Professional Documents
Culture Documents
Artur Šopenhauer Eristička Dijalektika
Artur Šopenhauer Eristička Dijalektika
ERISTIKA DIJALEKTIKA
ILI
UMEE KAKO DA SE
UVEK BUDE U PRAVU
OBJANJENO U 38 TRIKOVA
Prevod sa nemakog
DUAN GLIOVI
Naslovi originala:
Eristische Dialektik oder Die Kunst, Recht zu behalten in 38 Kunstgriffen dargestellt
Zur Logik und Dialektik
promislio, moe se lako dogoditi da zaveden trenutnim utiskom napustim istinu da bih
prihvatio zabludu.
Svako e, dakle, po pravilu, nastojati da progura svoje tvrenje, ak i kada mu se
ono na trenutak uini pogrenim ili sumnjivim. Pomona sredstva, donekle, svakom
dolaze od njegove lukavosti i pokvarenosti. Tome nas svakodnevno ui iskustvo u
prepiranju. Svako, dakle, ima svoju prirodnu dijalektiku, kao to ima svoju prirodnu
logiku. Samo ga ona prva ne vodi ni priblino tako sigurno kao ova druga. Ne moe
neko tako lako da misli ili zakljuuje suprotno zakonima logike. Pogreni sudovi su
esti, pogreni zakljuci veoma retki. Dakle, nedostatak prirodne logike je redak.
Drugaije je s nedostatatkom prirodne dijalektike. Ona je neravnomerno raspodeljen
prirodni dar (po ovome je slina moi suenja, koja je neravnomerno podeljena, dok
je razum, u proseku, ravnomereno podeljen). Dozvoliti da budete pobijeni, da vas
zbune neim to je na izgled argument, gde ste zapravo u pravu ili obratno, esto se
dogaa. Onaj ko izae kao pobednik iz prepirke, esto ima da zahvali ne samo
tanosti svoje moi suenja pri izlaganju tvrenja, nego u veoj meri lukavosti i
sposobnosti kojima ga je branio. Uroenost je ovde, kao i drugde, najbolja stvar. Ali
uvebavanjem i razmiljanjem o obrtima kojima pobijamo protivnika, a koje on
najece koristi da bi pobijao, moe mnogo da se doprinese da bi se u toj vetini
postao majstor. Dakle, iako logika, zapravo, nema nikakve praktine koristi, onda je,
u svakom sluaju, moe imati dijalektika. Mislim da je i Aristotel svoju stvarnu
logiku {Analitiku) uglavnom izlagao kao osnovu i pripremu za Dijalektiku, i da mu je
ona bila najbitnija. Logika se bavi istom formom tvrenja, dijalektika njihovom
sadrinom ili materijom, njihovim sadrajem. Zato se pri analizovanju mora pristupiti
formi kao optem, a sadraju kao posebnom.
Aristotel ne odreuje svrhu dijalektike tako precizno kao ja. On, dodue, navodi
kao glavnu svrhu prepirku, ali ujedno i iznalaenje istine. Docnije, opet, kae: pristupimo tvrenjima filozofski sa stanovista istine, dijalektiki sa stanovista priinjavanja
ili dopadanja, miljenja drugih (), Topika, I, 12. On je, dodue, svestan
razlikovanja i odvajanja objektivne istine tvrenja od sticanja vaenja ili prihvatanja.
Ali, on ih ne odvaja dovoljno jasno da bi dijalektici pripisao samo ovo drugo. U
njegovim pravilima o drugoj, esto su umeana pravila o prvoj svrsi. Zato mi se ini
da svoj zadatak nije u potpunosti reio.
Da bi se izloila ista dijalektika mora da se, bez obzira na objektivnu istinu (to
je predmet logike), posmatra samo kao vetina da se uvek bude upravu, to e biti
utoliko lake, ukoliko smo pri tom stvarno u pravu. Ali, dijalektika kao takva treba
samo da poduava kako da se odbranimo od napada bilo koje vrste, naroito od
podlih, i isto tako, kako sami da napadamo ono to drugi tvrde, a da pri tom sebi ne
protivureimo i uopte da nas niko ne opovrgne. Iznalaenje objektivne istine mora se
strogo odeliti od umea da se lina tvrenja uine takvim da vae za istinita. To je
predmet sasvim drugaijeg (delanja), to je delo moi suenja,
razmiljanja, iskustva, a tu nema nikakve posebne vetine. Ono drugo je svrha
dijalektike. Definisali su je kao logiku privida, pogreno. Onda bi bila upotrebljiva
samo za odbranu neistinitih tvrenja. ak i kada smo u pravu, potrebna je dijalektika
da bismo se odbranili, a moraju da se poznaju i podli trikovi da bismo ih prepoznali.
tavie, i sami emo esto upotrebiti neke od njih da bismo neprijatelja tukli istim
orujem. Zato, dakle, u dijalektici objektivna istina mora da se ostavi po strani ili da
1. trik
Proirivanje. Izvesti protivnikovo tvrenje preko granica prirodnog, tumaiti ga
to uoptenije, shvatiti ga u to irem smislu i preterivati, a sopstveno, pak, svoditi u
to ui smisao, u to tenje okvire. Jer, ukoliko je jedno tvrenje optije, utoliko je
izloenije mnogobrojnim napadima Sredstvo za pobijanje je precizna postavka
punctuma (take prepirke) ili status controversiae (stanje prepirke).
1. primer. Rekao sam: "Englezi su u drami prva nacija." Protivnik je hteo da
pokua instantia i uzvratio: "Poznato je da nisu u stanju da ostvare nita znaajno u
muzici, a usled toga ni u operi." Odbacio sam to, podseajui ga "da muzika ne spada
u dramu. Ona oznaava samo tragediju i komediju", to je on veoma dobro znao i
samo pokuao da moje tvrenje uopti na taj nain to pozorine predstave, dakle i
opera, ukljuuju i muziku, da bi me opovrgao.
Obratno se sopstveno tvrenje moe spasavati suavanjem u odnosu na prvobitnu
nameru, ako to upotrebljeni izraz dozvoljava.
2. trik
Upotrebljavati homonime da bi se postavljeno tvrenje proirilo i na ono to osim
iste rei ima malo ili nema nieg zajednikog s onim o emu je re, a onda to
lukulentno (jasno) pobiti i tako izazvati utisak da smo pobili tvrenje.
Primedba. Synonyma su dve rei za isti pojam. Homonyma su dva pojma
oznaena istom rei (vidi Aristotel, Topika, knj. I, pog. 13). Duboko, otro, visoko upotrebljeni as za tela, as za stvari - jesu homonimi. asno i estito su sininimi.
Ovaj trik se moe smatrati identinim sa sofizmom ex homonymia, ali, pak,
oigledan sofizam homonima nee stvarno da obmane.
Omne lumen potest extingui.
Intellectus est lumen.
Intellectus potest extingui.
(Svako svetlo moe da se ugasi.
Razum je svetlo.
Razum moe da se ugasi.)
Ovde se odmah vidi da su etiri terminusa; lumen shvaeno stvarno i lumen shvaeno
u prenosnom smislu. Ali, u sluajevima u kojima postoji fina nijansa u razlici dolazi
do obmane, naime, tamo gde su pojmovi oznaeni istim izrazom srodni i gde se u
znaenju delimicno podudaraju.
1. primer. (Namerno smiljeni sluajevi nisu dovoljno fini da bi delovali
obmanjujue; moraju se, dakle, uzeti iz stvamog, linog iskustva. Bilo bi odlino kada
3. trik
Tvrenje koje je, na primer, , relative izloeno shvatiti kao da je opte,
simpliciter, , absolute izloeno, ili ga, pak, shvatiti kao da se odnosi na neto
sasvim drugo, a onda ga tako shvaenog pobiti. Aristotelov primer glasi: crnac je crn,
a to se zuba tie - beo. Dakle, crn je i istovremeno nije crn. To je izmiljen primer
koji nikoga stvarno nee obmanuti. Uzmimo zato primer iz stvarnog iskustva.
1. primer: U jednom razgovoru o filozofiji priznao sam da moj sistem uzima u
zatitu i hvali kvijetiste. Ubrzo potom povede se razgovor o Hegelu i ja sam tvrdio da
je mahom pisao besmislene stvari, ili su bar mnoga mesta u njegovom delu takva da
autor daje rei, a italac treba da doda smisao. Protivnik nije pokuao da pobije to ad
rem, nego se zadovoljio upotrebom argumentum ad hominem: "da sam upravo hvalio
kvijetiste, a da su ovi pisali dosta besmislenih stvari".
Priznadoh to, ali sam ga ispravio u tome da ja ne hvalim kvijetiste kao filozofe i
pisce, dakle, ne zbog njihovih teorijskih postignua, ve samo kao ljude, zbog
njihovog delanja, samo u praktinom smislu. U sluaju Hegela, pak, re je o
teorijskim postignuima. Tako napad bee odbijen.
Prva tri trika su srodna. Zajedniko im je to to protivnik zapravo govori o neem
drugom od onog to je izloeno. Poinili bismo, dakle, ignoratio elenchi (nepoznavanje protivargumenta), ako bismo se time zadovoljili. Jer, u svim izloenim
primerima ono to protivnik kae je istinito, ali ne stoji u direktnoj, ve samo u
prividnoj protivurenosti s tezom. Dakle, onaj koga je on napao negira konsekvencu
njegovog zakljuka, tj. zakljuak o istini njegovog tvrenja na osnovu pogrenosti
4. trik
Kada elimo da izvuemo neki zakljuak, ne smemo dozvoliti da ga neko predvidi,
ve se neprimetno prihvataju premise pojedinano i rasute u razgovoru, inae e
protivnik pokuati svakojake lukavosti. Ili, kada nije sigurao da e ih protivnik
prihvatiti, treba izloiti premise tih premisa. Dati prosilogizme. Dozvoliti da se
prihvate premise vie takvih prosilogizama ratrkane bez reda, dakle, prikriti svoju
igru dok se ne prihvati sve to je potrebno. Izvesti stvar izdaleka. Ta pravila daje
Aristotel, Topika, knj. VIII, pog. 1.
Ne potrebuje nikakav primer.
5. trik
Za dokazivanje naeg tvrenja mogu se upotrebiti lana prethodna tvrenja,
ukoliko, naime, protivnik ne bi priznao ona koja su istinita, zato to ili ne uvia
njihovu istinitost, ili zato to vidi da bi teza odmah mogla odatle da sledi. Onda treba
uzeti tvrenja koja su po sebi pogrena, ali ad hominem istinita, i argumentovati iz
protivnikovog naina miljenja ex concessis. Jer, istinito moe da sledi i iz pogrenih
premisa, kao to pogreno nikada ne moe iz istinitih. Upravo zato se pogrena
protivnikova tvrenja mogu opovrgavati drugim pogrenim tvrenjima, koje, pak, on
smatra istinitim. Jer, posla imamo s njim, pa se mora koristiti njegov nain miljenja.
Na primer, ako je pristalica neke sekte koju mi ne odobravamo, moemo protiv njega
da upotrebimo stavove te sekte kao principia; Aristotel, Topika, knj. VIII, pog. 9.
6. trik
Izvedemo prikriven petitio principii, pri emu se ono to bi se tvrdilo postulira ili
1) pod drugaijim nazivom, npr. umesto "ast" "dobar glas", umesto "devianstvo"
"vrlina" itd, a i zamenjivim pojmovima: "crvenokrvne ivotinje" umesto
"kimenjaci"; ili 2) ono to je pojedinano sporno, ali se uopteno moe prihvatiti,
npr. nesigumost medicine tvrdi da postoji nesigumost svakog ljudskog znanja; 3) kada
vice versa proizlaze dva, od kojih prvo treba dokazati, postulira se ono drugo; 4) kada
treba dokazati opte, a dozvoli se prihvatanje svake pojedinosti (obratno od br. 2)
(Aristotel, Topika, knj. VIII, pog. 11)
O uvebavanju dijalektike dobra pravila sadri poglavlje Aristotelove Topike.
7. trik
Ako se prepirka vodi neto stroe i formalnije, a elimo da se to jasnije
sporazumevamo, onaj koji je izloio tvrenje i koji treba da ga dokae ponaa se
prema svome protivniku upitno, da bi iz njegovih sopstvenih prihvatanja zakljuio o
istinitosti tvrenja. Ta erotematska metoda je naroito bila upranjavana u antici
(zovu je i sokratska). Na nju se odnosi ovaj i nekoliko sledeih trikova (svi slobodno
obraeni po Arisototelu Liber de lenchis sophisticis, pog. 15).
Pitati odjedared mnogo i nairoko, da bismo prikrili ono to elimo da bude
potvreno. A onda svoju argumentaciju brzo razviti iz potvrenog. Jer, oni na
miljenju spori ne mogu tano da prate i predviaju eventualne greke ili praznine u
dokazivanju.
8. trik
Iznervirati protivnika da pobesni. Jer, u besu nije u stanju da pravilno rasuuje i
uvidi svoju prednost. Do besa ga dovodimo tako to mu otvoreno nanosimo nepravdu,
ikaniramo ga i uopte se nepristojno odnosimo prema njemu.
9. trik
Pitanja ne postavljati po redosledu koji zahteva zakljuak koji treba odatle da se
izvue, ve mimo redosleda. Onda protivnik ne zna ta hoemo i ne moe da planira.
A mogu i njegovi odgovori da se upotrebe za razliite zakljuke, ak i za
kontradiktorne, u zavisnosti od toga kako ispadnu. To je srodno triku br. 4, kada svoj
postupak valja maskirati.
10. trik
Kada primetimo da protivnik namerno negira pitanja ije bi prihvatanje bilo od
koristi za nae tvrenje, moramo da pitamo za suprotno od naeg tvrenja, kao da
elimo da to potvrdi, ili da mu bar ponudimo da bira i jedno i drugo, da ne bi primetio
koje od tvrenja elimo da bude prihvaeno.
11. trik
Izvedemo li indukciju i on prihvati pojedinane sluajeve pomou kojih je
izloena, ne moramo da ga pitamo da li priznaje i optu istinu koja proizlazi iz tih
sluajeva, ve ih potom uvedemo kao dogovorene i prihvaene, jer e u meuvremenu
i on samo pomisliti da ih je prihvatio, a i sluaocima e se to isto uiniti, jer e se setiti
onih mnogih pitanja u pojedinanim sluajevima, koji su, ipak, morali da dovedu do
cilja.
12. trik
Vodi li se razgovor o nekom optem pojmu koji nema sopstveni naziv, ve se
mora prenosno oznaiti parabolom, moramo odmah uzeti takvu parabolu koja je
povoljna po nae tvrenje. Tako su, na primer, u paniji nazivi kojima su oznaene
dve politike partije, serviles i liberates, svakako odabrani od strane ovih drugih.
Naziv protestanti odabrali su oni sami, kao i naziv evanelisti. Naziv jeretik, pak,
potie od katolika.
Imena stvari imaju veu ulogu od stvarne. Na primer, ako je protivnik predloio
promenu, to treba nazvati "novinom" jer je ta re omraena. Obratno, ako smo mi
13. trik
Da bismo uinili da protivnik prihvati tvrenje, moramo dati uz to i suprotno
tvrenje, da bi mogao da bira, a suprotno tvrenje dati veoma upeatljivo, da bi on, da
ne ispadne paradoksalan, prihvatio nae tvrenje, koje naspram toga izgleda sasvim
prihvatljivo. Na primer, on treba da prihvati da se mora raditi sve to otac kae, pa
zato pitamo: "Treba li u svim stvarima sluati ili ne sluati roditelje?" Ili, ako je o
neemu reeno da je "esto", pitamo da li se pod "esto" podrazumeva malo ili mnogo
sluajeva, on e rei "mnogo". To je kao kada se pored sivog stavi crno, pa se moe
zvati belo, a stavimo li ga pored belog, moe se zvati crno.
14. trik
Najdrskija smicalica je kada posle nekoliko pitanja na koje je odgovorio, a da pri
tom odgovori nisu ispali u korist zakljuka koji mi prieljkujemo, izloimo zakljuak
koji smo eleli izvesti iz njegovih odgovora, a koji iz njih uopte ne sledi, no ipak
izloimo ga kao dokazan i trijumfujui prekinemo dijalog. Ako je protivnik zbunjiv ili
glup, a mi smo dosta bezobrazni i imamo snaan glas, to moe lepo da zvui. Spada u
fallacia non causae ut causae (obmanjivanje prihvatanjem ne-razloga kao razloga).
15. trik
Ako smo izloili paradoksalno tvrenje u iju dokazanost nismo sigurni,
ponudimo protivniku ma koje istinito, ali ipak ne u potpunosti istinito tvrenje na
prihvatanje ili odbacivanje, kao da odatle elimo da izvuemo dokaz. Ako ga odbaci
iz sumnje, dovodimo ga ad apsurdum i trijumfujemo. Ako ga, pak, prihvati - onda
smo, ipak, rekli neto razumno i moramo nastaviti. Ili, dodamo sada prethodni trik i
tvrdimo da je na taj nain na paradoks dokazan. Uz ovo ide najvea drskost, ali to se
u ivotu dogada i postoje ljudi koji sve to rade instiktivno.
16. trik
17. trik
Kada nas protivnik pritiska nekim protivargumentom, esto se moemo spasti
finom razlikom, na koju, naravno, nismo prvo mislili, ako stvar ima neko dvostruko
znaenje ili dvostruki ishod.
18. trik
Primetimo li da se protivnik dokopao nekog argumenta kojim e nas pobijati, ne
smemo da dopustimo da dotle dode, da to izvede do kraja, ve na vreme prekinemo
prepirku, preemo na drugu temu ili skrenemo panju i ukaemo na druga tvrenja.
Ukratko, izvedemo mutatio controversiae.
19. trik
Ako protivnik izriito zahteva da kaemo neto protiv odreene take njegovog
tvrenja, a mi nemamo nita pogodno, moramo to vie da pomerimo stvar ka optem
i onda govorimo protiv toga. Potrebno je da kaemo zato ne treba verovati odreenoj
fizikoj hipotezi, jer tako govorimo o varljivosti ljudskog znanja i objanjavamo je na
razliite naine.
20. trik
Kada smo protivnika ispitali o predtvrenjima, a on ih priznao, moramo sami da
izvuemo zakljuak ne pitajui dalje. ak i ako predtvrenju ovo ili ono nedostaje,
ipak ga smatramo gotovim, izvodimo zakljuak, to je primena fallacia non causae ut
causae.
21. trik
Jedan samo prividan ili sofistiki protivnikov argument koji smo prozreli,
moemo zapravo da pobijemo ralanjivanjem njegove zapletenosti i prividnosti, ali
je bolje uzvratiti istim takvim prividnim i sofistikim protivargumentom i na taj nain
ga pobiti. Jer, ne radi se o istini ve o pobedi. Ako se on poslui, na primer,
argumentom ad hominem, dovoljno je da ga ublaimo protivargumentom ad hominem
22. trik
Zahteva li protivnik da priznamo neto iz ega bi onda neposredno sledio problem
prepirke, odbijamo to i oznaavamo kao petitio principii, jer e i on i sluaoci lako
poistovetiti neko tvrenje koje je u vezi s problemom, a na taj nain mu oduzimamo
njegov najbolji argument.
23. trik
Protivurenost i prepirka izazivaju i dovode do preterivanja u tvrenju. Moemo
da ljutimo protivnika protivurenostima, da jedno po sebi i u odreenim okvirima
istinito tvrenje uzdiemo iznad istine. I kada smo to preterivanje pobili, izgleda da
smo pobili i njegovo prvobitno tvrenje. Ali, zato i sami morarno da se uvamo da
nas on protivurenostima ne zavede na proirivanje naseg tvrenja. A esto e i sam
protivnik pokuavati da nae tvrenje proiri. Tada ga odmah moramo prekinuti i
vratiti na granicu naeg tvrenja: "to sam rekao i nita vie".
24. trik
Umee povlaenja konsekvenci. Iznude se iz protivnikovog tvrenja, neistinitim
zakljucima i obrtanjem pojmova, stavovi koji se u njemu ne nalaze, niti predstavljaju
protivnikovo miljenje, tavie, apsurdni su i opasni. Poto sad izgleda kao da iz
njegovog stava slede stavovi koji su sami sebi ili priznatim istinama protivureni,
onda to vai za indirektno pobijanje, apagoge; i opet je to jedna od primena fallacia
non causae ut causae.
25. trik
Odnosi se na apagoge putem instance, exemplum in contrarium. Inducito,
, potrebuje veliki broj sluajeva da bi mogao da izloi svoje tvrenje. Samo
jedan jedini sluaj kojem izloeni stav ne odgovara treba da se izloi i on
pada. Jedan takav sluaj zove se instanca, , exemplum in contrarium,
instantia. Na primer, tvrenje: "Svi preivari imaju rogove" pobija se jednom jedinom
instancom - kamila.
Instanca je sluaj primenjivanja opte istine, neeg to se moe podvesti pod njen
centralni pojam, ali od ega da - ta istina ne zavisi i zato se moe u potpunosti pobiti.
Ali, pri tom moe da dode do obmana. Dakle, moramo da obratimo panju u
instancania koje protivnik upotrebljava na sledee: 1) Da li je primer stvarno istinit.
Ima problema ije je jedino istinito reenje da sluaj nije istinit. Na primer, mnoga
uda, prie o duhovima itd. 2) Da li stvarno potpada pod pojam izloene istine. To se
esto moe reiti prividno i otrim odvajanjem. 3) Da li je stvarno kontradiktorna
izloenoj istini. I to je esto samo prividno.
26. trik
Sjajnu smicalicu predstavlja retorsio argumenti kada se argument koji protivnik
hoe da upotrebi za sebe moe bolje primeniti protiv njega. Na primer on kae: "To je
dete, zato se mora blae postupati s njim". Retorsio: "Upravo zato to je dete, moramo
ga strogo vaspitavati da mu se rave navike ne bi ustalile."
27. trik
Kada se pri pomenu nekog argumenta protivnik neoekivano naljuti, na tom
argumentu valja estoko insistirati, ne samo zato to je dobro da bude besan, nego
zato to se treba nadati da smo dirnuli u slabu stranu njegovog tvrenja i da se na tom
mestu moe naneti vise tete nego to smo to oekivali.
28. trik
Uglavnom je za primenu tamo gde se obrazovani spore pred neobrazovanim
sluaocima. Ako nemamo nikakav argument ad rem, pa ak nijedan ad hominem,
imamo ad auditores, tj. nevaeu upadicu, iju nevanost vidi samo strunjak, a to je
protivnik, ali ne i sluaoci. U njihovim oima protivnika pobijamo utoliko pre ukoliko
upadica karikira njegovo tvrenje. Ljudi su odmah spremni na smeh, a oni koji se
smeju na naoj su strani. Da bi dokazao nevanost upadice, protivnik bi morao da
zapodene dugaku raspravu i da se pozove na naune principe i druge injenice. Za to
ne bi naiao na strpljenje slualaca.
Primer. Protivnik kae: "Pri stvaranju prvobitnih planina, masa se sastojala od
mase od koje je granit, a sve ostale prvobitne planine kristalisale su se iz tenog stanja
zagrevanjem, dakle, topljenjem. Toplota je morala da iznosi oko 200R. Masa se
kristalisala pod morskom povrinom kojom je bila pokrivena" Mi upotrebimo
argument ad auditores: da pri pomenutoj temperaturi, tavie, dugo pre toga, pri 80,
more je odavno isparilo i lebdelo u vazduhu u vidu pare. Sluaoci se smeju. Da bi
protivnik to pobio, trebalo bi da pokae da taka kljuanja ne zavisi samo od stepena
toplote, nego isto tako i od atmosferskog pritiska, a ovaj je, im polovina vodene mase
mora pone da lebdi u vidu pare, do te mere povien da do kljuanja ne dolazi ni pri
200R. Ali, on ne stie to da kae, jer laicima u pitanjima fizike nepotrebna je
rasprava.
29. trik
Primetimo li da nas protivnik pobija, preduzimamo diverziju, tj. odjedanput
ponemo da govorimo o neem sasvim drugom, kao da je to deo predmeta o kojem je
re i argument protiv protivnika. To se odvija s izvesnom skromnou, ako se
diverzija, ipak, na neki nain odnosi na thema quaestionis. Drsko je ako se odnosi
samo na protivnikovu linost i nema nikakve veze s predmetom prepirke.
Na primer, ja sam se pozitivno izrazio o tome to u Kini nema plemstva po
roenju i to se poloaj dodeljuje na osnovu ispita. Moj protivnik je tvrdio da uenost
daje isto tako malo kvalifikacija za poloaj kao i roenje (do ega je on drzao). Sada
je, po njega, krenulo nagore. Odmah je upotrebio diverziju da se u Kini svi stalei
kanjavaju bastonadom (kazna batinanja ili ibanja tabana - Prim. prev.), to je doveo
u vezu s obilatim pijenjem aja i jedno i drugo zamerio Kinezima. Ko na sve odmah
reaguje, dao bi se time smesti i ispustiti iz ruku ve zadobijenu pobedu.
Drska je diverzija kada se u potpunosti ne odnosi na stvari quaestionis i poinje
sa: "Da, tako ste i nedavno tvrdili itd." Jer, ona tu spada donekle u "intimizovanje", o
emu e biti rei u poslednjem triku. Ona je, strogo uzev, meustupanj izmeu
argumentum ad personam, to tom prilikom treba objasniti, i argumentum ad
hominem.
U kojoj meri je taj trik uroen, pokazuju sve prepirke meu obinim ljudima Ako
jedan upuuje drugom line zamerke, ovaj ne odgovara njihovim pobijanjem ve
linim zamerkama koje upuuje onom prvom, a one koje su mu upuene ne pominje,
dakle, istovremeno ih i priznaje. On postupa kao Scipio, koji Kartaginjane nije napao
u Italiji nego u Africi. U ratu takva diverzija, u odreenoj prilici, moda vredi. U
prepirci nije od koristi, jer primIjene zamerke ostaju po strani, a slualac sazna sve
najgore o obojici protivnika. U prepirci je u upotrebi zbog faute de mieux (u
nedostatku boljeg).
30. trik
Argumentum ad verecundiam (argument koji se odnosi na strahopotovanje).
Umesto injenica potrebni su autoriteti po meri protivnikovog znanja. Unusquisque
mavult credere quam judicare (svako vie voli da veruje nego da prosuuje), kae
Seneka. Dakle, lako je kada je uz nas autoritet koga protivnik respektuje. Ali, za njega
e postojati utoliko vie vaeih autoriteta, ukoliko su njegova znanja i sposobnosti
manji. Ako su oni prvog ranga, postojae najverovatnije nekoliko autoriteta, ili skoro
nijedan. Sigurno e priznati strunjake neke njemu malo poznate ili skoro nepoznate
nauke, umetnosti ili zanata, ali i njih s nevericom. Nasuprot tome, obini ljudi duboko
potuju strunjake svake vrste. One ne znaju da onaj ko se profesionalizovao za neto
ne voli predmet svoga rada, nego dobit koja odatle proizlazi; niti da onaj ko predaje
neki predmet retko kad taj predmet dobro zna, jer onome ko ga temeljito studira
najee nedostaje vreme za uenje drugih. Ima veoma mnogo autoriteta koji
izazivaju respekt prostog sveta. Ako ne moemo da se setimo nekog pogodnog
autoriteta, treba rei neki koji je prividno pogodan, navesti neto to je neko drugi u
nekom drugaijem smislu ili okolnostima naveo. Autoriteti koje protivnik ne razume,
najee najbolje deluju. Neobrazovani imaju respekta prema grkim i latinskim
citatima. Mogu se autoriteti, ako zatreba, ne samo preokrenuti, nego i skoro
falsifikovati ili, tavie, izmisliti. Najee protivnik nema tu knjigu pri ruci, a ne zna
ni da je upotrebi. Najbolji primer za ovo dao je Francuz Kire [Cure], da ne bi morao,
kao ostali graani, da kaldrmie deo ulice pred svojom kuom, citirajui izreku iz
Biblije: "Paveant illi, ego non pavebo" (neka drugi i drhte, ja neu drhtati - to su sluaoci kojima latinski nije poznat protumaili francuskom reju bliskom po zvunosti
paver - kaldrmisati). To je delovalo ubedljivo na upravnika optine. Kao autoriteti se
mogu uzeti i opte predrasude. Jer, veina misli, kao i Aristotel, "
" (ono to je za mnoge tano, to, kaemo, jeste). Elem, nema te
apsurdne misli koju ljudi nee olako prihvatiti, im nam poe za rukom da ih ubedimo
da je ona opteprihvaena. Primer deluje na njihovo miljenje isto kao na njihovo
delanje. Oni su ovce koje idu za ovnom predvodnikom, ma kuda ih on vodio. Lake
im je da umru, nego da misle. Veoma je udno da im opteprihvaeno miljenje tako
mnogo znai, poto na sebi samima mogu da vide kako se bez prosuivanja i bez
dejstva ikakvog primera prihvataju miljenja. Ali, oni to ne vide jer im nedostaje bilo
kakvo poznavanje samih sebe. Samo se odabrani slau s Platonom: "
" (mnogi imaju mnoga miljenja), tj. prost svet ima dosta gluposti u glavi,
i kada bismo o tome vodili rauna, imali bismo pune ruke posla.
Opeprihvaenost nekog miljenja nije, ozbiljno uzev, nikakav dokaz, pa ak ni
dokaz o verovatnoi njegove ispravnosti. Oni koji to tvrde moraju da pretpostave: 1)
da vremenska udaljenost oduzima opteprihvaenosti njenu dokaznu mo, jer bi inae
svi morali da se sete svojih starih zabluda, koje su izvesno vreme vaile kao istinite,
npr. Ptolomejev sistem ili uspostavljanje katolicizma u svim protestantskim
zemljama; 2) da isto dejstvo ima prostorna udaljenost, inae bi opteprihvaeno
miljenje dovelo u neprijatnu situaciju poslenike budizma, hrianstva i islama.
Ono to se zove opteprihvaeno miljenje, otvoreno uzev, miljenje je dve ili tri
osobe, i u to bismo se uverili kada bismo mogli da prisustvujemo nainu nastajanja
jednog opteprihvaenog miljenja. Konstatovali bismo, tada, da se radi o dve do tri
osobe koje su ga prve smislile ili izloile, tvrdile da je ono istinito, i kojima se
dobronamerno poverovalo da su ga temeljito proverile. Zavedeno predrasudom o
njihovoj priznatoj strunosti, prvo ga je prihvatilo nekoliko drugih osoba. Njima su,
opet, poverovali mnogi drugi, kojima je tromost miljenja nalagala da odmah
poveruju, a ne da mukotrpno proveravaju. Tako je iz dana u dan rastao broj takvih, na
miljenju tromih i lakovernih pristalica. Jer, kada je opteprihvaeno miIjenje
zadobilo dobar deo glasova, njegove pristalice su objanjavale da je to postignuto time
to njegove injenice odgovaraju pravom stanju stvari. Oni preostali sada su bili
primorani da dopuste da vai ono to je optevaee, da im ne bi prikaili da su
neposluni, jer se bune protiv opteprihvaenog miljenja, i da su sveznalice koje ele
da budu pametnije od ostalog sveta. Sada je prihvatanje postalo obaveza. Manjina
sposobna da rasuuje od sada mora da uti, a oni kojima je doputeno da govore
potpuno su nesposobni da oforme sopstveno miljenje i sopstveni sud. Oni su puki
odjek tueg miljenja, ali su utoliko eci i netrpeljiviji branioci tog miljenja. Jer,
kod onog ko drugaije misli, oni ne mrze toliko tue miljenje za koje se onaj
opredelio, nego smelost da sam prosuuje, to sami nikad ne pokuavaju i ega su
preutno svesni. Ukratko, samo mali broj ume da misli, ali svako eli da ima
miljenje. ta im onda drugo preostaje nego da, umesto da ga sami oforme, uzmu ve
oformljeno od drugih.
Poto stvari tako stoje, ta jo vredi glas stotine miliona ljudi? Skoro isto onoliko
kao i jedan istorijski podatak koji se nalazi u delima stotine istoriografa, poto su svi
prepisivali jedan od drugog, pa se naposletku sve svodi na miljenje jednog jedinog.
"Dico ego, tu dicis, sed denique dixit et ille.
Dictaque post toties, nil nisi dicta vides."
(Ja sam to rekao, ti si to rekao, a onda i onaj kae.
Poto se to tako esto reklo, ostaje jo samo da se vidi reeno.)
U svakom sluaju, u prepirci s obinim ljudima moemo se posluiti
opteprihvaenim miljenjem kao autoritetom.
I uopte se moe videti, kada se dva obina oveka prepiru, da je autoritet oruje
koje su zajedno odabrali. Time udaraju jedan na drugog. Ako pametan ovek ima
posla s nekim takvim, najpreporuljivije je da se i on poslui tim orujem i da ga
odabere prema stepenu neznanja svoga protivnika. Jer, protiv oruja injenica ovaj je
ex hypothesi oelieni Zigfrid (Junak nemakog nacionalnog epa "Pesma o
31. trik
Ako ne znamo kako da odgovorimo na injenice koje je protivnik izneo,
izjaviemo u finom ironinom tonu da smo nekompetentni: "Ono to vi govorite
prevazilazi moje male intelektualne moi. To moe da bude i tano, ali ja to nisam u
stanju da razumem, i odustajem od svakog komentarisanja." Na taj nain insinuiramo
kod slualaca, kod kojih uivamo ugled da je re o besmislici. Tako su posle pojave
"Kritike istog uma", ili tavie na poetku, kada je to delo poelo da izaziva veliko
interesovanje, mnogi profesori stare eklektike kole govorili: "Mi to ne razumemo" i
mislili su da su na taj nain pobili Kanta. Kada su im neke pristalice nove kole, ipak,
pokazale da su u pravu i da to stvarno ne razumeju, veoma su se naljutili.
Ovaj trik moe da se upotrebi samo onda kad smo sigurni da kod slualaca
uivamo znatno vei ugled nego protivnik. Na primer, profesor protiv studenata.
Zapravo, ovo spada u preanji trik i predstavlja potvrdivanje sopstvenog autoriteta
umesto injenica, na veoma maliciozan nain. Protiv-smicalica glasi: "Dozvolite,
budui da posedujete tako veliku mo rasuivanja, mora vam biti lako da to razumete,
u protivnom je krivo moje lose objanjenje", i sada protivniku stvar tako nabiti na nos
da nolens volens mora da je razume i da mu postane jasno da je malopre stvarno nije
razumeo. Tako smo uzvratili. On je hteo da nam insinuira "besmislenost", mi smo
dokazali "nerazumevanje". Oboje uz finu utivost.
32. trik
Protivnikovo tvrenje upereno protiv nas inoemo da pobijemo kratkim
postupkom, ili bar da ga uinimo sumnjivim dovodei ga pod neku omraenu
kategoriju, ako samo ima neku slinost ili je na ma koji nain s tim u vezi. Npr: "To je
manihejizam; to je arijanizam; to je pelagijanizam; to je idealizam; to je spinozizam,
to je panteizam; to je braunijanizam; to je naturalizam; to je racionalizam; to je
spiritualizam; to je misticizam itd." Pri tom pretpostavljamo dve stvari: 1) da je jedno
tvrenje stvarno istovremeno ili da je bar sadrano u toj kategoriji, pa zato
uzviknemo: A. to ve znamo; i 2) da je ta kategorija ve u potpunosti pobijena i da ne
sadri nijednu istinitu re.
33. trik
"To moe da bude tano u teoriji, u praksi je to pogreno." Tim sofizmom
prihvataju se injenice a poriu posledice. Suprotno pravilu a ratione ad rationtum
valet consequentia (zakljuak je neminovan od injenice ka posledici). Pomenuto
34. trik
Ako protivnik na neko pitanje ili argument ne da nikakav odgovor, ili se ne
izjasni, ve protivpitanjem ili indirektnim odgovorom, ili navoenjem neeg to s
predmetom razgovora nema veze, eli da se izvue i pree na neku drugu temu, to je
pouzdan znak da smo (a da to do tada nismo znali) dirnuli u slabu taku. To je
relativno zatakivanje s njegove strane. Na pomenutoj stvari treba insistirati i ne dati
protivniku da skrene razgovor, ak i kada ne znamo u emu je slabost koju smo
pogodili.
35. trik
Ovaj trik je do te mere praktian da sve ostale ini izlinim. Umesto
dejstvovanjem injenica na intelekt, valja dejstvovati motivima na volju, a protivnik,
kao i sluaoci, ako imaju iste interese kao i volja, odmah su pridobijeni za na stav, pa
bio pozajmljen i od ludaka, jer najee vie vredi gram volje nego tona uvida i
ubedenja. Naravno, to moe da uspe samo pod odredenim okolnostima. Ukoliko
moemo protivniku da predoimo da bi njegov iskaz, ako se prihvati, vidno tetio
njegovom interesu, on e ga brzo napustiti kao usijano gvoe koje je pre toga
nesmotreno uzeo u ruku. Na primer, neki svetenik brani jednu filozofsku dogmu.
Stavimo mu do znanja da je ona neposredno u suprotnosti sa osnovnom dogmom
njegove crkve, i on e je napustiti.
Veleposednik zagovara prednosti mainstva u Engleskoj, u kojoj parna maina
obavlja posao umesto velikog broja ljudi. Stavimo mu do znanja da e uskoro parne
maine da vuku kola, pa e cena konja u njegovim mnogobrojnim konjunicama
morati da padne - i valja pogledati efekat. U ovakvim sluajevima svako, po pravilu,
uvida: "quam temere in nosmet legem sancimus iniquam" (kako lako donesemo zakon
koji je protiv nas).
Isti je sluaj kada sluaoci, zajedno s nama, pripadaju jednoj sekti, esnafu, zanatu,
klubu itd, ali ne i protivnik. Makar njegova teza bila jo toliko tana, pomenemo li
samo da to teti optem interesu pomenutog esnafa itd, svi sluaoci e protivnikove
argumente - makar oni bili i sjajni, a nai, pak, slabi i bedni, i da su uzeti iznebuha
-smatrati netanim i neodgovarajuim, hor e se glasno oglasiti za nas, a protivnik e
postien da ode. Sluaoci e najee, verovati da su glasali iz istog ubedenja. Jer,
ono to nam se ini od koristi, intelektu se ini kao apsurdno.
Intellectus luminis sicci non est etc. (u potpunosti: intelekt nije svetlo koje gori
bez ulja, ve se hrani strastima). Taj trik bi mogao da se oznai sa "uhvatiti drvo za
koren", uobiajen naziv mu je argumentum ab utili.
36. trik
Zaseniti, zapanjiti protivnika besmislenom bujicom rei.
"esto zamilja ovek,
kada uje samo rei,
da se pri tom, ipak, neto moe misliti."
Sad kada je preutno svestan sopstvene slabosti, kada se navikao da mnogo tota
uje to ne razume, a pri tom se ipak pravi kao da razume, moemo mu imponovati na
taj nain to emo mu natrabunjati, ozbiljnog izraza lica, besmilice koje zvue ueno i
dubokosmisleno, tako da ga proe volja za sluanjem, gledanjem i miljenjem, i to
uzeti kao nepobitan dokaz njegove sopstvene teze. Kao to je poznato, u novije vreme
je nekoliko filozofa primenilo ovaj trik sa najsjajnijim uspehom kod nemake publike.
Poto su exempla odiosa, uzeemo primer iz Goldsmitovog Vejkfildskog vikara:
"U redu, Frenk!", uzviknu veleposednik, "makar se uguio poto popijem ovu
au, ako jedna lepa devojka ne vredi koliko svi svetenici na ovom svetu! ta su
njihovih deset posto poreza i njihovi merifetluci drugo do prevara, prava avolska
la? I ja to mogu da dokaem." "Bilo bi mi drago kada biste vi to bili u stanju",
uzviknu moj sin Mozis, "i ini mi se da u biti u stanju", nastavi on, "da vas osporim."
"Sjajno, moj gospodine", uzviknu veleposednik, koji ga je, bez daljeg, zafrkavao i
mahnuo rukom ostalima, pripremajui nas na alu, "ako vam je stalo do trezvenog
razmatranja tog problema, spreman sam da prihvatim taj zahtev. Ali, prvo: da li ste za
analogni i dijaloki pristup?" "Ja sam za racionalan pristup", viknu Mozis, presrean
to je naao priliku za prepirku. "Dobro", ree veleposednik, "prvo, pod jedan, nadam
se da neete porei da sve to jeste jeste. Ako to ne prihvatite, ne mogu da izlaem
dalje." "Pa, dobro", uzvrati Mozis, "mislim da to mogu da prihvatim i da odatle
izvuem najveu prednost." "I meni se to ini", odgovori drugi, "vi ete priznati da je
deo manji od celine." "I to priznajem", viknu Mozis, "to je potpuno tano i razumno."
"Nadam se", ree veleposednik, "da neete porei da su tri ugla jednog trougla ravni
dvoma pravim uglovima." "Nita ne moe biti jasnije", uzvrati onaj drugi i pogleda
svojom uobiajenom uobraenocu oko sebe. "Lepo", ree veleposednik govorei
veoma brzo, "poto su, dakle, premise utvrene, prelazim na primedbu da je
povezanost po sebi bivstvujuih egzistencija progresivna u naizmeninom
dvostrukom odnosu, da po prirodi stvari produkuje dijalogizam koji u izvesnom
smislu potvrduje da se esencija spiritualiteta odnosi na drugu predikabiliju." "Stanite,
stanite" uzviknu onaj drugi, "ja to ne prihvatam. Mislite li vi da mogu smerno da
prihvatim takva heterodoksna tvrenja?" "ta!", ree veleposednik uznemiren, "ne
elite da smerno prihvatite! Odgovorite mi na jedno veoma prosto pitanje. Mislite li
da je Aristotel u pravu kada kae da se relativi nalaze u vezi?" "Van sumnje", uzvrati
onaj drugi. "Ako je to tako", viknu veleposednik, "odgovorite mi tano na moje
postavljeno pitanje: smatrate li analitiku analizu prvog dela moga entimema
nedovoljnom secundum quoad ili quoad minus? I navedite mi njene principe, i to
smesta "To morani da odbijem", ree Mozis, "ne razumem tano ta vae objanjenje
treba da dokae. Ali ako se svede na jednostavno objanjenje, ini mi se da se za
njega moe nai odgovor." "O, moj gospodine", viknu veleposednik, "ja sam va
odani sluga, ali koliko vidim, vi elite da je to potkrepim argumentima, i povrh toga
razumom! Ne moj gospodine; tu protestvujem. Isuvie mi je teko da se sa vama
sporim." To izaziva glasan smeh na Mozisov raun, koji je kao jedini nesrean sedeo
u drutvu zadovoljnih. Nije prozborio ni rei za sve vreme daljeg razgovora (iz VII
poglavlja).
37. trik
(Ovaj trik bi trebalo da bude jedan od prvih). ak i kada je protivnik u pravu, a
pritom je, sreom, odabrao lo primer, lako e nam poi za rukom da taj dokaz
pobijemo, a onda to izlaemo kao da smo pobili itav predmet prepirke. U osnovi se
sve svodi na to da argumentum ad hominem izlaemo ad rem. Ako se u datim
okolnostima protivnik ne seti tanijeg dokaza, pobedili smo. Na primer, kada neko o
postojanju Boga izloi ontoloki dokaz koji se lako da pobiti. To je nain na koji loi
advokati gube dobre predmete. ele da ih obrazloe nekim zakonom koji ne
odgovara, a onog koji bi odgovarao ne mogu da se sete.
poslednji trik
Kada primetimo da je protivnik nadmoan i da neemo biti u pravu, treba prei na
nivo linog, vreati, biti grub. Intimizovanje se sastoji u tome da se sa predmeta spora
(jer smo tu ve izgubili) pree na onog sa kojirn se prepiremo i da se nekako napadne
njegova linost. Mogli bismo to nazvati argumentum ad personam, za razliku od
argumentum ad hominem. Ovo zavisi od isto objektivnog predmeta, da bismo se
pridravali onog to je protivnik o tome rekao ili priznao. Pri prelazu na linost
potpuno se naputa predmet, a napad usmerava na protivnikovu linost. Postajemo,
dakle, zajedljivi, zlobni, uvredljivi, grubi. To je, umesto poziva snagama duha, poziv
snagama tela ili ivotinjskom u oveku. To pravilo je veoma omiljeno, pa se zato
esto primenjuje. Postavlja se sada pitanje koje protiv-pravilo ovde vai za onu drugu
stranu. Jer ako i on to isto upotrebi, doi e do tue, dvoboja, ili do tube zbog uvrede
asti.
Veoma bismo se prevarili ako bismo pomislili da je dovoljno da ne preemo na
linost. Jer, na taj nain to emo nekom potpuno mirno staviti do znanja da nije u
pravu i da, dakle, pogreno sudi i misli, to je sluaj u svakoj dijalektikoj pobedi,
ogoriemo ga vise nego grubim, uvredljivim izrazom. Zato? Jer, kao to kae Hobs:
"Omnis animi voluptas, amnisque alacritas in eo sita est, quod quis habeat,
quibuscum conferens se, possit magnifice sentire de seipso" (sva radost srca i veselost
poivaju na injenici da ima ljudi u odnosu na koje moemo visoko da mislimo o
sebi.)
oveku nije stalo ni do ega vie nego do tatine i nijedna rana ne boli jae nego
kada se dirne u nju. (Otuda izreke poput: "Vie vredi ast nego ivot", itd.)
Zadovoljenje asti nastaje uglavnom iz poreenja svoje linosti s tuom u svakom
pogledu, ali uglavnom u odnosu na duhovne snage. To se dogaa effective i veoma
naglaeno u prepirkama. Otuda ogorenost poraenog a da mu nije uinjena nepravda,
i otuda njegovo posezanje za poslednjim sredstvom, poslednjim trikom, koji ne
moemo da izbegnemo pukom ljubaznou. Od velike pomoi moe ovde da bude
hladnokrvnost, ako, naime, im protivnik pree na polje linog mirno uzvratimo da o
tome nije re i odmah vratimo razgovor na stvar i nastavimo da dokazujemo da nije u
pravu, ne obraajui panju na njegovu uvredu kao to Temistokle veli Evribijadu:
" " (udri me, ali uj me). Ali, to nije dato svakom.
Zato je jedina sigurna protivmera ona koju je ve Aristotel dao u poslednjem delu
Topike. Ne prepirati se bilo s kim, ve s onima koje poznajemo i za koje znamo da
imaju dovoljno pameti da ne bi rekli neto apsurdno to bi nas postidelo; da bi
raspravljali sa injenicama a ne argumentima koji poivaju na moi i da bi uli
razloge i njih razmatrali: i, konano, da cene istinu, rado uju dobre razloge i iz usta
protivnikovih i imaju dovoljno strpljenja da podnesu to to nisu u pravu kada se istina
nae na drugoj strani. Odatle sledi da od stotinu jedva ima jedan koji je vredan da se s
njim raspravlja. Ostale ostavimo da priaju ta hoe, jer desipere est juris gentium
(ovekovo je pravo da bude nerazuman); valja imati na umu i ono to veli Volter: "La
paix vaut encore mieux que la verite" (mir vie vredi od istine); a jedna arapska izreka
kae: "Na drvetu utanja visi mir, njegov plod."
Prepirka je kao trljanje glavom o glavu, esto od obostrane koristi, radi
ispravljanja sopstvenih stavova i stvaranja novih pogleda. Ali, oba uesnika u prepirci
moraju biti jednaka po obrazovanju i intelektu. Nedostaje li jednom ono prvo, nee
razumeti sve, nee biti an niveau. Nedostaje li ono drugo, ogorenje izazvano time
zavee ga da se slui neistim sredstvima, smicalicama ili grubou.
DODATAK
pomono sredstvo da se unapred u datoj stvari bude u pravu. Ali to samo je pri
ljudskom nainu miljenja nedovoljno, a, drugo, pri slabosti njegovog uma ni u kom
sluaju potrebno. Uz to idu jo neki trikovi, upravo zato to se od objektivnog biti u
pravu mogu upotrebiti iako nismo objektivno u pravu, a kada je to sluaj, nikad se
tano ne zna.
Moja je namera da dijalektiku preciznije odelim od logike nego to je to uinio
Aristotel, i da logici ostavim objektivnu istinu jer je formalna, a da dijalektiku
ograniim na to da se uvek bude u pravu. Pri tom ne odvajam od nje sofistiku i
eristiku, kao to je to uinio Aristotel, poto ta razlika poiva na objektivnoj
materijalnoj istini o kojoj ne moemo unapred da budemo naisto, ve moramo da se
pitamo kao Pontije Pilat: "Sta je istina?", jer veritas ist in puteo
(istina se nalazi u dubini), izreka je Demokritova. Diogen Laertije IX, 72. Lako je
reeno da ne treba ni na emu drugom insistirati nego na obelodanjivanju istine. Ali
jo se tano ne zna gde je. Bivamo zavedeni protivnikovim i naim sopstvenim
argumentima. Uostalom, reintellecta, in verbis simus faciles (ako je stvar pravilno
shvaena, lako emo s reima). Poto postoji obiaj da se naziv "dijalektika" u
potpunosti izjednai sa "logika", nau disciplinu emo da nazovemo dialectica
eristica, erislieka dijalektika.
Napomena uz str. 8
("Aristotel ne odreuje svrhu dijalektike tako precizno kao ja.")
Aristotel je u Topici sopstvenim naunikim duhom izuzetno metodino i
sistematino izloio dijalektiku, i to je vredno divljenja, iako svrha koja je ovde
praktine prirode nije bogzna kako ostvarena. Poto je u Analitici analizovao
pojmove, sudove i zakljuke po istoj formi, prelazi sada na sadraj, gde zapravo ima
posla samo s pojmovima, jer se u njima nalazi sadraj. Stavovi i zakljuci su isto za
sebe puka forma. Pojmovi su njihov sadraj. Njegov postupak je sledei: svaka
prepirka ima tezu ili problem (oni se razlikuju samo po formi), a i iskaze koji treba da
poslue njihovom reenju. Pri tom se uvek radi o meusobnom odnosu pojmova. Prvo
postoje etiri takva odnosa. Od jednog pojma se zahteva: ili 1) njegova definicija, ili
2) njegov rod ili 3) njegovo specifino, bitno svojstvo, proprium, ili 4) njegov
accidens, tj. ma koje svojstvo, svejedno da li specifino i posebno ili ne. Ukratko,
nekakav vrednosni sud. Na jedan od tih odnosa moe se svesti problem svake
prepirke. To je osnova celokupne dijalektike. U osam knjiga Dijalektike izlae sada
sve odnose u kojima pojmovi u ona etiri odnosa meusobno mogu da budu i daje
pravila za svaki mogui odnos, kako, naime, jedan pojam treba da se odnosi prema
onom drugom u pogledu njegovog propriuma, njegovog accidensa, njegovog genusa,
njegovog definituma ili definicije. Kakve se greke pri izlaganju lako mogu poiniti i
na ta uvek pri tom treba paziti, ako i sami izlaemo jedan takav odnos
(), i ta se moe uiniti poto ga je onaj drugi izloio da ga pobijemo
(). Izlaganje svakog takvog pravila ili svakog takvog opteg odnosa tih
klasa pojmova naziva , locus, i navodi 382 takva -a. Odatle naziv Topika.
Tome dodaje jo nekoliko optih pravila o vodenju prepirke uopte, koja ni priblino
nisu iscrpljenja.
Nije materijalne prirode, ne odnosi se na odreeni predmet ili pojam, ve se
uvek tie odnosa itavih klasa pojmova, koji moe da bude zajedniki bezbrojnim
pojmovima, im se posmatraju u odnosu jedan prema drugom u etiri navedena
odnosa koji se dogaaju u svakoj prepirci. I ta etiri odnosa imaju potklase. Analiza je
ovde jo u izvesnom smislu formalna, ali ne tako isto formalna kao u logici, jer se
bavi sadrajem pojmova, ali na formalan nain, naime, ona pokazuje kako sadraj
pojma A treba da se ponaa prema pojmu B, da bi ovaj mogao da se izloi kao njegov
genus, ili njegov proprium (svojstvo), ili njegov accidens, ili njegova definicija, ili
prema njemu podreenim rubrikama, suprotno od, uzroka i dejstva,
osobine i nedostataka, itd. I oko jednog takvog odnosa treba da se vrti svaka prepirka.
Najvei broj pravila koje daje ba u vidu o tim odnosima nalaze se u prirodi
odnosa pojmova, gde je svak svestan sebe, na ijem praenju od strane protivnika i
sam insistira, ba kao i u logici, i koje je lake ispitivati u specifinom sluaju ili
primetiti njihovo zapostavljanje nego se setiti apstraktnog -a. Otuda praktian
znaaj te dijalektike nije velik. On pominje sve same stvari koje se razumeju same po
sebi i koje zdrav razum i sam zapaa. Primer: "Ako se uz neku stvar tvrdi rod, pripada
joj i jedna od karakteristika tog roda. Ako to nije sluaj, pogreno je tvrenje. Na
primer, tvrdi se da se dua kree. Onda joj mora biti svojstven odreeni nain
kretanja: let, hod, rast, smanjivanje, itd. Ako to nije sluaj, ne kree se. Dakle, gde se
ne moe dati svojstvo, tu se ne moe dati ni genus.
To je . Taj slui za izlaganje i pobijanje. On je deveti . I obratno.
Ako se ne moe dati rod, ne pristaje ni svojstvo. Na primer, neko je govorio (kae) o
nekom loe. Dokaemo li da nije uopte govorio, ne vai ni ovo drugo. Jer, gde nema
roda nema ni svojstva.
U rubrici svojstvo, proprium, 215, locus glasi: "Prvo o pobijanju: ako protivnik
navodi neto to se jedino moe ulno opaziti, to je loe navedeno. Jer sve ulno
postaje neizvesno im izae iz domena ula. Na primer, protivnik tvrdi da je svojstvo
sunca to to je najsvetlije nebesko telo koje se kree nad Zemljom. To nije tano. Jer
kada Sunce zade, ne znamo da li se kree nad Zemljom, poto je onda van domaaja
ula. Drugo, o izlaganju. Svojstvo tano navodi kada se izlae, da nije ulima
spoznato, ili ako je ulima spoznato, onda nuno postoji. Na primer, kao svojstvo
povrine navodi se da se prvo oboji. To je, dodue, ulno obeleje, ali takvo koje
oigledno stalno postoji, dakle tano." Toliko, da bih vam dao sliku o Aristotelovoj
dijalektici. ini mi se da ne ostvaruje cilj. Ja sam pokuao drugaije. Cicerova Topika
je imitacija Aristotelove po seanju. Veoma nesadrajno i jadno. Cicero ni u kom
sluaju nema jasnu predstavu o tome ta je topos i brka i trua ex ingenio (po
sopstvenom izumu) svakojake stvari i bogato ih kiti pravnim primerima. Jedan od
njegovih najgorih spisa.
Napomena uz str. 48
("Stavovi i zakljuci su isto za sebe puka forma. Pojmovi su njihov sadraj.")
Ali, pojmovi se mogu podvesti pod izvesnu klasu kao rod i svojstvo, uzrok i
dejstvo, osobina i suprotnost, imati i nemati i slino. I za te klase vae neka opta
pravila. To su loci, . Na primer locus o uzroku i posledici je: "Uzrok uzroka je
uzrok posledice." Primenjeno: "Uzrok moje sree je moje bogatstvo. Dakle, i onaj koji
mi je dao to bogatstvo je uzronik moje sree." Loci suprotnosti: 1) Iskljuuju se na
primer, pravo i krivo. 2) U istom su subjektu. Na primer, ljubav ima sedite u volji
(), ali isto tako i mrnja. Ali ako ona ima sedite u oseanju ()
ima i ljubav. Ako dua ne moe da bude bela, ne moe da bude ni crna. 3) Ako
nedostaje nii stepen, nedostaje i vii. Ako neko nije pravian, nije ni dobronameran.
Odavde vidite da su loci izvesne opte istine, koje se odnose na cele klase pojmova,
na koje, dakle, mogu da se svedu mogui pojedinani sluajevi, da bismo iz njih
izvlaili nae argumente, i da bismo se pozvali na njih kao optejasne. Ali, oni su
najee varljivi i podreeni mnogim izuzecima. Na primer ovo je locus: suprotne
stvari imaju suprotne odnose. Na primer, vrlina je lepa, a porok ruan. Prijateljstvo je
dobronamerno, neprijateljstvo zlonamerno. Ali sad: razmetanje je mana, dakle, tvrdiluk je vrlina. Lude kazuju istinu, dakle pametni lau. Ne ide. Smrt je prolaznost,
ivot nastanak. Pogreno.
Primer o varljivosti takvih toposa. Scotus Erigena u knjizi De praedestinatione,
pag. 3, eli da opovrgne jeretike koji su o Bogu pretpostavili dve predestinacije (jedna
radi zdravlja izabranih, druga radi prokletstva odbaenih), i upotrebljava za to ovaj
topos (bogzna otkuda mu): "Omnium, quae sunt inter se contraria, necesse est eorum
causas inter se esse contraria efficere ratio prohibet." (Od svega to je suprotno jedno
drugom, uzroci moraju jedan drugom biti suprotni. Jer da jedan te isti uzrok moe da
izazove razliite posledice, zabranjuje um.) Tako! - ali experientia docet (iskustvo
ui) da jedna te ista toplota stvrdnjava glinu, a omekava vosak, i stotinu slinih
stvari. A ipak, taj topos zvui prihvatljivo. On, pak, mirno izlae na osnovu tog
toposa, to nas se dalje ne tie.
itavu zbirku locisa sa njihovim pobijanjima sakupio je Baco de Verulamio pod
naslovom Colores boni et mali. Oni se ovde mogu upotrebiti kao primeri. On ih
naziva sophismata.
Kao locus moe da se uzme argument na osnovu kojega u Simpozijumu Sokrat
dokazuje Agatonu koji je pripisao ljubavi sve vrhunske vrline, lepotu, dobro itd: "Ono
to neko trai, to ne poseduje. Kada ljubav trai lepo i dobro, ona to, dakle, ne
poseduje". Ima neto to vara da postoje izvesne opteprihvaene istine, koje bi se
dale primeniti na sve i putem koje bi se svi mogui pojedinani, makar jo toliko
razliiti sluajevi, mogli da reavaju bez uputanja u njihova svojstva. (Zakon o
kompenzaciji je veoma dobar locus.) Ali to ne ide, upravo zato to su pojmovi nastali
apstrahovanjem razlika i zato poimaju najrazliitije, to se iznova pokazuje kada se
pomou pojmova pojedinane stvari najrazliitijeg porekla dovedu u vezu, a odluuje
se samo na osnovu viih pojmova. ak je prirodno da ovek u prepirci, ako je u
neprilici, potrai spas u nekom optem toposu. Loci su i lex parsimoniae naturae
(zakon o ekonminosti prirode) i natura nihil facit frustra (priroda ne ini nita bez
razloga). tavie, sve poslovice su loci sa sklonou ka praktinom.
O LOGICI I DIJALEKTICI
1.
Odnos svake opte istine prema posebnoj je kao odnos zlata prema srebru, ukoliko
se znatna koliina posebnih istina, koje iz nje slede, moe da izvue kao to se zlatnik
moe promeniti u sitan novae. Na primer, ivotni vek biljke je proces dezoksidacije,
dok je kod ivotinje to proces oksidacije; ili: gde god protie struja, nastaje odmah
magnetizam koji struju see pod pravim uglom; ili: nulla animalia vocalia, nisi quae
pulmonibus respirant; ili: tout animal fossil est un animal perdu; ili: nijedna ivotinja
koja nosi jaja nema dijafragmu; - to su sve opte istine iz kojih se mogu izvui mnoge
pojedinane, da bi se upotrebile za tumaenje raznih fenomena, ali i da bi se odmah
anticipirale. Opte istine su isto tako znaajne i u moralnom i psiholokom smislu.
Koliko zlata vredi svako opte pravilo, svaka sentenca te vrste, tavie, svaka
poslovica. Jer, to je kvintesencija hiljade procesa koji se ponavljaju svakog dana i
kroz koje se one pokazuju i ilustruju.
2.
Analitiki sud je samo jedan razvuen pojam. Sintetiki sud je, pak, spoj jednog
novog pojma od dva, koja se ve nalazi u intelektu. Ali, njihova veza onda mora da se
prikae i obrazloi. U zavisnosti od toga da li je empirijska ili a priori, zakljuak koji
odatle proistie bie sintetiki a posteriori ili a priori.
Svaki analitiki sud sadri tautologiju, a svaki sud bez ikakve tautologije je
sintetiki. Odatle proistie da se u izlaganju analitiki sudovi mogu primeniti samo
pod uslovom da onaj kome se obraamo ne poznaje u potpunosti subjekatski pojam,
ili ga se ne sea dobro kao onaj koji govori. Drugo, sintetiko u geometrijskim
postulatima moe se dokazati na taj nain to oni ne sadre nikakvu tautologiju. U
aritmetikim postulatima to nije tako oigledno, ali je ipak sluaj. Jer, na primer, da
brojanje od 1 do 4 i od 1 do 5 ponavlja jedinice upravo onoliko puta kao i brojanje od
1 do 9, nije nikakva tautologija ve proistie iz pukog poimanja vremena i bez toga se
ne da razumeti.
3.
Iz jednog suda ne moe da proistie vie nego to je u njemu sadrano, tj. ne vie
od onog to on kazuje o potpunom razumevanju njegovog smisla. Ali iz dva suda, ako
su silogistiki spojeni u premise, moe da proistekne vie nego to svaki od njih
posebno sadri - kao to hemijski sazdano telo moe da ima osobine koje nisu
svojstvene nijednom od njegovih sastavnih delova. Na ovome poiva znaaj
zakljuaka.
4.
Svaki dokazni postupak je logiko izvoenje tvrenja iz jednog ve pripremljenog
i proverenog suda, uz pomo drugog kao druge premise. Novi sud mora sada da
pokae
neposrednu, tanu, prvobitnu pouzdanost, ili da logiki sledi iz nekog suda koji to
ima. Takvi sudovi od prvobitnih pouzdanosti, dakle, nisu prosleivani nikakvim
dokazima, kao to su osnovne istine svih nauka uvek nastajale prenoenjem empirijski
shvaenog u misaono, u apstraktno. Zbog toga se zovu evidentni, to kao obeleje
pripada zapravo samo njima, ali ne i samo dokazanim sudovima, koji se kao
conclusiones ex praemissis mogu nazvati samo tanim po sledu. Tako je njihova istina
uvek posredna, izvedena i pozajmljena. Ali, isto tako, mogu da budu pouzdani kao ma
koji sud o neposrednoj istini, ako se, naime, iz takvog jednog, makar to bilo i uz
pomo meusudova, pravilno zakljuuje. Stavie, pod takvom pretpostavkom, njihova
istina moe se izlagati i svakome objasniti lake od istine prasuda, ija se istina moe
saznati samo neposredno i intuitivno, jer za prepoznavanje jednog takvog suda as
nedostaju objektivni, as subjektivni uslovi. Taj odnos je analogan onome da
namagnetisani elik, koji je pretvoren u magnet, ima ne samo istu, ve esto i veu
mo privlaenja od prvobitnog magnetskog kamena.
Naime, subjektivne okolnosti o saznavanju neposredno istinitih sudova, ine ono to
se naziva mo suenja, koja, pak, predstavlja odliku najpametnijih glava, dok
sposobnost da se iz datih premisa izvede tana konkluzija, ne nedostaje nijednoj
zdravoj pameti. Jer, utvrivanje prvobitnih, neposredno istinitih sudova, zahteva
prenoenje empirijski, neposredno spoznatog u apstraktnu spoznaju. Sposobnost za to
retko poseduju obine glave, i ona zahvata samo lako saznatljive odnose, kao
Euklidove aksiome ili sasvim jednostavne, nedvosmislene injenice koje se nalaze
pred njima. Sve to ide iznad toga moe, po njihovom ubedenju, da dospe jedino na
put dokazivanja, koji ne trai nijednu drugu neposrednu spoznaju od one koja se u
logici iskazuje sudovima o suprotnosti i identitetu, a u dokazima se ponavlja na
svakom koraku. Na takve naine mora da im se, dakle, sve svede na najjednostavnije
mogue istine, koje su jedino sposobni da shvate. Ide li se pri tom od opteg ka
posebnom, onda je to dedukcija, obratno, pak, indukcija.
Ljudi sposobni da misle, pre svega pronalazai i otkrivai, imaju u mnogo veoj
meri sposobnost prelaska od empirijskog ka apstraktnom, ka misaonom, tako da ona
obuhvata prosuivanje veoma sloenih odnosa, zbog toga je polje sudova o
neposrednoj istini neuporedivo prostranije i obuhvata mnogo od onog to oni drugi
nikad nee moi da sagledaju drukije do u obliku slabih, samo posrednih ubeenja.
Za ove poslednje se potom trai nekakav dokaz o novootkrivenoj istini, tj.
vraanje na ve spoznate, ali inae nedvosmislene istine. Ali, ima sluajeva u kojima
to nije mogue izvesti. Tako, na primer, ne mogu da naem dokaz za est brojanih
razlomaka uz pomo kojih iskazujem est osnovnih boja, i koji jedino predstavljaju
uvid u jedinstvenu, specifinu bit svake od njih i na taj nain, po prvi put, boju
stvarno objanjavaju razumu. Ali, ipak, neposredna pouzdanost toga tako je jaka da e
teko neko ko je sposoban da pravilno misli posumnjati u to, zbog ega je i gospodin
prof. Rofas (Rofas) u Beu uzeo da ih izlae kao rezultat svojih ispitivanja, o emu
sam govorio u "Volji u prirodi" (drugo izdanje, str. 14 i tree izdanje, str. 14)
5.
Prepirka, rasprava o nekom teorijskom predmetu moe, van svake sumnje, za obe
strane da bude od koristi, jer koriguje, potvrduje, ili budi nove misli. To je jedno
trenje, kolizija dveju glava, to esto prouzrokuje varnice i to je analogno koliziji tela
gde slabiji esto pati, dok jai pri tom osea zadovoljstvo i likuje. Zbog toga je
potrebno da oba sagovornika budu jedan drugom dorasla po znanju, intelektu i vetini
voenja dijaloga. Nedostaje li jednom ono prvo, nije au niveau i zbog toga ne moe
vrste, nisam mogao da koristim nikakve prethodne radove, samo sam tu i tamo mogao
da koristim Aristotelovu Topiku i neka pravila za izlaganje () i
pobijanje () tvrenja, koja su mi bila od koristi. Ovome, zapravo, mora
da je odgovarao Teofrastov spis A
, koji pominje Diogen Laertije, a koji se uz ostale njegove spise, izgubio. I
Platon (Drava, V, str. 12) se dotie jedne , koja zagovara
. Od novijih knjiga, najblia onome to sam izloio je knjiga
biveg halskog profesora Fridemana najdera (Friedemann Schneider) "Tractatus
logicus singularis, in quo processus disputandi, seu officia, aeque ac vitia
disputantium exhibentur", Hale, 1718, i to samo onaj deo o poglavljima o
iskrivljavanjima, u kojima razotkriva nekolike eristike neestitosti. Ali, on se samo
zadrava na zvaninim akademskim raspravama, a i cela knjiga je bleda i mrava, kao
to je ta fakultetska roba i inae, pri tom je pisana i loim latinskim jezikom. Studija
"Methodus disputandi" Joahima Langea (Joachim Lange), koja se pojavila godinu
dana kasnije, mnogo je bolja, ali ne sadri nita to bi meni koristilo. Posle
pregledanja mojih ranijih radova, smatram da vie ne odgovara mojim pogledima
takva iroka i minuciozna analiza smicalica i trikova, kojima se slui prosena ljudska
priroda da bi sakrila svoje nedostatke, pa se zato neu pozivati na nju. Da bih onima
koji e ubudue biti raspoloeni da se late bavljenja prouavanjem tog problema, moj
pristup stvari blie objasnio, hteo bih da ovde izloim nekoliko takvih lukavosti kao
uzorak ali da pre toga izloim iz mog pomenutog rada osnovne elemente svake
prepirke, poto bi to bila apstraktna konstrukcija, slina skeletu itave prepirke. Bila
bi to osteologija prepirke, koja zbog preglednosti i jasnoe zasluuje da ovde bude
izloena.
Ti osnovni elementi glase:
U svakoj prepirci, bilo da se ona vodi javno, u akademskim sluaonicama ili
sudnicama, ili u obinom razgovoru, njen osnovni tok izgleda ovako: Izloi se jedno
tvrenje koje treba da bude pobijeno. Za to postoje dva modusa i dva metoda.
1) Modusi su: ad rem i ad hominem ili ex concessis. Samo prvim pobijamo
apsolutnu ili objektivnu istinu tvrenja, pokazujui da nije u saglasnosti s predmetom
o kojem je re. Onim drugim pobijamo samo relativnu istinu tvrenja, argumentujui
da ostale teze i odobravanja zastupnika tvrenja stoje u protivrenosti u odnosu na
samo tvrenje, ili kada dokaemo da su protivnikovi argumenti neodrivi, pri emu
objektivna istina predmeta spora ostaje nereena. Na primer, kada u prepirci oko
filozofskih ili prirodnonaunih pitanja protivnik (koji bi, uz to, trebalo da bude
Englez) sebi dopusti da iznosi takve dokaze iz Biblije, moemo ga pobijati takode
argumentima iz Biblije, ma koliko to bili argumenti ad hominem, koji u datom sporu
nita ne odluuju. To je isto kao kada bismo nekoga platili papirnim novcem, koji smo
upravo od njega dobili. U nekim sluajevima se taj modus procendi moe porediti sa
sporom u kojem je tuilac izdao lanu menicu, a tueni poravnao dug lanim
raunom. Pozajmica je, ipak, mogla da se odigra. Ali kao i u tom sluaju, tako esto
argument ad hominem ima prednost, jer kratko traje, a naroito ako je, u ovom ili
onom sluaju, razjanjenje stvari teko i dugo.
2) Metodi mogu biti direktni i indirektni. Prvi pobija razloge tvrenja, a drugi
njegove posledice. Prvi pokazuje da nije istinito, drugi da ne moe da bude istinito.
Osmotrimo ih blie.
a) Pobijajui direktnim metodom, dakle, napadajui na razloge tvrenja,
dokazujemo da ne moe da bude istinito, pri emu kaemo: nego majorem ili nego
minorem. Na oba naina usmeravamo pobijanje na materiju zakljuka koji proizlazi iz
tvrenja. Ili, pak, prihvatamo navedene razloge, ali dokaemo da tvrenje ne proistie
POGOVOR
savremenike i na stare primere, ali vie zato da bi pokazao razliku u pogledu namera i
izvodenja, koja postoji izmeu njih i njegovog rada. Dakle, openhauer polazi od
realnosti ljudske prirode i od sopstvenog iskustva neeg to je dokumentovano u
celokupnoj kulturnoj istoriji oveanstva, u svakodnevnoj ljudskoj praksi, u
kulturnom ivotu u uem, ali i irem drutvenom smislu rei, naroito u politikom
ivotu, u parlamentarnim raspravama. Tu spadaju polemike u knjievnom i naunom
ivotu, itd.
"Tehnika" tog raspravljanja, u kojoj se upotrebljavaju uvek na isti nain, formalno
poput silogistickih figura u logici zakljuivanja, prividni ili lani argumenti, radi
postizanja nekog praktinog cilja - to predstavlja sadrinu ovog spisa. To to
openhauerov spis nema panadana u filozofskoj literaturi, jo ne znai da je time
formalno opravdan, ve to tek moramo razmotriti, ali to upuuje na moguni interes
za taj spis, i meu nama, gde su rasprave ili polemike u drutvenom ili kulturnom
ivotu skoro drugaije nisu ni vodile do na eristiki nain, u smislu openhauerove
"negativne" dijalektike. Tako imamo pred sobom, na svom jeziku, ovaj neobini tekst,
i na jezik je prvi nacionalni ezik na kojem se on pojavljuje u formi knjige, to ne
treba tumaiti kao nacionalnu prednost. Ne treba, naravno, oekivati da e
openhauerov spis uticati na polemiare da asketski odustanu od svoje prirodne
udnje da u raspravi javno pobede, ili bar ostave utisak o tome, i to svim sredstvima
"eristike dijalektike" koju openhauer opisuje. Nikada i nigde se nije dogodilo da
jedan filozofski tekst ima takav uinak, i sam openhauer nema nikakve iluzije u
pogledu neke takve povoljne mogunosti i napretka. No moda se, ipak, sme oekivati
neto jasnija svest o prirodi raspravljanja ili polemisanja kao o dijalektikom umeu,
to se u samoporicanju moe primenjivati i radi razjanjenja neke stvari u interesu
istine, a ne jednoznano, uvek i nuno iz partikularnih ili optih interesa, iz primarnog
i masovnog interesa za istinu ili neistinu, i to svakako ne kao pozitivno dejstvo
openhauerovog spisa.
Sa mogunim pozitivnim obrtom u tumaenju i upotrebi pojma "dijalektika",
povezuje se aktuelnost dijalektike kao naina miljenja u dananjem svetu, koji
razdiru protivreja i u kojem se nerazluivo prepliu istina i neistina u prividima i
simulakrima drutvenog, politikog i kulturnog ivota, gde se, budui usred toga,
moramo boriti istim takvim sredstvima za saznanje istine, neophodne istine da bismo
kao oveanstvo preiveli. Tako se dijalektika pojavljuje kao "zajedniki zadatak
dananje filozofije" (W. Schirmacher: "Schopenhauer als Kritiker der Dialektik", in:
Zeit der Ernie. Studien zura Stand der Schopenhauer-Forschung, Festschrift f. A.
Hiibscher, ed. W. Schirmacher, Fromman-Holzboog, Stuttgart/Bad Canstatt, 1982, S.
300-324).
Tako smo najpre skicirali ideju i znaaj ovog spisa, sto bi sada trebalo obrazloiti i
ispuniti drugim momentima iz openhauerovog dela, zatim iz istorije dijalektike, kao
i iz aktuelne recepcije openhauerovog dela i sadanje situacije dijalektike.
openhauer je koncipirao "Eristiku dijalektiku" 1819. i otada u vie mahova
nastojao da izvede svoje nacrte, ali je konano odustao od svega i spis je ostao
nedovren. Po Hiberu ga datiramo sa 1830/31. godinom, to bi moglo biti samo
vreme konanog formulisanja, a ne i nastajanje ovog teksta: to "konano" upuuje
ovde na poslednju reviziju i definitivnu verziju nedovrenog teksta.
O svojoj ideji eristike dijalektike, o nastojanju da je izvede i o razlozima svoga
odustajanja svedoi openhauer u Parerga i paralipomena (A. Schopenhauers Sammtliche Werke hrsg. von J. Frauenstadt, 2. Aufl., Neue Ausgabe, 6 Parerga unci
Paralipomena, Zweiter Band, Leipzig, Brockhaus, 1919, Kap. II "Zur Logik und
Dialektik", S. 25-34).
koji je pred nama. Iz toga se moe videti, zakljuuje on, da dijalektika na neki jo
neodreen, ali stvaran nain prethodi logici, i da treba povui i odrati tu razliku koja
postoji medu njima.
openhauer ustanovljuje da se od poetka nae tradicije, kod starih Grka, u
srednjem veku, kao i u novijoj filozofiji, logika i dijalektika uzimaju kao sinonimi. Da
bi naveo distinktivna obeleja eristike dijalektike, on nastoji da pokae ta je
dijalektika uopte i zapoinje sa razluivanjem, odnosno nerazluivanjem logike i
dijalektike u helenskoj filozofiji. Pitanje: Sta je dijalektika? prihvatamo zatim,
nezavisno od openhauera i posle njega, u novoj filozofiji i, naroito, u dananjoj
situaciji gde emo posebno, saeto, navesti i razmotriti oprena gledita K. Popera
(Popper) i V. ulca (W. Schulz).
Iako se logiksesthai (razmiljati, promiljati, proraunavati) veoma razlikuje od
dialegesthai (razgovarati, voditi razgovor, dijalog), grki filozofi su, ipak, poistovetili
logiku sa dijalektikom i ta dva imena upotrebljavali sinonimno. Ne uzimajui u obzir
Heraklita, openhauer najpre pominje Platona, koji je prvi upotrebio ime
"dijalektika", i to u pozitivnom smislu kao vodenje razgovora, dijaloga, u kojem se
putem teze i antiteze, pitanja i odgovora dolazi do istine o jednom stanju stvari. Pod
dijalektikom Platon razume pravilnu upotrebu uma uopte, koja obuhvata logiku
podelu na vrste i podvrste, odnosno klasifikaciju pojmova, te uzdizanje do najviih
pojmova i prvih principa.
Aristotel upotrebljava termin "dijalektika" u istom smislu kao Platon, ali on ve
zna za njena negativna znaenja obuhvaena u sofistici, eristici i peirastici (uenje o
iskustvu, pokuaju i poduhvatu). Zato openhauer vidi u Aristotelu prvu taku
oslonca za svoje tumaenje dijalektike, a to znai za prvo razluivanje logike od
dijalektike. Negativno znaenje dijalektike sastoji se, po Aristotelu, jo i u tome to se
dijalektiki diskutuje suvie optim argumentima, koji stoga ostaju na povrini, zatim
dijalektiko miljenje, za razliku od logikog, moe biti samo verovatno, najzad, ono
pokazuje preterane suptilnosti i izlinu finou.
openhauer prihvata to razluivanje logike od dijalektike, ali smatra da je tu
razliku potrebno jo otrije povui nego to je to uinio Aristotel. Tako, logika je u
svome zahtevu za objektivnom istinom formalna, a kao nauka o zakonima miljenja analitika. openhauer kritiki primeuje da ona stoga nije u stanju da ispravi
pogrene sudove. Kao transcendentalna, logika, po openhaueru, ostaje bez temelja,
vezana za usamljeni subjekt saznanja, za formalnu apriornu istinu, dok dijalektika
poiva na objektivnoj materijalnoj istini, za koju unapred ne moemo biti sigurni, jer
ne znamo ta je istina i gde je ona. Dok se logika moe izgraditi a priori, dijalektika
najveim delom samo a posteriori: iz iskustva, pokuaja i poduhvata.
Otuda definicija dijalektike kao vetine (umea) raspravljanja, vetine da se u
raspravljanju bude i ostane u pravu: "Pri tome je, naravno, najpre najvea pomo biti
stvarno u pravu: ali to samo za sebe nije dovoljno za ljude takvi kakvi su, a to s druge
strane, nije neophodno zbog slabosti ljudskog razuma..." im se upotrebe misaone
forme, logika prelazi u dijalektiku, im pone razgovor. Dok je logika vezana za
usamljeno miljenje jednog razumnog bia, dijalektika, naprotiv ima posla "sa
zajednicom dva razumna bia, koja sledstveno skupa misle... Kao isti um, individue
bi se morale usaglaavati. Njihova odstupanja izviru iz razliitosti koja je bitna za
individualnost, one su, dakle empirijski element..." Odmah zatim dolazi najvanije
mesto, gde openhauer tumai izvor dijalektike iz "smetnji koje nastaju u istom
miljenju prilikom zajednikog miljenja (dialegesthai) razlitiitih individualnosti dva
razumna bia", kao i iz "sredstava koje upotrebljavaju individue jedna protiv druge,
naeg opstanka, ve se, takoe, otkriva svet, kao i mogunost promene sveta i naina
miljenja o svetu.
Otuda, konano, pitanje: ta je dijalektika? Upotreba termina "dijalektika" u
dananjoj filozofskoj jezikoj praksi, koja se ne moe lako odvojiti od ideolokih
uticaja, pokazuje takvu neodreenost i irinu kriterijuma, ili nedostatak kriterijuma, da
se moe smatrati potpuno opravdanim zahtev savremenog pozitivizma, zatim tzv.
analitike filozofije i kritikog racionalizma K. Popera i njegovih sledbenika - da
svako ko se poziva na dijalektiku obavezno navede svoju definiciju ili logiki
kriterijum (slino upotrebi termina "transcendentalan" i nekih drugih). U istoriji
dijalektike postoje razliita gledita koja se dre te ideje, ali je oduvek bilo i onih koji
je poriu i odbacuju. I u razvoju posle Hegela, od koga potie moderni pojam
dijalektike, opet postoji veliki dijapazon dijalektikih gledita i otvorena situacija te
filozofske metode, sve do ovog asa. openhauerova eristika dijalektika spada u taj
razvoj posle Hegela: njen odnos prema Hegelu ve smo oznaili; pitanje njene
aktualnosti za dananju filozofiju u promenjenom svetu, na kraju ovog uvodnog
razmatranja, treba jo prihvatiti.
Otuda pitanje: ta je dijalektika? U nae vreme voena je vrlo znaajna diskusija
izmeu Popera i njegovih sledbenika (H. Alberta, E. Topitscha i dr.) i Adorna,
Habermasa i drugih predstavnika Frankfurtske kole oko mogucnosti valjane upotrebe
termina "dijalektika" i oko same dijalektike metode. Poznati su argumenti iz te
kontorverzije (saeto i pregledno prikazani u R. Simon-Schaefer: Dialektik. Kritik
eines Wortgebrauches, Problemata N 24, Fromman-Holzboog, Stuttgart-Bad
Canstatt, 1973). Ovde se samo pozivamo na antidijalektiku Poperovu tezu iz njegove
rasprave "Sta je dijalektika?" ("What is dialectic?" in: Mind, N. S., vol. 49, 1940,
prev. u ed. E. Topitsch: Logik tier Sozialwissenschafien, Kiepenheuer Witch, Koln,
1966) i, s druge strane, na tezu V. ulca koji, polazei od Hegela, uzima kao osnovni
zadatak filozfije tumaenje dananjeg sveta, savremenosti (Gegenwart), zadatak koji
se, po ulcu, moe reiti samo dijalektikom metodom (W. Schulz: Philosophic in der
veranderten Welt, Neske, Pfulingen, 1972).
Poper razmatra dijalektiku metodu (poev od Hegela i Marksa) i nalazi da ona
unekoliko uspeno opisuje razvitak (naunog) miljenja, kao i duhovnu istoriju
oveanstva, ali da ne omoguuje uspenu izgradnju naune teorije (za tu svrhu je
bolja metoda "pokuaja i pogreke"). Poper nalazi da je upotreba metaforinosti u
dijalektikom miljenju izvor mnogih zbrka i tekoa, ali je po posledicama mnogo
ozbiljnija zbrka sa logikom. Tzv. dijalektika logika doputa princip protivreja u
naunoj teoriji, to znai da se iz takve teorije sve moe izvesti i u isti mah nita, to
je naroito podesno za ideoloku imunizaciju od kritike. Dijalektika teorija naroito
ne omoguuje nikakvo predvianje. Konano, prihvatanje protivreja u naunoj teoriji
vodi "lomu nauke i kraju kritike". Zbog toga Poper preporuuje krajnje opreznu
upotrebu termina "dijalektika" ili, jo pre, njegovo potpuno odbacivanje. Njemu se
naroito Hegelova filozfija ini apsurdnom i neverovatnom teorijom, a Hegelova
logika prednaunim i, ak, prelogikim miljenjem. On kritikuje Marksov istoricizam
ukoliko se tumai dijalektiki, ali zato prihvata Marksov antidogmatizam, koji su
njegovi sledbenici uspeli da pretvore u najgori dogmatizam.
ulc zavrava svoju iscrpnu analizu sadanjice na taj nain to odreuje novi
pojam stvarnosti, koji se nalazi u sreditu novog jedinstva ne samo svih filozofskih
disciplina, ve i filozofije i posebnih nauka. To je dijalektika stvarnost shvaena kao
proces, kao zbivanje u kojem su subjekt i objekt, u uzajamnom uslovljavanju i
odreivanju, nerazluivo povezani. Stvarnost se, dakle, vie ne zahvata kao u
metafizikoj tradiciji, ni kao prethodno dati svet objekta, niti ona poiva na
postavljanju subjekta.
Hegel je, po ulcu, prvi otkrio ishodite tog novog pojma stvarnosti, to tek u
naoj sadanjosti dobija puno znaenje. Ali Hegel je ostao u metafizikoj tradiciji po
tome to je dijalektiki odnos uzajamnog uslovljavanja subjekta i objekta opet
metafiziki fundirao, hipostazirajui refleksiju, u apsolutnome duhu. Pravi pojam
stvarnosti mogu je iz uslovljene, dijalektiki uslovljene refleksije, iz konkretnih,
deliminih analiza u razliitim podrujima, iz pojedinanih interpretacija koje tek
otkrivaju smisao celine: otuda hermeneutiko razumevanje pojma "dijalektika".
Neodreenost i irina toga pojma su neophodne oznake, radi njegovog diferenciranja
u konkretnom istraivanju. Najzad, dijalektika se mora drati otvorenom, to proistie
iz procesualnog karaktera stvarnosti.
Najvanije ulcovo uvianje je da se jedino dijalektikom metodom misaono
moe obuhvatiti naa sadanjost, u kojoj miljenje naputa vrste odredbe bia u
prilog dijalektike zbivanja, iju smo strukturu ve upoznali.
Kako, konano, treba razumeti tvrenje da je jedino dijalektika metoda u stanju
da misaono obuhvati sadanju svetsko-istorijsku situaciju, stvarnost dananjeg sveta?
Dijalektika uopte potie iz same ivotne prakse, kao najdinaminiji deo ivotne
tehnike, ona se danas pokazuje kao vetina mogunog preivljavanja oveanstva, kao
metoda koja moe izdrati protivreja dananjeg sveta i otuda kao "zajedniki zadatak
dananje filozofije" (V. Sirmaher). To proistie iz onog velikog prekida u
razumevanju sveta do kojega je dolo gubitkom svake vrste take oslonca u
stvarnosti i u miljenju, posle "prekida sa tradicijom". Sve to se tvrdi da jeste,
preokree se u svoju suprotnost, i taj obrt je istinit, dijalektika je medijum svog
sopstvenog negiranja. Snaga dijalektike potie otuda to ona deluje iz nas samih, to
je ovek u stanju da misli protiv samog sebe i da sebe i svoje ubeenje dovede u
pitanje. Ali dijalektiko miljenje ne bi bilo dijalektiko ako ne bi znalo za sopstvene
granice, dok je svest o tim granicama dokaz da su one prekoraene.
ivimo usred drastinih protivreja ekonomskog, socijalnog, politikog, kulturnog
ivota, gde uveliko vladaju simulakri, neto to nije ni pojava ni stvarnost, i to se tek
dijalektikim kategorijama misaono moe savladati. ivimo, tako, usred tehnike
svemoi ovekove, koja se okree protiv njega i postaje izvor njegove nemoi.
openhauer je zahtevao uzdravanje da se ne bi poveala patnja, to dobija neobino
aktuelan prizvuk, uzdravanje koje, po openhaueru, proistie iz osnovnog etikog
motiva i asketskog uma, to u eristikom raspravljanju zahteva od uviavnog
pojedinca prekid komunikacije (znai, dijalog nije uvek mogu i potreban), a s
gledita oveanstva - neinjenje svega ovog to moemo uiniti (takav etiki postulat
formulisao je u nae vreme C. F. von Weizsacker bez ikakvog odnosa prema
openhaueru). Ali i s gledita saznajueg, delujueg i vrednujueg subjekta, kao i s
gledita planetarnog Mi, presudna je dijalektika jezika, jezika koji se nalazi u sreditu
teorijskog i praktinog bia oveka, jezika koji u svojoj prozirnosti i istinitosti otkriva
igru sveta, dijalektiku same stvarnosti i, s druge strane, jezika koji se u meuljudskom
i socijalnom komuniciranju upotrebljava na eristiki nain, u praznim formulama koje
su podesne za svakojaka teorijska objanjenja, u ideolokim podvalama i, uopte, u
svakom nepotenom nainu voenja razgovora.
Otuda ovaj kratki i nedovreni Sopenhuerov spis poziva na odluku o dijalektici
kao pukom arlatanstvu, svesnoj ili nesvesnoj podvali, nepotenom i nehumanom
postupanju koje izvire iz tamne strane ljudskog bia, ili pak o dijalektici kao
SADRAJ
Osnova svake dijalektike11
Dodatak...43
O logici i dijalektici53
Pogovor (Milan Damnjanovi)...68
CIP
,
162.6 Schopenhauer
,
Eristika dijalektika ili Umee kako da se uvek bude u pravu objanjeno u 38 trikova /
Artur openhauer ; prevod s nemakog Duan Gliovi. - [2. izd.]. - Novi Sad :
Svetovi, 1997 (Novi Sad : Art print). - 87 str. ; 17 cm. -(Biblioteka Svetovi)
Prevod dela: Eristische Dialektik oder Die Kunst, Recht zu behalten in 38
Kunstgriffen dargestellt: zur Logik und Dialektik. - openhauerov doprinos dijalektici
/ Milan Damnjanovi: str. 68-87.
ISBN 86-7047-257-0
112207367