dinskog kaptola, peati Kninskog kaptola, peati Zadarskog kaptola, nadbiskupa, opata i

samostana, peati Ninskog kaptola, biskupa i samostana sv. Ambroza, peat Pakog kaptola, peatnjaci i peati Senjskog kaptola i biskupa, peat Rapskog kaptola i njegova prezbitera Damjana, peatnjak Krkog kaptola i peat Creskog kolegijalnog kaptola.
U poglavlju pod nazivom Srednjovjekovni peati istarskih biskupa (359-367) autor je
prema istim analitikim i metodolokim kriterijima predstavio peate istarskih biskupa.
Uvid u strukturu djela, kao i zastupljenost pojedinih podruja Hrvatske u njoj, ukazuju
na injenicu da pojedine regije nisu jednako zastupljene prema broju sauvanih i poznatih,
te stoga i razmatranih peata. Podruja unutranje Hrvatske, kao i Dalmacije, iako i ovdje
nisu poznati svi peati, znatno su bolje zastupljena od Istre. Na to ukazuje i primjer analize
peata istarskih biskupa kojoj je, zbog nedostatka grae, posveeno tek desetak stranica.
U poglavlju naslovljenom Zakljuna razmatranja (369-386) autor je rezimirao razmiljanja
o djelatnosti srednjovjekovnih kaptola (loca credibilia), o uporabnom znaaju peata u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, o simbolici i ikonografiji peata, o peatnim oblicima i natpisima.
Na pregledan nain, autor u istom poglavlju objanjava metodologiju obrade peata i
koritenje simbola pri njihovom iitavanju, te donosi prijepise peata brojnih kaptola, biskupa, opata i drugih duhovnih osoba.
Dodatnu lakou itanja i razumijevanja sadraja teksta studije omoguava pregledni Tabelarni i kronoloki prikaz peata po obliku i peatnoj slici (387-400). Opseni saeci na
njemakom i talijanskom jeziku ine ovu knjigu dostupnu i meunarodnoj znanstvenoj
publici ime se otvara mogunost upoznavanja jo jedne vrijedne batine hrvatskog srednjovjekovlja - peata.
Valja napomenuti da iza svakog poglavlja u knjizi slijedi uredan znanstveni aparat, a na
koncu studije izloen je opsean popis literature, te neobjavljenih i objavljenih izvora (443457). Knjiga je takoer bogato ilustrirana fotografijama velikog broja peata, a lake pretraivanje podataka i kretanje kroz knjigu omoguava Kazalo osobnih imena i Kazalo crkvenih ustanova i zemljopisnih pojmova (458-470).
Zakljuimo da je studija Ante Gulina napisana u skladu s visokim znanstvenim kriterijima historiografske struke ime zasluuje osobitu panju domae i meunarodne znanstvene publike, te jo jednom ukazuje na trajnu pripadnost srednjovjekovne Hrvatske zapadnoeuropskom civilizacijskom okruenju.
Ne manja vanost knjige lei i u njenoj pedagokoj funkciji. Poznato je, naime, da do
sada u Hrvatskoj nije bio napisan prirunik ili udbenik iz kojeg bi studenti povijesti i drugih humanistikih znanosti mogli upoznati temelje srednjovjekovne sfragistike (metodologija, izvori, literatura). Pretpostavljamo da je i to bio jedan od razloga koji je ponukao Antu
Gulina, kao povremenog predavaa sfragistike studentima povijesti na Filozofskom fakultetu, na pisanje ove knjige. Jer, ona u sebi sadri osobine udbenika i prirunika koje svakako
mogu potaknuti mladi narataj povjesniara i drugih znanstvenika na prouavanje ove zanimljive problematike - srednjovjekovne sfragistike.
Zoran Ladi

Catherine Wendy Bracewell, Senjski uskoci. Piratstvo, razbojnitvo i sveti rat na Jadranu u esnaestom stoljeu, prev. Nenad Popovi i Mario Rossini, ur. Drago Roksandi, Barbat, Zagreb 1997., XH+312 str.
UDK 94(497.5)"15"
Tijekom razdoblja od gotovo jednog stoljea hrvatske prolosti (od o. 1530-ih do pred
kraj 1610-ih god.) uskoci su svojom nazonou ostavili zasigurno neizbrisiv trag, kako u
povijesti grada Senja, tako i u povijesti gotovo itave istonojadranske obale. Iskoristivi

246

Senj kao jedan od protuturskih uporita graninoga Korvinovoga obrambenog sustava,

uskoci su vremenom postali djelotvorno orue u rukama novoizabrane hrvatske kraljevske
dinastije - Habsburgovaca. Uskoci su im dakle posluili, ne samo u njihovim pograninim
ratovima s Osmanlijskim carstvom, ve" i u njihovim politikim, gospodarskim i u konanici,
ratnim suparnitvima s Venecijom. Stoga je Senj za Mleane esto bio i onodobno ozloglaeno
sjedite istonojadranskog "piratstva i odmetnitva". Senjski su uskoci dakle svojim djelovanjem ve kod suvremenika izazvali niz vrlo ustrih polemika i proturjenih miljenja, pa
ne udi stoje stereotipima optereena propaganda tadanjih triju suprotstavljenih imperija
(osobito mletaka) utjecala i na oprene stavove modernije, ne samo strune, literature.
Upravo je stoga uskoka kontradiktorna vojna aktivnost i uloga unutar tadanjega hrvatskog drutva izazivala trajnu pozornost historiografija gotovo svih drava koje su (bile)
smjetene na obalama Jadrana. Usprkos tog interesa prosudbe su tih historiografija najee
bivale gotovo isto tako oprene kao i one kod uskokih suvremenika. Meu prvim opsenijim
studijama, odnosno monografijama, koje su usmjerene k samim uskocima i njihovom vienju
svoje vlastite povijesne uloge jest zapravo ostvarenje Catherine W. Bracewell,1 koje je, kao
to se vidi, doista brzo doivjelo izdanje i prijevod na hrvatski jezik.
No, ve est godina prije tog izdanja engleske povjesniarke, svojom studijom, Jedna zemlja, jedan rat, Miroslav Bertoa iznosi sasvim nove i svjee poglede na ulogu uskoka u hrvatskoj povijesti. Premda on u tom djelu upozorava da problematika "uskokog rata u Istri nije
identina s uskokim pitanjem u cjelini" kao i to da arhivska istraivanja provedena iskljuivo
na istarskim vrelima nisu "uklopljena u cjelovitu historiju uskoka ve ine dio istarske i sjeverojadranske povijesti prve polovice Seicenta", on isto tako nedvosmisleno ukazuje i naglaava da
grijee oni povjesniari "koji uskoku prisutnost u Istri povezuju s manifestacijam 'etnike svijesti',
a njihov ogoreni rat protiv Venecije dre razdobljem tobonje svenarodne hrvatsko-junoslavenske
oporbe i otvorene borbe protiv tuina" odnosno da se "moe iznijeti i dokumentirano potkrijepiti
teza daje u sukobu izmeu Kraljevaca i Beneana dominirala 'banderijska', a ne 'etnika' svijest".2
Do slinih je rezultata dola i Catherine W. Bracewell proirivi svoja istraivanja na itavo
hrvatsko jadransko podruje. Gledajui uskoke kroz prizme vlastitih interesa, Mleani su i
Habsburgovci umjeli, ostvarujui svoje politike i gospodarske ciljeve, iskoristiti njihov
osjeaj identiteta u kojemu su tada, i ne samo uskocima, vjera i dravljanstvo bile puno
vanije vrijednosne odrednice prilikom odabira prijatelja ili neprijatelja od onih odrednica
koje danas nazivamo zajedniko hrvatsko etniko ili nacionalno podrijetlo odnosno jezik.
Prevladavajui, tradicionalne historiografske procjene i poglede na uskoke kao na "razbojnike" ili "herojske branitelje kranstva" i "simbole slobode od svake vlasti", C W. Bracewell u
svojoj monografiji na vrlo zoran nain prikazuje skupinu pojedinaca koja se vremenom razvila u iznimno djelotvornu graniarsku vojniku zajednicu stacioniranu u gradu Senju. Ta je
zajednica starosjedilaca i pred turskim vojnim napredovanjima izbjeglih, prognanih, izgnanih i prebjeglih prinova, pripravnih na ratovanje, izgradila unutar svojega vlastitog kodeksa ponaanja i svojevrstan vid ekonomije pljake [usp. str. 98-108 (engl. izd. 98-108)], trgovinu
kao funkciju pljake [108-118 (108-117)], pa je ak na taj nain ostvarivala i nov&me potpore
Vojnoj krajini [89-98 (89-98)], a unutar svoga visoko militariziranog drutva izgradila je i
svoj vlastiti vojni ustroj, kojeg autorica objanjava uz pomo meusobnih i isprepletenih
odnosa graana Senja i uskoka [120-125 (119-125)], venturina i stipendijata [125-129 (125-130)],
uskokiJi zapovjednika harambaa i vojvoda [129-138 (130-139)], senjskih kapetana [138-149 (139150)], te stavova Habsburgovaca i uprave Vojne krajine prema toj zajednici [149-154 (150-154)].
Ono to izranja iz djela C. W. Bracewell, jest vrlo jasan kasnoesnaesto i ranosedamnaestostoljetni portret uskoke zajednice (ili ipak teko shvatljivog entiteta?) ukorijenjenoj na ideologiji predzia kranstva kao okvira njezina djelovanja [155-161 (155-162)], vrlo jakom osjeaju
The Uskoks ofSetij. Piracy, Banditry, and Holy War in Ihe Sixteenth-Century Adriatic, Ithaca-London, 1992.
Miroslav Bertoa, Jedna zemlja, jedan rat. Istra 1615/1618, Pula 1986., str. 98-99. Iste zakljuke autor ponavlja i u
svojemu kapitalnom djelu Mletaka Istra u XVI i XVII stoljeu, knj. n, Pula, 1986., str. 90-92, gdje u Kazalu osobnih
imena razrjeava pojmove: "Beneani, narodni naziv za stanovnike mletakog dijela Istre" i "Kraljevo, narodni
naziv za iteljstvo Istarske kneije (podanike austrijskog nadvojvode)".

247

asti i osvete [162-169 (162-170)], te na solidarnosti unutar te zajednice, ali i na sukobima oko
zasebnih interesa unutar nje [169-173 (170-174)]. Taj je vrlo koloritan opis uskokog kodeksa
ponaanja temeljenog na raznolikim politikim i vojnim, gospodarskim i vjerskim, te kulturnim osnovama, potom posluio kao okvir za objanjenje odnosa uskoka s njihovim saveznicima i rtvama [175-232 (175-236)]. Naime, upravo je taj okvir i odnos uskoka s vanjskim
svijetom u kojem dominira odnos s poganima, posebice Turcima i idovima [175-186 (175187)], osmanlijskim podanicima, bili oni muslimani ili krani [187-198 (187-199)], kranskim
susjedima: Venecijom i Dubrovnikom [198-207 (199-209)], trgovcima i gradovima [207-215 (209218)], te odnos prema seoskom stanovnitvu Dalmacije [215-232 (218-236)] posluio C. W. Bracevvell da historiografski vjeto dovri restauraciju uskokog (auto)portreta. I premda je
kronolokim pristupom rasvijetlila slijed gospodarskih i politiko-diplomatskih silnica i
pritisaka na prijelazu stoljea posljednja desetljea [233-281 (237-288)] i rasprivanje uskoka [283296 (289-302)], ona je uspjela i te imbenike interpretirati i ocijeniti kroz prizmu uskokog
etosa, odnosno njihovog mentalnog i realnog krajobraza.
Tematska organizacija navedenih dijelova monografije C. W. Bracevvell doputa joj da
naoko bez potekoa, skladno uklopi arolik spektar detaljnih podataka preuzetih iz raznovrsnih dokumenata arhiva u Veneciji, Dubrovniku, Rijeci, Zadru i Beu u poglavlja, koja su
ujednaeno upeatljiva i snana. Visoku ocjenu zasluuje i uvodno poglavlje u kojemu itatelja na odmjeren nain upoznaje s predmetom svoje studije, smjetajui senjske uskoke izmeu
triju carstava [4-7 (2-6)], a zatim, na isto tako neoptereujui, dapae na vrlo zanimljiv nain
i s dosadanjim historiografskim pristupima uskocima [8-17 (6-14)], te s karakterom obilatih,
ali i raznorodnih pisanih izvora [17-20 (14-17)] koji nam priaju uskoku povijest. Meutim,
ma koliko poglavlja kojima objanjava granice i pogranine vojne sustave [21-52 (19-50)], te
podrijetlo i motive uskoka [53-87 (51-88)], bila pregledna i zaokruena sjajnim logikim
zakljuivanjima, te uvjerljivim stilom pisanja, ona ipak trpe odreene manjkavosti, koje
potom utjeu i na jasnou slike (pred)uskokog razvoja.
Naime, prikazujui uinke osmanlijske invazije [22-26 (20-25)] C. W. Bracevvell itatelja vrlo
brzo upozorava na vojnu taktiku kojoj je plijen "bio glavni cilj osmanskih pljakakih pohoda stoka, roba i redovi zarobljenika u okovima koji e biti prodani u ropstvo" [23 (21)]. Ona potom
upozorava da su asimilirajui pljakake skupine u svoj vojni sustav Osmanlije te martoloke
neredovite vojne obveznike kolonizirali u pogranina podruja kao dio strategije razbijanja
neprijateljske kranske obrane i pripremanja podruja za osvajanje [30-32 (28-30) i 38-39
(36-37)], ali u svom kratkom pregledu daljnjih zbivanja prua nedovoljno jasnu sliku vojnih
zbivanja u Hrvatskoj nakon njihovih doseoba i naseljavanja na podruja hrvatske vojne
granice. to je to toliko vano da bi se dobio cjelovitiji mozaik vojnih zbivanja na naim
prostorima do pojave uskoka?
Srednjovjekovno je hrvatsko podruje nakon pada Bosne (1463. *god.) bilo izloeno istoj
strategiji pustoenja bez obzira na promptno osnivanje Matijaevoga obrambenog fortifikacijskog sustava, organiziranog u dva paralelna reda graninih utvrda. Ureenjem Srebrenike
i Jajake banovine, te Kliske i Senjske kapetanije kao dijelova obrambenog bedema Kraljevstva, zaustavljeno je dodue irenje Osmanlijskog carstva prema Zapadu, ali time nisu
3
sprijeeni isuvie esti pljakaki pohodi na hrvatski teritorij. Raspored suprotstavljenih
vojski, te zemljovidne osobitosti terena, jesu polazine toke od kojih valja krenuti u svakoj
vojno-stratekoj analizi. Polazei od tih premisa umah je uoljiv izniman strateki znaaj
osmanlijskih utvrenih gradova Kamengrada i Kljua, koji su "poput klina probijali u Hrva-

Detaljnije o obrambenomu Matijaevom sustavu i poecima razvoja Vojne granice ili krajine vidi: Ferdo ulinovi",
Dravnopravni razvitak Vojne krajine, Rad JAZU, knj. 356, Zagreb 1969., str. 10-11.; Karl Nehring, Matthias Corvinus, Kaiser Friedrich III und da Reich. Zum hunyadisch-habsburgischen Gegensatz in Donauraurri, Sudosteuropaischen
Arbeiten 72, Munchen 1975., str. 13-27; Ferenc Szakalv, Phases of Turco-Hungarian VVarfare before the Bartle of
Mohacs (1365-1526), Acta orientalia Academiae scicntiarum Hungariae, god. 33, br. l, Budapest, 1979., str. 65-111.; isti,
The Hungarian-Croatian Border Defertse Svsteiri and its Collapse, u: From Hunyadi to Rakoczi. War and Society in
Late Medieval and Early Modem Hungary, ur. Janos M. Bak and Bela B. Kirdly, Brooklvn 1982., str 141-58.; Vasko
Simoniti, Vojaka organizacija na Slovenskem v 16. stoletju, Ljubljana 1991., itd.

248

tsko Kraljevstvo", gotovo razdvajajui ugarsko-hrvatski obrambeni sustav u dvije zasebne

4
cjeline. Te su utvrde u taktikom smislu omoguavale neprijateljima uestale vojne prepade, kako dobro organiziranih veih, tako i samoinicijativnih malih martolokih i akindijskih
postrojbi prema srcu srednjovjekovnoga hrvatskog podruja i dalje k habsburkim, odnosno, mletakim posjedima. Isto su tako vane odrednice bile i prirodne osobitosti terena na
linijama obrambenog sustava i danas na zemljovidima vrlo lako uoljive. Srednjovjekovna
su Slavonija, Srijem i Ugarska bile zatiene i dodatnom izuzetno vanom "obrambenom
linijom", koja je neprekinuto tekla tono izmeu dvaju linija tvravnih sustava; rijekama
Savom i Dunavom. Hrvatska je pak, bez tako prirodnih lako branjivih granica, bila dostupnom i privlanom metom neprijateljskih vojnih poduhvata. Kolikogod da je sustav obrane
u Hrvatskoj poivao na dobro utvrenim tokama (iz prijanjih razdoblja naslijeenim kulama, katelima, tvravama i gradovima), te na neprohodnosti planina, uma i rijeka, toliko
je ta gorovitost, umovitost i obdarenost vodenim tokovima hrvatskog prostora zapravo
pogodovala napadaki orijentiranim neprijateljima.5 Knez Bernardin Frankapan, primjerice, u svom govoru Oratio pro Croatia, s velikom dozom gorine i nemoi objanjava njemakim
staleima kako su mu martolosi "skriveni i prikriveni u gajevima" njegova vlastita knetva
"sve popljakali i poharali, seljake i kogagod su nali opljakali su i odveli".6 Te su martoloke
i akindijske skupine bivale jednostavno neuhvatljive hrvatskom plemiol|qy:atnitvu. Zato
je tomu bivalo tako? Kakvim je to vojnim potencijalima tadanja Hrvatskara^
Unutar dravnog prorauna predvienog za obranu hrvatskog dijela obran
stava Kraljevstva trebalo je godinje izdvajati novanu potporu hrvatskom banu i knezovima za uzdravanje 952 konjanika na potezu od Save do Jadrana. Jae su konjike postrojbe
prema tom planu imali uz bana (200 konjanika) i knezovi iji su posjedi bili na podruju od
Krbavske do Modruke upanije (ukupno 480 konjanika), odnosno, na teritoriju kojim su
osmanlijski pohodi najee prolazili.7 Mora se svakako naglasiti injenica da navedeni broj
oruane konjike pratnje pojedinih knezova, za koju su trebali primati godinju novanu
potporu, nije predstavljao i ukupan broj ratnika koje su oni mogli podii. Taj je broj bivao
viestruko vei i regrutirao se najveim dijelom iz niega hrvatskog plemstva. Respektabilnu vojnu snagu predstavljalo je zasigurno i brojno sitno rodovsko plemstvo, naseljeno diljem tog podruja. Mogao se ba na tim prostorima oekivati znatan broj ljudi pod orujem.
No i uz te brojane pokazatelje, hrvatske su snage bivale te koje su gubile dah u dugotrajnom iscrpljujuem sukobu. Zastarjela organizacija banderijalnog sustava nije naime mogla
odgovoriti izazovu vremena, odnosno potpuno novom nainu ratovanja. Glavni je nedostatak vojski, poput one na Krbavi kobne 1493., bila upravo slaba mobilnost i vojno-taktika
pokretljivost. Najbrojniji su ratnici takvih vojski bili upravo lanovi rodovskog plemstva,
koji su bili vezani uz svoj sitni posjed - ratrkani po svojim "kurijama" na relativno velikim
podrujima upanija. Oni su se okupljali na znak uzbune, odnosno na poziv svojih panova
i knezova, za to je trebalo odreeno vrijeme, te se stoga i dogaalo da su vee osmanlijske,
dobro organizirane pljakake postrojbe, spremno doekivali tek na njihovu povratku s

Na tu su injenicu ve upozorili: Vjekoslav Klai, Povijest Hrvata, knj. 4, Zagreb 19813., str. 264 i Jaroslav idak,
Opasnost od turskih provala i borbe s Turcima, u: Historija naroda Jugoslavije, knj. l, Zagreb 1953., str. 754-755.
Ve su povjesniari starije hrvatske historiografije uoavali nedostatke takve konfiguracije naeg povrja. Opisujui
mede prema osmanlijskoj Bosni Smiiklas, primjerice, upozorava da je rijeka Vrbas bila dobra "naravska medja,
ali mogla je u gornjem teku svojem u suno doba uvijek podati prilike neprijatelju, da ju pregazi"; Tadija Smiiklas,
Poviest hrvatska. Dio prvi, Zagreb 1882., str. 637.; usp. takoer: isto, str. 648,649-650,663...; Klai, Povijest Hrvata 4,
str. 145.
Bemardin Frankapan, Oratio pro Croatia Nurembergae in Senatu Principum Cermaniae habita (Numberg: Friedrich
Peypus, 1522.). Taj se govor nalazi u Zbirci rukopisa i starih izdanja Nacionalne knjinice Szechenvi u Budimpeti
[Orszagos Szchenvi K6nyvtar - Kzirattar es regi kiadvanvok tara, BudapestJ, pod signaturom App. H. Hl, RMK
IH. 254.
Usp. Sandor Horvdth-Lajos Thalloczv, Jajcza (bansag, var es varo) tortenete 1450-1527, Monumenta Hungariae historica - Diplomataria, sv. XL, Budapest 1915., str. 184-186, dok. CXV; v. takoer: isto, str. 178-183; Klai, Povijest
Hrvata 4, str. 279-280.

249

pohoda. Nakon takvih krvavih bitaka preivjeli bi se, jasno, vraali svojim plemeninama i
obiteljima. Nova strategija i taktika vojevanja, koje nameu osmanlijski vojskovoe, dugo
ne nailazi na odgovarajue kontrastrategijske i .taktike poteze; poteze koji su iziskivali
promjenu vojnog djelovanja, u svojoj biti, sesilnoga i ruralnog drutva. Trebalo je proi sedamdesetak godina traginih iskustava dok hrvatsko visoko i nie plemstvo nije jasno
istaklo svoj vojni cilj preko kneza Nikole Zrinskoga, oca slavnoga branitelja Sigeta. On god.
1530., dakle u osvit pojave prvih uskokih postrojbi, jasno upozorava kralja Ferdinanda na
vanost preotimanja utvrenih gradova Kljua i Kamengrada i potom predlae organiziranje aktivne obrambene vojne strukture koja e biti u stanju pustoiti neprijateljski teritorij na isti
nain kako to ineosmanlijske snage.91 doista, nije prolo dugo, i ve su u pograninim krajevima prevladali obostrani pljakaki pohodi "koji su obino podrazumijevali minimum sueljavanja
u borbi. Stoka, zarobljanici, roba: to su bili ciljevi pograninih napada/' [46 (45)], kako to i C. W.
Bracewell zakljuuje. No, do tada je (ne)osvojena Hrvatska, upravo poradi toga, poprimila
gotovo apokaliptini pejza iz kojega su mjestimice, poput Senja, izranjala dobro utvrena
pribjeita preostaloga starosjedilakog i preteito poljodjelskoga sesilnoga hrvatskoga
(ne)plemenitog iteljstva. Vano je naglasiti da su se tijekom tog vremena ipak, uz putopiscima vidljiv opustoen krajobraz, mijenjali i drutveni i kulturni, te vjerski i mentalni sustavi vrijednosti, ne samo tih, ve i prihvaenih prognanih ljudi istoga kulturnog kruga, ali
ljudi koji vie nisu imali to izgubiti. Ti su oajnici u novonastalim prilikama oblikovali novi
nain ratovanja i novi obrazac ponaanja - kodeks asti unutar kojeg su vidno mjesto zauzimala i pitanja obrane kranstva, osvete i dvoboja; gotovo svega onoga to je bilo temeljem
kasnijih uskokih ideala, jasno uz vrijednosti koje su sa sobom donijeli kasnije pridoli
prebjezi (polu)nomadskoga stoarskog kulturnog kruga, a koje je C. W. Bracewell sjajno
objasnila.
Usko vezano pitanje uz naslijee naina ratovanja jest i pitanje podrijetla tih branitelja
kranstva. Teret je obrane desetljeima nosilo vrlo brojno i rasprostranjeno hrvatsko plemstvo. Pokraj ve spomenute prisutnosti lanova niega rodovskog plemstva u ratnim postrojbama velikaa, najee u svofotvujamilijara, oni su u zamjetnom broju nazoni i u kraljevskim
gradovima i utvrdama Matijaevoga obrambenog sustava. Vrlo su esto upravo oni i zapovjednici tih utvrda (Petelini, Orlovi, Krui, Tadiolovii, Lenkovii, Posedarski, Mudrovii,
Markovi itd.). Ako je i bilo uobiajeno da u preduskokom razdoblju u senjskom gradskom
katelu slue "plemeniti ljudi", tada bi se moglo isto to oekivati i u kasnijim razdobljima, l
zaista, na popisu se vojnoga registra iz 1540. god., kojega analizira i C. W. Bracevvell [56-58 (5457)], mogu identificirati jo 40-tak uskokih prezimena koja vuku podrijetlo iz redova starih
plemikih rodova iz neposrednoga senjskog zalea (s podruja Like, Buana, Gacke, Krbave
i Nebljuha).10 Jasno, ne samo zemljovid koji je priloen u engleskom izdanju [(56)], ve i podrobna analiza podrijetla uskoka s tog popisa dala bi potpuno drugaije rezultate. Porastao bi
naime, broj "habsburkih podanika koji nisu bili iz Senja" i broj onih koji su bili povezani "s
podrujima koja su doista bila tada pod otomanskom okupacijom" (dakle, Lika, Nebljuh i Krbava),
kako ih klasificira C. W. Bracewell [54 (55)]. Ona dodue napominje da odgonetanju podrijetla
uskoka pomau imena i prezimena, ''posebno ona zasnovana na imenima klanom" [56 (54)], ali je
udno da uz doista zamjetan broj spomenutih lanova plemikih rodova sa Senju susjednih
podruja odabire ba primjer Patrovia s dalekog podruja Kotorskog zaljeva, za koje uostalom, prema prezimenu zakljuuje da su po vjeroispovijesti "bili pravoslavci", premda su
Patrovi, koliko je poznato, tada jo uvijek bili katolici. Neuoavanje tog vrlo vanog "plemenitog" naslijea, kojeg su uskoci batinili, predstavlja jedan od ozbiljnijih propusta studije
d. W. Bracevvell. Ona ipak na vie mjesta usputno napominje da je "Vojna krajina za asnike
Primjerice, pobjeda Hrvata kod Broda Zrinskog (29. na 30. listopada 1483. god.) kao i ona kod Vrpila kraj Udvine
(19. rujna 1491. god.) izvojevane su nad osmanlijskim vojskama tek prilikom njihova povratka s pustoeh prepada. I poraz hrvatske vojske na Krbavi (9. rujna 1493. god.), te pogibija bana Petra Berislavia (20. svibnja 1520.
god.), takoer se dogaaju tek nakon presretanja uspjenih osmanskih devastirajuih pohoda.
Usp. Ivan Kukuljevi Saktinski, Zrin grad i njegovi gospodari, Zagreb 1883., str. 59.
Usp. rezultate rada Stjepana Paviia u njegovoj monografiji: Seobe i naselja u Ud, Zbornik za narodni ivot i
obiaje, knj. 41, Antropografska istraivanja 3, Zagreb 1962.

250

imenovala lokalne plemie" [130 (131)], odnosno da je potivanje vojvoda "moglo proizlaziti iz
obiteljskog nasljea ili plemenitog roda", premda je u okupljanju sljedbenika presudnom bila vojna umjenost i osobne vrline zapovjednika [136 (137)] te da "na mogunosti koje je Senj nudio
nisu s prijezirom gledali ni plemenitai kojima njihov status vie nije mogao osigurati sredstva 2
ivot" [85 (86)] meu koje ulaze kao dobri pojedinani primjeri braa Militii [48 (46)] i Marti:
Posedarski [85 (86)], iako im dolazak u Senj nije jamio "pravo na plemike povlastice jer nisu
pripadali hijerarhijskoj ljestvici senjskog drutva" [121 (120)]. Na takav nain objedinjeni, ali kao
to je i vidljivo iz konteksta njezine monografije izdvojeni citati mogli bi posluiti kao polazina
toka daljnjeg istraivanja problema nazonosti plemia u (pred)uskokim postrojbama tijekom
prvih desetljea njihova postojanja, jasno potujui injenicu da im je brojnost u kraljevskim
garnizonima (Senja i Klisa, koji su preivjeli kolaps Korvinovoga obrambenog sustava tijekom
1520-tih) bila respektabilna. Uvaavajui tu injenicu, razumljivijim bi postali i motivi zato
postati uskokom [64-87 (66-88)], kao i sami izvorni uskoci "koji su vukli svoje podrijetlo, nimalo
sramotno, od nekih hrabrih ljudi koji nisu mogli podnositi ivot pod osmanskim jarmom" pa su "gonjeni
tugom za onim to su izgubili, kao i nad svojom pokorenom domovinom" [68, bilj. 42 (70, bilj. 42)]
dugo vjerovali u osloboenje svojih okupiranih domova. Time bi postao jasniji i prognaniki
mentalitet Petra Kruia kojega C. W. Bracewell prepoznaje kao tvorca osnovnog naela uskoke
strategije po kojoj "on krajike garnizone smatra braniteljima kranstva pred Turcima i da su u
njegovim oima 'svi koji ive iza planine', to jest svi podanici Porte, 'Turci' - te stoga legitimne rtve."
[50 (48), usp. i 187 (188)]. Uzimajui u obzir injenicu da je Krui prvi "uskoki" kapetan, C.
W. Bracewell s pravom istie to njegovo naelo koje je kasnije znatno utjecalo u formiranju
uskokog etosa, ali nigdje ne spominje da je i prognani Krui po podrijetlu lan staroga
nebljukoga plemikog roda. A to je vrlo vana smjernica i u pokuajima rasvjetljavanja
uskokoga mentalnoga vrijednosnog sustava. Naime, elementi vrednota koje opisuje C. W.
Bracewell kao uskoke, poznati su i usvojeni ve u preduskokom razdoblju obrane kranstva.
Primjerice, vojno-vjerske je metafore [usp. 156 (156)] obilato rabilo hrvatsko plemstvo ve
tijekom druge polovice 15., a osobito u prvim desetljeima 16. stoljea (kao to su tit kranstva,
vrata kranstva, bedem i predzie kranstva itd.).11 Plemii su skupne imenice [usp. 171 (172)],
kao atribute samoprepoznavanja, takoer u velikoj mjeri koristili u preduskoko vrijeme (primjerice, Kristovi vitezovi, junaci, braa i za obine "drabante", boritelji slavni itd.).12 Institucija je
dvoboja [usp. 180 (180-181)] isto tako izvorno ipak povlastica plemenitih ljudi i po njoj su bili
poznati, ne samo hrvatski velikai (Zrinski, Keglevii, Frankapani itd.) koji su esto izlazili na
megdane s Turcima, ve i nie plemstvo (Juraj Posedarski, Ivan i Gapar Perui, Marko
Miljenovi itd.).13 Primjer utjecaja i posljedica bule In Coena Domini tijekom druge polovice i
pred kraj 16. st [211-212 (213-315)] kojim C. W. Bracewell objanjava kako su uskoci u trgovini
s Turcima smatrali zabranjenom i svojim moguim plijenom "svu robu" " koja se moe koristiti
protiv krana", ima svoj pandan u gotovo stotinu godina mlaem Tkonskom zborniku, koji je
najvjerojatnije napisan u Modruu (na posjedu Frankapana) i u kojemu se prilikom uputa
ispovjednicima preporua da "ki bi pomagali pogane ili prodavali nim elezo i les v Turke i Saraine i
ti su vsi prokleti kako djavti neistivi"}41 briga je o tijelima poginulih sudrugova [167 (167-168)],
koju istie C. W. Braceivell u poglavlju ast i osveta, takoer karakteristina i za preduskoko
vrijeme. Najpoznatija je epizoda upravo ona u kojoj je 1520. god. sudjelovao i Petar Krui

Stalei se Hrvatskoga sabora prilikom obraanja kralju i njemakom caru Maksimilijanu, primjerice, ve 10. travnja 1494. god. sami nazivaju "predziem kranstva" (verpmv der cristenhayt). Usp. Ferdo ii, Rukovet spomenika o hercegu Ivaniu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473-14%), Starine JAZU, knj. XXXVIII, Zagreb
1937., str. 78 (234), dok. 179.
Takvi su atributi osobito nazoni u dokumentima pisanim glagoljicom poevi od sredine XV. stoljea. Usp. Ivan
Kukuljevi Sakcinski, Acta Croatica - listine hrvatske, Poviestni spomenici junih Slavenah, knj. l, Zagreb 1863. i
duro urmin, Acta Croatica - Hrvatski spomenici, sv. l, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium,
sv. VI, Zagreb 1898.
Niz razbacanih podataka kod: Klai, Povijest Hrvata 4.
Usp. Vjekoslav tefani, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. Zbornici razliitog sadraja. Regule i statuti. Registri. Varia. Indeksi. Album slika, knj. 2, Zagreb 1970., str. 33, dok. 277.
251

15

prilikom preotimanja glave netom poginuloga bana Petra Berislavia. Takvih i slinih primjera, koji su utjecali na stvaranje (pred)uskokog kodeksa ponaanja, a koji su u izravnoj
svezi s plemenitakim kulturnim krugom moe se jo nabrajati, te je stoga, zamjetan i oit
upliv u kreiranju tog kodeksa proistekao upravo od strane vrlo brojnih plemenitih lanova
uskokih druina, naroito tijekom prve polovice 16. stoljea. Sloit emo se s C. W. Bracevvell
kada upozorava da se prilikom prouavanja strukture uskokog drutva mora imati u vidu
"poveanje i smanjivanje imigracije, mjesta podrijetla uskoka, njihovu socijalnu i nacionalnu pozadinu
te razloge koji su stajali iza njihova dolaska u Senj. Razumijevanje tih injenica moda nee biti dovoljno za objanjavanje uskokog ponaanja ... ali svakako procjenjivanje fenomena uskoka mora uzeti u
obzir nain na koji su uskoko podrijetlo i prethodno iskustvo oblikovali njihove stavove i njihova djela"
[53 (51)]. Nije li taj njezin, cilj promaen izostavljanjem (pred)uskokog plemenitakog imbenika u formiranju uskokog etosa?
Na kraju valja upozoriti i na jedan sluaj pogreke u preuzimanju neprovjerene datacije
primarnog izvora, a potom i na Bracewell-ino pogreno zakljuivanje. Naime, opisujui
motive koji su bivali najee razlogom ukljuivanja pograninoga kranskog iteljstva u
martoloke postrojbe, autorica naglaava da "takav izbor nije bio neuobiajen ak i u ranim
danima granica", a to se "moe vidjeti u statutu Poljice iz 1440., koji pod prijetnjom smru i oduzimanjem imovine zabranjuje svim poljikim podanicima da se prikljuuju Turcima ili martolosima" u
njihovim pljakakim pohodima [38 (37)]. Preuzimajui podatak o vremenu nastanka
Poljikoga statuta od Z. Junkovia ona zanemaruje injenicu da su Poljica 1440. god. jo
uvijek "daleko od Turaka" te da su lanci 23" i 23b koji, blago reeno, reguliraju spomenute
odnose s Turcima dodatak Statutu iz razdoblja od 5. kolovoza 1475. do 30. prosinca 1485.
godine.17 Vrijeme je unosa tih novih lanaka Statuta najvjerojatnije ono, koje je nastupilo
neposredno iza pada Hercegovine pod Turke (1482. god.), ime su Poljica doista postala
granino podruje kranstva prema ''nevjernikoj" osmanlijskoj Hercegovini.
Monografija C. W. Bracevvell ipak je medu prvim studijama koje nisu bazirane na nacionalnim romantiarskim herojskim pretpostavkama, premda monografiji ne nedostaje potrebite simpatije za predmet koji obrauje. Studija je, kao to je ve spomenuto, zasnovana
na izobilju detaljnih izvornih podataka, koji osiguravaju gradu iz koje se povijesna slika,
naglaavamo, druge polovice 16. i prvih desetljea 17. stoljea uskokog djelovanja, moe
lijepo orisati. Iako je autoriin pristup problemu vrlo ambiciozan i tematski detaljno razraen,
itatelj njezine monografije s uitkom prati tijek njezina izlaganja. Opisi uskokih aktivnosti i prepada, koje prua C. W. Bracevvell, toliko su slikoviti i ivopisni, poput onoga predboinoga pljakakog pohoda god. 1604. [251-253 (257-259)], da itatelj ima dojam kako
ita (pri)povijest neposrednih sudionika tih dogaaja. Catherine W. Bracevvell je ponudila
nezaobilaznu studiju, kako prosjenom itatelju, tako i znanstvenicima iji je interes vezan
uz razdoblje ranoga modernog vijeka jadranskog bazena te je "otvorila posve nove prostore
istraivanja u znanstvenika (ne samo - op.a.) s engleskog govornog podruja", kako je to
ustvrdio Ivo Banac u Predgovoru hrvatskom izdanju. Stoga se to djelo u naoj historiografiji
mora prihvatiti u dobroj vjeri, te se ne smije unutar znanstvenoga povjesniarskog kruga
dopustiti diskusija koja bi nalikovala ocjenama pristranih ili neupuenih suvremenika
senjskih uskoka, koji su stanje na hrvatskim granicama i uskoko vojno djelovanje esto
opisivali i ocjenjivali kao bellum omnium contra omnes.
Ivan Jurkovi

Usp. o tome: Marko Perojevi, Petar Krui, kapetan i knez grada Klisa, Zagreb 1931., str. 55-57.; Matija Mesi, Banovanje Petra Berislavia za kralja Ljudevita E., Rad JAZU, knj. ffl, Zagreb 1868., str. 52-54. i Klai, Povijest Hrvata 4,
str. 344-345.
Usp. Izvorni tekst i prijevod Poljikog statuta, prir. Zvonimir Junkovi, Poljiki zbornik l, Zagreb 1968., str. 36-37.
Miroslav Pera, Poljiki statut, Splitski knjievni krug - Svjedoanstva, knj. 9, Split 1988., str. 405.

252