog naroda. Ovaj grad pripada
svima koji su se u svome duhu ponizno rodili u vjerovanju u jednoga
Boga, a posebno onima koji, kako kae Kur'an, "vjeruju u sve Boije
vjerovjesnike, ne pravei razlike meu njima."
Poto je Jerusalem univerzalan u svome vjerskom smislu i poto
se on, dakle, ne moe prihvatiti kao patrimonij bilo koje nacije, onda
vjerovatno nije ni mogue da njegova politika sudbina bude odluena
unutar njega samog. Nego gdje? Ne moe to, onda, biti uinjeno ni u
izraelskom parlamentu niti u nekoj drugoj daljoj ili iroj dvorani!
Da ovo, moda, nije bio smisao vizionarskih rijei koje je ona
starica, sjedei na ruinama Bejruta, izrekla mome vicarskom prijatelju:
"To se oni bore za Al-Quds..."?

148

PRINCIPI DRAVE I VLASTI U ISLAMU1

Prevodioeva biljeka
Muhammed Asad (Lwow, 1900. - Garnata, 1992.), poznati
islamski pisac, prevodilac i komentator Kur'ana i autor znamenite
duhovne biografije jednog zapadnjakog prijelaznika u islam "Road to
Mecca" (Put u Mekku), zatim zbirke izvanrednih eseja "Islam at the
Crossroads" (Islam na raspuu) (sva tri ova djela na bosanski je preveo
Hilmo erimagi), i komentara Sahihu'l-Buharija, svoju studiju "The
Principles of State and Government in Islam" napisao je 1961. g. i
objavio je na kalifornijskom Univerzitetu na engleskom jeziku. Ona je
do danas prevedena na sve vanije jezike svijeta, a Murad Hofmann ju
je nazvao najrelevantnijim tivom o politikoj dimenziji islama u dugoj
historiji muslimanskog umovanja. U prva dva poglavlja Asad raspravlja
pitanje razloga formiranja islamske drave u onim zemljama gdje
Muslimani ine veinu i to u periodu kada su se te zemlje oslobaale
kolonijalnog jarma i same izabirale svoj put u budunost. U nastavku
iznosi slabosti i promaaje sekularnih drava na Zapadu, djelokrug
eri'ata i principe na kojima su svoju vladavinu temeljila etverica
pravednih halifa, po Asadu, tvorci jedinog ostvarenog obrasca islamske
drave u povijesti.
dr. Demaludin Lati
Tekst je objavljen u: GLASNIK RIJASETA IZ-e u BiH, br. 11-12/2004. i br. 34/2005. Radi se o par poglavlja iz Asadovog djela: Principi drave i vlasti u islamu
(The Principles of State and Government in Islam) koje je objavljeno 1961. g. i sadri
107 stranica. Prevodilac je takoer, jedan dio ovog rada objavio u 2 nastavka u:
Muallim, asopis za odgoj i obrazovanje, br. 19, septembar 2004. god. i br. 20,
decembar 2004. god. Kompletan prijevod djela je objavljen u izdanju Medlisa IZ-e
Zagreb, 2005. god.
1

149

VLADAVINA UZ PRISTANAK NARODA I SA

SKUPTINOM

Ciljevi islamske drave

Krajnja svrha islamske drave je da osigura politiki okvir za
muslimansko jedinstvo i kooperaciju:
I drite se vrsto, svi zajedno, veze sa Allahom i ne razdvajajte
se jedni od drugih! I sjetite se milosti kojom vas jeAllah obdario: kako
On, kad bijaste neprijatelji, ujedini vaa srca i onda vi, Njegovom
milou, postadoste braa; i (kako) vas On, (kad) bijaste na rubu
vatrenog ponora, spasi od njega! Ovako vam Allah objanjava Svoje
poruke kako biste mogli nai uputu, i kako bi meu vama mogla izrasti
zajednica (ljudi) koji pozivaju na sve to je dobro, i propisuju da se ini
to je ispravno, a zabranjuju da se ini ono to je zlo. Oni e postii
sreu! (Qur'an, 3:103 - 104.)
Prema tome, islamska drava nije sama sebi cilj, nego je njezin
cilj napredak zajednice graana koji pristaju uz jednakost i pravdu, uz
dobro a protiv zla - ili, da se jo preciznije izrazimo, zajednice graana
koji rade, na stvaranju i odravanju takvih drutvenih okolnosti u
kojima bi to je mogue vei broj ljudi u moralnom i fizikom smislu
ivio u skladu sa prirodnim Allahovim zakonom, islamom. A da bi se to
postiglo, neophodno je da se razvije vrlo snaan osjeaj bratstva u
takvoj zajednici. Kur'anske rijei
Vjernici su samo braa (Qur'an, 49:10.) opirnije su iskazane
u mnotvu Poslanikovih, a.s., situacija:
Vjernik prema vjerniku je poput zidova jedne zgrade, koji
podupiru i jaaju jedni druge. (Bukhari i Muslim, lancem prenosilaca
preko Abu Musaa.)
150

Svaki Musliman je brat svakom Muslimanu; nit mu ini nasilje

niti doputa da mu se ini nasilje. Ko pomogne svome bratu kada mu je
pomo potrebna, i Allah e pomoi njemu onda kada mu bude potrebna
pomo; ako neko otkloni tegobu svoga brata Muslimana, i Allah e
njemu otkloniti mnoge tegobe na Sudnjem danu; a onome ko prikrije
sramotu svoga brata Muslimana Allah e prikriti njegovu sramotu na
Sudnjem danu. (Ibid., lancem prenosilaca preko 'Abdullaha ibn
'Umara.)
A ta bi trebali biti emocionalni temelji ovog bratstva?
To sigurno nije plemenska niti nacionalna lojalnost, koja u
neislamskim zajednicama priskrbljuje jedini raison d'etre svih politikih
grupa a koju je Poslanik, a.s., sa prijezirom osudio kao neto to je
nedolino istinskom vjerniku:
"Zaista, ima ljudi koji se ponose svojim umrlim precima, ali,
takvi su u Allahovim oima prezreniji od crnoga kukca tvrdokrilca koji
svojim nosom valja komad balege! Pazite, Allah je od vas otklonio
aroganciju koju ste imali u vrijeme dahilijjeta, kada ste se hvalisali
slavom svojih predaka. ovjek je, zaista, ili vjernik koji Allaha stalno
ima na umu ili nesretni grjenik! Svi ljudi su djeca Ademova, a Adem je
stvoren od praine! (At-Tirmidhi i Abu Da'ud, preko Abu Hurayraa)
Nacionalizam u svim svojim formama i pod ne znam kakvim
maskama uperen je protiv fundamentalnih principa islamskoga uenja
prema kome su svi ljudi jednaki i, prema tome, on mora biti rigorozno
odstranjen kao mogui temelj muslimanskog ujedinjavanja. Slijedom
Kur'ana i sunneta, muslimansko jedinstvo mora biti ideoloke prirode;
ono mora nadii sve rasne i plemenske obzire: bratstvo ljudi nije
odreeno niim osim njihovom zajednikom svijeu da pripadaju
jednoj te istoj vjeri i jednom te istom moralu. Prema uenju islama,
samo takva zajednica, koja je ujedinjenina na takvim idealima, moe
osigurati pravedne temelje za sve drutvene grupe. S druge strane,
Poslanik, s.a.w.s., najotrije osuuje pojavu da borba za stvarne ili
imaginarne nacionalne ili dravne interese bude iznad moralnih obzira
rekavi:
151

"Nije na onaj koji poziva u 'asabijjet (nacionalizam, nacionalnu

ili plemensku ostraenost); nije na onaj koji se bori u ime
nacionalizma; i nije na onaj koji umre uime nacionalizma! (Abu Da'ud,
preko Dubayra ibn Mut'ima.)
Kada ga je jedan od ashaba zamolio da objasni smisao
'asabijjeta, koji, sasvim oito, onoga ko ga zagovara izvodi iz podruja
islama, Poslanik je odgovorio:
"(To znai) da podrava svoj narod u nepravednoj stvari.
(Ibid., preko Wathilaa ibn al-Asqa'.)
U nekoj drugoj prilici je pojasnio da ljubav prema vlastitom
narodu ne moe biti oznaena kao 'asabijjet ukoliko ona ne vodi u
obespravljivanje neke druge drutvene grupe. (Ahmad ibn Hanbal i Ibn
Mada, preko 'Ubadaa ibn Kathira.) Odnosno:
Allahov Poslanik je rekao: "Pomozi svome bratu bio on nasilnik
ili onaj kome se ini nasilje!" Tada neki ovjek uzviknu: "Boiji
Poslanie, razumijem da trebam pomoi onome kome se ini nasilje, ali
kako da pomognem onome ko ini nasilje?!" Na to mu Allahov Poslanik
odgovori: 'Ti mora da sprijei njega da ne ini zulum, tako e mu
pomoi! (Al-Bukhari i Muslim, preko Anasa.)
Prema tome, prevencija nepravde i uspostavljanje pravde na
zemlji je prvi cilj socijalne poruke islama:
Vi ste, zaista, najbolja zajednica koja se ikad pojavila za
(dobro) ovjeanstva, vi propisujete da se ini ono to je pravo i
zabranjujete da se ini ono to je krivo i u Allaha vjerujete! (Qur'an,
3:110.)
Prema tome, "nareivanje dobra i odvraanje od zla" je etika
vrijednost muslimanske zajednice kao i muslimanskoga bratstva; sa
ovim zahtjevom ostvaruje se ideal pravde - pravde prema muslimanima
kao i prema onima koji nisu muslimani - i to je koncept na kome
islamska drava (koja nije nita drugo do politiki instrument u
ostvarivanju ovog ideala) opstoji ili pada.
Uiniti Allahovo zakonodavstvo zakonodavstvom na zemlji
152

kako bi pravda nadjaala krivdu; urediti socijalne i ekonomske odnose

na takav nain da svaki pojedinac moe ivjeti u slobodi i
dostojanstveno i sa to je mogue manje smetnji a sa to vie ohrabrenja
u razvoju svoje linosti; omoguiti svim Muslimanima, mukarcima i
enama, da realiziraju etike ciljeve islama ne samo u sferi svoga
vjerovanja nego i u praktinoj sferi svoga svakodnevnog ivota;
osigurati svim nemuslimanskim graanima potpunu duhovnu sigurnost
kao i potpunu slobodu religije, kulture i drutvenoga razvoja; braniti
zemlju od svih ataka na nju svana i od svakog vida njezina razaranja
iznutra; propagirati islamsko uenje do krajnjih granica u svijetu - na
ovim, i samo na ovim principima koncept islamske drave pronalazi
svoj smisao i opravdanje. Samo ukoliko se u njoj ostvare ovi principi,
za takvu dravu se s pravom moe rei da je "Khalifat Allah fi al-`ard Allahov predstavnik na zemlji" - bar na onome dijelu zemlje koji
potpada pod njezinu faktiku jurisdikciju.
Vodei principi
Sa stanovita eri'ata, legitimnost jedne islamske drave - to de
rei, njezino vjersko potraivanje muslimanske lojalnosti i potivanjapoiva na fundamentalnoj zapovijesti Kur'ana:
O, vi koji ste dosegli vjerovanje, budite posluni Allahu i budite
posluni Poslaniku i onima izmeu vas kojima je povjerena vlast!
(Qur'an, 4:59.)
Na ovako koncizan nain Kur'an postavlja odreene znaajne
principe koji se odnose na prirodu islamske drave.
Prvi princip - Glavna obaveza takve drave sastoji se u
implementaciji eri'atskih odredbi na teritoriji koja je pod njezinom
jurisdikcijom. Ova obaveza snano je naglaena u slijedeem ajetu:
...jer oni koji ne sude prema onome to je Allah podario sa
Plemenitih Visina - to su oni koji, zbilja, Allahove propise kre!
(Qur'an, 5:47.)
153

Prema tome, nijedna drava se ne moe smatrati autentino

islamskom ukoliko njezin ustav ne sadri odredbe koje e omoguiti da
eri'atski zakoni koji se tiu javnih poslova formiraju neprikosnovenu
osnovu itavog dravnog zakonodavstva.
elio bih ovdje da naglasim da ovo ogranienje dravne
jurisdikcije na "poslove od javnog znaaja", po prirodi stvari, ne
podrazumijeva da se eri'at sam po sebi moe ikada ograniiti samo na
ovaj djelokrug - zato to se on, bez imalo sumnje, odnosi na itav
ljudski ivot, kako na onaj javni, tako i na onaj privatni ivot. Meutim,
ne bismo trebali izgubiti iz vida injenicu da se drava, kao drutvena
organizacija, tie iskljuivo drutvenog aspekta ljudskoga ivota pa,
prema tome, u posljedici ona od eri'ata ne trai nita vie osim onog
dijela njegova zakonodavstva koji se odnosi na ovaj, tj. drutveni
aspekt. (O kodifikaciji takvih eri'atskih propisa, v. poglavlje VI.)
Drugi princip - Iako spomenuti dio eri'ata zauvijek ostaje ona
osnova u strukturi i djelovanju islamske drave, on, po svojoj prirodi,
ne moe opsluivati sve zakone koji su potrebni dravnoj administraciji.
Prema tome, kako smo vidjeli, mi emo biti primorani da dopunimo one
eri'atske klauzule koje se tiu poslova od javnog znaaja temporalnim,
vremenski odreenim, dopunjenim zakonima koji bi bili naa vlastita
tvorevina - podrazumijevajui, naravno, da mi ne moemo propisati
nita to bi bilo suprotstavljeno slovu i duhu bilo kojeg eri'atskog
propisa jer:
Kada Allah i Poslanik Njegov neto propiu, nije na vjerniku
niti na vjernici da polau pravo na slobodu izbora ukoliko se radi o
njima samima... (Qur'an, 33:36.)
Prema tome, iz reenog slijedi da ustav autentino islamske
drave mora biti jasno postavljen tako da nijedan temporalni zakon ili
administrativna uredba, svejedno da li se njima neto nalae ili
zabranjuje, ne mogu biti validni ukoliko se uvidi da su u
kontradiktornosti sa bilo kojom klauzulom eri'ata.
Trei princip - Neposredno poslije kur'anske zapovijesti:
Budite posluni Allahu i budite posluni Poslaniku! slijede rijei: i
154

onima meu vama koji imaju autoritet - tj. koji imaju autoritet u
muslimanskoj zajednici (pa su na temelju toga izabrani da vladaju - op.
prev.), svodi se na stav da ni za jednog Muslimana nije moralna
obaveza da se pokori vlastodrakoj moi koja se muslimanskoj
zajednici nametne svana, ali je zato vjerska obaveza pokoravati se
islamskoj vlasti koju je dotina muslimanska zajednica samostalno
izabrala. Pokornost takvoj vlasti je, naravno, pokornost principima koje
graanin prepoznaje kao fundamentalne principe u svim civiliziranim
zajednicama, ali je vano ovdje podvui da, u kontekstu islamske
politike, ova obaveza ostaje sve dok vlada ne legalizira djela koja su
eri'atom zabranjena ili dok ne bude poela zabranjivati djela koja je
eri'at propisao. U sluaju ovakvog razvoja stvari, poslunost takvoj
vladi prestaje biti obavezna (u) muslimanskoj zajednici, kao to je
sasvim jasno rekao poslanik Muhammed, s.a.w.s.:
"Musliman je obavezan da slua i pokorava se, svejedno volio
on to ili mrzio, sve dotle dok mu se ne naredi da uini neto to vodi u
grijeh; ako mu se naredi da ini grijeh, tada nema ni poslunosti ni
pokornosti! (Al-Bukhari i Muslim, preko Ibn'Umara.)
Drugim rijeima, lojalnost Ummeta "onima meu vama koji
imaju autoritet" je uvjetovana time da li su oni, vladari, pokorni Allahu i
Njegovom Poslaniku. Iz ovog principa slijedi da Ummet ima obavezu
da nadgleda aktivnosti vlade, da onima koji obnaaju funkciju
Musliman daju podrku onda kada ine ispravno, ali i da povuku svoju
podrku onda kada vladari odstupe sa Pravoga Puta i ispravnog
rukovoenja. Prema tome, potinjavanje vlade saglasnosti graana
najvaniji je sutinski preduvjet da bi jedna drava mogla da se nazove
islamskom.
etvrti princip - Princip "narodnog pristanka" pretpostavlja da
se vlada bira na temelju slobodnih narodnih izbora i da ona u potpunosti
predstavlja volju naroda. Ovo je dodatni aspekt kur'anske formulacije
"oni izmeu vas". Ta formulacija se odnosi kako na muslimansku
zajednicu u cjelini, tako i, jo preciznije, na svako pojedinano tijelo
koje tu zajednicu predstavlja. A iz ovoga, nadalje, proistie da, kako bi
se zadovoljili zahtjevi islamskoga zakonodavstva, rukovodstvo drave
155

mora biti elektorske (izborne) prirode, to e rei da prisvajanje

politike moi neelektorskim sredstvima, kako god ih budemo nazvali i
ma ko to uinio, pa bila to jedna ili vie osoba koje se smatraju
Muslimanima, automatski postaje nelegalno nametanje vlastodrake
moi ili izvanjsko podjarmljivanje muslimanske zajednice. (elio bih
ovdje da istaknem da moja upotreba termina vlastodraka mo
(govermental power) sutinski koincidira sa terminom sultan u onom
smislu u kome se ovaj termin javlja u nekim autentinim hadisima koji
se tiu politikih pitanja. U ovom originalnom smislu, termin sultan
nema (neispravno) ogranieno znaenje "kralja", znaenje koje su
davali mnogi srednjovjekovni i savremeni muslimanski i nemuslimanski
autori., ve se ovo znaenje proiruje na svu sferu dravne
administracije. U klasinom arapskom - jeziku Kur'ana i hadisa - sultan
primarno znai "dokaz" ili "uvjerljivi argument", a sekundarno on znai
"autoritet" iii "mo" u apstraktnom i konkretnom smislu. Kad god
Poslanik govori o sultanu u kontekstu politikog ivota Ummeta, on
neizostavno misli na ono to mi danas oznaavamo "vladom", a isto
tako su inili i ashabi. Aplikacija ovog termina na osobu kao vladinog
povjerenika tj. na vladara ili kralja bez sumnje je postklasino
izopaenje njegova izvornog smisla (v. npr. Laneov Arabic-English
Lexicon, dio 4, str.1405-1406).
Izvor dravnoga suvereniteta
Ova rasprava neminovno pred nas postavlja pitanje koje se tie
izvora iz kojih islamska drava izvodi svoj suverenitet. To pitanje, iako
je interesantno sa stanovita politike filozofije, nije samo teoretsko,
kako se na prvi pogled ini.
U pravilu, obinoga graanina se, ma kako to bilo neopravdano,
ne tiu spekulacije o "izvorima dravnoga suvereniteta" sve dotle dok
institucije i administrativna procedura drave imaju ili se ini da imaju
pozitivan efekat na njegov lini nain ivota i na mogunosti njegovog
ekonomskog napretka. Pa ipak, nema historiara koji moe porei da su
156

moralne vrijednosti koje graani pripisuju svojoj dravi, u konanici,

presudne za opstanak njezina duhovnoga autoriteta pa, dakle, i za
opstanak socijalne discipline u najirem smislu te rijei. Ne postoje
izvanjske politike forme, ak ni najbolje meu njima, koje, same po
sebi, mogu postii svoje ciljeve. Njihova upotrebljivost, na koncu,
zavisi od njihovih duhovnih sadraja; ukoliko su ti sadraji defektni,
posljedice mogu biti kobne za zajednicu. Prema tome, vrlo je
vjerovatno da je stoljetni nedostatak socijalne discipline i graanskoga
duha u muslimanskoj zajednici ponajvie pridonio konfuziji (u njezinoj
promjeni smjera, promjeni koja je prouzrokovana nizom nesretnog
povijesnog razvoja) u pogledu konceptualnih osnova autoriteta
inherentnog dravi kao takvoj. Ova konfuzija ponekad, moda, moe
objasniti onu poniznost s kojom se Muslimani stoljeima potinjavaju
svakoj vrsti opresije i eksploatacije koje nad njima vre beskrupulozni
vladari.
Oito, politia klima naeg doba nee dugo biti blagonaklona
prema takvoj poniznoj potinjenosti nepravdi. Pod utjecajem
zapadnjakih politikih teorija, sve vie obrazovanih Muslimana
poinje da brani izvorni suverenitet koji pripada "narodu", ija
iskljuiva volja mora biti odluujua u formiranju svake dravne
institucije kao i djelokruga aktualne dravne legislative. Ali i meu
savremenim Muslimanima koji naelno prihvataju ideju o islamskoj
dravi postoji respektabilan broj njih koji tvrdi da apsolutni suverenitet
pripada "jedinstvenoj volji naroda" (idma') na temelju Poslanikovih
rijei:
"Nikada Allah nee uiniti da se moj ummet sloi u delaletu (tj.
na pogrenom putu)". (At Tirmidhi, preko Abdullaha ibn `Umara.)
Iz ovog hadisa mnogi Muslimani izvode zakljuak da, o emu
god se muslimanska zajednica - ili bar njezin vei dio - sloi, i to u svim
okolnostima, to mora biti ispravan odabir. (Ovaj zakljuak je analogan
drevnoj rimskoj izreci: Vox populi - vox Dei (Volja naroda je volja
Boga), koja je nala svoga odjeka u svim zapadnjakim konceptima
demokracije.) Meutim, ovakav zakljuak je potpuno pogrean. Gornja
Poslanikova, s.a.w.s., izreka je negativna, a ne pozitivna. Poslanik je,
157

ustvari, njome tano rekao slijedee: da nikada svi Muslimani nee

slijediti pogrenu odluku, tj. da e uvijek biti pojedinaca ih grupa meu
njima koji se nee slagati sa pogrenim rjeenjima i da de takvi uvijek
traiti ispravno rjeenje.
Kada god mi govorimo o "volji naroda" u kontekstu islamske
politie misli, mi treba da vrlo paljivo izbjegavamo ono to se
popularno oznaava kao "izbacivanje djeteta sa kupanjem" - drugim
rijeima, mi "volju narodu" ne smijemo zamijeniti sa neislamskom
autokracijom, koja je meu muslimanskim narodima egzistirala u
posljednjim stoljeima i koja se izjednaavala sa neislamskim
konceptom neogranienog suvereniteta samo dijela zajednice u ime nje
kao cjeline.
Poto legitimnost islamske drave proistie iz dobrovoljne
saglasnosti naroda oko jednog uenja i poto je ta legitimnost, tavie,
uvjetovana narodnom saglasnou u vezi sa nainom na koji e njihova
drava uspostaviti svoju administraciju, onda dolazimo u kunju da
kaemo: Da, suverenitet poiva na narodu, ali poto je u svjesnom
islamskom drutvu narodna saglasnost u vezi sa odreenim metodom
vladavine i odreenom emom drutveno politike kooperacije samo
posljedica njihova prihvatanja islama kao Boijeg naloga, onda nema
sumnje da je suverenitet koji im se poklanja, ustvari, njihovo vlastito
pravo. Kur'an kae:
Reci: Allahu, Gospodaru sve vlasti, Ti dariva vlast kome
hoe, a oduzima je od koga hoe; Ti uzdigne koga hoe, a ponizi
koga hoe! U Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, zaista, ima mo
odluivati o svemu! (Qur'an, 3:26.)
Prema tome, istinski izvor sveukupnoga suvereniteta je
Allahova, d.., volja koja se manifestira u eri'atskim nalozima. Mo
Ummeta je posrednike, predstavnike vrste i ona se odrava, da tako
kaemo, na povjerenju u Allaha, d..; tako da islamska drava - koja,
kako smo upravo vidjeli, svoje postojanje duguje volji naroda i koja je
podvrgnuta kontroli svojih podanika - svoj suverenitet, u prvom redu,
izvodi iz Allahove, d.., volje. Ukoliko je u skladu sa eri'atskim
uvjetima, na kojima sam se malo due zadrao na prethodnim stranama,
158

takva drava moe pledirati na lojalnost svojih podanika sebi - u skladu

sa rijeima poslanika Muhammeda, s.a.w.s.:
"Ko se pokorava meni, pokorava se i Allahu, a ko se ne
pokorava meni, ne pokorava se ni Allahu; i ko se pokorava vladaru
pokorava se i meni, a ko je nepokoran vladaru nepokoran je i meni!
(Al-Bukhari i Muslim, preko Abu Hurayraa.)
Dakle, kada god je veina Ummeta odluila da svoje povjerenje
da vladi preko odreenog lidera, svaki muslimanski graanin mora se
moralno obavezati da slijedi tu odluku ak i ako ona ide protiv nekih
njegovih linih afiniteta.
Poglavar drave
Poto svrha islamske drave nije "samoodreena" rasnom,
nacionalnom ili kulturalnom bitnou nego islamskim zakonodavstvom
kao praktinim predlokom svih ljudskih djela, onda je samorazumljivo
da samo osobi koja vjeruje u Boansko porijeklo ovog zakonodavstva tj. Muslimanu - moe biti povjerena funkcija efa drave. Upravo zato
to ne moe biti potpunog islamskog ivota bez islamske drave, ni
drava ne moe biti nazvana islamskom u punom smislu te rijei
ukoliko njezinu administraciju ne predvode oni za koje se moe
pretpostaviti da su dragovoljno potinjeni Boanskom zakonodavstvu
islama.
Po prirodi stvari, ovaj princip ne izaziva nikakvu potekou u
zemljama nastanjenim iskljuivo ili bar u veini Muslimanima (kakve
su npr. Saudijska Arabija i Afganistan), ali u onim muslimanskim
zemljama u kojima ivi znaajan dio nemuslimanskih manjina - a
veina muslimanskih zemalja spada u ovu kategoriju - gornji zahtjev bi
mogao da odvede do nekih strahovanja po kojima to podrazumijeva
dikriminaciju nemuslimanskih graana u takvoj muslimanskoj sredini.
Ali treba biti siguran da je takav strah od diskriminacije samo teoretski i
da on nema pokrie u stvarnoj vlasti: jer u zemljama u kojima
Muslimani ine izrazitu veinu (a samo takve se ispravno mogu nazvati
159

muslimanskim zemljama) upravljanje dravom automatski pripada

njima. Ipak, u kontekstu savremenog politikog miljenja, koje je pod
snanim utjecajem zapadnjakih koncepata i predrasuda, ak i teoretska
diskriminacija u oblasti religije mogla bi biti neugodna mnogim
Muslimanima, a da ne govorimo o tome koliko bi ona bila muna za
nemuslimanske manjine koje ive u muslimanskoj sredini. Meutim,
ovjek mora, sasvim iskreno, odmah na poetku da prizna da je
nemogue organizirati dravu bez odreene doze diferencijacije izmeu
Muslimana i nemuslimana ak i ako je to islamska drava ili bilo koja
verzija drave izvedena na principima Kur'ana i sunneta. Na koncu, bilo
kakvo izvrdavanje ovog pitanja bilo bi sasvim nepoteno i prema
nemuslimanskom svijetu koji nas okruuje i prema naoj muslimanskoj
zajednici.
Zahtjev da ef islamske drave mora biti Musliman ne znai - i
ne moe da znai - da mi trebamo voditi diskriminacijsku politiku
prema nemuslimanskim graanima u svakodnevnom ivotu. Upravo
obrnuto, oni moraju biti izjednaeni u svim slobodama i zatiti na koju i
Muslimani polau pravo; nemuslimanima se ne moe povjeriti samo
kljuna pozicija u upravljanju dravom. Ne moe se pobjei od
injenice da nemusliman - ma koliki bio njegov Uni integritet i ma
koliko on bio lojalan dravi - ne moe dokraja srano raditi za ideoloke
ciljeve islama, niti bi, na koncu, bilo korektno to od njega traiti. S
druge strane, ne postoji ideoloka organizacija (utemeljena na religiji ili
na nekoj drugoj doktrini, svejedno) koja bi sebi dozvolila da upravljanje
njezinim poslovima povjeri osobi koja se ne bi borila za njezinu
ideologiju. Na primjer, moe li se zamisliti da neko ko nije komunist
dobije kljunu poziciju - a da ne govorimo o najviem nivou
rukovoenja dravom - u Sovjetskoj Rusiji? Oito da ne moe, jer je za
nas sasvim logino, poto je komunizam ideoloki temelj te drave, da
samo osoba koja je samu sebe bezrezervno identificirala sa ciljevima te
drave te ciljeve moe provoditi kroz administrativnu politiku.
Ovo o emu govorimo, dato zajedno sa zapovijeu u nassu:
Budite posluni Allahu i budite posluni Poslaniku i onima
izmeu vas kojima je povjerena vlast, dovodi nas do jednog
160

neizbjenog zakljuka: da oni koji su nosioci najviih pozicija u

islamskoj dravi kao i oni koji su odgovorni za oblikovanje njezine
politike uvijek trebaju biti Muslimani, i to ne samo de facto - zato to su
oni veina u muslimanskim zemljama, nego i de jure - na temelju
ustavnih propisa. Ukoliko smo odluni da islam uinimo dominantnim
faktorom u naem ivotu, mi moramo imati moralne hrabrosti pa
otvoreno izjaviti da nismo spremni da ugrozimo nau budunost
zapadajui u lani "liberalizam" koji odbija da prida bilo kakvu vanost
vjerskom uvjerenju; obrnuto, ovjekovo vjerovanje za nas je mnogo
vanije od pukog sluaja to je on roen ili naturaliziran u naoj zemlji.
Na taj nain je, onda, oito da poglavar islamske drave mora
biti Musliman. To je u suglasju sa objavljenim kur'anskim principom
Uistinu, najplemenitiji od vas u Allahovim oima je onaj koji
Ga je najdublje svjestan, (Qur'an, 49:13.)
to e rei da on mora biti izabran samo na osnovu vlastite
vrijednosti; iskljuuje se svaki obzir prema njegovoj nacionalnosti,
porodinom porijeklu i ranijem drutvenom statusu. Poslanik, s.a.w.s.,
je rekao:
"Sluajte i pokoravajte se, ak i ako je vag emir (prvak) neki
abesinijski rob sa kovrdama na glavi! (Al-Bukhari, preko Anasa.)
Nezavisno od ove odredbe da budui amir (Ja ovdje
upotrebljavam designaciju amir (to bi se moglo prevesti kao
"komandir", "lider" ili "nosilac funkcije") samo radi prikladne olakice.
Iako je to jedna od dvije designacije koje su najee davane samom
Poslaniku, s.a.w.s., kada se ona odnosi na njegovo predvoenje
zajednicom (druga designacija je imam), Muslimani nemaju eri'atsku
obavezu da usvoje ovu titulu ukoliko preferiraju neku drugu.) bude
Musliman i "najpoboniji meu vama", - to, sasvim jasno,
podrazumijeva da on mora biti punoljetan, mudar i superioran po svome
karakteru - eri'at nije specificirao nijedan novi uvjet koji bi se traio za
ovu funkciju, niti je postavio neki posebni nain njegova izbora, niti je
ograniio obim ovih izbora. Prema tome, o takvim detaljima odluuje
Ummet u skladu sa svojim najvanijim interesima i zahtjevima svoga
161

doba. Isto to vai i kad je rije o tome koliko dugo de izabrani emir
obnaati tu svoju funkciju. Sasvim je razumljivo da e ogranieni broj
godina njegove vladavine biti fiksiran shodno interesima Ummeta (sa
mogunou ponovnog izbora); alternativno, emirov rok obnaanja
najvie funkcije moe biti predmet rasprave o njenom prestanku kada
on dosegne odreenu starosnu dob ak i ako svoje dunosti obavlja
lojalno i djelotvorno; a postoji i trea alternativa: da se taj rok ogranii
zbog starosne dobi u onom sluaju kada postane evidentno da on ne
obavlja lojalno svoje dunosti ili da nije u stanju da ih vri efikasno
zbog svoga zdravstvenog stanja ili zbog senilnosti. U ovom irokom
opsegu koji se tie roka emirova obnaanja najvie dravne funkcije mi
vidimo jo jednu ilustraciju velike fleksibilnosti koja je svojstvena
politikom poretku to ga zagovaraju Kur'an i sunnet.
Princip konsultiranja
Kao to smo vidjeli, eri'at se potpuno promiljeno uzdrava od
davanja detaljnih propisa za ba svako pitanje podrazumijevajui da
dolazi do neizbjenih promjena u naoj socijalnoj egzistenciji, zbog
ega je samorazumljiva potreba za kontinuiranom, vremenski
uvjetovanom legislativom. U islamskoj dravi ova legislativa bi se
odnosila na mnoga pitanja administracije kojih se ne dotie eri'at u
svojoj cjelini kao i na one oblasti gdje postoje samo eri'atski principi,
ali ne i detaljni propisi. Na obje instance, Ummet je obavezan da donese
relevantnu, detaljnu legislativu uz pomo nezavisnog promiljanja
(idtihad) u suglasju sa duhom islamskog zakonodavstva i najveim
nacionalnim interesima. Ali to ne znai da ona pitanja koja se tiu naeg
javnog ivota a koja nemaju legislativu steenu idtihadom mogu biti
ostavljena na volju pojedinaca; ona moraju biti utemeljena na
definitivnom konsenzusu (idma`) itave zajednice (to, naravno, ne
iskljuuje unaprijed saglasnost zajednice o svakom raspravljanom
pitanju sa onim do ega putem idtihada dou pjedini mudtehidi ili
grupa njih).
162

Koje taj ko ozakonjuje ove temporalne propise do kojih doe

muslimanska zajednica? Oito, od zajednice se kao cjeline ne moe
oekivati da zasjeda i smilja i donosi propise; mora postojati osoba ili
odreeni broj osoba koje zajednica delegira kako bi oni predlagali
njezine zakone a ije bi odluke bile obavezujue za sve. Pitanje je,
dakle, kojoj osobi ili osobama se treba davati ovakav zadatak i ovakvo
povjerenje.
Ima mnogo Muslimana koji smatraju - ugledajui se na primjer
etverice pravednih halifa, onako kako ga oni vide i razumijevaju - da
se sva mo koja se odnosi na temporalnu, neeri'atsku legislativu treba
prenijeti na jednu osobu, tj. na emira - zato to bi, ako bi ga zajednica
slobodno izabrala, moglo da izgleda kako on predstavlja zajednicu ne
samo u izvrnoj nego i u legislativoj oblasti. Meutim, drugi Muslimani
se dre miljenja koje je, isto tako, podrano historijskom evidencijom
da je akumulacija tolike moi u rukama jednog ovjeka uvijek bila
ispunjena najozbiljnijim rizicima i to, najprije, zbog toga to pojedinac,
ma koliko on bio brilijantan u miljenju, poboan i dobronamjeran, vrlo
lahko moe poiniti greke u prosuivanju uzrokovane njegovim linim
predrasudama o ovoj ili onoj stvari, i, s druge strane, u vijeu,
sastavljenom od vie lanova, uvijek dolazi do razliitih,
suprotstavljenih miljenja - uslijed ega dolazi do rasprave o tim
miljenjima - to vodi ka osvjetljavanju nekog problema iz razliitih
kutova gledanja; u tom sluaju, opasnost od individualnih predrasuda i
njihova umetanja u legislativu je, ako ne potpuno eliminisana, onda
sigurno svedena na najmanju mjeru. I to nije sve - jer prisvajanje
apsolutne moi vrlo esto iskvari svoga posjednika dovodei ga u
kunju da tu mo, svjesno ili nesvjesno, zloupotrijebi za sebe lino ili za
svoj klan. U skladu sa ovim miljenjem, legislativna mo drave treba
da bude prenesena na jedno zakonodavno tijelo koje zajednica izabere
mahsus za ovu svrhu.
Na osnovu ova dva miljenja, dakle, Muslimani slobodno biraju
izmeu autokratske vladavine koju vri emir, s jedne strane, i vladavine
vijea (skuptine ili parlamenta, svejedno kako emo to nazvati), s
druge strane. Ali ako mi dublje istraimo ovo pitanje, doi emo do
zakljuka da, ustvari, sloboda izbora izmeu spomenute dvije
163

alternative ne moe postojati - zato to je to pitanje rijeeno

kategorikom zapovijeu Kur'ana:
...Pravilo vjernika (u svim njihovim zajednikim poslovima,
amruhum) je da se meusobno dogovaraju... (Qur'an, 42:38.)
Ovaj nalog nassa mora se tretirati kao fundamentalna i
operativna klauzula cjelokupnog islamskog miljenja koje se tie
upravljanja dravom. Ona je potpuno jasna i razumijiva, i ona zalazi u
gotovo svaku poru politikoga ivota; ona je u toj mjeri izraajna i
nedvosmislena da nikakav pokuaj njene proizvoljne interpretacije ne
moe izmijeniti njezin smisao. Rije amr u ovoj zapovijesti odnosi se na
sva podruja javnog ivota pa, prema tome, i na nain vladavine na
kojoj treba biti uspostavljena islamska drava, tj. na izborni princip na
osnovu koga moraju biti steene i vrene sve vladine funkcije. Vie od
toga, fraza amruhum shura baynahum - lit. "njihovi javni poslovi se
dogovaraju izmeu njih" - ne znai samo da je vrenje svakog
politikog posla posljedica dogovaranja ve da je to sinonim za
dogovaranje, konsultiranje. Prema tome, legislativna mo drave mora
biti prenesena na vijee koje zajednica bira samo za ovu svrhu.
Izborno vijee
Iz ovog konteksta je evidentno da se formulacija "meu njima" u
razmatranom kur'anskom nalogu odnosi na cijelu zajednicu. Prema
tome, legislativno vijee - ili, da upotrijebimo termin koji je dobro
poznat tokom cjelokupne muslimanske povijesti, majlis ash- ashura
(medlis-i ura) - mora biti istinski predstavnik cijele zajednice,
mukaraca i ena. Tako reprezentativan karakter moe biti postignut
samo putem slobodnih i opih izbora. Dakle, lanovi medlisa moraju
biti izabrani putem najireg mogueg prava glasa, ukljuujui pravo
glasa i mukaraca i ena. Obim ovog prava glasa i kvalifikacije koje se
trae od glasaa - jednako kao i od kandidata - to su detalji o kojima ni
Kur'an ni sunnet nisu donijeli nikakav kategoriki propis pa su, prema
tome, oni ostavljeni kao diskreciono pravo zajednice u svjetlu zahtjeva
164

vremena u kome ona ivi.

Ovdje se, naravno, moe ustvrditi da, umjesto da bude direktno
ili indirektno izabran od strane cijele zajednice, medlis moe biti
dovoljno reprezentativan i ukoliko njegove lanove jednostavno
imenuje emir - budui da on ima poziciju i mandat koje mu je povjerio
narod, i onda se, na temelju toga, moe smatrati da je on otjelotvorenje
narodne volje. Ali ma ta u odbranu ovakvog gledita izricala
muslimanska povijest, njegova slabost odmah izlazi na vidjelo im nam
naumpadne da se nain na koji se uspostavlja legislativno tijelo ubraja
meu najvanija dravna pitanja, pa ukoliko prihvatimo Boanski
diktum da svi nai javni poslovi moraju biti izvravani na temelju
dogovaranja s narodom, mi neemo moi pobjei od zakljuka da
proces konstituiranja medlisa mora, po prirodi stvari, proistei iz
"konsultiranja" u najirem i najdirektnijem smislu ove rijei. U
kompleksu drutava kakva su naa, takvo konsultiranje ne moe uzeti
drugu formu osim takvih izbora tokom kojih e se o zaslugama
uglednih kandidata javno raspravljati i na temelju ega e glasai
procjenjivati kome e dati svoj glas. Nain izbora - direktnog ili
indirektnog, prenoenog ili neprenoenog glasanja, regionalnog ili
proporcionalnog predstavljanja itd. nije regulisan eri'atom i to je,
dakle, pitanje o kome svoju odluku donosi sama zajednica.
Jednu jako vanu stvar koja se tie ove nae rasprave pojasnio je
poslanik Muhammed, s.a.w.s., a ona se tie svih javnih imenovanja pa,
dakle, i onih izbornih. Rije je o zabrani agitiranja za samog sebe.
Muhammed, a.s., kae:
"Ne salijeite kancelarije uprave (imarah), jer ako vam se da
ono to ste moljakali, bit ete preputeni samo svojoj sposobnosti, a ako
vam bude dato bez moljakanja, bit ete pomognuti (s Boije strane)!
(Al-Bukhari i Muslim, preko Abd ar-Rahmana ibn Samuraa.)
U svjetlu uenja islama, Poslanik, s.a.w.s., je, oito, mislio na to
da, u skladu sa svojom odgovornou, ovjek moe biti potpomognut
samo sa Boije strane; s druge strane, nedostatak Boije pomoi
neminovno rezultira propau ma kolike bile ovjekove sposobnosti. Da
bi ovu stvar uinio jasnom, Poslanik, s.a.w.s., je konzistentno odbijao
165

da izvri bilo koje administrativno imenovanje kad god je neko

moljakao da bude postavljen na odreenu funkciju. Na primjer, kada
mu je priao jedan ashab i zatraio od njega da bude postavljen na neko
mjesto u vladi, on mu je uzbueno odgovorio:
"Tako mi Allaha, mi na takve funkcije ne imenujemo onoga ko
ih trai niti onoga ko udi za njima! (Ibid., preko Abu Musaa.)
Prema tome, potpuno ouvanje duha eri'ata mogue je samo
ukoliko se u ustavu islamske drave jasno navede da samokandidiranje
bilo koje osobe koja udi da bude imenovana na administrativnu
funkciju (ukljuujui tu i funkciju efa drave) ili udnju te osobe da
bude izabrana u predstavniko vijee ili skuptinu automatski
diskvalificira takvu osobu od mogunosti da bude izabrana ili
imenovana. Takav bi ustavni zakon neposredno odstranio prigovor
mnogih Muslimana toga doba koji bi mogao biti upuen "vladavini
skuptine." Svako ko ima lokalni utjecaj ili bogatstvo - bez obzira na
njegov stvarni ugled - moe sebi osigurati izbor u legislativno vijee
pomou odreene doze "nagovaranja" svojih biraa, ali sa naprijed
spomenutim zakonom svaki takav pokuaj direktne samoagitacije vodio
bi neposrednoj diskvalifikaciji takvog kandidata. Tada bi, sa tim
zakonom, naravno, postojala mogunost da utjecajni ali nedostojni
kandidat odustane od javnog samokandidiranja, ali bi se on mogao
posluiti nekom organizacijom ili svojim posrednicima koji za njega
prave kampanju u javnosti.
Meutim, injenica da bi kandidat bio onemoguen da vodi
vlastitu predizbomu kampanju ili da se, pak, sam obraa izbornome
tijelu uinila bi takav zadatak krajnje tekim; rezultat bi, po pravilu, bio
da bi samo osoba koja uiva zaslueno i neizmoljeno potovanje meu
biraima imala istinsku ansu da bude izabrana.
Razlike u miljenju
Ve je reeno da se legislativni posao medlis-i ure odnosi
samo na pitanja od javnog znaaja, i to na one detalje koji nisu
166

regulisani kao zakonski propisi u nususu Kur'ana i sunneta. Kada god

interesi zajednice trae da se donese takav, novi propis, medlis najprije
mora da to sagleda u kontekstu eri'ata, rukovodei se generalnim
principom na koji se odnosi razmatrano pitanje, pa kada se vidi koji je
to princip, onda u djelokrug ove legislative pada da donese propis u
suglasju sa ve postojeim eri'atskim principom.
Ali medlis e se vrlo desto sueliti sa problemima o kojima
eri'at nije dao nijednu rije, sa problemima koji nisu naznaeni u
nususu detaljnih propisa, pa ak ni u nususu generalnih principa. U
takvim sluajevima, njegova je obaveza da osmisli i donese propise koji
se trae pazei pritom na duh islama i dobrobit zajednice.
Sve ovo, po prirodi stvari, podrazumijeva da lanovi medlisa
ne posjeduju samo vrhunsko poznavanje nususa Kur'ana i sunneta, nego
i da budu nadareni mou dubokog razumijevanja i lucidnog pronicanja,
da budu ulu'l-albab, otroumni, produhovljeni, i da budu u stanju da
duboko proniknu u drutvene prilike i zahtjeve zajednice te u svjetska
zbivanja; drugim rijeima, naobrazba i zrelost su neophodne
kvalifikacije da bi neko bio biran u medlis-i ura.
Pa i kada lanovi medlisa imaju ovakve kvalifikacije, teko de
se kada dogadati da oni na date drutvene prilike gledaju na isti nain pa
da, u posljedici, budu jednoglasni u vezi sa dometima zakonskih propisa
koje dotina situacija iziskuje. Ova raznovrsnost pogleda je sasvim
prirodna budui da je svako ljudsko razmiljanje jedan jako subjektivan
proces i da ono ne moe u potpunosti biti odvojeno od temperamenta,
sklonosti, obiaja, drutvenog bekgraunda i ivotnog iskustva mislioca,
ukratko, od svih raznovrsnih utjecaja koji uestvuju u oblikovanju
onoga to nazivamo "ovjekovim personalitetom". Meutim, istinski
progres nije mogu bez takvih razlika u miljenju budui da samo
sueljavanje razliito konstituiranih intelektualaca vodi do toga da oni
jedni druge stimuliu na raspravu u kojoj drutveni problemi postaju
jasniji i na taj nain blii rjeavanju.
To je ono to je poslanik Muhammed, s.a.w.s., imao na umu
kada je rekao:
167

"Razlike u miljenju meu uenjacima moga ummeta (znak) su

Allahove milosti.(As-Suyuti, Al-Dami' as-sagir.)
Mi, meutim, ne treba da budemo uznemireni time to de odluke
medlis-i ure u islamskoj dravi - poput odluka slinih tijela diljem
Svijeta - uvijek teko nailaziti na jednoduni prijem. Jedina stvar koju
mi moemo legitimno oekivati jeste da te odluke budu prihvatane na
principu veine - ili bar relativnom veinom kad je rije o uobiajenim
propisima ili, moda, dvotreinski u onim izuzetno vanim pitanjima
kakva su npr. smjena vlade (o emu emo kasnije raspravljati),
donoenje amandmana na ustav, objavljivanje rata i tome sl.
S obzirom na oigledne nedostatke veine tzv. "demokratskih"
sistema na savremenom Zapadu, nekim savremenim Muslimanima se
ne svia da legislativna aktivnost u islamskoj dravi zavisi od pukog
broja glasova. Oni to svoje miljenje temelje na jasnoj injenici da nije
neophodno da propis legislativnog tijela bude podran od strane veine
budui da je to "ispravan" propis, i zato to je uvijek mogue da veina,
bez obzira kolika je i kako dobre namjere imala, ponekad pogrijei, a
manjina - bez obzira koliko malobrojna bila - bude u pravu.
Ovo je ispravno miljenje, o tome ne treba troiti rijei. Ljudsko
bie je zbilja sklono tome da zapada u greke; ovjek ne slijedi uvijek
ono to je ispravno i pravino; povijest je puna primjera pogrenih
odluka koje poini glupa i sebina veina i pored toga to je na to
ukazivala mudrija manjina. No i pored toga, teko je vidjeti ta bi to bila
alternativa principu odluka donesenih veinom glasova unutar
legislativnog tijela. Ko je taj ko e, od sluaja do sluaja, rei da je
veina ili manjina u pravu? ije de miljenje pretegnuti? Naravno,
ovdje bi se moglo sugerisati da konani sud treba prepustiti emiru, alinezavisno od injenice da davanje takve apsolutne ovlasti bilo kojem
pojedincu ide na tetu principa amruhum shura baynahum na kome
tako striktno insistira islamsko zakonodavstvo - zar isto tako nije
mogue da i emir pogrijei a da veina bude u pravu? Da li postoji
Boanska garancija koja bi poduprla emirove stavove? S tim u vezi,
kritiari principa veine obino nude slijedee opravdanje: "Kad smo
kod izbora emira, mi moramo znati da za tu funkciju biramo najmudriju
168

i najpoboniju osobu, pa sama injenica da je on izabran na temelju

njegove superiorne mudrosti i pobonosti treba da bude dovoljna
garancija da de njegove odluke biti ispravne." To je sasvim tano, ali da
li je u istoj mjeri tano da de Muslimani uvijek medlis-i uru izabrati
na temelju mudrosti i pobonosti koje treba da su svojstvene svakom
kandidatu za ovo tijelo? Da li je "dovoljna garancija" to da e odluke
koje donosi veina zakonodavaca uvijek biti ispravne? Naravno da nije.
U oba sluaja - tj. da konani sud donosi emir ili medilis - "dovoljna
garancija" nikada ne moe biti zamjena za savrenu garanciju; ova
posljednja je, naalost, izvan ljudskih moi. Najbolje emu se ovdje
moemo nadati jeste da, nakon to legislativno vijee sastavljeno od
najumnijih osoba provede raspravu o svakom pitanju, veina iz toga
vijea se konano sloi u pogledu odreene odluke koja je
najvjerovatnije ispravna. Zbog ovoga je Poslanik, s.a w.s., u vie prilika
upozorio Muslimane:
"Slijedite najveu grupu! (Ibn Made, preko Abdullaha ibn
'Umara.) i:
"Vaa je obaveza da stante uz ujedinjenu zajednicu (demat) i uz
veinu (al-'ammah)! (Ahmad ibn Hanbal, preko Mu'adha ibn Dabala.)
Ustvari, ljudska pronicljivost nije dola do boljeg metoda za
donoenje zajednikih odluka od principa veine. Bez sumnje, i veina
moe pogrijeiti, ali moe pogrijeiti i manjina. Iz kojeg god kuta
budemo sagledali ovo pitanje, pogreivost ljudskog miljenja vodi u
injenje greaka, i to je neminovno u ljudskom ivotu, ali mi nemamo
druge anse nego da uimo iz pokuaja i pogreaka pa da se sami,
kasnije, ispravljamo.

ODNOS IZMEU IZVRNE I ZAKONODAVNE VLASTI

169

Meuzavisnost funkcija

Princip "konsultiranja meu njima" na kome se uspostavlja

institucija medlis-i ure, po prirodi stvari, podrazumijeva da emir bude
lan ovog zakonodavnog tijela; budui da je njega muslimanska
zajednica izabrala kao poglavara drave, on, kao najistaknutiji
predstavnik te zajednice, mora da bude pitan i odgovoran za sva pitanja
koja se tiu javnih poslova. Vie od toga: poto se on, po svojoj poziciji,
nalazi u aritu svih pitanja islamskog politikog poretka, emir nije
samo obini lan medlis-i ure, nego on mora biti njezin lider ija je
obaveza da usmjerava sve njezine aktivnosti i da - lino ili putem
izaslanika - rukovodi njezinim planovima.
Ova klauzula, prema kojoj u dravi koja je podvrgnuta autoritetu
Boijeg zakonodavstva ne moe biti radikalne odvojenosti
zakonodavnog i izvrnog nivoa vlasti, najvaniji je, specifino islamski
doprinos politikoj teoriji.
U demokratskim dravama Zapada, otro povlaenje linije
izmeu izvrne i zakonodavne vlasti smatra se najefikasnijom zatitom
od mogue zloupotrebe vlasti od strane njezine egzekutive (izvrne
vlasti). Zapadnjaki princip vlasti ima svoje odreene vrijednosti;
budui da legislativi (zakonodavnom nivou vlasti) pripada
"suverenitet", onda ona ima pozieiju da svakodnevno kontrolie ono to
radi egzekutiva, koja se, zbog toga, nesumnjivo, provjerava i titi od
vrenja vlasti na neodgovarajui nain. Meutim, takoer nesumnjivo,
vlast u cjelini - u njezinom egzekutivnom i legislativnom aspektu - vrlo
esto je (posebno u vremenima nacionalnih kriza, kada egzekutiva mora
brzo da donosi svoje odluke) uveliko blokirana ovom radikalnom
odvojenou funkcija; ta razdvojenost se, oigledno, tetno odraava po
dravu i vodi u autokraciju (samovlae).
Kao to znamo, islam je beskompromisno protiv autokracije ma kako se ona u zapadnjakim politikim ureenjima shvatala - ali u
ovome, kao i u brojnim drugim pitanjima, islam slijedi "srednji put"
170

izbjegavajui nedostatke ovih sistema i osiguravajui za svoju zajednicu

svoje i njihove prednosti. Integracijom izvrnih i zakonodavnih nivoa
vlasti kroz emira (ija funkcija predsjednika zakonodavne skuptine
mora doi kao posljedica njegove izvrne funkcije kao poglavara
drave) mi na uspjean nain moemo prevladati onaj dualizam
ovlatenja koji u Evropi i Americi tako esto suprotstavlja izvrnu i
zakonodavnu vlast u isto vrijeme inei parlament neprikladnim i
neefikasnim. Ali ova prednost u efikasnosti (tako karakteristina u
"totalitarnim" autokratskim vladama) u islamskoj se dravi ne stie po
cijenu naputanja principa narodne kontrole nad aktivnostima vlade.
Zbilja, svaka mogua tendencija prema autokraciji bilo kojeg dijela
izvrne vlasti ve u startu je zaustavljena klauzulom amruhum shura
baynahum, koja podrazumijeva da transakcije svih vladinih aktivnosti,
egzekutive i legislative, moraju biti posljedica konsultacije meu onima
koji su ovlateni predstavnici zajednice.
Logiki slijedei princip meuzavisnosti, moemo zakljuiti da
pristigle odluke medlis-i ure dobivene veinom glasova nisu samo
savjetodavnoga karaktera - kada bi ih nosioci izvrne vlasti mogli
prihvatati ili odbijati po svome nahoenju - nego su one legalno
obavezujue za njih.
Jedna povijesna analiza
Mi znamo da u vrijeme etverice pravednih halifa nije bilo
zakonodavne skuptine u modernom smislu te rijei. Radi svake
sigurnosti, ova etverica halifa konsultirali su se sa prvacima u Ummetu
u vezi sa svim novonastalim politikim problemima, ali muslimanska
zajednica, zapravo, nikada nije "izabrala" nekoga ko bi bio zaduen za
ove konsultacije, niti se ijedan halifa osjeao obaveznim da, na bilo
kojoj instanci, slijedi ponuene savjete. Halifa je traio savjet i
razmatrao njegove vrijednosti, ali svoju odluku je donosio u skladu sa
onim to je on smatrao da je najispravnije - prihvatajui ponekad
miljenje veine, a ponekad manjine, a poneki put odbacivi miljenje i
171

veine i manjine.
Meutim, ovdje ovjek moe doi u kunju da upita: Dobro,
ukoliko etverica pravednih halifa, koji su bili Poslaniku, s.a.w.s.,
najblii ashabi, nisu smatrali neophodnim da imaju bilo kakvo
savjetodavno vijee ili da implicitno slijede savjete bilo kakvog
savjetodavnog tjela, kako neko onda danas moe tvrditi da:
(a) medlis-i ura islamske drave mora biti konstituisana na
temelju opih izbora, i
(b) da zakoni koje donese takav medlis u svim situacijama mogu
obavezivati nosioce izvrne vlasti.
Vrlo jednostavno i lahko je odgovoriti na prvi dio ovog pitanja.
Kada je prvi halifa, Abu Bakr, bio primoran - pod diktatom kur'anskog
principa amruhum shura baynahum - da oformi savjet koji bi mu
asistirao u upravljanju dravom, on se instinktivno okrenuo instituciji
koju je sankcionirao drevni obiaj a koju eri'at nije bio odbacio:
skuptini plemenskih prvaka i voa odreenih klanova. U takvim
okolnostima, Halifin izbor je, bez sumnje, bio ispravan; uprkos tome to
su plemenske veze dolaskom islama poele da gube na vanosti, te veze
- kako se vidi - nisu bile u potpunosti odbaene. U to vrijeme
arabljansko drutvo je uvalo svoju plemensku strukturu na jedan tako
irok nain da su poglavice plemena i klanova, iako nisu bili
obuhvaeni zakonodavstvom, imali autoritet da govore i ine u ime
grupa koje su predstavljali. Stavove o politikim pitanjima koje je,
recimo, izraavao poglavar Banu Zuhraha, kurejevikoga klana, ili
ensarijsko pleme Awsa u veini sluajeva su bili identini sa stavovima
koje su zastupali ostali lanovi ovih klanova ili plemena. Da je Halifa
insistirao na izborima, on bi neminovno na njima dobio iste ove prvake
(mnogi od njih su bili Poslanikovi, s.a.w.s., ashabi) koje bi onda Ummet
imenovao kao svoje predstavnike; prema tome, nije bilo potrebe da se ti
izbori organiziraju. Svaki od Pravednih halifa imao je obiaj da saziva
istaknute ashabe i plemenske prvake - i to je bila njihova medlis-i urakao predstavnike Ummeta u onim okolnostima u kojima su ivjeli.
Ovakva strukturna osobenost muslimanskoga drutva praktino je ostala
nepromijenjena itavim tokom vladavina etverice pravednih halifa;
172

nijedan od njih nije smatrao da treba promijeniti metod na osnovu koga

se biralo njihovo savjetodavno vijee.
Meutim, savremeno muslimansko drutvo (kao i sva ostala
civilizirana drutva) davnih dana je prevazilo plemenski nain ivota;
klanovsko voenje politike izgubilo je vanost koju je nekad imalo.
Posljedino, mi nemamo drugog naina da provjeravamo miljenje
Ummeta izuzev narodnih izbora. Zato to je to toliko vano, glas naroda
se na najbolji nain dobiva referendumom; a to se tie svakodnevne
legislative, niko nije izmislio nita bolje od izbora, tj. da zajednica
slobodno izabere one koji e je predstavljati u vlasti. To je tako
oigledno da se ja ovdje ne bih zadravao na ovoj injenici da nema
nekih Muslimana koji ni danas ne shvataju strukturnu, najdalekoseniju
razliku izmeu naeg dananjeg drutva i onog drutva koje je
egzistiralo u ranom dobu islama. Da su suoeni sa okolnostima u
kojima mi ivimo, etverica pravednih halifa sigurno bi dolazili do
politikih zakljuaka koji bi se umnogome razlikovali od onih do kojih
su dolazili trinaest (etrnaest - op. prev.) stoljea ranije; drugim
rijeima, oni bi formirali svoj medlis putem narodnih izbora.
Dolaenje do ovakvih rjeenja ne odnosi se samo na metod
uspostavljanja medlisa, nego i na trajanje njegova mandata i poziciju
koju e on imati u okviru savremene islamske drave - pa ak i pitanje
da li e zakonodavne odluke medlisa biti obavezujue za legislativu ili
nee.
Historijski je potvreno da je Poslanik, s.a.w.s., lino sazivao i
slijedio savjete svojih ashaba u dravnim pitanjima, sam posluan
rijeima Qur'ana:
I dogovoraj se s njima o svim pitanjima javnog znaaja!2
Neki muslimanski naunici su iz ovog ajeta izveli zakljuak da
lider muslimanske zajednice, iako obavezan da oformi svoj savjet, ipak
ostaje slobodan da ini onako kako on smatra da je najbolje u datom
trenutku. Meutim, proizvoljnost ovakvog zakljuka postaje oigledna
2

Qur'an, 3:159.

173

im utvrdimo da je ovaj kur'anski ajet objavljen neposredno pred Bitku

na Uhudu - tj. onda kada je Poslanik, s.a.w.s., bio primoran, i pored
toga to je on imao bolje rjeenje, da se prikloni savjetu veine svojih
ashaba. On je, na koncu, bio doao do zakljuka - iju e ispravnost
potvrditi skori dogaaji - da Muslimani ne bi trebali saekati brojniju
armiju mekkanskih Kurejija na otvorenom polju, nego da bi se trebali
sukobiti s njima iza medinskih utvrda. Ovo njegovo stajalite podralo
je nekoliko njegovih ashaba, ali veina ostalih su insistirali da se ide
naprijed te da se otpor da u polju, i Poslanik, s.a.w.s., se tuno priklonio
volji veine.
eri'atska obaveza koja se odnosi na lidera da slijedi odluke
veine svoga savjetodavnog vijea nadalje je objanjena hadisom koga
prenosi etvrti halifa, hazreti Alija, a koji se odnosi na upravo
razmatrani ajet. Kada je nekom prilikom Poslanik, s.a.w.s., bio upitan o
implikacijama rijei 'azm (odluke da se izvri neko djelo), a koja se
nalazi u spomenutom ajetu, on je odgovorio:
"(To znai) da se treba savjetovati sa znalcima (ahl ar-ra y) i
slijediti njihove savjete."3
Abu Bakru i `Umaru, koji su esto predstavljali ono to bismo
mi danas mogli opisati kao "unutranje savjetodavno vijee", Poslanik,
s.a.w.s., jednom je rekao:
"Ukoliko se vas dvojica sloite u meusobnom savjetovanju, ja
se neu razii sa vama! "4
U svakom sluaju, nije teko odgonetnuti zato su se etverica
pravednih halifa povremeno udaljavali od striktnog pridravanja ovog
principa, amruhum shura baynahum. Prvo, zbog ubrzanog mijenjanja
Islamskoga Komonvelta (zajednice muslimanskih naroda, o emu je
bilo rijei u Poglavlju II); to mijenjanje je ponekad inilo nemoguim
da se konana odluka o nekom dravnom pitanju prepusti narodu koji,
iako dobronamjeran i mudar, po prirodi stvari, nije mogao biti
blagovremeno informisan o svemu to je tako brzo dolazilo na red da se
3
4

Ibn Kathir, Tafsir (Kairo; 1343. h.), II tom, 277.

Imam Ahmad ibn Hanbal, Musnad, preko Abd ar-Rahmana ibn Ghanama.

174

rjeava u prostranoj i sve razvijenijoj politikoj stvamosti. Nadalje,

etverica pravednih halifa su dobro znali da je politika svijest openito
meu Muslimanima u to doba bila u svojoj djetinjoj fazi i da bi, dakle,
uvijek moglo da se dogodi da politiki stavovi tada budu obojeni
razmiljanjem o plemenskim interesima. Na taj nain, premda su oni
bili oformili savjetodavno vijee i pozivali ga na savjetovanje kada god
je to bilo potrebno, oni su sami bili slobodni da prihvate ili odbace
savjet svojih konsultanata. Najvjerovatnije je ovo bio jedini model
vladavine u to vrijeme. Sasvim je mogue da je takvo slobodno
donoenje odluka koje se tiu ingerencija efa islamske drave bilo
jedan od uzroka kasnijeg brzog raspada Halifata; iako je ova institucija
donijela zadivljujue rezultate, posebno u vrijeme tako snane i
dalekovidne linosti kakav je bio `Umar, spomenuto slobodno
donoenje odluka od dravnog znaaja odvelo je Halifat u diskreditaciju
u vrijeme kada su slabani vladari znali da poine ozbiljne greke. A
moda je uzrok te diskreditacije bilo neto drugo? Moda bi unutranja
muslimanska povijest krenula drugim tokom da je, npr., halifa 'Uthman
bio primoran (u pravnom smislu te rijei) da u svim sluajevima slijedi
odluke ispravno uspostavljene medlis-i ure?
Kakav god bio odgovor na ovo hipotetiki postavljeno pitanje,
mi sa punom sigurnou moemo rei da nije ispravno oekivati da
svaki emir ima genijalnost i dalekovidnost jednog `Umara. Upravo
obrnuto, sva povijest pokazuje da su takve linosti vrlo rijetke, da su to
izuzeci, te da je izrazita veina vlastodraca, u svim vremenima i u svim
drutvima, sklona injenju uasnih greaka ukoliko im se u potpunosti
prepusti da ostvaruju svoje zamisli. A da ne bi bili preputeni
vlastodrakoj samovolji, onda im se mora dopustiti da vladaju samo uz
konsultacije sa ovlatenim predstavnicima cjelokupne zajednice - i to je
jedna od klasinih lekcija povijesti. Nijedna nacija sebi ne doputa rizik
da tu lekciju prenebregne!

175

Izvrne ovlasti
Tako smo doli do zaldjuka da se u islamskoj dravi mora
vladati putem ure /savjetovanja/ konsultiranja, tj. bliskom kolaboracijom izmeu zakonodavne i izvrne vlasti (tj. rukovoenje jednom i
drugom mora biti preneseno na jednu te istu osobu, emira). A kakva e
biti tehnika relacija izmeu ove dvije grane vlasti? Da li e princip
prema kojem svi vladini poslovi moraju biti rezultat konsultacije
(amruhum shura baynahum) pred izvrnu vlast staviti obavezu da ona
sve svoje svakodnevne administrativne sitne poslove podvrgne
prethodnoj saglasnosti legislative? Kad bi to bilo tako, nijedan vladin
mehanizam nikad ne bi bio efikasan; dravna uprava se ne bi mogla
uskladiti sa eri'atom.
Meutim, mi se moramo obratiti upravo eri'atu da bismo dobili
odgovor na postavljenu dilemu, a taj odgovor proizlazi iz samog
Kur'ana.
Upravo smo imali priliku da razmatramo kur'anski ajet u kome
se kae:
I dogovaraj se s njima o svim pitanjima javnog znaaja! A kad
odlui o smjeru djelovanja, na Allaha se osloni - jer, zaista Allah voli
one koji se na Njega oslanjaju!5
Iz ovog ajeta mi zakljuujemo da je emir obavezan da prihvati
odluke medlis-i ure kao svoja viastita ogranienja; jer sama fraza: A
kad odlui o smjeru djelovanja, na Allaha se osloni vodi nas do takvog
zakljuka. Kad god Kur'an ili Poslanik govore o neophodnosti
tawakkula (oslanjanja na Allaha, delle anuhu), onda oni pod time
misle iskljuivo na djela koja nisu striktno definisana raspoloivim
nusus-tekstovima pa, zbog toga, pozivaju da pojedinac sam odlui na
koji nain e ta djela biti izvrena - drugim rijeima, oni time misle na
djela koja su preputena pojedincu koji ima odreenu irinu izbora i koji
je podvrgnut diktatu svoje savjesti.
5

Qur'an, 3:159.

176

U vezi sa problemom o kome ovdje diskutujemo, nae

istraivanje mogli bismo svesti na slijedee: Iako je emir ogranien
temporalnim propisima koje donese medlis-i ura i njezinim odlukama
o najvanijim politikim pitanjima, nain na koji on prenosi ove odluke
i direktive do nivoa svakodnevne administracije ostavlja se u diskreciji
izvrne vlasti kojom on predsjedava; s druge strane, iako je medlis
ovlaten da oblikuje temporalne propise na osnovu kojih se vlada u
zemlji i iako on odluuje o najvanijim politikim pitanjima koja treba
da se rjeavaju i na openit nain nadgleda vladine aktivnosti, on nije
ovlaten da se mijea u svakodnevne poslove izvrne vlasti. Iz ovoga
proizlazi da emir mora posjedovati izvrne ovlasti u punom smislu te
rijei. Kancelarija efa drave kome je uskraena sva stvarna politika
mo, drave u kojoj je takav poglavar sveden na puku figuru - kakva je,
npr., bila pozicija predsjednika preddegolistike Francuske ili pozicija
kraljice Engleske - oigledno je suvian sa stanovita kur'anskoga
naloga u kome se od Muslimana trai da budu posluni "onima koji
imaju autoritet" (ulu'l-amr) kako bi, u krajnjem, na taj nain bili
posluni Allahu, d.., i Njegovom Poslaniku, s.a.w.s.:
O, vi koji ste dosegli vjerovanje, budite posluni Allahu i budite
posluni Poslaniku i onima izmeu vas kojima je povjerena vlast;...6

Struktura vlade
Meutim, ak i kad potpuna izvrna vlast bude u rukama emira,
ostaje pitanje da li e ove ovlasti - i funkcije koje iz njih proizlaze - biti
prenijete na njega lino (kakav je, npr., sluaj sa predsjednikom SAD-a)
ili e ih on obnaati u partnerstvu s nekim drugim, npr., sa kabinetom
ministara koji predstavljaju vee stranke u medlis-i uri a koji se
osniva na njihovom (ministarskom) mandatu koga su dobili od ovog
povjerljivog tijela. Ni jedna ni druga solucija nije jasno izraena u
eri'atu. Bilo kako mu drago, iz vie autentinih hadisa se jasno vidi da
je Poslanik, s.a.w.s., smatrao da bi koncentracija svih izvrnih ovlasti u
6

Qur'an, 3:159.

177

rukama jednog ovjeka (koga je on ponekad nazivao emirom, a ponekad

imamom) mogla biti najadekvatnija za svrhe islamskog drutvenopolitikog ureenja. Evo nekih takvih hadisa:
"Ko je posluan meni, posluan je i Allahu, a ko je neposluan
meni, neposluan je i Allahu. Ko je posluan emiru, posluan je i meni,
a ko je neposluan emiru, neposluan je i meni. Zaista, voa (al-imam)
je tit iza koga se ljudi bore i kojim se oni tite."7
"Zaista, svaki od vas je oban; svaki od vas je odgovoran za
svoje stado. Tako je imam, koji je iznad ostalih ljudi, oban, i on je
odgovoran za svoje stado."8
"Onome ko je dao bej'at (ko se zavjetovao) da e biti imam
podaj svoju ruku povjerenja i plodove svoga srca, i budi mu posluan
sve dok je i on posluan (tj. sve dok on ne pone grijeiti), pa ako neko
drugi pokua da bespravno prisvoji imamova prava, savijte mu iju!"9
Ove i neke sline Poslanikove, s.a.w.s., izreke su u skladu sa
njegovom vie puta izraenom zapovijeu da svaka grupa Muslimana,
kad god je angairana na nekom vanijem zajednikom poslu, izmeu
sebe treba da izabere nekoga ko e je predvoditi.10
U tom sluaju, neko bi mogao da kae da se i vlada sainjena po
evropskom parlamentarnom modelu - dakle, vlada kao kabinet
ministara iji se mandat izvodi iz direktne odgovornosti zakonodavnoj
vlasti - ne mora neminovno ogrijeiti o princip individualnog
rukovoenja - ako se ve i u islamskoj dravi formira kabinet na ijem
je elu emir koji, kao to rekosmo, u svojoj linosti objedinjuje dvije
nerazluive funkcije: efa drave i premijera. Na osnovu zdravog
razuma, takav ovjek bi nam mogao rei da je takav aranman, u kojem
se, dakle, emiru daje takva pozicija, zapravo, jedna velika anomalija. Na
Al-Bukhari i Muslim, preko Abu Hurajraa.
Ibid., preko Abdullaha ibn 'Umara.
9
Muslim, preko Abdullaha ibn 'Umara.
10
Ove najautentinije hadise je naveo i analizirao Muhammad ibn `ali Ash-Shawkani
(preselio 1255. g. po H.) u svome klasinom djelu Nayl al Awtar (Kairo, 1344. g. po
H., vol. IX, pp. 157-158).
7
8

178

jednoj strani, emir pretpostavlja da e on, u domenu svoga prava, biti

izvrni dhu'l-amr (nosilac vlasti), a na drugoj strani, on treba da dijeli
svoje izvrne ovlasti sa grupom ministara koji su pojedinano
odgovorni zakonodavnoj vlasti; prema tome, stranke koje su zastupljene
u medlisu, a ne emir, treba da budu izvor cjelokupne izvrne vlasti u
dravi.
Nezavisno od injenice da je takav aranman suprotan
islamskom konceptu politikog upravljanja, on neizbjeno vodi ka
takvoj situaciji u kojoj bi vladina politika uvijek zavisila od
kompromisa ili, radije, od beskrajne serije kompromisa izmeu
razliitih, esto konfliktnih stranakih programa, i ona nikada ne bi bila
u stanju da dosegne onaj svoj svrsishodni, samostalni put i unutranji
kontinuitet, koji su tako bitni za islamsku dravu.
Ovaj princip kompromisa izmeu opozicionih politikih
programa moe opstojati neminovno - ponekad, ak, moralno
opravdano - u narodima koji nisu nadahnuti nikakvom odreenom
ideologijom i koji su, dakle, obavezni da se potine svim politikim
odlukama koje se donose u skladu sa promjenljivim pogledima toga
naroda u vezi sa onim to bi moglo biti ispravni kurs djelovanja u.
odreenim okolnostima, ali taj princip je, sasvim sigurno, stran u
ideolokoj islamskoj dravi u kojoj koncepti "ispravnog" i "loeg"
imaju definitivnu konotaciju pa ne mogu biti zavisni od neke puke
prolazne korisnosti. U takvoj dravi, ne samo legislativna ve i sva
administrativna politika u svim vremenma mora biti izraz ideologije o
kojoj je muslimanska zajednica unaprijed postigla saglasnost, a do toga
ne moe doi ukoliko se vlada obavee da e biti posluna
svakodnevnoj aktivnosti razmatranja nestalnih stranakih politika. Ovo,
naravno, ne iskljuuje unaprijed postojanje stranaka u islamskom
zakonodavstvu. Ukoliko se sloboda miljenja i kritikovanja prihvati kao
inherentno graansko pravo (a tako stvari stoje, bez imalo sumnje, u
politikom konceptu islama), graanima mora biti omoguena sloboda
da se, ukoliko to ele, okupljaju radi propagiranja serije pogleda oko
neega to bi trebalo biti dravna politika u ovoj ili onoj oblasti. Pogledi
do kojih se na taj nain doe nee se kretati suprotno ideologiji na kojoj
je utemeijena drava, tj. eri'atu. Na taj nain, oformljene stranke
179

moraju imati pravo da svoju argumentaciju iznose u i izvan medlis-i

ure. Meutim, sloboda da se osnivaju politike stranke i da se advokatira za njihove programe ne moe biti dozvoljena u toj mjeri da se
time utjee na administrativnu vladinu praksu, to se ne moe izbjei
ukoliko je vlada sastavljena od ministara koji svoj mandat i, sa njime, i
odgovornost preuzimaju od politikih organizacija predstavljenih u
medlisu.
Kada sve ovo sagledamo, onda se moe uiniti da bi predsjedniki sistem, slian onome koji se prakticira u SAD-u, bio
korespondentniji i blii zahtjevima islamskog drutvenopolitikog
ureenja od parlamentarnog sistema u kome su izvrne ovlasti
podijeljene izmeu vladinih kabineta i skuptinskih funkcionera.
Drugim rijeima, u islamskom drutvenopolitikom poretku sam emir
je taj kome se povjeravaju sve administrativne ovlasti i funkcije, i on
sam je taj ko odgovara medlisu - i, preko medlisa, narodu - za vladinu
politiku. Ministri mogu biti ni manje ni vie nego emirovi
administrativni asistenti ili sekretari, koje on imenuje na temelju vlastite
diskrecije, i oni su odgovomi samo njemu. Zapravo, sam termin wazir
(popularno preveden kao "ministar") to ga je Poslanik, s.a.w.s.,
upotrebijavao u vezi sa pitanjima vladavine oznaava osobu koja
pomae poglavaru drave da nosi svoje breme odgovornosti; ukratko, to
je administrativni asistent. Tako, npr., Poslanik, s.a.w.s., kae:
Ako Allah eli dobro emiru, On ga nadari pouzdanim
pomagaem (wazirom) koji ga podsjea kad god on zaboravi i koji mu
pomae kad god se on sjeti, a ako Allah ne eli dobro emiru, da mu
loeg pomonika, koji ga ne podsjea kad zaboravi i koji mu ne pomae
kada se on sjeti."11
Ukoliko, dakle, Muslimani prihvate svoju dravu ili drave
prema modelu u kojem jedan ovjek ima vladine ovlasti (one-man
method of govemment) - danas iroko poznat kao "ameriki sistem" onda e oni samo indirektno realizirati princip to ga je Poslanik,
s.a.w.s., preporuio prije trinaest (etrnaest - op.prev.) stoljea. Ovo
11

Abu Da'ud i An-Nasa'i, preko Aie.

180

moe imati samo jo vei znaaj za njih kada budu donosili svoju
konanu odluku; to je jo samo jedan dodatni argument u korist "oneman" sistema.
Ve znamo da ulu'l-amr (nosioci autoriteta / vlasti) u islamskoj
dravi moraju biti Muslimani. Ako izvrna vlast bude povjerena
kabinetu ministara koje je izabrala zakonodavna vlast na temelju
stranake reprezentacije - kakav je obiaj u zapadnoevropskim
parlamentarnim demokracijama - onda ovi ministri, zajedno sa emirom,
treba da uspostave izvrni ulu'l-amr na temelju mandata koga su on
dobili od medlisa: na ovoj instanci nemuslimani koji bi obnaali
ministarske funkcije prekrili bi kategoriku, jasnu eri'atsku klauzulu
prema kojoj je egzekutivno upravljanje u dravi rezervisano za
Muslimane. Prema tome, muslimanska zajednica bi, u tom sluaju, bila
sueljena sa alternativom ili da ustavno eliminie nemuslimanske
graane iz svih ministarskih ovlasti (to bi napravilo tekou
nemuslimanskim manjinama da lojalno kooperiraju sa dravom), ili da
se utivo oglui o fundamentalni nalog eri'ata (to bi moglo uzdrmati
temelje islamskog koncepta drave). Meutim, ukoliko se sve izvrne
funkcije i prerogative povjere samo emiru, onda e on, sasvim
oigledno, biti sam dhu'l-amr koji je odgovoran za sve aktivnosti vlade
u kojoj ministri nisu nita drugo do njegovi sekretari ili administrativni
pomonici koje je emir imenovao po svojoj volji i kojima on delegira
odreene zadatke u svojoj kancelariji. Zbog toga to oni ne bi mogli biti
odgovorni za provoenje politike, ovi se sekretari i ne mogu smatrati
ulu'l-amrom (u onom izvornom smislu i ovlatenjima ovog tijela) - pa,
prema tome, ne bi bilo prigovora sa strane eri'ata ukoliko bi se
nemusliman imenovao na neku od kabinetskih funkcija. Ovakav metod
bi ne samo sprijeio nepravednu diskriminaciju nemuslimanskih
graana u islamskoj dravi, nego bi, tavie, omoguio da vlada
iskoristi sve najbolje talente kojima dotina zemlja raspolae.

181

Integracija zakonodavne i izvrne vlasti

Uza sve ovo, mi nikada ne smijemo izgubiti iz vida kur'anski
nalog amruhum shura baynahum, koji, kao to smo vidjeli, obavljanje
svih vanijih vladinih poslova ini direktno zavisnim od konsultacije.
Teoretski, ovaj zahtjev moe biti u potpunosti zadovoljen
institucijom medlis-i ure koja treba da daje svoje miljenje o svim
vanijim politikim pitanjima kao i o proirenju temporalnih zakona na
osnovu kojih se u dotinoj zemlji vlada. Meutim, u praksi to nije tako
jednostavno.
Svaki student politikih nauka dobro zna da, ma kako to udno
zvualo, zakonodavna skuptina nije ta koja donosi veinu zakona u
modernoj dravi, nego da to ine izvrni organi vlade. U pravilu, danas
svako vanije pitanje iz zakonodavstva zahtijeva veliku ekspertizu te
socijalno i ekonomsko istraivanje i, na koncu, paijiv pravni uvid u
formulaciju jednog ili vie zakona ili propisa koji treba da budu
doneseni. Sasvim je jasno da se tako akumulirano ekspertsko znanje i
tehnika osposobljenost ne mogu oekivati od lanova skuptine koji su
izabrani na osnovu irokog prava glasa; birako tijelo, po prirodi stvari,
interesuju samo pojedinane vrline kandidata - njihov drutveni
integritet i intelektualna reputacija - tako da ono nije u poziciji da
procijeni kvalifikacije kandidata za donoenje zakona. Nezavisno od
ovoga, srazmjerno velikom broju osoba koje sainjavaju moderni
parlament predstavlja posebnu tekou da kvalitetno prostudira,
pripremi se i izradi bilo koji pravni elaborat. Zbog toga, u modernim
dravama za svaki vaniji posao istraivanja, pripreme i nacrta novih
zakona - a esto i nekih drugih inicijativa - odgovorna je izvrna vlast.
U vladinim izvrnim odjeljenjima veinu najbitnjih zakonskih
prijedloga na ekspertnom nivou pripremaju civilne slube koje su
osposobljene specijalno za ove poslove; te slube, dakle, izvre svoju
vanu ulogu prije nego to zakonodavna skuptina pone da diskutira o
predloenim zakonima, daje eventualne amandmane na njih i, na koncu,
donese konanu odluku.
Ovakva procedura moe u potpunosti zadovoljiti islamsko
182

gledite sve dok se ona tie principa saglasnosti (ili pristanka) naroda jer, oito, nijedna legislativna mjera ne postaje zakon sve dok ona ne
bude prodiskutirana u medlis-i uri i dok je, u konanici, to tijelo ne
odobri sa amandmanima ili bez njih. Meutim, sama saglasnost naroda
ne uspostavlja ni poetak ni kraj svih islamskih zahtjeva u pogledu
zakonodavstva: princip amruhum shura baynahum kategoriki zahtijeva
da sve vladine aktivnosti (kako one legislativne, tako i one egzekutivne)
trebaju biti direktni rezultat konsultacije. Kako je mogue ovo dosei a
da se ne sputa egzekutivna strana vlade na svim nivoima i da se ne
destruira sloboda akcije? Po mome miljenju, postoji samo jedan nain
da se ovaj problem rijei.
Mi znamo da se u svim savremenim parlamentima osnivaju
specijalni komiteti koji rade na posebnim poslovima vlade: komitet za
vanjske poslove, komitet za nacionalnu odbranu, komitet za pravna
pitanja itd. Prije nego to uspostavi ova tijela, koje skuptina bira iz
redova svojih lanova, egzekutivna vlast s vremena na vrijeme mora da
pravda svoju politiku; nosioci ove strane vlasti moraju dobiti inicijalnu
saglasnost za nain kako de se administrativni poslovi obavljati; to je
procedura koja se, prirodno, pojednostavljuje u kasnijoj debati na
plenarnoj sjednici parlamenta. Meutim, prihvatanje ili neprihvatanje
parlamentarnog komiteta i, kasnije, cijele skuptine - obino se dogaa
kao post factum miljenje o egzekutivnoj vladinoj politici, tj. skuptina
(ili neki od njezinih parlamentarnih komiteta) samo se u izuzetnim
sluajevima, skoro po pravilu, ne na poetku, solidarizira sa tekuim
aktivnostima izvrne vlasti na nain koji u potpunosti korespondira sa
nalogom amruhum shura baynahum. U skladu sa logikom ovog naloga,
parlamentarni komiteti u islamskoj skuptini u potpunosti moraju biti
integrisani sa egzekutivom i vladinom aktivnou u donoenju nacrta
zakona. Ovo bi moglo biti postignuto
a) restrikcijom lanova svakoga komiteta na veoma mali broj, i
b) uvoenjem funkcije savjetodavnog vijea ministra (ili dravnog
sekretara) u svakom komitetu.
Na ovaj nain, sva adminstrativna politika i zakonodavni propisi
bili bi elaborirani u konsultaciji sa izabranim predstavnicima naroda od
183

poetka do kraja, a u isto vrijeme ne bi bile zaprijeene sposobnosti

vlade da obavlja svoj posao.
Arbitriranje izmeu zakonodavne i izvrne vlasti
Preostaje nam sada jedno vano pitanje koje glasi: ta da se ini
kada postoji nesaglasnost izmeu medlis-i ure i izvrne vlasti?
Ponekad se moe desiti da, ak i pored bliske saradnje njegovih
parlamentamih komiteta na poslovima sa izvrnom vlau, medlis
smatra svojom obavezom da uputi prigovor na neku politiku ili
administrativnu mjeru koju je sponzorirala vlada zato to se, prema
miljenju veine u parlamentu, ta politika ih administrativna mjera
ogrijeila o neke bitne zakone, ili je povrijedila ono to se
zakonodavcima ini kao najvei interes drave, kao to se moe desiti i
takva situacija da emir moe, zbog slinih razloga, tjeran vlastitom
savjeu, da uputi prigovor na odluku do koje je dola veina u
medlisu. Sukob miljenja moe dovesti do zastoja koga nije mogue
tako lahko rijeiti uobiajenim sredstvima za kojima se, u evropskim
parlamentarnim demokracijama, obino posee u takvim nepredvidivim
okolnostima, naime, smjenom vlade, raspadom parlamenta i
zakazivanjem novih izbora. Na jednoj strani, izvrnu vlast u islamskoj
dravi - tj. emira - bira cjelokupna zajednica, i ta zajednica, na temelju
injenice da je izabrala tog emira (izvrnu viast) polae prisegu da e
"sluati i pokoravati se" sve dok emir ne bude vladao inei namjerne
prekraje protiv eri'ata, a na drugoj strani, emir nije imenovan na tu
funkciju da bi obarao ili jednostavno ignorisao veinom glasova
donesene odluke medlis-i ure. Na isti nain, ni medlis-i ura ne moe
sebi uzeti za pravo, kao to to ine "suvereni" parlamenti veine
zapadnjakih demokracija, da povlai svoje povjerenje vladi koja se ne
slae sa skuptinskom odlukom u vezi sa nekim specifinim pitanjem,
ali je, unato tome, determinirano obavezna da podupire etike
vrijednosti i neosporne nass - zapovijedi islama: zato to su se lanovi
medlisa pojedinano istim zavjetom obavezali na vjernost emiru koji
se, opet, zavjetovao na vjernost cjelokupnoj zajednici. Na taj nain,
184

zastoj o kome je rije postaje prividno nerjeiv, tj. samo prividno

nerjeiv - jer i u ovom sluaju Kur'an naznaava na koji nain se moe
izii iz ove dileme. U Poglavlju III mi smo razmatrali kur'anski nalog:
O, vi koji ste dosegli vjerovanje, budite posluni Allahu i budite
posluni Poslaniku i onima izmeu vas kojima je povjerena vlast;...
Ovaj navod daje nam samo prvi dio dotinog ajeta; ve u
drugom dijelu toga ajeta itamo:
... a ako se u neemu ne slaete, pozovite se na Allaha i
Poslanika ako (istinski) vjerujete u Allaha i Posljednji dan; to (vam) je
najbolje, i za vas rjeenje ljepe!12
Tako je evidentno da, kad god postoji fundamentalna razlika
izmeu medlis-i ure i "onih koji imaju autoritet / vlast meu vama"
(tj. emira), pitanje o kojem se raspravlja jedna ili druga strana treba da
uputi na arbitrau Kur'anu i sunnetu, ili, da bude to jasnije, tijelu
arbitara koje e, nakon nepristranog prouavanja toga pitanja, donijeti
odluku o tome koje je od dva suprotstavljena miljenja blie duhu
Kur'ana i Sunneta. Prema tome, oita je ovdje potreba da se ima jedan
nepristrani mehanizam za arbitrau, koji je jedna vrsta vrhovnog suda
za ustavna pitanja. Ovaj tribunal treba da ima pravo i obavezu:
(a) da arbitrira na svim nivoima prilikom neslaganja izmeu emira i
medlis-i ure kada mu se obrati bilo koja od ovih strana, i
(b) da, u skladu sa vlastitim stanovitem, stavi veto na svaki
zakonodavni akt koji je proao u medlisu ili na svaku
administrativnu odluku u emirovoj nadlenosti koja, prema
miljenju ovog tribunala, kri bilo koju nass -zapovijed Kur'ana
ili Sunneta. U konanici, ovaj tribunal bi trebalo da bude uvar
ustava.
Ovdje je suvino isticati da taj tribunal mora biti sastavljen od
najboljih pravnika koji se mogu pronai u muslimanskoj zajednici, od
ljudi koji nisu eksperti samo u tumaenju Kur'ana i u hadiskoj nauci
nego i koji su krajnje upueni u svjetska zbivanja - jer samo takvi ljudi
12

Qur'an, 4:59.

185

mogu odluivati - sa najviim stepenom sigurnosti koji je darovan

ljudskom intelektu - da li ima ili nema sumnje u zakonodavnim aktima
medlisa ili u emirovim administrativnim aktima u pogledu duha islama.
Budui da sastav ovog vrhovnog tribunala treba da nastane kao
rezultat konsultacija u eri'atskom smislu rijei, njegove lanove mora
izabrati medlis sa liste imena koja su potinjena emiru, i obrnuto. Ovo
imenovanje - kako se meni ini - treba da bude doivotno: ak i ako
aktivna sluba tih lanova postane limitirana ivotnom dobi, oni treba
da zadre svoj status i da primaju svoju naknadu za to sve do kraja
ivota; oni ne treba da prerano budu maknuti iz aktivne slube osim
ukoliko vie nisu u stanju da izvravaju svoje obaveze zbog fizike ili
mentalne slabosti, ili ukoliko su krivi za loe upravljanje (u kom
sluaju, naravno, gube svoj Status i svoje prinadlenosti). Ja bih, u
konanici, sugerisao da svaki lan ovog vrhovnog tijela, nakon to je
ve jedanput zauzeo svoje mjesto u njemu, bude ustavno isljuen iz
obnaanja bilo kakve funkcije u dravi nakon to se povue ili da
ostavku, svejedno bila ta funkcija izborna ili po imenovanju, plaena ili
honorarna. Na ovaj bi nain lanovi vrhovnog tribunala bili lieni svih
daljnjih ambicija kao i svakog pokuaja da kolaboriraju sa bilo kojom
politikom strankom ili interesnom grupom - kako bi postigli najvii
mogui stepen u nepristranom izvravanju svojih obaveza u tribunalu.
Naravno, ne bi se bilo sigumo da de svi lanovi ovog tribunala
uvijek imati usaglaeno miljenje u zakljucima ovoga tijela; i tako
smo, ponovo, suoeni sa potrebom pribjegavanja odlukama donesenim
veinom glasova kad god nije postignuta jednodunost. Bilo ili ne bilo
te jednodunosti, posljednja odluka ovog tribunala mora se shvatiti kao
finalna i obavezujua za sve dravne predstavnike i za zajednicu u
cjelini - sve dotle dok ne bude zamijenjena nekom kasnijom odlukom
do koje se dode na isti ili slian nain.
Ova posljednja rezervacija je jako znaajna zato to je sasvim
shvatljivo da neko drugo vrijeme i neki drugi sastav tribunala moe
donijeti drukiju odluku o istom pitanju, to ne znai nita drugo do da,
i u ovom sluaju, vrata idtihada nikad ne mogu biti zatvorena.
186

ERIAT NAE ZAKONODAVSTVO1

AUTOROVA BILJEKA
TEZE o kojima e se raspravljati na slijedeim stranama temelje
se na nekoliko eseja koje sam objavio u Lahoreu izmeu septembra
1946. i februara 1947.g. Ti su eseji objavljeni u asopisu Arafat, koga
sam ispisivao i ureivao u to vrijeme kao 'urnal jednog ovjeka.' Kako
se vidi iz podnaslova ovog asopisa ('A Monthly Critique of Muslim
Thought' Mjesena kritika muslimanskog miljenja), Arafat je bio
jedna vrsta urnalistikog monologa kojim se eljelo u mjeri u kojoj
su to dozvoljavale mogunosti jednog ovjeka uiniti to jasnijom
veliku konfuziju koja je bila ovladala muslimanskom zajednicom u
pogledu djelokruga i praktinih implikacija eri'ata, odn. islamskog
zakonodavstva.
Prvi poticaj ka takvome 'monologu' ja sam dobio tokom Drugog
svjetskog rata kada sam zato to sam bio dravljanin Austrije mimo
svoje volje bio 'gost' Vlade Indije od 1. septembra 1939. do 14. augusta
1945. g. Tokom tih godina, ja sam bio jedini Musliman u zatoenikom
kampu u kome je bilo negdje oko tri hiljade Nijemaca, Austrijanaca i
Italijana nacista i antinacista, faista i antifaista navrat-nanos
pokupljenih sa prostora itave Azije i bespravno zatvorenih iza
bodljikave ice gdje smo tretirani kao 'saveznici neprijatelja'. Ta
injenica to sam ja bio jedini Musliman meu tolikim nemuslimanima,
ako nita, doprinijela je tome da se intenzivno sueljavam sa kulturnim i
intelektualnim problemima moje zajednice i moga duhovnog okruenja
za koje sam se opredijelio ve davne 1926.g.
Mene su svakodnevno salijetala pitanja u vezi sa smetenou i
kulturnim haosom u kojima su se Muslimani nalazili tih godina.
Tekst je objavljen u asopisu Novi horizonti br. 77-87/88, 2005-2006. god.
Prijevod s engleskog: dr. Demaludin Lati.
1

187

Razmiljanje o uzroku ili uzrocima - te konfuzije postalo je moja

opsesija. Jo i sad mogu sebe da zamislim kako svakodnevno etam
velikom trasom barake u kojoj sam bio zatoen pokuavajui da
odgonetnem zato muslimanska zajednica, koja je darovana predivnim
duhovnim vostvom sadranim u Kur'anu i uzornom ivotu posljednjeg
Boijeg poslanika, ima tome ve vie stoljea ne uspijeva da dosegne
jasni, na nedvosmislen nain dati koncept eri'ata putem koga bi se
spomenuto vostvo moglo ostvariti. I, jednoga dana, iznenada, stigao je
odgovor na pitanje koje me je morilo: Muslimani nisu i nikad nee
moi primijeniti eri'at u rjeavanju stvarnih problema svoga javnog i
pojedinanog ivota sve dotle dok to zakonodavstvo njima bude
opskurno, nejasno i mutno pa, dakle, i nepraktino a takvo su stanje
proizvele viestoljetne pravnike spekulacije i razlike. Bio sam snano
pogoen saznanjem da, ukoliko se ne bude nekim putem rijeilo pitanje
ogromne kompliciranosti islamskog zakondavstva, ukoliko se ono ne
vrati svojoj nekadanjoj jasnoi i jednostavnosti, Muslimani e biti
osueni da se beskrajno spotiu u labirintu konfliktnih zakoljica oko
toga ta jeste a ta nije 'po eri'atu' i sl.
U to vrijeme jo nisam bio itao radove jednog istaknutog
islamskog mislioca, Abu 'Alija ibn Hazma iz Kurtube (Kordove).
Nekoliko mjeseci nakon moga osloboenja i nakon to sam doao do
knjiga Ibn Hazma, otkrio sam da su zakljuci do kojih sam sasvim
spontano i samostalno doao veoma slini iako ne uvijek sasvim isti
sa fundamentalnim idejama ovog velikana. Dakako, svi njegovi fikhski
zakljuci nisu ili se ne bi trebali prihvatiti u njihovom doslovnom
smislu; samo neki od njih su proistekli iz dogmatikog literalizma koji,
kao to je poznato, ne trai da se bezrezervno razumijeva i duhovna, a
ne samo legalistika svrha eri'ata. Pa i pored toga, Ibn Hazm se
svrstava u red onih malobrojnih dubokoumnih mislilaca u naoj
prolosti koji su hrabro ustali protiv pukog formalizma nastojei da
vjeito islamsko zakonodavstvo oslobode od svega to se nataloilo na

188

samorazumljive propise Kur'ana i sunneta poslanika Muhammeda

(Allah mu podario blagoslov i mir).2
Kao to sam rekao na samom poetku, misli koje su poloene u
ove eseje zaele su se u meni prije etrdesetak godina. Meni, meutim,
izgleda, uprkos svim promjenama koje su se dogodile za ovo vremena,
da su one relevantnije za nau dananju drutvenu i kulturnu situaciju
nego za ondanje vrijeme. Mi smo danas svjedoci jedne snane
reislamizacije u svim muslimanskim zemljama i u svim slojevima nae
zajednice; sve vie smo svjesni nae velianstvene prolosti, ali i naih
neuspjeha, i sve vie osjeamo duboku udnju za uspostavljanjem
islama kao temeljnog faktora naeg ivota. U nekim zemljama
posebno u Pakistanu dogaa se da se oni iskreni, planirani napori
pretau u direktnu akciju: ponovno uvoenje sistema zekjata i 'ura,
reforma bankovnih metoda lienih ubiranja riba-a (kamate) kao
preduvjeta budue islamske sheme u ekonomiji, itd. i sve se ovo
dogaa bez onog fanatizma i nedostatka mjere koji su, naalost,
dominirali u dvije ili tri druge zemlje koje su se otisnule na daleki put
uspostavljanja istinske islamske drave u ovim i drugim pitanjima.
No ak i ako u obzir uzmemo hvalevrijedni primjer Pakistana,
mi emo, kad sagledamo cjelinu, zamijetiti jedan emocionalni zaokret
koji je tako karakteristian za savremeni muslimanski svijet, zaokret
koji je i dalje potpuno nekoherentan i konfuzan. Ne postoji usaglaeno
miljenje prema kojoj vrsti duhovne, drutvene i vie nego ijedne
druge politike budunosti mi treba da se usmjerimo. eljeti povratak
islamske stvarnosti je jedna stvar, a vizualizirati tu stvarnost u svim
njezinim konkretnim aspektima je druga stvar. Puki slogani nee nam
pomoi u naoj dilemi. San o islamskoj 'revoluciji' ( to je jedan
zapadnjaki koncept koji je vjetaki usaen u muslimanske umove)
moe odvesti samo u to da se pogoraju mnogi postojei konflikti u
naem Ummetu pa da se tako jo vie produbi haos u kome se danas
Jo jednom elim da istaknem da su strane koje slijede - ponekad ak i kao doslovni
prijepisi radovi koje sam objavio prije etrdeset godina; ovaj fakat moe da objasni
zato e se, u sadanjoj formi zbirke eseja, susresti brojna ponavljanja, koja su nastala
kako bi se udovoljilo italakom zahtjevu.
2

189

nalazimo. Ista je stvar sa tvrdnjom da je ova ili ona muslimanska zemlja

dobila status 'islamske drave' samo po tome to je enama nareeno da
nose hidab i to se izvravaju eri'atske kazne (hudud) za neka
kriminalna djela te po tome to u tim zemljama postoje vladine grupe
koje su sebe nazvale 'uvarima islama', a ti 'uvari' po uzoru na
zapadnjaki model i potpuno suprotno naelima islama smatraju sebe
nekim zareenim sveenikim staleom...
U nastojanju da koliko-toliko doprinesem pojanjavanju tih
fundamentalnih pitanja s kojima se danas sueljava Svijet Islama u
periodu svoje tranzicije, podastirem ove svoje eseje na razmatranje
svima Muslimanima kojima je jasno da nas samo emocija ne moe
dovesti do cilja. Ukratko, ovo je poziv na diskusiju svima Muslimanima
koji ele, i koji su u stanju, da razmiljaju o tim pitanjima.

I. PROLEGOMENA

Historija ljudskog roda obiljeena je rastom i propadanjem

civilizacija. Ponekad su civilizacije ograniene na odreene regione ili
rase, kao npr. civilizacija drevnog Egipta, a ponekad su one nastajale
kao rezultat udruenih napora vie rasa, prostirui se i irei na
ogromnom prostoru, kakav je npr. sluaj sa savremenom civilizacijom
Zapada. Kada je jedna civilizacija poela nastajati to niko ne moe sa
sigurnou znati. Nezavisno od mitova i legendi koje svaka civilizacija
nosi sa sobom u podsvjesnom nastojanju da post factum samoj sebi
objasni svoje poetke mi nikada nismo uspjeli da donesemo precizan,
historijski putokaz o tome kako i kada se dogodio poetak nastanka
jedne civilizacije. I kada god jedan historiar priblino odredi to prvo
vrijeme, civilizacija se po pravilu javi u obliku nekog perjem
prekrivenog organizma, tj. neega to bi moralo posjedovati neke obrise
evolucije u svojoj pozadini, ali ta organska prolost nekako ne doputa
da se obuhvati odreenom definicijom. Bacivi pogled unazad,
historiar ne vidi nita vie do fait accompli. On odreenu civilizaciju
190

sagledava na vrhuncu njezina punog razvoja, ili, ako jo dublje pogleda

unazad, on e biti u stanju da razabere samo njezine rane, formativne
faze i to je sve, ali on nikada nee moi jasno opaziti tano vrijeme i
nain njezina roenja. Razlog za ovu nau historiarsku nemogunost
lei u injenici da se civilizacije, po pravilu, nikad i ne raaju u onom
smislu kako se raa ovjek, nego one neopaeno kolaju jedna u drugu,
bez jasnog, odsjenog trenutka kada se dogaa ta njihova tranzicija.
Zbilja, mi esto moemo detektirati civilizacijsko 'porijeklo'
analizom legendi, obiaja, filozofija ili umjetnikih tradicija koje
civilizacije dijele jedne s drugima, bile ove savremene ili prole
civilizacije, ali mi nismo u stanju da odredimo prijelaz iz civilizacije
rodonaelnika u neku drugu civilizaciju koju razmatramo. Ovo na isti
nain vai za mrtve kao i za ive civilizacije. Ko, npr., moe odrediti
poetke evropske civilizacije? Znamo da je ona sporo evoluirala iz
rasutih ostataka Rimske imperije ujedinivi se sa orijentalnom religijom
kranstva, koje se adaptiralo potrebama i sklonostima Okcidenta, ali
kada je tano ova nova, komponirana civilizacija dostigla formu po
kojoj se razlikuje od one prethodne civilizacije? To mora da je bilo u
nekom ranom razdoblju srednjeg vijeka u periodu od nekih etiri ili
pet stoljea. Mi ne moemo precizno rei kada je to bilo. Nema
naunika koji moe uprti prstom pa rei: E, to je taj historijski moment,
ili, pak, stoljee kada je poela evropska civilizacija u takvim i takvim
okolnostima. Jer, ustvari, proces u kome je evropska civilizacija poela
da se iri obuhvata veoma veliko razdoblje; sve njezine sutinske
karakteristike njezin pogled na svijet, njezina etika, pravo, obiaji i
drutvene institucije, ekonomske i politike organizacije nastali su
kao posljedica postepenog i dugog mijeanja najraznovrsnijih kulturnih
tradicija. A tradicije Rimskog carstva i kranstva nisu bili jedini
determinirajui faktori ove civilizacije koja se uskoro usmjerila
rukavcima keltskih i germanskih tribalnih tradicija, bez kojih se
evropska civilizacija ni danas ne moe zamisliti. Ti rukavci su doli iz
neistraenih tmina Vremena i najvjerovatnije, ako bismo ih slijedili,
zavrili bismo u centralnoj Aziji. A u pogledu Rimljana: da li se poetak
njihove civilizacije moe ita jasnije odrediti? Ako idemo unazad
putanjom ove civilizacije, mi emo, ponovo, doi do zakljuka da je
191

ona nastala kao rezultat sloenoga kulturnog sraivanja, sa jednim

rukavcem koji vodi do rimskih prethodnika na italijanskom poluotoku,
Etruana ija isprepletena rasa i kultura vodi porijeklo vjerovatno iz
Male Azije i sa drugim rukavcem koji vodi do Grka, a od Grka,
ponovo, jedan rukavac kree ka Maloj Aziji, a drugi ka jednome
maglovitom kompleksu za koga obino kaemo da pripada minejskoj
kulturi, koja je bila smjetena na Kritu i koja je vjerovatno nastala u
Egiptu.
Slian sluaj je sa hinduistikom civilizacijom: i ona je nastala u
drevnoj tami Vremena, a protee se, svojim sjevernim smjerom, do iza
Pamira u centralnoj Aziji, a junim smjerom ide ka Dravidijanima
jednom rasom i kulturom ije je porijeklo takoer opskurno i preko
Mohenjodara se povezuje moda ak sa Sumeranima u Mesopotamiji.
Takav sluaj je i sa civilizacijom biblijskog Izraela, nastaloj, Bog zna
kada davno, u arabljanskim pustinjama i na rodnim plantaama
Mesopotamije, sa razliitim vezama sa Kaldejcima, Babiloncima,
Egipanima i misterioznim Hittitima. Takav sluaj je i sa
prethistorijskim civilizacijama Kine; sa tartaro-polinezijskim ogrankom
u Japanu; sa Iranom, Babilonom i Asirijom; takav sluaj je i sa svim
ovim neizbrojivim, raznobojnim, sloenim povijesnim gibanjima koja
nazivamo civilizacijama. Ako dublje zavirimo u kulturnu prolost
ljudskog roda, mi nikada neemo uspjeti doi do one konane take
kada bi se za jednu civilizaciju moglo rei da je tada 'roena'; nemogue
je opaziti granicu koja dijeli kraj starog i poetak novog.
Ali - postoji jedan izuzetak! Izuzetak koji je gotovo nestvaran u
svojoj jedinstvenosti! Meu svim poznatim civilizacijama, postoji samo
jedna koja je, u jasno fiksiranom povijesnom trenutku, iz nepostojanja
ula u postojanje; to je islamska civilizacija.
Dok su se sve druge civilizacije kolebljivo razvijale kroz brojna
protustanja i tradicije, uvijek iziskujui duga razdoblja da bi dostigle
vlastite specifine forme, ova, jedinstvena civilizacija iznenada je
kroila u ivot, od poetka darovana svim sutinskim svojstvima
civilizacije: jasnim obrisima zajednice, karakteristinim svjetonazorom,
shvatljivim pravnim sistemom i definitivnim modelom drutvenih
192

odnosa. Poklon o kome govorimo nije doao kao rezultat brojnih

protustanja i tradicija, nego je on proistekao iz jednog, povijesnog
dogadaja: objave Kur'ana, i od jedne, povijesne linosti: Allahovog
poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Oni koji su postali Muslimani slijedei
Poslanika i prihvatajui Kur'an kao svoj ivotni kodeks, bili su
potpunoma svjesni da njihova nova ideologija podrazumijeva potpuno
odustajanje od njihovog tradicionalnog svjetonazora i stila ivljenja; to
to su oni prihvatili islamsko uenje, posebno Arabljani, bilo je sinonim
za pojavu neega to je potpuno novo u ivotu ljudskog roda, tj., oni su
postali svjesni da islam, kao kompletan sistem ivota, nije samo
zahtijevao ili "nagovjetavao" novu civilizaciju, nego je on tu
civilizaciju stvarno inaugurirao. Za njih, kao i za historiare kasnijih
vremena, dolazak poslanika Muhammeda, s.a.w.s., bio je definitivni
poetak islamske civilizacije u najpunijem smislu te rijei.
To, sada, ne znai da islamska civilizacija nema nikakve veze sa
prolou. Takva implikacija bila bi besmislena. Nijedan organski
fenomen (a civilizacija nesumnjivo spada u tu kategoriju) nikada nije
bio bez svoga pretka. Meutim, nas ne treba da iznenadi to to uenje
Allahovog Poslanika, s.a.v.s., uprkos originalnosti njegovog
svjetonazora i drutvenoga kodeksa, sadri mnogo toga to se ve nalazi
u starijim religijskim sistemima, i to je uenje ponovilo - i nastavilo
obnavljati i ponavljati - mnoge moralne postavke koje su se smatrale
istinama i u ranijim vremenima. Niko - a posljednji bi to uinio Kur'an nije ovo poricao; niko ne porie da su odreeni aspekti predislamskoga
arabljanskog ivota inkorporirani u islamsku drutvenu shemu. Ali, isto
tako, niko ne bi trebalo da iz ovoga zakljui da su se svi ti raniji elementi podmuklo uvukli u islam kao neka vrsta "zadnjih misli" samog
Poslanika, s.a.v.s., (to zapadnjaki naunici esto vole da kau) ili kao
koncesija tradicijama koje su preovladavale u njegovoj zemlji i u
njegovo vrijeme. Jer, koje god da je drutvene elemente islam dijelio sa
arabljanskim dahilijjetom, koje god ideje da je dijelio sa judaistikom i
kranskom religijskom milju, to je ve bio dio islama u samom
momentu njegova roenja - i, na koncu, ovo je posljedica
fundamentalnog principa koji je poloen u islamsko uenje u svim
njegovim izrazima; mislimo na princip historijskoga kontinuiteta u
193

ivotu ljudskog roda.

ivot - a o tome je Kur'an jasno govorio prije negoli je iko
sanjao o teoriji evolucije - nije serija nepovezanih skokova, nego je to
jedan kontinuirani, organski proces, i ova se zakonitost isto tako odnosi
na ivot duha, iji je jedan dio vjersko miljenje. Neobini, izuzetni
personalitet preko koga nam se islam objavio nikada nije tvrdio da je
otkrio neke nove vjerske istine. Njegova iskljuiva zadaa je bila samo
da prenese Allahovu, d.., Poruku, da podari glas i finalnu formu
istinama koje su stare koliko i sam ljudski rod - istinama koje su uvijek
bile istinite, a koje ovjek nije uvijek u potpunosti prihvatao, koje je
zaboravljao ili izobliavao - te da na njihovim osnovama izgradi
drutveni kodeks koji bi perfektno korespondirao sa stvarnim ljudskim
potrebama i koje bi primjenjivao u svim vremenima. Na taj nain, i
pored brojnih elemenata u njemu koji su iznenaujue novi, islam je u
potpunom suglasju sa od Allaha, d.., uspostavljenom zakonitou
historijskoga kontinuiteta; neki od tih elemenata evidentni su i u ranijim
vjerskim formama; jednako tako u suglasju sa ovom zakonitou, takvi
elementi su bili organski preneseni u novu civilizaciju koja se uzdigla
na temeljima islamskoga kodeksa.
(Ovdje je potrebno unijeti jedno objanjenje. Moje esto
insistiranje, sada i u daljnjem tekstu, na terminu "islamske civilizacije"
moe zvuati konfuzno ukoliko se on odnosi na raznovrsne historijske
izraze muslimanskih dostignua - npr., na kulturu Bagdadskog hilafeta,
ili na kulturu Egipta u mamelukom periodu, ili na administrativne sisteme Mogula u Indiji, ili na nauna, knjievna i umjetnika ostvarenja
Muslimana u paniji, itd. Ja, ustvari, elim da jasno kaem da pod
"islamskom civilizacijom" podrazumijevam samosvojni etiki
svjetonazor, drutvenu shemu i stil ivota koga je inicirao islam, a ne
specifina postignua Muslimana u ovoj ili onoj zemlji ili periodu
muslimanske povijesti.)
Zbog toga se moe rei da je islamska civilizacija, koja je
jedinstvena po tome to se njezin poetak moe tako jasno oznaiti u
povijesti, iznenada i odjednom dosegla svoju punu formu; budui da je
bila organsko jedinstvo, ona je mogla da se razvija i raste. Taj organski
194

rast sada podrazumijeva ne samo evoluciju uroenih svojstava, nego i

apsorpciju onih vanjskih sadraja; i onda je sasvim prirodno da, tokom
vremena, civilizacija islama primi dodatne impulse drugih kultura i
neka proirenja i izmjene svoga originalnog modela. Takva djelovanja
kulturnog ambijenta na rast jedne civilizacije jako su slina utjecajima
fizikog i drutvenog ambijenta na rast djeteta. Ali poto sva djelovanja
ambijenta ne mogu mijenjati fundamentalnu strukturu personaliteta
koga svako dijete zadobije onog asa kada napusti majin trbuh, isto
tako i kasnije promjene u islamskoj civilizaciji nisu mogle u bitnome
promijeniti njezinu originalnu "predispoziciju" premda su je te
promjene ponekad zatamnjivale ili, ak, izobliavale. Sa svim ovim
promjenama, ostaje injenica da je islamska civilizacija bila drukiji,
samodostatni organizam u samom asu svoga meteorskog radanja, koje
se, kao to znamo, dogodilo u jasno definiranom povijesnome
momentu, naime, tokom dvadeset i tri godine poslanstva
Muhammedova, s.a.v.s. Ni za jednu drugu civilizaciju mi ne moemo
tano odrediti povijesni moment i tane okolnosti u kojima je ona
nastajala.
Ova historijska jedinstvenost islamske civilizacije moe biti
nametnuta na akademski nain, ali ovjek ne moe a da se ne upita,
budui da je izuzetno vano da to znamo - i da nam je to uvijek na umu
- da li su poeci islamske civilizacije morfoloki bili razliiti od
poetaka svih drugih civilizacija.
Ja vjerujem da jesu. Mogunost definiranja tanih poetaka,
onoga Kada i Kako nae civilizacije, zaista je neto mnogo vee od
pukog akademskog znaaja. To nije samo potreba za razumijevanjem
nae prolosti, nego to moe imati i praktine posljedice i za nau
sadanjost i za nau budunost. Jer, takva mogunost nas osposobljava
da sagledamo civilizaciju islama u nekadanjem integritetu njezine
najranije mladosti, jo slobodne od onih priraslina koje e kasnije
unekoliko izobliiti njezine crte - kao to nam omoguuje da odredimo
njezinu originalnu strukturu i smjer njezine "volje." Kada jedna
civilizacija prode kroz mnoga stoljea svoga razvoja, obino je teko
razluiti ta je to to je ona zaetno smjerala - to e rei, ta su to
obuhvatali njezini drutveni i kulturni ideali - budui da se deava da
195

tendencije koje su bile u njezinom korijenu vremenom budu prekrivene

elementima koji joj originalno nisu pripadali, tako da kumulativna
energija koja uspostavlja civilizacijski ivot moe biti skrenuta sa
njezinog poetnoga kursa i polahko, i postepeno pronalaziti puteve koji
su sasvim razliiti od onih koji su je poetno pokrenuli. Ukratko, ivua
civilizacija je ekstremno fleksibilan, promjenljiv fenomen.
Odreivanje civilizacijske poetne predispozicije, zarad svake
praktine svrhe, moe biti nevana stvar u sluaju "tradicionalnih"
civilizacija. (Ja upotrebljavam oznaku "tradicionalni" da bih oznaio
one pokrete koji nisu utemeljeni na nekoj ideologiji, nego na
vrijednostima koje svoj smisao izvode iz injenice da su one batina
koja se nasljeuje iz generacije u generaciju.) Kontinuirana vitalnost
takvih civilizacija ne zavisi od odravanja bilo kakve "poetne volje" u
ideolokom smislu; ta vitalnost zavisi samo od odravanja kreativne
energije kao takve, bez ikakvoga obzira na puteve koje ta civilizacija
moe izabrati ili ideoloke transformacije kroz koje ona moe proi.
Svaka takva "tradicionalna" civilizacija bila je rezultat geografskih i
rasnih potreba; a ove su bile - i jesu - dominantne niim drugim do
nagonom za samorealizacijom u dijelu odreene zajednice, rase ili
grupe rasa u odreenom geografskom prostoru. Ovaj nagon za
samorealizacijom je isto instinktivan i, dakle, evolutivan u najstroem,
biolokom smislu rijei. To se moe usporediti sa rastom drveta , koje
raste iz svojih korijena, hrani se iz tla i zraka i grana se prema
tajnovitim pravilima svoga vitaliteta sukladno svojstvima tla i klime. Ti
nikad ne moe predvidjeti u kojem pravcu e krenuti bilo koja grana i
dokle e ona rasti uvis. I, sigurno, sa stanovita ovog drveta, takva
predvidljivost je potpuno irelevantna; jer - ne smjer, ve sama injenica
da je to drvo ivo i da raste je ono to je ovdje vano.
Meutim, sa ideolokom civilizacijom kakav je islam pitanje je
potpunoma razliito. Poto je islam samo prijenosnik jedne definirane
ideje
("programa"), on svoje postojanje ne duguje nikakvom
instinktivnom nagonu za samorealizacijom u dijelu jedne rase ili nacije.
Iako se on, naravno, moe ostvariti samo putem konkretnog posrednika
ljudskog bia, njegov zamah ne zavisi od rasne snage bilo kojeg
pojedinanog naroda; on zavisi samo od svjesnog pripadanja jednog
196

mukarca ili ene - svejedno iz koje je rase ili domovine - koji se

intelektualno i emocionalno identificiraju sa idejom islama i koji su
pripravni da njegove principe primijene u praktinom ivotu. U takvoj
civilizaciji najire poznavanje njezinih originalnoh ciljeva ima najveu
vanost: udrueno sa voljom da ostvaruje te ciljeve, to saznanje postaje
jedini izvor kulturne energije. A im se dopusti da to saznanje postane
maglovito, civilizacija prestaje biti ideoloka; ona je tada osuena da se
raskomada u razliite nacionalne - tj. "tradicionalne" civilizacije, koje
e, odsad, slijediti samo nesvjesna pravila nacionalnog razvoja i koje
nee imati nieg zajednikog jedna sa drugom osim blijedih sjeanja na
njihovu historiju.
Oigledno je, dakle, da naa sposobnost da ustanovima tane
poetke takve, ideoloke "volje" islamske civilizacije jeste - i uvijek je
bila - supremno vana za njezin kontinuitet, a posebno je to vano u
naoj dananjici.

II. VRIJEME PROMJENA

Mi danas ivimo u neobinom vremenu koje je obiljeeno

naglom globalnom transformacijom i etikom, politikom, drutvenom
i ekonomskom konfuzijom. Tu konfuziju izazvala su dva svjetska rata,
to je za posljedicu imalo pad viestoljetnih drutvenih, etikih i
ekonomskih formi. Cijeli Svijet je u meteu, i mi, Muslimani, sve i kad
bismo htjeli, ne moemo nastaviti da ivimo kao to smo do sada
ivjeli: samozadovoljno sigurni u iluziji da obrazac koji je kao validan
bio prihvaen u prolosti zauvijek mora ostati validan; zbog ovog
samozadovoljstva, sigurnost u ovakva uvjerenja ili iluzije razbijena je
onim to nam se dogaalo u posljednjih nekoliko stoljea.
U vremenu kakvo je ovo, prinueni smo poeti koristiti podlogu
197

naih kulturnih posjeda. Nije dovoljno samo rei: 'Mi smo Muslimani,
mi imamo svoje uenje!' nego moramo i biti u poziciji da pokaemo da
je nae uenje toliko vitalno da mi njime moemo odgovoriti
zahtjevnim izazovima naeg doba, i moramo odluiti na koji e se nain
sama injenica to smo Muslimani odraziti na tokove naeg ivota.
Drugim rijeima, moramo sami sebi odgovoriti da li nam islam moe
ponuditi precizne naputke za formiranje naeg drutva i da li je njegova
inspiracija u nama toliko jaka da ove naputke moemo primijeniti u
svakodnevnom ivotu.
Validnost islama za stoljea koja dolaze
U traenju takve odluke, mi smo prinueni da iznova
promiljamo islam, da iznova razmiljamo o tome ta islam uistinu
znai i ta uistinu predstavljaju njegovi propisi zato to smo, ima tome
ve nekoliko stoljea, prestali da razmiljamo o ovim pitanjima
ponavljajui ono to su ranije generacije Muslimana mislile o islamu.
Kao posljedica toga, naa aktualna teologija (kalam) i zvanina pravna
znanost (fiqh) danas najvie lie na jednu veliku robnu kuu odjee u
kojoj se stari komadi, ija se originalna namjena vie ni prepoznati ne
moe, mehaniki kupuju i prodaju; povrno uraeni i preprodavani,
njima se kupci samo oduevljavaju uporno hvalei umijee starih
krojaa.
Mi ne moemo ovako nastaviti ii u vrijeme kada je
muslimanski svijet u grevitim krizama, u kojima se moe potvrditi ili
ponititi validnost islama kao praktine propozicije za mnoga stoljea
koja dolaze. Nikad ranije nije postojala urgentnija potreba da svijet u
kome ivimo promiljamo i srcem i umom. Nije potrebno imati
posebno izotreno oko pa vidjeti ne samo da se mi nalazimo u samom
sreditu svijeta koji se rapidno mijenja, nego i da je nae drutvo
podvrgnuto istom, neumoljivom zakonu promjene. Svialo se to nama
ili ne, promjene e se dogaati ili se ve dogaaju pred naim oima.
Muslimanski svijet je u tranziciji ta injenica je oigledna, i sada je on
198

bremenit ogromnim mogunostima koje se mogu okrenuti nabolje ili

nagore. Da, nabolje ili nagore jer mi ne smijemo smetnuti s uma da
'promjena' nije nita drugo do rije za 'kretanje' pa, dakle, unutar
drutvenog organizma, kretanje moe biti kreativno, ali i destruktivno. I
poto na zemaljskoj kugli ne postoji snaga koja bi nae drutvo mogla
zatititi od promjena, mi smo slobodni da odredimo smjer kojim e te
promjene krenuti; od nas samih zavisi da li emo se odluiti da svoju
budunost gradimo na realnim vrijednostima islama, ili emo se
potpunoma rastati sa islamom i postati pasivni sljedbenici drugih
civilizacija.
Oni koji zabadaju glavu u pijesak
Ne postoji trea alternativa. Nita ne bi bilo gluplje nego nas
pokuati nagovoriti, ukoliko to samo htjednemo, da se, u punom smislu
rijei, uhvatimo dojueranjih gledita i pravila. Oni koji bi to uinili
a, naalost, ima mnogo takvih ponaaju se poput noja koji,
poslovino, zabada glavu u pijesak ne bi li pobjegli od neminovnog
donoenja ove odluke. To je jedna opasna, uz to i neizrecivo luda igra,
jer, kao i ova ptica, naa braa bez obzira koliko je to dobronamjerno
s njihove strane sebe liavaju svake mogunosti da se suele sa
izazovima vremena, u ovom sluaju, sa izazovom vjeite validnosti
islama kao kulturno produktivne snage. ini se da njihovi umovi
funkcioniraju na pretpostavci da je naa skora prolost bila 'islamska'
pa, prema tome, sve to podrazumijeva odustajanje od konvencija
(ustaljenih pravila) iz nae prolosti kako u pogledu naih drutvenih
obiaja, tako i u naem pristupu eri'atskim pitanjima upereno je
protiv islama i, s druge strane, sve e biti u savrenom redu ukoliko mi
budemo samo uvali drutvene forme i shemu miljenja u kojima su
ivjeli nai preci. Posmatrano na odvojen nain, nae zabadanje glave u
pijesak pretpostavlja da su islam i konvencije muslimanskog drutva
jedna te ista stvar (to je, naravno, krajnji nonsens) te da preivljavanje
islama zavisi od odravanja tih istih uvjeta (to je, oigledno, vrlo loa
logika). U nae doba, ti uvjeti onemoguavaju Muslimane da ive u
199

skladu sa stvarnim ciljevima islama. No, bez obzira koliko apsurdne

bile ovakve tvrdnje, one, unato svojoj apsurdnosti, danas priskrbljuju
osnove na kojima funkcionira razum brojnih Muslimana; njihova
nevoljnost da pristanu na neminovnost bilo kakve promjene mnotvo
Muslimana odvodi u jalovu, bespomonu imitaciju Zapada, u njegovim
kapitalistikim ili marksistikim manifestacijama, ili, pak, u potpuno
sljepilo, u vlastitu duhovnu nemo nastalu uslijed osjeaja duhovnog
poraza, sa kojim se, onda, javlja ono opasno vjerovanje u
kvazimehdistiko 'islamsko oivljavanje.'
Ove redovi, meutim, upueni su ljudima koji su svjesni toga da
nijedna vrijednost nee preivjeti ukoliko njezini nosioci zabadaju
glavu u pijesak. Ovi redovi su, posebno, upueni onim Muslimanima
koji su svjesni oajne krize u kojoj se nalazi muslimanski javni ivot i
islamska civilizacija; koji su upueni na sami sebe i koji odbijaju da
budu tovljeni pukim krilaticama, sloganima i iluzijama; koji u
samozavaravanju vide jedan od najteih grijeha; koji imaju hrabrosti da
se suoe sa injenicama koje su takve kakve jesu, a ne onakve kakve bi
oni eljeli da budu; ukratko, koji ne ele samo da 'slue' islamu, nego i
da ga ive.
Da li je Kur'an na stvarni vodi
Takvim ljudima ja nudim ovaj svoj doprinos u oivljavanju
muslimanskog miljenja. Ukoliko neki od mojih italaca misli da je moj
kriticizam neopravdano otar i grub, da u njemu, ponekad, nema
osjeaja za dignitet, elio bih ih podsjetiti da je i vjetar koji puhne pred
zoru esto otar, ponekad nepredvidljiv. E, to je onaj vjetar koji nama
treba: onaj svjei vjetar koji e, ako Bog da, otpuhati pauinu nae
dekadanse, vjetar koji e nas svojim zamahom vratiti onim Dvama
Izvorima islama, Kur'anu i Poslanikovom sunnetu, od kojih je potekao
ivot naeg ummeta i kojima se uvijek moramo vraati ukoliko ne
elimo da isparimo u omorini. Budimo iskreni prema samima sebi pa
priznajmo da smo, zaista, daleko odlutali od uenja koje nude Kur'an i
200

sunnet. Ima ona jako stara pria o sinu nekog bogataa koji je spiskao
svoju oevinu i sada se valja u jarku. To je pria o nama! Stoljea
intelektualne letargije, nijemo slijeenje fraza, otrovne svae zbog
sitnih stvari, ljenarenje, praznovjerje i drutvena korupcija zatamnili su
ona prepoznatljiva slavna pregnua u vrijeme naih velikih poetaka.
Mi smo ve nekoliko stoljea prestali da se zanimamo naunim
istraivanjima iako naa vjera nauno istraivanje smatra svetom
obavezom; mi se dobro narazgovaramo o Al-Farabiju i Ibn Sini, o AlBattaniju i Ibn Hayyanu, pa onda u samozadovoljstvu odemo da
spavamo nad ovim naim dostignuima; mi diskutiramo o divnom
drutvenom programu islama, o njegovim ispravnim, pravednim i
prirodnim ciljevima, a cijelo vrijeme nasremo jedan na drugoga,
eksploatiemo jedan drugoga ili se bijedno odajemo svakoj vrsti
eksploatacije na temelju beskrupuloznih pravila. Mi smo uvijek
pretendirali da vjerujemo da je Kur'an siguran vodi u svim pitanjima
koja se tiu ljudskog ivota a, unato tome, navikli smo se na to da u
njemu gledamo samo tivo za poduavanje koje uimo u naim
molitvama i na vjerskim sveanostima; uokvirena u svilene ghilafe,
ukraena i (p)ostavljena na najviim policama u naim sobama, mi
Kur'an ne uzimamo kao stvarnog vodia u naoj svakodnevnici. Mi
tvrdimo da je islam vjera razuma (to on, zaista, jeste) pa i pored toga,
mi se ponizno sloimo ili, ak, ponekad dobrodolicom odobrimo,
guenje razuma (slobodnog izraavanja, miljenja, kritikog odnosa
spram dogaaja, pojava i linosti itd.) kad god to ini svaki koji se
dograbi vlasti i moi, a kako i ne bi kad nam veina naih alima govori
da je nezavisno miljenje u vjerskim pitanjima hereza i da pravi
Muslimani mogu biti samo oni koji naslijepo ponavljaju odreene
formulacije sve do u stare dane. I ta je bio rezultat ovakvog ponaanja?
Lista greaka bez kraja!
Danas (u vrijeme kad je Asad pisao ovaj esej op. prev.) u
Svijetu ivi vie stotina miliona Muslimana, ali u tolikome mnotvu
nae brae i sestara ne postoji ni jedan jedini narod koji stvarno ivi u
skladu sa ciljevima islama; ne postoji ni jedan narod koji bi, kao primjer
drugima u Svijetu, bio u stanju da pokae kako islam rjeava drutvene i
ekonomske probleme koji su danas zabrinuli itavo ovjeanstvo; ne
201

postoji ni jedan na narod koji bi, u oblasti nauke, umjetnosti ili

industrije, mogao proizvesti bilo ta bolje od naroda koji ive na
Zapadu; ili koji bi se, kulturno i politiki, mogao natjecati i usporeivati
sa narodima Zapada. Sve ovo nae hvalisanje naom slavnom prolou
i sve nae izjave o tome kako islam zagovara to i to, sami po sebi, ne
mogu izmijeniti alosnu injenicu: Muslimani su danas ponieni,
potlaeni, nemoni...
To su injenice i samo gole injenice, koje se ne mogu porei.

III. RASPRAVA O MUSLIMANSKOM PREPORODU

Vi ste sada, vjerovatno, pod psiholokim pritiskom da ovako

kaete: 'Dobro, to su injenice, ali one se tiu nae prolosti. Tano je
da smo, nekada davno, stali u svome razvoju i da ve due vrijeme
tapkamo u mjestu, ali ni Vi ne moete porei injenicu da danas meu
nama, Muslimanima, ima mnogo onih koji imaju svijest o tome kako je
defektna bila naa neposredna prolost. Mislim na one Muslimane koji
arko vole islam i koji rade na njegovom oivljavanju. Pogledajte samo
tolika razna izdanja koja se danas publiciraju, izdanja koja govore o
naem svakodnevnom ivotu: moralu, obrazovanju, politici,
ekonomiji..., i to sa stanovita islama; pogledajte sve one govore,
knjige, pamflete, novine i magazine, konferencije i uline
demonstracije... na sve te naine se islamska poruka prenosi do masa;
pogledajte, posebno, kako se danas razgovara ak i o islamskoj dravi
koja se ba u nae vrijeme realizirala u nekoliko muslimanskih zemalja
u kojoj se, na principima eri'ata, nastoji izgraditi islamski politiki
poredak! Zar moete rei da dananji Muslimani nisu postali svjesni
sebe, da nemaju osjeaja za ta pitanja?'

202

Naa 'inteligencija' i novi mislei Muslimani

Ne, ja ne poriem da to to ste upravo naveli nisu znakovi da se
Muslimani vraaju sebi, svojoj svijesti; niko ne moe porei da danas
postoje mnogi znakovi jedne nove, pokretake muslimanske svijesti,
znakovi novih nadanja koja su povezana sa drevnim, vjenim istinama
islama. Uporedo sa onim dijelom nae 'inteligencije' koja je- izgleda
zauvijek fascinirana uglancanom, obmanjujuom fasadom
zapadnjake civilizacije, pojavio se i onaj, sve brojniji dio misleih
Muslimana koji u islamu vide svoju uputu. Neki iz ovog dijela
Muslimana su smueni, ili, jednostavno, nedovoljno obrazovani, i nisu
u stanju da ine ita vie osim da ekaju i da se nadaju; drugi posjeduju
veu bistrinu uma i u stanju su da otkrivaju definitivni smjer svojih
pregnua; a trei dio ne samo da ima odgovor na pitanje 'ta da se radi'
nego i uspjeno izraava svoje misli u diskusijama i pisanim radovima.
Takvi Muslimani su obeana nada islamskog preporoda; pazite ta sam
rekao: obeana nada, ali to jo nije islamski preporod. Mi jo nismo
uli u fazu naeg stvarnog buenja i preporoda na due staze. U
naem praktinom ivotu jo se nije ostvarila ona bitna promjena, tj.
promjena u smjeru ka istinskom islamu. Mi smo dosad imali samo
mnogo prie: pobonog, neznalakog ili besmislenog raspravljanja.
Izgleda da smo mi Muslimani veliki majstori raspravljanja...
Da se razumijemo, ja ne mislim da raspravljanje u onom
smislu kako sam taj pojam upotrijebio u naslovu ovog poglavlja nije
neophodno; inae ne bih ispisivao ove redove. Rasprava i diskusija su
apsolutno neophodni kako bi se razbistrila konfuznost naeg miljenja i
kako bi se dolo do ispravne procjene problema s kojima se
sueljavamo. Nigdje kao u naem ummetu nije istaknuta neophodnost
raspravljanja; to nee ni biti istinski islamski ummet ukoliko u njemu ne
bude rasprave i konsultiranja kao jedne od najvanijih, kur'anskih
karakteristika: ...i ije je pravilo (u svim zajednikim poslovima) da se
dogovaraju (42, 38). Ali sama konsultacija sama rasprava- nee nas
nikuda odvesti, a ona bi morala da nas odvede nekamo, to e rei u
novu stvarnost islamskog ivota, i ona e nas tamo odvesti ukoliko nas
povede ka prihvatanju islamskog zakonodavstva, eri'ata, kao stvarne i
203

promiljene propozicije (sveobuhvatnog temelja i pothvata) za na

ukupni ivot. Danas postoji samo jedan manji broj Muslimana koji
ozbiljno prihvata eri'at, tj. prihvataju ga kao praktinu shemu u kojoj se
od nas zahtijeva da se odreknemo svoje nemarnosti prema njemu,
eri'atu, i da, na njegovim temeljima, u potpunosti radimo na
rekonstrukciji naeg javnog ivota.
Moe li islam oblikovati svoje drutvo
Uvijek moramo imati na umu da se islam ne sastoji samo od
duhovnih principa; jer ukoliko ova vrsta principa nema svoje korelate u
praktinoj sferi ponaanja, onda se oni, tj. duhovni principi, vrlo lahko
mogu podvri kontradiktornim interpretacijama za razliite drutvene
(ili antidrutvene) okolnosti. Tipian primjer ovakvog sluaja moe se
pronai u kranstvu, koje se zadovoljava propovijedanjem vjerovanja i
morala bez posebne brige oko toga da li e se ta vjerovanja i moralni
principi transformirati u definiranu drutvenu shemu; to je razlog zato
je ova religija samo popratna pojava socio-ekonomske drave koja
nema ni najmanju vezu sa kranskom etikom. Za razliku od
kranstva, islam se ne zadovoljava pukim zahtjevima za odreenim
duhovnim dranjem koje bi se prilagoavalo svakom kulturnom,
drutvenom i ekonomskom ambijentu, nego on insistira na tome da
vjernik, uz duhovne principe, prihvati i njegovu, originalno islamsku
shemu praktinog ivota. U okviru te sheme, koja se naziva eri'at,
islam ima vlastitu viziju progresa, vlastitu definiciju drutvenog dobra i
vlastiti model drutvenih odnosa. U stanovitoj mjeri, meutim, ovi su
koncepti posueni od drugih civilizacija i od drugih svjetonazora i,
postavi dominantni u oblikovanju muslimanskog drutva, liili su
islam njegove moi da sam oblikuje svoje drutvo; pa ukoliko se mi
dragovoljno potinimo ovim vanjskim utjecajima, mi implicitno
pristajemo na to da islam realno ne moe vriti tu funkciju.
Da, ovo je sr naeg problema. U svjesnoj i podsvjesnoj
spremnosti nae brojne brae i sestara da uvijek imitiraju drutvene,
204

politike i ekonomske forme Zapada - ak i onda kada ele obnoviti

stvarni islamski politiki poredak lei preutna, nehotimina
implikacija: da nije realna tvrdnja islama da on moe oblikovati drutvo
na svojim osnovama. Prirodno, iz ovoga slijedi novi zakljuak: ukoliko
mi prihvatamo gledite po kojem ovjek svoje odnose treba da uredi u
skladu sa nekim drugim izvorima, a ne u skladu sa islamom, mi
implicitno islamu poriemo svako pravo da on diktira nau shemu
ivota. U tom sluaju, najvie to se odobrava islamu ( i to mu,
injenino, jeste odobreno u mnogim savremenim muslimanskim
narodima) je da priskrbi vrstu duhovne muzike koja e pratiti naa
praktina pregnua, ali islam ne smije raunati s tim da on ureuje
svakidanji ivot veine Muslimana.
Drutvena ideologija eri'ata
Takav stav je evidentno u sukobu sa fundamentalnim
konceptima islama, koji nije nita drugo do program ivota. Reduciran
na status pukog duhovnog zalea, lien svoje primarne funkcije: da
ureuje nae ponaanje i praktine aspekte naeg drutva, islam postaje
mrtvo slovo na papiru. Ovo je, valjda, jasno svakome ko iole poznaje
principe nae vjere, ali izgleda da to nije jasno mnogim naim
'intelektualcima' koji su, zahvaljujui svome naglaeno savremenom
obrazovanju, najutjecajniji ili najbuniji u dananjim muslimanskim
drutvima. Po svemu sudei, oni, u humanom kontekstu, ne mogu da
shvate da islam stoji ili pada sa svojom sposobnou da oblikuje nae
drutvo i usmjeri nae aktivnosti. Zahvaljujui nesklonosti veine
muslimanskih lidera da priznaju ovu oiglednu istinu, islamska je
civilizacija (mislim na civilizaciju u kojoj je eri'at jedan od
fundamentalnih, vodeih elemanata) postala potpuno iluzorna, bez
obzira na to koliko je ova ili ona muslimanska zemlja 'progresivna' u
aktualnom smislu te rijei, ili koliko emocionalne odanosti islamu jo
uvijek postoji u muslimanskim narodima. To je glavni razlog zato ak i
oni koji vole da se zanose nadom u skoro buenje islama vrlo teko na
eri'at, sa svim njegovim dalekosenim implikacijama, gledaju kao na
205

promiljenu, ozbiljnu drutveno-politiku propoziciju za danas i za sutra

(nezavisno od injenice da su pogledi na to ta je uistinu eri'at i koji su
njegovi istinski ciljevi ekstremno konfuzni). Mnogi od nas tako
slatkorjeivo raspravljaju o 'muslimanskoj kulturi' pritom, vjerovatno,
mislei na kulturu abbasovikog perioda, ili na kulturu endeluskih
Muslimana, ili na mogulsku kulturu u Indiji bez elje da shvate
drutvenu ideologiju eri'ata, na kome su, u konanici, utemeljeni svi ti
raznovrsni izrazi nae kulture. Previati ove esencijalne osnove
islamske civilizacije i, u isto vrijeme, u praktinoj orijentaciji, okretati
Muslimane ka zapadnjakim konceptima ak i kad je rije o naporima
iji je cilj 'islamizacija' to bi, navodno, bio znak njihovih kulturnih
preporodnih sadraja, svialo se to nama ili ne, intelektualno je
nepotenje.
Nehaj prema autentinim islamskim formama
Kao to smo ve rekli, mi ne poriemo injenicu da su
Muslimani u posljednje vrijeme uspjeli da ovladaju obrazovnim i
tehnikim pomagalima koje do juer nisu posjedovali, ali na osnovu
toga govoriti o 'islamskom buenju' sigurno je preuranjeno. Jer kada
bacimo pogled na povrne drutvene promjene ili na bazine politike
inovacije u veini muslimanskih zemalja, vidjet emo da ak i u malom
broju onih zemalja gdje eri'at jeste ili povremeno jeste formalno
priznat kao zakonodavstvo dotine zemlje, mnogi administrativni i
ekonomski pomaci (bili oni stvarni ili imaginarni) uglavnom plaaju
stalni tribut istovremenom nehaju prema autentinim formama islama.
U ovom kontekstu, nebitno je da li se tradicionalna muslimanska
civilizacija, civilizacija nae prolosti, istinski odrazila na postulate
islama ili nije. Mi znamo da to nije bio sluaj. Veina nas je bar dosad
shvatila da je posljednjih nekoliko stoljea naeg ivota bilo samo u
povrnoj vezi sa islamom te da je muslimansko drutvo, kako ono
dananje, tako i ono jueranje, daleko od toga da vjerno odraava
islamske postulate, u veem broju aspekata, ustvari, ivjelo u
206

kontradikciji sa tim postulatima. Ali ( i ovo 'ali' je od najvee vanosti)

prilikom svakog skretanja toga drutva sa Pravoga Puta, koji je oznaen
u Kur'anu i sunneta Boijega Poslanika - skretanja koje je bilo
defektno- naa propadajua civilizacija je, barem formalno, priznavala
prvenstvo islama kao vodeeg elementa naeg postojanja; ovo priznanje
priskrbilo je, i jo i danas priskrbljuje, platformu za pregnua u
ispravljanju zastranjivanja sa Pravoga Puta i vraanju istinskoj shemi
islama. S druge strane, tiha tendencija da se pribliimo naim politikim
konceptima i, ak, naoj terminologiji za koncepte i forme koji
prevaliraju na Zapadu, muslimanskom ovjeanstvu jo vie oteava
ispravljanje greaka iz prolosti u pravom islamskom duhu.

IV. TEMELJI NAE CIVILIZACIJE

Odmah na svome poetku, muslimanska civilizacija je nastala

na iskljuivo ideolokim osnovama; ta civilizacija nikada nije imala
nita sa onim konceptima koji su poivali na rasnim ili nacionalnim
osnovama, tako da je njoj uvijek nedostajao onaj vezivni element rasne
ili nacionalne homogenizacije, koji igra presudnu ulogu u svim ostalim
civilizacijama. Naa civilizacija je uvijek bila ideoloka civilizacija - sa
kur'anskim zakonodavstvom (eri'atom) kao svojim izvorom i, vie od
toga, kao svojim jedinim povijesnim razlogom nastajanja i postojanja.
Govoriti o muslimanskoj zajednici, Ummetu, kao o neemu to ima
politiko opravdanje i kulturnu vrijednost (to bi, dakle, trebalo
njegovati i braniti) i, u isto vrijeme, dovoditi u pitanje vanost
islamskog zakonodavstva kao formativnog elementa u naem ivotu licemjerno je ili, ako hoete, posljedica neznanja. ta e ostati od naeg
hvatanja Ummetom ukoliko se udaljimo od eri'atskog bekgraunda?
Sigurno nita drugo do jedna drutvena filozofija vrijedna tek toliko da
se zabiljei - jer i ta se filozofija temelji na konceptu koji je izveden iz
207

eri'ata a koji podrazumijeva ljudske odnose ureene prema Allahovoj,

d.., volji; i sigurno nita drugo do ummetska etika - zato to je
Muslimanova predodba dobra i zla u potpunosti izvedena iz Kur'ana i
uenja poslanika Muhammeda, s.a.v.s.; i sigurno nita drugo do jedan
politiki ideal - zato to je to ideal koji Muslimane ini posebnim pred
ostatkom ovjeanstva budui da je on proistekao iz revolucionarnoga
koncepta bratstva ljudi koji se ujedinjuju ne na krvnoj ili rasnoj vezi,
nego na njihovom svjesnom zajednikom pogledu na ivot i na
zajednikim aspiracijama; to je koncept koji je ostvaren prije vie od
etrnaest stoljea i etabliran u islamskom Ummetu - zajednici otvorenoj
za sve mukarce i ene, svejedno kojoj rasi pripadali ili koje su boje
koe, za sve koji prihvataju ovaj zajedniki ideal i koji su zatvoreni za
svakoga, ak i za svoga roaka, koji odbacuje ovaj koncept, tj., ukratko,
ovaj "drutveni ugovor."
Ukoliko uklonimo eriat iz naeg ivota...
Prema tome, ukoliko mi eriat uklonimo iz naeg
svakodnevnog ivota i okruenja; ukoliko mi ponemo, poput
zapadnjakih naroda, da postavljamo rigoroznu granicu izmeu
praktinog ivota i nae vjere, naa civilizacija, ili ono to je ostalo od
nje, doi e u situaciju da izgubi ne samo svoj identitet, nego i svoj
povijesni razlog postojanja - zato to je sve emu se ima zahvaliti za
rast i uspon ove civilizacije tokom stoljea na ovaj ili onaj nain
povezano sa inventivnom snagom nae vjere.
I kao to sam vie puta naglasio, nijedna druga civilizacija nije
na ovako jednostavan i jasan nain bila pokrenuta. U veini tih
civilizacija religija nije bila tako prisutna pojava, nije bila ravna nekim
drugim, presudnim kulturnim poticajima. Uzmimo kao primjer
evropsku civilizaciju, u kojoj je kranstvo uvijek bilo samo jedan meu
ostalim faktorima razvoja. To je tako oito da se moe dobrahno
zamisliti da e, jednog dana, Zapad moi dii ruke od kranstva (ili,
praktiki, od svake druge vrste institucionalne religije), a ipak sauvati
208

ivim identitet i kontinuitet svoje kulture. Najbolji primjer za ovu tezu

je sluaj Sovjetske Rusije, u kojoj je kranstvo / hrianstvo bilo
definitivno odbaeno kao izvor drutvene etike, ali, uprkos odbacivanju
kranstva, za komunistiki eksperiment u Rusiji se ne moe rei da je
(bio) ita manje zapadnjaki od, recimo, konzervativizma Amerike, u
kojoj institucionalno kranstvo jo uva svoju poasnu - premda samo
teoretsku - poziciju.
Ali bez obzira to je u drugim civilizacijama, od kojih je
savremeni Zapad samo jedan egzemplar, teoretski mogue (iako ja u to
sumnjam) ili da zadre institucionalnu religiju ili da u potpunosti dignu
ruke od nje a da pritom ne unite vlastitu civilizacijsku mo i
kontinuitet, mi Muslimani nemamo takve alternative. Za nas, islam
nikada nije bio samo jedan od sudjelujuih faktora kulturnog razvoja,
nego je on uvijek bio korijen i izvor toga razvoja. to se nas tie,
eliminacija vjerskog miljenja i, posebno, islamskog zakonodavstva
(eri ata) iz podruja ekonomije, politike i drutvenog ivota
podrazumijevala bi neto mnogo vie nego to je to sama promjena
kulturnog usmjerenja; to bi znailo gubitak ukupnoga kulturnog usmjerenja. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj eriat prestaje da bude
praktina propozicija u naem svakidanjem ivotu, u toj mjeri islamska
civilizacija nuno proturjei samoj sebi, a muslimansko drutvo postaje
drutvo kulturne mjeavine i duhovnih polukasta.
Instinktivna ljubav muslimanskib naroda prema islamu
to to prije shvatimo, mi emo prije poeti razumijevati zbog
ega je u nae vrijeme dolo do jednog procesa u kome se Muslimani
gotovo utrkuju da ne slijede islam ne samo u njegovom duhu nego, ak,
ni u njegovoj formi, a slijede neke obiaje koji se teko ili nikako ne
mogu dovesti u vezu sa naom vjerom. Za mnoge nae savremenike,
vjera ivi samo na jeziku, ili je to samo prazna pria u kojoj nema one
iskre entuzijazma koji je, u ranoj fazi nae povijesti, Muslimane
inspirisao na neprolazna, velianstvena djela u kulturnim i drutvenim
209

pregnuima. Nema sumnje, islam i danas ivi kao emocija. Islam je iv

u instinktivnoj ljubavi nebrojenih Muslimana koji nejasno osjeaju da
su njegovi principi ispravni, ali samo manji broj njih duboko
intelektualno shvata te principe i spremni su da ih iskreno i bez oklijevanja primjenjuju u svakodnevnom ivotu. Zbog toga se mi ne smijemo
uditi to je muslimanska civilizacija dospjela u orsokak i to danas
preivljava samo zahvaljujui svojoj neujnoj, nesvjesnoj vitalnosti. U
ovakvom stanju, ona vie nee moi da nastavi svoj ivot. U samoj
svojoj prirodi, muslimansko drutvo je zamiljeno samo u svome
ideolokom obliku, to e rei: ne samo kao emocija ve i kao svjesna
odanost velikog broja sljedbenika islama privrenih ideji prema kojoj je
eriat temelj toga drutva. Ukoliko mi dopustimo da ovaj temelj
(p)ostane beivotan, islam e biti osuen da postepeno iezava i
nestane iz stvarnog ivota i da, prije ili kasnije, postane samo puka
historijska uspomena ili, u najboljem sluaju, jedna neodreena
duhovna opomena koja je ivotna - ili beivotna - koliko i savremeno
kranstvo.
Zato je islam danas beivotan
Ali, zato je islam postao tako beivotan? Zato je islam danas za razliku od tako dugo vremena u prolosti - izvan svoje funkcije? Da
li je, nakon svega, mogue da su ideje i ideali islama u nekim svojim
aspektima defektni i da nisu atraktivni u svim vremenima? Da li je
islam ispunio svoje pozvanje, ili je "istroio snagu"? Ima li islam uistinu
neto jedinstveno da ponudi - neto to, moda, ne postoji u drugim
ideologijama - ili je on samo iluzija koju proizvodi naa ljubav prema
tradicionalnim formama? Ukratko, da li je islam neki reakcionarni
sentiment? Da li je originalna poruka Kur'ana i danas dovoljno ivotna,
ili dovoljno relevantna da zadovolji nae duhovne tenje i da oblikuje
na vanjski ivot - ili je islam samo jedna tugaljiva melodija koja je u
zavadi sa naom naukom i iskustvom? Da li islam nudi rjeenja za sve
nae gorue drutvene i ekonomske probleme, ili je njegov program
ogranien, tj. primjenljiv samo na drutvene i ekonomske okolnosti u
210

vrijeme njegove pojave, odn. nije istinski relevantan za potrebe i

probleme naeg dananjeg ivota? Grubo reeno: da li islam uistinu
moe biti praktina propozicija za na svakidanji ivot, ili je on balast
tradicije?
Sva ova pitanja imaju svoju duboku opravdanost. Ona se
kotrljaju poput groma na povrini savremenog muslimanskog ivota i
uzbuuju umove mnogih ljudi koji su dostojni da o tome raspravljaju.
Ta pitanja vrlo esto postavljaju nemuslimanski kritiari islama, ali ono to je interesantnije sa nae take gledita - to ne ini onaj veliki
broj Muslimana koji su razoarani pred spektakularnim kulturnim i
drutvenim propadanjem koje je tako evidentno u savremenome
muslimanskom svijetu; kod njih ne postoji inventivna snaga; njih je
zahvatio konfuzni haos rasprava o tome ta jeste a ta nije islamsko;
odsustvo svakog autentinog - tj. praktino pokazanog - dostojanstva u
vlastitoj kulturi; vjetako, uglavnom nesvjesno imitiranje zapadnjakih
drutvenih ciljeva i formi; sterilna konverzacija naih alima koji
najee nude samo jedne te iste formulacije i pobone opomene. Kad
se to sve sagleda, ovjeku ne ostane nita drugo do da se dobro ne
zapita:"Na osnovu ega se, onda, moe tvrditi da islam moe biti
'praktina propozicija"? Neko bi mogao zakljuiti da propast nae
civilizacije - koja je, kao to je opepoznato, utemeljena na islamu pokazuje da njezine osnove, ustvari, nisu bile dovoljno praktine da bi
mogle osigurati na drutveni pozitivni i kontinuirani napredak i hod u
budunost...
Ne moemo rei da nai kritiari svoje teze nisu postavili na
vrstim temeljima. Oni nama ljubazno poruuju da su principi islama
mogli biti ispravni i primjenljivi prije hiljadu i etiri stotine godina,
kada ljudsko drutvo nije bilo toliko komplicirano i kada su ljudske
potrebe bile malobrojne i jednostavne, ali "nae vrijeme trai mnogo
savremeniju ideologiju." Ma ta da je - kau oni - potaklo uenja
arapskoga Poslanika da, u prolim stoljeima, donese kulturne plodove,
danas su se ta uenja pretvorila u zastarjele formule; i to se nije
dogodilo sluajno, ve zbog toga to je islam - prema miljenju ovih
kritiara - jedna ljudska tvorevina za odreeno vrijeme i za odreenu
sredinu. U meuvremenu - nastavljaju ti kritiari - ljudski rod je proao
211

kroz nova iskustva i pred njim su iskrsle nove potrebe, pa poto su

drevna uenja bila relevantna samo za tadanje drutvene i intelektualne
uvjete, ona su se (do) danas istroila, i onda je sasvim prirodno to su
moderni Muslimani postepeno odustajali od tih uenja i poeli se
okretati kulturnim inspiracijama koje u sebi imaju vie vitalnosti i koje
idu ukorak sa savremenim Zapadom. Drugim rijeima, nai kritiari
hoe da kau da je muslimanska civilizacija propala zato to se sam
islam pokazao neadekvtanim za zahtjeve savremenog doba.

V. ISLAMSKA CIVILIZACIJA I ERIAT

Islam - to nije samo puka faza u povijesti

Pa ipak, unato tome to muslimanska civilizacija zaista jeste u
fazi propadanja, to muslimansko drutvo zaista gubi svoje znakove
koje mu je, nekad davno, dao islam, gornja argumentacija sadri
najozbiljnniji izazov za svakoga ko vjeruje da je islam, uprkos
savremene muslimanske degeneracije, neto mnogo vie od puke faze u
historiji ljudskog roda. Nee biti dobro po nas da ovaj izazov izbjegavamo samo time to emo rei: "Da, muslimansko drutvo je
propalo zato to su Muslimani prestali da ive u skladu sa duhom
islama." Ma koliko bila tana, ova reenica ne objanjava u potpunosti
na problem; ona se, ak, ne dotie njegove sutine. Jer, ako su uenja
islama ono to mi za njih kaemo da jesu, onda mora postojati neki
validni razlog zato su Muslimani prestali da ive u skladu sa duhom
islama. "Da, ali koji je to razlog?" upitat e neki nedobronamjerni
kritiar. I dok ovdje na obini Musliman, poto ne umije da ponudi
uvjerljiv odgovor na to pitanje, "ostaje bez teksta", njegov oponent
zadovoljno slijee ramenima i kae: "Oigledno zato to je duh islama
neadekvatan za progresivne zahtjeve..."
212

Ali, ta ete vi na to rei? Hoemo li mi, vi i ja, slijediti primjer

ovog naeg utljivog brata i ostati bez rijei sueljeni sa neim to je,
zapravo, potpuna osuda islama I to, indirektno, daje za pravo
kritiarima koji podravaju stajalite prema kojem islam nije nita
drugo do produkt odreenog vremena i sredine pa je, prema tome,
zastario i danas nema ta rei ovjeanstvu.
Mi to ne moemo i ne smijemo initi. Mi vjerujemo - i mi
znamo - da je poruka islama - Boija Poruka ljudskom rodu, i da je ona
validna ne samo za odreeno vrijeme, nego za sva vremena - inae ja ne
bih ispisivao ove stranice i vi ne biste imali nikakvog razloga da ih
itate. Poto je to tako, ni vi ni ja nijednog momenta neemo sebi
dopustiti da kaemo da je duh islama ikada mogao biti neadekvatan za
realne potrebe ovog ili onog doba. Upravo obrnuto, mi smo uvjereni da
su islamska uenja nudila i nude sve to je ovjeku potrebno u
duhovnom i drutvenom smislu, svejedno koliki bio stepen njegovoga
razvoja.
Ali, sa druge strane, mi smo suoeni sa neprikosnovenom
injenicom da duh islama nije - i nije bio u nekoliko prolih stoljea pretvoren u praksu miliona ljudi koji javno tvrde da pripadaju ovoj
vjeri. Zaista je neshvatljivo kako toliki milioni ljudi mogu, vlastitom
voljom i tako nemarno, da se odriu svekolikih raznovrsnih blagodati i
prednosti koje, kako mi tvrdimo, islam stavlja pred ljudski rod! Kako
su, onda, oni mogli da se odreknu tih blagodati i prednosti?
Ukoliko elimo da jo jedanput vidimo islam na djelu, mi
moramo potraiti neke druge odgovore da bismo odgonetnuli ovo teko
pitanje, odgovore koji bi bili realni i zadovoljavajui.
Islam je bio - i on to uvijek jeste - prije svega intelektualni, a ne
samo emocionalni pokret. Ova tvrdnja se, naravno, ne treba uzeti u
uskom smislu rijei, jer, premda je islam inteletualan u svome nastanku
i po svojoj prirodi, treba znati da nije postojao nijedan pokret u povijesti
ovjeanstva koji bi bio odvojen od svojih emocionalnih elemenata.
Upravo obrnuto: neobina je historijska injenica da su svi pokreti koji
su poinjali kao isto intelektualni in - izraeni kao definitivna ideja sa
jasnim obrisima - vrlo brzo razvijali - i kasnije vrsto zadravali - svoj
213

emocionalni zamah.
Naa "ideoloka" civilizacija
Ali kakva god bila veza izmeu ovjekovog racionalnog
prihvatanja odreene ideologije i kasnijih, emocijom napunjenih
pokuaja njezine realizacije, svi ti pokreti zauvijek nose ig svoga
intelektualnog porijekla. Tako je bilo i sa islamom - i takav je, u nae
vrijeme, sluaj sa marksistikim pokretom (iako je ovaj posljednji
jednostrani materijalistiki pokret ije je implicitno poricanje
vrijednosti ljudskog individualiteta daleko od duhovne i drutvene
sheme koju je predoio islam).
U ovom smislu, islamska civilizacija se ispravno moe opisati
kao "ideoloka civilizacija. Islam je startao kao icdeja koju je obznanio
Poslanik od Boga, Allaha, d. ., ideja koju su prihvatali pojedini
mukarci i ene; a nabujala emocija koja je nezaustavljivo preplavila
one koji su bili zaneseni tom idejom, iako znaajna sama po sebi, ipak
je bila samo usputna pojava one originalne, intelektualne percepcije
kur'anskoga poziva: Reci, (Vjerovjesnie): "Ovo je moj put, ja (vas
sve) pozivam Allahu oslanjajui se na duhovni vid, dostupan razumu
(ala basirah) - ja i oni koji me slijede!" (Kuran, Sura 12, 108).
Komentariui ovaj ajet, ja sam zapisao:
"Nemogue je prevesti izraz 'ala basirah na koncizniji nain.
Izvedena iz glagola besure ili besire ("on je progledao" ili "on je vidio"
), imenica besira (kao i glagol) ima apstraktnu konotaciju "gledanja
duhom"; tako ona znai "sposobnost razumijevanja koja se temelji na
svjesnom uvidu" kao i, slikovito, "dokaz dostupan razumu" ili
"provjerljiv preko razuma". Prema tome, "poziv Allahu, d. .," koji
najavljuje Vjerovjesnik, s.a.v.s., ovdje je opisan kao ishod svjesnog
uvida dostupnog ovjekovom razumu i njegovoj provjeri; iskaz koji do
savrenstva opisuje kur'anski pristup svim pitanjima vjere, etike i
morala, a odraen je vie puta u izrazima kao to su "tako da biste mogli
koristiti svoj razum" (le'allakum ta'qilun), ili "zar, onda, neete koristiti
214

svoj razum?" (afa-la taqilun), ili "tako da bi oni mogli razumjeti

(istinu)" (le'allahum yafqahun), ili "tako da biste mogli misliti"
(leallakum tatafakkarun); i konano, u esto ponavljanoj deklaraciji da
je poruka Kur'ana kao takva namijenjena posebno "onima koji
razmiljaju" (li-qawmin yatafakkarun).3
Svjesno, a ne samo emocionalno prihvatanje islamskog
programa
Prema tome, ukoliko je tano da islamska civilizacija ne poiva
ni na kakvom rasnom ili nacionalnom sentimentu i da time ne
kontaminira one koji je prihvate kao svoju civilizaciju, nego da ona
poiva na svjesnom prihvatanju programa islama, onda je isto tako
tano da muslimanska spoznaja toga programa mora prethoditi njihovoj
emocionalnoj pripravnosti ili sposobnosti da djeluju u skladu sa tim
programom. Time se hoe rei da e islamski ivot morati ostati puka
iluzija sve dok muslimanska zajednica, ili bar njezin preovlaujui dio,
ne bude svjesna ta ovaj program islama zbilja znai i dok Muslimani
ne budu odluni da rade na ostvarivanju toga programa. Svjesnost, kao
to smo upravo vidjeli, u ovom kontekstu ima krucijalnu vanost. Puko
emocionalno pristajanje uz islam, tj. pristajanje bez jasnog razumijevanja eri'ata kao ideologije islama ne moe proizvesti ni
sposobnost a ni odlunost da se islam ivi u praksi. Niko ne moe
formirati "moralnu naviku", tako vanu za istinski islamski ivot, pod
ime se misli na sposobnost da se instinktivno, kad god se ukae prilika,
odlui koji nai impulsi su ispravni a koji loi sa stanovita islamske
etike. Dokle god Muslimani, ili bar veina meu njima, ne budu svjesni
duhovnih i drutvenih ciljeva koje podrazumijeva eri'atskao islamsko
zakonodavstvo, oni nee znati da ih pridravanje eri'ata vodi punijem i
zadovoljnijem ivotu te da je "moralna navika" koju prozvodi eri'at
jedan snaan faktor koji jaa ne samo individualnu krjepost nego i ini
Muhammad Asad, The Message of the Qur'an (Dar al-Andalus, Gibraltar, 1980), p.
354, note 104
3

215

efikasnijom drutvenu kooperaciju i ubrzava kulturno uzdizanje.

Moe se dogoditi - kao to se, uostalom, ve dogodilo - da na
odreenom stadiju svoga razvoja Ummet gubi svoju direktnu,
popularnu vezu sa premisama eri'ata (tj. sa njegovim "programom")
zbog jednostavnog razloga to su generacije i generacije vjerskih
uenjaka nadodale svoje line dedukcije originalnim, jasno izraenim
nalozima eri'ata i tako zakomplicirali i sve vie i vie udaljavali svijest
obinog ovjeka od njega. Ona prvobitna, duboka svijest Ummeta o
eri'atu davno je, postepeno, iezla. Umjesto da eri'at upoznaje
pojedinanim uvidom u nj - kao to su to inili nai dobri prethodnici obian musliman je sve vie bio primoran da to ini uvidom u
drugostepene eksplikacije eri'ata koje su mu ponudili ljudi koji su se
specijalizirali za nj. Miljenja ovih svojevrsnih posrednika po prirodi
stvari su se razila u vezi sa brojnim pitanjima pa je istraivanje ovih
razlika iziskivalo veliki napor uenih trudbenika u ovoj oblasti, to je,
kasnije, rezultiralo novim dodacima na originalne naloge eri'ata i tako
proirilo njegov poetni, originalni djelokrug. Vremenom je struktura
pravnog miljenja narasla do nesluenih granica, ak dotle da su i
"specijalisti" bili primorani da pozivaju na prestanak njezina daljnjeg
razvoja. Potpuno samovoljno, oni su odluili da se najranije ekspozicije
i interpretacije eri'ata (nastale, otprilike, do treeg stoljea islamske
historije) za budunost smatraju "zavrenim." Ali, naalost, ak su i ove
rane ekspozicije i interpretacije postale toliko brojne i u sukobu jedne s
drugima da je, u praksi, bilo nemogue da ih se direktno prezentira
obinom ovjeku; ponovo su samo "specijalisti" bili u stanju da ih
reinterpretiraju i naprave neki red meu njima - to je, po prirodi stvari,
opet bllo nemogue bez novih i novih dodavanja na originalni eri'at.
Na taj nain je, za obinog muslimana, eri'at postao daleka
stvar. Onaj element svijesti - neposredne svijesti o eri'atu koju
implicira islam - nadomjeten je vladavinom pravila. Drutvena
kooperacija je umrtvljena pukom konvencijom. Ona rana "moralna
navika" gubi svoju ivotnost i pretvara se u automatizam obiaja i
uobiajena stajalita, i kao posljedica toga, svi kreativni impulsi unutar
muslimanskoga drutva usporavaju se dok potpuno ne zamru.
Drutveno-ekonomska shema postaje sve slabija - u tolikoj mjeri slaba
216

da realni progres na njezinim osnovama postaje sve tei da bi, na kraju,

u potpunosti nestao. Politika mo, koja je originalno nastala na svijesti
o privrenosti ideologiji islama, postepeno se raspala otvorivi put
plemenskim, dinastikim i sektakim sukobima. Ekonomska propast slijedila je kulturnu stagnaciju; umrtvljene i besciljne, nejasne emocije
dole su na mjesto nekadanjeg intelektualnog sjaja! Muslimansko
drutvo je prestalo biti kohezivno u svojoj strukturi; s gubitkom svojih
ideolokih temelja, to drutvo je, korak po korak, gubilo i svoj oblik i na
taj nain postajalo lahak plijen svake vrste raskolnikog utjecaja koji je
dolazio iz drugih civilizacija. I kada se sve to dogodilo, muslimansko
drutvo je bilo spremno za rasulo.
Zaista je teko odgonetnuti ta se sve dogaalo i ta se dogaa
Svijetu Islama - ne samo danas i ne samo juer, nego za ovih nekoliko
stoljea. Pad islamske civilizacije, progresivno slabljenje vjere u Islam,
nedjelotvomost islamskih uenja u naem aktualnom ivljenju - sve je
to u tijesnoj vezi sa onom neumoljivom injenicom da su stoljeima
Muslimani bili daleko od istinskih premisa eri'ata. Duh islama se nije
pretoio u praksu zato to je ve hiljadu godina obinome Muslimanu
onemogueno da vlastitim duhovnim uvidom spozna ta je to, uistinu,
eri'at, islamsko zakonodavstvo.

VI. KO JE (PO)GRIJEIO

Ne bi, meutim, bilo nimalo fer da za sve ove promaaje

okrivimo cijeli na Ummet. Ako Muslimani nisu uspjeli da
implementiraju eri'at u njegovoj punini, to nije samo njihova
pojedinana krivica - budui da u mnogo sluajeva oni nisu imali
drugog izbora. Muslimanima, ustvari, nije doputeno da saznaju ta je
to uistinu eri'at i ta su njegovi istinski izvori.
217

Zbunjenost brojnim fikhskim i kelamskim kolama

Svaki obini, razumni Musliman je esto uo - slua to i danas,
gotovo svakodnevno - kako je islam "jednostavan", ali kada se on
potrudi da shvati islam, naii e na hiljadugodinju teologiju (kalam) i
okotalu jurisprudenciju (fiqh) koji su od spomenute jednostavnosti
sainili potpunu iluziju. Taj Musliman e vidjeti mnogo sekti i kola
miljenja koje su, vrlo esto, grevito suprotstavljene jedna drugoj, a
svaka od njih tvrdi da je jedino ona legitimni tuma islama. Na obini,
razumni Musliman, poto po profesiji nije fakih, po prirodi stvari, bit e
zbunjen svim tim zapetljancijama i raznovrsnim vjerskim koncepcijama
brojnih uenjaka, posebno profesionalnih fakiha. On e vrlo brzo
shvatiti da odgovori na pitanja o tome ta je uistinu islam, ko je
Musliman i kako Musliman treba da se ponaa nisu ba sasvim isti kod,
recimo, sunnijskog alima hanefijskog pravca, fundamentalistikog
vehabije, isnaaerijskog iije i sufije, da ne spominjemo mnoge manje
kole miljenja. Nemoan da savlada komplicirane teoloke i pravne
sisteme koji se nalaze u podlozi ovih "kola", obini, razumni
Musliman vrlo esto pada u oajanje mislei da nikada nee moi
samom sebi jasno razluiti ta je to "islamsko" a ta "neislamsko." S
druge strane, onaj obrazovaniji Musliman nee prihvatiti da ga vode
obrazloenja (tj. kontradiktorna obrazloenja) profesionalnih vjerskih
uenjaka koji za sebe tvrde da spadaju u ulemu - iako ga takvi zbunjuju
svojim osrednjim poznavanjem islama i nikakvim poznavanjem svijeta
koji nas okruuje. Ono to Musliman eli - i to on vjeruje da ima pravo
- jeste izravni, lini uvid u program islama, ali poto je nemoan da to
dosegne, on, zbog praktinog razloga, prestaje da na islamsko
zakonodavstvo gleda kao na svoju uputu u poslovnom ivotu. A
ponekad u potpunosti okrene glavu od islama i postaje "agnostik" ili, u
boljem sluaju, ukoliko ima konzervativnih sklonosti, pridrava se
konvencionalnih formi islama ne doputajui im, meutim, da one
izvre bilo kakav utjecaj na njegov praktini ivot.
218

Islam "iz druge ruke"

Sr ove moje ljutite opaske sastoji se u slijedeem: Umjesto da
istaknu istinsku, jednostavnu - i to lake shvatljivu - predstavu o
islamu, Muslimani uporno nude zaplaujue, komplicirane skolastike
interpretacije, islam "iz druge ruke", onakav kako je on bio predstavljen, fiksiran i zgusnut u svojoj kompleksnosti prije otprilike hiljadu
godina. Ove interpretacije bi se, ugrubo, mogle svrstati u dvije klase:
fiqh, to je tehniki naziv za muslimansku jurisprudenciju (koju sami
fakihi ne tako rijetko mijeaju sa eri'atom) i kalam, zasebnu glavnju
muslimanske teologije prihvaene u aristotelovskim i neoplatonskim
terminima. Izmeu ovih dviju disciplina nije nastao jedan, ve vie
sistema veinom suprotstavljenih jedni drugima - koji se popularno, i
potpuno neispravno, nazivaju "islamskim pravom". tavie, tih
nekoliko sistema se, i to svaki zasebno, nadalje dijele u svoje
podsisteme, u mnotvo "kola" - u skladu sa kompliciranim
cjepidlaenjem u rezoniranju koje je usvojio svaki od predstavnika tih
"kola". Ako vi, npr., pogledate kompendijum fikha u hvale vrijednoj
knjizi Bidayat al Mujtahid Ibn Ruda (u kojoj autor nepristrano citira
miljenja razliitih pravnih kola ne dajui prednost ni jednoj od njih),
vidjet ete da, praktino, ne postiji nijedno vee ili manje pravno pitanje
u kome su sve kole i sistemi saglasni. A to se tie kalama, tamo je
razlika jo vie i, po pravilu, ee su izraene nego u fikhu.
Nepristupanost eri'atu
Na taj nain, principi i primjena eri'ata koji se, kao to znamo,
dotie svakog aspekta ljudske egzistencije i koji je ivotno vaan za
islam - u cjelini je postao nepristupaan za razumijevanje svakome osim
specijaliziranim naunicima, i to i njima samo u akademskim
raspravama, ali ne i u praktinom ivotu. Nekada, u prolosti, islam je
zbilja bio jako jednostavan; on je imao svoju shemu u kojoj je svaki
Musliman svjesno uestvovao, ali ta su vremena davno prola. Izuzme
li se nekoliko slavnih izuzetaka, ulema je u minulim stoljeima
219

uvjeravala samu sebe da niko ne moe razumjeti islam ukoliko nije

implicitno savladao sve to su rane generacije muslimanskih uenjaka
napisale o njemu, i kao rezultat toga, ulema je u prolosti, a i danas to
ini, "obinog ovjeka" uvjerila da je njegova moralna obaveza da bude
papiga u ljudskom suretu; da se islamski zakon (svejedno kako ga danas
nazivali) mora sluati, ali nije neophodno da se on razumijeva; da se
njegovim principima moe prii samo nakon dugih, specijalistikih
studija; drugim rijeima, da nije svaije da se bavi eri'atom, bez obzira
to se on tie svaijeg i svakodnevnog ivota. U svoje vrijeme (u mjeri
u kojoj je to bilo mogue) Kur'an i Poslanik, s.a.v.s., obraali su se
svakome - ali, uslijed nekih misterioznih odluka (koje se, da se
razumijemo, ne nalaze ni u Kur'anu ni u sunnetu), ovo pravilo je
izmijenjeno, i znanje o eri'atu, koji je nekada bio ivo prisutan u
svakodnevnome miljenju i koji se ticao svakog zrelog Muslimana,
rezerviralo se samo za posebnu i specijaliziranu klasu uenjaka. Htjeli
to oni ili ne, ali to komplicirano rezoniranje koje su muslimanski fakihi
usvojili u svojim raznovrsnim eksplikacijama eri'ata, udaljilo je eri'at
od ivog miljenja muslimanskih masa. "Obini ovjek" je, nakon toga,
samo ekao da mu; fakihi daju gotova rjeenja - ne traei bilo kakve
argumente.
I rezultat nije mogao biti drugaiji nego to jeste, naime:
udaljavanje "obinog" i obrazovanog ovjeka od istinskog duha uenja
koja je on priznao i elio da slijedi.
Rigidnost vjerskog miljenja - sterilnost u drutvenom
ivotu
Evidentno je da eri'at, uz ona svoja pozitivna usmjeravanja
naeg ponaanja i postupanja, posjeduje i onu prijeko potrebnu
psiholoku funkciju, to znai da on nastoji da u ovjeka usadi neto to
bi se najbolje definiralo kao "moralna sklonost", tj. ovjekovu
instinktivnu sposobnost da odluuje u svakoj fazi svoga ivota kada god
se impuls (termin koga ja koristim da bih oznaio sve tenje i
220

inklinacije, ono to se ovjeku svida i ono to mu je odbojno) slae ili

ne slae sa opom moralnom shemom kako je vizualizira islam i,
paralelno sa tom sklonou, eri'at eli da u ovjeka usadi onu
instinktivnu silu s pomou koje e on slijediti ispravne i savladati loe
impulse u sebi. Ali otkad je historijska evolucija fikha i kelama
odstranila eri'at iz svijesti obinog Muslimana, koncepcije o tome ta
jeste a ta nije islamsko odaleile su se od svake "moralne sklonosti" u
punom smislu te rijei, pa su se onda te sklonosti preobrazile u puke
mehanike navike. Ova rigidnost vjerskog miljenja (ili, bolje, ovo
nametnuto odsustvo miljenja) prouzrokovalo je potpunu sterilnost u
naem drutvenom ivotu - jer je, po prirodi stvari, to drutvo
utemeljeno na islamskome miljenju, ni na emu drugom. Jer dokle god
je ova misao bila iva, program islama je bio praktina propozicija, ali
onda kada se vjersko miljenje ogradilo "specijaliziranim naunicima",
ostvarivanje eri'ata postalo je iluzija pa, umjesto da postane stil ivota,
znanje o eri'atu postalo je puka akademska stvar - jedno brdo
sakupljenih ideja o tome ta je islam, gusto prekrivenih prainom
dekadentnih pravila. Kada bi Poslanik danas ustao iz kabura, i on bi
teko raspoznao uenje koje je prenio ovjeanstvu.
Teko naslijee neoplatonskog filozofiranja
Ta davnanja jednostavnost i razumljivost eri'ata skoro u
potpunosti je nestala u umi subjektivnih dedukcija koje su ispredlagale
generacije uenjaka od prije hiljadu godina! Na taj nain, mnoge nae
tzv. "islamske" predodbe nisu nita drugo do naslijee neoplatonskog
filozofiranja koje je bilo u opticaju u srednjem vijeku, zbog ega su
takve predodbe potpunoma faline - zato to su utemeljene na
pogrenom, ili neadekvatnom razumijevanju kako svijeta koji nas
okruuje, tako i izvornih islamskih uenja. (Da je ovo gledite tano, to
posebno potvruje mnotvo takvih dedukcija koje se odnose na
drutvena i moralna pitanja.) Pa i pored toga, iako pogrene, ove
predodbe su uvijek bile odobravane od strane "akreditiranih" vjerskih
prvaka i smatrane nedodirljivim. Drugim rijeima, popularno miljenje
221

se na uobiajen nain i nekritiki identificiralo sa tim zastarjelim

procesom miljenja vjerujui da je ono islamsko miljenje, procesom
koji je nosio tragine posljedice. Zbog toga, kada se u vremenu vee
kritinosti - kakvo je nae vrijeme - poela da razotkriva neadekvatnost
ovih zastarjelih miljenja, popularno miljenje poelo je da postavlja
pitanje validnosti islama kao takvog. Ovaj proces, ma koliko bio
alostan, bio je sasvim prirodan. Obini Musliman, koji nikada nije
elio da stvari promilja vlastitom glavom, krajnje je lahkovjeran. Poto
mu je lake da bude voen pseudoreligijskim sujevjerjem i sloganima,
on je sklon da pada u neku suprotnu krajnost pa da se sada pita o
principu islama nakon to je uzdrmano njegovo uobiajeno, osobno
"uvjerenje."

VII. RASPRAVA O NAPRIJED IZNESENOJ TVRDNJI

Nakon moje tvrdnje da je obinome Muslimanu onemogueno

da se neposredno upozna sa eri'atom, neko bi mogao ljutito ustati i rei
da to nije tano. "Vi ste prenaglili u Vaem generaliziranju," rei e
takav italac. "Moemo se sloiti sa time da savremena ulema nije u
dovoljnoj mjeri obine Muslimane izravno upoznala sa autentinim
uenjima islama, ali ova uenja su i dalje otvorena svakome ko se
zainteresira za njih. Mi imamo Kur'an i autentine Poslanikove, s.a.w.s.,
hadise, te uz to, i itave tomove knjiga o eri'atu i fikhu."
Upravo o ovom gleditu elio bih rei nekoliko rijei.
Autentini eri'at je zatamnjen u mnotvu knjiga o njemu
Da, ogroman je broj knjiga napisanih o eri'atu i fikhu - naime,
ima ih toliko da je istinski, autentini eri'at, koji je poloen u Kur'anu i
222

konkretiziran u sunnetu Allahovoga Poslanika, s.a.w.s., u potpunosti

postao zakriven, zatamnjen, a fikh, sa svojom kompliciranou, poeo
je da se smatra sastavnim dijelom eri'ata. Zar se Vi neete esto nai u
situaciji da ne znate, i pored jednostavnih dokaza u Kur'anu i sunnetu,
ta eri'at kae o ovom ili onom pitanju? I kad se naete u takvoj
situaciji, zar se neete obratiti sekundarnom izvoru: nekome za koga
pretpostavljate da je "onaj koji zna", pa da Vam on odgovori na Vau
dilemu? A onda e se taj od koga ste traili odgovor obratiti nekom
drugom sekundarnom izvoru - naime, fekihima koji su ivjeli i pisali
nekoliko stoljea ranije i koji su svoja miljenja (fetve) (ili ono to taj
drugi izvor smatra fetvama) preuzimali od jednog od velikih imama iz
selef-i salihina (ranih, dobrih generacija).
"Da," rei e moj sagovornik," to je nesporno, jer Vi ne moete
od obinog Muslimana oekivati da upozna eri'at vlastitim
intelektualnim uvidom i ne moete od njega zahtijevati da se on slui
svojim idtihadom prilikom iznoenja eri'atskih propisa, jer bi to
vodilo samo u konfuziju i naruavalo bi jedinstvo islamskog
zakonodavstva. Neka vrsta oslanjanja na idtihad velikih, davnih prvaka
muslimanskog miljenja je, bez sumnje, potrebna svakom obinome
Muslimanu i Muslimanki u naem vremenu."
E pa ba takvo razmiljanje - po mome dubokom uvjerenju muslimansku zajednicu vodi u pogrenom smjeru.
Stvarne intencije idtihada
Teko je pomiriti se sa miljenjem po kome idtihad - tj.
nezavisno promiljanje - nije nita drugo do "donoenje eri'atskih
propisa", to naravno, nije nevano, ali idtihad ima mnogo vei znaaj:
on ima mnogo znaajniju ulogu u razvoju muslimanskog miljenja i
drutvenog planiranja - zato to djelokrug koji se konvencionalno
pripisuje idtihadu ide dalje od intencija donoenja zakona ili propisa,
to u pokuati pokazati u narednim recima. Za onoga ko, zbog ovog ili
onog razloga, nije u stanju da samostalno prosuuje eri'atska pitanja,
223

ini mi se da nema nita bolje nego da mu se navede jedan znaajan

odlomak iz knjige jednog od najveih muslimanskih mislilaca iz nae
prolosti, Ibn Hazma, koji je zapisao:
"(U eri'atskim pitanjima) nije dozvoljeno (la yuhillu) nikome da
slijepo slijedi miljenja nekoga drugog, ivog ili umrlog, zato to je
svako obavezan da pribjegne samostalnom promiljanju u skladu sa
svojim mogunostima - zato to onaj ko istrauje probleme koji
pripadaju njegovoj vjeri eli samo da dosegne uvid u ono to mu je
Svemoni Allah propisao u kontekstu ove vjere. Prema tome, u sluaju
da je takva osoba ajhal al-bariyyah (lit. najvea neznalica), ona je
obavezna da potrai najuevnijeg alima u pokrajini gdje ivi, koji
najbolje zna vjeru koju je prenio poslanik Muhammed, s.a.w.s., pa kada
pronae takvog uenjaka, takva osoba treba da mu izloi svoj problem.
Nakon to ovaj drugi tom ovjeku iznese valjano pravno miljenje
(aftahu), pitalac treba da upita: Da li su u vezi sa ovim (hakadha)
Svemoni Allah i Njegov Poslanik donijeli poseban propis?" Ukoliko
ovaj uenjak odgovori potvrdno, pitalac treba da prihvati taj odgovor i
da ubudue postupa u skladu s njim, ali ako mu uenjak odgovori: "Ovo
je moje lino miljenje (ra'y)", ili: "Ovo je miljenje nastalo po
analogiji (qiyas)," ili:"Ovo je miljenje tog i tog" navodei nekog od
Poslanikovih, s.a.w.s., ashaba ili nekoga iz kasnijih generacija, ili nekog
davnog ili savremenog fekiha, ili ukoliko taj uenjak ne odgovori nita,
ili ako prigovori tome ovjeku to mu je postavio takvo pitanje, ili ako
ako mu kae:"Ja ti na to ne znam odgovoriti", u tim sluajevima pitaocu
nije dozvoljeno da prihvati miljenje ovog uenjaka, nego e otii
nekom drugom uenjaku i postaviti mu isto pitanje" (Abu Muhammad
'Ali ibn Hazm, Al-Muhalla, Cairo, 1347. h., I, str. 66).
Dakle, ako niste mudtehid, ak i ako ste vjerski neobrazovana
osoba, Vi moete imati vlastiti uvid u Allahov, d.., eri'at pa makar do
toga uvida dolo putem neke druge, uevne osobe, naime, preko alima
koji se smatra pouzdanim. A prvi uvjet takvog dosezanja bit e
zadovoljen ukoliko dobijete pozitivan odgovor na pitanje:"A da li su o
tome (hakadha) Allah, d.., i Njegov Poslanik donijeli poseban
propis?"
224

VIII. ASHABI I ERI'AT

A sada u zatraiti od uvaenog itaoca da me slijedi kroz kratki

historijski pregled razumijevanja eri ata. Doslovno, ova rije oznaava
"put ka izvoritu bistre vode" (koji ljudima i ivotinjama predstavlja
prijeku ivotnu potrebu). U vjerskoj terminologiji eri'at oznaava Pravi
Put koji je markiran zapovijedima Allaha, d.., i Njegova Poslanika,
s.a.w.s.: zakonodavstvo islama. Termin ari' ("Zakonodavac") odnosi se
na Allaha, d.., a onda, poslije Njega, na Poslanika - u prvom redu zato
to je preko Poslanika, s.a.w.s., Allah, d.., nama objavio Svoj Kur'an,
koji je glavni izvor svih propisa, a zatim zato to je, kao nosilac
Allahove, d.., Objave, Poslanik, s.a.w.s., na najbolji nain, autoriziran
od strane Allaha, d.., objasnio kur'anske propise i nama pokazao kako
oni treba da budu primijenjeni u svakodnevnom ivotu. Kur'an je
naredio Poslaniku, s.a.w.s., da kae svojim sljedbenicima:
"(Poslanie) reci: "Ako volite Allaha, slijedite me, (i) On e vas
voliti i oprostiti vam grijehe vae jer On mnogo prata i milost dariva!"
(3, 31).
Meutim, nezavisno od eksplikacije kur'anskih propisa,
Poslaniku je bilo nareeno da im pridoda nove propise koji, ukoliko se
uzmu u smislu naredbi ili zabrana te ukoliko su ove autentine bez
imalo sumnje, obavezuju Muslimane isto kao i kur'anski propisi. Mi
smo time doli do definicije Poslanikova, s.a.w.s., sunneta kao drugog
izvora eri'ata.
Bit e sada korisno pojasniti ta se podrazumijeva pod pojmom
sunneta u kontekstu eri'atske legislative.

225

Podjela sunneta
Iako se po pravilu smatra da je sve ono to je Allahov Poslanik,
s.a.w.s., inio, naredio ili odobrio da se ini sunnet u njegovom irem
smislu - naime, njegov nain ivljenja nikada ne smijemo izgubiti iz
ida injenicu da su mnogi od tih postupaka i izreka bili potaknuti
specifinim prilikama ili okolnostima te da Poslanik, s.a.w.s., nije imao
namjeru da ih uini obaveznim svojim sljedbenicima u svim vremenima
i situacijama. Meu tim specifinim postupcima i izrekama moemo
zapaziti:
(a) isto personalne manifestacije koje potjeu iz Poslanikova,
s.a.w.s., individualnog - premda najistaknutijeg i najoplemenjenijeg ovjekoljublja; i
(b) zapovijedi ili zabrane koje je on lino oznaio validnima
samo za posebnu grupu ljudi ili za pojedinani povijesni moment.
Prema tome, kada ja ovdje govorim o vezi Poslanikova, s.a.w.s.,
sunneta i eri'atskih propisa, ja mislim samo na one naloge koje je on
sam, bez imalo sumnje, oznaio kao validne za sva vremena i za sve
faze u ljudskom drutvenom i kulturnom razvoju.
Definicija nass-a
Ashabi, ivei inspirisani sjenom Allahova Poslanika, s.a.w.s.,
po prirodi stvari, bili su svjesni intencija Zakonodavca: oni ne samo da
su znali da je eri'at u potpunosti poloen u Dvama Izvorima islama Kur'anu i sunnetu - ve, isto tako, da je sve to su Allah, d.., i Njegov
Poslanik, s.a.w.s., namjeravali da bude propis bilo sadrano u jasnim
izrazima, nazvanim nass (pl. nusus ), ova Dva Izvora. Takvi nalozi, po
definiciji i samoj njihovoj prirodi, ne doputaju vie od jedne
interpretacije. Dakle, "nass Kur'ana i sunneta oznaava propise (ahkam)
koji su sadrani u jasnom, razumljivom (zahir) izraavanju ovih izvora
"(Lisan al-'Arab, art. nass). Edward William Lane, iji se veliki
Arapsko-engleski rjenik u potpunosti oslanja na klasine muslimanske
226

leksikografe, sumira i definira termin nass-a u relaciji sa Kur'anom i

sunnetom kao "izriaj koga su jasno, ili eksplicitno, deklarirali ili uinili
manifestnim Bog i Njegov Poslanik;... izraz, ili fraza, ili sentenca, koji
pokazuju partikularno znaenje, ne doputajui nita drugo nego to;...
pisani zakon ili naredba koja se pokazuje manifestnim ili razumljivim
znaenjem rijei Kur'ana i sunneta" (Lane's Lexicon, vol. VIII, str.
2798).
italac treba primijetiti da filolozi stalno insistiraju na tome da
je svaki nusus uvjetovan "jasnim (zahir) izrazima" koji imaju
"pojedinano znaenje, ne doputajui nita drugo do to znaenje" - tj.
naloge Kur'ana ili sunneta koji su tako jasni da ne doputaju nikakve
razlike u miljenju u vezi sa njima.
Kada god su ashabi imali potrebu za pravnim propisom, oni su
najprije razmatrali korespondirajui nass propis u Kur'anu; ukoliko ne
bi pronali jasnu referencu u vezi sa odreenim pitanjem, oni bi se
okretali Poslaniku - zato to niko od njih nije sebi pripisivao pravo da
on "donosi" eri'atske propise vlastitim zakljuivanjem. Propisi izvedeni
u procesu subjektivnog promiljanja po pravilu su vodili do
razmimoilaenja, i ashabi su bili jako obzirni prema kur'anskom nalogu
u kome stoji: "A ako se razmimoilazite u vezi sa nekim pitanjem,
obratite se Allahu i Njegovom Poslaniku "(4, 5), tj. Kur'anu i sunnetu. S
druge strane, pitanja koja nisu bila specificirana u nass-u ni Kur'ana ni
sunneta mogla su biti razmatrana samo u indirektnoj relaciji sa eri'atom
i tada su bila smatrana legitimnim podrujem idtihada (individualnog,
nezavisnog promiljanja). Za rezultate takvih pojedinanih promiljanja
ashabi nisu mogli da tvrde da posjeduju autoritet Zakonodavca, to e
rei, ashabi su takve zakljuke smatrali kao moralno obavezujue samo
za osobu koja je odgovorna za njih ili, u najboljem sluaju, za one koji
su bili predmet sudskog autoriteta te osobe. Za ashabe - nijedan istinski
propis Zakonodavca nije mogao biti "izveden" uz pomo idtihada - niti
je bilo ikakve potrebe za "izvoenjem" propisa na takav nain zato to
je sve to je oznaavalo eri'atskih propis bilo bez imalo sumnje ili
nejasnoe poloeno kao takvo u nass-u Kur'ana ili sunneta. Ovakav stav
ashaba i Poslanikovo odobravanje takvoga stava najbolje je ilustrirano u
227

poznatom, dokraja autentinom hadisu u vezi sa Mu'azom ibn

Debelom kada ga je Poslanik, s.a.w.s., imenovao za guvernera Jemena:
"Poslanik ga je upitao: "Kako e presuivati u sluajevima koji
e biti preda te postavljeni?" Mu'az je odgovorio: "U skladu sa
Allahovom Knjigom." "A ako ne nade nita u vezi sa datim sluajem u
Allahovoj Knjizi?" upitao je dalje Poslanik. "Onda u suditi prema
sunnetu Allahova Poslanika," rekao je Mu'az. "A ako u vezi sa datim
pitanjem ne nade nita ni u sunnetu Allahova Poslanika?" nastavio je
pitati Poslanik. "Onda u upotrijebiti vlastiti razum (adtahidu rayi) bez
imalo oklijevanja!" odgovori Mu'az. Na te rijei Poslanik ga udari po
ramenu i ree: "Slavljen neka je Allah koji je dao da Njegov Poslanik
bude zadovoljan svojim izaslanikom!" (Abu Da'ud, Tirmidhi).
Sasvim je jasno iz ovoga da ovo Poslanikovo odobrenje, koje je
openito davao svojim ashabima, ne znai da je on Mu'azu dao ovlasti u
budunosti da za nepostojee pravne presude donosi "dodatak"
propisima koji su ve bili ustanovljeni kao takvi u nass-u Kur'ana i
sunneta. Na temelju toga, ne postoji ni najmanji dokaz da je Poslanik,
s.a.w.s., ikada rekao da presude donesene idtihadom bilo kojeg
njegova ashaba moraju ili mogu biti obavezujue i za koga drugog osim
za ljude koji su potpadali pod njihovu guvernersku jurisdikciju (kao to
je bio sluaj sa Mu'azom ibn Debelom). I kao to je Poslanik jako
dobro znao, njegovi ashabi ne bi mogli u svim vremenima imati jedno
ili isto miljenje o svim pitanjima; zaista, uza svu njihovu
ovjekoljubivost, oni su bili primorani da se dre razliitih, esto
sasvim suprotstavljenih pogleda na pitanja koja se nisu nalazila jasno
izraena ni u jednom od Dva Izvora.
I poto niko od njih nikada za sebe nije rezultatima svojih
miljenja prisvajao nikakvu pravnu teinu u Zakonodavevom smislu,
njihove razlike u miljenju nisu kreirale nikakvu konfuziju; oni su to,
ustvari, tretirali kao neto to je odvojeno od cjeline eri'ata kao takvog.

228

KNJIGE MUHAMMEDA ASADA

OBJAVLJENE NA BOSANSKOM JEZIKU
1.

PUT U MEKU,
Prijevod s engleskog: Hilmo erimovi
Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 1997. god.
330 str.; 24 cm

2.

ISLAM NA RASPUU,
Prijevod s engleskog: Hilmo erimovi
Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 2002. god.
91 str.; 21 cm

3.

PORUKA KUR'ANA, prijevod i komentar,

Prijevod s engleskog: Hilmo erimovi
Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 1997. god.
1033 str.; 30 cm

4.

ORIJENT BEZ ROMANTIKE,

Prijevod s njemakog: Sejfudin Dizdarevi
Izdava: El-Kelimeh, Novi Pazar, 2008. god. 182
str., 21 cm.

5.

PRINCIPI ISLAMSKE DRAVE I VLASTI,

prijevod s engleskog: dr. Demaludin Lati,
Izdava: Medlis IZ-e Zagreb, 2005. god., 195 str.

229

KNJIGE O MUHAMMEDU ASADU

OBJAVLJENE NA BOSANSKOM JEZIKU
1.

ISLAM I ZAPAD U PERSPEKTIVI

ASADOVOG MILJENJA,
Autor: dr. Safvet Halilovi
Izdava: El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006. god.
140 str., 21 cm.

230