UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU

HISTORIJA JUGOISTONE EVROPE OD 1878. DO 1918.

PRAVATVO U DALMACIJI DO KRAJA PRVOG SVJETSKOG RATA

(prikaz knjige)

Mentor: prof. dr. Edin Radui

Student: Dino Dupanovi

Amar ulovi
Tarik oi
Amel Redi
Tea Penti

Sarajevo, decembar 2012.

Ovaj nauno-istraivaki rad predstavljen u knjizi, bavi se temom koja je navedena u

samom naslovu. Djelo je podjeljeno na pet velikih poglavlja od kojih svako zasebno obrauje
jednu cjelinu. Bazira se, kako je sam autor naveo, na podacima iz literature koja obrauje
historiju pravake ideologije, te na arhivskoj grai. U ovome radu obradili smo dio navedene
knjige koji govori o politikim prilikama i odnosima u Dalmaciji tokom druge polovine 19.
stoljea i poetkom 20. stoljea. Posebna panja je stavljena na politike prilike i djelovanje
ostalih stranaka, pored pravakih, te njihov meusobni odnos unutar razliitih dravnih
struktura.

TERITORIJ, PUANSTVO I NJEGOVA STRUKTURA

Podruje dananje Hrvatske kroz gotovo cijelu historiju svoga postojanja bilo je
raskomanadano na brojne pokrajine, pa tako i za vrijeme Habsburgovaca u drugoj polovini
XIX st. te takoer i nakon Austro ugarske i Hrvatsko ugarske nagodbe 1867. i 1868. Vei
dio hrvatskoga teritorija pripao je Ugarskoj u ije teritorijalne okvire je bila ukljuena: Vojna
Kraljevina Dalmacija je po veliini svoga teritorija bila na sedmom, a po broju
puanstva na desetom mjestu. U ukupnom broju austrijskog puanstva ona je sudjelovala tek s
neto vie od 2,1 %, dok je po veliini teritorija u ukupnoj povrini Austrije
sudjelovala s 4,2 % . Moe se rei da je Kraljevina Dalmacija prola brojne teritorijalne
promjene te da je njena afirmacija trajala gotovo punih 40 godina, odnosno sve do kraja Prvog
svjetskog rata.
Austrijska pokrajina Dalmacija smjestila se na najljepem dijelu istonojadranske
obale, gdje je imala veoma povoljan geografski poloaj iz razloga to se nalazila na prostoru
koji je imao strateku vanost. Pa tako i njen glavni grad Zadar koji je jo od davnina znaio
za vano trgovako sredite. Meutim, iako je samo petina teritorija Dalmacije bilo pogodno
za bavljenje poljoprivredom veina puanstva se ipak odluila baviti sa tom djelatnou.
Iz brojnih popisa stanovnitva koji su vreni redovno za vrijeme austrijske vladavine
iz popisa provedenih 1890., 1900 i 1910. godine mogu se izvesti podatci koji govore o udjelu
puanstva u nekim od najbitnijih privrednih gran kao to su: ribarstvo, umarstvo, rudarstvo,
zanastvo, bankarstvo, saobraaj i dr. Iz tabele u kojoj su popisani ovi podatci jasno se vidi da
gotovo 82 % stanovnitva Dalmacije ivi na selu i bavi se uglavnom poljodeljstvom,
2

umarstvom i ribarstvom, dok je ostali dio stanovitva njih samo 18 % rasporeeno u sve
druge privredne sektore.
Za vrijeme vrenja ovakvih popisa na podruju Monarhije obavezno je bilo i
izjanjavanje o religioznoj pripadnosti. Tako se tom prilikom u Dalmaciji moglo izjasniti kao
pripadnik jedne od 15 religija, meutim veina puanstva se izjanjavalo ili kao pripanik
rimokatolie ili grko istono ( pravoslavne) crkve. Pored ove dvije religije trea znaajna
koja je bila zastupljena u manjoj mjeri su grko unijati.

Struktura dalmatinskog puanstva po vjeri, po vjerskoj pripadnosti, u navedenom

razdoblju izgledala je ovako: godine 1880. u Dalmaciji je bilo rimokatolika 396 836 ili 83,
35%, grko istonih 78 714 ili 16, 53%, grko unijata samo 138 ili 0, 03% i pripadnika
drugih vjera 414 ili 0,09%.1 Sa vremenom broj stanovnika na podruju Dalmacije je rasto, a
srazmjerno tome rastao i postotak pripadnika prije svega rimokatolike i pravoslavne crkve.
Promjenu strukture puanstva po vjeri u Dalmaciji kroz period od trideset godina najbolje
moemo pratiti kroz sljedeu tabelu.

Godina
Rimokatolici
Grko - unijati
Grko istoni
Ini
Ukupno

1880.
396 836
138
78 724
414
476 102

1890.
439 536
151
87 009
730
527 426

1900.
496 778
187
96 279
540
593 784

1910.
538 101
973
105 335
1 257
645 666

puanstva

Iz tabele se jasno vidi da je najvei broj puanstva pripadao rimokatolicima, a

slijedile su pravoslavci, pa poslije toga najveih broj je ostalih pripadnika koji su svrstani pod
nazivom ine vjere koji su inili manjinu u odnosu na ove dvije.
Prilikom vrenja ovakvih popisa u obzir su uzimani i drugi podatci, pa tako se
puanstvo izjanjavalo i o jeziku. Iako je podruje Dalmacije dugo vremena bilo okupirano od
strane Italije i bilo gotovo cijelo vrijeme pod njihovim pretenzijama, ipak se gotovo 95 %
1 Marjan Dikli, Pravatvo u Dalmaciji do kraja prvog svjetskog rata, Matica
hrvatska Zadar, Zadar, 1998, 17 18.

puanstva izjanjvalo da im je hrvatski maternji jezik, a svega 2 do 3 % je bilo onih koji su

smatrali talijanskim matrenjim jezikom.
Iako ovakvi popisi nisu nudili podatke o nacionalnoj pripadnosti, ipak se na osnovu
jezika i vjerske pripadnosti mogla utvrditi i nacionalnost. Pa tako u Dalmaciji krajem XVIII i
poetkom XIX st. imamo Hrvate koji su inili gotovo 78 % , dok su poslije njih slijedili Srbi
sa 16 %, pa Talijani 6 % dok je ostalo stanovnitvo inilo manjinu.

PREGLED STANJA U GOSPODARSTVU

Podruje Dalmacije uveliko je oskudijevalo sa obradivim povrinama, meutim

stanovnitvo Dalmacije je uprkos tome bilo najvie bazirano u poljoprivredi. Karakteristika
ovog podruja je bila siromatvo i zaostalost koja je bila drastino vea nego u drugim
dijelovima Monarhije. Stanovnitvo je uglavnom ivjelo na selu te je predstavljalo veinu,
dok je ostali dio ivio u gradovima. Razlika izmeu seoskog i gradskog stanovnitva bila je u
tome to su graani govorili uglavnom talijanskim jezikom, dok je karakteristika seoskog
stanovnitva bio hrvatski jezik.
Na podruju Dalmacije krajem XIX i poetkom XX st. u poljoprivredi su i dalje
prevladavali feudalni odnosi, koji su istina bili razliiti od kraja do kraja. 2 to se tie
poljoprivrede, najvie su bile zastupljenje itarice koji su bile posijane na vie od 95 % od
ukupne obradive povrine. Obrada ovih posjeda bila je dosta primitivna i zaostala jer se
seljatvo uglavnom koristilo drvenim plugovima, dok su one naprednije eljezne mogli sebi
priutiti samo najbogatiji pa je tako na poetku XX st. u Dalmacije primjerice bilo samo 79
takvih plugova.
2 Ti odnosi bili su veoma sloeni, da ne kaem komplicirani, i nisu se bitno
mijenjali sve do raspada Austro Ugarske, a u pojedinim dijelovima pokrajine bili
su dosta razliiti. Bez obzira na tu sloenost i razliitost sve ih moemo svesti na
tri osnovna oblika, a to su : kmetstvo i polovnitvo, kolonat ili teatina, te liveli i
vjeni liveli. Kmetvo i polovnitvo karakteristini su za junu Dalmaciju, preteito
za dubrovako i bokokotarsko podruje, liveli i vjeni liveli postojali su u manjem
opsegu na kopnenom i otonom dijelu sjeverne Dalmacije, uglavnom na
posjedima crne ruke u okolici Biograda i Paga, a kolonat ili teatina dominirali
su na otocima i u primorju srednje i sjeverne Dalmacije , Isto, 26.

Iako je veina obradive teritorije bila zasijana itaricama, ipak se kao najbitnija
poljoprivredna grana u Dalmaciji smatralo vinogradarstvo. Izvoz vina znaajno je uticao na
privredni razvoj Dalmacije koja je postala jedna od vodeih regija po proizvodnji vina.
Zajedno sa ovom granom razvijale su se i neke druge, ali u znatno manjoj mjeri pa tako
imamo i jedan dio stanovnitva koji se bavio pelarstvom i svilogojstvom. Najznaajnija
podruja za razvoj ovih privrednih grana je bio otok olta, Makarska i Prnja.
Podruje Dalmacije je obilovalo sa umskim podrujima, ali uprkos tome umarstvo
nije bilo toliko razvijeno. Glavni problem je bio u tome to je kvaliteta drva bila jako loa, pa
se iz tog razloga esto pribjegavalo uvoz drva.

Jednu od znaajnijih privrednih grana kojom se bavio veliki dio puanstva bila je
ribarstvo. Meutim, to nije bio posao od kojeg je puanstvo ivjelo, nego se ono bavilo njime
uglavnom kao dopunskim zanimanjem. Iako je Dalmacija imala dosta povoljan poloaj za
bavljenje sa ribarstvom ipak je ovo podruje bilo zaostalo u odnosu na druge dijelove Evrope.
Zajedno sa ribarstvom, u Dalmaciji se proizvodila i sol i to najvie u solnama na Pagu, Stonu i
Rabu. Ove solane uglavnom su bile u dravnim rukama, dok j emanji dio bio u privatnim.
Iz ovih podataka jasno se moe uoiti da je Dalmacija predstavljala nerazvijeni dio
Monarhije. Jer uprkos tome to je spektar zanimanja stanovnitva bio dosta irok, ipak se tu
govori o slabo razvijenim privrednim granama. Slino kao i po pitanju ranije navedenih
zanimanja bilo je i za metalnom industrijom koja je samo bila razvijena u Splitu i Zadru,
slino stanje bilo je i sa hemijskom industrijom. Jedino znaajno podruje u kojem je
Dalmacija biljeila znaajne uspjehe bila je proizvodnja cementa, cigle i drugih glinenih
proizvoda. Glavni razlog zato je industrija bila toliko nerazvijena bio je nedostatak energije
odnosno uglja. Ruda uglja bila je dosta oskudna na dalmatinskome tlu, a i ono malo uglja to
se vadilo u Prominama i Siveriu bilo je u rukama talijanskih firmi koje su imale sjedite u
Trstu.
Treba rei da je Dalmacija imala veoma pogodan poloaj za bavljenje trgovniom,
meutim iz nekih drugih razloga ondanje stanovnitvo je bilo onemogueno u tome. Glavni
problem je bio u tome to je Dalmacija imala dosta loe prometne veze sa zaleem i drugim
dijelovima Austro Ugarske drave. Od cijele jadranske obale samo je na podruju Rijeke i
trsta bila razvijena grana trgovine. Joe jedan od razloga slabog razvitka jeste svakako

nedostatak bavljenja parobrodstvom. Zbog nedostatka kapitala i potpore drave dalmatinsko

parobrodstvo se dosta sporo razvijalo.
U nedostatku novanih sredstava stanovnitvo je teilo ka pronalaenjo bilo
kakvih izvora prihoda. Jedan od izvora koji je uveliko doprinjeo razvoju Dalmacije bio je
turizam. Ova grana poinje da se razvija u Dalmaciji krajem XIX st. i iz godine u godinu
biljeila je znaajne napretke. Svijest o koristi turizma postupno se irila, pa se tako na Hvaru,
u Dubrovniku, Zadru i Rabu te drugim vanijim mjestima otvaraju brojni hoteli. Pored
domaih turista najvie ih je bilo iz Austrije, eke i Italije, mada je zabiljeeno da su dolazili
i gosti iz Amerike i Francuske.

DRUTVENE PRILIKE

Kako se moe uoiti u predhodnome izlaganju koje govori o razvoju Dalmacije

jasno se vidi da je gospodarsko stanje u zemlji bilo dosta teko. Ono se negativno odrazilo i
na drutveno politike prilike, naroito na podruju sela gdje je od zemljoradnje ivilo
gotovo 70 % stanovnitva.
Puanstvo u Dalmaciji, a naroito ono na selu, moralo je podmirivati razne obaveze
dravi. Ti porezi bili su dosta visoki, a jo s tim feudalni odnosi u Dalmaciji jo nisu bili
rijeeni. Postojali su brojni nameti koje je palao dalmatinski seljak pa su nam tako poznati:
kuarina, zemljarina obrtarina i dohodarina.3 Budui da je na podruje Dalmacije zakasnio
razvoj kapitalizma, odnosno prijelaz iz feudalnih u robo novane odnose seljaci su bili
potpuno podreeni dravi. Zbog mnogobrojnih obaveza i otkupljivanja zemlje od
zemljoposjednika, dalmatinski su se seljaci nalazili u dosta tekom poloaju sve do kraja
Prvog svjetskog rata. U dravi gotovo da je uvijek prijetila oskudica i glad, pa se esto
deavalo da u jednom selu zavlada glad od koje je stanovnitvo umiralo i oboljevalo.

3 Prema nekim procjenama dalmatinsko puanstvo plaalo je dravi poetkom

20. stoljea na ime poreza, carina i monopola oko deset milijuna kruna godinje,
to je po glavi stanovnika iznosilo 16, 67 kruna. Pokrajina je svoj prihod, koji je
godinje iznosio oko 1 400 000 kruna, dobivala uglavnom iz prireza na neposedne
porezekoji su iznosili 40 %, a u pojedinim sluajevima i 100 %., Isto, 41.

Kako smo ve naveli da su kapitalistiki odnosi kasnili na podruje Dalmacije,

srazmjerno tome kasnilo se i sa razvojem radnikih klasa na ovom podruju, pa tako prve
vee radionice nastaju tek u drugoj polovici XIX st. , osnosno podiu se manje tvorinice, a i
neki rudnici poeli su sa radom. Radnika klasa ugalvnom je bila skoncentrisana u gradovima,
ali u samo u onim veim poput : Splita, Zadra i ibenika gdje su se nalazili malobrojni
industrijski pogoni. Radnici su radili uglavnom u dosta tekim uvjetima, odnosno radili su od
10 do 15 sati za veoma male dnevne plae koje su se do 1900. godine kretale uglavnom do 2
krune, a poslije su ile i do 4 krune.
Sve ovo uticalo je na to da je u dravi bio i veoma malen broj kulturnih
prosvjetnih institucija, kao i malen broj lijenika i bolnica, te broja pukih kola, nastavnika i
openito pismenih osoba. Broj nepismenih je prelazio preko 50 % jer se pouzdano zna da u
vie od pola siromanih podruja nije bilo kola.

POLITIKE PRILIKE I ODNOSI

Dalmacija je 1861. godine prvi puta dobila svoj pokrajinski parlament Dalmatinski
sabor. Bio je to najvii predstavniki organ pokrajinske autonomije, koji je ak mogao i
donositi pojedine zakone, ali tek onda kada ih odobri kralj i car Franjo Josip. Austrijski
dravni parlament (Carevinsko vijee) se sastojao iz dva doma: Gospodarskog doma i
Zastupnikoga doma, u koji su ulazili izabrani zastupnici iz pojedinih pokrajina. Dalmacija je
u zastupniki dom Carevinskog vijea od 1861. do 1873. godine birala pet zastupnika, od
1873. do 1896. devet, a od 1896. do 1918. jedanaest zastupnika. Uvedeni izborni sistem za
pokrajinske sabore i Carevinsko vijee u Habsburkoj monarhiji bio je dosta skuen, vrlo
kompliciran, veoma nepravedan i na tetu siromanih sirokih narodnih slojeva. Ta nepravda se
moda i najbolje mogla vidjeti u Dalmaciji gdje je 400 000 Junih Slavena imalo 20 a 15 000
Italijana 23 zastupnika. Izbori za Dalmatinski sabor vrili su se po kurijama, izbornim
razredima. Taj kurijalni izborni sistem najvie je favorizirao najbogatije i najobrazovanije
graane, a loije je prolazilo siromano seosko stanovnitvo u vanjskim optinama i najnii
gradski slojevi. Na prvom zasijedanju Dalmatinskog sabora 1861. g. bio je izabran i formiran
zemaljski odbor, koji je kontinuirano radio sve do Rappalskog ugovora 1920. g. Zemaljski
odbor bio je najvaniji upravni i izvrni organ Dalmatinskog sabora koji je pripremao njegove

sjednice, upravljao pokrajinskim zakladama i zavodima, kontrolirao rad slubemnika i o

svemu tome podnosio izvjetaje Saboru. Pored Dalmatinskog sabora i Zemaljskog odbora,
najvanijih predstavnikih organa, pokrajinske autonomije, najvii austrijski organ inovnike
uprave u Dalmaciji bilo je Namjesnitvo (Vlada). Na elu Namjesnitva stajao je namjesnik,
najee general u ijim je rukama sve do godine 1902. sva civilna i vojna vlast.
Poslije naputanja apsolutizma i uvoenja ustavnosti, te otvaranja Carevinskog vijea i
poetka rada pokrajinskih sabora u Dalmaciji je naglo oivio politiki ivot, a kljuno pitanje
oko kojega su se lomile i grupisale novopokrenute politike snage bilo je i ostalo sve do
raspada Monarhije pitanje ujedinjenja Dalmacije s hrvatskom. Iz politikih borbi koje su se
vodile oko tog bitnog pitanja hrvatske politike iznikle su 1861. g. dvije politike struje: prva,
aneksionistika, koja se zalagala za prikljuenje i ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, i
druga, autonomaka, koja je bila protiv tog ujedinjenja i koja se zalagala za autonomiju
Dalmacije. Iz prve je nastala narodna stranka, glavni subjekt, pokreta i nositelj hrvatskog
narodnog preporoda u pokrajini, ai iz druge Autonomaka stranka, koja se od poetka grevito
borila da uz pomo austrijskih dravnih organa zadri u svojim rukama pokrajinsku vlast, i na
taj nain ouva autonomiju i neprirodnu dominaciju italijanske manjine i jezika.
Pored Narodne stranke, Autonomake stranke i Srpske stranke, koja je takoer egzistirala u
Dalmaciji u ovome periodu, poetkom osamdesetih godina 19. stoljea javljaju se i prve
pravake skupine od kojih se devedesetih godina formira dalmatinska Stranka prava, a malo
poslije i ista stranka prava. Srpska stranka nastaje secesijom Srba iz Narodne stranke 1879.
god. to znai na je od tog trenutka Narodna stranka postala po nacionalnom sastavu hrvatska
stranka. Nezadovoljnika unutar Narodne stranke bilo je jo. Na elu te skupine, koja je
zagovarala odluniju i radikalniju hrvatsku politiku s jaim osloncem na hrvatsko dravno
pravo, nalazio se do 1887. godine Mihovil Pavlinovi, a nakon njegove smrti liberalni
sveenik i urednik Narodnog lista Juraj Biankini. Narodnjako je elnitvo pred sve
radikalnijim zahtjevima Biankinijeve skupine, koja je traila da se putem adrese na Cara jo
jednom zatrai ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, prividno popustilo godine 1899. kada je
za vrijeme zasjedanja Dalmatinskog sabora obnovilo i proirilo svoj stranaki program i u
njega unijelo hrvatski nacionalno obiljeje. To obiljeje doi e do izraaja i u proirenom
nazivu stranke, koja e se od toga trenutka slubeno zvati Narodna hrvatska stranka, a njezin
saborski klub Narodni hrvatski klub.

Potraj osamdesetih godina 19. stoljea, najvie zahvaljujui velikom zalaganju, Mihe Klaia,
voe Narodne stranke, izbjegnut je rascjep u redovima narodnjaka i sprijeeno iznoenje
prijedloga o sjedinjenju u Dalmatinskome saboru. Nezadovoljan sve izrazitijom
oportunistikom politikom Narodne hrvatske stranke, posebice odgaanjem pitanja o
sjedinjenju, katostrofalnom stanju dalmatinske ekonomije i stavom veine narodnjaka prema
Srbima, Biankini je 1892. g. zajedno sa nekolicinom ljudi istupio iz saborskog kluba Narodne
hrvatske stranke i utemeljio poseban Hrvatski klub. Kraje 19. stoljea i na poetku 20.
Narodna hrvatska stranka, dugogodinja vodea i veinska stranka u Dalmaciji, nala se
gotovo u rasulu te ostala bez mlaih politikih sila. Morala se tada vie oslanjati na
dalmatinsku Stranku prava koja je ba u to vrijeme bila u najveem usponu i u kojoj nije
manjkalo mlaih politikih snaga. Pribliavanje narodnjaka ipravaa intenziviralo se i nakon
smrti Mihe Klaia 1896, te kada poetkom 20. stoljea voa Narodne hrvatske stranke postaje
dubrovaki naelnik dr. Pero ingrija, koji pod utjecajem uspjene suradnje narodnjaka i
pravaa u dubrovakom kraju postaje sklon pravakoj politikoj taktici, a u to vrijeme javljaju
se i prvi prijedlozi da se u Dalmaciji osnuje samo jedna hrvatska stranka. Dalmatinska Stranka
prava, iako nikada nija postala veinska stranka u pokrajinskom parlamentu, predvoena
mladim Trumbiem, Supilom i Smodlakom te ve iskusnijim Biankijem, Periem i Prodanom,
postie na izborima u Dalmaciji sve znaajnije rezultate. Dijelom samostalno a djelomice u
savezu saNarodnom hrvatskom strankom ona preuzima upravu u mnogim vanjskim ili
seoskim optinama.
Od 1903. godine u Dalmaciji dolazi do politike novoga kursa koja je trebala dovesti do
rjeavanja hrvatskog pitanja u okviru ili izvan okvira Monarhije.Prvi vaan preduvijet za
takvu politiku u Dalmaciji bila je meustranaka suradnja. Za tu suradnju najvie su se
zalagali Frano Supilo, Pero ingrija i Josip Smodlaka, a njima e se uskoro pridruiti jo neki
vodei pravai i narodnjaci. Snaan poticaj suradnji dalmatinskih politikih stranaka i
openito politici novog kursa dao je narodni pokret u Banskoj Hrvatskoj 1903/1904. god. Na
vijesti o burnim dogaajima u Banovini i prvimrtvama, Dalmacija je, na poticaj pravaakoje
su podravali narodnjaci a uz njih stali i dalmatinski Srbi i djelomice autonomai, odluno
reagovala. Suradnja izmeu pravaa i narodnjaka koja je zapoela jo izbornim kompromisom
1897, nastavila se uspjeno narednih godina i sasvim se uvrstila u tijeku narodnog pokreta,
tako da su zahtjevi za ujedinjenje Stranke prava i Narodne hrvatske stranke postali sve
realniji. Tokom godine 1904. politika novog kursa u Dalmaciji nije bitno napredovala, nije
dolo ni do kakvih stranakih fuzija, ni eventualnog saveza sa Srbima i autonomaima, pa ni

do planiranom skuptinskog pokreta. Godine 1905. kada je kriza u Ugarskoj nakon izborne
pobjede Maarske koalicije, politika novog kursa postie znaajne uspjehe. U Dalmaciji
dolazi do fuzije pravaa i narodnjaka u jedinstvenu stranku, zatim slijedi Rijeka i Zadarska
rezolucija, a u Banovini se potkraj 1905. stvara Hrvatsko-srpska koalicija. Iako je iz krize kao
pobjednik izaao kralj Franjo Josip, ipak su promjene u Ugarskoj i raspad Liberalne stranke
doveli do pada stare Narodne stranke u Banovini, rasputanja hrvatskog sabora i raspisivanja
novih izbora na kojima je poetkom maja 1906. godine pobijedila Hrvatsko-srpska koalicija.
Pobjeda koalicije nad omraenim maaronima dovela je do vala oduevljenja u Hrvatskoj i
Dalmaciji. Meutim, ve u proljee 1907. pod pritiskom maarskih vladajuih krugova, ova
koalicija pada, a sa njenim padom dolazi do konanog sloma politike novog kursa u Banovini,
a u ljeto te godine, pod pritiskom Bea, i u Dalmaciji.
Poslije aneksije Bosne i Hercegovine 1908. god i veleizdajnikog procesa politiarima Srpske
samostalne stranke u Zagrebu, te Friedjungova procesa Supilu uBeu, kojima je pokuavano
obezglavljivanje Hrvatsko-srpske koalicije, dolazi najprije do balkanskih ratova 1912/1913. g,
a zatim i do Prvoga svjetskog rata u kojem se, nakon etiri godine krvavih borbi, konano
raspada Austro-Ugarska Monarhija, a na njezinu teritoriju niu nove drave. Nakon sloma
politike novoga kursa i aneksije Bosne i Hercegovine politiki ivot u Dalmaciji vraa se
ponovno u staru koloteinu, dakle sitnim svakodnevnim lokalnim problemima, stranakim
trzavicama i sukobima, te politikim i izbornim borbama za stranaku prevlast u opinama.
Za vrijeme balkanskih ratova godine 1912. i 1913, posebno Prvoga, simpatije dalmatinskih
politiara, politikih stranaka i naroda bile su na strani balkanskih saveznika (Srbije, Crne
Gore, Bugarske i Grke) koji su ratovali protiv Turske, iz ega se mogao vidjeti oiti
neuspijek velikoaustrijske politike. Napredovanjem Saveznika raslo je i protuaustrijsko
raspoloenje u hrvatskim zemljama. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji traje do 11.
novembra 1918. g. u Dalmaciji je uvedeno vanredno stanje i pojaan otpor vojno-policijskih
vlasti. dalmatinski sabor nije sazivan od 1912. god. do raspada Monarhije, to se pravdalo na
razliite naine; blizinom balkanskog bojita, moguom opstrukcijom pravakih zastupnika,
izbornom reformom za pokrajinski sabor, te novim ratnim zbivanjima. Politiki ivot u
Dalmaciji, tokom rata gotovo je zamro pod pritiskom austrijskih vojnih i civilnih vlasti.
Sklapanjem Londonskog ugovora 1915. godine izmeu sila Antante i Italije, kojim je Italija
dobila pravo na veliki dio istonojadranske obale, imalo je teke posljedice po Dalmaciju i
hrvatske zemlje uopte. ovjek koji se najodlunije borio protiv nepravednih odredbi ovoga
ugovora, jo tokom rata, bio je Frano Supilo kojeg je u tome podravao i Jugoslovenski odbor

10

na elu sa Trumbiem, to se sigurno ne moe rei za srpsku Vladu Nikole Paia. Po

zavretku rata oblasti Monarhije nastanjene Junim Slavenima formirale su Dravu
Slovenaca, Hrvata i Srba, a kasnijom fuzijom sa Srbijom nastala je Kraljevina Srba, Hrvata I
Slovenaca, pri emu je znaajnu ulogu odigrao Jugoslavenski odbor i djelovanje dalmatinskih
politiara u izgnastvu unutar njega.

TRUMBI-SUPILOVA PRAVAKA SKUPINA

Liberalno pravatvo javlja se u Dalmaciji krajem 80-ih godina 19. stoljea nakon
snanog razvoja hrvatske nacionalne svijesti. Ono nastaje pod jakim utjecajem Starevieva i
Kvaternikova banovinskog pravatva. Mladom dalmatinskom graanstvu i rodoljubnoj
inteligenciji mnogo vie od uskog Prodanova pravatva i njegovih vjersko-pravakih misli
odgovarale su liberalne pravake ideje. Te nove i, za razliku od narodanjaka, bitno radikalne
hrvatske politike snage predvodili su u Dalmaciji dvojica mladih pravaa, splitski odvjetnik
dr. Ante Trumi i dubrovaki novinar Frano Supilo.
Ante Trumi (1864-1938) podrijeklom je iz siromane splitske teake obitelji. U doba
njegovog djetinstva i rane mladosti vodila se u cijeloj Dalmaciji teka borba izmeu
narodanjaka i autonomaa za njezino ujedinjenje sa Hrvatskom. Ta borba ostavila je na
mladog Trumbia dubok trag. Za vrijeme studija u Zagrebu on stie potrebno pravnopovijesno
znanje koje mu omoguuje da oduevljeno prihvati temeljne pravake misli i ideologije
Stranke prava, a preko pravakog tiska, literature i osobnih kontakata dolazi u izravni doticaj
sa elnicima te stranke (Stareviem, Folnegoviem, Kumiiem, Harambaiem i njihovim
uenjem). Tako je za vrijeme svog studija u Zagrebu postao uvjereni prava. Poslije Zagreba
studij nastavlja u Beu pa u Grazu. Nakon zavrenog studija parava Trumbi se 1886. godine
vraa iz Graza u Split. Poetkom 1887. izabran je sa tajnika u Trogiru. Trumbievi dopisi,
proeti liberalno-pravakim duhom, u kojima su jo bili vidljivi tragovi stare narodnjake
ideologije, izlazili su u Hrvatskoj pod naslovom Pismo iz Dalmacije. U njima se uglavnom
razotkriva nepravedna politika Bea prema Dalmaciji, kritizira pretjerana popustljivost
dalmatinske Narodne stranke, osuuje rad narodnih zastupnika u Carevinskom vijeu.

11

Ve iz prva tri lanka, objavljena poetkom 1887. godine, vidi se da u hrvatsku politiku stupa
mlad i odluan ovjek, pravake politike orijentacije, koji je spreman boriti se protiv austrougarske prevlasti za osloboenje i ujedinjenje hrvatskih zemalja i stvaranje samostalne
hrvatske drave. Sredinom godine 1888. Trumbi naputa mjesto tajnika trogirske opine i
odlazi u Split gdje u Okrunom sudu obavlja sudsku praksu. Meutim ubrzo je morao
prekinuti sa praksom zbog, kako sam pie, veleizdajnikog procesa koji se tada vodio u Splitu
protiv dvojice uhapenih katelanskih Srba katolika. Njih je uspio odbraniti odvjetnik Bakoti.
Nakon toga isti taj Bakoti je bio napadnut u jednom listu od strane drugog odvjetnika, Ante
Trumbi je sa skupinom mladih odvjetnikih kandidata, koji su bili razliitih politikih
uvjerenja. To se nije svidilo austriskim vlastima i one su ih iskljuili iz sudske prakse. Tek
nakon vie molbi i dvije godine poslije 1890. Trumbiu je bilo dozvoljeno da nastavi
odvjetniku praksu. Godine 1894. otvara u Splitu samostalnu advokatsku kancelariju.
Nezadovoljan pisanjem narodnjakog, a djelimice i pravakog tiska u Dalmaciji, Trumbi je
jo kao student 1884. zajedno sa advokatom Vickom Mihaljeviem i jo nekoliko mladia
pravake politike orijentacije, pokuao pokrenuti izdavanje jednog liberalno-pravakog lista
u Splitu, ali nije uspio. To su opet pokuali 1889, ali opet bez uspjeha. Iz navedenog vidimo
da skupina mladih splitskih pravaa sa Trumbiem i Mihaljeviem nije bila zadovoljna ne
samo oportunistikom politikom Narodne stranke i pistanjem njezinih listova, nego i
djelovanjem Prodanove pravake skupine i pisanjem njegovog vjersko-pravakog glasila
Katolike Dalmacije. Iako su Trumbi i Prodan izrasli pod utjecajem stare Narodne stranke i
napajali se iz gotovo istog ideolokog vrela, izmeu te dvojice pravakih prvaka u Dalmaciji
postojale su od samog poetka velike razlike. Na Prodana su mnogo vie utjecale ideje
Katolike crkve, a na Trumbia moderne liberalne ideje. Krajem 8. i poetkom 9. desetljea
19. stoljea Trumbi je sve otrije napadao i kritizirao Narodnu hrvatsku stranku. Trumbiev
politiki rad ve tada je postao sumnjiv organima dravne vlasti, jer je bio usmjeren ne samo
protiv narodnjake nego i austrijske politike u Dalmaciji. Za mlade splitkse pravae
narodnjaci su bili neprijatelji hrvatskog naroda i hrvatske drave najvie zbog toga to
odluno ne trae ujedinjenje Dalmacije sa Banskom Hrvatskom ve, nasuprot tome, i dalje
surauju sa Vladom u Beu. Do prvog ozbiljnijeg odmjeravanja snaga izmeu dalmatinskih
pravaa i narodnjaka dolo je na sveanom otkriu spomenika narodnom pjesniku fra Andriji
Kaiu Mioiu u Makarskoj 1890. godine. Na toj manifestaciji okupili su se mnogi ugledni
ljudi iz javnog i politikog ivota, i pravai i narodnjaci.

12

Trumbi je na sveanosti u Makarskoj imao i posebnu zadau da u ime cjelokupne hrvatske

mladei na Kaiev spomenik polii srebreni vijenac sa zlatnim guslama i proita pozdravno
pismo. Kada je pokuao proitati pismo nastao je problem jer njegov govor nije bio predvien
protokolom, pa su ga nadleni pokuali sprijeiti i udaljiti.
Ipak se uspio izboriti da proita pismo izraavajui u njemu pravake misli i liberalne tenje
dalmatinske mladei. Zbog javnog istupanja i djelovanja u Makarskoj, a posebno zbog govora
izreenog pred Kaievim spomenikom i na Deanovom grobu (rano preminulog pravaa),
Trumbi je od dravnog odvjetnitva bio prijavljen i optuen zbog zloina veleizdaje, ali se
poslije odustalo od kaznenog progona. Cijelo slavlje pri otkrivanju Kaieva spomenika, na
kojem su se mnogi dalmatinski i hrvatski politiari po prvi put vidjeli, meusobno zbliili i
bolje upoznali, posebno pravai, bilo je u neku ruku jedna velika manifestacija jedinstav
Dalmacije i Hrvatske. Izrastajui postupno i vodeu linost dalmatinskog pravakog pokreta,
Trumbi je poetkom devedesetih godina 19. stoljea nastavio sa jo eom kritikom
Narodne hrvatske stranke i njenih prvaka. Trumbi je poeo otvoreno hvaliti Biankinija i
njegov rad isticati kao primjer i za narodnjake i za pravae. On smatra da je Biankini u svom
prvom nastupnom govoru u Carevinskom vijeu uinio vie za hrvatstvo i Hrvatsku nego svi
drugi narodnjaki zastupnici zajedno u posljednih deset godina. Trumbi je takoer irio svoje
suradnike veze i uspostavljao vre kontakte sa mnogim mlaim dalmatinskim pravaima i
nezadovoljnim narodnjacima i tako postupno izrastao u jednu od vodeih pravakih linosti u
Dalmaciji. Tako je Trumbi upoznao i Supila kada mu se ovaj ujesen godine 1890. obratio u
Splitu za savjet u vezi sa pokretanjem pravakog lista Crvena Hrvatska. Iako se Prodanova
vjersko-pravaka skupina izjasnila protiv sjedinjenja oporbenih stranaka u Hrvatskoj, mladi
liberalni pravai iz Dalmacije bili su za jedinstvo svih hrvatskih opozicionih snaga i stranaka
u borbi protiv vladajueg austro-ugarskog reima.

Na konferenciju u Rijeci pravai su usvojili posebnu Rezoluciju sastavljenu od 12 zakljuaka.

Ona je po svojoj formi i duhu najvie odgovarala dalmatinskom pravatvu, posebno
Supilovim i Trumbievim liberalnim pravakim koncepcijama. Posebno se naglaava da
Stranka prava tei ujedinjenju hrvatskih zemalja - Banske Hrvatske, Dalmacije i Istre, te
Slovenije i BiH u jednu dravnu cjelinu, Hrvatsku, u kojoj ivi samo jedan i jedinstven
hrvatski politiki narod. Na opoj Skuptini Stranke prava, odranoj sredinom studenog 1893.
godine u Zagrebu, Trumbi je glasao za sporazum i slogu izmeu pravaa i obuoraa, tj. za

13

ujedinjenje hrvatske opozicije, i u posebno voenoj raspravi snano naglasio da je ustroj

Stranke prava u Dalmaciji krajnja potreba svih pravaa. Tako je Trumbi poeo i sa
pripremama za osnivanje dalmatinske Stranke prava. Slino Trumbiu i Frano Supilo (18701917) je dao velik doprinos nastanku i razvoju dalmatinskoga liberalnog pravatva, te
osnivanju i organizaciji Stranke prava, posebno u junoj Dalmaciji, a veliku ulogu u tome
imala je njegova Crvena Hrvatska. U Dubrovniku je sredinom osamdestih godina formirano
tajno ako drutvo na ijem je elu stajao mladi Frano Supilo, koji je roen 1870. u Cavtatu.
Nakon dolska u Dubrovnik Supilo se sprijateljio sa Melkom ingrijom, sinom uglednog
dubrovakog advokata i politiara Pere ingrije. On je bitno utjecao ne samo na razvoj
narodnjatva nego i liberalnog pravatva u Dubrovniku i dubrovakom kraju, a posebno na
mladog Frana Supila. Osim manje skupine uenika pod Supilovim vodstvom u Dubrovniku je
bilo jo mnogo onih koji su bili protiv austrijske prevlasti, a posebno je mrnjom protiv
Austro-Ugarske bila zahvaena dubrovaka made koja je sve vie naputala narodnjaku i
prihvaala hrvatsko-pravaku nacionalnu misao. Svoju mrnju su odluili javno iskazati i
prilika im se ukazala 1885. pri posjedi prijestolonasljednika Rudolfa Habsburkog i njegove
supruge Stefanije Dubrovniku. Odluili su da Rudolfa ne pozdrave tradicionalno skidanjem
kape, to su i uradili. Ipak to su saznale austrijske vlasti, pa je protiv Supila i njegove mlade
domoljubne politike skupine pokrenuta temeljita i opsena istraga. Kanjeni su na odreeno
vrijeme iskljuenjem iz nastave. Poslije izborne pobjede Autonomake i Srpske stranke u
Dubrovniku i prijelaza opinske uprave u ruke srpsko-autonomake koalicije dolo je do bolje
saradnje i vreg povezivanja izmeu dubrovakih pravaa i narodnjaka. Saradnja
dubrovakih pravaa i narodnjaka, za koju se najvie zalagao mladi Supilo, ubrzo se pokazala
na djelu. Supilo se zalagao ne samo za saradnju parava i narodnjaka nego i Hrvata i Srba i
njihovih politikih stranaka u Dubrovniku i izvan njega. On je drao stalno otvorena vrata za
saradnju sa Srbima, ali pod uvjetom da oni pristanu na ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom.
Na svepravakoj Konferenciji u Rijeci 27. i 28. travnja 1892. godine pod snanim uticajem
dalmatinskog pravatva - Supila, Prodana i Trumbia donesena je posebna Rezolucija
sastavljena od 12 zakljuaka, koja je predstavljala posljednji odjek starog Starevieva
pravatva, a po svom duhu najvie je odgovarala dalmatinskom liberalnom pravatvu
Supilovog tipa. Rezolucijom se trai, na temelju prirodnog i historijskog htvatskog prava,
ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu jedinstvenu i samostalnu dravu hrvatsku sa
jedinstvenim hrvatskim politikim narodom. Iako su inicijativu za pokretanje novog
radikalnog hrvatskog glasila (Crvena Hrvatska) i njegovo ime dali narodnjaci, cijeli posao oko
toga uradili su dubrovaki pravai, pa je on od samog poetka bio pravaki list. Raspravljajui
14

dalje o hrvatsko-srpskim odnosima, Supilo tvrdi kako su svi dotadanji pokuaji da se doe do
sloge sa Srbima propali. Mladi Supilo mislio je da bi i u Dalmaciji, slino kao i u Banskoj
Hrvatskoj, trebalo pokuati objediniti sve hrvatske politike stranke i skupine u jednu
jedinstvenu stranaku organizaciju. Prema tome, za njega bi i sama akcija za ujedinjenje
hrvatskih politikih stranaka i skupina u Dalmaciji, bez obzira na krajnji rezultat, imala veliko
znaenje, ali do nje tada nije dolo. Dalmatinske pravake skupine ujedinit e se godinu dana
poslije sa Hrvatskim klubom Jurja Biankinija u Stranku prava, ali bez stare Narodne hrvatske
stranke.

BIANKINIJEV HRVATSKI KLUB

U prvoj polovici 1892. godine javlja se u Dalmaciji, pored Prodanove i TrumbiSupilove pravake skupine i trea skupina pod vodstvom don Jurja Biankinija. Binakini je bio
dugogodinji urednik Narodnog lista , Pavlinoviev uenik, tienik i sljedbenik u Narodnoj
stranci. Biankinijevci se nisu odmah izjasnili za pravatvo, ali su to uinili, kako emo vidjeti,
odmah poto je u Zagrebu 1894. godine bio doneen prvi slubeni program Stranke prava,
kojim je preutno bio prihvaen okvir Monarhije za mogue rjeenje hrvatskog pitanja i
simbolino oznaen kraj originalnog Straevieva pravatva.
U redovima Narodne stranke bilo je nezadovoljnika, a posebice od 1870. godine, a na
elu te skupine se najprije nalazio don Mihovil Pavlinovi, a poslije njegove smrti 1887.
godine don Juraj Biankini. Ta dalmatinska skupina narodnjaka ne mirei se sa narodnjakom
politikom sve veeg poputanja i nezamjeranja vladama u Beu i Zadru pokuala prodrmati i
razbuditi staru Narodnu stranku, te njezinu oportunistikom elnitvu oko Klaia i Bulata
nametnuti radikalnije hravatski smjer. Do prvog sueljavanja dolazi oko adrese Kralju u kojoj
bi se na temelju prirodnog i povijesnog hrvatskog dravnoga prava zahtijevalo ujedinjenje
Dalmacije sa Banskom Hrvatskom. Bojei se pogoravanja politikih prilika u zemlji, Klai
koji je prilikom glasovanja ostao u manjini je najavio istup iz Zastupnikog kluba vlastite
stranke, nakon ega je radikalna struja oko Biankinija popustila i u interesu stranakog
jedinstva odustala od potpore prijedlogu za pokretanje adrese. Polahko je oportunistiko
vodstvo poputalo radikalnoj struji, ali je i dalje zadralo staro oportuinistiko stajalite prema
vladajuim vrhovima u Monarhiji, osobito oko kljunog pitanja o ujedinjenju hrvatskih
zemalja u jedinstvenu dravu. Radikalna struja oko Biankinija velik uspjeh postie kada je na
izborima 1892. godine postigao velik uspjeh pa je izabran za zastupnika u Carevinskom
15

vijeu. Na svojim nastupima u Carevinskom vijeu on je pokretao mnoga bitna pitanja i

probleme, a nije se ustruavao govoriti ni o problemu ujedinjenja Hrvatske. Vodstvo Narodne
stranke je bilo sve vie popustljivo prema Biankinju, jer se plailo reakcija iz Bea, te sukoba
i eventualnog poetka rascjepa u vlastitoj stranci. On je na Carevinskom vijeu govorio i na
hrvatskom jeziku na emu su mu estitali istarski, slovenski, mladoeki i dio poljskih
zastupnika. U tim njegovim govorima na Carevinskom vijeu, Trumbi je na Biankiniju uoio
pravake ideje.
Biankini je jo na 5 sjednici Dalmatinskog sabora otro progovorio o novim itankama
za puke kole u Dalmaciji. Po njegovu miljenju temeljni cilj nastave u pukim kolama nije
sadran samo i jedino u mehanikom uenju itanja i pisanja, nego je prvenstveno sadran u
odgoju i obrazovanju djece u domoljubnom hrvatskom nacionalanom duhu. Dalje on istie da
su im dumani dravu i narod raskomadali i Hrvatima sve oduzeli, da su im sve oteli osim
imena i due hrvatske, ali da kroz ove nove itanke za kole i na to vrebaju. On govori da su
udbenici namjera austriskih vlasti da zapravo zamute i zataje hrvatsku nacionalnu svijest u
glavama uenika. On smatra da kolstvo mora biti proeto domoljubnim hrvatskim
nacionalnim duhom, te da itank obvezatno moraju nositi u naslovu hrvatski naziv i biti
pisane samo hrvatskim jezikom bez ikakva dodavanja i nagraivanja s pridjevom srpski.
Tijekom rasprave o itankama u Dalmatinskom saboru Biankinija su podrali: Ljubi, Peri i
Buzoli, a na drugoj strani imamo Bjelanovia kojeg podravaju Antun Pugliesi i uro
Vukoti. Bjelanovi je iznio svoj protuprijedlog i u ime Srpske stranke u kojem je ustao protiv
zatajivanja srpskog imena i jezika. Tako do dolazi do sukoba izmeu njih dvojice. Meutim,
iz taktikih razloga Bjelanovi je prihvatio raniji Biankinijev prijedlog, ali pod uvjetom da se
u njemu izostavi rije nagreno i na kraju dodaju jo rijei kao ni ime naroda i jezika
srbskoga. Na Saboru isti Biankinijev prijedlog nije proao jer je veinu glasova dobio
Pugliesiev srpski prijedlog.
Poslije ovog neuspjeha Juraj Biankini se sa svojom radikalnom prohrvatskom
skupinom, nakon dueg kolebanja i vie neuspjelih pokuaja da elnitvu Narodne hrvatske
stranke nametne radikalniju hrvatsku politiku, konano odluio odvojiti od nje. Binakini je
odmah zatim sa svojim istomiljenicima: Buzoliem, ariem, Patroviem, Ljubiem i
Periem osnovao Hrvatski klub. Javnost o svemu ovome vie saznala 30. 03. 1892. godine
kada je u Narodom listu izaao lanak Izstup u kojem nakon iscrpnog izvjetaja o najnovijim
dogaajima u Saboru stoji da je Biankini sa svojim istomiljenicima istupio iz Hrvatskog
kluba. Ovo je bio logian slijed dogaaja nakon brojnih politikih trvenja, nesuglasja i sukoba
16

izmeu, na jednoj strani radikalnog Biankinija i na drugoj Klaieva oportunistikog krila u

Narodnoj hrvatskoj stranci. Ovakvom odlukom su bili iznenaeni u Narodnoj stranci, ali ne i
u stranci prava. Biankinijev prijedlog za itanke u kolama nije bio pravi i jedini uzrok nego
povod istupu, a pravi razlozi su sadrani mnogo dublje.
Pravi uzroci istupa iz stare stranke kriju se u njenoj neodlunosti i oportunizmu, u
sluenju Taaffeovoj vladi u Beu, u priznavanju srpskog nacionalnog imena i poputanju
dualizmu, te u stalnom odgaanju i strahu da se na dnevni red postavi bitna ekonomska i
politika pitanja, posebice pitanje o ujedinjenju Dalmacije sa Banskom Hrvatskom, a ne treba
zaboraviti zadovoljenje ekonomskih ambicija bogatijeg dalmatinskog graanstva koje je svoje
i politike i druge interese uglavnom artikuliralo kroz Narodnu stranku.
Pored ovoga, Biankini je neuspjeh narodnjake politike vidio u sklapanju novog
trgovinskog i brodarskog ugovora, izmeu Kraljevine Italije i Habsburke Monarhije 1891.
godine. Ovim ugovorom je naneena ogromna teta dalmatinskom vinogradarstvu i ekonomiji
u cijelini. To je takoer bio jo jedan od razloga zbog kojeg je Biankini istupio iz Narodne
stranke.
Nezadovoljni zastupnici su 07. 05. 1892. godine dali svoje obrazloenje za istup u
posebnoj izjavi kojom su svojim biraima, prijateljima i irem puanstvu objasnili zato su
istupili i osnovali svoj poseban Hrvatski klub na ijem elu se nalazio Kazimir Ljubi.
Obrazlau kako Biankinijev prijedlog na Saboru nije proao te naglaavaju da na hrvatskom
teritoriju ne moe biti nego jedna drava, jedan dravnotvorni politiki narod i jedan jezik, a
sve to temelje na historiji i hrvatskom dravnom pravu. Na kraju svoje izjave pozivaju svoje
istomiljenike da im se pidrue i da ih u njihovim nastojanjima podupru, te donose kratak
program rada novoosnovanog Hrvatskog kluba. Njihov program se sastoji od 4 take:
Sdruenje Dalmacije sa Hrvatskom na temelju hrvatskog dravnog prava, priznanje po
dravljanstvu i zemlji jedinstvenog naroda hrvatskog u cijeloj Hrvatskoj, pravo dravnog
hrvatskog jezika u javnim uredima, spajanje Dalmacije eljeznicom sa Hrvatskom i obrana
njenih ekonomskih interesa.
estroica disidenata su u drugoj polovici 1892. godine preko Narodnog lista, koji je bio
i ostao u njihovim rukama dali ire obrazloenje zbog svog istupa i piu da izmeu njih i
dalmatinskih prvaa nema bitnih razlika, to znai da u budunosti mogu slono raditi. Isto
tako oduevljenje imamo i kod prvaa, ali nije bilo reakcija iz Narodne stranke sve do 14. i
15. augusta 1892. godine kada je odran sastanak esnaestorice vodeih narodnjaka na kojem
17

se raspravljalo o istupu estorice disidenata. Donijet je proglas kojim se puanstvo upoznaje

sa rascjepom i brani se dotadanji rad i program, a krivica za razdor se prebacuje na
Biankinija, njegov Hrvatski klub i pisanje Narodnog lista.
Dalje navode da su Biankini i ostali nezakonito preuzeli tiskaru i da nije istina to oni
govore o narodnjacima da su oni slabi i mlitavi, te da nisu okorijele oportuniste. Nakon ovih
optubih uslijedio je odgovor Biankinija koji je otro kritizirao staro narodnjatvo,
autonomatvo i nijemstvo, te za teko ekonomsko stanje optuio narodnjake. Poslije toga
uslijedio je odgovor estorice esnaestorici u kojem lanovi objanjavaju kako nisu tane
tvrdnje narodnjaka da su ini sa njima razbili o korice male itanke. Govore da bi nakon
potkopavanja hrvatskog jezika brzo bilo govora o srpsko-hrvatskoj dravi u Hrvatskoj i sl.
Nakon ovog lanka doo je do opirne polemike koja se nastavlja i na iduu godinu u
listovima Narod, Narodni list i u Obzoru. i dalje se raspravljalo zbog ega je dolo do razdora
i koje kriv zbog svega.
Dalmatinski prvai su bili veoma zadovoljni Biankinijevim nastupima, govorima i
lancima u Narodnom listu. Posebno im je bilo drago zbog istupa pojedinaca iz Narodne
stranke i nadali su se da e blisko suraivati sa njima i da e ovi uskoro pristupiti Stranci
prava. O tome nam najbolje govore lanci objavljivani u Katolikoj Dalmaciji, gdje se
podupire Hrvatski klub, a osuuje rad Narodne hrvatske stranke. Posebno im je pogodovalo to
to Biankini i njegovi disidenti nisu priznavali Srbe, nego su tvrdili da u cijeloj Hrvatskoj
postoji samo jedan narod-Hrvati. Nedugo zatim, dolazi do pisma Ante Trumbia Hrvatskom
klubu u kojem ih on podrava i poziva da se prikljue njihovoj Stranci prava. Njega u tome
podravaju i Supilo i Prodan. Disidenti odgovaraju pismom u kojem govore da izmeu njih
nema nikakve razlike, ali ne govore nita konkretno o spajanju te dvije politike skupine.
Dakle, iz ovoga vidimo da Biankini i njegovi disidenti prihvaaju suradnju sa dalmatinskim
prvaima, ali svejedno jo nisu bili spremni u cijelosti prihvatiti stari pravaki program. Bilo
je pitanje koga e podrati Katolika crkva sad nakon ovog raskola, ali oni u Katolikoj
Dalmaciji staju uz Biankinija kojeg podravaju i piu da on zastupa hrvatsku misao, a to je
sloboda, neovisnost, samouprava i jedinstvo Hrvatske domovine.
Na poetku 1893. godine dolazi do tijenjih veza Biankinijevog Hrvatskog kluba i
oporbene opzicije, koju su inili Stranka prava i Neodvisna narodna stranka. Biankini pie u
Narodnom listu da ove stranke koje su iz Banovine Hrvatske nose istu zastavu, jer se obje
zalau za istu ideju, ba kao i njegov Hrvatski klub. On govori o njihovom zajednikom

18

izlasku na izbore, jer su oni zapravo svi spojeni u svojim idejama, da imaj jednu zadau, jedan
cilj, te da meu njima nema razlike. Prema ovome se vidi da Biankini bio za sjedinjenje sa
Strankom prava, ali na tamelju tek najavljenog novog okvirakog dualistiko-trijalistikog
programa.
Nedugo zatim je nakon sedamnaest godina na 1. sjednici 29. zasjedanja Dalmatinskog
sabora, odrana u Zadru od 10. 01. do 17. 02. 1894. godine ponovno pokrenuto pitanje
donoenja i odailjanja saborske adrese Kralju. Ovom adresom se trai ujedinjenje Hrvatske
sa Dalmacijom i Slavonijom, a predloio ju je u ime estorice zastupnika Kaimir Ljubi.
Meutim, presjednik Sabora ore Vojinovi je odugovlaio sa adresom, jer je elio da se ona
ne donese na razmatranje, jer je postojala opastnost da se ukine Sabor, ako se adresa uputi
Kralju, a jedan od onih koji su traili da se ona proita i donese na razmatranje je bio Klai.
Kada je doneena na razmatranje, Klai je predloio da se sastavi grupa ljudi koja e dopuniti
i sastaviti adresu. Meutim, i prije nego to su oni sastavili adresu dolo je pismo oru
Vojinoviu da zatvori 29. zasjedanje od strane ministra unutranjih poslova Habsburke
Monarhije. Biankini je o ovom opirno pisao u Narodnom listu, a na to se osvrnuo i na svom
govoru u Carevinskom vijeu. Pored toga on je opet govorio o tekom stanju u Dalmaciji.
Biankinijevi istupi na Carevinskom vijeu su bili sve ei. On se zalae za ujedinjenje
Hrvatske sa Dalmacijom, za federalizam, te za trijalizam. Be mu zbog njegovih reformnih
ideja nije bio naklonjen, mada je on nastojao osposobiti Monarhiju za miroljubivu misiju na
Balkanu u emu je ujedinjena Hrvatska trebala posluiti kao most i veza s junoslavenskim
narodima. Poslije svega ovoga i nakon dvije godine samostalnog djelovanja Hrvatskog kluba
01. 04. 1894. godine upuena je Uredba rada Hrvatskog kluba u kojoj se govori o ujedinjunju
sa prvaima. Uredba se sastoji od sedam lanaka, koje moemo podijeliti na tri dijela. Do
konanog ujedinjenja je dolo na opoj Skuptini Stranke prava, odranoj u Zagrebu 26. 06.
1894. godine povodom polaganja kamena temeljca za Stareviev dom, izjavio je Hrvatski
klub da prihvata novi pravaki program i stupa u Stranku prava. Ova odluka najvie je
obradovala pravae u Dalmaciji gdje je ve bio zapoet proces njihova povezivanja i
udruivanja, te samoorganiziranja, formiranja i osnivanja Stranke prava u Dalmaciji.

19